Upotreba onoga čime se sprečava hajz dopušteno je ženi uz dva uvjeta:

– da nema bojazni da će joj naštetiti. Pa, ukoliko postoji bojazan da će joj naštetiti, onda upotreba toga nije dopuštena, na osnovu riječi Uzvišenog: „I sami sebe u propast ne dovodite.“ (El-Bekara, 195.),

„…i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv! (En-Nisa’,29.),

– da to bude uz dopuštanje muža, ako on ima veze s tim; naprimjer da ona bude razvedena od njega, ali na način koji ga obavezuje da je materijalno izdržava. Nije dozvoljeno ženi upotrebljavati sredstva koja sprečavaju hajz kako bi se produžilo vrijeme njenog pričeka, a time i njegova skrb o njoj, osim uz dopuštenje muža. Također, ako je potvrđeno da se upotrebom onoga što sprečava hajz sprečava i trudnoća, onda je nužno da to bude uz dozvolu muža. Bolje je ne upotrebljavati ta sredstva, osim u nužnoj potrebi, zato što je prepuštanje da se stvari odvijaju same po sebi bliže zdravlju i ispravnosti.

Što se tiče upotrebe onoga što izaziva hajz, to je dopušteno uz dva uvjeta:

– da putem toga žena ne nastoji izbjeći vadžib, kao naprimjer da to upotrijebi malo prije ramazana kako ne bi postila ili klanjala i slično;

– da to bude s dozvolom muža, zato što hajz njemu sprečava potpuni užitak, pa nije dopušteno upotrebljavati ono što sprečava njegovo pravo, osim s njegovim zadovoljstvom.

U slučaju da bude puštena, upotrebljavajući ta sredstva žena ubrzava prolazak muževog prava da je vrati, ako bude imao pravo da je vrati (tj. ako se ne radi o definitivnom razvodu).

Postoje dvije vrste upotrebe onoga što sprečava trudnoću, a to je:

Da se time trajno sprečava začeće i to nije dozvoljeno, jer zbog toga nema trudnoće, a tako ni potomstva. Ovo je suprotno namjerama šerijata, a to je širenje islamskog ummeta. Ovo nije dopušteno i zbog toga što žena nije sigurna da neće umrijeti njena djeca koju već ima, pa bi mogla ostati bez djece;

Da se time privremeno sprečava začeće, kao naprimjer da žena često ostaje trudna i trudnoća je preoptereti, pa ona želi planirati svoju trudnoću svake dvije godine, ili tome slično. Ovo je dopušteno, ali uz odobrenje muža i da u tome ne bude štete po nju. Postoji dokaz da su ashabi u vrijeme Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, prilikom snošaja sa svojim ženama, ponekad ejakulirali izvan rodnice, zbog toga da im žene ne bi ostajale trudne i to im on nije zabranjivao. (Za ovakav postupak u arapskom jeziku upotrebljava se termin el-’azl).

Što se tiče upotrebe sredstava koja izazivaju pobačaj, ona mogu biti korištena s različitim namjerama:

Da se njima namjerava pobačaj kako bi žena izgubila plod. Ako to bude nakon što plod oživi, to je bez sumnje haram, zato što je bespravno ubijanje zabranjeno po Kur’anu, sunnetu i konsenzusu muslimana. A ako to bude prije nego što plod oživi, u tom slučaju ulema se razišla oko njegove dopuštenosti. Neki od njih su to dopustili, neki zabranili, dok neki kažu: “Dozvoljeno je ako plod ne bude ugrušak (alekah), to jest da nije napunio četrdeset dana.” Neki pak kažu da je to dozvoljeno u slučaju da plod nije poprimio ljudske konture tijela. Ispravnije je da je zabranjeno izvršiti pobačaj ploda osim u nužnoj potrebi, kao naprimjer da je majka bolesna i ne može da nosi plod i tome slično. Tada je dozvoljeno pobaciti plod, ali ako je prošlo vrijeme u kojem je moguće da su se oblikovale konture ljudskog tijela, tada je to zabranjeno. A Allah najbolje zna.

Da se tim odstranjivanjem ploda ne namjerava njegov gubitak, tako da taj pokušaj odstranjivanja ploda bude na kraju trudnoće i blizu termina porođaja. Ovo je dopušteno pod uvjetom da u tome ne bude štete za majku niti za dijete i da nema potrebe za operacijom (carskim rezom). Postoje četiri stanja kod kojih je neophodna operacija:

Da je živa i majka i dijete. Nije dopušteno izvršili operaciju, osim u nužnosti, tj. pri teškom porodu, tako da je operacija nužna. To je zato što je tijelo emanet čovjekov i ne može raspolagati s njim po svom nahođenju slučaju da postoji bojazan za njega. To može uraditi u slučaju da to za njega ima veliku korist i zato jer možda smatra da nema nikakve štete u operaciji, a pokaže se suprotno;

Da su mrtvi i majka i dijete. Tada nije dopušten hirurški zahvat kako bi se dijete odstranilo, jer tome nema koristi;

Da majka bude živa, a dijete mrtvo. Tada je dopušteno izvršiti operaciju kako bi se dijete odstranilo, osim ako postoji bojazan za majku. Ono što je skoro vjerovatno, a Allah najbolje zna, jeste da ako plod umre, on ne može izaći bez operacije. Njegov boravak u majčinoj utrobi sprečavao bi narednu trudnoću i predstavljao bi tegobu za nju;

Da je majka mrtva, a dijete živo. Ako ne postoji nada za njegov život, nije dopušteno izvršiti operaciju, a dopušteno je ako postoji nada. U slučaju da iz utrobe izađe jedan dio djetetovog tijela, ili ne izađe ništa, onda će se dijete izvaditi operativnim putem. Učenjaci našeg mezheba smatraju da nije dopušteno izvaditi dijete operativnim putem jer je to masakriranje tijela. Ispravno je, međutim, da se to može uraditi ako plod ne može sam izaći. Ovaj stav odabire Ibn- Hubejre koji u djelu El-Insa ( kaže da je ovo preče. Ja kažem da je to preče, naročito u našem vremenu i to nije masakriranje tijela, jer se nakon operacije stomak zašije i zato što je nepovredivost živog preča od nepovredivosti mrtvog, te što je spašavanje nevinog od stradanja obaveza, a plod u utrobi je nevin (bezgriješan insan) i obaveza ga je spasiti, a Allah najbolje zna. Napomena: U prethodno spomenutim situacijama u kojim je dopušteno pobacivanje ploda, neophodna je saglasnost onoga kome taj plod pripada, to jest, muža (oca).

Muhammed ibn Salih el-Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Što se tiče posta dana u kojem se žena očistila nakon izlaska zore, postoje dva stava uleme.

Prvi stav: Obavezna je postiti ostatak tog dana, ali joj taj dan posta nije primljen, nego je dužna da ga naposti. Ovo je poznati stav u mezhebu imama Ahmeda. Allah  mu se smilovao!

Drugi stav: Ne mora da posti ostatak tog dana jer joj post tog dana nije ispravan, zato što je ona na početku dana imala hajz i nije bila jedna od onih koji poste. Pa ako joj nije ispravan post, nema koristi ni od ostatka posta. Taj period u vezi sa njom nije neprikosnoven jer joj je naređeno da naposti. Štaviše, zabranjeno joj je postiti taj period. A šerijatski post je, kao što znamo, ustezanje od onog što ga kvari u vremenu od izlaska zore do zalaska sunca. I ovaj stav, kao što se vidi, preteže u odnosu na prvi, a po jednom i drugom stavu, obaveza je napaštanje tog dana.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Ispravno je da se bismila u namazu ne uči naglas, to jest da je sunnet bismilu proučiti usebi jer ona nije dio el-Fatihe. Ipak, nema smetnje u tome da čovjek ponekad prouči bismilu naglas, kako to kažu islamski učenjaci. Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bismilu učio naglas (en-Nesai, 904, Ibn Hibban, 1788, Ibn Huzejma, 499, ed-Darekutni, 1/305, i el-Bejheki, 2/46 i 58). A bolje je da čovjek bismilu ne uči naglas jer se u pouzdanim hadisima kaže da ju je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, učio usebi. (Imam Muslim, 399, zabilježio je da je Enes, radijallahu anhu, kazivao: “Obavljao sam namaz pristajući za Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, i za Ebu Bekrom, i za Omerom, a nisam čuo da iko od njih uči bismilu.”) Nadam se da nije pogriješio onaj ko prouči bismilu naglas kako bi izbjegao smutnju i negodovanje ako se nalazi u mjestu u kojem se bismila uči naglas.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Onaj ko uzme abdest i obuje čarape te ih kasnije skine, a još je pod abdestom može se nalaziti u jednoj od dvije situacije.

Prva je situacija da bude pod prvim abdestom, to jest onim tokom kojeg je oprao noge, a nakon njega obuo čarape. U tom slučaju može skinuti čarape te ih ponovo obuti i potirati po njima.

Druga situacija jest da ne bude pod abdestom tokom kojeg je oprao noge, nego da bude pod abdestom koji je uzeo potirući po čarapama. Tad nije dopušteno da skine čarape, obuje ih i po njima potire, tim prije jer čarape, da bi mogao uživati povlasticu činjenja mesha, mora obuti na abdest tokom kojeg je oprao noge. Tako su rekli islamski učenjaci. Ipak, ukoliko je makar jedan islamski učenjak kazao da obveznik može uživati povlasticu činjenja mesha po čarapama i u ovoj drugoj situaciji (ako, naravno, nije isteklo vrijeme predviđeno za činjenje mesha), onda se to mišljenje može prihvatiti i utemeljeno je. Nije mi poznato da je ijedan islamski autoritet zastupao ovaj stav, i to me sprečava da ga ja zastupam. Ako je ijedan učenjak zastupao ovaj stav, i ja zastupam to mišljenje, i ono je, prema mom rasuđivanju, ispravno. Naime, abdest tokom kojeg se potre po čarapama potpun je abdest, iz čega slijedi da mesh po čarapama u situaciji da ih je čovjek obuo na abdest koji je uzeo potirući po čarapama – ima status činjenja mesha po čarapama koje je obuo na abdest tokom kojeg je oprao noge. Jednom riječju, između te dvije situacije ne postoji razlika. A Allah, opet, najbolje zna.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba