Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Pitanje propisa bavljenja glumom, u općem smislu svejedno bilo za muškarca ili ženu, obradio sam detaljnije u knjizi „U Islamu je odgovor“ (str. 465-481), pa evo tog teksta:

ŠERIJATSKI STATUS GLUME

Onaj ko posmatra stanje muslimana u islamskom svijetu vidjeće ogromno čudo od udaljenosti muslimana od Allahovog Šerijata.

Od mnoštva izopačenosti posebno pada u oči skretanje sa Upute Šerijata većine onih koji se pripisuju savremenim umjetnostima raznih boja i vrsta. U poimanju umjetnosti, njenom razumijevanju i praktičnom upražnjavanju potpuno slijede zapadne teorije i pravce zasnovane na činjenju umjetnosti nečim svetim i na potpunoj umjetničkoj slobodi, pa su na tim osnovama izgradili svoj praktični umjetnički život tako da je umjetnost dospjela do vrhunca izopačenosti oličene u nemoralu i pornografiji što se potpuno kosi sa

Šerijatom, zdravom pameti i ljudskom prirodom.

Ovakvi, pošto se smatraju muslimanima i prezentuju svoju umjetnost muslimanima, imali su potrebe da pronađu nekog ko će im dozvoliti upražnjavanje zabranjenih umjetnosti kako bi obmanuli mase muslimana čiji život je vezan za islamske propise. Pa se i pojavila skupina takvih obučenih u odjeću učenjaka koji su im ohalalili ono što rade a što ne bi prihvatila ni vjera ni profinjen ukus a da ne govorimo najbolja vjera Islam. Prirodno tome, ustala je druga skupina koja zabranjuje umjetnosti uopćeno i pojedinačno zbog onog što vidi od ružne i iskvarene stvarnosti te pojave.

S toga je vadžib da se prouče osnove i praksa umjetnosti i izvagaju vagom Šerijata, pa ono što mu je oprečno da se pojasni u visini te oprečnosti a ono što je dozvoljeno uz ispunjenje određenih šartova da se, takođe pojasni, a sve to kako se ne bi išlo ni u jednu krajnost, totalnog ohalaljivanja svega što postoji od umjetnosti ili potpunog zabranjivanja istog[1].

Glumačka umjetnost

Tema ove studije je vezana za umjetnost glume, svejedno bilo to ono što vidimo na pozorišnim binama, bioskopima ili u savremenim medijima od radija, televizije, interneta i slično.

Važnost govora o ovoj temi se ogleda u nekoliko tačaka[2]:

– Opće iskušenje ovom pojavom, naročito sa napretkom tehnike, što je odvelo velike mase ljudi da provode veliki dio vremena u igri, zabavi i razonodi.

– Mnoštvo pozivača u raskalašenost, nemoral i svakojake vrste bestidnosti putem knjiga, časopisa, romana i slično.

– Jako razilaženje među učenjacima oko šerijatskog statusa glume u osnovi i to ako se pretpostavi da je čista od svih harama.

– Potpadanje pod uticaj zapadnih ideja o umjetnosti čak od strane nekih kojima se pripisuje šerijatsko znanje koji ubrajaju u uzvišeni vid glume pozorišne predstaveŠekspira kod Engleza i Voltera kod Francuza.

– Glumačka umjetnost ima ogromnu i opasnu ulogu u promjeni i oblikovanju ubjeđenja i uvjerenja gledalaca, zbog toga je gluma na optuženičkoj klupi zbog mnogih pitanja: ona je optužena da nije učinila ono što je obavezna spram Ummeta, vjere i islamske misli, sa druge strane gluma je optužena za otvaranje vrata i davanje svih mogućnosti za promovisanje zapadnih ideja, takođe je optužena za odvraćanje i skretanje ambicija omladine ovog Ummeta sa akide i rada za ovu vjeru na zadovoljavanje dunjalučkih i tjelesnih poriva i strasti i bavljenje površnim i nebitnim stvarima posmatrajući svoj život kroz živote nestvarnih, avanturističkih i izmišljenih filmskih likova.

– Takođe, važnost glumačke umjetnosti se ogleda kroz njenu svakodnevnu prisutnost u kućama ljudi, pa tako na samom početku dana oni nude svoju robu kroz najavu filmova, serija i pozorišnih komada koji nas očekuju taj dan tako da opsjednu misli i srca djece i odraslih u iščekivanju emisija i programa koje vole.

O temi šerijatskog statusa glume je napisano mnogo knjiga a u narednom tekstu biće izložen rezime onog što je napisano o tome.

Ciljevi umjetnosti kod umjetnika

Pošto su ciljevi umjetnosti usko povezani sa praktičnim ponašanjem samih umjetnika, takođe sa druge strane da bi što bolje razumjeli stvarnost umjetničkog svijeta, neophodno je na ovom mjestu da se u kratkim crtama osvrnemo na ciljeve umjetnosti kod samih umjetnika.

Često se govori o ciljevima umjetnosti u knjigama umjetnika tako što navode mnogobrojna mišljenja filozofa i onih koje nazivaju estetičarima. Oni raspravljaju o glavnoj ulozi umjetnosti i određuju njene ciljeve, međutim, dva se mišljenja koja se posebno ističu kada govorimo o ciljevima umjetnosti kod umjetnika:

Prvo mišljenje[3]: da je umjetnost uzvišenija od toga da ima neki određeni cilj, nego je ona cilj sama po sebi, a to je ono što ona daje od užitka, slasti i zadovoljstva, a umjetnici opisuju tu slast i to zadovoljstvo sa imenom ljepota i nju stavljaju kao cilj umjetnosti. Ljepota kod umjetnika je sama slast i užitak i to kod njih nema veze sa dobrom i zlom niti sa istinom i batilom. Umjetnik se kod zagovarača ovog mišljenja ne veže sa moralnim, vjerskim, društvenim ili filozofskim ciljem, a to je ono što oni nazivaju slobodom umjetnika.

Ovo mišljenje zastupa mnogo filozofa od kojih su između ostalih Aristotel, Platon i Kant. Zatim je ovaj pravac obnovljen 1850. u Francuskoj pod parolom “Umjetnost za umjetnost”[4]. Ovaj pravac slijede mnogi muslimani koji se pripisuju umjetnosti. Znači, rezultat ove teorije “Umjetnost za umjetnost” je stav da umjetnik treba imati slobodu u izražavanju svoje umjetnosti i da ne treba biti odgovoran za posljedice svog umjetničkog djela, čime je slobodi samoj po sebi data viša vrijednost.

Drugo mišljenje: da umjetnost ima određen cilj i korist pored toga što je on vid izražaja o ljepoti. Ovaj stav su izabrali moralisti i vjernici i mnogi filozofi od prvih i potonjih a između ostalih među njima je Sokrat[5].

Zatim su se zagovarači ovog mišljenja međusobno razišli oko tog cilja i te koristi na nekoliko mišljenja, od kojih su sljedeća: da je cilj umjetnosti prikazivanje stvarnosti, izražavanje nekih dubokih značenja, eliminisanje stanja usamljenosti, pročišćavanje ahlaka, otkrivanje istine, istraživanje prirode i opravdanja postojanja čovjeka, i mnogi drugi.

Dok sa druge strane, neki muslimanski istraživači smatraju da je uloga umjetnosti da je uloga umjetnosti “prenošenje i dostavljanje najuzvišenijih i najboljih vrijednosti, ideja i osjećanja drugima na lijep i uticajan način tako da čovjek od toga ima koristi pored toga što utiče na njegovo ponašane”[6]. Dok drugi dodaju neke druge ciljeve umjetnosti: odgoj mladih naraštaja, čuvanje muslimanskog društva i liječenje njegovih problema, zasađivanje plemenitih vrijednosti i izgradnja humanih osjećanja[7].

Definicija glume

Kaže profesor Ahmad Ez-Zejjat da je gluma “oponašanje grupe ljudi neki stvarni ili izmišljeni događaj koji ne izlazi iz stvarnosti ili mogućeg”[8]. Dok je Abdusselam Ali Abdulkerim definisao glumu da je ona “imitiranje čovjeka nekog drugog stvarnog ili izmišljenog čovjeka sa određenom namjerom”[9].

Izučavanjem ovih i drugih definicija glume može se konstatovati da se gluma zasniva na nekoliko stvari[10]:

1. Postojanje priče pa makar bila i mala ili događaja koji se može imitirati, svejedno bili stvarni ili izmišljeni.

2. Postojanje glumaca koji glume taj događaj ili priču.

3. Tehnička pravila kojih se pridržavaju glumci.

4. Namjera od glume a to je ostavljanje uticaja.

Vrste glumačkih umjetnosti

Pošto je gluma imitiranje i oponašanje onog što se dešava u životu, a život ljudi se sastoji od ozbiljnih i smiješnih trenutaka, pa su tako i vrste glumačkih predstava vezane za ove dvije strane života. Vrste glumačkih predstava su sljedeće[11]:

Prva vrsta: tragedija koja obrađuje ozbiljnu stranu života i pokreće osjećaj tuge i navodi na plakanje, i uglavnom oslikava velika djela u životu.

Druga vrsta: komedija koja obrađuje smiješnu stranu života, opisuje život običnih ljudi sa ciljem ismijavanja ljudskih mahana.
Ovo su dvije glavne vrste glumačkih umjetnosti i iz njih proizilaze ostale vrste.

Treća vrsta: drama koja predstavlja mješavinu zbilje i smiješne strane života, uzima iz tragedije analizu prohtjeva i osjećanja a iz komedije oslikavanje morala i običaja.

Četvrta vrsta: melodrama čije su najvažnije karakteristike pretjerano podjarivanje nasilja, tragičnih nesreća, smjelog smijeha uz potpomaganje plesom i muzikom.

Peta vrsta: narodne komedije koje su proizašle iz profinjenih komedija a izvode se na prost i nizak način prelazeći granice stida i kulture.

Šesta vrsta: opera koja se zasniva na pjevanju, recitovanju, muzici i ritmu koja se joč naziva i muzičkim pozorištem, takođe u ovoj vrsti glumačke umjetnosti vodi se računa o velelepnoj vanjštini, ukrasima i kićenju.

Istorijski nastanak glumačke umjetnosti

Istorijski korijeni glume se protežu sve do vremena starih Grka gdje su nikle prve poznate tragedije koje su izvođene u obliku glumačkih predstava za vrijeme paganskih dionizijskih proslava.

Što znači da su počeci glume bili vezani za grčku pagansku vjeru. Neki književni kritičari kažu da se počeci glume takođe vežu i za stara crkvena-kršćanska učenja[12]. Dalji razvoj i kontinuitet glumačke umjetnosti ima svoj istorijski tok od Grka preko Rimljana, te srednjeg vijeka i period renesanse pa sve do savremenog procvata i raznovrsnosti glumačke umjetnosti.

A što se tiče muslimana oni nisu poznavali glumu u obliku koji je postojao kod drugih naroda i civilizacija, i to od početka dave Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do otprilike 150 godina unazad. U vrijeme abasijske države muslimani nisu ostavili ni jednu naučnu granu od grčkih nauka a da je nisu prenijeli, preveli i bavili se njome osim njihove književnosti. Oni su se zadovoljili sa književnošću koja bila kod njih, tako da njih nisu došli grčki epovi i glumačke predstave[13].

Gluma u njenom današnjem savremenom značenja nije poznata u arapskom jeziku, ona se pojavljuje tek sredinom prošlog stoljeća. Libanonski kršćani su bili prvi od Arapa koji su, učeći i studirajući u stranim školama i izučavajući zapadnu književnost, preuzeli i prenijeli glumačke umjetnosti u muslimanske zemlje[14].

Šerijatski status glume

Prije nego što navedemo mišljenja učenjaka po ovom pitanju neophodno je da se odredi tačka oko koje se učenjaci razilaze. Termin gluma se u savremeno doba može upotrijebiti u dva značenja:

Prvo značenje: gluma koja je, uglavnom, danas prisutna u stvarnosti umjetničkog svijeta, koja nije ograničena šerijatskim pravilima niti bilo kojim adabima Islama, nego sadrži u sebi skoro sve vrste harama. Oko ove vrste glume nema razilaženja među islamskim učenjacima da je zabranjena, jer je oprečna šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta i ciljevima Šerijata, i ne samo to, nego se suprostavlja šerijatima prijašnjih poslanika, zdravoj pameti i normalnoj ljudskoj prirodi.

Ova vrsta glume je zabranjena zbog toga što u sebi sadrži sljedeće:

– Iskrivljene ideje koje su oprečne Kitabu, Sunnetu i idžmau Ummeta.

– Prisustvo otkrivene žene i onog što proizilazi iz toga od nemoralnih riječi i djela, a Uzvišeni kaže u prijevodu značenja: “Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje” (En-Nahl 90).

– Korištenje muzičkih instrumenata.

– Poučavanje lošim, niskim i nemoralnim običajima koji se suprostavljaju vjeri, lijepom ahlaku i zdravoj prirodnosti čovjeka, poput: sposobnost krađe, otimačine, ubistva, neposlušnosti roditeljima, jedenju i pijenju harama, zabranjenom miješanju žena i muškaraca, prostim i bestidnim riječima, i mnogim drugim običajima.

A Uzvišeni Allah kaže u prevodu značenja: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava” (El-Maide 2), i kaže: “I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen” (El-E'araf 56).

Komentar: Tvrdnja da su islamski savremeni učenjaci složni na zabrani ove vrste glume, koja postoji u stvarnosti i koja sadrži u sebi mnogobrojne harame, je upitna. Jer možemo naći nemali broj učenjaka koji dozvoljavaju bavljenje glumom sa učestvovanjem u glumačkom svijetu onakav kakav postoji.

Drugo značenje: gluma u općem smislu, tj. gluma sama po sebi ne gledajući u harame koji su spojeni sa njom. Ovo je ta tačka, odnosno pitanje oko kojeg islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje i ono je cilj ove studije.

Stavovi učenjaka o propisu glume

Savremani islamski učenjaci oko šerijatskog statusa glume kao glume, ne gledajući u harame koji često budu spojeni sa njom, imaju tri mišljenja koja se opet na kraju svode na dva: dozvolu i zabranu.

Prvo mišljenje – Da je gluma dozvoljena pod šartom da bude čista od harama.

Na ovom stavu je većina učenjaka i daija ovog vremena, od kojih su između ostalih Muhammed Rešid Rida[15], Abdullah ibn Humejd, Ibn Usejmin[16], i mnogi drugi.

Drugo mišljenje – Opća zabrana glume. Zastupaju ga neki savremeni učenjaci od kojih su: Bin Baz, Albani[17], Ahmed ibn Siddik El-Gafari autor knjige “Ikametud-delili al hurmetit-temsili”[18], Abdullah ibn Muhammed Ibn Siddik[19], Bekr ibn Abdullah Ebu Zejd[20] i drugi.

Treće mišljenje – Da je gluma dozvoljena u njenom jezičkom značenju, tj. opće imitiranje i oponašanje pod uslovom da se ostvari sljedećih pet šartova:

1. Da bude dozvoljena shodno potrebi a ne uopćeno.

2. Da je ne prate nikakvi harami.

3. Da se ne glume ona stvorenja za koje nam je došlo u Šerijatu da ih je zabranjeno glumiti.

4. Da gluma ne sadrži u sebi poziv u neki haram.

5. Da ne vodi u haram ili mekruh.

Ovaj stav je izabrao autor magistarskog rada “Hukmu mumaresetil-fenni”[21].

Da se primijetiti da nema velike razlike između prvog i trećeg mišljenja.

Argumenti prvog mišljenja

Oni dokazuju svoj stav dokazima iz Kur'ana, Sunneta, kijasa i razuma.

Prvi dokaz: osnova je da su običaji halal i međuljudski odnosi halal sve dok ne dođe dokaz da je nešto od njih haram, prema tome na onome ko zabranjuje glumu je da dođe sa jasnim dokazom da je ona haram, a sa druge strane u samoj glumi nema nekog munkera niti šerijatski sporne stvari, a Islam nije govorio ni o potvrdi ni o zabrani glume iako je ona postojala kod nemuslimana[22].

Komentar: postoje argumenti koji ukazuju na njenu zabranu čije će pojašnjenje doći prilikom izlaganja argumenata drugog mišljenja.

Drugi dokaz: kijas (analogija) na djela i postupke meleka u kojima se nalazi jasna i nedvosmislena gluma i predstavljanje u liku određenih ličnosti, a meleci su to radili po naredbi njihovog Gospodara, a to u sebi sadrži potvrdu onog što su radili od glume[23].

Od primjera onog što su radili je sljedeće:

1 – Pojavljivanje Džibrila, alejhi selam, u liku beduina u poznatom hadisu o Džibrilu kada je pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o Islamu, imanu i ihsanu. I na kraju hadisa kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ovo je Džibril došao je da vas poduči pitanjima vaše vjere”[24].

Hadis sadrži potpun primjer glume:

– U tekstu hadisa “Dok smo mi sjedili” je dokaz postojanja grupe ljudi koji slušaju i gledaju,

– A tekst hadisa “Došao nam je čovjek u jako bijeloj odjeći” ukazuje promjenu u izgledu, a čovjek nije bio od ljudi nego je bio melek,

– Vođenje razgovora od strane onog koji pita (Džibril, alejhi selam) a zna odgovor kako bi to čuli oni koji slušaju a ne da se on poduči[25].

2 – Dolazak meleka Merjemi u liku čovjeka, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca” (Merjem 17). Kako se može drugačije protumačiti to da joj se melek pokazao u liku muškarca nego da je to vid glume.

3 – Dolazak meleka u izgledu ljudi Ibrahimu, alejhi selam[26].

4 – Dolazak meleka Davudu, alejhi selam, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “A da li je do tebe doprla vijest o parničarima kada su preko zida hrama prešli, kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. “Ne boj se” – rekli su – “mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristrasan, i na pravi put nas uputi. Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: “Daj ti nju meni” – i u prepirci me pobijedi”. “Učinio ti je, doista, krivo! – reče Davud – “time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.” I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se” (Sad 21-25). Ovo što se desilo od strane meleka prikazivanje davanja pouke Davudu, alejhis-selam, od Allaha, džele še'nuhu.

Kaže Zamahšeri u svom tefsiru: “Njihovo (meleka) traženje presude i njihov govor samo po sebi je bila gluma, jer je gluma snažnije utiče u prekoravanju”[27].

Komentar: Kijas svijeta gajba (tj. pojava meleka) na pojavni svijet je batil, jer se jedan sa drugim svijetom ne mogu porediti, takođe kijasiti (porediti) prikazivanje i imitiranje koje lažno i zamišljeno koje se zove gluma sa stvarnim i istinitim prikazivanjem meleka je neispravno, dok je sa druge strane ovo prikazivanje meleka u liku ljudi stvarnost i istina jer je Allah, džele še'nuhu, dao sposobnost melecima da se mogu tako predstavljati[28].

Na ovo se može odgovoriti iz tri ugla:

1. Meleci su stvoreni u obliku u kojem ih je Allah, džele še'nuhu, stvorio, pa kada se prikažu u ulozi ljudskih bića to se smatra glumom ljudskih likova u njihovom prirodnom liku a ne u prirodi meleka.

2. To što meleci imaju sposobnost da se prikažu u nekom drugom liku ne znači da je to njihovo djelo stvarnost a ne odigravanje uloge nekih drugih stvorenja[29].

3. Za pojavu meleka u stvarnom vidljivom svijetu u liku ljudskog bića ne može se reći da je to stvar gajba jer je gajb ono što se ne vidi.

Treći dokaz: kijas (analogija) na djela nekih poslanika, alejhimusselam, o čemu nas je obavijestio plemeniti Kur'an, a u čemu je sadržan vid glume. Od tih primjera je sljedeće:

1 – Ono što se desilo između Ibrahima, alejhisselam, i njegovog naroda kada im je na plastičan primjer, koji je vid glume, u vidu rasprave pojasnio da nebeska tijela poput Sunca, Mjeseca i ostalih ne mogu biti božanstvo.

Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, reče: “Ne volim one koji zalaze!” A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, on reče: “Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.” A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: “Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!” – A pošto zađe, on reče: “Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate!” (El-En'am 76-79).

2 – Ono što se desilo između Jusufa, alejhisselam, i njegove braće.

Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu čašu u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: “O karavano, vi ste, doista, kradljivci!” Oni im pristupiše i upitaše: “Šta tražite?” “Tražimo vladarevu čašu” – odgovoriše. – “Ko je donese, dobiće kamilin tovar hrane. Ja za to jamčim!” …” (Jusuf 70-72). Očit primjer glumačke predstave u ovoj priči je to što je Jusuf, alejhisselam, stavio čašu u tovar njegovog brata, jer uistinu njegova braća nisu bili kradljivci pa čak i onaj kod koga je nađena čaša[30].

Četvrti dokaz: kijas (analogija) na djela nekih ashaba u kojima su koristili glumu. A neki od tih primjera su sljedeći:

1. Priča koju prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, o nekom izgladnjelom čovjeku za kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao ko će da ga ugosti tu noć, pa se javio jedan od Ensarija. Pa je sa njim otišao svojoj kući i pitao ženu imaju li šta za jelo, a ona mu je odgovorila da ima samo ono što je pripremila za djecu.Pa joj je on rekao da uspava djecu bez hrane, pogasi svjetiljke, pripremi sofru i da da to hrane što imaju gostu a njih dvoje da se samo prave da jedu.Kad je osvanulo rekao mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je Allah zadivljen onime što ste uradili sa svojim gostom”[31].

Njihovo pretvaranje pred gostom da i ono jedu hranu, što nije bilo istina, ubraja se u glumu, a Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su potvrdili njihov postupak.

2. Primjer uzimanja abdesta Osmana, radijallahu anhu, s ciljem poučavanja ljudi. Došlo je u hadisu “da je Osman uzeo abdest na mjestu Mekaid i rekao: ‘Hoćete li da vam pokažem abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?’ Zatim je abdestio perući dijelove tijela tri puta”[32].

Peti dokaz: Gluma je poput navođenja primjera, a ono je dozvoljeno i plemeniti Kur'an je ispunjen navođenjem primjera.

Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili” (El-Hašr 21).

Komentar: Navođenje primjera se radi riječima a gluma se izvodi i riječima i djelom pa tako nije ispravno kijasiti (porediti) jedno s drugim[33].

Šesti dokaz: Gluma je poput poređenja a poređenje je dozvoljeno te je i gluma dozvoljena.

Komentar: Poređenje biva samo riječima dok gluma biva i riječima i djelom[34].

Sedmi dokaz: Od glume ima koristi jer se ona uzdiže na stepen naučnog i kulturnog usmjeravanja, njome se odgajaju duše i uljepšava ahlak[35].

Komentar: Prvo – ovo je tvrdnja kafira a muslimani ih samo u tome slijede, drugo – složni su muslimani koji slijede uputu da se neće popraviti stanje zadnjih u ovom Ummetu osim sa onim sa čime se popravilo stanje prvih od ovog Ummeta, pa kao što njihovo popravljanje stanja nije bilo sa glumom pa to neće biti ni kod zadnjih od ovog Ummeta[36].

Osmi dokaz: Gluma je od pitanja za koja u Šerijatu nije došla ni potvrda ni negiranje poput zatvora, policije, čuvara i njima sličnih dunjalučkih koristi[37].

Komentar: Nije tačno da Šerijat nije došao sa nečim što negira glumu, došli su šerijatski tekstovi koji zabranjuju laganje i oponašanje kjafira. Sa druge strane, nije ispravno porediti glumu sa gore spomenutim stvarima jer nisu iste vrste.

Argumenti drugog mišljenja

Oni koji smatraju da je gluma zabranjena kažu da je ona haram sama po sebi s jedne strane, a sa druge da je haram zbog tematike koju obrađuje i zabranjenih stvari koje sadrži u sebi.

Prvo – argumenti zabrane glume same po sebi:

Prvi dokaz: Gluma je zasnovana na laganju i to u svemu što se radi od glume, a sve vrste laganja su zabranjene izuzev onih koje je Šerijat dozvolio, a gluma nije od njih.

Komentar iz dva ugla:

1 – Laganje je obavještavanje o nečemu različito onome kako je u stvarnosti, a gluma je priča a ne obavještavanje, a priča je dozvoljena[38].

Odgovor: Za ono što radi glumac sasvim je ispravno reći da je to obavještavanje mimo onog kako je u stvarnosti.

2 – Gluma izlazi iz svojstva laganja time što gledaoci znaju da on glumi.

Odgovor: Znanje gledaoca je stvar koja je izvan samog djela glumca te ne mijenja njegovu suštinu i njegov propis.

Drugi dokaz: Gluma je oponašanje kjafira, jer gluma nije bila poznata kod muslimana nego je došla od njih, a vjera je izgrađena na oprečnosti kjafirima i neoponašanju istih[39].

Komentar: Sve što je od kjafira i što je počelo od njih pa ga preuzmu muslimani ne ubraja se u oponašanje istih, jer je šart da bi se nešto smatralo zabranjenim oponašanjem kjafira da to bude samo svojstveno njima, a gluma nije ono što je karakteristično samo za kjafire[40].

Treći dokaz: Gluma ulazi u strašnu prijetnju za onog ko nasmijava ljude a laže koja je došla u hadisu: “Teško onome ko priča a laže da bi time nasmijao ljude, teško njemu, teško njemu”[41].

Komentar: U hadisu se pod laganjem za koje je došla ova strašna prijetnja misli na lažan govor za koji ljudi koji slušaju misle da je istina, a u glumi gledaoci znaju da on glumi i da to nije stvarnost pa tako se ovaj hadis ne može odnositi na glumu[42].

Drugo – argumenti zabrane glume zbog tematike koju obrađuje

Prvi dokaz: Gluma se može podijeliti u dvije vrste vjersku i svjetovnu. Ako je vjerska onda je to novotarija u vjeri a nama je zabranjeno unositi novotarije u vjeru, a ako je svjetovna onda je u njoj oponašanje onog koga nam je zabranio Allah da oponašamo.

Komentar: Gluma se ne ubraja u ibadete pa tako ne može biti novotarija u vjeri, a sa druge strane postoje šerijatski tekstovi koji svjedoče da je gluma u osnovi dozvoljena. A što se tiče oponašanja kjafira u glumi o tome je već bilo govora.

Drugi dokaz: Gluma ne izlazi iz dvoga: prvo – da se glumi događaj koji je izmišljena legenda ili ono što se nije desilo, drugo – da se glumi ono što se desilo u stvarnosti, a za oboje je došla u Šerijatu zabrana. Prvo, tj. izmišljene legende ili ono što se nije desilo, je čista laž.

A drugo, tj. glumiti istinite događaje, u sebi sadrži mnoštvo spornih stvari poput: ogovaranja, omalovažavanja i ismijavanja sa muslimanima, uznemiravanja muslimana i istraživanja njihovih mahana, takođe zabranjeno imitiranje kao što je došlo u hadisu Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne bih volio da sam imitirao nekog insana da dobijem to i to”[43].

Kometar: Što se tiče laganja već je bilo govora o tome. A zabranjeno imitiranje se odnosi na ono koje u sebi sadrži omalovažavanje i podcjenjivanje. A što se tiče drugih spornih stvari koje su spomenute one su izvan tačke oko koje se raspravljava u ovoj mes'eli, jer je ovde riječ o propisu glume u osnovi.

Treće – argumenti zabrane glume zbog harama koje u sebi sadrži

Ove argumente možemo rezimirati u sljedećem[44]:

– Upražnjavanje glume je vrsta laganja i poučavanje ljudi laganju i čak je i gore od toga jer je se izvodi namjerno.

– Gluma sadrži trošenje imetka u ono od čega nema koristi i gubljenje vremena u onom čemu nema kraja.

– Gluma čini gledaoce saučesnike u mnogobrojnim grijesima poput prešućivanja laganja, ogovaranja kao i gledanje u žene i tako dalje.

– Od sastavnog dijela glume je i prisustovanje žena, te miješanje glumaca i glumica.

– Takođe od sastavnog dijela glume je mijenjanje Allahovih stvorenja koje je zabranjeno kur'anskim ajetima, poput stavljanja perike, skidanje obrva i slično.

Komentar: svi navedeni primjeri su sastavni dio glume koja nije ograničena šerijatskim ograničenjima i pravilima te prema tome ulaze u onu glumu oko koje su složni da je zabranjena. Samim time izlazi iz pitanja oko kojeg se učenjaci razilaze.

– Glumljenje loših uloga i činjenje munkera pri samoj glumi, od primjera toga su: glumljenje uloge kjafira riječima i djelom, glumljenje magarca ili psa, zaklinjanje lažnim zakletvama, glumljenje uloge lažljivca, pijanca i slično.

– glumljenje rodbinske veze sa drugom osobom sa kojom nema nikakve rodbinske veze, poput očinstva, takođe glumljenje bračnog odnosa sa ženom sa kojom nije u braku.

Komentar: Glumac kada igra neku ulogu on time ne izražava stvarno stanje svog vlastitog života, nego imitira stanje nekog drugog i postupke i riječi druge osobe, a ovakva vrsta dijela su povezana sa nijetom i ciljem[45].

Argumenti trećeg mišljenja

Argumenti trećeg mišljenja ne izlaze van onoga što je spomenuto pri argumentiranju prvog i drugog mišljenja, s tim da je zagovarač ovog mišljenja pokušao da napravi spoj između prvog i drugog mišljenja. On dijeli glumu na tri vrste[46]:

Prva vrsta: Gluma koja nije ograničena šerijatskim pravilima niti bilo kojim adabima Islama, nego sadrži u sebi skoro sve vrste harama. Oko ove vrste nema razilaženja da je zabranjena.

Druga vrsta: Gluma u općem smislu, tj. gluma sama po sebi ne gledajući u harame koji su spojeni sa njom. On smatra da su argumenti onih koji je zabranjuju jači jer je gluma, po njemu, oprečna temeljima Šerijata, njegovim pravilima i šerijatskim tekstovima.

Treća vrsta: Gluma u njenom jezičkom značenju, tj. opće imitiranje. On ovu vrstu glume dozvoljava ako za njom ima potrebe i navodi šartove koje smo već spomenuli za dozvolu ove vrste glume. Ovu vrstu glume i njenu dozvolu on argumentira dokazima koji su spomenuti kod prvog mišljenja.

Radžih (odabrano) mišljenje

Tokom analize suštine glume i njenog izlaganja na tekstove Šerijata i pravila vjere uz proučavanje stavova učenjaka, njihovih argumenata, komentarisanja i odgovaranja na iste, može se konstatovati da je prvo mišljenje učenjaka koje dozvoljava glumu pod šartom da bude čista od harama, da je ovo mišljenje najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje. Dokazi sa kojima je potkrijepljeno ovo mišljenje su veoma jaki a njihovo komentarisanje od strane protivnika ne umanjuje im snagu. Naročito ono što presuđuje po ovom pitanju su primjeri meleka, nekih poslanika i ashaba čiji postupci se ne mogu drugačije protumačiti nego kao vid glume.

Takođe, dozvoljeno je ženi da glumi ali među ženama za razliku od njene pojave pred muškarcima.

A što se tiče šarta da gluma bude čista od harama, na ovom mjestu je neophodno da se ovaj šart precizira. On znači da dozvoljena gluma treba ispuniti sljedeće šartove:

Prvi šart: Da gluma ne sadrži u sebi haram, poput: prisustva žene ako je gluma pred muškarcima, korištenja muzičkih instrumenata, zaklinjanje nečim mimo Allaha, dželle še'nuhu, i tome slično.

Drugi šart: Da se ne glumi ono što nam je došlo u Šerijatu da je zabranjeno ili glumljenje onih osoba čije glumljenje bi izazvalo umanjivanje njihove stvarne vrijednosti, poput:

– glumljenje muškarca ulogu žene,

– glumljenje onih osoba čije glumljenje bi izazvalo umanjivanje njihove stvarne vrijednosti, poput vjerovjesnika, meleka, ashaba i velikih učenjaka ovog Ummeta shodno razilaženja učenjaka oko ovog zadnjeg,

– glumljenje ružnih uloga, poput glumljenja životinja: magarca, psa i majmuna, jer je došla opća zabrana oponašanja istih,

– glumljenje uloge kjafira i izgovaranja otvorenih riječi kufra,

– glumljenje u svijetu gajba, jer to vodi u laganje, praznovjerje i kvarenje akide.

Treći šart: Da gluma ne sadrži poziv u haram i da ne vodi u haram, poput:

– poziv u idejne principe i vrijednosti oprečne Šerijatu poput demokratije i sekularizma,

– poziv u novotarije raznih vrsta,

– pozivanje u grijehe, poput ubistva, zinaluka, krađe, neposlušnosti roditeljima i slično,

– da bavljenje glumom ne odvodi od vjere i obavljanja vjerskih obaveza.

[1] Hukmul-mumaresetil-fenni, Salih El-Gazali, uzeto iz predgovora.

[2] El-Fennu: el-vaki'a vel-me'mul, Halid El-Džurejsi, uzeto iz predgovora.

[3] El-Usul el-džemalije lil-fenni el-hadisi, Hasan Muhammed Hasan, str. 154-167.

[4] El-Mu'adžem el-edebijj, Džebur Abdunnur, str. 197.

[5] El-Usul el-džemalije lil-fenni el-hadisi, str. 167.

[6] El-Fennu el-islami, Salih Eš-Šami, str. 36.

[7] El-Fennu: el-vaki'a vel-me'mul, str. 19-23.

[8] Hukmu mumaresetil-fenni, str. 286.

[9] Ikafu en-nebili ala hukmit-temsili, Abdusselam Ali Abdulkerim, str. 10.

[10] Hukmu mumaresetul-fenni, str. 287.

[11] El-Mesrehijetu el-islamijetu fil-edbil-misrijj, Muhammed Abdulkerim, str. 13-14.

[12] Ikafu en-nebili ala hukmit-temsili, Abdusselam Ali Abdulkerim, str. 10.

[13] Udebaul-areb fil-endelus ve asril-ibi'as, Butros El-Bustani, str. 308.

[14] Tarihul-edeb, Ahmed Ez-Zejjat, str. 427.

[15] Fetava Rešid Rida (3/1091).

[16] Hukmut-temsili fid-d'aveti ilellah, Ebu Abdurrahman Ali Hadi, str. 77, 85 i 89.

[17] El-Bejanu el-mufid an hukmit-temsili vel-enašid, Abdullah Es-Sulejmani, str. 19 i 24.

[18] Ikametud-delil ala hurmetit-temsil, str. 22.

[19] Izaletul-iltibas, str. 42.

[20] Et-Temsilu hakikatuhu tarihuhu ve hukmuhu, str. 59.

[21] Hukmu mumaresetil-fenni, str. 336-339.

[22] Zahiretu fennit-temsili, Muhammed Abdullatif, str. 25.

[23] Et-Temsilu temsilun, str. 34.

[24] Muslim (8).

[25] Et-Temsilu temsilun, str. 42-43.

[26] Suretul Hidžr od 51. do 60. ajeta..

[27] El-Keššaf (3/369).

[28] Et-Temsilu temsilun, str. 52.

[29] Et-Temsilu temsilun, str. 155.

[30] Hukmut-temsili fid-d'avet ilellah, str. 20-30.

[31] Buharija (3514) i Muslim (3829).

[32] Muslim (337).

[33] Et-Temsilu temsilun, str. 51.

[34] Hukmu mumaresetil-fenni, str. 308.

[35] Hukmut-temsili fi d'aveti ilellah, str. 9.

[36] El-Bejanul-mufid, str. 19.

[37] Zahiretu fennit-temsil, str. 22.

[38] El-Bejanuul-mufid, str. 11.

[39] Ikametud-delili, str. 8.

[40] Hukmut-temsili fi d'aveti ilellah, str. 49.

[41] Ebu Davud (4338), Tirmizi (2237), Ahmed (19191), Bejheki (11655), Hakim (132) i Darimi (2758), dobrim ga je ocijenio Tirmizi, Ibn Hadžer smatra da mu je sened jak (Bulugul-meram, broj 1516) i Albani ga je ocijenio takođe dobrim u “Sahihul-džami'i” (7136).

[42] Et-Temsilu temsilun, str. 124.

[43] Ebu Davud (4232), Tirmizi (2427), Ahmed (23899) i Bejheki (10/247), kaže Tirmizi da je hadis dobar vjerodostojan, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Sahiha”.

[44] Et-Temsilu temsilun, str. 36-59 i Ikametud-delil, str. 11-32.

[45] Et-Temsilu temsilun, str. 233-234 i Hukmut-temsili fi d'aveti ilellah, str. 85-86.

[46] Hukmu mumaresetil-fenni, str. 335-339.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ovo pitanje se može podijeliti na dva dijela: upotreba smajlova i upotreba likova (dječaka, dvojčice ili iz crtanih filmova).

Upotreba smajlova

Upotreba smajlova se vraća na propis crtanja živih bića (tj. svega što ima dušu) i upotrebe crteža. Crtanje (rukom) živih bića (ljudi, životinja is lično) je zabranjeno po džumhuru učenjaka ovog ummeta. A što je i ispravan stav na koji ukazuju jasni i nedvosmisleni hadisi.

Većina savremenih učenjaka smatra da je dozvoljeno upotrebljavanje smajlova, jer oni ne potpadaju pod zabranjeno crtanje živih bića. Od tih učenjaka su Sa'd ibn Turki El-Haslan, Muhammed El-Munedžid, Halid El-Muslih, Selman El-Auda, Džemmaz ibn Abdurrahman El-Džemmaz i mnogi drugi.

Manja skupina savremenih učenjaka smatra da se opća zabrana crtanja i upotrebe crteža odnosi na smajlove. Od tih učenjaka je Halid Es-Sebt.

U narednom slijede stavovi učenjaka i njihova obrazloženja:

Šejh Sa'd ibn Turki El-Haslan kaže da nema smetnje u upotrebi smajlova.

Argumentira tu dozvolu sljedećim:

– jer to nisu slike (srteži) u šerijatskom smislu, nego su to simboli sa kojima se izražavaju neki gestovi.

– kaže, a ako bi uzeli da su to slike (crteži), islamski pravnici kažu da crtež ako mu se odsječe (otkloni) ono bez čega nema života da on nije zabranjen.

Kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma: „Crtež je glava, ako se odsječe glava nema crteža“, ove riječi se prenose i od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Kaže Ibn Kudame: „Ako se odsječe od crteža ono bez čega ne može živjeti, poput prsa ili stomaka ili glava bude odvojena od tijela, to ne potpada pod zabranu, jer bez toga više nije crtež, pa je poput odsječene glave“. (El-Mugni, 8/111)

(http://www.saad-alkthlan.com/text-875)

Šejh Muhammed ibn Salih El-Munedžid u dvije različite fetva kaže da nema smetnje u korištenju smajlova.

U prvoj fetvi kaže da smajlovi ne potpadaju po propise crteža kojeg je zabranjeno crtati i upotrebljavati zbog dva razloga:

Prvi – jer na smajlovima nema obrisa stvarnog lica: očiju, usta i nosa, kao ni glave i ušiju.

A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je rako: „Crtež (slika ili kip) je glava, pa kada se odsiječe glava nema crteža (slike ili kipa)“. Prenosi ga Isma'ili u svom Mu'adžemu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, a ocijenio ga je vjerodostojnim šejh Albani u Silsili sahiha (broj 1921) i u Sahihul-džami'i (broj 3864).

Drugi – jer je džumhur (većina) učenjaka na stavu da ako se od crteža (slike) odstrani ono bez čega nema života onda to nije zabranjeni crtež ili slika.

Zatim je naglasio dvije stvari:

Prva – da korištenje smajlova na internetu ne potpada pod propis crtanja živih stvoranja nego pod propis upotrebe istih.

Druga – da žene ne trebaju upotrebljavati smajlove pri komuniciranju sa muškarcima strancima (tj. onima koji joj nisu mahremi), jer smajlovi govore o stanju onog ko ih šalje, da je nasmijan ili se stidi i slično. Razgovaranje žene sa muškarcem je dozvoljeno po potrebi pod uvjetom da je na javnom forumu a ne u privatnom razgovoru.

U drugoj fetvi je naveo isti stav sa detaljnijim obrazloženjem.

(http://www.ahlalhdeeth.com/vb/showthread.php?t=290222)

Halid El-Muslih, takođe smatra da nema smetnje u njihovoj upotrebi.

On kaže da to nije zabranjeno crtanje niti zabranjena upotreba crteža i slika, jer je zabranjeno crtanje onoga što je živo, a ovi crteži nisu živi, oni su imaginarni crteži, a oni nisu zabranjeni, poput čaše sa nacrtanim očima. Kaže pitao sam šejha Ibn Usejmina o tim crtežima, odgovorio je da to ne ulazi pod zabranjeno crtanje.

(http://www.youtube.com/watch?v=7kaqJt_vU7U)

Takođe, šejh Selman El-Auda kaže da je u osnovi dozvoljeno njihovo korištenje, jer smajlovi nisu živa bića za koja je došla zabrana crtanja. Smajlovi predastavljaju nacrtane stvari koje ne postoje u stvarnosti.

(http://www.forsanhaq.com/showthread.php?t=76274)

Šejh Džemmaz ibn Abdurrahman El-Džemmaz smatra da je dozvoljeno njihovo upotrebljavanje.

On kaže da smajlovi nisu crteži niti niti potpadaju pod propise crteža, jer na njima nema potpunih dijelova glave koji se spominju u hadisu „Crtež (slika) je glava“ (bilježe ga Ahmed i drugi sa dobrim senedom). S tim da dodaje da nije dozvoljeno da ih šalje muškarac ženi strankinji (i obrnuto), jer to potpada pod zabranjeno uljepšavanje govora.

( http://www.youtube.com/watch?v=deq_7awumVI )

Dok šejh Halid Es-Sebt smatra da nije dozvoljeno crtati ih niti koristiti.

On smatra da se sa ovim crtežima (smajlovima) više izražava nego sa riječima. Crtež govori i izražava ono što ne izražavaju riječi, pa ostavlja više uticaja. Kaže da ovome još treba dodati da neki crteži (smajlovi) izražavaju pokuđen ahlak, bestidnost i što ne treba biti od edeba ponašanja. I dodaje da ovi crteži nisu dozvoljeni svejedno da li ih čovjek lično crtao ili ih uzeo već nacrtane i koristio, jer je on na stepenu onog ko ih je nacrtao.

(http://www.ahlalhdeeth.com/vb/showthread.php?t=290222)

Ispravan stav je ono na čemu je većina savremenih učenjaka, tj. dozvola upotrebe smajlova, zbog jačine argumenata sa kojima podupiru svoj stav. A Allah zna najbolje.

Upotreba likova (dječaka, dvojčice ili iz crtanih filmova)

Ovaj dio se odnosi na crteže dječaka i djevojčice, ili potpunih crteža likova ljudi ili životinja iz crtanih filmova, koji se koriste zajedno sa smajlovima. Problem upotrebe ovih crteža je što imaju potpun lik i što predstavljaju stvarno ljudsko biće. Crtanje ovih likova nije dozvoljeno.

A propis njihove upotrebe se vraća na poznatu mes'elu: korištenja i upotrebe slika na kojima je naslikano ono što ima dušu.

Naime, prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:

Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.

Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.

Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.

Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod
Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh.

Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai.

Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim.

Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.

Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu (znači, nije samo dio tijela; glava ili trup bez glave), onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati.

Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava (kao i glava bez tijela kod mnogih učenjaka) ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi.

Prema tome, propis upotrebe ovih likova je zabrana, jer su to potpuni ljudski (ili životinjski) likovi čija upotreba je zabranjena po ispravnijem stavu učenjaka.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Prije samog odgovora na postavljeno pitanje bitno je pojasniti neke pojedinosti o ulemi i šejhovima koji su bitni za razumijevanje istog.

Vrste uleme i šejhova

Svaka skupina, sekta i džemat u islamu ima svoju ulemu. Pa tako imamo ulemu među ashabima, ulemu selefa, rafidijsku ulemu, sunijsku ulemu, ulemu Ehli sunneta i džemata, ulemu mezheba, eš'arijsku ulemu, mu'atezilsku ulemu, ihvanijsku ulemu, selefijsku ulemu, medhalijevsku ulemu, sufijsku ulemu, novotarsku ulemu itd.

Što se tiče šejhova koji su na akidi selefa ovog Ummeta, tj. šejhova Ehli sunneta i džemata, oni se u stvarnosti mogu podijeliti na dvije vrste:

Prva – Šejhovi po znanju

To su oni koji posjeduju ispravno šerijatsko znanje zasnovano na Kur'anu i sunnetu, stečeno u islamskim školama i od priznate uleme, koji istražuju, pišu, daju fetve, odgajaju, poučavaju, prenose svoje znanje drugima, bave se davom, naređuju dobro i odvaćaju od zla.

Druga – Šejhovi po djelu i fadlu

U ovu vrstu se ubrajaju velikani ovog Ummeta od islamskih mislilaca, vojskovođa i stručnjaka iz raznih oblasti koji svojim ogromnim radom i doprinosom za islam i muslimane zaslužuju da budu nazvani šejhovima, zbog veličine njihovog djela i fadla za Ummet. Poput šejha ljekara daije kuvajčanina Abdurrahmana Es-Sumejta, na čijim rukama je u Africi primilo islam više od 11 miliona ljudi, šejha vođe mudžahida Usame Bin Ladena, šejha daije islamskog teoretičara dr. Zakira Naika i njima sličnih.

Način ophođenja skupina prema ulemi

(Pogledaj: Ref'ul-melam ‘anil-eimmeti el-e'alam / Ibn Tejmije, Kava'idu fitte'amuli me'al'ulema / Abdurrahman El-Luvejhik, Akidetu Ehli sunne vel-džema'a / Muhammed El-Hamed)

Sljedbenici islama se na različit način ophode prema ulemi.

Ophođenje havaridža (i mnogih koji pretjeruju u tekfiru)

– Omalovažavaju i umanjuju značaj uleme, ne slijede ih niti uzimaju tumačenje vjere od njih, nedaju im njihova prava i optužuju ih za poltronstvo, izdaju i podmitljivost.

Ophođenje rafidija (šija)

– Prelaze granice u uzdizanju svojih imama stavljajući ih na mjesto koje nisu dostigli ni vjerovjesnici, ni poslanici ni bliski meleci

– Smatraju ih čistim od grešaka, propusta i zaborava, u svemu ih slijepo slijede, da čak ono što njihova ulema zastupa stavljaju iznad šerijatskih argumenata i istine

Fanatične sufije

– Pretjerano veličaju i uzdižu svoju ulemu do te mjere da smatraju da onaj ko se usudi protivriječiti svom šejhu čini djelo kufra

– “Kada si kod šejha budi kao mrtvac pred onim koji gasuli”, jedna je od vodilja ove skupine

Medhalijevci

– Najkarakterističnija odlika ove skupine u odnosu prema ulemi su dvije protivrječne stvari: veličaju i uzdižu ulemu do tog stepena da ne mogu pogriješiti, a zatim ako pogriješe spuštaju ih na najniže grane. Čest je slučaj i da izmisle ili umisle da je neki alim pogriješio.

Ophođenje Ehli suneta i džemata

Pripadnici Ehlu sunneta i džemata se ophode sa ulemom na sljedeći način:

– Vole ih, cijene, veličaju, imaju lijepo mišljenje o njima i uzdižu na stepen koji im pripada

– Istovremeno smatraju da su učenjaci ljudi koji nisu bezgriješni, pa kada se potvrdi da je neki učenjak pogriješio, oni se ne slažu sa njegovom greškom niti ga slijede u njoj

– Ne uzimaju grešku učenjaka opravdanjem da skrnave njegovu čast i govore ružno o njemu

– Prilikom ukazivanja na njegovu grešku čuvaju njegovo mjesto kao učenjaka, ukazuju na grešku, a ne na njegovu ličnost.

– Na njegovu grešku odgovara alim poput njega, a ne običan svijet

– Traži mu se mnoštvo opravdanja i njegova greška se tumači na najbolji mogući način.

Napomena: Učenjaci Ehlu sunneta od selefa Ummeta do dan danas odgovaraju na novotarije novotara, upozoravaju na njih i odvraćaju od njih.

Kratka biografija dr. Zakira Naika

Dr. Zakir (Abdulkerim) Naik (r.1965.) je veliki daija, hatib, islamski teoretičar iz Indije, na akidi Ehli sunneta i džemata. Po profesiji je ljekar opće medicine i hirurgije. Od 1993. aktivno se bavi davom. Direktor je Islamske naučne fondacije u Indiji. Osnovao je TV program “peacetv” na engleskom jeziku. Allah mu je podario veliku nadarenost pamćenja, zna napamet ne samo Kur'an sa brojevima ajeta, nego i hadise sa zbirkama i brojevima hadisa, iako ne zna arapski jezik.

Vodio je naučno-vjerske debate sa kršćanima, židovima, hindusima i budistima, memorisao je njihove svete knjige, sa velikom lahkoćom navodi tekstove iz njih sa brojem stranice na kojoj se nalaze. Održao je više od 1000 predavanja u Americi, Kanadi, Britaniji, Južnoj Africi, Saudiji, Emiratima, Maleziji, Filipinima, Singapuru, Australiji i drugim mjestima. U svojim davetskim projektima i aktivnostima najviše surađuje sa selefijskim daijama širom svijeta.

Teme o kojima govori su: islam i savremena nauka, islam i kršćanstvo, islam i sekularizam, islam i budizam, islamska dava i šubhe oko islama. Sebebom njegovih predavanja je velik broj ljudi primio islam. U zadnje vrijeme redovan je gost na raznim satelitskim TV programima u više od stotinu država. On je učenik profesora Ahmeda Didata koji ga je nazvao “Veliki Didat” i hvaleći njegove davetske aktivnosti rekao: „Moje dijete, ono što si ti učinio za četiri godine uzelo je od mene 40 godina rada“.

Da li je ispravno upozoravati na dr. Zakira Naika?

Šejh daija i islamski teoretičar Dr. Zakir Naik spada u šejhove Ehlu sunneta po djelu i fadlu, tj. velikane ovog Ummeta koji svojim ogromnim radom i doprinosom za islam i muslimane zaslužuju da budu nazvani šejhovima. Njegovo šerijatsko znanje je na velikom i zavidnom nivou iako nije pohađao islamske škole niti znanje uzimao od poznate i priznate uleme.

Dr. Zakir Naik je selefijskog menhedža, nije mi poznato da ima grešaka u akidi. Poziva u Kitab i Sunnet, nastoji da slijedi mezheb Ehlu hadisa, upozorava ljude na širk, novotariju, slijepo slijeđenje i slične devijacije.

Susreo se sa šejhom Bin Bazom koji je debatisao sa njim neka pitanja sa velikim poštovanjem prema dr. Zakiru Naiku. Takođe, susreo se sa šejhovima Ibn Usejminom, Albanijem, S'adom Eš-Šisrijem i mnogim drugim učenjacima današnjice.

Shodno svemu navedenom, obaveza sljedbenika islama je da dr. Zakira Naika cijeni, veliča, brani i ima lijepo mišljenje o njemu, ističe njegova pohvalna svojstva, uzima znanje od njega i uzdiže na stepen koji mu pripada.

Naravno, on kao šejh nije bezgriješan. Pa kada pogriješi i neki učenjak ukaže na njegovu grešku, ne treba ga slijediti u tome. Pri ukazivanju na njegovu grešku, treba mu tražiti mnoštvo opravdanja, odgovoriti na sporne riječi, izjavu ili tekst (mes'elu), a ne na njegovu ličnost.

Osoba poput dr. Zakira Naika, koja je održala toliko predavanja, hutbi i debata, sasvim je prirodno i logično da pogriješi, jer onaj ko radi on i griješi.

Nije dozvoljeno skrnaviti njegovu ličnost, omalovažavati njegovo znanje, zvoniti na sva zvona kada se ustanovi greška, sramotiti ga i odvraćati ljude od njega, kao što to rade neki medhalijevci ili oni koji pretjeruju u tekfiru.

Došlo je u poznatoj izreci: „Dovoljno je čovjeku genijalnosti da mu se prebrojavaju mane“.

Molim Allaha da nam da ispravno razumijevanje vjere, iskrenost i djelima, lijep ahlak i odnos prema sljedbenicima istine.

Ve billahi tefik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se naglasi nekoliko bitnih stvari:

Prvo: Stav Islama i Sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po ovom pitanju kao i svakom drugom je da se pojasni istina.

Kaže Uzvišeni: “Oni koji budu tajili jasne dokaze i uputu od onoga što smo Mi objavili nakon što smo to pojasnili ljudima u Knjizi, njih će Allah prokleti a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju” (El-Bekara, 159).

U hadisu kojeg prenosi Ebu Se'id El-Hudri, radijallahu anhu, a bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju šejh Albani i Šuajb Arnaut, kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko sakrije znanje koje će Allah učiniti korisnim ljudima u vjeri na Sudnjem danu će ga Allah upregnuti uzdama od vatre”.

A istina o ovoj stranici i ovoj davi je da pogrešno tumače neka bitna akidetska pitanja, te da su sa tim svojim tumačenjem otišli u dalalet i da odvode druge u dalalet sve dok se u onome u čemu su skrenuli ne vrate na istinu.

A obaveza je na učenima da upozore muslimane na ovu skupinu i na ovu zabludu, kao što im je obaveza da objasne propise tahareta, namaza, posta, zekata i ostalog.

Drugo:

Veoma je bitno naznačiti da spor između tzv. “maočanske dave” (u što ulazi stranica “putvjernika” koja je njihov glasnogovornik) i ostalih daija koji pozivaju u izvorni Islam, a što neki dobrodušni muslimani nazivaju svađom, prepirkom, prepucavanjem i razilaženjem među daijama koji pozivaju na Kur'an i Sunnet, da taj spor nije oko međe koju su jedni drugima bespravno prigrabili, niti imetka oko kojeg se otimaju, niti želje da se istaknu jedni nad drugima sa prestižom i vlašću, niti pridobijanju što većeg broja pristalica, niti nekog drugog dunjalučkog šićara, nego je taj spor spor akide i tumačenja vjere.

Treće:

Praktično i konkretno u našoj stvarnosti u Bosni a i šire “maočanska dava”, sa svojim “sunetskim mesdžidima” i “iskrenim muvehhidima”, se odvojila od ostale braće. To jest, oni imaju svoje mesdžide, svoje daije i svoje aktivnosti, oni se nisu odvojili samo od IZ-a nego su se oni odvojili i od nas, od jezgre. A to znači da su se i akidetski, tj. tumačenjem vjere a i fizički odvojili od nas. Ovo je opis stanja u stvarnosti u kojoj živimo a ne žaljenje zbog toga, jer se naša i njihova dava svakako treba razdvojiti, treba istinu odvojiti od dalaleta.

Četvrto:

Kao što obaveza da se upozorava na skretanja sa istine i dalalet sufija, šija, tebligija, ahmedija, maturidija, eš'arija i ostalih, iako među njima samima postoji ogromna razlika, tako isto obaveza je na učenima da upozore na dalalet i skretanje sa pravog puta onih koji pretjeruju i pogrešno tumače pitanja tekfira, a što je glavna zamjerka “maočanskoj davi”, pa makar se oni pojavili iz naših redova.

Peto:

Stalno korištena uzrečica koju koriste mnoga braća, a to je “Slijedimo svakog ko poziva na Kur'an i Sunnet”, sa čime opravdavaju svoje slijeđenje i “neodricanje” od braće i “maočanske dave” je nedovoljan argument za slijeđenje istih. U protivnom trebali bi da slijede i sufije, šije, tebligije, IZ i njima slične jer se i oni pozivaju na Kur'an i Sunnet a ne na Tevrat i Indžil. Ili da budem precizniji, nema sekte i skupine u Islamu a da se ne poziva na Kur'an i Sunnet.

Međutim, kako da znamo ko stvarno slijedi Kur'an i Sunnet onakvima kakvim ih treba slijediti?

Odgovor na ovo je jednostavan jer nam je došao baš u Kur'anu i Sunnetu. Treba slijediti Kur'an i Sunnet onako kako ih je razumio selef ovog Ummeta, odnosno prve tri generacije. Jer je Uzvišeni Allah rekao da je sa njihovom vjerom zadovoljan kada kaže: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima od muhadžira i ensarija i onima koji ih slijede u dobru …” (Et-Tevbe, 100), i jer za njih kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolja generacija (u mom Ummetu) je moja generacija (ashabi), zatim oni poslije njih (tabi'ini), zatim oni poslije njih (tabitabi'ini)”.

Pa kao je Allah sa njima zadovoljan i ako su oni najbolji u ovom Ummetu, nema sumnje da su taj stepen dostigli ispravnim tumačenjem i praktikovanjem Kur'ana i Sunneta.A slijeđenje Kur'ana i Sunneta po razumijevanju selefa ovog Ummeta se u našem vremenu ogleda i očituje u slijeđenju savremenih učenjaka koji tumače vjeru vraćajući se na razumijevanje selefa ovoga Ummeta.

Od tih savremenih učenjaka su Bin Baz, Usejmin, Džibrin, Bekir ebu Zejd, Salih Fevzan, Abdulkerim El-Hudajri, Abdurrahman El-Berrak (iz Saudije), Albani (iz Sirije), Šenkiti (iz Mauritanije), Abdurrezak Afifi, Ebu Ishak El-Huvejni (iz Egipta) i mnogi drugi iz raznih zemalja diljem islamskog svijeta.

Pa kada analiziramo tumače “maočanske dave” i njihove stavove vidjećemo da se oni u spornim pitanjima između nas i njih ne vraćaju na stavove i tumačenja ovih učenjaka. I ne samo da se ne vraćaju na njih nego slijede, tumačeći ta pitanja (taguta, širka, parlamenta, glasanja, tekfira uopćeno), “učenjake i šejhove” (čitaj kvaziučenjake), poput Ebu Muhammeda El-Makdisija čije knjižice i skripte prevode i tumače, koji za spomenute šejhove kažu da su uz taguta i njihove sluge, da prešućuju istinu o tagutima i vladarima, da su na dalaletu u pitanjima koja se odnose na tagutsku vlast i vladare i tome slično i još gore.

Među učenim ljudima današnjeg vremena je poznato nepisano pravilo kako prepoznati novotara među onima koji se pozivaju na Kur'an i Sunnet, a to je da onaj ko priča protiv Bin Baza, Usejmina i Albanija (i njima sličnim) sa strane njihove akide i tumačenja vjere, pri čemu ih vrijeđa i omalovažava, da je to najjasniji znak da je ta osoba novotar. A “maočanska dava” se okitila ovim perjem”, tj. slijedi neke “učenjake” koji tvrde da su ovi gore spomenuti učenjaci na dalaletu i da odvode druge muslimane na dalalet.

Naravno, tumači i vođe ove dave na svojim predavanjima često dođu sa knjigama Bin Baza, Fevzana i njima sličnih učenjaka pokazujući svojim sljedbenicima kako i oni slijede ove učenjake i njihove fetve i pravdajući se da “murdžijske daije” iznose laži na njih. A ustvari radi se o tome da oni uzimaju od ovih šejhova pitanja i mes'ele koja nisu vezana za sporna pitanja u kojima su skrenuli sa pravog puta, poput stavova ovih učenjaka o saudijskoj vlasti, ulasku u parlament, glasanju, nesuđenju po onome što je Allah objavio, tekfirenju uopćeno i slično. Ovi detalji su uglavnom skriveni običnoj braći a poznati su daijama koji zbog svega spomenutog upozoravaju na njihovu davu.

Peto:

Takođe, od raširenih podvala i prevara ove dave među braćom je i to da tvrde da je ustvari prava haridžijska i tekfirska dava je ona koja je nikla i danas boravi u Beču od poznate osobe, a da su oni (“maočanska dava”)

Ehlu Sunne vel džemat, a da su ostale selefijske daije u Bosni murdžije. A istina je da između njihove “maočanske dave” i škole bečkog tekfira nema velike razlike jer su im temelji i osnovi tumačenja tekfirskih pitanja isti. Razlika među njima je u nekih “deset deka”, ili preciznije razlika im je u boji: bečka škola tekfira je crni tekfir, a “maočanska dava” je šareni ili bijeli tekfir.

A ostale daije koji pozivaju na selefijsku akidu i izvorni Islam smatramo da su na akidi Ehlu Sunne vel džemata, a Allah zna najbolje, a daleko od toga da su na murdžijskoj akidi jer tako nešto može reći samo onaj ko ne zna šta je murdžijska akida ili je pogrešno tumači.

Šesto:

Nakon ustrajavanja “maočanske dave” na tumačenju i praktikovanju vjere od onoga na čemu jesu dobili naznake i osobine po kojima sliče haridžijama te se komotno sada mogu nazvati neoharidžijama, tj. savremenim haridžijama. Od sličnosti njihove dave haridžijama su sljedeće stvari:

– nepoznavanje i neizučavanje šerijatskih nauka, a što se posebno ogleda u mnoštvu daija u njihovoj davi koji vaze, drže predavanje, tumače vjeru a da nemaju osnovnog šerijatskog znanja a da istovremeno govore o najkrupnijim pitanjima Ummeta o kojima najučeniji ovog vremena često nemaju odgovora.

– čitanje islamskih knjiga i uzimanje znanja direktno iz knjiga (ili sa interneta i slušanja predavanja sa interneta, paltalka i slično) bez uzimanja znanja direktno od šejhova i zaista učenih ljudi koji će im pojasniti ono što piše u tim knjigama.

– otežavanje vjere samima sebi a još više drugima po čemu se posebno ističu, a kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: “Zaista je ova vjera lahka, a neće niko otežavati vjeri (pretjerivati u njoj) a da ga ona neće pobijediti”.

– oholost i nadmenost njihovih sljedbenika, isticanje i nametanje da samo oni znaju a da su svi drugi džahili.

– omalovažavanje i potcjenjivanje istinske uleme i optuživanje istih da ne rade svoj posao.

– unaprijed loše mišljenje o muslimanima uopćeno a radnicima za ovu vjeru posebno.

– žestina, grubost i krutost u ophođenju prema muslimanima koji nisu sljedbenici njihove dave, a kaže Uzvišeni: “Muhammed je Allahov Poslanik, oni koji su sa njim su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom” (El-Feth, 29).

– nepoznavanje fikha naređivanja dobra i odvraćanja od zla, pri čemu negirajući neki munker naprave još veći.

– pogrešno i pretjerano tumačenje pitanja vezanih za tekfir, bavljenje tim stvarima od strane onih koji nemaju znanja o tome, spuštanje tekfira na one koje ne treba tekfiriti i slično ovome.

– pogrešno primjenjivanje istinitih riječi, poput riječi Uzvišenog: “A oni koji ne sude po onome što je Allah objavio oni su kjafiri”, kao što su haridžije imali svoju parolu (riječi Uzvišenog): “Zaista vlast i presuda pripadaju samo Allahu” za koje je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Riječi istine sa kojima se želi batil”, i mnoge druge karakteristike.

Sedma stvar:

Ako bi se istraživali razlozi pojave ove dave sigurno bi jedan od razloga bio to što se na drugoj strani, tj. kod nas kao jezgru ispravne dave, pojavila određena doza popustljivosti i naginjanja IZ-u od strane određenih daija, pri čemu se prešućuju novotarije ili čak i rade iste, ostavljaju i ne praktikuju mnogi propisi koji su se do juče praktikovali i tome slično, što je činjenica koja se ne može negirati. Međutim, nije ispravno da se ove devijacije i skretanja liječe sa drugim devijacijama i skretanjima koje prerastu čak u novotariju i dalalet.

Osma stvar:

Upozoravanje na “maočansku davu” (a ujedno i na stranicu “putvjernika”) i njeno tumačenje i praktikovanje vjere se niukom slučaju ne može okarakterisati kao “prepiranje, vrijeđenje, nazivanje ružnim imenima, potvaranje, omalovažavanje i slično među daijama koji slijede Kur'an i Sunnet”. U mom upozoravanju na ovu davu ja nisam spominjao ništa vezano iz ličnog i privatnog života vođa ili sljedbenika njihove dave, niti sam se ismijavao i izrugivao njihovom izgledu, ponašanju i tome slično, jer u tom slučaju bi se to tako moglo nazvati.

A što se tiče sjedenja, raspravljanja i razgovaranja sa njima, ne samo da je toga bilo nego ovakvo javno istupanja i jest posljedica neuspjelog i besplodnog razgovaranja, raspravljanja i savjetovanja.

I na kraju, uzimam Allaha za svjedoka da sam upozorio, pojasnio koliko se to može pojasniti i uputio savjet i nadam se time ispunio svoju obavezu, a pouku samo razumom obdareni prihvataju. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje