Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da bi se dao potpun odgovor na ovo pitanje neophodno je ukratko obraditi sljedeća detalje:

– jezička i šerijatska definicija šefa'ata

– rezime vjerovanja Ehli suneta vel džemata o šefa'atu

– kategorije ljudi u šefa'atu

– od koga se traži šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kako se stiče i zaslužuje?

– propis traženja šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (stavovi učenjaka)

– šta kažu Ibn Tejmije i Bin Baz o traženju šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

– opravdanje u džehlu i neznanju

– klanjanje za imamima koji traže šefa'at od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem

Jezička i šerijatska definicija šefa'ata
U arapskom jeziku riječ šefa'at znači posredovanje i zauzimanje, a praktično se upotrebljava u značenju govornog zauzimanja kod nekoga za neku osobu radi sticanja dunjalučke ili ahiretske koristi ili otklanjanja štete.

U Šerijatu, tj. šerijatskim tekstovima, termin šefa'at se upotrebljava u dvije oblasti i dva konteksta: šefa'at u akidi (zauzimanje na ahiretu) i šafa'at u fikhu (zauzimanje na dunjaluku).

U fikhu šefa'at se dijeli na dvije vrste: šefa'at u dobru i šefa'at u zlu (nepravdi). O tome govori kur'anski ajet: „Onaj ko se bude zauzimao u dobru – biće i njemu udio u njemu (nagradi), a onaj ko se bude zauzimao u zlu – biće i njemu udio u njemu (kazni). – A Allah nad svim bdi“ (En-Nisa, 85).

Šefa'at u dobru je zauzimanje za nekoga u onome što on zaslužuje a čime se ne nanosi drugome šteta, ili zauzimanje u otklanjanju zuluma ili nepravde koji su mu nanešeni. Šefa'at u zlu je zauzimanje za nekoga u nečemu što on ne zaslužuje ili u čemu se nanosi nepravda drugima. Ova fikhska vrsta šefa'ata nije predmet ovog pitanja, detaljnije o njoj se može naći u fikhskim knjigama.

Definicija šefa'ata u akidi (ili zauzimanje na ahiretu)
Šefa'at je zauzimanje ili posredovanje na Sudnjem danu kod Allaha, dželle še'nuhu, za nekog od Njegovih robova da mu se oproste veliki grijesi, ili olakša kazna koju zaslužuje, ili da bude izveden iz Džehennema ili uveden u Džennet i druge vrste zauzimanja koje su potvrđene u Kitabu i Sunetu.

Rezime vjerovanja Ehli suneta vel džemata o šefa'atu
Vjerovanje u šefa'at koji će biti na Sudnjem danu je istina shodno onome kako je došlo u šerijatskim tekstovima. Na Sudnjem danu će se zauzimati meleci, vjerovjesnici, šehidi i dobri ljudi kod Allaha za one Allahove robove koji su umrli na tevhidu. Allah, subhanehu ve te'ala, je vlasnik šefa'ata i niko se ne može zauzimazi kod Njega sve dok mu On ne dozvoli. Da bi neko ko ima pravo da čini šefa'at na Sudnjem danu i da bi se nekom Allahovom robu mogao činiti šefa'at moraju se ispuniti dva šarta:

prvi – da Allah da šefadžiji dozvolu da se zauzima, a što će biti tek na Sudnjem danu,

drugi – da je Allah zadovoljan sa onim kome se čini šefa'at od Allahovih robova, a On nije zadovoljan osim sa onima koji umru na tevhidu.

Ima nekoliko vrsta šefa'ata, neki su specifični samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a drugi se odnose i na njega i na sve ostale šefadžije.

Šefa'ati koji su dati samo Posalniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i sa kojima je odlikovan nad drugim vjerovjesnicima i ljudima uopćeno su dva šefa'ata.

Prvi – veliki šefa'at (šefa'atu kubra) za Ehlul-mevkif kada svi ljudi budu okupljeni radi presude, ljudi će tražiti od Adema, Nuha, Ibrahima, Muse i Ise, alejhimusselam, da se zauzimaju a oni će odustajati sve dok se traženje šefa'ata ne završi kod Posalnika, sallallahu alejhi ve sellem, on će se zauzeti a Allah će mu dozvoliti da uvede na desna vrata Dženneta one iz njegovog Ummeta koji neće polagati račun (70 000). Postoje još neki drugi detalji koji su prenešeni u drugim rivjatima.

Drugi – šefa'at stanovnicima Dženneta da uđu u Džennet.

Ostale vrste šefa'ata: velikim griješnicima: onima koji su ušli u Džehennem da izađu iz njega, i onima koji su zaslužili kaznu u Džehennemu da ne uđu u njega, šefa'at onima čiji su se grijesi izjednačili sa sevapima da uđu u Džennet i šefa'at za povećanje stepena onima koji su ušli u Džennet. Svi ovi šefa'ati u njima učestvuju Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, i sve ostale šafadžije od meleka, vjerovjesnika, dobrih vjernika i šehida.

Ovo je rezime akide Ehli suneta vel džemata o šefa'atu koja je zasnovana na tekstovima Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta i može se naći u svakoj akidetskoj knjizi Ehli suneta.

Kategorije ljudi u šefa'atu
U tretiranju, praktikovanju i razumijevanju šefa'ata ljudi se uopćeno mogu svrstati u tri kategorije (Tehzibu El-‘Akideti et-Tahavijje str. 276-277, Medžmu'ul-fetava od Ibn Tejmije 24/340-342):

Prva kategorije – mušrici, kršćani i novotari iz ovog Ummeta koji ih oponašaju.

Oni potvrđuju šefa'at koji je čisti širk. Upoređuju ga sa šefa'atom (zauzimanjem) koji je poznat na dunjaluku kada se ljudi bliski vladarima ili kraljevima zauzimaju kod njih za druge radi udovoljavanja njihovih potreba. Pa tako mušrici traže šefa'at od kipova i lažnih božanstava, kršćani od poslanika, vjerovjesnika i svetaca, anovotari iz ovog Ummeta traže šefa'at od vjerovjesnika, evlija, dobrih ljudi i svih drugih koje veličaju i uzdižu nakon njihove smrti ili u njihovom odsustvu.

Potvrđivanjem i činjenjem ovakvog šefa'ata oni su kod Allaha pravi i čisti mušrici. Jer kod Allaha se ne može niko zauzimati (tražiti šefa'at) bez Njegove dozvole, kaže Uzvišeni u Ajetul-kursi: „Ko se može kod Njega zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?!“ A On nikome nije dozvolio da se kod Njega zauzima prije ahireta. (El-Bekare, 255). Allah, subhanehu ve te'ala, u nekoliko ajeta negira posrednike, zagovorače i šefadžije mimo Njega Jednog Jedinog.

Kaže: „Osim Njega ni zaštitnika ni zagovornika (šefadžije) oni nemaju“ (El-En'am, 51), „Osim Allaha – ni zaštitnika ni posrednika (šefadžije) oni nemaju“ (El-En'am, 70), „Vi, osim Njega, ni zaštitnika ni posrednika (šefadžije) nemate“ (Es-Sedžde, 4).

Prema tome, oni koji traže šefa'at od vjerovjesnika, evlija i dobrih ljudi nakon njihove smrti, oni su mušrici, jer je to veliki širk koji je Allah jasno i nedvosmisleno zabranio u Kitabu a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio tu zabranu u Sunnetu.

Druga kategorije – mu'atezile i havaridži.

Oni negiraju šefa'at Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i drugih šefadžija na Sudnjem danu za počinioce velikih grijeha koji su umrli a nisu se pokajali za svoje velike grijehe. Po njima oni će vječno boraviti u Vatri. Naravno, ovo je oprečno šerijatskim tekstovima i akidi Ehli suneta vel džemata.

Treća kategorije – sljedbenici Ehli suneta vel džemata.

Oni potvrđuju šefa'at koji će biti na Sudnjem danu, a koji je detaljno pojašnjen u Kur'anu u vjerodostojnom Sunnetu, i negiraju traženje šefa'ata na dunjaluku od Allahovih stvorenja, poput vjerovjesnika i dobrih ljudi nakon njihove smrti, a koji predstavlja veliki širk koji izvodi iz vjere.

Od koga se traži šefa'at Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kako se stiče i zaslužuje?
Vlasnik šefa'ata je Allah, tebareke ve te'ala. Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Reci: “Allahu pripada sav šefa'at” (Zumer, 44).

Sa druge strane, Allah, subhanehu ve te'ala, je posebno odlikovao svoga Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, time što će mu dati na Sudnjem danu da čini dva posebna šefa'ata (gore spomenuta) a i ostale šefa'ate koje je dao i drugim šefadžijama (melecima, šehidima, dobrim ljudima). Pa se postavlja pitanje: da li se šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, traži, stiče i dobija od Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ili od Allaha, tebareke ve te'ala?

Po akidi Ehli suneta vel džemata, a našto jasno i nedvosmisleno ukazuju šerijatski tekstovi, šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i šefa'at drugih šefadžija, kojeg će oni činiti na Sudnjem danu, se traži, stiče, zaslužuje i dobija isključivo od Allaha, subhanehu ve te'ala. On se prvenstveno stiče, traži i zaslužuje ostvarenjem tevhida, tj. izdvajanjem Uzvišenog Allaha u činjenju ibadeta, a zatim učenjem prenešene dove poslije ezana ili direktnom upućivanju dove Uzvišenom Allahu da mu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, učini šefadžijim na Sudnjem danu. A o ovome će biti govora poslije, inšallah.

Veliki šefa'at kao i drugi šefa'ati su dati kao poklon Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu oni neće koristiti kod Allaha osim uz ispunjenje dva šarta koje Allah uslovljava da se ispune kod samog šefadžije i kod onog kome se čini šefa'at.

Ta dva šarta su:

Prvi šart – da Allah da dozvolu šefadžiji da čini šefa'at.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?!” (El-Bekara, 255). A ta dozvola će biti tek na Sudnjem danu.

Drugi šart – da je Allah zadovoljan sa osobom kojoj se čini šefa'at.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “I oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati” (El-Enbija, 28). Znači, dozvola činjenja šefa'ata na Sudnjem danu će biti samo onima sa kojima je Allah zadovoljan, a Uzvišeni Allah nije zadovoljan osim sa muvehhidima, tj. onima koji su ostvarili tevhid, odnosno koji nisu činili širk u svom životu, i koji su umrli na tome.

Takođe, onaj ko hoće da zasluži šefa'at Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, može da ga traži na jedan od dva načina:

Prvi način: da uči dovu nakon ezana sa kojom će zaslužiti šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu.

Bilježi Buharija u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko kaže kada čuje ezan: ALLAHUMME RABBE HAZIHID-DA'VETTI TAMETI VES-SALATIL-KAIMETI, ATI MUHAMMEDEN EL-VESILETE VEL-FADILETE VAB'ASHU MEKAMEN MAHMUDEN ELLEZI VE'ATEHU, biće mu dozvoljen moj šefa'at na Sudnjem danu”.

Drugi način: da dovi Uzvišenom Allahu tražeći od Njega da učini Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svojim šefadžijom na Sudnjem danu. A da bi ga Allah učinio njegovim šefadžijom on mora umrijeti na tevhidu. To je ono što je došlo u ajetu: “I oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati” (El-Enbija, 28).

Propis traženja šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (stavovi učenjaka)
Nema razilaženja među učenjacima i imamima Ehli suneta da je traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti riječima „Šefa'at, ja resulellah“ i slično novotarija i dalalet. Međutim, razišli su se oko toga da li je to djelo velikog širka koji izvodi iz Islama ili je djelo malog širka koji ne izvodi iz vjere.

Prvo mišljenje – je stav džumhura (većine) prvih i potonjih učenjaka koji smatraju da je traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti djelo velikog širka koje izvodi iz Islama.

Na ovom stavu su između ostalih Ibn Tejmije, Bin Baz i Ibn Usejmin od savremenih učenjaka.

Ovaj stav učenjaka je bez ikakve sumnje jedino ispravan, jer šerijatski argumenti jasno i nedvosmisleno ukazuju na to.

Traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima „Šefa'at, ja resulellah“ i slično predstavlja djelo velikog širka kojeg rade mušrici i kršćani.

Traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije radio niko od selefa ovog Ummeta, ni ashabi, ni tabi'ini niti oni poslije njih sve dok se nije pojavila zastranjenost, novotarija i zabludjelost unutar Ummeta po ovom pitanju, kada su neki počeli oponašati mušrike i kršćane u traženju šafa'ata tražeći ga od vjerovjesnika, evlija i dobrih ljudi koje veličaju nakon njihove smrti.

Drugo mišljenje –je stav na kojem je manja skupina učenjaka koji smatraju da ovo djelo nije djelo velikog širka i da ne izvodi iz Islama. Njihovi najjači argumenti sa kojim dokazuju svoj stav su šubhe i nejasnoće koje su raširene oko ovog pitanja. Glavna šubha je ubjeđenje da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iako je mrtav i u kaburu čuje one koji mu se obraćaju, kao što čuje selam onih koji ga selame, što je stav jedne skupine učenjaka.

Druga velika šubha je miješanje šefa'ata sa tevessulom (posredovanja i približavanja Allahu činjenjem dobrih djela) i nepravljenja razlike između ove dvije mes'ele. Pri čemu su ubijeđeni da traženjem šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iskazuju ljubav i poštovanje prema njemu čime čine veoma veliko Allahu drago djelo.

Ispravno je da ove i slične šubhe, nejasnoće, džehl i pogrešno tumačenje ovog pitanju mogu biti opravdanje i izgovor pri spuštanju pojedinačnog tekfira, ali ne mogu biti dovoljno jak argument u osnovnom propisu tog djela u kojem su presudili dokazi Kitaba i Suneta.

Napomena:
Ako bi neko prigovorio da se ovdje prešućuje stav nekih učenih, poput šafijskog učenjaka Ibn Hadžera El-Hejtemija, i drugih kojima se pripisuje znanje, koji u osnovi dozvoljavaju traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti, odgovor je sljedeći.

To nisu dozvolili osim učenjaci novotari i sljedbenici strasti koji su svakako novotari i u mnogim drugim akidetskim oblastima, poput sufijskih i drugih novotarskih šejhova, čije se mišljenje ne uzima u obzir. Na njihovo nakaradno i novotarsko tumačenje ovog pitanja se upozorava i odgovara argumentima Kitaba i Sunneta.

A za stav šafijskog učenjaka Ibn Hadžera El-Hejtemija i njemu sličnih koji ga u tome slijede, najblaže se može reći da je to anomalan (šaz), devijantan i nesumnjivo pogrešan stav, jer je oprečan šerijatskim tekstovima, te se kao takav ne navodi kao regularno mišljenje nego se može navesti i spomenuti samo radi upozorenja na njega. A ako bi se reklo da su time učinili djelo širka i da ih je taj stav izveo iz Islama, kao što kaže savremeni učenjak Mensur Es-Simari, i to nije daleko.

Šta kažu Ibn Tejmije i Bin Baz o traženju šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Šejhul-islam Ibn Tejmije je u nekoliko svojih knjiga podrobno i detaljno pojasnio pitanje šefa'ata, pri čemu je pojasnio šefa'at koji je potvrđen u šerijatskim tekstovima i šefa'at koji je Kur'an zanegirao, a to je šefa'at mušrika, kršćana i zabludjelih muslimana koji predstavlja zabranjeni širk protiv kojeg je Islam doašo da se bori. Kaže u „Medžmu'ul-fetava“ (24/342): „A što se tiče šefa'ata kojeg je Kur'an zanegirao i kojeg negiraju učenjaci i vjernici, poput onoga na čemu su mušrici, kršćani i oni koji ih oponašaju iz ovog Ummeta, kao na primjer da traže od vjerovjesnika i dobrih ljudi koji su umrli ili odsutni zadovoljavanje njihovih potreba, …“.A kaže u knjizi „Ka'idetun dželiletun fit-tevessuli vel-vesileti“ (Veliko pravilo o tevessulu i vesiletu“, str. 25-28): „Ove vrste obraćanja melecima, vjerovjesnicima i dobrim ljudima nakon njihove smrti kod njihovih kaburova ili u njihovom odsustvu, i oslovljavanje njihovih kipova, ovo je najveća vrsta širka koja je prisutna kod mušrika mimo Ehli kitaba, kod novotara od Ehli kitabija i kod muslimana koji su unijeli u vjeru širkove i ibadete koje Uzvišeni Allah nije dozvolio.

Kaže Uzvišeni: ‘Zar oni imaju saučesnike (bogove) koji im propisuju u vjeri ono što Allah nije dozvolio?’ (Eš-Šura, 21) Upućivanje dove melecima i vjerovjesnicima poslije njihove smrti i u njihovom odsustvu, traženja od njih pomoći i šefa'ata u tom stanju – i postavljanje kipova tražeći šefa'at (zauzimanje) od njih – to nije od vjere koju je Allah propisao, niti je sa time poslao nekog poslanika niti objavio neku knjigu. Muslimani su složni da to nije ni vadžib niti mustehab. To nije radio niko od ashaba niti tabi'ina, niti je naredio ijedan imam (učenjak) od imama muslimana. Iako to rade mnogi ljudi koji ibadete i koji su zahidi, navode o tome razne hikaje i snoviđenja, a sve to je od šejtana. Neki od njih satavljaju pjesme (kaside) o dovljenju umrlom, traženju šefa'ata i pomoći od njega, ili to spominju u sklopu pohvale vjerovjesnicima i dobrim ljudima, za sve ovo muslimani su složni da nije ni vadžib niti mustehab. …

Mnogi ljudi spominju kako u ovim vrstama širka ima koristi, dokazuju ih razumskim i osjetilnim argumentima, kao i snoviđenjima i sličnim.

Njima se može odgovoriti na dva načina: prvi – sa dokazima šerijatskih tekstova i idžma učenjaka, drugi – kijasom (analogijom) i razumskim pojašnjenjem ništavnosti toga, jer ništavnost toga preovlađuje nad umišljenim koristima.

Prvi – nužno je poznato, prenešeno tevaturom i idžmaom selefa Ummeta i imama (učenjaka) da to nije ni vadžib ni mustehab. Poznato je da nije Vjerovjesnik (Muhammed), niti neki drugi vjerovjesnik prije njega, propisao ljudima da dove melecima, vjerovjesnicima i dobrim ljudima (da im dove uslišaju) niti da traže šefa'at (zauzimanje kod Allaha) od njih, ni poslije njihove smrti ni u njihovom odsustvu.

Niko od njih nije govorio: O Allahovi meleci, činite šefa'at (zauzimajte) za mene kod Allaha, tražite od Allaha da nas pomogne ili opskrbi ili uputi.

Takođe, niko nije govorio vjerovjesnicima i dobrim ljudima koji su umrli: O Allahov vjerovjesniče, o Allahov poslaniče, dovi Allahu za mene, traži od Allaha za mene, traži od Allaha da mi oprosti, ili da me uputi ili da me pomogne ili da me izliječi. …

Nužno poznata stvar vjere Islam, prenešena u mutevatir predajama i po idžamau islamskih učenjaka je da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ovo propisao svome Ummetu“.

Upitan je šejh Bin Baz o propisu traženja šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima „Eš-Šefa'a, ja Muhammed“, da li je to širk. („Fetava Nurun aled-derb“, 1/392) Njegov odgovor je bio sljedeći:

„Traženje šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od nekoga drugog od umrlih nije dozvoljeno, učenjaci to ubrajaju u veliki širk, jer umrli nakon smrti nema nikakve moći.

A Allah kaže: “Reci: “Allahu pripada sav šefa'at” (Zumer, 44).

Šefa'at je Njegovo, subhanehu ve ta'ala, vlasništvo, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i drugi od umrlih nakon smrti nemaju moć raspolaganja šefa'atom, dovom i sličnim. Umrli kada umre prekida mu se djelo osim u trome … . …

Uglavnom, traženje šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od nekoga drugog od umrlih nije dozvoljeno, po šerijatskom pravilu to je veliki širk, jer predstavlja traženje od umrlog ono što nije u stanju učiniti, kao kada bi od njega tražio da izliječi bolesnog, ili da pomogne protiv neprijatelja, ili spasi onog ko je u nevolji ili slično tome. Sve ovo su vrste velikog širka.

Nema razlike u traženju šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od šejha Abdulkadira, ovog ili onog, ili od Bedevija, Husejna ili nekog drugog. Traženje šefa'ata od umrlih nije dozvoljeno i ono predstavlja jednu vrstu velikog širka.

Propisano je da se umrlim muslimanima traži od Allaha rahmet, da se dovi Allahu da im oprosti i da im se smiluje. A na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, se donosi salavat i selam, i dovi se Allahu za njega. Međutim, da se od njega traži pomoć ili šefa'at ili pobjeda nad neprijateljem, sve to nije dozvoljeno i spada u djela džahila i mušrika. Zato je obaveza muslimanu da vodi računa o ovome i da se čuva sličnih stvari.“

Opravdanje u džehlu i neznanju
Nakon ovoga, ostaje pitanje da li onaj ko izgovori ove riječi (Šefa'a, ja resulellah) velikog širka ima opravdanje u džehlu i neznanja. Odgovor na ovo pitanje se vraća na poznato razilaženje učenjaka Ehli Sunneta oko primanja i prihvatanja uzura (opravdanja) džehla u stvarima tevhida i djelima velikog širka.

Skupina učenjaka smatra da nema opravdanja, te po njima oni koji izgovore “Šefa'a, ja resullallah” i slično su mušrici i izašli su iz Islama, svejedno znali ili ne znali, razumjeli ili ne razumjeli da je to veliki širk.

Dok druga skupina učenjaka Ehli suneta smatra da džehl može biti opravdanje čak i u pitanjima tevhida i velikog širka, te po njima oni koji izgovore “Šefa'a ja resullallah” i slično nisu svi automatski postali mušrici, nego to zavisi od njihovog stanja. Neznalice i džahili od njih mogu imati opravdanje u svom džehlu.

Klanjanje za imamima koji traže šefa'at od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem
Propis klanjanja za imamom griješnikom ili novotarom zavisi od samog stanja grijeha ili novotarije. Pa tako, ako grijeh ili novotarija koji imam radi ne izvodi iz Islama, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko dozvole i valjanosti klanjanja namaza za njim. Ispravno je da je klanjanje namaza za njim dozvoljeno i da je namaz ispravan.

A ako grijeh ili novotarija koji radi imam izvode iz Islama ili vodi u kufr ili širk, onda nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da nije dozvoljeno klanjati namaz za takvim imamom. Klanjanje za takvim imamima nije dozvoljeno jer njihov namaz njima samima nije ispravan i valjan, pa tako ni onima koji klanjaju za njima.

A pošto je traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti djelo velikog širka, nije dozvoljeno klanjati za imamima i hodžama za koje pouzdano znamo ili smo čuli da na mevludima ili u nekim drugim prilikama izgovaraju riječi „Šefa'a, ja resulellah“ ili slično. A ko klanja za njima namaz nakon što je saznao ovaj propis, njegov namaz je batil i treba ga ponoviti. Namaze koje je prije klanjao za takvim imamima i hodžama iz neznanja o ovom propisu po ispravnom stavu učenjaka nije dužan naklanjati.

Izuzetak ovoj zabrani je dozvola klanjanja džume ili bajram-namaza za ovakvim imamima ako u blizini nemamo neki drugi mesdžid ili džemat. S tim da je obaveza poslije naklanjati te namaze.

Ovih dana sam lično pitao dva šejha, S'ada El-Haslanija i Abdullaha Es-Silmija, o propisu klanjanja za imamima koji traže šefa'at od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima „šefa'a, ja resulellah“, kao što je slučaj u našim krajevima a i u mnogim drugim mjestima širom svijeta. Njihov odgovor je bio istovjetan: da nije dozvoljeno klanjati za takvim imamima jer je traženje šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, djelo velikog širka koje izvodi iz vjere. A namaz koji se klanja za njima nakon saznanja ovog propisa je batil i obaveza ga je obnoviti.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam. Na samom početku treba naglasiti da to što nisi znala:

– da poslije talaka ima iddet od tri mjesečna pranja i da se u tom periodu žena broji suprugom muža sve do isteka iddeta te da nije dozvoljeno da se uda za drugog,

– i što nisi znala da polni odnos sa mužem u toku intimnog odnosa znači vraćanje žene u brak (naravno, ovdje se postavlja bezazleno pitanje: ako ovo nisi znala kako si mogla imati odnos sa onim za koga si računala da nisi u braku sa njim, znači bila si svjesna da činiš zabranjen intimni odnos, ovo po tvom opisu događaja ispadne tako),

– zatim se iz neznanja da je to zabranjeno (tj. udati se za drugog čovjeka u toku iddeta) udaješ za novog muža u toku iddeta od prvog muža i ne obavještavaš ga da si bila udata?,
SVE OVO IAKO JE BILO NA OSNOVU TVOJE IZJAVE ZASNOVANO NA NEZNANJU, TO NEZNANJE NE MIJENJA NA SUŠTINI PREKRŠAJA KOJE SI NAPRAVILA, NEZANJEM TI INŠALLAH NEMAŠ GRIJEHA KOD ALLAHA ZBOG TOGA ŠTO SI URADILA, A OSTALO, POSLJEDICE TIH DJELA, JE DRUGA PRIČA …

Naime, da bi se dao odgovor na ovaj komplikovan slučaj potrebno je ukratko navesti sljedeće mes'ele jer je odgovor na njima zasnovan:

– da li polnim odnosom muž vraća ženu koja je u iddetu (pričeku od talaka)?

– sklapanje braka sa udatom ženom,

– iddet (priček) žene koja je imala intimni odnos greškom (šubhom).

– sklapanja braka sa ženom koja je u iddetu,

– propis udaje za drugog muža nakon isteka iddeta

Da li polnim odnosom muž vraća ženu koja je u iddetu (pričeku od talaka)?

Iddet (priček) žene koja je puštena povratnim talakom (talak redž'i – to je talak u kojem muž može vratiti ženu, a to su prva dva talaka) je period tri mjesečna pranja ako ima hajz, a tri mjeseca ako nema hajza (ako je u klimaksu i slično) ili ga još nije dobila. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: „Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja“ (El-Bekare, 228), i riječi: „A one žene vaše koje su nadu u mjesečno pranje izgubile i one koje ga nisu dobile, one trebaju čekati tri mjeseca“ (Et-Talak, 4).

Muž ima pravo da vrati ženu kojoj je dao talak (u iddetu poslije prva dva talaka) sve dok je u iddetu htjela to ona ili ne. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: „Muževi njihovi imaju pravo da ih vrate dok su one u iddetu (pričeku)“ (El-Bekare, 228).

Vraćanje žene može biti riječima ili djelom. A riječima može biti na dva načina:

1- jasnim i nedvosmislenim riječima (poput: vračam te ili vratio sam te), nema razilaženja među učenjacima da je žena na ovaj način vraćena.

2- riječi sa prenesenim značenjem (dvosmislenim ili višesmislenim, poput: ti si meni kao što si bila), vraćanje žene u ovom obliku zavisi od nijeta muža, ako je nijetio vraćanje onda je ono i bilo a ako nije tim riječima nije vraćena.

Oko vraćanja žene djelima, poput polnog odnosa i predigre (dodira i ljubljenja), učenjaci imaju podijeljeno mišljenje na četiri stava:

Prvi stav – da se žena sa polnim odnosom, poljubcem sa strašću ili dodirom vraća u okrilje braka. Ovo je stav hanefija. Ovo argumentiraju time što su ova djela jasan izraz zadovoljstva muža da mu se žena vrati.

Drugi stav – da se žena sa polnim odnosom i ljubavnim predigrama (poljubcem ili dodirom sa strašću) vraća u okrilje braka pod šartom da muž nijeti sa tim djelima vraćanje žene, u protivnom ako ne nijeti vraćanje žena nije vraćena a muž je time počinio haram. Ovo je stav malikija.

Treći stav – da se žena može vratiti samo riječima, a sa bilo kojim djelima (polni odnos i ljubavne predigre) ona nije vraćena nijetilo se vraćanje ili ne. Ovo je stav šafijskog mezheba.

Četvrti stav – da se sa polnim odnosom žena vraća u okrilje braka svejedno nijeto to muž ili ne, a sa drugim djelima (poput ljubavne preigre) žena nije vraćena. Ovo je stav hanbelijskog mezheba (s tim da unutar mezheba ima razilaženja oko nekih detalja).

Stav koji je najbliži ispravnom je, a Allah zna najbolje, da se žena samo sa polnim odnosom (a ne i ljubavnim predigrama) vraća u okrilje braka ali pod šartom da muž nijeti sa tim djelom vraćanje žene. A ako polno opći sa njom u toku iddeta bez nijeta vraćanja, on je griješan i zaslužuje šerijatsku kaznu bićevanja shodno koliko procijeni kadija. A ako se rodi dijete iz tog odnosa ono se pripisuje ocu jer se to desilo u toku iddeta kada je žena još uvijek njegova sve do isteka iddeta.

Zato je mustehab i najbolje da žena u iddetu na zahtjev muža da polno opće uslovi odazivanje tome da pred dva svjedoka posvjedoči da ju je vratio, pa tek onda da mu se odazove u postelji. Dokaz da je mustehab posvjedočiti vraćanje žene su riječi Uzvišenog: „I dok traje vrijeme određeno za čekanje, vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite, i svjedočenje Allaha radi obavite“ (Et-Talak, 2).

Ovaj stav si između ostalih izabrali Ibn Tejmije i Ibn Usejmin.

Sklapanje braka sa udatom ženom

Idžmau učenjaka ovog Ummeta je na stavu da nije dozvoljeno sklapati brak sa udanom ženom (koja je već udata za drugog čovjeka) i da je njihov brak batil (ništavan) i nevalidan.

Dokaz da brak u ovom slučaju nije dozvoljen i da je batil i ništavan su riječi Uzvišenog, nakon što se u 23. ajetu sure En-Nisa navode žene koje su zabranjene ženiti , a zatim se u 24. ajetu nastavlja novođenje zabranjenih žena, pa kaže Uzvišeni: „I udate žene“ (En-Nisa, 24). To jest, zabranjene su vam udate žene.

Njih dvoje se obavezno moraju razdvojiti i ako joj je čovjek u tom drugog ništavnom braku prišao u postelji obavezna je provesti iddet (priček) od tri mjesečna pranja u kojem joj prvi muž ne smije prići. Prvenstveni cilj iddeta je da se ustanovi da li žena zatrudnila. Ako ostane trudna i rodi dijete prije šest mjeseci od sklapanja ništavnog drugog braka (i intimnog odnosa u njemu) dijete je pripisuje prvom regularnom mužu, a ako se dijete rodi poslije šest mjeseci dijete se pripisuje drugom nevalidnom mužu a po nekim učenjacima pripisuje se majci.

Iddet (priček) žene koja je imala intimni odnos greškom (šubhom)

Udata žena koja ima intimni odnos u braku koji sklopi greškom i iz neznanja da je to što je uradila haram (i da joj je brak batil i nevalidan), taj intimni odnos obavezuje ženu da nakon razdvajanja od drugog čovjeka (iz drugog pogrešnog braka) bude u iddetu. Taj iddet traje koliko i iddet bilo koje druge puštene žene, tj. tri mjesečna pranja. Naravno, smisao iddeta je da se ustanovi da li je ostala trudna da se ne bi miješalo sjeme od dvijice muškaraca sa kojima je imala intimni odnos te se ne bi znalo porijeklo dijeteta (tj. ko mu je stvarno otac). U toku iddeta od odnosa u neispravnom braku nije dozovljeno prvom pravom i stvarnom mužu da ima polni odnos sa njom, skupina učenjaka dozvoljava intimne predigre mimo odnosa.

Kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame u knjizi El-Mugni (9/77): „Žena koja polno opći greškom (šubhom) njen iddet je iddet drugih puštenica, … . Ako udata žena ima polni odnos greškom (šubhom), nije dozvoljeno njenom mužu da joj prilazi u postelji prije isteka njenog iddeta kako ne bi došlo do miješanja sjemena i nejasnoće oko porijekla (djeteta). A njemu je dozvoljeno da uživa u njenom tijelu mimo polnog organa, po jednom od dva stava unutar mezheba, jer je ona njegova supruga sa kojom mu nije dozvoljeno općiti zbog određenog razloga koji se vraća na polni organ, pa je zbog toga dozovljeno uživanje u tijelu mimo polnog organa poput žene u hajzu“.

Sklapanja braka sa ženom koja je u iddetu

Ženidba sa ženom koja je u iddetu od drugog čovjeka je haram po idžamu učenjaka. Na to ukazuju riječi Uzvišenog: „I ne odlučujte se na brak prije nego što propisano vrijeme za čekanje ne isteče“ (El-Bekare, 235).

Razlog ovo zabrane je u tome što je smisao iddeta da se ustanovi čistoća materice žene kako ne bi nepoznavanje toga odvelo u miješanje sjemena i porijekla. Takođe, razlog zabrane udaje žene u toku iddeta je pravo muža da je vrati.

Ako se sklopi ovakav brak (u iddetu) on je batil (ništavan) poput sklapanja braka sa udanom ženom. Vadžib je da se njih dvoje razdvoje, a ako nije imao odnos sa njom ona ostaje u istom iddetu od prvog muža, taj iddet se ne prekida zbog drugog braka jer je brak bio ništavan.

A ako je imao sa njom odnos onda se od momenta razdvajanja između njih dvoje nastavlja njen prvi iddet, a zatim nakon isteka prvog iddeta počinje drugi iddet od drugog ništavnog braka (zbog toga što je omao odnos sa njom) u trajanju od tri mjesečna pranja. Ovo je mezheb Ebu Hanife, Malika i Šafije. Takođe, imam Malik prenosi od Omera i Alij, radijallahu anhuma, da su tako presudili oko iddeta žene koja je sklopila brak u toku iddeta od prvog muža i imala odnos.

Znači, žena koja se uda u toku iddeta od prvog muža njen brak je batil (ništavan) i obaveza je uraditi sljedeće:

– da se odmah njih dvoje razdvoje, a zatim nakon razdvajanja:

– ako nije imala sa njom odnos, upotpunjuje prvi iddet, a nakon iddeta može se udati za istog čovjeka sa kojim je bila sklopila ništavan brak,

– a ako je imala odnos, treba upotpuniti iddet od talaka prvog muža a zatim nakon toga provesti u iddetu od drugog muža iz ništavnog braka, a oko dozvole da se nakon isteka iddeta ponovo uda za istog čovjeka iz drugog ništavnog braka učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Propis udaje za drugog muža nakon isteka iddeta

Već smo rekli da učenjaci imaju oko ovoga podijeljeno mišljenje:

Pravi stav – da mu je ona zabranjena za sva vremena. Na ovome je Malik, Šafija u svom prvotnom stavu i Ahmed u jednom od dva rivajeta.

To dokazuju sa gore spomenutom predajom od Omera, radijallahu anhu, u kojoj je presudio da žena koja se udala u toku iddeta i imala polni odnos da je tom drugom mužu zabranjena za sva vremena. Takođe, kažu da je on (drugi muž) ubrzao svoje pravo ženidbe prije vremena pa mu je sada u njegovom vremenu zabranjeno.

Drugi stav – da je drugom mužu dozvoljeno da je oženi poslije isteka iddeta. Na ovome su hanefije, Šafija u svom zadnjem stavu i Ahmedu drugom rivajetu.

S tim da Šafija i neki učenjaci hanbelijskog mezheba smatraju da mu je dozvoljeno da je oženi u toku iddeta od njega samoga.

Njihovo pojašnjenje dozvole se bazira na tome da kažu: da je ona učinila zinaluk sa njim ne bi bila nakon toga njemu zabranjena, a kamoli u braku zasnovanom na greški i neznanju, takođe kažu da ajeti u kojima se navode žene koje nije dozvoljeno ženiti nema žene koja se oženi u toku iddeta.

A zabrana koja se prenosi od Omera, radijallahu anhu, njoj je oprečna presuda Alije, radijallahu anhu, koji to dozvoljava.

Takođe, prenosi se da je se Omer, radijallahu anhu, vratio sa tog stava na stav Alije, radijallahu anhu. Od Alije, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: „Kada prođe iddet on (onaj što ju je ženio u toku iddeta) prosac od prosaca“. Pa reče Omer, radijallahu anhu: „Vratite neznanje na sunet“, te se vratio na stav Alije, radijallahu anhu.

Drugi stav učenjaka je odabrano mišljenje po ovom pitanju, tj. drugom mužu je dozvoljeno da je oženi poslije isteka oba iddeta ili po Šafiji može da je oženi i u toku iddeta od njega samoga.

Konkretan odgovor na pitanje

Nakon kratke obrade mes'ela na kojima je zasnovan odgovor na spomenuti slučaj u pitanju može se reći sljedeće:

Prvo – vadžib ti je da automatski prekineš kontakt, vezu, bilo kakav odnos i osamljivanje sa tim drugim mužem.

Drugo – s obzirom da si imala odnos sa prvim mužem u toku iddeta od njega po hanefijama i hanabilima ti si time vraćena prvom mužu, a iz toga prizilazi da je brak koji su poslije sklopila sa drugim mužem batil (ništavan) po idžmau, takođe imajući u vidu da si imala odnos u tom drugom braku obavezna si biti u iddetu tri mjesečna pranja pri čemu ti prvi muž ne smije prilaziti u postelji.

Treće – ako uzmemo soluciju da nisi vraćena prvom mužu zbog vašeg odnosa u toku iddeta, radeći po stavu šafijskog mezheba ili po kombinaciji drugih stavova, onda je tvoja udaja sklapanje braka u toku iddeta a taj brak je takođe batil (ništavnim) po idžamau, a to dalje zahtijeva da upotpuniš iddet od prvog muža a zatim nakon isteka prvog iddeta da budeš u iddetu od drugog muža.

Četvrto – ako bi se razvela od prvog muža (po soluciji da te je vratio sa polnim odnosom) ili nakon isteka oba iddeta (po soluciji da te prvi nije vrati) dozvoljeno ti je da se udaš uz ispunjenje svih šartova braka za drugog muža sa kojim ti je brak prije toga bio ništavan.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

 

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ako si imao intimni odnos sa puštenom suprugom nakon isteka njenog iddeta (tri mjesečna pranja), tim djelom si počinio veliki grijeh zinaluka i naravno ona tim djelom nije vraćena u okrilje braka.

A ako si imao intimni odnos sa puštenom suprugom prije isteka njenog iddeta (tj. prije prestanka trećeg mjesečnog pranja), imami mezheba imaju podijeljeno mišljenje oko dozvole spolnog odnosa sa suprugom u toku njenog iddeta ako je prije toga ne vrati riječima:

Skupina učenjaka smatra da nije zabranjeno, a što je stav Ebu Hanife i Ahmed u jednog od dva rivajeta od njega.

Dok druga skupina smatra da je zabranjeno, na čemu su Malik, Šafija i Ahmed u drugom rivajetu od njega.

Ispravno je, a Allah zna najbolje, da je dozvoljen ako time muž nijeti vraćanje žene, a u protivnom da je zabranjeno.

Takođe, odgovor na tvoje pitanje u ovom stanju se vraća na poznatu mes'elu: da li se polnim odnosom vraća žena koja je u iddetu (pričeku od talaka), a oko čega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje? Iz konteksta tvog pitanja se razumije da ste imali odnos prije isteka iddeta.

Naime, iddet (priček) žene koja je puštena povratnim talakom (talak redž'i – to je talak u kojem muž može vratiti ženu, a to su prva dva talaka) je period tri mjesečna pranja ako ima hajz (po odabranijem stavu učenjaka na čemu su dva mezheba), a tri mjeseca ako nema hajza (ako je u klimaksu i slično) ili ga još nije dobila.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: „Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja“ (El-Bekare, 228), i riječi: „A one žene vaše koje su nadu u mjesečno pranje izgubile i one koje ga nisu dobile, one trebaju čekati tri mjeseca“ (Et-Talak, 4).

Muž ima pravo da vrati ženu kojoj je dao talak (u iddetu poslije prva dva talaka) sve dok je u iddetu htjela to ona ili ne.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: „Muževi njihovi imaju pravo da ih vrate dok su one u iddetu (pričeku)“ (El-Bekare, 228).

Vraćanje žene može biti riječima ili djelom. A riječima može biti na dva načina:

1- jasnim i nedvosmislenim riječima (poput: vračam te ili vratio sam te), nema razilaženja među učenjacima da je žena na ovaj način vraćena.

2- riječi sa prenesenim značenjem (dvosmislenim ili višesmislenim, poput: ti si meni kao što si bila), vraćanje žene u ovom obliku zavisi od nijeta muža, ako je nijetio vraćanje onda je ono i bilo a ako nije tim riječima nije vraćena.

Oko vraćanja žene djelima, poput polnog odnosa i predigre (dodira i ljubljenja), učenjaci imaju podijeljeno mišljenje na pet stavova:

Prvi stav – da se žena sa polnim odnosom, poljubcem ili dodirom sa strašću vraća u okrilje braka.

Ovo je stav hanefija. Ovo argumentiraju time što su ova djela jasan izraz zadovoljstva muža da mu se žena vrati.

Drugi stav – da se žena sa polnim odnosom i ljubavnim predigrama (poljubcem ili dodirom sa strašću) vraća u okrilje braka pod šartom da muž nijeti sa tim djelima vraćanje žene, u protivnom ako ne nijeti vraćanje žena nije vraćena a muž je time počinio haram.

Ovo je stav malikija.

Treći stav – da se žena može vratiti samo riječima, a sa bilo kojim djelima (polni odnos i ljubavne predigre) ona nije vraćena nijetilo se vraćanje ili ne.

Ovo je stav šafijskog mezheba.

Četvrti stav – da se sa polnim odnosom žena vraća u okrilje braka svejedno nijeto to muž ili ne, a sa drugim djelima (poput ljubavne preigre) žena nije vraćena.

Ovo je stav hanbelijskog mezheba (s tim da unutar mezheba ima razilaženja oko nekih detalja).

Peti stav – da se žena samo sa polnim odnosom vraća u okrilje braka pod šartom da muž nijeti sa tim djelom vraćanje žene.

Ovo je stav Ibn Tejmije, Ibn Usejmina i drugih učenjaka.

Ono što daje povoda za razilaženje u ovoj mes'eli je nepostojanje direktnih šerijatskih tekstova.

Stav koji je najbliži ispravnom je, a Allah zna najbolje, peti stav učenjaka, tj. da se žena samo sa polnim odnosom (a ne i ljubavnim predigrama) vraća u okrilje braka ali pod šartom da muž nijeti sa tim djelom vraćanje žene.

Dokaz da je šart vraćanja nijet je poznati hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Omera, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista se djela vrednuju spram nijeta, …“. A polni odnos je jasan znak i izraz zadovoljstva muža da mu se žena vrati.

A ako polno opći sa njom u toku iddeta bez nijeta vraćanja, on je griješan i zaslužuje šerijatsku kaznu bićevanja shodno koliko procijeni kadija (na čemu je skupina učenjaka). A ako se rodi dijete iz tog odnosa ono se pripisuje ocu jer se to desilo u toku iddeta kada je žena još uvijek njegova supruga sve do isteka iddeta.

Zato je mustehab i najbolje da žena u iddetu na zahtjev muža da polno opće uslovi odazivanje tome da pred dva svjedoka posvjedoči da ju je vratio, pa tek onda da mu se odazove u postelji.

Dokaz da je mustehab posvjedočiti vraćanje žene su riječi Uzvišenog: „I dok traje vrijeme određeno za čekanje, vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite, i svjedočenje Allaha radi obavite“ (Et-Talak, 2).

Prema tome, ti si imao odnos sa suprugom kojoj si dao talak prije isteka njenog iddeta (a što se razumije iz konteksta pitanja), pa ako si nijetio tim odnosom vraćanje žene (a iz konteksta pitanja se razumije da nisi) ona je time već vraćena u okrilje braka. A ako nisi, onda se morate ponovo šerijatski vjenčati uz ispunjenje svih šartova sklapanja braka, jer je iddet istekao.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje