Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje je zasnovan na dvije mes'ele: propis nuđenja žene same sebe za brak i propis braka (misjar) u kojem žena odustane od nekih prava (poput izdržavanja, boravka kod nje i slično).

Propis nuđenja žene same sebe za brak

O ovoj mes'eli je bilo detaljnije govora u odgovoru na pitanje na ovom linku:
http://zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=768:propis-nuenja-djevojke-ene-same-sebe-nekome-za-brak&catid=70:brakintimaljubav&Itemid=44

Rezime odgovora je da nema šerijatske smetnje da neudata žena sama sebe ponudi nekome za brak, pod uslovom da joj je dostatan, tj. na njenom nivou i stepenu vjere. U tome nema sramote za nju niti poniženja, ona se time nije spustila na niži nivo niti je sa tim postupkom postala sumnjiva žena.

Propis braka (misjar) u kojem žena odustane od nekih bračnih prava (izdržavanja, boravka)

Ova vrsta braka koja se naziva Misjar je vrsta braka koja se pojavila u skoruje vrijeme. Najprije u Saudijskoj Arabiji u oblasti Kasim, a zatim se raširila na druge zemlje arapskog zaljeva, a onda i u druge islamske zemlje.

Riječ “misjar“ u običnom, narodnom govoru znači: kratki ili brzi zijaret. Zbog toga je ovaj brak poznat pod ovim imenom, jer muž ne boravi stalno kod žene, nego joj dolazi u kratkim periodima, bilo danju ili noću, shodno svojim ili njenim mogućnostima.

Ova vrsta braka nema svoju definiciju kod ranih islamskih pravnika nego je uzeta iz današnje stvarnosti te je prijašnji učenjaci nisu ni obrađivali, tako da današnji učenjaci definišu taj brak, shodno kako su im postavljena pitanja o njemu.

Ali skoro da su složni u definiciji ovog braka, kažu da je oblik ovog braka da se ispune svi ruknovi braka (1- da supružnici nemaju šerijatske prepreke za ženidbu, 2- ponuda i pristanak) i šartovi (1- određivanje supružnika, 2- zadovoljstvo sa obje strane, 3- staratelj, 4- dva pravedna svjedoka ili razglašavanje) prilikom sklapanja ugovora, s tim da žena odustane od nekih svojih prava, kao što su izdržavanje (stan, hrana i odjeća) i pravednog boravka kod nje u slučaju da je druga žena.

Fetve savremenih učenjaka o misjaru

Islamski učenjaci su se razišli po pitanju ove vrste braka na tri mišljenja:

Prvo – opšta dozvola ili dozvola sa pokuđenošću, drugo – zabrana, treće – stav onih koji su odustali da daju svoje mišljenje o ovom pitanju.

Učenjaci koji smatraju da je ovaj brak dozvoljen u obliku kakav smo spomenili, tj.da se ispune šartovi braka s tim da žena odustane od nekih prava koja joj pripadaju bračnim ugovorom su: Bin Baz, Abdulaziz ibn Abdulah Ali-šejh-muftija Saudijske Arabije, Abdulah bin Džibrin, Muhamed Sejid Tantavi šejh el-Azhara, Nasr Ferid Vasil-egipatski muftija.

Upitan je šejh Bin Baz, rahimehullah, o braku misjar, tj. da čovjek oženi drugu, treću ili četvrtu ženu, a ta žena ima potrebu da ostane kod roditelja ili jednog od njih, pa joj muž dolazi u različita vremena, shodno njegovim i njenim mogućnostima, koji je propis ovog braka? Pa je ogovorio: “ Nema smetnje u tome, ako je ugovor sklopljen sa svim ruknovima i šartovima, kao što su: velij, prisustvo dva pravedna svjedoka i da supružnici nemaju šerijatske zapreke za sklapanje braka, zbog toga što Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, kaže: “Najpreče je da ispunite one šartove kojima ste sebi ohalalili polne organe“, (Buhari) i hadisa: “Muslimani ispunjavaju ono na šta se obavežu“ (Ebu Davud 3120, Darekutni 2929 i Hakim 2269, a Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim u Irva’ 1303).

Pa ako se muž i žena dogovore da žena ostane kod svojih roditelja, ili da boravak kod nje bude danju, a ne noću, ili samo u određenim danima ili noćima, u tome nema nikakve smetnje pod uslovom oglašavanja braka i ne postojanja tajnosti“. (Fetava ulema beledil-haram str.450,451)

Takođe, šejh Abdulaziz ibn Abdullah Ali-Šejh, sadašnji saudijski muftija i predsjednik Vijeća velike uleme,  je odgovorio na pitanje o misjaru, rekavši: “Ovaj brak je ispravan ako se u njemu ispune svi ruknovi i šartovi, i jasno oglašavanje, zbog toga da ne bi upali u nešto što je sumnjivo i sl., a ono  što su se dogovorili od šartova na njima je da se toga drže“.

Od onih koji dozvoljavaju misjar je i šejh Abdullah Džibrin, rahimehullah.

On kaže: “Ovaj naziv je novi i pod njim se podrazumijeva da čovjek oženi ženu i da je ostavi u njenom stanu bez obaveze podjednakog boravka kod nje i prve žene, nego dolazi kod nje kad mu odgovara, provodi određeno vrijeme i odlazi. Ovaj brak je ispravan ako je žena s tim zadovoljna, međutim, mora da se razglasi sklapanje braka i da se ova žena prizna kao supruga, pripadaju joj prava zakonite supruge, djeca koja rodi su njegova i imaju prava koja se podrazumijevaju očinstvom“. (Zevadžu misjar: Abdulmelik el-Mutlak, str.203)

Međutim, nakon što je zloupotrijebljena ova vrsta braka i iskorištena od strane onih koji su slabog imana, koji samo žele da zadovolje svoje strasti, a da to djelo bude zamotano u ruho Islama, mnogi učenjaci su zastali u davanju fetve o dozvoli misjara. Od njih je Bin Baz i Usejmin, dok ga je šejh Albani zabranio.

Pa kad je upitan Bin Baz o šerijatskom braku i braku misjaru, kakva je razlika među njima, i koji su šartovi obavezni za brak misjar, odgovorio je: “Obaveza je na svakom muslimanu da se oženi na šerijatski ispravan način, a da se čuva svega što je suprotno tome, svejedno da li se zove“misjar“ ili drugačije, a od šartova braka je njegovo oglašavanje, pa ako ga supružnici kriju, on je neispravan, jer u tom slučaju liči na zinaluk.“ ( Fetve bin Baza 20/431,432) Znači da Bin Baz, usput da napomenemo, smatra šartom valjanosti braka oglašavanje, te da je tajni brak po njemu neispravan.

Od učenjaka koji kažu da je dozvoljen sa pokuđenosti su: Jusuf el-Kardavi, Abdullah ibn Meni'a.

Dokazi onih koji dozvoljavaju ovaj brak:

Prvi dokaz – Ovaj brak ispunjava sve ruknove i šartove obavezne za ispravnost braka, prema tome nema zapreke da bude sporan.

Drugi dokaz – Potvrđeno je da je Sevda, žena Poslanika, salallahu alejhi ve selem, poklonila dan boravka Poslanika kod nje Aiši, radijallahu anha. ( Buhariji i Muslimu). Kažu: iz hadisa je jasno da je ženi dozvoljeno da odustane od nekih stvari na koje ima pravo jer da nije dozvoljeno Poslanik, salallahu alejhi ve selem, to ne bi prihvatio od nje.

Treći dokaz – Ovim brakom se ostvaruju velike koristi kao što je zadovoljavanje prirodne potrebe žene za muškarcem, rađanje djece u tom braku, smanjuje se broj neudatih žena: usidjelica, razvedenih ili udovica.

Od učenjaka koji zabranjuju ovu vrstu braka su: Muhamed Nasirudin Albani, Abdulaziz el-Musned, Adžil Džasim en-Nešmi – dekan Šeriatskog fakulteta u Kuvajtu, Muhamed er-Ravi – član Udruženja islamskih studija pri Azharu.

Kaže šejh Albani da je ovaj brak zabranjen i iz dva razloga:

Prvi – Zato što je od ciljeva braka „seken“ – smirenost, a to se ne postiže osim sa boravkom i stanovanjem sa ženom, a brakom misjarom se to ne ostvaruje.

Drugi – Zato što u tom braku (misjaru) mogu da se rode djeca, pa zbog neredovnog dolaska oca bude otežan njihov odgoj, što utiče negativno na njihovu ličnost i ponašanje. (Ahkamut-teadudi fi dav'il-kitabi ves-sunneti, Ihsan Muhamed Ajiš el-Utejbi str.29)

Dokazi onih koji zabranjuju ovaj brak:

Prvi – Bračni ugovor u ovom braku u sebi sadrži neke šartove koji su u suprotnosti sa onim što se podrazumijeva bračnim ugovorom, kao što šart da žena odustane od prava na nefeku (izdržavanje), ili pravedan boravak kod nje i slično tome, a ovi šartovi su neispravni pa se može poništiti bračni ugovor zbog njih.

Drugi – Ovaj brak je zasnovan na tajnosti i skrivanju kod onih koji ga takvim dozvoljavaju, a osnova u braku je da se obznani.

Treći – Ova vrsta braka je u suprotnosti sa ciljevima braka u Islamu kao što je ostvarivanje smirenosti i ljubavi među supružnicima, te briga i odgoj djece.

Četvrti – Ova vrsta braka sadrži omalovažavanje žene, opasnost za njenu budućnost zbog prijetnje talakom u slučaju da traži izdržavanje ili boravak, takođe ovim brakom se iskorištava stanje žene jer da je u mogućnosti da se uda u uobičajenom braku ne bi pristala da se uda u braku misjar.

Peti – Allah, subhanehu ve tea'la, nam je propisao višeženstvo kao alternativu a ne ovu vrstu braka.

Šesti – Ovaj brak sadrži mnoge opasnosti kao što je mogućnost da ga neke žene iskoriste za činjenje zinaluka, pozivajući se na to da su udate brakom misjarom, zato ga treba zabraniti da bi se to spriječilo.
Oni koji su odbili da daju svoje mišljenje u ovoj meseli je Muhamed ibn Salih el-U'sejmin.

Kada je upitan o ovom braku odgovorio je: “U početku sam govorio da u ovom braku nema ništa sporno, uz Allahovu dozvolu, pa sam uvidio i prestao da dajem fetvu po ovom pitanju, jer se bojim posljedica ovog braka”.

Takođe isti stav imaju Omer ibn Saud i Muhamed Falih Mutlak.

Radžih (odabrano) mišljenje

Da je ova vrsta braka dozvoljena uz veliku dozu pokuđenosti i da se ne pribjegava ovoj vrsti braka osim ako se nije u stanju oženiti (udati) na uobičajan način.

Jer šerijatski dokazi upućuju da je brak u osnovi dozvoljen, a pokuđenost i opreznost prema ovom braku je potrebna iz sljedećih razloga:

Prvi – Bračni ugovor u braku misjar, iako je naizgled ispravan, ima mahane u svom značenju, jer se ne slaže sa nekim ciljevima Šerijata zbog kojih je propisan brak, kao što se ne slaže sa fikhskim pravilom (djela se vrednuju prema namjerama), što znači da djela nisu ispravna osim sa ispravnim nijetom. Pošto je u ovom braku nijet, prvenstveno zadovoljavanje polnog nagona, iako ne negiramo njegovu važnost, to ne zadovoljava ostvarivanje najvećeg cilja braka a to je gradnja čvrste bračne zajednice zasnovane na samilosti, ljubavi, suživotu među supružnicima i odgoj djece na osnovama islamskog ahlaka i vrijednosti uzetih iz Kur ana i Sunneta.

Durgi – Poznato je šerijatsko pravilo (otklanjanje štete je preče nego pribavljanje koristi), a u ovoj vrsti braka ima mnogo štete kao na pr.:

– u ovom braku je povećan talak, jer onaj ko se lahko oženi lahko se i razvede, pa na kraju žene ostaju opet neudate,

– ovim brakom se ne postiže potpuna čednost kod žene, zbog toga što je muž puno odsutan od nje,

– u ovom braku je umanjeno starateljstvo (kavama) čovjeka nad ženom, a s tim se gubi značenje muškosti koja se ogleda u ljubomori, vođenju kontrole nad ženom, uputama, djeca rastu bez islamskog odgoja, izgubljena između oca koji je odsutan i majke koja je zauzeta stvarima oko zbrinjavanja porodice jer je ona ta koja troši na porodicu a ne muž.

– ovaj brak vodi u ostavljanje i potiskivanje uobičajenog višeženstva u obliku kakvom je propisan i poznat među muslimanima, koji je zasnovan na pravednosti i jednakosti među suprugama i uzimanje druge vrste braka koja je sumnjiva i u kome ima nepravde i nejednakosti, što negativno utiče na islamsko društvo.( Ez-Zevadž el-urfi dr. Abdulmelik bin Jusuf el-Mutlak )

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ovo pitanje, iako je rašireno tek u savremeno doba, bilo je poznato kod prvih generacija ovog Ummeta i o njegovom propisu se prenosi čak i od nekih ashaba i tabi'ina.

Naime, prenosi Abdurrezak u svom Musannefu da je Ibn Omera, radijallahu anhuma, upitan o ženi čije se mjesečno pranje odužilo da popije lijek sa kojim bi prekinula hajz, pa u tome nije vidio smetnje. Zatim nastavlja da Mu'ammer kaže da je čuo Ibn ebi Nedžiha da je upitan o tome i da nije vidio u tome smetnje.

Skoro da su učenjaci složni na stavu da nema smetnje ako žena ima potrebu da odgodi termin hajza (mjesečnog pranja) ili da ga ubrza da upotrijebi lijekove (tablete) sa kojima se postiže željeno. Ova dozvola se dokazuje time što je osnova u činjenju djela koja nisu ibadeti dozvola, a nema šerijatskog argumenta koji to zabranjuje.

Učenjaci koji ne vide smetnje u ovome uslovljavaju da upotreba lijekova (tableta) ne nanosi štetu organizmu žene u protivnom, tj. ako šteti, upotrebu istih zabranjuju.

Neki učenjaci, poput hanbelijskog učenjaka Kadija, uslovljavaju dozvolu upotrebe lijekova ženi dozvolom njenog muža, međutim, za ovaj šart nema dokaza.

Učenjaci hanbelijskog mezheba zabranjuju ženi upotrebu lijekova sa kojima se ubrzava hajz prije njegovog vremena da bi mrsila dane Ramazana.

Od imama Malika se prenosi kerahijet (tj. pokuđenost) korištenja lijekova radi prekida hajza zbog bojazni da sebi time ne nanese šteta. U osnovi mezheb Malika je dozvola ako upotreba tih lijekova nije štetna. Ovo je takođe mezheb hanabila.

Zatim nakon ovoga, ako bi žena koristila lijek i ubrzala hajz prije njegovog redovnog termina, učenjaci ova dva mezheba imaju podijeljeno mišljenje da li je krv koja izlazi krva hajza ili nije.

Pa tako hanabile smatraju da je to krv hajza, te da ženi nije dozvoljeno klanjati, postiti niti imati odnos u toku tog peroda, a obavezna je napostiti propuštene dane Ramazana. Ovo je ispravan stav, jer znamo da je ta žena upotrijebila lijekove da bi ubrzala nastupanje hajza pa je tako krv koja se pojavila u stvari krv hajza.

Dok malikije smatraju da krv koja na ovakav način nastupi nije krv hajz, tj. da je žena u tom stanju čista, obavezna je da klanja i posti (Ramazan) zbog mogučnosti da krv koja ističe nije krv hajza, takođe treba naposti propuštene dane posta bez naklanjavanja namaza radi sigurnosti jer je moguće da je to bila krv hajza.

Ispravno je da se žena upotrebom lijekova sa kojima se ubrzava hajz u tom periodu krvarenja broji da je u stanju hajza i da se na nju odnose propisi žene u hajzu. Tako isto, ako se lijekovima ubrza čistoća žene koja ima hajz, žena se smatra čistom.

Na pitanje o odgađanju mjesečnog pranja kod žene sa tabletama radi obavljanja obreda Hadždža, Umre ili posta Ramazana, Stalna komisija za fetva u Saudijskoj arabiji je odgovorila da je to dozvoljeno ako tablete ne štete zdravlju žene, a te dane Ramazana u kojima je odgodila nastupanje hajza nije obavezna da ih naposti. Ovo je takođe stav Bin Baza, Ibn Usejmina i mnogih drugih savremenih učenjaka, s tim da šejh Ibn Usejmin smatra da je ženi bolje da ne koristi te tablete (ili lijekove) kako bi bila u svom prirodnom stanju u kakvom ju je Allah stvorio i onom što joj je odredio da je kao ženu snalazi.

Prema tome, dozvoljeno je ženama da koriste bilo koje tablete koje ne štete njenom organizmu a koje odgađaju nastupanje hajza kako bi mogle bez prekida ispostiti cijeli mjesec Ramazana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Prije odgovora na pitanje neophodno je nešto ukratko i uopćeno reći o karateu i pojasniti propis treniranja istog.

Naime, karate kao sportska igra zasniva se na izvođenju pokretnih vještina rukama ili stopalima sa ciljem savladavanja protivnika. Osnova japanske riječi karate znači prazna ruka, a to je zbog toga što se karatista uglavnom oslanja na svoje prazne ruke u odbrani i napadu.

Ova sportska igra se izvodi u obliku borbe između dvojice karatista, gdje svaki od njih nastoji da savlada svoga protivnika tako što će ga udariti rukom ili stopalom, osim što su mnogi pokreti ograničeni sa zabranom jakog udarca, nego je dovoljno za dobijanje poena pri borbi da se dodirnu prsa protivnika ili njegovo lice ali da to ne bude bolno za njega. Iz ovoga se izuzima dozvola nekih snažnih udaraca u određene dijelove tijela poput udarca u glavu.

Od stvari koje karakterišu karate je i posebna vrsta pozdrava prilikom koga karatista pozdravlja trenera ili protivnika ili komisiju (žiri) prije početka borbe. Oblik tog pozdrava je takav da se karatista nakloni svojim tijelom poput onoga ko ode na ruku, a smisao tog pozdrava je izražavanje poštovanja prema njima.

Šerijatski status karatea

Prvo: što se tiče same borbe karatista ona je dozvoljena pod šartom da se ne upućuje udarac u lice protivnika pa makar taj udarac bio i lagan, jer je udaranje lica zabranjeno.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Kada neko od vas udara neka ne udara u lice”.

Takođe, karatista treba izbjegavati sve druge šerijatski zabranjene radnje koje se često vežu za ovu igru poput omalovažavanja i vrijeđanje protivnika, klađenja i slično. Pa onaj ko ima namjeru treniranjem karatea da jača svoje tijelo, da se tjelesno osposobljava za samoodbranu ili odbranu drugih, ili za borbu na Allahovom putu kada za to dođe vrijeme i prilika, radeći sve ovo iz pokornosti Allahu, dželle še'nuhu, i tražeći u tome njegovo zadovoljstvo, i ako se sačuva spornih stvari koje prate ovaj sport može se reći da je treniranje karatea u ovim slučajevima mustehab.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jak mu'min je bolji i draži Allahu od slabog mu'mina, a u obojici je hajr …”.

Drugo: što se tiče pozdrava kojeg praktikuju karatisti, a koji se sastoji u poklanjanju i naklanjanju jednih prema drugima,on je šerijatski zabranjen u tom obliku kako ga oni upražnjavaju, jer takav vid pozdravljanja predstavlja poniznost kao vrsta ibadeta nekome mimo Allaha, dželle še'nuhu, pa makar namjera tog pozdrava od strane karatista bila izražavanje poštovanja, jer sam oblik tog naklanjanja je zabranjen.

Kaže šejh Muhammed Usejmin: “Naklanjanje prilikom susreta, kao vid pozdrava i veličanja nije dozvoljeno, jer je ovo naklanjanje nekome drugome mimo Allaha, dželle še'nuhu, a musliman mora biti čist od toga da izražava poniznost nekome mimo Allaha, dželle še'nuhu, poput ovog poniznog naklanjanja” (Fetava menaril-islam, Et-Tajjar, 1/35).

Takođe, upitana je Komisija za fetve u Saudiji o naklanjanju karatista ako bi se izražavalo samo saginjanjem glave, pa je odgovorila sljedećim riječima: “Nije dozvoljeno naklanjanje prilikom pozdravljanja niti prema muslimani niti prema kjafiru, svejedno bilo gornjim dijelom tijela ili samo glavom, jer je naklanjanje pozdrav koji ima oblik ibadeta, a ibadet se ne upućuje osim Allahu …” (Fetava el-ledžneti ed-daimeti, str. 233).

Znači, naklanjanje prilikom pozdrava liči činjenju ibadeta u obliku rukua te je zbog toga i sa te strane zabranjen.

Od hadisa koji se prenose po ovom pitanju je ono što bilježe Tirmizi i Ibn Madže od Enesa, radijallahu anhu, da je neki čovjek rekao: “O Allahov Poslaniče, neko od nas sretne svoga brata ili prijatelja, pa hoće li mu se nakloniti?”, on odgovori: “Ne”, zatim je upitao: “A hoće li ga zagrliti i poljubiti?”, on mu opet odgovori: “Ne”. A onda ga upita: “Hoće li ga uzeti za ruku i rukovati se sa njim?”, a on mu odgovori: “Da”. Ovaj hadis ocjenjuju Tirmizi i Albani dobrim iako u njemu ima slabosti, zbog čega ga drugi ocjenjuju slabim.

Šejhul-islam Ibn Tejmije dokazuje sa ovim hadisom zabranu naklanjanja prilikom pozdrava (Medžmu'ul-fetava 1/377).

Pa tako musliman treba da koristi vrste pozdrava koje su njemu dozvoljene poput rukovanja, pozdrava riječima i slično, jer nisu svi običaji koje praktikuju sportisti šerijatski prihvatljivi, nego je hajr u onome što je propisao Allah i pojasnio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Prema tome, nema nikakve smetnje za bavljenje ovim sportom, čak je poželjan i može biti mustehab shodno okolnostima, uz obavezu da se izbjegava ono što je sporno, poput udaranja u lice i nanošenja tjelesnog bola protivniku kao i naklanjanja prilikom pozdrava.

Ovo sve gore spomenuto je bilo uopćeno o treniranju karatea i odnosi se na muškarce. A što se tiče žena tu postoji dodatni momenat a to je samo bavljenje žene sportom, čime da se bavi, kojim sportovima i tako dalje.

Treniranje karatea od strane žena

U osnovi bavljenje sportom od strane žene je dozvoljeno našto ukazuje vjerodostojan hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježe Ahmed i Ebu Davud, a u kojem ona kaže: “Natjecali smo se ja i vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u trčanju pa sam bila brža. A kada sam se udebljala ponovo smo se natjecali u trčanju pa je on bio brži, rekao mi je: “Ovo je za ono”.

Međutim, da bi ženi bilo dozvoljeno da se bavi sportom treba da se ispune sljedeći uvjeti:

1- da taj sport odgovara prirodi žene,

2- da njeno bavljenje sportom bude povremeno a ne profesija kako je bavljenje sportom ne bi odvratilo od njene osnovne uloge i zadaće u životu,

3- da svoje tjelesne ljepote ne pokazuje i ne ističe u obliku u kojem se to danas čini od strane žena koje se bave sportom,

4- da bavljenje sportom upražnjava među ženama sličnih njoj ili među mahremima (osobama za koje joj je zabranjeno da se uda za sva vremena), daleko od miješanja sa muškarcima strancima (kojima je dozvoljeno da je ožene).

Kada žena ispuni ove uvjete nema smetnje da upražnjava sport, a u protivnom joj je zabranjeno bavljenje sportom.

Takođe, treba dodati da je ženi muslimanki najbolje da upražnjava tjelesne vježbe i sportske aktivnosti unutar svoje kuće daleko od sportskih klubova i sportskih sala kako se ne bi na nju odnosio hadis: “Nijedna žena neće skinuti svoju odjeću van svoje kuće a da neće oskrnaviti ono što je između nje i Allaha”. Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi, kaže Tirmizi da je dobar a šejh Alabani ga ocjenjuje vjerodostojnim u “Sahihul-džami'” (5692). Ve billlahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com