Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Na kojem mjestu namaz ima vrijednost kao obavljenih stotinu hiljada namaza ?
Piše: Mr. Safet Kuduzović Uzvišeni Allah odlikovao je jedna mjesta nad drugima kao što je odlikovao jedne ljude nad drugima i jedna vremena nad ostalim vremenima. Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da su Mekka i Medina dva najbolja mjesta na svijetu i da namazi u dvije poznate džamije imajuviše
Piše: Mr. Safet Kuduzović
Uzvišeni Allah odlikovao je jedna mjesta nad drugima kao što je odlikovao jedne ljude nad drugima i jedna vremena nad ostalim vremenima. Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da su Mekka i Medina dva najbolja mjesta na svijetu i da namazi u dvije poznate džamije imaju posebne odlike. Džabir prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“Namaz u mojoj džamiji (u Medini) bolji je od hiljadu namaza obavljenih u drugim džamijama, a namaz u El-Mesdžidul-haramu (u Mekki) bolji je od sto hiljada namaza obavljenih na drugom mjestu.” (Ahmed, Tirmizi, Tahavi, 3/127 i Zehebi u Es-Sijeru, 22/255. Mnogi hadiski stručnjaci prihvatili su ovaj hadis kao vjerodostojan. Vidjeti: Et-Temhid, 6/26, Tenkihut-tahkik, 2/453 od Ibn Abdil-Hadija, Misbahuz-zudžadže, 1/250 i Irvaul-galil, 4/341.)
Prenosi Abdullah b. ez-Zubejr da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u mojoj džamiji bolji je od hiljadu namaza obavljenih u drugim džamijama, osim El-Mesdžidul-harama gdje je namaz bolji za stotinu puta od namaza u mojoj džamiji.” (Ahmed, Tahavi, 3/127, i Ibn Hibban, 4/499/1620. Imam Ibn Hazm, Munziri, Kurtubi, Ibn Kajjim, Albani i drugi ocjenjuju ovu predaju autentičnom, dok je imam Nevevi smatra dobrom. Vidjeti: El-Muhalla, 7/290, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 9/385, El-Medžmua, 7/471, Zadul-mead, 1/48 i Sahihul-džamia, 2/714.)
Ebu Bekr en-Nekkaš kaže: “Računao sam vrijednost jednog namaza u El-Mesdžidul-haramu i došao do rezultata da vrijedi kao životni vijek u kome se klanja pet dnevnih namaza u trajanju od pedeset pet godina, šest mjeseci i dvadeset dana.” (Vidjeti: Fethul-Bari, 3/82.)
U ovu nagradu, svakako, nije uračunata vrijednost kolektivnog namaza u El-Mesdžidul-haramu za dvadeset i sedam puta, a koja je predmet razilaženja meðu učenjacima i koja zahtijeva poseban naučni pristup. Ova odlika, po mišljenju šafijskih i hanbelijskih učenjaka, obuhvata kako obavezne tako i dobrovoljne namaze, za razliku od imama Ebu Hanife i Malika koji smatraju da se nagrada odnosi isključivo na propisane namaze.
Meðutim, da li je ova obilna nagrada specifična samo za one koji klanjaju u El-Mesdžidul-haramu ili, pak, vrijedi za sve mekkanske džamije pa i šire od toga, predmet je razilaženja meðu islamskim učenjacima.
Po ovome pitanju kod islamskih učenjaka postoje četiri mišljenja:
prvo, da se pod El-Mesdžidul-haramom misli na Kabu,
drugo, da se misli na mesdžid koji okružuje Kabu,
treće, da se misli na cijelu Mekku,
četvrto, da se misli na Harem (tj. sveto područje koje je šire od same Mekke).
Svaka od ovih skupina nastoji potkrijepiti svoje mišljenje vjerodostojnim argumentima. Meðutim, učenjaci koji smatraju da se nagrada odnosi samo na one koji klanjaju u džamiji koja okružuje Kabu imaju najjače argumente. Stoga ćemo se ograničiti na iznošenje njihovih dokaza.
Uzvišeni Allah kaže: “I ne borite se protiv njih kod Mesdžidi-harama dok vas oni tu ne napadnu.” (El-Bekare, 191.) U drugom ajetu Uzvišeni kaže: “O vjernici, mnogobošci su sama pogan i neka se više ne približavaju Mesdžidi-haramu poslije ove godine.” (Et-Tevbe, 28.) I kaže Uzvišeni: “Nevjernicima i onima koji odvraćaju od Allahova puta i Mesdžidi-harama – a Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako za mještanina tako i za došljaka – i onome ko u njemu htjedne bilo kakvo nasilje učiniti, dat ćemo da patnju nesnosnu iskusi.” (El-Hadždž, 25.) Citirani ajeti odnose se na mesdžid koji okružuje Kabu. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 12/36, El-Medžmua, 3/189-190, Fetava Ibn Usejmin, 1/438.)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je u prethodno spomenutom hadisu: “Namaz u mojoj džamiji bolji je od hiljadu namaza obavljenih u drugim džamijama, a namaz u El-Mesdžidul-haramu bolji je od sto hiljada namaza na drugom mjestu.” U ovome hadisu spomenuta je vrijednost namaza u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji i izuzet je El-Mesdžidul-haram, pa bi izuzetak trebao odgovarati onome iz čega je izuzet, što znači da se radi o dvije poznate džamije u Medini i Mekki. Šejh Ibn Usejmin kaže: “Kako je nagrada specifična samo za Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju, tako je specifična za džamiju u Mekki. Na ovu činjenicu ukazuje hadis: ‘Nije dozvoljeno putovati osim radi tri džamije: Mesdžidi-harama, moje džamije i džamije u Kudsu.’ Ako bi neko otputovao radi neke od mekkanskih džamija, osim Mesdžidi-harama, uradio bi šerijatski zabranjeno djelo, jer nije dozvoljeno putovati osim radi džamijâ u kojima za obavljene namaze ima posebna nagrada.” (Vidjeti: Fetava Ibn Usejmin, 1/438.)
U jednoj verziji ovog hadisa stoji: “…namaz u njoj (tj. u džamiji Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) bolji je od hiljadu namaza u drugim džamijama osim džamije koja pripada Kabi (mesdžidul-Kaba).” (Muslim, 9/140/1396, Ahmed i Taberani) Citirana verzija bezrezervno aludira da se radi o džamiji koja okružuje Kabu, a ne o drugim mekkanskim džamijama ili Mekki ili Haremu općenito.
Kada bi se musliman zavjetovao da će boraviti u itikafu odreðeni broj dana u El-Mesdžidul-haramu, a potom boravio u nekoj od mekkanskih džamija ili nekom stambenom objektu unutar Mekke ili Harema, njegov itikaf bio bi neispravan po konsenzusu islamskih učenjaka. Ova činjenica ukazuje nam da se izraz El-Mesdžidul-haram odnosi na džamiju koja okružuje Kabu.
Napomena: Svi klanjači koji su povezani saffovima sa Mesdžidi-haramom imaju nagradu spomenutu u ovom hadisu, iako klanjali van džamije. Meðutim, saffovi koji su bliže džamiji i Kabi su vredniji, jer su bliže prvom saffu, a Allah najbolje zna.
Prvi put objavljeno: nedjelja, 03 Veljača 2008 17:50
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Propisi vezani za mesh po mestvama ?
Priredio: Amir Durmić Mestve (el-huff) su obuća od kože koja, kada se obuje, prekriva stopala i nožne zglobove. Mesh u arapskom jeziku znači lagano rukama potrati po nečemu, a mesh po mestvama ima značenje potiranja mestvi vlažnom rukom po tačno preciziranom predjelu i koje traje tačno odreðeno vrijviše
Priredio: Amir Durmić
Mestve (el-huff) su obuća od kože koja, kada se obuje, prekriva stopala i nožne zglobove.
Mesh u arapskom jeziku znači lagano rukama potrati po nečemu, a mesh po mestvama ima značenje potiranja mestvi vlažnom rukom po tačno preciziranom predjelu i koje traje tačno odreðeno vrijeme.
VALIDNOST MESHA PO MESTVAMA
Islamski učenjaci su saglasni da je onome ko upotpuni svoju čistoću (gusul i abdest), a zatim u takvom stanju obuje mestve pa nakon toga izgubi abdest, dozvoljeno da potire po mestvama. (El-Idžma’ od Ibn Munzira, str. 20, El-Evsat, 1/434)
Hadisi koji govore o meshu po mestvama dostigli su stepen tevatura (kategoričnosti).
DA LI JE BOLJE POTIRATI PO MESTVAMA ILI PRATI NOGE?
Potiranje po mestvama je dozvoljeno, a pranje nogu je bolje po mišljenju većine islamskih učenjaka, jer je pranje osnova, dok hanbelije smatraju da je potiranje bolje jer je lakše, a Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., nikada nisu bile ponuðene dvije stvari a da nije izabrao onu lakšu (hadis ovakvog značenja bilježe Buharija, br. 3569, i Muslim, br. 2327, od Aiše, r.a.).
ODABRANO MIŠLJENJE
Da li je bolje oprati noge ili potrati po mestvama zavisi od trenutačnog stanja u kome se nalaze stopala tog čovjeka. Tako naprimjer, ukoliko čovjek hoće da uzme abdest a na nogama ima mestve koje je obuo na punu čistoću, bolje mu je da potire kako bi na taj način činio ono što je činio Allahov Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi, dok je onome ko na svojim nogama nema mestve bolje da opere noge, a ne da obuva mestve pa onda potire. Ovo mišljenje odabrao je Ibn Tejmije, r.h. (El-Ihtijarat, str. 13)
UVJETI DOZVOLE MESHA PO MESTVAM
Da bi musliman imao pravo koristiti ovu olakšicu, moraju se ispuniti sljedeći uvjeti:
Prvi: da mestve obuje na punu čistoću (abdest). Dokaz za ovaj uvjet je hadis od Mugire b. Šu’be, r.a., u kojem stoji da je on jedne prilike bio na putu sa Muhammedom, s.a.v.s., pa ga je vidio da se abdesti. Nakon što ga je vidio kako je oprao lice, ruke do iza lakata i potrao po svojoj glavi, ovaj ashab se sagnuo želeći da skine mestve koje je Poslanik imao na svojim nogama, na što mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ostavi ih, ja sam ih obuo na potpunu čistoću”, a zatim je potrao po njima. (Buharija, br. 206, i Muslim, br. 232)
Iz ovog hadisa vidljivo je da je Poslanik, s.a.v.s., potpunu čistoću učinio uvjetom valjanosti potiranja po mestvama.
Drugi: da je porijeklo mestvi halal prirode, odnosno da ne budu ukradene ili otete, ili da ne budu od svile ukoliko se radi o muškarcu, jer veliki dio uleme smatra da se olakšice ne smiju koristiti u nečem što je po svojoj prirodi haram (poput kraćenja i spajanja namaza onima koji su krenuli na put sa namjerom činjenja harama).
Treći: da mestve prekrivaju stopalo zajedno sa zglobovima.
VRIJEME TRAJANJA MESHA PO MESTVAMA
Musafir ima pravo da potire po mestvama tri dana i tri noći, a mukim (onaj koji je u mjestu boravka) će potirati jedan dan i jednu noć. Ovo je mišljenje hanefija, hanbelija, i novije mišljenje imama Šafije kao i mišljenje zahirijskog(bukvalističkog) pravca. (El-Mebsut, 1/98, El-Umm, 1/34, El-Mugni,1/209, El-Muhalla, 2/80
DOKAZI ONIH KOJI ZASTUPAJU OVO MIŠLJENJE
1. Predaja od Alije, r.a., u kojoj stoji da je Poslanik, s.a.v.s., odredio (vrijeme trajanja mesha) tri dana i tri noći musafiru i jedan dan i noć mukimu. (Muslim, br. 276)
2. Hadis koji prenosi Avf b. Malik el-Ešdžei, r.a., da im je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u vrijeme Bitke na Tebuku naredio da musafir potire po mestvama tri dana i tri noći, a mukim jedan dan i jednu noć. (Ahmed, 6/27, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. Slično bilježi i Ibn Madže, br.556. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u El-Irva, br. 102.)
Druga skupina učenjaka mišljenja je da mesh nema odreðeno vrijeme trajanja, nego da čovjek može potirati mestve neograničeno, sve dok ih ne skine. Ovo je mišljenje imama Malika, r.h., i Šafije u njegovom starom mezhebu koji je poslije promijenio, kao i imama Lejsa, r.h. (El-Mudevvene, 1/41, Bidajetul-mudžtehid, 1/24)
DOKAZI ZAGOVORNIKA OVOG MIŠLJENJA
1. Prenosi se od Ubejja b. Immare, r.a., da je rekao Poslaniku, s.a.v.s.: ”Allahov Poslaniče, hoću li potirati po svojim mestvama?” ”Da”, odgovori Poslanik. ”Jedan dan?”, upita ga on. ”Da”, opet reče Poslanik. ”Dva dana?”, opet ga upita. ”Da, i dva dana”, odgovori Poslanik. ”A tri dana?”, (pitao je sve dok nije došao do sedam dana), na što mu Poslanik, s.a.v.s., reče: ”Koliko god hoćeš!” (Ebu Davud, br. 158, Ibn Madže, br. 557, sa slabim lancem prenosilaca. Kaže Ibn Abdul-Berr, r.h.: Ovaj hadis nije vjerodostojan i nema lanac prenosilaca koji je ispravan, a imam Nevevi kaže da je slab po jednoglasnom mišljenju hadiskih stručnjaka. Albani ga je ocijenio slabim u Daifu Ebi Davud, br. 20, kao i u Daifu Ibn Madže, br. 122.)
2. Prenosi se od Enesa b. Malika, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kada neko od vas uzme abdest i obuje svoje mestve, neka u njima klanja i neka potire po njima, a zatim ako želi neka ih (nikako) ne skida, osim ako se odžunupi.” (Bejheki, 1/280, sa slabim lancem prenosilaca)
3. Od Huzejme b. Sabita, r.a., prenosi se da je rekao: ”Poslanik, s.a.v.s., nam je odredio trajanje mesha tri dana, a da smo zatražili više, on bi povećao.” (Ebu Davud, br. 157, Ibn Madže, br. 553. Hadis je slab, a da je i vjerodostojan računao bi se kao mišljenje ashaba koje se suprotstavlja mišljenju većine drugih ashaba.)
ODABRANO MIŠLJENJE
Prvo mišljenje je sigurno jače i prioritetnije jer se zasniva na vjerodostojnim hadisima
KADA SE POČINJE RAČUNATI VRIJEME MESHA?
Ako nam je jasno da mesh za musafira traje tri dana i tri noći, a za mukima jedan dan i jednu noć, pitanje je kada se počinje računati početak tog perioda? Ulema po ovom pitanju ima više mišljenja.
Prvo: Počinje se računati od prvog onečišćenja (gubitka abdesta) nakon oblačenja mestvi. Ovo je mišljenje Sufjana es-Sevrija, Šafije, Ebu Hanife i jedno mišljenje u hanbelijskom mezhebu.
Drugo: Počinje od vremena oblačenja mestvi (Hasan el-Basri).
Treće: Potirat će pet namaza ako je mukim ili petnaest ako je musafir, i neće se zamarati vremenskim računanjem. Ovo je mišljenje Ša’bija, Ishaka, Ebu Sevra i drugih. (El-Mugni, 1/291, El-Medžmu’u, 1/466, El-Evsat, 1/444)
četvrto: Vrijeme mesha počinje se računati poslije prvog potiranja nakon što se izgubi abdest. Ovo je odabrano mišljenje po ovom pitanju, a zastupaju ga Ahmed b. Hanbel, Evzai, Nevevi, Ibnul-Munzir, a odabrao ga je i šejh Ibn Usejmin, r.h. Dokaz je općenitost riječi Poslanika, s.a.v.s.: ”Potire musafir i potire mukim…”, jer se ni za koga ne može reći da je potrao svoje mestve sve dok to uistinu ne učini.
Primjer: čovjek je uzeo abdest pred podne-namaz i obuo svoje mestve oko dva sata poslije podne, a nakon toga nije izgubio abdest sve do četiri sata poslije podne. Poslije je uzeo abdest ponovo oko pet sati i tada prvi put potrao svoje mestve. Ima pravo da potire po svojim mestvama sve do pet sati narednog dana ukoliko je mukim, ili do pet sati četvrtog dana ako je musafir (naravno ukoliko nije skidao mestve).
MUKIM JE POTRAO PO MESTVAMA, A ZATIM OTPUTOVAO
Ukoliko mukim potare po svojim mestvama, a zatim krene na put, ima li pravo potirati samo jedan dan i jednu noć ili će potirati tri dana i tri noći? Po ovom pitanju ulema ima dva mišljenja, od kojih je ispravnije da ovakva osoba ima puno pravo da potire tri dana i tri noći, jer je za njega olakšica putnika nastupila onog trenutka kada je krenuo na put. Isto tako, kada je uzeo abdest i nakon toga obuo svoje mestve, nije uvjet ispravnosti mesha da čovjek nijjeti da će potirati po njima. Ovo je mišljenje imama Sevrija, Ebu Hanife i njegovih učenika, Ibn Hazma i rivajet od imama Ahmeda. (Mugni, 1/299, Muhalla, 2/109)
MUSAFIR POTIRE PO MESTVAMA, A ZATIM SE VRATI U MJESTO BORAVKA
Ako putnik potire po svojim mestvama dva dana naprimjer, a zatim se vrati u mjesto boravka, obavezan je odmah skinuti svoje mestve i oprati noge ukoliko želi obavljati namaz. To znači da musafiru prestaje ta olakšica, kao i svaka druga, onoga trenutka kada se vrati u svoje mjesto. Ibn Munzir prenosi idžma po ovom pitanju kod one uleme koja je na stanovištu da mesh ima svoje ograničeno vrijeme, što je svakako ispravno mišljenje. (El-Evsat, 1/446)
Korist: Ako se musafir vrati u svoje mjesto, a još nisu prošli jedan dan i jedna noć od njegovog prvog potiranja po mestvama, ima pravo da potire još onoliko vremena koliko je preostalo da namiri noć i dan s početkom od prvog potiranja.
DA LI JE DOZVOLJENO ČINITI MESH PO PODERANIM MESTVAMA?
Veći dio islamskih pravnika za dozvolu mesha po mestvama uvjetuje da mestve budu čitave i bez rupa kroz koje bi se vidjelo stopalo i da pokrivaju onaj dio stopala koji je obaveza prati prilikom uzimanja abdesta. Zbog toga ova skupina fakiha ne dozvoljava mesh po poderanim mestvama, jer kažu da je obaveza oprati onaj dio kože koji se vidi kroz poderane mestve, pa bi trebalo spojiti mesh i pranje, a to nije dozvoljeno, tako da ostaje na osnovi, a to je pranje nogu. Ovo je mišljenje imama Šafije i Ahmeda. (Mugni, 1/287, El-Umm, 1/28)
Imam Malik i Ebu Hanife kažu da je dozvoljeno činiti mesh po poderanim mestvama ukoliko je moguće hodati u njima i ukoliko se za takve mestve još uvijek može reći da su mestve. Ovo mišljenje odabrao je i Ibn Tejmijje, r.h., (El-Fetava, 21/173) i ono je, inšallah, ispravno, jer šerijatski tekstovi dozvoljavaju mesh po mestvama općenito, i nigdje nije došlo ograničenje da one moraju biti cijele i bez rupa. Zbog toga kažemo da, dok se god nešto zove mestvama, dozvoljeno je činiti mesh po njima. U prilog odabiru ovog mišljenja ide i činjenica da su mnogi ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bili vrlo siromašni i da sigurno njihove mestve nisu bile bez rupa i poderotina, i da je ovo bio uvjet, Poslanik, s.a.v.s., sigurno bi im to objasnio
KOJI SE DIO MESTVI POTIRE?
Ispravan stav po ovom pitanju jeste da se potire gornji dio mestvi i to samo jednom, zbog predaje od Alije, r.a., u kojoj se kaže: ”Da je vjera po razumu (mišljenju), donji dio mestvi bio bi preči za potiranje od gornjeg. Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako potire gornji dio svojih mestvi.” (Predaju je zabilježio Ebu Davud, r.h., u svome Sunenu, br. 162, sa dobrim lancem prenosilaca, kako tvrdi Ibn Hadžer, r.h. Vidjeti: Bulugul-Meram, br. 54. Takoðer, Albani ju je ocijenio vjerodostojnom u Sahihu Ebi Davud, br. 153. Vidjeti: El-Irva, br. 103)
Ovo mišljenje zastupaju: Sevri, El-Evzai, Ahmed, Ebu Hanife i njegovi učenici i ovo je, kako smo rekli, odabrano mišljenje.
Imam Malik i Šafija stava su da se mestve potiru odozgo i odozdo zajedno, ali ako se potare samo gornji dio, mesh će biti ispravan. Ovaj stav zasnivaju na predaji od Mugire b. Šube, r.a., u kojoj stoji da je Poslanik, s.a.v.s., uzeo abdest a zatim potrao gornji i donji dio svojih mestvi. (Hadis nije vjerodostojan. Bilježe ga Ebu Davud, br. 165, Tirmizi, br. 97, Ibn Madže, br. 550. Slabim ga smatraju Ahmed, imam Buhari, Ibn Ebi Hatim, Darekutni.) Ovaj isti ashab prenosi hadis u kojem kaže da je vidio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da potire gornji dio svojih mestvi, a ova predaja je dobra. (Ebu Davud, br. 161, Tirmizi, br. 98)
Iz navedenog zaključujemo da onome ko bi potrao samo donji dio mestvi, taj postupak ne bi bio ispravan.
ŠTA KVARI MESH PO MESTVAMA
Mesh kvari:
1. džunupluk, zbog hadisa Safvana b. Assala, r.a., u kojem kaže: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio nam je da, ukoliko smo na putu, ne skidamo svoje mestve tri dana i tri noći, osim ako se odžunupimo…” (Ahmed, 4/239, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i drugi. Albani ga je ocijenio dobrim u El-Irva, br. 104.);
2. kada istekne vrijeme mesha (kod one uleme koja je mesh vremenski ograničila na tri dana i noći za musafira i jednu noć i dan za mukima);
3. skidanje mestvi i gubljenje abdesta prije nego što se opet obuju.
Pripremljeno prema djelu Sahihu Fikhis-sunne ve edilletuhu, autora Ebu Malika Kemala Ibn Sejjida Salima
Prvi put objavljeno: srijeda, 20 Veljača 2008 22:20
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kakav je propis uzimanja mesha po čarapama ?
Priredio: Amir Durmić Čarapama se smatra sve ono što se obuva na noge i prekriva stopala i članke, bez obzira bilo od vune, pamuka ili bilo kojeg drugog materijala. Ulema po pitanju mesha po čarapama ima tri mišljenja Prvo: Nije dozvoljen mesh po čarapama osim ako su na njih obuvene mestve od kože.više
Priredio: Amir Durmić
Čarapama se smatra sve ono što se obuva na noge i prekriva stopala i članke, bez obzira bilo od vune, pamuka ili bilo kojeg drugog materijala. Ulema po pitanju mesha po čarapama ima tri mišljenja
Prvo: Nije dozvoljen mesh po čarapama osim ako su na njih obuvene mestve od kože. Ovo je stav Ebu Hanife (poslije je ostavio ovo mišljenje), Malika i Šafije. (El-Mebsut, 1/102, El-Mudevvene, 1/40, El-Umm, 1/33) Kažu da se čarape ne mogu nazvati mestvama i da po ovom pitanju ne postoje ispravni hadisi.
Drugo: Mesh po čarapama dozvoljen je ukoliko se radi o debelim, gusto tkanim čarapama koje prekrivaju stopala zajedno sa nožnim zglobovima. Ovo je mišljenje Ibn Musejjiba, imama Ahmeda, mnogih pravnika hanefijskog, malikijskog i šafijskog mezheba. (El-Medžmu’, 1/540, Fethul-Kadir, 1/157, El-Evsat, 1/464)
Treće: Mesh po čarapama dozvoljen je bez obzira radilo se o debelim ili tankim čarapama, što je i odabrano mišljenje po ovom pitanju. Ovo je stav Ibn Hazma, Ibn Tejmijje, a odabrali su ga šejh Emin eš-Šenkiti i šejh Ibn Usejmin, r.h. (El-Muhalla, 2/86, Medžmuatul-fetava, 21/184, Advaul-bejan, 2/18-19, Šerhul-Mumtia, 1/190)
Zagovornici dva posljednja mišljenja svoj stav dokazuju hadisom od Mugire b. Šu’be, r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., uzeo abdest i potrao po svojim čarapama i nanulama. (Ebu Davud, br. 159, Tirmizi, br. 99, Ahmed, 4/252. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Ebi Davud, br. 147. Vidjeti: El-Irva, br. 101)
Također, kao dokaz navode i predaju od Ezreka b. Kajsa da je on vidio Enesa b. Malika da je izgubio abdest pa je oprao svoje lice, ruke i potrao po svojim čarapama od vune, na što mu je ovaj prenosilac rekao: ”Zar potireš po njima (čarapama od vune)?”, a Enes mu je odgovorio: ”To su mestve, ali od vune.” (Dullabi u El-Kuna, 1/181. Ispravnim ga je ocijenio Ahmed Šakir, r.h.)
Mesh po čarapama prenosi se od jedanaest ashaba meðu kojima i od Omera i njegovog sina Abdullaha, Ibn Mes’uda, Enesa, r.a., i drugih, a ne prenosi se da im se iko suprotstavio u ovom mišljenju, pa se može ubrojiti u idžma’ ashaba. Što se tiče pravljenja razlike izmeðu debelih i tankih čarapa, ni zato ne postoje validni argumenti, tako da se može činiti mesh po svemu onome što se naziva čarapom. Jedino bismo ovdje izdvojili prozirne ženske čarape poznatije kao najlon-čarape, jer je njihova svrha više ukras nego pokrivanje stopala, pa po njima nije dozvoljeno činiti mesh, a Allah najbolje zna.
Korist: U termin ”čarape” ulazi sve ono što prekriva stopala i zglobove, bilo da se radi o zavojima, umotanom platnu ili tome slično.
Svi propisi koje smo spomenuli vezano za mestve važe i za čarape.
OBUVANJE ČARAPA NA ČARAPE
Kada je ovo u pitanju, bitno je spomenuti sljedeće:
1. Ako čovjek uzme abdest i obuje dvoje čarape, jedne na druge, smije činiti mesh po gornjim čarapama. Ovo je mišljenje hanefija i odabrano mišljenje kod malikija, hanbelija i staro mišljenje imama Šafije. (Hašijetu Ibn Abidin, 1/179, Revdatu Talibin, 1/128)
2. Obuje čarape na čarape i potare po gornjim, zatim skine gornje čarape, dozvoljeno mu je da i dalje potire po donjim čarapama sve dok mu traje vrijeme mesha, jer su se ispunili svi uvjeti dozvole potiranja i po gornjim i po donjim čarapama.
3. Abdesti se i obuje jedne čarape, a zatim ne izgubi abdest sve dok ne obuje još jedne čarape, ima pravo da potire i po gornjim, a poslije i po donjim čarapama ako skine gornje.
4. Abdesti se i obuje jedne čarape pa po njima učini mesh, a nakon toga izgubi abdest pa tek onda obuje druge čarape. Ovakvoj osobi nije dozvoljeno da čini mesh po gornjim čarapama jer ih nije obula na punu čistoću, već će, ukoliko želi uzeti mesh, prvo skinuti gornje čarape pa mesh učiniti po donjim.
KVARI LI ABDEST SKIDANJE MESTVI – ČARAPA?
Ako čovjek koji je pod abdestom učini mesh po mestvama, a zatim skine svoje mestve, da li je samim skidanjem mestvi izgubio abdest?
Po ovom pitanju učenjaci imaju četiri mišljenja:
Prvo: Mora ponoviti abdest odmah jer ga je ovim činom izgubio. Ovo je mišljenje Nehaija, El-Evzaija, Ahmeda, Ishaka i Šafije u starom mezhebu. Kažu da je mesh zamjena za pranje nogu, pa kada se skinu mestve, one se više ne računaju opranim jer je nestalo njihove zamjene za pranje, odnosno mesha, a abdest nije ispravan ukoliko se ne operu noge.
Drugo: Oprat će samo svoje noge i računat će se kao da ima abdest. Ovo je mišljenje Ebu Hanife i njegovih sljedbenika kao i imama Šafije u novijem mezhebu. (El-Evsat, 1/458)
Treće: Mora oprati noge odmah nakon skidanja mestvi, a ukoliko tako ne postupi, mora ponoviti cijeli abdest. Ovo je mišljenje Malika i Lejsa. (El-Mudevvene, 1/41)
Četvrto: Ne mora ponavljati ni abdest niti prati noge, već ostaje na čistoći sve dok ne uradi nešto što kvari abdest. Ovog su mišljenja Hasan el-Basri, Ata, Ibn Hazm, a preferirali su ga imam Nevevi, Ibnul-Minzir, Ibn Tejmijje i od potonjih učenjaka Ibn Usejmin, r.h. Ovo mišljenje je ispravno po ovom pitanju, jer onaj ko je potrao svoje mestve računa se da je na punoj čistoći, a samim skidanjem mestvi nije učinio ništa što kvari abdest, niti za to postoji ijedan dokaz u sunnetu ili u idžmau. Ovom mišljenju ide u prilog i predaja od Ebu Zibjana, r.a., da je on vidio Aliju, r.a., kako je mokrio stojeći pa je zatražio vode, uzeo abdest i potrao po mestvama, nakon čega je ušao u mesdžid i skinuo svoje mestve i klanjao (bez ponavljanja abdesta). (Predaju je vjerodostojnom ocijenio Albani u Temamul-minne, str. 115.)
Učenjaci spominju i kijas kao dokaz o ispravnosti ovog mišljenja: kao što brijanje glave ne kvari abdest onome ko je prethodno potrao po svojoj kosi, isto tako ni skidanje mestvi ne kvari abdest onome ko je prethodno potirao po njima.
A Allah najbolje zna.
Pripremljeno prema djelu Sahihu Fikhis-sunne ve edilletuhu, autora Ebu Malika Kemala Ibn Sejjida Salima
Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 24 Ožujak 2008 08:40
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je obaveza davati zekat na med ?
Piše: Mr. Semir Imamović Postoji razilaženje među islamskim pravnicima oko obaveznosti davanja zekata na med: hanbelije i hanefije smatraju da je obaveza davati zekat na med, a malikije i šafiije smatraju da to nije obaveza. Oni koji to obavezuju nemaju jedinstveno mišljenje kada je u pitanju količiviše
Piše: Mr. Semir Imamović
Postoji razilaženje među islamskim pravnicima oko obaveznosti davanja zekata na med: hanbelije i hanefije smatraju da je obaveza davati zekat na med, a malikije i šafiije smatraju da to nije obaveza. Oni koji to obavezuju nemaju jedinstveno mišljenje kada je u pitanju količina meda na koju se daje zekat, hanbelije kažu da se zekat daje na svakih deset efraka (jedan ferk iznosi 36 iračkih ritli, a jedan irački ritl je 470 gr. otprilike, znači zekat je obavezan dati onaj ko posjeduje 360 iračkih ritli ili 169 200 gr.), većina hanefijskih učenjaka smatra da se zekat daje i na malu i na veliku količinu meda, a po Ebu-Jusufu, učeniku imama Ebu-Hanife zekat daje onaj ko posjeduje pet evsuka meda (visk je 60 saa, a svaki saj je četiri pregršta). Na obaveznost zekata na med upućuju sljedeći hadisi:
1. Prenosi se da je Ebu-Sejjare, radijallahu anhu, rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, : «Allahov Poslaniče ja imam pčele.» «Daj jednu desetinu od meda kojeg ti one proizvode!» – naredi mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. «Hoćeš li zaštiti moje pčelinjake (mjesto na kojem se pčele nalaze)?» – upita Ebu-Sejjare. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pristao da zaštiti njegove pčele. (Ahmed i Ibn-Madže)
2. Prenosi se od Abdullaha ibn-Amra da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao po jednu desetinu od onih koji su posjedovali med, u svrhu zekata (Ibn-Madže).
U drugoj predaji ovog hadisa se navodi da je jedan čovjek iz plemena Benu Mun’an po imenu Hilal donio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jednu desetinu meda i pri tome tražio da mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštiti dolinu u kojoj su bile njegove pčele, a koja se zvala Selebe. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je to učinio. Kada je u vrijeme Omerove vladavine isti ovaj čovjek pitao za zaštitu pomenute doline, Omer je napisao svom namjesniku Sufjanu ibn-Vehbu: «Ako ti da količinu meda koju je davao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zaštiti njegov med, a ukoliko to odbije njegov med će nama biti vrijedan kao i vodene mušice koje jede i uništava ko hoće.»
3. Prenosi se da je pleme Benu-Šebabe davalo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, desetinu meda, a on im je zauzvrat zaštitio dvije doline u kojima su bili njihovi pčelinjaci. (Ibn-Huzejme u svome Sahihu)
Kaže imam Ševkani, komentarišući ove hadise: «Znaj da hadis Ebu-Sejjare i Hilala – ukoliko se ne radi o istoj osobi – ne upućuju na obaveznost davanja zekata na med, jer su i jedan i drugi dobrovoljno dali zekat na med a kao protuuslugu su dobili garanciju od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Omera da će doline u kojima su se nalazili njihovi pčelinjaci biti pod njihovom zaštitom. Omer, radijallahu anhu, je ispravno razumio povod zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio da zaštiti pčelinjake i povodeći se za tim on je isto postupio. Da je zekat na med obavezan on im ne bi dao slobodu izbora – ako žele zaštitu trebaju dati zekat – nego bi od njih uzeo zekat u svakom slučaju. Ostali hadisi u ovom poglavlju nisu na tom stepenu da se mogu uzeti kao dokaz.» («Nejlul-evtar», 4/175.)
Da nema nijedog vjerodostojnog hadisa koji jasno upućuje na obaveznost zekata na med smatrali su i veliki poznavaoci i stručnjaci hadisa poput Buharije, Ibn Abdulberra, šejhul-islama Ibn-Tejmije i drugih.
Rekao je šejh Muhammed ibn-Salih el-Usejmin: «Ispravno je mišljenje po kojem čovjek nije obavezan davati zekat na med, jer se takvo nešto ne prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Omer, radijallahu anhu, je uzimao 1/10 meda od onih kojima je štitio pčelinjeke ili doline u kojima su oni držali pčele.» («Fetava šejh ibn usejmin», 18/87.).
Prvi put objavljeno: nedjelja, 23 Ožujak 2008 22:03
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Koje su koristi davanja zekata ?
Piše: Muhammed ibn Salih el-Usejmin Preveo: Mr. Huseinbašić Elvedin Zekat je islamski šart, sastavni dio islama. Davanjem zekata čovjek upotpunjuje svoju vjeru, svoj islam. Upotpunjenje vlastitog islama i vjere je veličanstveni cilj svakog muslimana i svi muslimani se trude upotpuniti svoju vjeru. 1više
Piše: Muhammed ibn Salih el-Usejmin Preveo: Mr. Huseinbašić Elvedin
Zekat je islamski šart, sastavni dio islama. Davanjem zekata čovjek upotpunjuje svoju vjeru, svoj islam. Upotpunjenje vlastitog islama i vjere je veličanstveni cilj svakog muslimana i svi muslimani se trude upotpuniti svoju vjeru.
1. Dokaz iskrenog imana
Imetak je drag čovjeku, a čovjek daje ono što voli samo zbog nečega što voli isto ili više od imetka. Izdvajanjem dijela imetka čovjek potvrðuje da želi isključivo Allahovo zadovoljstvo.
2. Popravlja osobine
Zekat izvodi čovjeka iz škrtih i svrstava ga u darežljive. Kada čovjek navikne davati, znanje, imetak ili ugled, to postane obilježje njegove naravi i preðe mu u naviku, tako da mu bude nelagodno ako ništa ne udijeli jedan dan.
3. Širokogrudnost
Udjeljivanje bilo čega, a naročito imetka, daje čovjeku osjećaj zadovoljstva i širokogrudnosti. To je potvrðeno u praksi. Meðutim, taj osjećaj je uvjetovan davanjem draga srca. Ibn el-Kajjim je u svome djelu Zadul-me’ad, 2/25, spomenuo da udjeljivanje i plemenitost uzrokuju širokogrudnost. Meðutim, to važi samo za one koji daju draga srca i izvade imetak prvo iz srca pa tek onda iz džepa, a oni kojima ono što daju ostane u srcu, takvi nemaju koristi u ovom smislu.
4. Potpuni vjernik
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Neće potpuno vjerovati onaj ko ne želi svome bratu što želi samome sebi. Kao što čovjek voli da dobije imetak da ispuni svoje potrebe, isto tako voli dati drugom da ispuni svoje potrebe. Tako postaje vjernik potpunog imana.
5. Ulazak u Džennet
Svi se trudimo ući u Džennet. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da je Džennet za one koji govore lijepe riječi, hrane siromašne i klanjaju noću dok drugi ljudi spavaju.
6. Zajednica muslimana kao jedna porodica
U toj zajednici sposobni daju nemoćnima, imućni siromašnima. čovjek osjeća da ima braću u vjeri koju je dužan pomoći i činiti im dobro kao što je njemu Allah dao dobro. Rekao je Uzvišeni Allah: ”čini dobro kao što je Allah dao dobro tebi!” Na taj način zajednica muslimana postaje kao jedna porodica. Savremenici to nazivaju socijalna pomoć. Zekat najbolje služi svrsi u tom smislu, davanjem zekata čovjek obavlja farz i pomaže ljudima.
7. Smirivanje nezadovoljstva siromašnih
Siromasi osjećaju nezadovoljstvo zbog toga što neki voze šta hoće, stanuju gdje hoće, jedu šta hoće, a oni idu pješke, spavaju na smetljištu i slično. Darežljivost bogatih prema siromašnima smiruje njihovu srdžbu i nezadovoljstvo jer shvataju da bogati misle na njih i da ih nisu zaboravili u teškoći.
8. Prevencija zločina iz koristoljublja
Zekat sprečava kraðu, otimanje i slično, jer zekat zadovoljava osnovne potrebe siromašnih tako da ne moraju krasti i otimati. Dobročinstvo bogatih sprečava siromašne da im čine nepravdu.
9. Spas od vreline Sudnjeg dana
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Svaki čovjek će biti u hladu svoje sadake na Sudnjem danu sve dok se ne presudi svim ljudima.” Takoðer, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svrstao je u sedmericu koji će biti u hladu Arša i onoga ko udijeli desnicom tako da ljevica ne zna da je desnica udijelila.
10. Učenje vjerskih propisa
Da bi čovjek udijelio zekat, mora naučiti propise u vezi s tim, koja imovina podliježe zekatu, količinu koja podliježe zekatu, kome se daje i drugo što je potrebno za zekat.
11. Povećanje imetka
Davanje zekata čuva čovjeka od nesreća, a ponekad otvori nova vrata nafake. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Sadaka ne umanjuje imetak.” U to se možemo uvjeriti u stvarnom životu. Dogodi se da vatra uništi sav ili većinu imetka onih koji ne daju zekat, ili ih zadese bolesti zbog kojih moraju potrošiti većinu imetka.
12. Spuštanje blagodati
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Kiša bude uskraćena svakom narodu koji ne daje zekat’’.
13. Sadaka gasi Allahovu srdžbu
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zaista sadaka gasi srdžbu Gospodara’’.
14. Sadaka čuva od ružne smrti
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Sadaka štiti od ružne smrti.
15. čuvanje od nesreća
Sadaka presreće nesreću koja se spušta s neba i sprečava je da se spusti na čovjeka.
16. Iskup za grijehe
Sadaka je iskup za grijehe. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Sadaka briše grijehe kao što voda gasi vatru’’.
Muhammed ibn Salih el-Usejmin
Eš-Šerhul-mumti’ ‘ala Zadil-mustekni’ (6/9-15)
Prvi put objavljeno: utorak, 23 Rujan 2008 19:00
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Mišljenje fakiha o pitanju liječenja rukjom ?
Piše: Husnija Sarkić Nema sumnje da musliman mijenja svoje stanje, ponekad bude bolestan, a ponekad zdrav. Neke od bolesti koje ga zadese su manje a neke više opasne, a mudrost Allaha, dželle – še’nuhu, je u njihovom određivanju. Te bolesti niko ne može izliječiti osim Allah, dželle – še’nuhu. On izviše
Piše: Husnija Sarkić
Nema sumnje da musliman mijenja svoje stanje, ponekad bude bolestan, a ponekad zdrav. Neke od bolesti koje ga zadese su manje a neke više opasne, a mudrost Allaha, dželle – še’nuhu, je u njihovom određivanju. Te bolesti niko ne može izliječiti osim Allah, dželle – še’nuhu. On izliječi koga hoće, a ostavlja bolesnog koga hoće. Neke od tih bolesti budu čak uzrok smrti. I sve je to od Njegove mudrosti. I pored toga, dozvolio je Allah, dželle – še’nuhu, da čovjek traži uzročnike bolesti, a da istovremeno bude potpuno oslonjen na Njega.
Načini liječenja su mnogobrojni. Neki se ostvaruju rukjom i dovama i to bivaju najveći uzročnici izlječenja. Također, mogući su i materijalni, odnosno medicinski (المحسوسة) uzročnici izlječenja, koji su poznati kroz Objavu ili iskustvo i praksu.
MIŠLJENJE FAKIHA O PITANJU LIJEČENJA
Islamski učenjaci imaju tri stava o liječenju:
Vadžib – to je mišljenje nekih potonjih (المتأخرون) malikija, šafija i hanbelija;
Mustehab – i to je mezheb šafija;
El-dževaz – dozvoljeno – sljedbenici ovog mišljenja su se podijelili na četiri mišljenja:
Da je apsolutno dozvoljeno (dzevaz mutlak). To je hanefijski stav i stav nekih malikija;
Poželjno je. Ovo je mišljenje nekih malikija i odabrano mišljenje kod nekih hanbelija;
Bolje ga je ostaviti. Ovo je opet mišljenje nekih hanefija, malikija i hanbelija koji navode da je liječenje mekruh. Rekao je Kurtubi da je ovo mišljenje nekih istaknutih prvaka, među kojima je spomenuo Ibn Mes’uda, Ebu Derda’a, radijallahu ‘anhuma, i neke tabi’ine.
Bolje da ga ostavi onaj ko ima jak tevekkul, a bolje da se liječi onaj ko je slab, ko nije izdržljiv. I to je mišljenje nekih šafija. (Hasan b. Ahmed El – Feki, Ahkjamu el-edvijetu fi eš-šeri’ati el-islamijeti, str. 27-28.)
DOKAZI DOZVOLJENOSTI LIJEČENJA
Hadis koji bilježi Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nije spustio Allah bolest a da za nju nije spustio lijek.“ (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, Ed-daru Er-rejanu lit-turasi, Kairo, 1987., X/141.)
Hadis koji bilježi Muslim od Džabira, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Za svaku bolest postoji lijek, ako se upotrijebi pravi lijek, bolesti nestaje, uz Allahovu dozvolu.“ (Muslim, Sahih, Knjiga o miru, br.2204; Ebu Davud: Knjiga o medicini, br. 3874.)
Hadis: „Liječite se, zaista Allah, azze ve dželle, nije dao ni jednu bolest a da za nju nije dao lijek, osim jedne bolesti; starosti.“ ( Bilježi ga Ahmed u Musnedu, Buhari u Edebul-mufredu, Ebu Davud u knjizi o medicini: 3855, Et-Tirmizi, 4/383 i kaže da je hasenu-ssahih. Kaže Hakim da mu je sened vjerodostojan.)
Ovi hadisi su dokaz dozvoljenosti liječenja. Čak se posljednjim hadisom iznosi naredba liječenja. Ako se ovo naređenje ne odnosi na obavezu, onda je mendub.
Oni koji su rekli da je bolje ostaviti liječenje kao dokaz navode dva hadisa:
Od Ataa ibn Ebi Rebaha, rahimehullah, prenosi se da je rekao: „Ibn Abbas, radijallahu ‘anhuma, me upitao: ‘Hoćeš li da ti pokažem stanovnicu Dženneta?’ Rekao sam: ‘Naravno!’ Rekao je: ‘Ova crnkinja je došla Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i rekla: ”Imam padavicu i otkrivam se kad me zadesi, pa moli Allaha za mene!” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, joj reče: ”Ako hoćeš strpi se i dobit ćeš Džennet, a ako hoćeš molit ću Allaha da te izliječi.” Rekla je: ”Strpit ću se.” Potom je rekla: ”Otkrivam se kada me to zadesi, pa moli Allaha da se ne otkrivam.” Pa je uputio Allahu dovu za nju.’“ (Muttefekun ‘alejh; Buhari mea’ el-Feth, 6/114; Muslim bi šerhi Nevevi, 16/131.)
Prenosi Ibn Abbas, radijallahu ‘anhu, poduži hadis o onima koji će ući u Džennet bez polaganja računa i patnje, u kojem se navodi da su oni opisani kao: „Oni koji nisu tražili da im se uči rukja.“ I ovaj hadis je muttefekun ‘alejh. (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, 1/199.)
Rekao je Ebu Umer ibn Abdul-Berr El-Maliki El-Andelusi, rahimehullah: „Bili su u ovom ummetu velikani, najbolji prethodnici, učenjaci i skupine koji su trpili bolest, dok ih Allah nije izliječio, a bilo je među njima doktora i učenjaka, koji ih nisu zbog toga ukorili.“ (Et-Temhid: 5/78)
Ibn Tejmije spominje da se skupina ashaba i tabi’ina nije liječila, kao što su Ebu Bekr, Ubejj ibn Ka’b i Ebu Zerr, radijallahu ‘anhuma. (Medžmu’ul-Fetava: 21/564)
REZIME
U navedenim mišljenjima razmimoilaženja i suprotstavljanja objašnjavamo tako što svako mišljenje odgovara određenoj situaciji. Rekao je Ibn Tejmije: „Ljudi su se razišli po pitanju liječenja: da li je mubah, mustehab ili vadžib? A najispravnije je da ponekad biva haram, ponekad mekruh, ponekad mubah, ponekad mustehab, a ponekad vadžib.“ ( Medžmu’ul-fetava: 12/18) Haram biva zbog lijeka koji se uzima, kao što je upotreba alkohola, ili zbog onog što bude u toku liječenja, kao npr. da liječnik gleda u ono što je avret u toku liječenja, bez nužde. Vadžib je onda kada život oboljelog bude u pitanju ako se ne bude liječio.
Šejhu Muhammedu Salihu El-Usejminu postavljeno je pitanje o propisu liječenja, pa je odgovorio: „Propis liječenja se može podijeliti u nekoliko vrsta: Ako prevladava mišljenje da će lijek koristiti, a velika je mogućnost štete njegovim ostavljanjem, tada je liječenje obavezno – vadžib; ako prevladava mišljene da će lijek koristiti, a ne postoji mogućnost štete njegovim ostavljanjem, tada je liječenje bolje od njegovog ostavljanja; Ako se izjednače mogućnosti tada je ostavljanje liječenja bolje. ( Fetawa fi ahkami-l-dženaiz od šejha Muhameda Saliha El-Usejmina, sabrao fetwe Fahd ibn Nasir Es-Sulejman, Daru Es-Surajja, I izdanje, Rijad, 2003. godine, str. 13.)
DA LI JE RUKJA IBADET?
Rukja je ibadet Uzvišenom Allahu. Ona je jedno od najboljih djela. Naveli smo već mišljenja oko njene propisanosti. Rako je Ibn Tejmijje, rahimehullah: „Istjerivanje džina spada među najveće oblike džihada, stoga on (misli se na učača rukje) bi se trebao paziti da ne pomaže svom neprijatelju da ga nadvlada preko vlastitih slabosti – grijeha.“ (Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str.99.)
PITANJE OSTAVLJANJA LIJEČENJA KUR’ANOM
„Što se tiče ostavljanja (opsjednutog) prijatelja bez da mu se pomogne, to je isto kao ostavljanje onoga koji je napadnut. Pomaganje napadnutom je farzi-kifaje, svakome u skladu s njegovim mogućnostima, kao što je izvješteno da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao, što se navodi u oba Sahiha: “Musliman je brat svakom muslimanu, on ga ne ostavlja u potrebi, niti mu nanosi štetu, …” (Sunen Ebu Davud, Mektebetul – me’arif, Rijad, bez god. izdanja, br. 4893. Njegovu vjerodostojnost potvrdio je Albani. Ovaj hadis je prenio ‘Abdullah ibn Omer, a postoji i druga predaja od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu.)
Ako on nije u mogućnosti da mu pomogne ili je zauzet nečim što je više obavezujuće, ili je neko drugi otišao da pomogne opsjednutoj osobi, njemu više nije obaveza da to učini. Ako je, s druge strane, on jedini prisutan, a nije zauzet nečim što je više obavezujuće, to mu onda postaje prijekom naredbom da istjera džina iz opsjednute osobe.“ Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str.108-109.Uzvišeni Allah je rekao: „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih…“ „Ako su okolnosti izvan mogućnosti ne bi se trebao izlagati nevoljama uzimajući ono što nije kadar obavljati.“(Prethodni izvor, str.99)
Prema tome, učiti rukju opsjednutoj osobi je farzi-kifaje onome ko ispunjava uvjete za to, kada se pokaže nužna potreba, ali je rukju kao zanimanje bolje izbjeći.
UVJETI ZA ONOG KOJI LIJEČI KUR’ANOM
Mnogi autori u literaturi koja se bavi ovom tematikom navode određena svojstva* – (Ovakav odabir nalazimo kod dr. Muharema Štulanovića, za kojeg s pravom možemo reći da je prenosilac znanja o ovoj oblasti kod nas u vrijeme poslije rata, kad se ono bilo potisnulo iz prakse i običaja naših muslimana usljed zabrane bavljenja egzorcizmom od strane komunističkog sistema. O ovoj vrsti liječenja moglo se potvrdno slušati samo od najstarijih praktičara vjere, koji su poznavali one koji su se bavili ovakvom metodom liječenja, koju su ljudi nazivali „istjerivanje šejtana“. Čak su u tome bile umješne i žene. Naravno, njih su uvijek predstavljali kao dobre vjernice i nisu ih ničim lošim okarakterizirali u svojim govorima (što govori o njihovim svojstvima)- i uvjete* (Vidi naslov: Svojstva učača rukje, Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, Fikhski propisi, istine i kontroverze, IPA Bihać, Bihać 2005. godine, str.48. i : Kakav treba biti onaj koji liječi, Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, Udruženje za promociju i afirmaciju mladih intelektualaca „PAMI“, Sarajevo, 2006.,str. 86.) , – koji se trebaju naći kod onih koji se bave liječenjem. Iako su to bitni uvjeti, bolje je da su to svojstva onih koji se bave liječenjem. Ibn Tejmijje, rahimehullah, nazvao je onog koji liječi Kur’anom, mudžahid.
Dakle, svojstva učača rukje su:
-da bude na akidi selefa, popraćenoj praksom u riječima i djelima;
-da ima jekin u to da je Kur’an lijek, a da je Allah, subhanehu ve te’ala, Onaj koji liječi;
-da je poznavalac islamske doktrine o džinima;
-da je poznavalac fikha (Navodi se kao uvjet i poznavanje šejtanskih spletki i zavođenja. Vidi Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 79. Primjer kada je Ibn Tejmijje, rahimehullah, učio oboljelom mladiću od ludila rukju, pri čemu „se džinica javila i rekla: -Ja ga volim. Rekao joj je: Ali on tebe ne voli. Rekla je: Želim na hadždž s njim. Rekao je: On ne želi na hadždž s tobom. Rekla je: Izaći ću zbog tebe. Rekao je: Ne, izađi pokoravajući se Allahu i Poslaniku. Rekla je: Dobro, izlazim. Nakon toga, čovjek je sjeo okrenuo se lijevo-desno i rekao: Šta ću ja kod šejha?“)
-lijepo je da je oženjen onaj ko se bavi liječenjem;
-treba biti u stalnoj pokornosti Allahu, dželle-še’nuhu, sa ihsanom;
-da ne čini grijehe u govoru i djelima;
-da redovno praktikuje sve vidove dnevnog zikra;
-da ima iskren i ispravan nijet kod liječenja.
ŠTA UTIČE NA USPJEŠNOST RUKJE
Prije svega, nužno je napomenuti da se ništa ne dešava bez Allahove volje i odredbe, od dobra ili zla. „Prenosi se da je ‘Ubade bin Samit, r.a., na svojoj samrti rekao svome sinu: ‘Sine moj! Ti nećeš okusiti slast pravog imana sve dok ne budeš znao da te nije moglo mimoići ono što te zadesilo, niti zadesiti ono što te mimoišlo.’“ (Muhammed Neim Jasin, Iman: temelj-suština-negacija, prijevod Zuhdija Adilović, VSK za pomoć BiH, Sarajevo, 1998., str. 105.)
Prema tome, samo izlječenje je stvar Allaha, dželle-še’nuhu, i moramo znati da je stanje svakog od nas u Allahovim rukama. Pored navednih uvjeta koje treba da ispuni učač rukje i svojstava koja treba da ima kod sebe, bitno je i postavljanje onog koji se liječi prema samom činu liječenja, bez obzira na njegovu bolest, njenu težinu, zastarjelost ili stadij. Dva su ubjeđenja koja se moraju naći i kod učača i kod oboljelog: da Allah doista sve može i da je Kur’an lijek.
Dakle, bude li imalo sumnji u jedno od ovo dvoje, izlječenje se dovodi u pitanje. Prvo se razumijeva tako što nema ništa a da Allah ne može, pa i izliječiti nekog ko je bolestan, a drugo se razumijeva tako da se ne javlja sumnja da možda tom i tom oboljelom Kur’an nije lijek, i da je kod njega riječ o psihičkoj bolesti medicinske prirode. Smiješno je za učača rukje da tako što i kaže.
„Liječenje napada koji su posljedica duševne opsjednutosti zahtjeva dva faktora, jednog od strane opsjednute osobe, a drugog od strane liječnika.
Što se tiče opsjednutog čovjeka od njega se zahtjeva lična snaga, iskreno okretanje Stvoritelju svih stvorenja i ispravan način traženja utočišta, gdje će srce i jezik biti u harmoniji. Jer, uistinu ovaj način liječenja je, zapravo, bitka i ratnik neće biti kadar pobijediti neprijatelja ako ne ispuni dva uslova: da samo njegovo oružje bude jako i oštro i da mu ruka bude čvrsta. Za slučaj da jedan od ova dva uslova ne budu ispunjena, dugi mač neće biti od koristi. Šta ako oba ova uslova nedostaju? Srce će biti u stanju opustošenosti i potpunog uništenja u odnosu na Tevhid, vjere u Allaha, bojazni od Allaha i okretanja Njemu. Kao takvo, ono će biti razoružano i bespomoćno.
Potreba koju liječnik mora ispunjavati je da on također posjeduje oba ova faktora, u tolikoj mjeri da onaj koji istjeruje džinna treba samo da kaže: „Izlazi iz njega!“ ili „Bismillah“, ili „La havle ve la kuvvete illa billah“, da bi postigao cilj.“ (Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str. 154 – 155.)
POSLJEDICE RUKJE
Bez obzira na ishod rukje, ona može imati i negativne posljedice po učača, onog koji se liječi i džinne. Što se tiče učača ona može biti napad i uznemiravanje od strane džinna zbog njegove slabosti. Što se tiče onog koji se liječi, bolest može biti povećana, a što se tiče džinna, oni zadobivaju udarce, oboljevaju pa čak i umru.
Muhammed ibn Abdullah eš – Šibeli, rahimehullah, u svojoj knjizi Akamul el – Merdžan, navodi odgovore na pitanja vezana za liječenje od šejhul – islama Ibn Tejmijje, u koje se kaže: „Ukoliko bolesnik ozdravi dovom, zikrom, naredbom ili zabranom džinnima, udaranjem, grđenjem, proklinjanjem ili sličnim govorom cilj je postignut, bez obzira što to podrazumijeva oboljevanje nekih džinna ili njihovu smrt. To nije nepravedno prema njima, sami su sebi nepravdu nanijeli, ako učač rukje nije bio nepravedan prema njima kao što to rade sihirbazi pa narede ubistvo ili zatočenje džinna koji ne zaslužuje biti ubijen ili zatočen. Tada im se džinni svete, a ako ne mogu njima, onda njihovoj djeci, ženi ili stoci.
Onaj ko u odbrani od njih bude pravedan, što su naredili Allah i Njegov Poslanik, nije učinio nikakvu grešku. On se samo pokorava Allahu i Poslaniku pomažući nevoljnicima i onima kojima je nanesena nepravda na šerijatski način, bez širka i nepravde prema stvorenjima. Takve džinni ne uznemiruju ili zbog znanja da su pravedni, ili što im ne mogu ništa. Ukoliko je džinn nepokoran, a učač slab, može se dogoditi da ga uznemiri.“ (Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 80. Vidi isto Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str. 96-97.)
Što se tiče oboljelog i posljedica koje se mogu javiti, one se uglavnom odnose na ispravan odnos prema liječenju. Ako bolesnik moli džinne za svoje ozdravljenje ili se na bilo koji način pouzda u njih, pa čak i preko sihirbaza koji mu tu uslugu čine, vjerovatnost je veća da će ih džinni još više napadati, a samim tim će biti jači oni koji su ih opsjeli, shodno kur’anskom ajetu: „I bilo je ljudi koji su pomoć od džinnova tražili, pa su im tako obijest povećali.“ „Tj. smatrali smo da smo mi odabraniji od ljudi, jer su oni tražili utočište kod nas kada bi se našli u kakvoj kotlini ili jezivom mjestu u pustinji ili drugdje, kao što je bio običaj Arapa u džahilijetu. Oni su tražili utočište kod džina, velikana tog mjesta, da im nečim ne naude. Pošto su džini vidjeli da se ljudi njih boje, odvažili su se protiv njih i povećano im nanosili neprijatnost i strah.“ (Ibn Kesir, Tefsir Ibn-Kesir, str. 1435.)
KOME SE UČI RUKJA?
Nema smetnje da se rukja uči svakoj osobi koja ima potrebu za liječenjem. Dakle muslimanu, ali i nemuslimanu. Osnova u Šerijatu što se tiče običaja je dozvola, (اباحة), osim ako nije došla izričita zabrana (u tekstovima), a što se tiče ibadeta, osnova je zabrana, osim ako nije došla izričita naredba ili dozvola. (والأصل في عاداتنا الإباحــــة حـتى يجـيء صـارف الإباحـة, وليس مشـروعا مـن الأمــــورغيرُ الذي فـــي شرعنا مذكور , Dr. Mustafa b. Kerametullah Mehdum, Revdatul – fevaid šerh menzumetil – kavaidi libni Si’di, Darul – Išhilija, 1999.)
Kako prema ovom tretiramo pitanje učenja rukje nemuslimanima? Pošto smo već rekli da je rukja ibadet, njena je osnova zabrana, ali pošto postoje tekstovi koji ju dozvoljavaju nemuslimanima, onda je možemo smatrati dozvoljenom. Već smo navodili hadise u kojima su ashabi učili rukju onima koji nisu muslimani, što se da iz analize hadisa vidjeti. Npr. hadis od Haridže ibn es – Salta, čiji amidža je učio Fatihu kao rukju, prolazeći pored ljudi, među kojima je bio jedan okovan u gvožđe, koji su mu se obratili riječima: „Čuli smo da je vaš prijatelj…“ ( Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, IV/533.); što asocira da ovi ljudi nisu bili muslimani. Još ću kao dokaz dozvoljenosti navesti sljedeću predaju:
U „Dva Sahiha“ prenosi se da je Ebu Seid el-Hudri rekao: „Grupa ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, otišla je na put. Na putu su došli do jednog logora beduina i tražili su njihovo gostoprimstvo. Beduini su ih odbili primiti, pa su ashabi odsjeli u blizini i krenuli na počinak. U međuvremenu, zapovijednik beduina razbolio se od uboda škorpiona. Njegovi su prijatelji pokušali sve što su znali (da ga izliječe), ali bez uspjeha. Napokon, otišli su i upitali ashabe da li imaju išta što bi izliječilo njihovog vođu. Jedan od ashaba je odgovorio: “Usitinu, slavljen neka je Allah, ja znam koje se djelotvorne dove uče kao lijek za otrovan ujed. Ipak, mi smo vas upitali da nas primite, a vi ste odbili da ponudite gostoprimstvo, i ja neću proučiti ove dove dok se ne nagodimo.” Beduini su ih obradovali i obećali nagraditi s nekoliko ovaca ako uspiju u liječenju njihovog vođe. Odmah zatim je ashab otišao u vođin šator i učio mu suru El-Fatiha, pljuckajući po njemu. Najednom, zapovjednik je povratio snagu kao da je čvrsta vrpca otpuštena. Kada su ga ashabi napustili, zapovijednik je povratio svu svoju snagu. Pošto su beduini ispunili svoje obećanje, ashabi su rekli: “Podijelimo nagradu!” Onaj ashab što je proučio rukju odgovorio je: “Ne činimo ništa dok se ne vratimo Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ispričamo mu naš slučaj.” Kasnije, kada su došli kod njega i ispričali mu šta se desilo, on je prokomentarisao: “Kako ste znali da je El-Fatiha rukja? Uistinu, bili ste u pravu. Sada, podijelite ono što imate između sebe i ostavite jedan dio i meni!“ (Sahih Muslim bi šerhi imam En–Nevevi, Mektebetu daru el – fejha, Damask, bez god. izdanja, IV/189, hadis: 2201.)
Ovdje možemo navesti i pozitivnu stranu učenja rukje onima koji nisu muslimani, uzevši u obzir da je to način predstvaljanja svoje vjere, njene primjenjenosti i istinitosti, dakle, da’va u kojoj daija nema potrebe da preže od bilo čega što treba da govori o islamu. Samim tim, Allahovom dozvolom, učenje rukje može biti sebeb nečijeg primanja islama.
Nastaviti će se inšallah. U nastavku, ”Ostala pitanja vezana za liječenje”.
Mail autora: husnija.sarkic@bih.net.ba
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Šerijatski stav o nagradama i poklonima koje daju trgovački centri ?
Priredio: Emir Demir U osnovi, prema saglasnosti islamskih učenjaka, dozvoljeno je uzimati i davati nagrade i poklone, kao npr. da se od trgovca uzme robe i da se uz nju dadne poklon. Temelj koji je vezan za međusobno ophođenje ljudi (mua’melat) glasi: „Sve ono o čemu se ne navodi zabrana u Šerijatuviše
Priredio: Emir Demir
U osnovi, prema saglasnosti islamskih učenjaka, dozvoljeno je uzimati i davati nagrade i poklone, kao npr. da se od trgovca uzme robe i da se uz nju dadne poklon. Temelj koji je vezan za međusobno ophođenje ljudi (mua’melat) glasi: „Sve ono o čemu se ne navodi zabrana u Šerijatu, smatra se dozvoljenim.“ Ove nagrade i pokloni se dijele na:
1.Nagrade koje se dobivaju putem takmičenja (natjecanja), a ima ih nekoliko vrsta:
a)Da se učešće uslovljava ulaganjem imetka ili plaćanjem pristupnice, kao npr. danas sredstva informisanja organizuju kvizove. Onaj ko želi učestvovati mora pozvati određeni telefonski broj, ali, cijena toga poziva je daleko veća od uobičajene, tako da organizator na tome profitira, a pozivalac na taj broj može dobiti a i ne dobiti nagradu. Ova vrsta kvizova se smatra zabranjenom kockom (hazardom), svejedno je da li ulazak u igru bio plaćanjem kartica (listića) ili ostvarivanjem telefonskog poziva čije je cijena veća od uobičajene.
b)Da se nagrada dobije putem kupovine, tj. da trgovac raspiše natjecanje za nagradu u kojem će učestvovati samo oni koji kupe određeni proizvod. Npr. da osoba ode u trgovinu i tamo je postavljeno neko auto, frižider i sl., pa ko kupi nešto onda se dobije listić sa pitanjima na koja je potrebno odgovoriti, a potom se razvrstavaju listići sa ispravnim odgovorima od neispravnih, a zatim se na kraju izvlači sretni dobitnik.
Ova vrsta natjecanja se dijeli na dva dijela:
-Da nagrada utječe na promjenu cijene kupljenog proizvoda, tj. ako će se učestvovati u takmičenju, cijena proizvoda koji se kupuju je veća. Ovo je zabranjena kocka, jer je potrošač kupio robu po većoj cijeni a može dobiti nagradu a i ne dobiti.
-Da nagrada ne utječe na cijenu proizvoda koji se kupuju, tj trgovac daje automobil i sl. da bi podstakao na kupovinu u svojoj radnji. Oko dozvoljenosti ovoga se islamski učenjaci razilaze:
-Oni koji odobravaju kažu: Ukoliko potrošač ima cilj da kupi robu (kojom će dobiti pravo učešća u igri) radi svoje lične potrebe, a ne radi učešća u igri, onda je dozvoljeno. Npr. želi da kupi mlijeko, ili coca-colu, i sl., svejedno da li tom kupovinom dobio nagradu ili ne. U protivnom je ovo zabranjena kocka.
-Oni koji ovo zabranjuju kažu: U najmanju ruku kocka dolazi iz pravca prodavca, jer neka mušterija će sigurno dobiti nagradu a prodavčeva roba može biti neprodana, jer je ušao u kocku gdje gubi ili dobija.
-Prvo mišljenje o dozvoljenosti je odabranije, a prigovori druge skupine se mogu regulirati s dva regulatora: da cijena bude uobičajena i da kupac kupuje samo ono što bi kupovao kao da nema nagrade.
c)Da se nagrada daje za takmičenja naučnog karaktera. Npr. neke odgojne i edukacijske institucije organiziraju takmičenja (raspišu konkurs) za pisanje nekoga rada, knjige, odgovore na pitanja, izučavanje neke ličnosti i sl. Oko dozvoljenosti ovakvih takmičenja i uzimanja nagrade kruži razilaženje koje se vraća na pitanje: Da li je dozvoljeno uzimati naknade za naučna pitanja ili ne? Hanefijski učenjaci i Ibn Tejmijje smatraju da je to dozvoljeno. Npr. dvojica se opklade i ulože po stotinu dinara da je propis određenog šerijatskog pitanja halal ili haram, pa ko pobijedi uzima sve, a ko izgubi, gubi i ono što je uložio. Oni ovo odobravaju sljedećom tezom: Kao što je vjera stasala sabljom, stasala je uz znanje i njegovo proklamiranje.
-Većina ostalih učenjaka smatra da je ovo haram, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ograničio dozvoljenost klađenja na troje: trka deva, konja i bacanje strijela.
-Odabrano je prvo mišljenje hanefija i Ibn Tejmijje.
2.Nagrade i pokloni koji dolaze popratno sa kupljenom robom:
a)Da prodavac daje poklon bez ikakve protunaknade ili uslova. Ovaj poklon može biti u vidu predmeta ili koristi (usluge). (Npr. da onaj ko kupi na benzinskoj pumpi gorivo, prodavac mu pokloni nešto, ili ko izvrši poravku automobila dva puta, treći put je popravka besplatna).
-Ovakve nagrade su dozvoljene i nema šerijatske smetnje za njih.
b)Da mušterija zna za poklon, npr. da prilikom odabira robe prodavac kupcu pojasni da uz tu i tu robu ima poklon. Ovakve nagrade su dozvoljene i nema šerijatske smetnje za njih, jer su u smislu sniženje cijena i u njima nema nikakve obmane.
c)Da poklon (nagrada) bude skriven unutar robe. Ako utječe na promjenu cijene osnovne robe koja se kupuje, onda je ovo kocka, jer povećana cijena može biti jednaka, manja ili veća od vrijednosti skrivenog poklona. Osoba u ovom slučaju ili gubi ili dobija, pa zato ovakvi „pokloni“ nisu dozvoljeni. Ukoliko poklon ne utječe na originalnu cijenu proizvoda, dozvoljeno ga je kupiti i uzeti poklon.
d)Da poklon bude skriven samo u nekim istoimenim proizvodima, pa kupac kupi robu u sa kojom može doći poklon (nagrada) a i ne mora. Ovo je dozvoljeno uz uslov primjene dva regulatora: da poklon nema utjecaja na cijenu originalnog proizvoda i da osoba kupuje robu za kojom je u stvarnoj potrebi.
e)Da poklon bude u vidu novca, tj. da u robi bude skriven novac. O ovome postoje dva mišljenja:
-Prvo: Ovo je zabranjeno, jer se prodaje roba koja može podlijegati kamatnoj zabrani (kamata viška -istoimena roba za istoimenu robu) uz dodatak robe koja ne podliježe kamatnoj zabrani. To je poznata mes’ela „hurme i jedan dirhem“ Npr. kupljena je kutija deterdženta u kojoj se krije novac s ciljem da se dobije taj poklon. (Znači, djelimično je razmijenjena roba koja podliježe kamatnoj zabrani – razmjena istoimenog novca, i deterdžent koje ne podliježe kamatnoj zabrani). Dokaz je hadis od Fudalea b. Ubejda koji je kupio ogrlicu sa ukrasima od zlatnih dinara. Dinari (kojima je kupovao) su od zlata i ogrlica na sebi ima zlata, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao. „Ne, sve dok se razdvoje.“, tj. kada se mijenja zlato za zlato moraju biti u istoj količini.
-Drugo: Ako se radi o neznatnom novcu kao poklonu onda nema smetnje, npr. kupljeno je nešto za 100 KM i skrivena nagrada je 1 KM, jer i učenjaci u poznatom pitanju „hurme i jedan dirhem“ kažu ako se radi o neznatnoj svoti novca da nema smetnje. Ali, ukoliko se radi o većoj svoti, zabranjeno je. Odabrano je drugo mišljenje.
3.Nagradni kuponi za izvlačenje na sreću. Npr. neki trgovački centri kada kupci kupe robu daju određene kupone koji se popune (ime, prezime, adresa), a zatim ostave u kutiju i naknadno se javno izvlače sretni dobitnici. Postoje dva mišljenja oko ovoga:
-Prvo: Dozvoljeno je. Šejh Muhamed El-Usejmin i šerijatska komisija kuvajtske banke Bayt Al-Tamweel su to dozvolili pod dva uslova: da poklon (nagradna igra) nema utjecaja na povećanje cijena robe i da onaj ko kupuje robu budu u potrebi za njom (kao i kada ne bi bilo nagradne igre).
-Drugo: Zabranjeno je. Ovo je mišljenje Bin Baza, rahimehullah, i Stalne komisije za fetve, jer ovakav postupak nosi obrise kocke, nanosi se šteta drugim trgovcima i motiv je da čovjek kupi ono za čime nema potrebe.
-Odabranije je prvo mišljenje ukoliko se ispune navedeni uslovi.
Napomena: Pojedini trgovački centri postavljaju uslov da se kupi ruba u određenom iznosu da bi se dobio kupon za učešće u nagradi. Ukoliko osoba bespotrebno i namjerno kupuje robu da bi ostvarila donji limit za dobijanje kupona, onda se na takav postupak odnosi isti propis zabrane (kocke),
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Koje su vrijednosti itikafa ?
Piše: Smail L. Handžić Mu’tekif svoj itikaf započinje sa iskrenom i plemenitom namjerom, Allaha radi, i boravi u mesdžidu zbog potpune pokornosti Allahu. Sve njegove misli, čula, vrijeme i sama njegova djela su okrenuta ka traženju Njegovog zadovoljstva, i kloni se svih stvari mimo ibadeta. U itikafviše
Piše: Smail L. Handžić
Mu’tekif svoj itikaf započinje sa iskrenom i plemenitom namjerom, Allaha radi, i boravi u mesdžidu zbog potpune pokornosti Allahu. Sve njegove misli, čula, vrijeme i sama njegova djela su okrenuta ka traženju Njegovog zadovoljstva, i kloni se svih stvari mimo ibadeta. U itikafu je izvrsna prilika da čovjek ispravno shvati značenja riječi Uzvišenog: „Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine!“ Šejh-ul-islam, Ibn Tejmijjeh, Allah mu se smilovao, je rekao: „Ibadet je riječ koja obuhvata sve ono što Allah voli i sa čim je zadovoljan, od riječi i djela, tajnih ili javnih!“
Itikaf spada u pritvrđene sunnete na kojima je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, posebno ustrajavao po dolasku u Medinu nakon hidžre, odnosno od kako je ovom ummetu propisan post mjeseca ramazana. Itikaf je ibadet koji se uveliko razlikuje od mnogih drugih ibadeta samim tim što predstavlja izoliranost i usredsređenost ka Uzvišenom Allahu i napuštanje svih dunjalučkih izazova koji se nameću i ometaju pročišćenje ljudske duše i potpunost naše veze sa Gospodarom svih svjetova. Odatle slobodno možemo kazati da je itikaf, sa svim odgojnim vrijednostima koje u sebi sadrži, prava islamska medresa koja se redovno uspostavlja svake godine.
U jezičkom značenju, riječ itikaf označava boravak, zadržavanje i ustrajnost u nečemu, dok u šerijatskoj terminologiji itikaf označava boravak u mesdžidu sa namjerom činjenja ibadeta Uzvišenom Allahu. Odatle su i riječi Uzvišenog: „I Ibrahimu i Ismailu smo naredili: “Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koju budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali.”“ (El-Beqareh, 125) Što se tiče hadisa Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, koji govore o itikafu, mogli bismo ih podjeliti u tri vrste: one koji općenito govore o propisanosti itikafa, zatim one koji opisuju stanje Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, za vrijeme njegova boravka u itikafu, i na one koji objašnjavaju broj godina u kojima je Poslanik činio itikaf.
STANJE ALLAHOVOG POSLANIKA U VRIJEME ITIKAFA
Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je običavao da svoje vrijeme u itikafu, što je više moguće, provodi u mesdžidu, i ne bi izlazio iz njega osim sa ljudskom potrebom, zbog velike ili male nužde. Aiša, radijallahu ‘anha, je kazala: „…Dok je bio u itikafu, u kuću bi ulazio samo zbog potrebe!“ (Buhari, vidi El-Feth: 4/808) U mesdžid bi mu se donosila hrana i piće. Uprkos itikafu, održavao je svoju ličnu higijenu. U tom smislu se prenosi da je glavom provirivao u Aišinu sobu kako bi ga ona češljala. U hadisu od Urveta, a on od Aiše radijallahu ‘anhum, se prenosi da je kazala: „…Da je češljala Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we selleme, iako je bila u periodu svog mjesečnog ciklusa. On je bio u itikafu, u mesdžidu, a ona u svojoj sobi odakle ga je mogla dohvatiti!“ (Buhari, vidi El-Feth: 4/807) Povodom ovog hadisa, Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, je rekao: „U ovom hadisu se obznanjuje dozvoljenost održavanja higijene, mirisanja, kupanja, brijanja i uljepšavanja, jer to sve podpada u smisao riječi češljanje. Većina islamskih učenjaka je mišljenja da je u itikafu pokuđeno sve ono što se smatra pokuđenim u mesdžidu!“ (4/807) Dok je boravio u itikafu, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, nije obilazio bolesnike niti je prisustvovao dženazama, a sve to zbog koncentracije i potpune posvećenosti ibadetu. Aiša, radijallahu ‘anha, je kazala: „Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je prolazio pored bolesnika dok je bio u itikafu, onako kako uvjek ide, i ne bi se osvrtao niti raspitivao o njemu!“ Također, Urve nam prenosi da je kazala: „Sunnet je da onaj koji obavlja itikaf (mu’tekif) ne obilazi bolesnika, ne prisustvuje dženazi, ne dotiče ženu niti opći sa njom, niti da izlazi osim zbog neophodne potrebe. Nema itikafa osim sa postom (Oko ovog pitanja imamo razilaženje) niti u nekom mesdžidu mimo onog gdje se obavlja džuma.“ (Ebu Davud, 2/333) Njegove žene bi ga obilazile, a desilo je se da je jednu od njih i ispratio njenoj kući zbog velike nužde za tim gestom jer je bila noć. Od Alije ibn Husejna se prenosi „Da je Safijja, radijallahu ‘anha, došla Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, u mesdžid u itikafu, pa kada se htjela vratiti on je išao sa njom. Tada ga je ugledao neki čovjek, Ensarija, pa ga je dozvao i rekao: „Dođi, ovo je Safijja!“ Sufijan je prenjeo da je rekao: „Ovo je Safijja! Zaista šejtan kola oko sina Ademovog kao i krv!“ (Buharija, vidi El-Feth: 4/819)
KOLIKO JE POSLANIK, SALLALLAHU ‘ALEJHI WE SELLEME, PUTA ČINIO ITIKAF
Poznato nam je da je post u mjesecu ramazanu propisan druge godine po Hidžri, te da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, preselio u jedanaestoj godini po Hidžri. Ovo nam govori da je on postio u devet ramazana. Ako se malo zainteresujemo o njegovom, sallallahu ‘alejhi we selleme, životu, vidjet ćemo da je činio itikaf ukupno šest puta. To je zbog toga što je u tri ramazana bio zauzet, jednom zbog Bitke na Bedru (2. H. god.), drugi put zbog oslobađanja Mekke (8. H. god.) i treći put zbog Bitke na Tebuku, tačnije zbog povratka iz nje i zauzetosti sa dolaskom i dočekom nekih delegacija (9. H. god.). Desilo se i to da je jedne godine napustio itikaf zbog svojih žena, ali ga je nadoknadio u mjesecu šewwalu. Sa ovim saznajemo da je itikaf obavio u pet ramazana od ukupno devet, a jedan u mjesecu šewwalu.
NEKI PROPISI VEZANI ZA ITIKAF
Itikaf možemo podjeliti na dvije vrste, na onaj koji je vadžib i onaj koji je pritvrđeni sunnet. Vadžibom postaje nakon zavjeta, što saznajemo iz hadisa koji prenosi Ibn Omer, radijallahu ‘anhuma, da je Omer upitao Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekavši: „U džahilijjetu sam se zavjetovao da ću u Svetom hramu učiniti jednu noć itikafa!“ Reče mu: „Ispuni svoj zavjet!“ (Buhari, vidi El-Feth: 4/809) U svojoj osnovi, itikaf je, dakle, pritvrđeni sunnet, jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, u njemu bio ustrajan i ne bi ga ostavljao osim zbog prijeke potrebe. Kada se desilo da ga je napustio, Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, ga je nadoknadio u šewwalu. Ez-Zuhri je kazao: „Čudim se ljudima zašto ostavljaju činjenje itikafa! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je znao neke stvari činiti i ostavljati, a itikaf nije ostavljao sve dok nije preselio!“ Kada je šejh Ibn ‘Usejmin, Allah mu se smilovao, upitan o itikafu, rekao je: „Itikaf u ramazanu je sunnet kojeg je činio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, u svome životu, a i njegove žene nakon njega. Učenjaci su prenjeli koncenzus (idžma’) da je on sunnet! Međutim, itikaf se treba činiti na onaj način zbog kojeg je i propisan, a to je da čovjek strogo boravi u mesdžidu zbog činjenja pokornosti Uzvišenom Allahu, kada treba da potpuno ostavi sve dunjalučke poslove i posveti se samo pokornosti Allahu, daleko od dunjalučkih potreba. Tada treba da čini raznovrsne ibadete, poput namaza ili nečega drugog! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je činio itikaf tražeći u njemu noć Kadra. Mu’tekif se treba udaljiti od svih dunjalučkih zauzetosti, tako da u itikafu neće ništa ni prodavati niti kupovati, neće izlaziti iz mesdžida, neće ispraćati dženazu, neće obilaziti bolesnika… Međutim, ako ga zijareti neko od njegove porodice, i ako sa njima nešto i progovori, za to nema nikakve smetnje. Spominje se da je Safijja, radijallahu ‘anha, zijaretila Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, dok je on bio u itikafu, pa je sa njim razgovarala.“ (Vidi Fetawa islamijjeh) Za itikaf se vežu slijedeći šartovi (uslovi): da mu’tekif bude musliman, da je razuman, da je čist od velikih nečistoća (od džunupluka, menstruacije ili postporođajnog ciklusa) i da to bude u mesdžidu. Neki uslovljavaju da bude u mesdžidu gdje se obavlja džuma namaz da bi se izbjegao izlazak petkom. Ruknovi itikafa su nijjet (namjera), jer se djela vrednuju po namjeri, i sam boravak u mesdžidu. Rekli smo da se itikaf čini samo u mesdžidu, a to je zbog riječi Uzvišenog: „Sa ženama ne smijete imati snošaja dok ste u i’tikafu u džamijama.“ (El-Beqareh, 187), i zbog toga što su Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, njegove žene i ashabi, radijallahu ‘anhum, obavljali itikaf samo u mesdžidu, te se ni od jednog od njih ne prenosi da su to činili van njega. Čini se u zadnjih deset noći ramazana, sa početkom prije zalaska Sunca, isključivo zbog traženja noći Kadra, koja je u jednoj od njih. To saznajemo iz predaja koje govore da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, boravio u itikafu čitav mjesec, pa kada mu je kazano da je noć Kadra jedna od zadnjih deset noći, itikaf je činio samo u njima. Osim navedenog razloga, itikaf se čini i zbog osamljivanja sa Uzvišenim Allahom, zbog popravljanja duše i srca, zbog potpunog posvećivanja ibadetu (namazu, dovi, zikru, učenju Kur’ana…), zbog očuvanja posta od svega onoga što ga narušava i umanjuje njegovu vrijednost (duševni i ljudski prohtjevi), zbog umanjivanja dunjalučkih mubah-stvari i zuhda prema njima. Itikaf će pokvariti bespotreban izlazak iz mesdžida, općenje sa ženom, menstruacija ili postporođajni ciklus, išček udovice i otpadništvo od vjere.
ODGOJNE VRIJEDNOSTI ITIKAFA
Spomenuli smo da je itikaf, ustvari, jedan vid prave islamske medrese koja zaista oplemenjuje i odgaja. Iako ta medresa traje samo nekoliko uzastopnih dana u čitavoj godini, njene vrijednosti su obilate i veličanstvene. U itikafu se praktično uče i sprovode ispravna i sveobuhvatna značenja riječi ibadeta. Mu’tekif svoj itikaf započinje sa iskrenom i plemenitom namjerom, Allaha radi, i boravi u mesdžidu zbog potpune pokornosti Allahu. Sve njegove misli, čula, vrijeme i sama njegova djela su okrenuta ka traženju Njegovog zadovoljstva, i kloni se svih stvari mimo ibadeta. U itikafu je izvrsna prilika da čovjek ispravno shvati značenja riječi Uzvišenog: „Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine!“ Šejh-ul-islam, Ibn Tejmijjeh, Allah mu se smilovao, je rekao: „Ibadet je riječ koja obuhvata sve ono što Allah voli i sa čim je zadovoljan, od riječi i djela, tajnih ili javnih!“ Također, to je izvrsna prilika da se ispravno razumije i govor Uzvišenog: „Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svih svjetova, koji nema saučesnika; to mi je narađeno i ja sam prvi musliman.”“ (El-En’am, 162, 163) El-Kurtubi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Život moj: tj. sve ono što činim u svom životu. Smrt moja: tj. ono što sam oporučio i ostavio nakon svoje smrti. Allahu, Gospodaru svih svjetova: tj. samo se nastojim Njemu približiti sa ovim!“ (Tefsir El-Kurtubi, 7/69) Osnovni razlog činjenja itikafa je traženje, odnosno činjenje ibadeta u veličanstvenoj noći Kadra, zbog koje je čitava kur’anska sura nazvana njenim imenom, a u kojoj Uzvišeni kaže: „Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr – a šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci – meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.“ U hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, se navodi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, vjerujući i nadajući se (nagradi), bit će mu oprošteni svi protekli grijesi. A ko klanjao (tj. oživi svojim ibadetom) noć Kadra, vjerujući i nadajući se, bit će mu oprošteni svi protekli grijesi!“ (Buhari, vidi El-Feth: 4/784) Također, jedna od velikih odgojnih vrijednosti itikafa je i to što je on prava prilika za iskreni samoobračun zbog svih životnih nedostataka i propusta u našem odnosu prema Stvoritelju, i što je to prilika da donesemo veliku odluku o iskrenom pokajanju i popravku stanja. To je prilika da razmislimo o svojim djelima, da se korigujemo, vratimo u okrilje Allahove namjere o razlozima našeg stvaranja i još smjelije krenemo putevima Njegovog zadovoljstva, naročito u noći Kadra u kojoj je spas i sigurnost do svanuća. Itikaf je prilika da dobijemo naviku da češće boravimo, razumijemo važnost i da zavolimo mesdžid. Onaj koji stekne ovakvu naviku i čije srce postane vezano za mesdžid, nadati je se da će biti u hladu Allahovog Arša na Sudnjem danu, onda kada drugog hlada osim Allahovog ne bude! U hadisu o sedam kategorija ljudi koji će imati ovu privilegiju na Sudnjem danu se kaže: „…i čovjek čije je srce bilo vezano za mesdžid.“ (Buhari, El-Feth: 2/361) Osim toga, velike nagrade ima onaj koji boravi u mesdžidu i iščekuje namaz, jer se u hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, kaže da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Zaista meleki donose salawate na nekog od vas sve dok je on u mjestu gdje se namaz obavlja, i sve dok ne pokvari abdest: Allahu moj oprosti mu, Allahu moj, smiluj mu se! U namazu su neprestano oni od vas koje je namaz zauzeo i koje samo namaz sprečava da se vrate svojim porodicama!“ (Buhari, vidi El-Feth: 2/360) Itikaf je, također, prilika da se odreknemo dunjalučkih varljivosti, da se osjetimo kao pravi stranci, putnici i tuđini, na dunjaluku, te da se sjetimo stanja Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, i hadisa koji govore o tome. Između ostalih, i hadisa gdje ‘Aiša, radijallahu ‘anha, kaže: „Muhammedova, sallallahu ‘alejhi we selleme, porodica se nije zasitila pšenice tri dana uzastopno, od kako je došao u Medinu sve dok nije preselio!“ (Buhari, El-Feth: 13/68) Mogao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, uživati bolje nego svi dunjalučki vladari iz onog vremena, mogao je opustiti uzda svoje duše pa da njeni prohtjevi odlete u beskraj i nedogled, međutim, ožiljci na njegovom mubarek tijelu su govorili da je ovaj dunjaluk sa svim požudama bezvrijedan, te da je Ahiret i Džennet naša prava kuća, naša babovina od oca nam Adema, alejhis selam. Osim ovih, itikaf nas uči i odgaja ostavljanju ružnih navika, čuvanju jezika od svega što je bezkorisno, o razmišljanju o mudrosti i veličini Allahovih stvorenja, o strpljivosti i izgradnji visokih ambicija, o pravom načinu zadovoljenja ljudske duše i postizanja sreće, navikava nas na učenje Kur’ana, na iskrenu tewbu, na nočni namaz, na planiranje i racionalno trošenje vremena, uči nas načinima postizanja Allahovog zadovoljstva i ljubavi, islamskom bratstvu, pročišćenju duše i srca, značenjima istinskog slijeđenja Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, i još mnogim drugim vrijednostima.
Molim Uzvišenog da nam podari pravi islamski odgoj, da oplemeni naše duše, oprosti nam grijehe i primi od nas naša dobra djela!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li se poznavanje i određivanje spola djeteta suprostavlja islamskoj akidi ?
Piše: Mr. Zijad Ljakić Prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevviše
Piše: Mr. Zijad Ljakić
Prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. Kaže židov: “Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!”, zatim se okrenuo i otišao. A onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: “Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”. Ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko.
Djeca su Allahov dar svejedno bila ona muška ili ženska, jer Uzvišeni kaže: “Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće. On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može.” (Prijevod značenja Eš-Šura, 49-50.) Također, djeca su ukras dunjalučkog života, radost srca i užitak očiju: “Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, …” (Prijevod značenja Ali Imran, 14.), a na drugom mjestu stoji: “Bogastvo i sinovi su ukras dunjalučkog života…” (Prijevod značenja El-Kehf, 46.) Pod izborom spola djeteta se podrazumijevaju sve radnje i postupci koje čovjek vrši sa ciljem dobijanja muškog ili ženskog djeteta. Ovo pitanje nije suvremeno jer vuče svoje korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura, ali ono što čini ovo pitanje aktuelnim i ovovremenim je nagli napredak biomedicinske tehnologije koji je omogućio u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi čiji procenat uspjeha doseže čak do 99%. Pokušaji da se utvrdi spol djeteta prije rođenja, ili čak po želji odredi tokom samog čina začeća, vuku korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura. Pa tako shodno civilizacijskom stupnju, povijesnom razdoblju i životnoj sredini ti pokušaji su poprimali različite oblike, od onih koji se zasnivaju na praznovjerju i nepoznavanju biološke osnove začeća do takvih kojima se niti danas ne može osporiti utemeljenost na stvarnim činjenicama i zapažanjima.
Kratki historijat odabira spola djeteta
Grčki liječnik Hipokrat (460–377. p.n.e.), otac medicine, kaže da se muško dijete začinje u desnoj strani maternice, a žensko u lijevoj. Aristotel (384-322. p.n.e.), veliki grčki mislilac i filozof, je tvrdio da spol djeteta ovisi o žaru muškog sudionika u spolnom odnosu ,tj. što je žešća njegova strast veća je mogućnost da začne muško dijete. Prenosi se da su stari Grci vjerovali da se spermom iz lijevog testisa začinju ženska, a spermom iz desnog testisa muška djeca, pa su si muškarci prema želji za spolom djeteta podvezivali jedan testis. To se vjerovanje dugo zadržalo tako da su francuski plemići u želji za muškim nasljednikom pribjegavali još drastičnijoj metodi: oni bi sebi vaditi lijevi testis. Kineski kalendar određivanja spola novorođenčeta postavljen prije više od 700 godina predstavlja jedan od prvih pokušaja rješavanja ovog pitanja. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Prenosi se da su Indijci oko 500 godine p.n.e. ustanovili da se može uticati na izbor spola djeteta u nekim situacijama konzumirajući određenu hranu kao i koristeći određene lijekove. Arapi su bili poznati po davanju prednosti muškoj djeci nad ženskom našto je ukazao plemeniti Kur’an. Iako je većina drevnih naroda smatrala da je žena odlučujući faktor rađanja muške ili ženske djece, kod Arapa je još u vrijeme džahilijeta preovladavalo ubjeđenje da je muškarac uzročnik rađanja muške i ženske djece što je i opjevano u džahilijetskoj poeziji. U vezi spola djeteta postoje u narodu i danas različita vjerovanja, običaji i “metode’ u rasponu od određivanja spola djeteta po obliku trbuha trudnice sve do uvjerenja da se posebnim zahvatima može promijeniti spol djeteta u već poodmakloj trudnoći! U Austriji je zabilježen običaj da se nakon rođenja djevojčice posteljica zakopa pod najbliže orahovo stablo kako bi naredno dijete bio dječak. U Engleskoj se vjerovalo da se muško dijete najsigurnije može začeti u vrijeme kada puše sjevernjak. 1911. znanstvenica King potkopala je sve temelje starih teorija, proveden je opit na dva bijela miša, muškog i ženskog, uklonjen je jedan jajnik ženke i jedna testis mužjaka, i rezultat je bio da su se legla oba spola iz sjemena jednog testisa. To znači da nema veze testis, bilo lijevi ili desni, u određivanju spola djeteta, kao i da apsolutno nemaju nikakve veze jajnici sa određivanjem spola djeteta. Veliki napredak biologije i razvoj biomedicinske tehnologije omogućili su u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi. Odjeljivanje “muških” (Y) od “ženskih” (X) spermatozoida u kombinaciji s različitim oblicima vještačke oplodnje te prenatalne dijagnostike spola, jedan su od posljednjih tehnoloških “hitova” u tzv. humanoj reprodukciji. Iako metode još nisu dovoljno razrađene a i primjenjivost im nije apsolutna, mogućnost začeća djeteta željenoga spola pobudilo je veliko zanimanje, a u SAD i nekim evropskim zemljama niknule su brojne klinike specijalizirane za taj postupak. Vještački izbor spola djeteta je podigao pozornost na Zapadu zbog svoje etičke dimenzije. Naime, protivnici izbora spola djeteta kao glavnu bojazan ističu promjene prirodnog balansa spolova u populaciji, pogotovo ako se u budućnosti metodika usavrši i pojednostavi te postane jeftinija i pristupačnija velikom broju parova. Međutim, pristalice izbora tvrde da bi takva opasnost stvarno postojala samo u azijskim zemljama, poput Kine gdje je nakon zakonske zabrane porodicama da imaju više od jednog djeteta (1979. godine) omjer dječaka prema djevojčicama porastao. Druga je bojazan da bi pretežni izbor muške djece predstavljao diskriminaciju prema djevojčicama i ženama što je moralno neprihvatljivo, itd.
Da li se poznavanje i određivanje spola djeteta suprostavlja islamskoj akidi
Postavlja se pitanje da li neki šerijatski tekst upućuje da se ne može doći do spoznaje spola fetusa? Može neko uzeti za argument riječi Uzvišenog: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti. Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten ” (Prijevod značenja Lukman, 34.), da čovjek ne može znati spol djeteta dok je ono u stomaku svoje majke, a kamoli da izabere spol. Poznavanje spola djeteta dok je u utrobi majke je stvar gajba (nepoznatog i nevidljivog) kojeg samo Allah poznaje našto također ukazuje i hadis kojeg bilježi Buharija (7379): “Pet su ključeva gajba, ne poznaje ih niko osim Allaha, niko ne zna šta će sutra biti osim Allaha, niko ne zna šta je u matericama osim Allaha, niko ne zna kada će pasti kiša osim Allaha, ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti i niko ne zna kada će Smak svijeta nastupiti”. Međutim, u stvarnosti je potvrđeno iskustveno i znanstveno da čovjek može saznati spol djeteta dok je u stomaku kao što može i uticati na određenje spola djeteta. Pa zar je moguće da Kur’an i sunnet negiraju nešto što se dešava u stvarnosti? Kakav je odgovor islamskih učenjaka na ovu koliziju šerijatskih tekstova i stvarnosti? Mnogi učenjaci današnjice su dali odgovor na ovu prividnu kontradiktornost, između ostalih šejh Ibn Usejmin, rahimehullah (Medžmu’u fetava ve resail 1/35). Upitan je o spoju između znanja ljekara kojeg je spola fetus (putem ultrazvuka) i riječi Uzvišenog: “I samo On zna šta je u matericama” (Prijevod značenja Lukman, 34.), onog što je došlo u tefsiru Ibn Džerira od Mudžahida da je čovjek pitao Vjerovjesnika, sallallahu ´alejhi ve sellem, o tome šta će njegova žena roditi, pa je Uzvišeni objavio ovaj ajet, kao i onog što se prenosi od Katade da je značenje ajeta da samo Allah zna kojeg je dijete spola. Pa se odgovor sastojao u slijedećem: Mogućnost ljekara da uz pomoć veoma preciznih instrumenata (ultrazvuka) ustanove spol djeteta u stomaku nije u oprečnosti sa spomenutim ajetom. Jer ajet u svih pet spomenutih stvari govori o gajbu (nepoznatom i nevidljivom) kojeg samo Allah zna. A stvari gajba koje su vezane za dijete u utrobi majke se odnose na sljedeće: vrijeme koje će provesti u stomaku njegove majke, kakav će biti njegov život, djelo, kolika opskrba, hoće li biti sretan ili nesretan i da li je muško ili žensko prije nego što se tjelesno formira. A nakon što se tjelesno formira, a time dobije i prepoznatljive spolne karakteristike, znanje o njegovom spolu, muškom ili ženskom, ne ulazi u znanje gajba (napoznatog i nevidljivog) jer je svojim formiranjem postao dio pojavnog vidljivog svijeta. Osim što se tada dijete u utrobi majke nalazi obavijen u tri tmine koje kada bi se otklonile mogao bi svako vidjeti kojeg je spola. A zrake ultrazvuka su dovoljno jake da mogu probiti te tmine i omogućiti da se pokaže spol djeteta. U samom ajetu nije spomenuto da se znanje o onome što je u utrobi majke odnosi na spol djeteta, također to nije prenešeno ni u sunnetu. A hadis kojeg prenosi Mudžahid je mukati’un (prekinut) – slab, jer je Mudžahid tabi’in, tj. nije sreo Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, a prenosi od njega bez spomena ashaba u senedu. A tumačenje Katade se odnosi na to da samo Allah zna spol djeteta prije nego što se tjelesno formira, a poslije tjelesnog formiranja pa o tome imaju znanje i druga stvorenja (meleki ili ljekari uz pomoć ultrazvuka). Zato kaže Ibn Kesir u svom tefsiru tumačeći ovaj ajet u suri Lukman: “Također, niko ne zna osim Njega Uzvišenog šta je u matericama od onog što Uzvišeni hoće da stvori, međutim, kada naredi (melekima) da bude muško ili žensko, sretno ili nesretno onda to znaju i meleki koji su za to zaduženi i ko hoće od Njegovih stvorenja”.
Naučno čudo – hadis koji govori o nastajanju muškog ili ženskog spola
Da li neki šerijatski tekst govori o načinu nastanka muškog ili ženskog spola? Da, hadis kojeg Muslim bilježi u svom Sahihu (742), koji je ujedno dokaz da nastajanje spola djeteta ima svoje osjetilne uzroke koje ljudi mogu spoznati i koristiti. Naime, prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. Kaže židov: “Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!”, zatim se okrenuo i otišao. Onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: “Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”. Komentatori hadisa, kako navodi Ibn Hadžer u Fethul-bariju (11/270.), imaju dva mišljenja o riječi “fe ‘ala” (tekućina muškarca tekućinu žene): jedno da znači – prevlada, a drugo – prije stigne. Ovo drugo značenje negira sam prvi dio hadisa “pa kada se sastanu (tekućina muškarca i žene)”, jer ako su se već sastale tekućine kako će poslije toga jedna stići prije druge. Što znači da je značenje “prevlada” ispravno. Pa tako ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila, o čemu će detaljnije biti govora u poglavlju o metodama određivanja spola djeteta, da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko. Ovo naučno tumačenje povezano sa ovim hadisom je potvrdio egipatski znanstvenik profesor S’ad Hafiz koji živi u Americi, osnivač nauke o neplodnosti muškaraca (El-I’džazul-‘ilmi, Zindani). Ovo je još jedna potvrda da: (Allahov Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem) “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje” (Prijevod značenja En-Nedžm, 2-3.). Upravo ovo je sam Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, potvrdio rekavši na kraju hadisa: “A ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”.
Šerijatski status određivanja spola djeteta
Stavovi savremenih islamskih učenjaka oko ovog pitanja mogu se svesti u globalu na dva mišljenja. Postoji i treće čiji su zastupnici bez stava (El-Mesailu et-tibbijje el-mustedžidde 1/232).
Prvo mišljenje: Osnov u izabiranju spola djeteta je dozvola te u tome nema smetnje sa šerijatske strane. Od najistaknutiji predstavnika ovog stava su šejhovi: Abdullah el-Bessam, Mustafa Zerka, Salih ibn Humejd, Vehbe ez-Zuhajli i mnogi drugi. Također je ovo mišljenje Vijeća za fetve u Jordanu i Komisije za fetve iz Kuvajta. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 68-72)
Drugo mišljenje: Rad na odabiranju spola djeteta nije dozovljen. Ovo je stav dr. Muhammeda en-Netše, dr. Nasira ebul-Besal i šejha Fejsala Mevlevija. Također, ovo mišljenje je ono što se može razumjeti iz fetve Stalne komisije za fetve u Saudiji u kojoj stoji: “Pitanje embrija (fetusa) sa strane njihovog stvaranja, njihovog muškog ili ženskog spola je od stvari gajba (nepoznatog) o kojem nema znanja niko osim Allah subhanehu ve te’ala”. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 72-73)
Argumenti prvog mišljenja
(Ru’jetun šer’ijjetun fi tahdidi džinsil-mevlud, Halid el-Muslih str. 7-19)
Prvi dokaz: Osnov u stvarima je dozvola sve dok se nema dokaza o zabrani, ovo je šerijatsko pravilo koje zastupa džumhur učenjaka (Šerhul-kevkebil-munir 1/325), a kaže Ibn Redžeb da neki učenjaci kažu da je na ovome idžma’ učenjaka (Džamiul-ulumi vel-hikem 2/166), a oni koji zastupaju zabranu nemaju dokaz na koji se može osloniti.
Drugi dokaz: Nekoliko vjerovjesnika je tražilo od Allaha u svojim dovama da im da muško dijete. Ibrahim, ´alejhisselam, je dovio riječima: “Gospodaru moj, daruj mi čestitog dječaka “. (Prijevod značenja Es-Saffat, 100.) Također Uzvišeni spominje dovu vjerovjesnika Zekerije, ´alejhisselam: “Gospodaru moj, reče, podari mi od Sebe čestita potomka”. (Prijevod značenja Ali Imran, 38.) Da je traženje muškog djeteta zabranjeno, Uzvišeni bi njima zabranio da dove ono što je haram.
Treći dokaz: Vjerodostojan hadis od Sevbana, radijallahu ´anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu ´alejhi ve sellem, odgovorio na pitanje nekog židova o rađanju dječaka rekavši: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. (Bilježi ga Mislim 315, Nesai 9073, Ibn Huzejme 232, i ostali) U ovom hadisu je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, pojasnio da nastajanje muškog ili ženskog djeteta ima svoj prirodan uzrok. Također, hadis ničim ne ukazuje da je nastanak spola djeteta stvar gajba (nepoznatog) koju jedino Allah zna, nego naprotiv da je poput ostalih prirodnih stvari koje imaju svoje uzroke nastanka kada ih uradimo dobijamo uvijek isti rezultat. Na argumentovanje sa ovim hadisom postoje dvije primjedbe o kojima je Ibnul-Kajjim nadugačko i naširoko pisao u nekoliko svojih knjiga: Et-Turukul-hukmijje (185), Tuhfetul-atfal (166), Miftahu darisse’ade (1/259), Medarudžussalikin (1/243).
Četvrti dokaz: Analogija (kijas) izbora spola djeteta na dozvolu liječenja neplodnosti. Naime, nema razilaženja među učenjacima da je dozovoljeno liječiti neplodnost. Nisu u tome učenjaci vidjeli oprečnost ajetu: “A koga hoće, učini bez poroda.” (Prijevod značenja Eš-Šura, 50.) Onda je uzimanje za uzroke radi odabiranja spola djeteta preče da bude dozvoljeno jer je to lakša, blaža i manja aktivnost od ulaganja truda da se rodi dijete onima koji su neplodni.
Argument drugog mišljenja
Zagovorači ovog stava potkrepljuju svoj stav sa četiri argumenta od kojih je najjači dokaz koji se sastoji u slijedećem. Rad na određivanju spola djeteta je miješanje u djela koja su isključivo svojstvena Allahu, tj. u Njegovo stvaranje i Njegovu volju, kao i pokušavanje da se spozna gajb (nepoznato) o onome što je u materici što jedino Allah zna. Kaže Uzvišeni: “On vas oblikuje u matericama kako On hoće” (Prijevod značenja Ali Imran, 6.) Kaže grupa mufessira, poput Ibn Mes’uda i Katade, da se ovdje misli na oblikovanje u muškom ili ženskom spolu. (Džamiul-bejan od Taberija, 3/169.) Također, u istom kontekstu su riječi Uzvišenog: “Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko šire” (Prijevod značenja Er-R’ad, 8.). A u ajetu o pet ključeva gajba (nepoznatog) Uzvišeni kaže: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama…” (Prijevod značenja Lukman 34.) Kaže grupa mufessira tefsireći ovaj ajet da ne zna niko šta je u matericama, muško ili žensko, crvene ili crne kože. (Džamiul-bejan od Taberija, 21/88) Kaže mufessir Džessas u svom tefsiru “Ahkamul-Kur’an” (5/60): “Na ovom mjestu (ajetu) Allah je Sebe izdvojio u znanju onog što je u matericama kako bi nam stavio do znanja da niko drugi sem Njega to ne zna i da je to od znanja gajba kojeg niko ne zna osim Allaha”. Ovo također podupire hadis od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, kada kaže melek prilikom udahnjivanja duše: “O Gospodaru, je li muško ili žensko? Pa Tvoj Gospodar odredi šta hoće, a melek zapiše” (Muslim 2645).
Komentar:
Prvo – uzimanje za uzroke koje je Uzvišeni Allah učinio načinom dolaska do posljedica, svejedno bilo to u određivanju spola ili nečemu drugom, ne sadrži u sebi miješanje u stvaranje i ostvarenje Allahove volje što je samo Allahu svojstveno. Dokaz za to je da sve što radi Allahov rob to ne izlazi iz Allahove odredbe, volje i stvaranja. Kaže Uzvišeni: “Vi nećete nešto htjeti osim da to Allah hoće” (Prijevod značenja El-Insan, 30.), i kaže: “Allah je Stvoritelj svega” (Prijevod značenja Ez-Zumer, 62.)
Drugo – rad na određenju spola djeteta ne negira Allahovu osobenost u poznavanju onog što je u matericama, ovo je očevidno iz slijedećeg: Rad na određenju spola nije ništa drugo nego uzimanje za uzrok koji vodi do određenog rezultata.Taj rezultat će nekada biti ostvaren,a nekada neće kao i u bilo kojoj drugoj stvari. Sa druge strane, Uzvišeni Allah nekim od svojih stvorenja omogući da spoznaju spol djeteta, nekima objavom a neki to znaju iz iskustva što sve predstavlja kap vode u moru Allahova znanja. Pa tako Allah obavijesti meleka zaduženog za matericu o svih pet stvari spomenutih u hadisu Ibn Mes’uada, radijallahu ‘anhu, između ostalog i o spolu. Također, potvrđeno je da se znanje spola može spoznati putem pronicljivosti (firasa), snova i slično. Tome svjedoči znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, o onome što je u stomaku njegove žene prije nego se porodila, kada je na samrti rekao kćerki Aiši, radijallahu ‘anha, da podijeli određen imetak nakon njegove smrti sa svoja dva brata i dvije sestre, pa mu ona reče da ona ima jednu sestru Esmu a ko je ta druga, pa joj odgovori da će ono što je u utrobi majke biti žensko. (Malik u Muvetteu 1474.) Kaže malikijski učenjak Karafi da se ovo znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, ne suprostavlja Allahovoj osobenosti u poznavanju onog što je u matericama, jer Allahovo znanje nije zasnovano na uzroku preko kojeg dobija saznanje, a Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, je to saznao putem snova kako se prenosi. (Ez-Zehire 6/229) Također, hanefijski učenjak Serahsi kaže da govor Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, nije pričanje o gajbu jer je on govorio na osnovu njegove pronicljivosti (firase). (El-Mebsut 12/50)
Radžih (odabrano) mišljenje na bazi argumenata je da je osnov u izbiranju spola djeteta dozvola, dok sa druge strane nema dokaza koji ukazuju na zabranu, a Allah zna najbolje.
Šartovi i pravila određivanja spola djeteta
Letimična analiza izvještaja i vijesti o stanju među ljudima sa onim što im je donijeo napredak biomedicine u operaciji izbora spola djeteta pokazuje da postoje određeni problemi koje je potrebno šerijatski, zakonsko i društveno liječiti čime bi se stalo na kraj zloupotrebi ovog naučnog napretka i kako bi se on stavio u službu čovječanstva. U tom kontekstu oni koji se bave i interesuju ovim pitanjem koji pripadaju različitim religijama i državama pozivaju da se postave uvjeti i pravila dozvole izbora spola čime bi se uklonile i umanjile štetnosti ove pojave. Šartovi dozvole izbora spola djeteta sa šerijatske strane se mogu rezimirati u sljedećem (Dirasat fikhijje fi kadaja tibbijje muasire 2/880):
Prvo: da izbor spola ne bude obavezni državni zakon ili opća politika, nego lična želja supružnika. Drugo: da određivanje spola djeteta medicinskim putem rade samo oni koji imaju potrebu za tim, poput supružnika kojima se nekoliko puta rađa isti spol ili radi sprečavanja prenošenja nasljednih bolesti koje su vezane za x-kromosom. Ovo već primjenjuju neke zemlje poput Amerike i Britanije koje su postavile velika ograničenja medicinskim centrima specijalizovanim za izbor spola.
Treće: preduzimanje svih garancija koje sprečavaju miješanje spermatozoida prilikom vještačke oplodnje koje vodi u miješanje porijekla ljudi. O ovom pravilu se na Zapadu ne vodi računa, a Islam je po ovom pitanju veoma rigorozan.
Četvrto: čuvanje stidnih mjesta, tj. otkrivati veličinom i vremenom dio tijela koji je nužno da se otkrije, i to pred osobom istog spola.
Peto: da se izbor spola djeteta ne radi bez dozvole oba roditelja, jer oboje imaju pravo na dijete.
Karakteristike spolnih ćelija
Da bi se razumio govor o metodama određivanja spola djeteta neophodno je da se poznaju neke osnovne karakteristike spolnih ćelija. Vodeće teorije o spolnoj selekciji zasnivaju se na činjenici da spolne ćelije, sperma i jajna ćelija, imaju 23 kromosoma (pola od tjelesnih), te da nose po jedan spolni kromosom. Ženska jajna ćelija ima uvijek X kromosom, a spermatozoid može imati X ili Y kromosom. Spol djeteta određuje se u toku začeća , tj. ako jajnu ćeliju oplodi sperma sa X kromosom, dobit ćemo žensko dijete, a ako sperma sadrži Y kromosom, imat ćemo muško dijete. Spol našeg djeteta, dakle, u potpunosti ovisi o spermi koja je oplodila jajnu ćeliju koja kod žene izlazi jednom između dva mjesečna pranja. Jednačina ženskog spola glasi: x jajašce + x sperma = xx = žensko dijete, a muškog: x jajašce + y sperma = xy = muško dijete. Sperma se sastoji od mješavine X i Y kromosoma – koje zbog njihovih karakteristika možemo zvati ‘postojani X’ i ‘brzi Y’ – a njihov omjer u spermi je otprilike 50:50. ‘Postojani X’ je nosilac ženskog spola; X- sperma su veći, sporiji i žive puno duže. Puno su otporniji na vaginalnu floru i mogu preživjeti čak 5-6 dana. ‘Brzi Y’ je nosilac muškog spola; Y- sperma su manji, ali imaju duži repić koji ih čini bržima i pokretljivijima, ali nisu otporni i ne mogu dugo živjeti, te u većini slučajeva umiru u roku od 2 dana. S ozirom na ove uočene karakteristike X i Y spermija – razvile su se teorije o tome kako možete utjecati na povećanje šansi u dobivanju toliko željene curice ili dječaka. Uz to vrlo je važno odrediti tačan dan ovulacije jednom od standardnih metoda. Ovulacija predstavlja oslobađanje jedne ili više jajnih ćelija iz jajnika koje su spremne za oplodnju, a ovo, u stvari, predstavlja plodno razdoblje žene.
Metode određivanja spola djeteta i šerijatski status istih
Metode određivanja spola dijele se u dvije skupine: opće nemedicinske metode i medicinske metode .
Nemedicinske metode:
Kada se kaže nemedicinske metode ne misli se da sve one nisu medicinski ispravne, nego da se ne odvijaju u labaratorijima i pod nadzorom ljekara. Prenosi se mnoštvo metoda i različitih teorija za određivanje spola od kojih su većina praktično nepotvrđene ili su isčezle sa vremenom, te stoga ne zavređuju da se na njima zadržava. U ovom poglavlju biće govora samo o metodama koje su prisutne u praksi među ljudima. (Ihtijaru džinsil-mevlud ve hukmuhul-šeri’ od Abdurrešida ibn Kasima)
Prva metoda: upotrebe odgovarajućih hemijskih tekućina. Suština ovog metoda se bazira na tome da je postalo poznato da kiselinska sredina više odgovara x-kromosomima (spermi), tj. onim koji nose ženski spol, a lužinska sredina odgovara y-kromosomima (spermi), tj. onima koji nose mušku djecu. Zato je na ženi da koristi vaginalno tuširanje kiselinom ili lužinom kako bi pripremila maternicu sa odgovarajućom hemijskom sredinom za željeni spol. Naime, vaginalno lučenje je karakteristično po kiselinskoj tekućini koja štiti i čisti ovaj organ od bakterija. Ova kiselinska osobenost vagine ako je u velikom procentu ona uništava spermatozoide unutar vagine naročito y-kromosome (koji nose muški spol) zato što su oni slabootporno i mali kada se uporede sa x-kromosomima (koji nose žensku djecu) koji se uglavnom otporni na ovu kiselinu. Smatra doktora Bloom 1424. po Isi, ‘alejhisselam, da je kiselost vaginalne sredine bitan faktor u određivanju spola djeteta. Ovo je dokazao njemački liječnik Anterberger tako što je ustanovio da su žene koje boluju od neplodnosti a koje su se liječile sa natrij bikarbonatom (lužinom) rađale mušku djecu više od ženske. Na osnovu ovog je zaključio da lužinska sredina pomaže rađanju muškog spola za razliku od kiselinske sredine koja pomaže rađanju ženske djece. Nakon ovog mnogo je ljekara izvršilo istraživanja koja su potvrdila gore spomenuto. Također, ljekari su utvrdili da je lučenje grlića maternice lužinsko što pomaže prolasku y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, a da se lučenje vrata meternice poveća sa ženinim orgazmom. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba petnaestak minuta prije polnog odnosa da izvrši pranje vagine, tako što će uzeti veliku kašiku praha natrij karbonata (sode bikarbone), koji se može nabaviti u apoteci, i rastvorit ga u litar kuhane vode, a zatim će tom mješavinom izvršiti duboko unutrašnje pranje vagine. Ovo treba uraditi na dan ovulacije, tj. spuštanja jajne ćelije iz jajnika čime se omogućava y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, da što prije oplode jajnu ćeliju i kako ne bi bili izloženi uginuću. Suprotno ovome, ona žena koja želi da rodi žensko dijete, treba uzeti kašiku bijelog ocata i uraditi isto što je gore spomenuto. Također, za dobijanje muškog djeteta polni odnos treba biti dubok kako bi y-kromosomi došli do otvora vrata maternice čija je sredina lužinska. Smatra doktor Landrum (u knjizi “Kako da izabereš spol svoga djeteta”) da je za izbor muškog spola bolje da polni odnos bude odostraga jer to pomaže izbacivanju sjemena (y-kromosoma) blizu otvora maternice, a uz to da učestvovanje žene u polnom činu bude veoma aktivno jer je potvrđeno da spolna uzbuđenost i orgazam žene luče lužinastu tekućinu koja pomaže y-kromosoma stignu da oplode spuštenu jajnu ćeliju. Neki ljekari su ustanovili da pijenje šoljice kahve ili nekog drugom osvježavajućeg pića koje sadrži kofein napola sata prije polnog akta pospješuje veću pokretljivost y-kromosoma čime se daje veća mogućnost začeću muškog djeteta. A što se tiče ženskog djeteta, polni čin ne treba biti dubok, žena ne treba biti aktivna i ne treba nastojati da doživi orgazam, kao i da polni čin bude najmanje tri dana prije ovulacije.
Ovaj metod ne sadrži u sebi nešto što bi sa šerijatske strane zahtijevalo njegovu zabranu.
Drugi metod: činjenje polnog akta u određeno vrijeme. Ako se polni odnos učini prije vremena ovulacije (tj. spuštanja ženske jajne ćelije iz jajnika) y-kromosomi (sperma) koji nose muški spol pošto su lakši i brži doći će do odredišta prije x-kromosoma ali neće naći jajnu ćeliju, zatim će uginuti jer su slabi i kratko žive (jer ne žive više od dva dana). Onda tu ostaje prostor za x-kromosome (spermu) koji nose žensku djecu, oni su postojani, jaki i dugo žive (čak do šest dana), pa kada stignu i bude ovulacija u narednih nekoliko dana onda uz Allahovu dozvolu bude žensko dijete. Smatra dr. Cutler da kada se izvrši oplodnja dva ili tri dana prije ovulacije, djeca koja se rode budu 80% ženska, dok ako se desi oplodnja nekoliko sati poslije ovulacije 80% rođene djece bude muškog spola. Prema tome, žena koja želi muško dijete treba da se čuva od polnog odnosa sve do vremena ovulacije, a to je u većini slučajeva 14. dan od početka menstrualnog ciklusa, kod onih žena čije je pranje vremenski uredno. Tada joj muž treba prići kako bi se polni čin uskladio sa spuštanjem jejne ćelije. A ako joj je mjesečno pranje vremenski neuredno te ne zna tačno kada joj je termin ovulacije na njoj je da nastoji utvrditi vrijeme ovulacije na jedan od sljedećih načina:
● mjerenjem tjelesne temperature, jer se ona u momentu ovulacije poveća za 0,5 do 1,0 stepeni,
● praćenjem promjene sluzi grlića materice, jer materica prije pet dana od ovulacije luči sluz koja je debela, boje blata i ljepljiva, ova sluz se postepeno smanjuje tako da potpuno nestane nakon prestanka podnosti, pa je ženi čistoća, neljepljivost i mokrina sluzi dokaz ovulacije,
● upotrebom savremenih sprava za određivanje termina ovulacije.
Pa tako oni koji žele muško dijete; na mužu je da ostavi polno općenje sve do termina ovulacije, time će učiniti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol jakima, a njihov broj će biti velik, te će se oplodnja jajne ćelije desiti baš kada se ona spustila (a ona ne živi više od 24 sata). Pa pošto su y-kromosomi pokretljiviji i brži od x-kromosoma (koji nose ženski spol) prije će stići i začet će se muško djete uz Allahovu dozvolu. A oni koji žele žensko dijete; na njima je da imaju svakodnevno polni akt jer će time oslabiti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol, a zadnji polni odnos trebaju imati tri dana prije ovulacije. Na ovakav način y-kromosomi koji dođu do odredišta prije x-kromosoma, pošto nije bila ovulacija, uginuće i tako ostaviti prostor za spore, ali jake x-kromosome koji će oploditi jajnu ćeliju i dati žensko.
Ova metoda kao i prethodna nije ništa drugo nego dozvoljeno uzimanje za uzroke.
Treći metod: dijeta. Urađena su istraživanja koja su potvrdila da ishrana žene utiče na promjenu stanja u materici time što poveća prisustvo nekih materija a umanji prisustvo drugih što prilikom oplodnje rezultira začećem određenog spola djeteta. Naime, njemački znanstvenik Herst vršio je 1935 po Isi, ‘alejhisselam, istraživanja o uticaju kalijuma na žive organizme. On je u posudu sa vodom stavio crve, a onda dolijevao kalijum. Stvar koja mu je skrenula pažnju je bila da koliko god doda kalijuma time bi se povećalo rađanje muških crvi. 1969. izvršeno je istraživanje na 52 farme koje su koristile hranu obogaćenu kalcijom i magnezijom,i rezultat je bio rađanje 340 ženskih grla nasuprot 280 muških. Zatim je ponovljeno ovo istraživanje na drugim živim stvoranjima pa je bio isti rezultat. Nakon toga, dva kanadska ljekara su ovo potvrdili na osnovu izvršene stastistike koja se sastojala u slijedećem: Utvrdili su da je od 50 žena koje su rodile mušku djecu 40 njih je bilo na dijeti obogaćenoj sa soli, a sa korištenjem hrane koja vrlo malo sadrži kalcijum i magnezijum, dok je sa druge strane, 50 žena rodilo žensku djecu a koje su bile na dijeti obogaćenoj sa kalcijum i magnezijum sa korištenjem vrlo malo natrijuma. Također, istraživanja su potvrdila da žena koja se u ishrani oslanja na biljnu hranu izbjegavajući meso, velika je prilika da će roditi žensko. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba da joj ishrana bude bogata sa natrijom i kalijom poput prirodnih sokova, meda, mesa, kahve, čaja, slane hrane i povrća, a žena koja želi da rodi žensko dijete treba da joj ishrana bude bogata kalcijom i magnezijom poput: mlijeka i milječnih proizvoda, mineralne vode, jaja, kakao, oraha i badema.
Tumačenje ove teorije se svodi na slijedeće: da dijetalna ishrana, gore spomenuta, uzrokuje fiziološke promjene na membrani jajne ćelije koja usljed te promjene prima i privlači samo sjeme jedne vrste (x ili y kromosome, tj. spermu koja nosi muški ili ženski spol). Druga grupa istraživača tumači da ova dijatalna ishrana utiče, u stvari, na stepen kiselinskog lučenja vagine koji igra veliku ulogu u dospijevanju spermatozoida do jajne ćelije. Također i ova metoda odabiranja spola djeteta ne sadrži u sebi nešto što bi je činilo zabranjenom po Šerijatu.
Procenat dobijanja željenog spola djeteta putem bilo koje od tri gore spomenute metode varira između 70% do 80%.
Četvrta metoda: usklađivanje polnog odnosa sa mjesečevim kretanjem. Nije dozvoljen rad po ovoj metodi, jer nije zasnovana ni na osjetu ni na iskustvu, nego predstavlja pusto nagađanje povezano sa astrologijom i uvjerenjem da nebeska tijela utiču na događaje.
Peta metoda: kineski kalendar. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Sa šerijatske strane je zabranjen zbog uvjerenja da nebeska tijela utiču na zemaljske događaje između ostalih spol djeteta.
Šesta metoda: metoda matematičkog proračuna. Ova metoda je zasnovana na zbrajanju broja slova od imena majke, majke njene majke, dana mjeseca u kojem je počela trudnoća, sa danom mjeseca u kojem će se poroditi. Pa ako zbir bude neparan broj biće muško, a ako bude paran biće žensko. Ova metoda je haram jer se bazira na uzimanju za uzrok ono što ni u Šerijatu ni u fizičkoj stvarnosti ne može biti uzrokom događanja.
Stalna komisija za fetve u Saudiji je za kineski kalendar rekla da je laž i batil, te da je obaveza uništiti ga i ne dijeliti među ljudima. (Fetva broj 21820, datum: 22/1/1422) Došlo je u fetvi Centar za fetve pod nadzorom Abdullaha Fekiha (Fetava eš-šebektil-islamijje 5/3302) da nije dozvoljeno oslanjanje na metode mjesečevog kretanja i matematičkog proračuna jer su djelo proroka i vidovnjaka koji su učinili da dani, mjeseci, imena osoba imaju uticaj na stvorenja i da su sredstvo pomoću kojih se spoznaje gajb, a ovo je jedan od najvećih harama jer predstavlja širk koji je Allah zabranio.
Medicinske metode za izbor spola djeteta
Pod ovim se podrazumijevaju metode koje zahtijevaju kliničku i labaratorijsku intervenciju, a to su:
a) Prirodna metoda koja se bazira na određivanju spola djeteta vršenjem abortusa fetusa ako ne bude spol koji se želi i tako sve dok trudnoća ne bude sa željenim spolom. Ova metoda nije dozvoljena jer je zasnovana na činu abortusa koji po ispravnom mišljenju učenjaka nije dozvoljen bez opravdanog šerijatskog razloga, a da ne govorimo o štetnim posljedicama na ženino tijelo i gubljenje plodnosti usljed učestalog vršenja abortusa.
b) Odjeljivanje sperme Ericssonovom albuminskom metodom ,a zatim vještačka oplodnja.
c) Odjeljivanje sperme Johnsonovom metodom protočne citometrije, a zatim vještačka oplodnja.
Ericssonova metoda se radi putem vještačke oplodnje svejedno bila vanjska (tzv. dijete iz epruvete) ili unutrašnja, procenat uspjevanja trudnoće je 25% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od 80%. Johnsonova metoda se vrši putem micro-osjemenjivanja van tijela žene koje je mnogo preciznije, te nakon utvrđivanja spola djeteta embrio se stavlja u maternicu, a procenat uspijevanja trudnoće ovom metodom je 50% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od čak 99%.
Šerijatski status ove dvije metode se vraća na propis vještačke oplodnje o kojoj je Kolegij islamskog prava (Kararat ve tevsijat, str. 74-76), između ostalih, donijeo stav da su od svih vrsta i oblika koje postoje u praksi dozvoljena samo dva oblika: prvi – da se uzme sjeme od muža i jajna ćelija od njegove supruge, zatim da se izvrši vještačka oplodnja u labaratoriji, a potom embrio stavi u maternicu supruge (tzv. vanjska vještačaka oplodnja), drugi – da se uzme sjeme od muža i stavi u odgovarajuće mjesto polnog organa njegove supruge (tzv. unutrašnja vještačaka oplodnja).
Nakon izlaganja nemedicinskih i medicinskih metoda određivanja spola djeteta može se konstatovati: da onome ko ima potrebu za izborom spola djeteta da su prve tri nemedicinske, tzv. narodne metode: upotreba odgovarajućih hemijskih tekućina, činjenje polnog akta u određeno vrijeme i dijeta, šerijatski dozvoljene i najbolje za korištenje. A medicinske metode (Ericssonova i Johnsonova) ne treba koristiti osim u nuždi, poput liječenja nasljednih bolesti, uz ispunjavanje šartova gore spomenutih. Ovo je stav Kolegija za islamsko pravo pri Rabiti (19. sjednica, novembar 2007 u Mekki). Ve billahi tevfik.
El-Asr br. 36 (maj/juni 2010)
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je dozvoljeno uzimati Kur'an bez abdesta ?
Priredio: Demir ef. Madžović, student Medinskog univerziteta Šejh Musa b. Ahmed el-Hadžavi, rahimehullah, u svom djelu Zadul-mustakni’a, kaže: “I nečistome je zabranjeno doticati Mushaf, obavljati namaz i obavljati tavaf.” Dakle, šejh je objasnio koje je ibadete zabranjeno obavljati kada je osoba neviše
Priredio: Demir ef. Madžović, student Medinskog univerziteta
Šejh Musa b. Ahmed el-Hadžavi, rahimehullah, u svom djelu Zadul-mustakni’a, kaže: “I nečistome je zabranjeno doticati Mushaf, obavljati namaz i obavljati tavaf.” Dakle, šejh je objasnio koje je ibadete zabranjeno obavljati kada je osoba nečista od male nečistoće: “Nečistome je zabranjeno doticati Mushaf”, tj. Kur’an, dakle, nije dozvoljeno doticanje, nošenje niti otvaranje Mushafa, a dokaz tome je vanjsko (spoljašnje) shvatanje, po jednom od dva tumačenja, ajeta: “Dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti” (El-Vaki’a – Događaj, 89).
Prvi dokaz: Iako je tačno je da se citirani ajet odnosi na El-Levhim-Mahfuz, i da se istim pojašnjava da ga ne dotiče niko mimo meleka, čime je Allah, subhanehu ve te’ala, otklonio svaku mogućnost kontakta šejtana sa vahjom (objavom), rekavši: “Kur’an ne donose šejtani, nezamislivo je da to oni čine; oni to nisu kadri” (Eš-Šu’ara – Pjesnici, 210-211), međutim, islamski učenjaci smatraju da se također može odnositi i na Mushaf pa time dokazuju da je nečistome zabranjeno dodirivati Mushaf.
Drugi dokaz: Hadis Amra b. Hazma koji je ummet prihvatio kao dokaz, što jasno potvrđuju islamski učenjaci, poput Hafiza Ibn Abdul-Berra, šejhul-islama Ibn Tejmije, Ibn Kajjima i drugih, rahimehumullah, a to je pismo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stanovnicima Jemena u kojem stoji: “(…) i da ne dotiče Mushaf osim čist”, a pod ‘’čist’’ misli se ‘’pod abdestom’’ i time se dokazuje uvjetovanje čistoće tj. abdesta radi dodirivanja Mushafa.
Ono što se suprotstavlja prethodnom dokazivanju jeste činjenica da se pod ‘’čistim’’ misli na muslimana kao muslimana, jer je svaki musliman čist, a ne na mušrika (mnogobošca). To mišljenje se, naravno, ne može uzeti i prihvatiti kao validno, jer su oni razumjeli iz govora Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od Ebu Hurejre u kome stoji: “(…) zaista musliman ne može biti nečist” (Bilježi Buhari, 1./471. i Muslim, 2/292), da se izrazom ‘’nečist’’ misli na kafira (nevjernika) i da se hadisom zabranjuje doticanje Mushafa nevjerniku. Međutim, to se ne može prihvatiti jer se u šerijatu navodi da i musliman može biti nečist, kao što se kaže u ajetu: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: ‘To je neprijatnost’, zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju. A kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah odredio. Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste” (El-Bekare, 222).
Također, u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji prenosi Ummi Seleme, radijallahu anha, stoji: “(…) zatim pospeš vodu na tijelo i time si postala čista.” (Bilježi Muslim, 330; Ebu Davud, 251; Ibn Hibban, 1198)
Stoga, vidjet ćemo da ova dva argumenta jasno dokazuju da čistoća može biti odstranjena sa tijela i da musliman postaje čist tek pošto se opet očisti, i to ukazuje da musliman može biti i jedno i drugo, tj. i čist i nečist. Ova činjenica je jasno naglašena u predaji u kojoj Ebu Hurejre kaže Poslaniku, sallalahu alejhi ve sellem: “(…) a bio sam nečist (…)”. (Bilježe Buhari, 1/471, i Muslim, 2/292)
Na osnovu navedenog postaje jasno da se pod nečistoćom ne podrazumijeva samo velika nečistoća, već može biti i mala, ali isto tako mišljenje onih koji smatraju da se ovome suprotstavlja hadis Ebu Hurejre ne može biti prihvaćeno zato što se u sunnetu jasno povrđuje da musliman može biti i čist i nečist, pa se prema tome hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “…osim čist…”, odnosi na muslimana koji je pod abdestom, a ne suprotno.
Treći dokaz: Hadis koji bilježi imam Malik u Muveti u kojem se prenosi od Sa’da b. Ebi Vekkasa, radijallahu anhu, da je njegov sin učio pred njim Kur’an držeći mushaf ispred sebe. U toku učenja Sa’dov sin se počešao, pa ga je Sa’d upitao: ‘Jesi li dotakao?”, misleći na spolni organ, a on je odgovorio: ‘Da.’ Tada mu je Sa’d rekao: ‘Ustani i abdesti se!'”
Vidimo da hadis jasno ukazuje na to da je u vremenu ashaba, radijallahu anhum, bilo poznato da se Mushaf ne smije dirati bez abdesta na osnovu čega dolazimo do zaključka da su ashabi, radijallahu anhum, i selefi smatrali obaveznim uzimanje abdesta radi doticanja Mushafa.
Neophodno je napomenuti da ovaj stav zastupa većina (džumhur) islamskih učenjaka, među kojima su i četverica imama (El-Mugni, 1/202, Medžmuatul-fetava, 21/266). (op. prev.)
Kratka napomena o hadisu Amra b. Hazma
Spomenuti hadis na početku prenosi imam Malik u Muveti od Amra bin Hazma “(…) i da ne dotiče Mushaf osim čist”, u poglavlju “Obaveznost uzimanja abdesta tokom dodirivanja Mushafa (317)”. Hadis je mursel (tabiin prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne spominjući ashaba) i on spada u vrstu daif (slabog) hadisa, međutim kod drugih je hadis došao merfu (uzdignut – spojen lanac prenosilaca) kao kod Taberanija u Kebir (12/br. 13217), Darukutnija (1/121), Bejhekija (1/88) od Ibn Omera merfu’. Kaže Ibn Hadžer: “Isnad (lanac) nije loš.” Hadis su također vjerodostojnim ocijenili: Ishak b. Rahuja, imam Šafija, Ibn Abdul-Berr, i njime je dokazivao imam Ahmed b. Hanbel. (Pogledati: Telhisul-habir, br. 175, i Nasbur-raje, 1/196)
Također, predaja koja podržava ovo mišljenje, a koju je Darukutni ocijenio vjerodostojnom, jeste predaja od Selmana el-Farisija, radijallahu anhu, u kojoj se spominje da je obavio nuždu pa mu je rečeno: “Abdesti da te upitamo o ajetu iz Kur’ana!”, pa im je odgovorio: “Pitajte, neću ga dodirivati, zaista ga ne dodiruju osim čisti.” (Nasbur-raje, 1/199)
A Allah, subhanehu ve te’ala, najbolje zna!
Korištena literatura:
Šerh Zadul-mustaknia – Kitabut-tahare / Uvaženi šejh Muhammed b. Muhtar Šankiti
Šerhul-mumti’a / Uvaženi šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rhm.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/