Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. U odgovoru na ovo pitanje neophodno je obraditi sljedeće tematske cjeline: uopćeno o kalografiji, cilj i smisao objave Kur'ana, izrada levhi sa kur'anskim ajetima i prodaja levhi sa kur'anskim ajetima.

Uopćeno o kalografiji
Kaligrafija je umjetnost lijepog pisanja rukom uz pomoć pera, kista, tinte ili nekog drugog pribora za pisanje. Naziv kaligrafija je dobila ime od grčke riječi kaligraphia, kalos = lijepo, a graphein = pisati. Arapska ili muslimanska kaligrafija ima višestoljetnu tradiciju. Zbog opće zabrane slika u Islamu, tj. zabrane crtanja stvorenja koja imaju dušu (ljudi i životinja), kaligrafija i kaligrafska umjetnost se posebno razvila kod muslimana. Koristilo se kurzivno arapsko pismo u kaligrafskoj umjetnosti kao linije čime su nastale slike od slova, tzv. kaligrami.

Sa druge strane, djelatnost prepisivanja knjiga a posebno Kur'ana je oblast koja je bila veoma rasprostranjena u islamskom svijetu, naročito što su muslimani davali poseban značaj knjigama, pisanju, nauci i knjigotekama. I dan danas pored prisustva i rasprostranjenosti štamparija, printera i kompjutera u muslimanskim zemljama postoje i djeluju pisarske radnje (na arapskom HATTAT) u kojima pisari baštine pisanje natpisa, zahvalnica i slično veoma lijepim i istančanim rukopisima.

U osnovi sa šerijatske strane bavljenje kaligrafijom (umjetnošću lijepog pisanja) je dozvoljeno. Osim što se za dozvolu kaligrafskog pisanja Kur'ana, sura ili kur'anskih ajeta uslovljava sljedeće:

– čistoća onoga sa čime se piše,
– nevađenje dijelova ajeta iz njegovog konteksta značenja,
– nepretjerivanje u ukrašavanju rukopisa precijecanjem slova, riječi i preklapanja istih tako da se teško može čitati,
– da kaligrafija ajeta ne bude u obliku bića koja imaju dušu (insana, ptice i slično).
A što se tiče izrade (pisanja ili crtanja) levhi sa surama ili kur'naskim ajetima koje se vješaju po zidovima, o tome će inšallah biti posebno govora.

Cilj i smisao objave Kur'ana

Vrlo je bitno da se zna i ima na umu da je Allah, subhanehu ve te'ala, plemeniti Kur'an objavio zbog sljedećih stvari:

– da bi se čitao, jer od samog čitanja musliman ima ogromnu nagradu,
– da se razmišlja o značenju ajeta i izučava onoga što je objavljeno,
– da se primjenjuju u praksi uvjerenja i propisi koji su došli u Kur'anu i živi po njima,
– da se pozivaju nemuslimani u vjerovanje i život po onome što je u njemu objavljeno.
Svakom muslimanu je vadžib, oko čega nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta, da uzdiže, cijeni i veliča Allahov govor (Kur'an) i da ga čuva od njegovog spuštanja na mizerne, niske, njemu nedostojne i ništavne razine.

Kaže Uzvišeni: „A onaj ko veliča Allahova obilježja, zaista je to (zank) bogobojaznog srca“ (El-Hadždž, 32). A od Allahovih obilježja je svakako i Allahov govor Kur'an.

Takođe, muslimanima je obaveza da slijede upute i principe Kur'ana, jer je Uvišeni Allah objavio Kur'an bi bio ibret i opomena, takođe da bi bio lijek za ono što je u srcima, da bi se njime ljudi uputili u ibadetima i međuljudskim komuniciranjima, da bi ga primjenili u svim sferama ljudskog života, itd. Na sve ovo ukazuju sljedeći ajeti:

– „O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima“ (Junus, 57).

– „Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast“ (El-Isra’, 82).

– „A da Kur'an objavljujemo na tuđem jeziku, oni bi, sigurno, rekli: “Trebalo je da su mu ajeti razumljivi. Zar jezik tuđ, a onaj kome se objavljuje je Arap?” Reci: “On je vjernicima uputstvo i lijek. A oni koji neće da vjeruju – i gluhi su i slijepi, kao da se iz daleka mjesta dozivaju“ (Fussilet, 44).

– „Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili“ (Sad, 29).

A sve ovo znači da Kur'an nije objavljen da bi se sa njegovim ajetima ukrašavali zidovi kuća, džamija i slično.

Izrada levhi sa kur'anskim ajetima

Pod izradom levhi sa kur'anskim ajetima se misli na drvene, papirne, metalne ili plastične levhe na kojima se lijepim i ukrašenim pisanjem (kaligrafskim) ispišu manje sure ili određeni ajeti a koje se stavljaju i vješaju na zidove u kućama (a često i u džamijama) radi ukrasa, bereketa, pouke, podsjećanja ili iz nekih drugih povoda i razloga.

Po ovom pitanju savremeni učenjaci tri mišljenja: zabrana, dozvola i shodno stanju i nijetu (zabranjeno, mekruh i dozvoljeno).

Prvo mišljenje – opća zabrana.

Argumentiranje zagovarača ovog stava se bazira na dva pojašnjenja:

Prvo – vješanjem levhi sa ajetima na zid se gubi potrebno strahopoštovanje u srcima vjernika prema Kur'anu, jer neprestano gledanje u te ajete na levhi uzrokuje naviku nemarnosti i nedostatak osjećaja prema Allahovom govoru.

Drugo –napisani ajeti na levhi mogu biti izloženi neprimjerenim i neprihvatljivim okolnostima, poput padanja levhe, uništavanja iste, igranjem sa njom od strane onih koje ne znaju vrijednost i stepen ajeta ili da levha bude postavljena na mjestu gdje se čine veliki grijesi i mukeri, a u svemu ovome je omalovažavanje Kur'ana i suprotno onome zbog čega se ajeti pišu na njima.

Drugo mišljenje – opća dozvola ili dozvola uz ispunjenje određenih šartova.

Učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje, tj. dozvolu, takođe argumentiraju svoj stav sa dva obrazloženja:

Prvo – vješanje levhi sa ajetima biva razlogom podsjećanja na Allaha i Njegov govor a ujedno to stvara naviku gledanja u ajete plemenitog Kur'ana.

Drugo – pogled u napisane ajete pozitivno utiče ili čak može odvratiti onoga ko ih pročita i pogleda od zabranjenih radnji u koje skoro da je upao.

Od savremenih učenjaka i istraživača koji su zauzeli ovaj stav je Kolegij islamskog prava pri Rabiti. Kolegij je zauzeo stav da je dozvoljena izrada levhi sa kur'anskim ajetima, njihovo ukrašavanje i upotrebljavanje u propisane svrhe, poput levhi koje služe kao pomoćna sredstava za učenje i poučavanje Kur'anu, ili se koriste za čitanje (Kur'ana), podsjećanje i uzimanje puke iz tih ajeta, ali sve ovo uslovljavaju ispunjenjem određenih uvjeta. Takođe, po njima je dozvoljeno prodavati levhe, ploče, pomoćna sredstva i slično na kojima su napisani ukrašeni kur'anski ajeti uz ispunjenje postavljenih uvjeta.

Ti uvjeti su sljedeći:

– nevađenje dijelova ajeta iz njegovog konteksta značenja,
– čistoća onoga sa čime se piše,
– nepretjerivanje u ukrašavanju rukopisa precijecanjem slova, riječi i preklapanja istih tako da se teško može čitati,
– da kaligrafija ajeta ne bude u obliku bića koja imaju dušu, poput insana, ptice i slično.
– da se na levhama ne pišu novotarske dove, hamajlije, zabludjela uvjerenja, vulgaran ili propagandan materijal i slično
Treće mišljenje – da izrada levhi sa kur'anskim ajetima shodno stanju i nijetu može biti zabranjena, pokuđena ili dozvoljena.

Učenjaci koji zastupaju ovaj stav kažu da zbog različitog stanja, namjere i nijeta zbog kojih se izrađuju (pišu i crtaju) levhe, ploće ili plakati i slično sa kur'anskim ajetima propis istih je različit shodno stanju. Ta stanja i nijeti zbog kojih se izrađuju levhe su sljedeća:

Prvo – da je nijet vješanja levhi na zidove UKRAŠAVANJE prostorije.

Propis ove vrste je pokuđenost (mekruh) po jednoj skupini učenjaka, a po drugoj zabrana što je bliže ispravnom. Kur'an nije objavljen da bi sa njim ukrašavali zidovi kuća, ureda, džamija i slično jer to predstavlja omalovažavanje i skrnavljenje Allahovog govora. Kur'an je objavljen da bi ga muslimani čitali (jer od samog čitanja musliman ima ogromnu nagradu), da bi razmišljali o značenju ajeta i izučavali ono što je objavljeno, da bi po njemu radili i živili i da pozivaju druge u vjerovanje i život po onome što je u njemu objavljeno.

Drugo – da je nijet vješanja levhi na zidove postizanje BEREKETA.

Nema sumnje da je Allahov govor pun bereketa, međutim taj bereket se postiže sa čitanjem Kur'ana (tilavetom), razmišljanjem o značenjima ajeta i radom po onome što je došlo u njemu, a ne postiže se bereket vješanjem napisanih ajeta na zidove. Na takvo nešto nije nas uputio tumač ove vjere Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Takođe, da se sa vješanjem levhi na kojima su napisani ajeti postiže bereket u tome bi nas pretekli oni (tj. selef ovog Ummeta, prve tri generacije) koji su bili gorljiviji u činjenju hajra i koji su se više i dosljednije držali Upute, a to nije prenešeno od njih da su činili. Sa druge strane, nisu se kur'anske hamajlije, poput hamajlije sa Ajetul-kursi ili surama Felek i Nas, raširile u ovom Ummetu osim radi tog novotarskog uvjerenja da je u nošenju istih bereket (mimo uvjerenja da se time šite od musibeta i zla). A sve ovo znači da je vješanje levhi sa kur'anskim ajetima radi bereketa novotarija u vjeri. A svaka novotarija je dalalet i vodi u Vatru po tekstu hadisa.

Treće – da se sa vješanjem levhi sa kur'anskim ajetima na zidove nijeti UZIMANJE POUKE I PODSJEĆANJE.

Naravno da je Kur'an najbolja pouka za Allahove robove, međutim ta pouka se uzima njegovim učenjem i čitanjem kao i prenošenjem drugima, jer Uzvišeni kaže: „A meni se ovaj Kur'an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem“ (El-En'am, 19). A nije potvrđeno da je neko od selefa pravio levhe sa kur'anskim ajetima i vješao ih po zidovima radi dawe, uzimanja pouke ili podsjećanja, a da je u tome bilo hajra oni bi nas sigurno pretekli u tome. Za tako nešto nije bilo potreban naučni i tehnički napredak, jer je riječ o pijepom ukrašenom pisanju ajeta. A ovo znači da je veoma upitno i sporno pravdanje tih postupaka sa ciljem uzimanja pouke i podsjećanja.

Sa druge strane, stvarnost negira tu tvrdnju „da se te levhe stavljaju zbog uzimanja pouke i sličnog“. Jer nećemo naći u praksi nekoga da gledajući u te levhe da se zadubio razmišljajući o značenju ajeta, nego je činjenica da oni koji se zadive i zadube gledajući te levhe da se dive ljepoti rukopisa ili ukrasima sa kojima je levha ukrašena. Zbog toga su učenjaci koji kur'anske levhe nazvaju novotarijom bliže ispravnom od onih koji u tome vide širine.

Četvrto – da se sa vješanjem levhi sa kur'anskim ajetima na zidove kuća nijeti ZAŠTITA KUĆE OD ZLA, MUSIBETA, UROKA I SLIČNO KAO I STICANJE OPSKRBE ILI DRUGIH KORISTI.

Ovakav postupak nema osnova u vjeri te je njegov propis kao i propis vješanja levhi na zidove radi postizanja bereketa. Allah subhanehu ve te'ala nije ovo (vješanje kur'anskih levhi na zidove) učinio razlogom otklanjanja spomenutih nevolja i nedaća niti sebebom pribavljanja bilo kakvih koristi. Ovo je čista novotarija u vjeri.

Peto – da se prave edukativne levhe sa kur'anskim ajetima u kojima preovlađuje obični edukativni tekst nad ajetima iz Kur'ana a čiji je cilj ODGOJNOG I OBRAZOVNOG KARAKTERA.

Propis ovakvih levhi je dozvola ako su privremenog karaktera (tj. ako će se nakon određenog vremena skinuti), jer na njima napisani ajeti nisu sami po sebi ciljani, tj. da se pišu radi ukrasa, umišljene pouke, bereketa i slično, nego u sklopu obrazovno-edukativne tematiku o kojoj se govori na levhi.

Šesto – da se izrađene levhe sa kur'anskim ajetima ili hadisima vješaju na zidove UČIONICA I ŠKOLA ili unutar nekih drugih obrazovnih ustanova sa ciljem POUKE I PODSJEĆANJA učenika.

Ovakve levhe sa ovom namjerom je dozvolio savremni učenjak Bin Baz, rahimehullah. On je u svom odgovoru na pitanje o propisu vješanja hamajlija i kur'anskih ajet na zidove, nakon što je pojasnio zabranu hamajlija, rekao sljedeće: „A što se tiče vješanja ajeta i hadisa (napisanih na levhama) u uredima i školama, u tome nema smetnje jer je njihov cilj podsjećanje i korist, dok je stavljanje istih u džamije mekruh zbog skretanja pažnje i dekocentrisanja klanjača“.

Šejh Ibn Usejmin, rahimehulla, kada je upitan o izradi levhi sa kur'anskim ajetima i njihovom vješanju na zidove, odgovorio je približno slično ovome što je spomenuto u trećem mišljenju. Naime, rekao je da ova stvar nije bila poznata kod selefa ovog Ummeta a oni su najbolje generacije muslimana kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu.

Zatim kaže, da je ovo djelo nešto što Allah voli i sa čime mu se trebamo približavati On bi nam to propisao i pojasnio preko Njegovog miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer sve što je korisno ljudima u njihovom dunjaluku i ahiretu to nam je propisano preko Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Takođe, da je u ovome bio hajr u tome bi nas selef pretekao.

Zatim je naveo neke od ciljeva i namjera zbog kojih bi se vješale izrađene levhe sa kur'anskim ajetima po zidovima, poput toga da se sa tim namjerava izražavanje poštovanja prema Allahovom govoru, ili da se to radi zbog pouke iz ajeta i podsjećanja na njih, ili radi teberruka, ili radi zaštite i virdova (dova i zikrova koje sadrže ajeti). A onda je za sve ove mogućnosti pojasnio da su šerijatski neprihvatljive i neopravdane.

Da bi na kraju rezimirao da je djelo vješanja levhi sa kur'anskim ajetima na zidove bliže grijehu nego sevapu i nagradi i da je mu'minu preče i priličnije da se drži puta selameta, tj. da ostavo ono ono što je sporno.

Nakon svega spomenutog ostaje da se ukaže na odabrano mišljenje od tri spomenuta. Treće mišljenje sa spomenutim detaljima i stanjima je najbliže ispravnom stavu, a Allah zna najbolje.

Prema tome, zabranjeno je vješanje levhi sa kur'anskim ajetima u situacijama:

1- kada se time nijeti sticanje bereketa,

2- ili kada je nijet od toga zaštita kuće od musibeta, zla, uroka i slično ili sticanje opskrbe i sličnog.

A dozvoljeno je vješanje levhi sa kur'anskim ajetima u situaciji:

1- kada se naprave edukativne levhe sa kur'anskim ajetima u kojima preovlađuje obični edukativni tekst nad ajetima iz Kur'ana a čiji je cilj odgojnog i obrazovnog karaktera,

2- kada se levhe sa kur'anskim ajetima vješaju na zidove učionica i škola (ili unutar nekih drugih obrazovnih ustanova) sa ciljem uzimanja pouke i podsjećanja učenika.

Dok se vješanje levhi sa kur'anskim ajetima kreće između mekruha i harama u sljedećim okolnostima:

1- kada se sa tim nijeti ukrašavanje prostorija,

2- kada je nijet vješanja uzimanje pouke ili podjećanje,

3- kada se time želi iskazivati poštovanje prema Allahovom govoru,

4- kada su napisani ajeti koji sadrže dove i zikrovi.

Prodaja levhi sa kur'anskim ajetima

Propis izrade i prodaje levhi sa kur'anskim ajetima proizilazi i bazira se na propisu vješanja tih levhi na zidove.

Odnosno, razilaženje savremenih učenjaka oko prodaje levhi sa kur'anskim ajetima je isto kao razilaženje oko propisa vješanja levhi sa kur'anskim ajetima.

Oni koji dozvoljavaju vješanje tih levhi na zidove dozvoljavaju i izradu i prodaju istih, a oni koji zabranjuju vješanje zabranjuju i prodaju. Ili oni koji prave razliku u propisu vješanja shodno stanju i nijetu, takođe takav stav imaju i po pitanju prodaje.

Prema tome, propis izrade i prodaje levhi sa kur'anskim ajetima (ili Allahovim imenima) koje se koriste kao ukrasi u kućama, kancelarijama, džamijama ili javnim ustanovama se kreće između mekruha (pokuđenosti) i harama, a bliže je haramu jer kur'anski ajeti nisu objavljeni da se njima ukrašavaju prostorije.

A dozvoljeni oblici izrade levhi sa kur'anskim ajetima su već spomenuti. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Govor o ovom pokretu zahtijeva da se uzme duži i jači zadah, jer zbog objektivnosti i nepristrasnosti neophodno je nešto detaljnije obraditi ovaj pokret uz nastojanje da se kaže istina o spornim stvarima ovog pokreta ma koliko ta istina bila gorka.

Naime, Ihvanu muslimin (Muslimanska braća) je islamski džemat (pokret) koji sam za sebe kaže da poziva u sveobuhvatni i univerzalni preporod (reformu). Ubraja se u najveći pokret političke opozicije u mnogim arapskim državama. Osnovao ga Hasan El-Bena 1928. u Egiptu kao islamski pokret. Zatim se veoma brzo proširila ideja ovog džemata te su u mnogim državama osnovani džemati koji su nosili ideju Ihvanu muslimin. Do sada se ovaj pokret proširio na šest kontinenata čak u 72 države, kako arapske i islamske tako i neislamske zemlje.

Ovaj pokret (džemat) ima za cilj politički, društveni i ekonomski preporod iz perspektive univerzalnih i sveobuhvatnih islamskih principa kako u Egiptu tako i u drugim islamskim zemljama u kojima djeluje ovaj pokret, poput Jordana, Kuvajta, Palestine i Saudije. Takođe, ovaj pokret (džemat) igra veliku ulogu u davanju podrške mnogim islamskim pokretima otpora diljem svijetu boreći se protiv svih vrsta kolonijalizma i vanjskih intervencija poput pokreta Hamas u Palestni, Hamasa u Iraku i Kuvatul-fedžri u Libanu.

Osnivanje pokreta i njegova kratka historija

Osnivač ovog pokreta je šejh Hasan El-Bena (1906-1949.). Njegova biografija se može naći na mnogim internet stranicama te nema potrebe o tome detaljisati. Nakon završetka fakulteta u Kairu (1927.) postavljen je za učitelja u jednoj od osnovnih škola u gradu Ismailijje gdje je i započeo svoje davetske aktivnosti među ljudima, a naročito u kafanama i među radnicima Sueckog kanala. Ove aktivnosti su odvele do osnivanja prvih klica ovog pokreta (1928.). Da bi se 1932. godine osnivač pokreta i njegovo prvo vođstvo preselili u Kairo i nastavili svoje davetske aktivnosti u glavnom gradu. 1933. godine počelo je izdavanje sedmičnog časopisa “Ihvanu muslimin“, zatim časopis “En-nezir“ (1938.), potom “Eš-šihab“ (1947.) …

Prvo Osnivačko vijeće pokreta je formirano 1941. godine u koji je izabrano 100 članova koje je lično sam šejh El-Benna izabrao.

Pokret El-Ihvanul el-muslimun je učestvovao u Palestinskom ratu 1948.godine sa svojim posebnim snagama nakon čega je pokret zabranjen u Egiptu.

Godine 1948.izvršen je atentat na ministra unutrašnjih poslova En-Nakrašija a pokret je optužen da on stoji iza njegovog ubistva. Pristalice En-Nakrašija su na njegovoj dženazi uzvikivali da će zbog glave En-Nakrašija pasti glava El-Bene nad kojim je zaista 1949.u Februaru izvršen atentat.

Nakon formiranja ministarstva ministra En-Nehasa 1950.godine poništena je zabrana rada i djelovanja pokreta i odluka o raspuštanju istog a koju je Parlament proglasio ništavnom u osnovi.
1950. izabran je savjetnik Hasan El-Hudejbi (preselio 1973.) za vođu pokreta El-Ihvanul el-muslimun, a on je jedan od starijih predstavnika egipatskog kadiluka (sudstva). Zatvaran je nekoliko puta, presuđeno mu je 1954. da bude pogubljen, a zatim je presuda promijenjena u doživotno robstvo, da bi 1971. bio pušten na slobodu. Pokret El-Ihvanu el- muslimun je 1952. pomogao vojni puč grupe egipatskih oficira pod vodstvom brigadira

Muhammeda Nedžiba da bi nakon toga odbili učestvovanje u vlasti. Ovo odbijanje je odvelo u lanac sporova između novog predsjednika Džemala Abdunnasira i vođstva pokreta. Da bi vlast 1954.pod optužbom pokušaja ubistva

Džemala Abdunnasira pohapsila aktiviste pokreta a na hiljade njih protjerala. Nad šestoricom njih koji su bili veliki aktiviste pokreta je izvršeno pogubljenje: Abdulkadir Auda, Muhammed Fergali, Jusuf Tal'a, Hindavi Duvejr,

Ibrahim Et-Tajjib i Mahmud Abdullatif.

Između 1965.i 1966.pod optužbom formiranja tajnog krila čiji je cilj promjena državnog uređenja vlast je napravila seriju hapšenja aktivista pokreta, njihovog mučenja i kažnjavanja pri čemu su trojica članova pogubljena. Od njih

trojice je Sejjid Kutb (1906-1966) koji se smatra drugim idejnim vođom pokreta nakon El-Bene a ujedno i jedan od prvaka islamske moderne misli (mnogim njegovim tumačenjima Islama učenjaci su prigovorili).

Zatim je pokret djelovao tajno sve do smrti predsjednika Džemala Abdunnasira 1970.godine. U vrijeme vladavine Envera Sadata oslobođeni su iz zatvora aktivisti pokreta koje je Džemal zatvorio. Za vođu pokreta je izabran

Omer Et-Tilmisani. Pokretu na njihov zahtjev vraćeno sve što su posjedovali a oduzeto im je za vrijeme Džemala (između ostalog i časopisi i novine). Bitno obilježje novog vođe je bilo da je pokret usmjerio putem djelovanja sa kojim se izbjegavaju sukobi sa vlastima i on bi često ponavljao da dawa treba zasnivati svoj rad na mudrosti a odbaciti nasilje i ekstremizam.

Nakon Et-Tilmisanija izabran je za novog vođu Hamid Ebu Nasr koji je išao i djelovao načinom i metodama njegovog prethodnika.

Peti vođa pokreta je bio Mustafa Mešhur (1996-2002).

Šesti vođa je bio Me'mun El-Hudejbi (2002-2004).

Sedmi vođa pokreta je bio Muhammed Mehdi ‘Akif (2004-2010).

Osmi vođa pokreta je Muhammed Bedi'a (2010-do danas).

Pokret se nakon svog početka u Ismailijji i Kairu proširio u svim krajevima Egipta. Takođe, pokret se raširio u svim arapskim i islamskim zemljama, a naročito u Siriji, Palestini, Jordanu, Libanu, Iraku, Jemenu, Sudanu i drugim državama. Takođe ima mnoštvo sljedbenika u skoro svim zemljama svijeta.

Osnovna načela, ideje i uvjerenja pokreta

Pokret Ihvanu muslimin načelno i uopćeno zagovara i poziva u islamsku akidu kao smjernicu muslimanima, da Islam obuhvata i zadire u sve sfere ljudskog života (sveobuhvatan menhedž u životu čovjeka) i poziva u uspostavljanje islamske države u kojoj je Allahova riječ gornja. Značenje ovih riječi pojašnjava Hasan El-bena rekavši: „Islam je ibadet, upravljanje, vjera, država, duhovnost, praksa, namaz, džihad, pokornost, vlast, Mushaf i sablja, sve ovo je neodvojivo jedno od drugog“. Na drugom mjestu pojašnjava kakva je priroda njihovog pokreta:“Ihvanu muslimin je selefijska dava, sunetski pravac, sufijska suština, političko tijelo, sportski tim, naučni i kulturni kolegij, ekonomsko preduzeće i društvena misao“.

Takođe, Hasan El-Bena je pojasnio glavne karakteristike djelovanja pokreta:

– udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje,

– udaljavanje od prevlasti i dominacije uglednika i starješina,

– udaljenost od stranaka i udruženja,

– vođenje računa da djelovanje bude postepeno i organizacijski uređeno,

– davanje prednosti praktičnosti i učinkovitosti nad propagandom i parolama,

– pojačano djelovanje među omladinom,

– brzo širenje u gradovima i pokrajinama.

Zatim je naglasio je da su najupečatljivije karakteristika dawe Ihvanu muslimin:

– da je ona božanskog karaktera jer je osnov na kojem se zasnivaju njeni ciljevi da se ljudi približe njihovom Gospodaru,

– da je ona svjetska i da je usmjerena prema svim ljudima jer su ljudi u osnovi braća i porijeklo im je isto, nema prednosti jednih nad drugima osim po takvaluku i po onome što neko od njih doprinese od opće koristi i univerzalnih vrijednosti,

– da je ona islamska jer je njeno porijeklo islamsko.

Stepeni praktičnog djelovanja iskrenog člana pokreta su izgrađeni na sljedećem:

– samoodgoj pojedinca tako da bude jakog tijela, kulturan, obrazovan, sposoban za zarađivanje, ispravne akide i valjanog ibadeta,

– izgrađivanje muslimanske porodice tako da ona poštuje njegovu ideju i da primjenjuje islamske adabe u svim obilježjima porodičnog života,

– usmjeravanje društva širenjem islamske dave i borbom protiv nemorala i munkera,

– oslobađanje domovine sa udaljavanjem svake strane neislamske vlasti, politike, ekonomije i duhovnosti,

– reforma vlasti tako da postane potpuno islamska,

– vraćanje međunarodnog ugleda islamskom umetu oslobađanjem njegovih država i oživljavanjem njegove slave,

– predvođenje svijeta sa islamskom davom u svim njegovim krajevima tako da ne bude fitne i da bude sva vjera Allahu.

A stepene djelovanja samog pokreta Hasan El-Bena je podijelio u tri faze: 1 – definisanje (upoznavanje sa pokretom), 2 – formiranje i organizovanje i 3 – praktično sprovođenje i djelovanje.

Hasan El-bena je takođe pojasnio na čemu se zasniva njihova bej'a (prisega): “Temelji naše bej'e su deset stvari, zapamtite ih: razumijevanje, iskrenost, djelovanje, džihad, žrtvovanje, poslušnost, ustrajnost, objektivnost, bratstvo i povjerenje“.

Na drugom mjestu je pojasnio da se principi pokreta mogu opisati u pet riječi: Allah je naš cilj, Poslanik je naš uzor, Kur'an je naš zakonik, džihad je naš put i šehadet je naša najuzvišenija želja, a da se obilježje spomentih riječi sastoji u drugih pet riječi: jednostavnost, tilavet, namaz, borba i moral.

Dok Sejid Kutb u svojoj knjizi u kojoj govori o karakteristikama i poimanju Islama pojašnjava da su osnovne karakteristike tog poimanja: božanstvenost Islama, čvrstina, univerzalnost, uravnoteženost, pozitivnost, praktičnost i jedinstvo.

Simbol pokreta Ihvanu muslimin je: dvije ukrštene sablje iznad kojih je Mushaf, a ispod sablji su riječi iz Kur'ana: “Ve e'iddu“ (I pripremite).
Mnogi analitičari iz Egipta optužuju pokret Ihvanu muslimin da politički iskorištava vjeru kako bi se domogao vlasti.

Takođe, pokret je optužen da je kroz svoju historiju postojanja učinio nekoliko političkih atentata koji su odveli u smrt mnoge odgovorne ljude Egipta, poput atentata na predsjednika vlade Ahmeda Mahirpašu (1945), takođe predsjednika vlade Mahmuda En-Nakrašija (1948), kadiju Ahmeda El-Hazendara koji je presudio nad nekim članovima pokreta, kao i podmetanje eksplozija na nekoliko policijskih stanica 1946.

Ovo su otprilike osnovne i glavne karakteristike pokreta a što se može naći u mnogim knjigama i na websajtovima, a smisao njihovog navođenja na ovom mjestu je objektivnost i davanje potpune slike o ovom pokretu kako se ne bi sa iznošenjem samo kritika, prigovora i nedostataka pokreta stvorila jednostrana i pogrešna slika o njima.

Najistaknutije ličnosti pokreta

Od najistaknutijih savremenih ličnosti iz vođstva pokreta su:

– dr. Muhammed Mersi, trenutni predsjednik Egipta.

– Fejsal Mevlevi, sudski savjetnik, glavni tajnik pokreta El-Džma'a el-islamijje u Libanu.

– Alijj Osman Taha, prvi zamjenik predsjednika Sudana i predsjednik sudanskog pokreta El-Hareke el-islamijje.

– Halid Miš'al, predsjednik političkog ureda pokreta Hamas u Siriji.

– Ismail Henia, predsjednik palestinske vlade i jedan od aktivnih vođa pokreta Hamas.

– Muhammed Dudo Eš-Šenkiti, poznati mauritanski šejh i vođa jednog političkog pokreta.

Od najistaknutijih aktivista, daija i učenjaka pokreta kroz istoriju su:

– Hasan El-Bena, osnivač pokreta kojeg sljedbenici nazivaju “Imam šehid“.

– Abdulkadir Avda, fakih i kadija, univerzitetski profesor, pogubljen u vrijeme vladavine Džemala Abdunnasira.

– Sejjid Kutb, savremeni islamski mislilac i književni kritičar, ubraja se u drugog idejnog teoretičara pokreta, takođe pogubljen u vrijeme vladavine Džemala Abdunnasira.

– dr. Mustafa Es-Sibai, osnivač pokreta Ihvanu muslimin u Siriji, prvi dekan Šerijatskog fakulteta na Univerzitetu u Damasku.

– Muhammed Es-Savaf, osnivač pokreta Ihvanu muslimin u Iraku.

– Sejjid Hava, sufijski šejh i jedan od istaknutih mislilaca pokreta u Siriji.

– Zejneb Gazali, istaknuta daijka pokreta u Egiptu, preživjela je tešku torturu u zatvoru.

– Muhammed Gazali, šejh i istaknuti daija u Egiptu.

– Ahmed Jasin, šejh mudžahid, osnivač pokreta Hamas u Palestini, duhovni otac palestinske Intifade (ustanka).

– Sejjid Sabik, od uleme El-Azhara, poznat po knjizi “Fikhu es-sunne“ koju je napisao po nagovoru Hasan El-Bene.

– Abdullah Azam, poznati šejh mudžahid, vođa mudžahida Arapa u Afganistanu.

– dr. Jusuf Kardavi, jedan od najistaknutijih učenjaka pokreta.

– Zaglul Nedždžar, poznati islamski daija, specijalista u oblasti nadnaravnosti Kur'ana, naučnik u oblasti geologije.

Zasluge pokreta i djela vrijedna hvale

Od najbitnijih zasluga i hvale vrijednih djela ovog pokreta od osnivanja do danas su sljedeća ostvarenja:

– Ovaj pokret je jedna od prvih islamskih dawa koja je pozivala da Islam bude sveobuhvatni i univerzalni sistem života muslimana, da obuhvata i zadire u sve sfere ljudskog života, da bude sveobuhvatan menhedž u životu čovjeka, da po njemu živi u kući, na poslu, u državi, u firmi, u vojsci, itd.

– Pokret se suprostavio politici odvajanja vjere od države boreći se protiv razarajućeg talasa sekularizma kako u arapskom tako i u islamskom svijetu uopće.

– Sljedbenici pokreta su dali velike ljudske žrtve za Islam i muslimane, preživjeli ogromne torture, pretrpjeli nepodnošljiva mučenja u zatvorima i tlačenja od strane raznih režima, sve to da bi Allahova riječ bila gornja.

– Ulaganje ogromnog truda u rješavanju nesuglasica, kontradiktornosti i sporova između različitih islamskih pravaca i trudbenika sa ciljem ujedinjavanja dawetskog truda i djelovanja u jednom saffu.

Opće kritike i prigovori pokretu

Ovaj pokret je mnogo kritikovan i prigovoreno mu je sa više strana: akidetska pitanja, menhedž rada i djelovanja, izjave i stavovi nekih njegovih vođa i teoretičara, kao i samom političkom djelovanju pokreta.

Sa akidetske strane prigovoreno je osnivaču pokreta Hasanu El-Beni:

– njegovo ubrajanje u osnovna obilježja pokreta da pokret ima sufijsku suštinu,

– njegovo tumačenje Allahovih svojstava i imena pri čemu je izabrao stav Mufevvida (tj. da se prihvataju svojstva i imena koja su došla u Kur'anu i Sunnetu ali da se njihova značenja ne znaju nego se prepuštaju Allahu, azze ve dželle),

– njegovo smatranje da je dodatna novotarija fikhsko razilaženje među učenjacima u kojoj ima širine,

– njegovo smatranje da je upućivanje dove Allahu sa posredovanjem (tevesulom) nekoga od Njegovih stvorenja da to nije akidetsko pitanje nego fikhsko razilaženje oko načina upućivanja dove, i još mnoge druge stvari.

A što se tiče prigovora samom pokretu i njegovim sljedbenicima:

– neaktivnost pokreta u izučavanju akidetskih pitanja niti popravljanju akidetskih devijacija muslimana i skupina u mjestima u kojima djeluju,

– smatranje eš'arijsko-maturidijske akide akidom Ehli sunne vel džema’,

– tretiranje sufijskih tarikata prihvatljivim tumačenjem i verzijom Islama (tj.da je to duhovno-mistična verzija Islama), i neophođenje prema njima kao novotarima,

– nekritikovanje sufijskih akidetskih novotarija i svega onoga što rade oko kaburova, i čak učestvovanje sa njima na njihovim skupovima, mevludima, zikrovima i slično,

– neotklanjanje fikhskih novotarija i neupozoravanje na iste i aktivno učestvovanje u činjenju novotarija pod izgovorom mudrog djelovanja u davi ili čak ne smatranjem da su te novotarije uopće novotarije ili da je to šerijatski sporno,

– smatranje da bilo koja mes'ela (pitanje) ako u njoj ima razilaženje među učenjacima ili uopće različito tumačenje tog pitanja da u tim mes'elama ima širine i da se zbog njih ne treba podizati prašina niti trošiti vrijeme na njima pa makar to bile akidetske mes'ele ili bile one u kojima su došli jasni šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta,

– pretjerivanje u slijeđenju i uzdizanju ličnosti vođe pokreta Hasana El-Bene pri čemu se njegovi stavovi tretiraju kao da su šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta koji se samo mogu tumačiti a nikako kritikovati ili odbaciti ono u čemu je pogriješio,

– izjave vođe Et-Tilmisanija i drugih kao i teoretičara pokreta Seida Have i njemu sličnih koje se ne mogu dopustiti niti spojiti sa ispravnim razumijevanjem Islama,

– rad na zbližavanju između sunija i šija koje veoma negativno utiče na same članove pokreta i sam menhedž (pravac) pokreta, u svemu ovome pokret je izražavao divljenje i veličanje Homeinijeve „islamske“ revolucije i dan danas sarađuje i daje naklonost šijama bez kritike i ukazivanja na njihove akidetske devijacije.

A što se tiče prigovora sa strane političkog djelovanja ono se može rezimirati u sljedećem:

– nastojanje pokreta da pridobije što više političkih sljedbenika i pristalica što je išlo na uštrb davetskog djelovanja, tj. prešućivanja akidetskih devijacija, ostavljanje negiranja novotarija, davanje olakšica u mnogim fikhskim pitanjima, jer u protivnom potencijalni sljedbenici i pristalice bi se rastjerali, što je odvelo da je ova karakteristika postala menhedž dawetskog djelovanja pokreta,

– njihov stav prema demokratiji i ulasku u parlament pri čemu smatraju da su demokratija i parlament najbolji put vraćanja hilafeta i uspostavljanja islamske vlasti,

– ulazak u parlament mnogih članova pokreta pri čemu u svom političkom djelovanju čine veoma sporne akidetske izjave i radnje, a o fikhskim ne treba ni govoriti,

– koalicija pokreta sa sekularističim političkim strankama što se negativno odražavalo na davetski rad džemata i korigovanje mnogih stavova kako bi se uskladilo politici,

– osnivanje tajnog krila džemata (koje je bilo vojnog karaktera) koje je politički djelovalo u interesu džemata a zbog kojeg je pokret optužen za nekoliko atentata nad protivnicima pokreta.

Detaljnija analiza nekih spornih akidetskih karakteristika i menhedža pokreta

Značajno je imati u vidu neke bitne segmente ranog života osnivača pokreta Hasana El-Bene koje su uticale na formiranje njegove ličnosti a onda i samog menhedža pokreta. Od tih segmenata je sljedeće:

– Rođen je u ulemanskoj porodici, otac mu je bio poznati šejh Es-Sa'ati, autor knjige “El-Fethu er-rebbani“.

– Allah ga je darovao snažnom duhovnom energijom i posebnim razumskim sposobnostima što mu je pomoglo da bude veoma aktivan i da sa oštroumnošću prepozna razloge i oblike nereda u njegovom vremenu.

– Veoma rano još u mladalačkom dobu stiče iskustva u oblasti dave kroz nekoliko davetskih i islamskih organizacija u kojima je djelovao.

– Hasan El-Bena je prošao kroz jak sufijski odgoj: počevši od Učiteljske škole (medrese) u kojoj se priključio sufijskom tarikatu El-Hasafije, bio je zadivljen halkama zikra, džematskim ilahijama i kasidama. Sa sljedbenicima ovog tarikata je išao u zijarete kaburovima pri čemu bi kopali rupe i lijegali u njih da bi se prisjetili smrti, zatim je poslije uzeo ahd (zavjet) vođe tarikata, učestvovao je u organizaciji istog ovog tarikata kao sekretar. Nakon nastavka školovanja u Darul-ulum nastavio je prisustovati halkama zikra ovog tarikata nakon džume-namaza, takođe zavjetovao bi se na šutnju određene dane osim zikra i učenja Kur'ana.

– Na samom početku formiranja i organizovanja pokreta Hasan El-Bena je ukazao na knjige koje je on iščitavao i odredio da budu izvori za idejni i duhovni odgoj budućih članova pokreta. Od tih knjiga su između ostalih neke knjige Ebu Hamida Gazalija (sufije, filozofa i eš'arije) poput „Ihjau’ ulumiddin“, nekoliko sufijskih knjiga različitih autora, knjige od Muhammeda Abduhua i knjiga “Nehdžul-belag“ (poznata šitska knjiga puna izmišljenih rivajeta i predaja na Alijju, radijallahu anhu, kako kažu Ibn Tekmije i Zehebi). Neke od ovih knjiga, naročito „Ihjau’ ulumiddin“, su i dan danas osnovna literatura na kojoj se odgajaju članovi pokreta.

– Što se tiče šejhova, imao je kontakt sa selefijskim šejhom Muhibuddinom El-Hatibom, što znači da je selefijska dava uticala na njegovo idejno formiranje.

– Takođe, prisustvovao je sijelima šejha Rešida Ride, a ovaj učenjak je poznat po tome da je u svom djelovanju napravio spoj između ideje selefizma i reformatorske škole Muhammeda Abduhua i Džemaluddina Afganija a ta škola je bila mješavina klasične mu'atezilske akide i naslijeđa zapadne sekularističke filozofije u politici i društvu.

Sve spomenuto, sufijski odgoj, upoznavanje selefizma i racionalistička reformatorska dava, je jako uticalo na formiranje ličnosti osnivača pokreta. Još kada se ovome pridoda stanje i vrijeme u kojem je živio: pad hilafeta, slabost i zaostalost muslimana, politička previranja, idejna konfuzija, itd. sve to ga je odvelo do spoznaje nužnosti jedinstva muslimanskog saffa tako da je osnovao pokret koji je bio spoj različitih idejnih davetskih pravaca tog vremena: selefija, sufija, racionalista i političara pragmatista.

A što se tiče najbitnijih spornih karakteristika akide i menhedža pokreta, one se mogu rezimirati u sljedećim stvarima:

– KARAKTERISTIKA: Udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje

Ovo je jedna od glavnih općih karakteristika pokreta koju je zacrtao sam osnivač pokreta. Može se komotno reći da je ovo glavna i centralna osobina dave i menhedža ovog pokreta. Razlog koji je odveo Hasana El-Benu da zauzme ovakav pravac djelovanja je, kako je to on sam pojasnio u svojim poslanicama, to što je razilaženje u ograncima vjere nužna stvar koja je neizbježna jer se razumijevanje i tumačenje temelja Islama, ajeta i hadisa, razlikuje u mozgovima ljudi. Zbog toga je razilaženje postojalo i među samim ashabima, postoji i sada i trajaće do Sudnjeg dana. Zatim da pokret u svom radu ne treba da gubi vrijeme i energiju u rješavanju tih razilaženja jer to vodi u još veća razilaženja kojima nema kraja ….

Uglavnom, spornost ove karakteristike se sastoji u tome da politika udaljavanja od pitanja u kojima se muslimani razilaze ne može biti nepromjenljivo pravilo ili valjano usmjerenje nekog pokreta uopćeno, jer je šerijatska osnova koju nije dozvoljeno a niti moguće mijenjati obaveza vraćanja svakog razilaženja Allahovoj i Poslanikovoj presudi.

To jest, 59.ajet u suri En-Nisa: “A ako se u nečemu raziđete vratite to Allahu (Kur'anu) i Poslaniku (Sunnetu) ako vjerujete u Allaha i Sudnji dan“ jasno i nedvosmisleno obavezuje da se svako razilaženje vrati Kur'anu i Sunnetu. Jer nije dozvoljeno ako u jednoj mes'eli postoji više mišljenja da muftija ili onaj koji pita izabere od tih mišljenja onaj stav koji njemu najviše odgovara, jer bi to vodilo da su sva ta mišljenja (od kojih je jedno recimo da je nešto halal, drugo da je to isto haram, treće mekruh ili mustehab) ispravana i da su sva ta mišljenja Allahova vjera a što je batil.

Da stvar bude još gora i opasnija, ova karakteristika pokreta se nije svodila samo na fikhska pitanja nego se primjenjivala i na akidetska razilaženja, stav prema novotarijama i slično.

– KARAKTERISTIKA: Selefijska dawa, sunetski put i sufijska suština

Ovo je druga značajna karakteristika menhedža ovog pokreta, tj. da je dawa pokreta i selefijska i sunetska i sufijska i tako dalje. Sa ovim je Hasan El-Bena htio da spoji različite islamske pravce čak i mimo spomenutih kako bi ih usmjerio da postanu jedno tijelo na polju dave.

Spornost ove karakteristike se sastoji u sljedećem:

– Ovaj cilj osnivača pokreta dawe bi bio veoma dobar i uspješan da se razilaženje islamskih pravaca svodi na razilaženje u fikhu, ahlaku i slično. Činjenica je i gorka stvarnost da razilaženje počinje od tevhida Uluhije, poput traženja pomoći od evlija, mrtvih, zavjetovanje istima i upućivanje dove njima, zatim razumijevanja i tumačenja novotarije, obavezi slijeđenja Kur'ana i Sunneta, ispravnosti dokazivanja Sunnetom ili većinom Sunneta u poglavlju akide i tako dalje.

– Postavlja se pitanje kakav je smisao spoja između selefijske i sunetske dave sa sufijskom suštinom, da li zbog nedostatka u sunetskoj davi ili mahana menhedža selefa ili je samo u pitanju udovoljavanje sufijama? I od kada je to sufizam postao vrijednost i potpunost za kojima ima potrebe Sunnet i koji nedostaju selefijskoj davi?

– Sunnet je jasna i čista staza na kojoj nas je ostavio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa kojom je zadovoljan naš Gospodar, Sunnet je sušta istina, uputa i hajr, u njemu je svaka zaštita i unutrašnja i vanjska, i u ahlaku i u akidi. A menhedž selefa (selefijska dava) je otjelovljenje Sunneta i praktična primjena Kur'ana, on je produžetak Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, dave, pa da li nakon i iza ovoga ima neki hajr i uputa?

A sufizam je mješavina istine i batila, upute sa dalaletom, imana sa kufrom i suneta sa novotarijom, miješanja zevka (okusa), padanja u trans, slušanja muzike sa Vahjom … a najbolje što ima u sufizmu je pretjerivanje u ibadetima i ostavljanje osnovnih životnih potreba bez kojih život postaje nenormalan. A još ako se ovome doda apsolutna poslušnost šejhu čime murid postaje poput živog mrtvaca, a da ne govorimo o sufizmu hulula, itihada, dolazak na stepen spadanja obaveza i nakaradnih tumačenja (koja narušavaju temelje Islama) koja se ne mogu naći ni kod kršćana i Židova.

Pa ako se ima u vidu da je sufizam onaj iz kojeg su proizašli toliki dalaleti, naravno samo je razlika u stepenima tih dalaleta među sufijama, pa kako onda da bude dozvoljeno da se sunetska dava i menhedž selefa uporedi sa sufijskom suštinom, a kamoli da se izjednači i još spoji. Kako da se izjednači slijepac i onaj koji vidi, tama i svjetlost?

Ova karakteristika pokreta (tj. da je sufijska suština) je odvela do toga da se unutar pokreta Ihvanu muslimin sufizmu, sufijskoj misli i sufijama daje zakonitost, opravdanost i osnovanost postojanja i djelovanja. Iako osnivač pokreta nije opravdavao sve ono što ima u sufizmu i sa čime je došao ekstremni sufizam, to više nije bilo ni bitno jer nakon njegove smrti sa mnogim sufijskim članovima pokreta bila su otvorena vrata svakojakog djelovanja sufija i suradnje sa njima. I ne samo to nego su mnogi od njih bili među vođama, idejnim misliocima i usmjerivačima pokreta. Od primjera devijantnog uticaja sufizma na pokret su izjave vođe pokreta Omera Tilmisanija u kojima osporava negiranje traženja pomoći i utočišta od mrtvih u kaburovima, dovljenja kod istih u teškoćama i slično. Ili ubrajanja Sejjida Have praznovjerja rifaijskog tarikata o probadanju tijela željeznim šipkama u najveći Allahov fadl ovom Ummetu. Ovo su samo neki tragovi i posljedice ove bitne karakteristike pokreta u kojoj Hasan El-Bena hoće “da se svim muslimanima obraća, da bude u kontaktu sa svim i da okupi sve“.

– KARAKTERISTIKA: Dodatna novotarija (bida idafije) je fikhsko razilaženje

Jedna od značajnih karakteristika menhedža ovog pokreta je i to da su dodatne novotarije (bida idafije) i novotarije ostavljanja halala (bida terkije – sufijske novotarije ostavljanja onoga što je halal poput braka, hrane, odjeće, …) razilaženje u fikhu kako je to sam osnivač pokreta okarakterisao u jednoj od poslanica, dok je bidu aslije (novotariju koja nema osnova) nazvao dalaletom protiv kojeg se mora boriti. Ova karakteristika je posljedica jedne od prethodnih a to je: udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje. Pod dodatnim novotarijama se misli na sve novotarije u zikrovima, namazu, dovama i ibadetima uopćeno koje imaju osnova u Šerijatu osim što im je povod, vrijeme, mjesto i način izmijenjen, tj. novotarski. Poput sufijskih zikrova, džematskog zikra poslije namaza i slično.

Ovo tumačenje se potpuno kosi sa tekstom jednog od mnogih hadisa istog značenja: „Svaka novotarija je dalalet“ (bilježi ga Muslim). Riječ „svaka“ ima opće i sveobuhvatno značenje, a što obuhvata sve vrste novotarija.

Takođe, hadis mutefekun alejhi o trojici od kojih se jedan zavjetovao da čitavu noć klanja, drugi da se ne ženi i treći da neprestano posti, čiji postupak je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, žestoko osudio, ovaj hadis je direktan šerijatski tekst u zabrani dodatnih novotarija i novotarija ostavljanja halala.

Ova karakteristika pokreta Ihvanu muslimin je odvela džemat i njegove sljedbenike u tolerisanje, učestvovanja i činjenje većine novotarija koje uopće postoje, jer su većina novotarija ove vrste. Znači, ne samo da ostavljaju negiranje ovih novotarija nego ih tolerišu i sami čine.

– KARAKTERISTIKA: Tumačenje Allahovih imena i svojstava – stav Eš'arija

Ova karakteristika menhedža pokreta se sastoji u tome da je osnivač pokreta zauzeo stav u tumačenju Allahovih imena i svojstava stav Mufevvida (Eš'arija) i taj stav pogrešno pripisao selefu ovog Ummeta.

Naime, Hasan El-Bena je u svom pojašnjavanju i tumačenju Allahovih imena i svojstava naveo da su se po ovom pitanju sljedbenici ovog Ummeta podijelili u četiri skupine:

Prva – takozvane mušebbihe, tj. oni koji uzimaju šerijatske tekstove o Allahovim imenima i svojstvima u njihovom doslovnom značenju i upoređuju Allaha sa Njegovim stvorenjima, npr. Da Allah ima lice kao lice Njegovih stvorenja.

Druga – takozvane mu'attile, tj. oni koji negiraju značenja riječi u šerijatskim tekstovima u kojima je opisan Allah, dželle še'nuhu, pa po njima Allah, dželle še'nuhu, niti govori, niti vidi, niti čuje itd. (U ovo skupinu spadaju džehmije i mu'atezile)

Treća – takozvane mu'eville, tj. oni koji tumače Allahova svojstva mimo onog na što po svom vanjskom doslovnom značenju upućuju. A na ovom stavu je halef ovog Ummeta, tj. učenjaci poslije prvih generacija.

Četvrta – takozvane mufevvide, tj. oni koji potvrđuju sva imena i svojstva onako kako su došla u šerijatskim tekstovima s tim da kažu da njihova značenja ne znamo i da ih prepuštamo Allahu, subhanehu ve te'ala. A na ovom stavu je selef ovog Ummeta, tj. prve generacije.

Onda je Hasan El-Benna detaljnije pojasnio treću i četvrtu skupinu opravdavajući jednu i drugu s tim da je na kraju nageo četvrtoj skupini za koju je ustvrdio da je to stav selefa ovog Ummeta.

Komentar: ovo – tema Allahovih svojstava – je inače opširna tema da bi se ovde detaljnije obradila ali ono što je bitno na ovom mjestu je sljedeće:

– treći i četvrti stav, tj. mu'evvile i mufevvide, oba ova mišljenja i obje ove skupine predstavljaju dva različita mišljenja unutar Eš'arija i Maturidija.

– Hasan El-Bena je pogrešno pripisao stav mufevvida selefu ovog Ummeta jer oni nisu bili na tome.

– mezheb selefa, tj. Malika, Sevrija, Evzaija, Šafije, Ahmeda, Hamada ibn Seleme, Jahje Kattana, Ibn Mehdija, Ishaka, Zehebija, Ibn Abdulberra, Kadi Bagdadija i drugih, je da se potvrđuju imena i svojstva koja su došla u šerijatskim tekstovima u njihovom doslovnom i vanjskom značenju, s tim da je kakvoća tih svojstva nama nepoznata i da Allahova svojstva nisu kao svojstva Njegovih stvorenja. Kao što kaže imam Malik kada je upitan o svojstvu istiva’ (uzdignuće iznad Arša), da je značenje te riječi poznato (tj. da istiva’ znači uzdizanje iznad nečega), a da je kakvoća tog svojstva nepoznata (tj. kako se Allah uzdigao), da je vjerovanje u to vadžib a da je pitanje o kakvoći toga novotarija. Znači, ovo svojstvo istiva’ znači da se Allah svojim bićem uzdigao iznad Arša. Ovo isto važi i za sva ostala svojstva, na primjer da Allah, dželle še'nuhu, ima lice, dvije ruke i slično u nama poznatom značenju tih riječi s tim da ne znamo kakvoću tih svojstava (kakvo je lice i kakve su Njegove ruke) i ne upoređujemo ih sa svojstvima stvorenja jer Allah kaže da Njemu ništa nije slično.

– prema tome, Hasan El-Bena prilikom pojašnjavanja stavova učenjaka apsolutno nije pojasnio stav Ehlu sunneta vel džemata, tj. selefa po ovom pitanju.

Kako je došlo do toga da je Hasan El-Bena pogriješio u ovome, to je pitanje za sebe, ali ono što čudi i što je neprihvatljivo je da učeni od sljedbenika ovog pokreta ne ukazuju na ovo grešku njihovog imama nego ustrajavaju na njoj, i ne samo to, već uzimaju da je akida Eš'arija i Maturidija ustvari akida Ehlu sunneta vel džemata. Naravno, zastupanje pokreta eš'arijske akide nosi sa sobom sve one negativnosti i loše posljedice ovog akidetskog pravca. Osim što se ovo potpuno uklapa u dvije glavne karakteristike pokreta, tj udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje i nastojanje da se pridobije što veći broj pristalica jer su eš'arijski i maturidijski pravci danas najrašireniji u Ummetu.

– KARAKTERISTIKA: Razumijevanje pokornosti i davanje bej'e vođi pokreta

Oni koji pristupaju pokretu obavezni su dati bej'u (prisegu) vođi pokreta pri čemu se obavezuju na poslušnost bez pogovora. Od temelja te bej'e je pokornost za koju Hasan El-Bena kaže da pripadnik pokreta treba biti “istinski sufija sa duhovne strane i istinski vojnik sa praktične strane“, tj. da bude pokoran pretpostavljenom poput pokornosti sufije svom šejhu i poput pokornosti vojnika komandiru.

Komentar: ovakvo razumijevanje pokornosti se podudara sa pokornošću sufijskog murida šejhu a što je Hasan El-Bena zbog svog sufijskog odgoja ubacio u temelje ovog pokreta. Sa šerijatske strane pokornost i poslušnost je obavezna imamu, namjesniku ili vojskovođi muslimana a ta pokornost je ograničena da bude u onome u čemu nema grijeha prema Allahu, dželle še'nuhu. Ovakva pokornost se ne odnosi na vođe džemata, pokreta i slično, jer su njihov rad i djelovanje zasnovani na dobrovoljnom radu za vjeru.

A što se tiče davanja bej'e vođi pokreta, ona je takođe jako upitna. Mnogi savremeni učenjaci ubrajaju njihovu bej'u koju daju vođi pokreta u novotariju, jer se bej'a daje muslimanskom vladaru ili namjesniku koji imaju stvarnu vlast u svojim rukama, a vođa pokreta nije ni vladar ni namjesnik. Sa druge strane, ova bej'a je dodatno upitna ako imamo u vidu da je sam Hasan El-Bena u nekoliko pisama koje je pisao kralju Egipta Fuadu iskazao najiskreniju i najsrdačniju bej'u i pokornost samom kralju, a istovremeno članovi pokreta su davali bej'u njemu. Pošto je on dao bej'u kralju i sljedbenici pokreta su trebali dati kralju a ne njemu. Ovim istim putem su išli i vođe pokreta nakon njega jer su iskazivali bej'u i pokornost vlastima država u kojima žive a istovremeno je davana bej'a članova pokreta njihovom vođi.

Ovo su neke po autoru najbitnije sporne kakakteristike pokreta a ima ih još mnogo.

Opća zapažanja o radu pokreta

Fleksibilna parola pokreta koju je izrekao njegov osnivač glasi: “Radimo i surađujemo u onome u čemu se složimo a opavdavamo jedni druge u onome u čemu se razilazimo“, iako se teoretski tumačila na jedan način, da se suradnja odnosi na akidetske temelje vjere a razilaženje na fikhska pitanja, praktično se sprovodila na drugi način, tj. pokret sarađuje i opravdava i one sa kojima se razilaze u akidetskim temeljima. Ova parola i nastojanje da se što više pristalica pridobije su učinili da u praksi u redove pokreta uđu raznorazni sljedbenici iskrivljenih akidetskih shvatanja poput sufija, šija, modernista, sekularista itd, što je itekako negativno uticalo na rad i menhedž pokreta jer da bi ostali u pokretu morale su se prešućivati akidetske devijacije kod njih .

Na osnovu svega spomenutog od devijacija i grešaka u menhedžu i radu ovog pokreta može se zaključiti da se osnovni načelni principi i velike i hvalolepne parole pokreta od kojih se koža ježi i koje su veoma lijepe i privlačne, da se one ne slažu sa praktičnim djelovanjem i aktivnostima pokreta. Preciznije rečeno, sušta i gola činjenica je da ovaj pokret najviše na čemu radi i ulaže truda je to da ujedini muslimane (što je bez sumnje vadžib), što često gorljivo i patetično potencira u svojim aktivnostima, na onome na čemu jesu muslimani od postojećih akidetskih devijacija i novotarija, koje pokret pod raznim izogovorima ne popravlja niti negira jer bi time otjerali potencijalne sljedbenika i pristalice od sebe. A da naravno oni, vođe pokreta, budu vođstvo i na čelu tog ujedinjenog bućkuriša od muslimanskog Ummeta. Znači, njihov glavni interes i zanimacija je vlast i preuzimanje vlasti nad muslimanima gdje god bili (bilo da je u pitanju država ili islamska zajednica), pri čemu za ostvarenje tog cilja se često ne biraju sredstva (šurovanje sa sekularističkim strankama, pozivanje na demokratiju, ulazak u parlament i slično), da bi se u ime vjere i Šerijata vladalo nad muslimanima.

Ovaj pokret, iako poziva druge muslimane u sveobuhvatnu primjenu Šerijata i onog što je Allah objavio, njegove vođe i sljedbenici oni sami taj Šerijat ne primjenjuju ni u svom vlastitom životu ni u porodici niti unutar samog pokreta. Jer da primjenjuju i pozivaju u istinski Šerijat, koji je pojasnio i primjenio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ashabi i selef ga nama prenijeli, oni bi dali akcenat izučavanju, pozivanju i primjeni ispravne akide i njenom popravljanju među muslimanima, kao i ostavljanju i negiranju mnoštva novotarija u koje je ovaj Ummet uronuo. I ne samo da ne popravljaju akidu i tolerišu novotarije, naprotiv, kod njih je ispravna akida Ehli suneta i vel džemata ono na čemu su eš'arijske i maturidijske skolastičarske sekte, a novotarije su po njima fikhsko razilaženje učenjaka u kojima ima širine.

Ono što je jako bitno znati je činjenica da ovaj pokret ima veoma velikog uspjeha u dawi i radu gdje god da djeluje a što mnoge radnike i trudbenike na polju islamske dawe (pa čak i mnoge selefijske daije) obmani i prevari.

Treba znati da je razlog njihovog uspjeha prije svega to što se u svojim dawetskim aktivnostima ni sa kim ne zamjere (osim sa selefijama koji poznaju njihovo stanje), jer u stvarnosti ne popravljaju akidetske devijacije muslimana i ne reaguju na rasprostranjene novotarije. A drugi razlog uspjeha je to što muslimane pridobijaju na opća osjećanja ljubavi prema ovoj vjeri, islamskog bratstva sljedbenika ovog Ummeta, borbe protiv tlačenja i kolonijaliziranja muslimana i sličnog.

Kritike pokreta Ihvanu muslimin od strane selefijskih učenjaka

Od šejhova selefijskog pravca koji su kritikovali pokret El-Ihvan el-muslimun su između ostalih: Bin Baz, Nasir El-Albani, Salih Fevzan, Salih Luhejdan, Abudllah El-Gudejan, Abdulmuhsin El-‘Abbad, Salih Ali Šejh i mnogi drugi.

Rezime kritike šejha Bin Baza se sastoji u sljedećem (časopis El-Medželle, broj 806):

– da pokret nema dawetskih aktivnosti u pozivanju u tevhid, negiranju širka i raznovrsnih novotarija,

– da njihovim aktivnostima koje imaju posebne metode nedostaje pozivanje u ispravnu akidu na kojoj je Ehli sunne vel džema'a,

– da je na njima da vode računa o selefijskoj dawi, da pozivaju u Allahov tevhid (Jednoću), negiraju obožavanje kaburova, vezivanje za kaburove i traženje pomoći od umrlih, poput Husejna, Hasana ili Bedevija i njima slične, zavjetovanje umrlima na klanje kurbana njima,

– takođe, ovom pokretu se prigovara da ne vode računa o slijeđenju suneta, učenju hadisa i onome na čemu je bio selef ovog Ummeta od šerijatskih propisa.

Kritike ostalih šejhova uglavnom ne izlaze iz okvira onoga što je spomenuo Bin Baz.

Sljedbenici pokreta Ihvanu muslimin na Balkanu i u Bosni

Naravno, djelovanje i aktivnosti ovog pokreta kao što su prisutne u cijelom svijetu tako i u Bosni imaju svoje uporište. Glavni centri preko kojih djeluje ovaj pokret u našim krajevima na rukama doktora i magistara islamskih znanosti su dva islamska pedagoška fakulteta: u Zenici i Bihaću, a u Sandžaku djeluju preko profesora Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru. Njihov najpoznatiji časopis je Novi horizonti.

Ono što je karakteristično za pokret El-ihvanul el-muslimun uopćeno u svijetu to nije mimoišlo ni sljedbenike ovog pokreta iz naših krajeva, osim što se neki obrisi i karakteristike ovog pokreta još jasnije i upečatljivije ispoljavaju kod nas.

Naime, zagovarači ovog pokreta smatraju i propagiraju da je ispravna akida Ehli suneta vel džemata koju treba učiti i slijediti i koju izučavaju na svojim fakultetima ustvari akida Eš'arija i Maturidija u čemu se ne razlikuju od zvaničnog stava Islamske zajednice kod nas. Drugim riječima, kod njih ne postoji akida selefa koja i jeste akida Ehli suneta vel džemata, a po nekima od njih selefijska akida je u stvari ili saudijska izmišljotina ili akidetski pravac unutar hanbelijskog mezheba.

Što se tiče akidetskih i fikhskih novotarija kod većine njih nije sporna ni Ajvatovica, ni Djevojačka pećina, a kamoli mevlud, džematski zikr, salle i slične novotarije, oni aktivno učestvuju u mnogim ovim novotarijama nesmatrajući ih novotarijama uopće, ili smatrajući da je to stvar tumačenja i viđenja, a bolji od njih iako te novotarije smatraju spornim svoje prešućivanje i učestvovanje u istim to svrstavaju u mudro djelovanje u davi. Tako se ni po ovom pitanju ne razlikuju mnogo od zvanične Islamske zajednice.

Veoma su nakloni i puni razumijevanja prema domaćim sufijama i uopće sufizmu kao i prema aktivnostima šijama-rafidija u Bosni, daju im pohvalu i podršku u radu i surađuju sa njima.

Vođe i zagovorači pokreta Ihvanu muslimin u Bosni ne skrivaju svoju mržnju, zavist, omalovažavanje i netrpeljivost prema savremenim selefijskim učenjacima, poput Bin Baza, Ibn Usejmina, Albanija i drugih, dok istovremeno pretjerano i nametljivo potenciraju, ističu, drže i proglašavaju najvećim šejhom šejhova i fakihom današnjice dr. Jusufa Kardavija. A ne treba ni čuditi isticanje ovog šejha jer on i jeste šejh ovog pokreta, ono na čemu je pokret od akide, stava prema novotarijama i novotarima, od menhedža u dawi, davanju olakšica i drugih karakteristka to su svakako poznati stavovi ovog šejha.

Njihov glavni finansijski pokrovitelj je ni manje ni više nego saudijska organizacija Nedva, koja inače daje svakojaku podršku ihvanijskim džematima širom svijeta, preko koje finansiraju većinu svojih davetskih aktivnosti i projekata.

Najjača i najpoznatija stranica zagovarača ovog pokreta je http://www.akos.ba.

Pridaju veliki akcenat radu i djelovanju sa studentima raznih fakulteta jer su to kako sami ističu mozgovi i buduće vođe duštva dok ostale pristalice regrutuju uglavnom iz redova selefija i akitvnijih hodža. Jedan od njihovih bitnijih ciljeva u Bosni je preuzeti Islamsku zajednicu i staviti je pod svoju kontrolu, a to nastoje ostvariti putem vrbovanja hodža, službenika IZ-a i svršenika njihovih pedagoških fakulteta.

Odnos i ophođenje selefijskih daija prema pokretu El-Ihvanul el-muslimun

Selefijske daije kako u svijetu tako i kod nas u ophođenju prema ovom pokretu se mogu podijeliti na dvije skupine kontradiktorne jedna drugoj i treću koja je na sredini između prve dvije:

Prva skupina – oni koji bespoštedno, žestoko, pretjerano i preuveličano kritikuju ovaj pokret kao da u njemu nema hajra. To su šejhovi i daije skupine Medhalijevaca kao i daije tekfirske dawe.

Druga skupina – daije koji srdačno surađuju sa njima, dive se njihovom uspješnom organizovanom institucionalnom radu, imaju prema njima strahopoštovanje, cijene i ih i poštuju, pozivaju ih na svoje aktivnosti, brane ih od onih koji ih kritikuju, i čak u mnogim svojim aktivnostima svjesno ili nesvjesno rade po menhedžu ovog pokreta, poput prešućivanja akidetskih i drugih novotarija a često i činjenja istih zbog „mudrosti i uspjeha“ u dawi, i poput suradnje sa novotarima naročito ako je to institucija (IZ, islamski fakultet ili udruženje).

Ovakvo ophođenje prema aktivistima ovog pokreta je veoma rasprostranjeno među mnogim selefijskim daijama, nažalost, kako u svijetu tako i kod nas. Kada se istraže razlozi takvog ponašanja rezultat bude uglavnom da ili se radi o daijama koji nisu (dovoljno) izučili i istražili ono što je sporno i u čemu je kritikovan ovaj pokret ili tako postupaju zbog nekog dunjalučkog šićara i koristi, ili i zbog jednog i drugo, ili što jednostavno imaju ihvanijsku dušu i karakter pa prirodno naginju njima.

Treća skupina – oni koji se realno i objektivno ophode prema pokretu i njegovim aktivistima na osnovu znanja i pouzdanih informacija o njima iznoseći i kritikujući sve ono što im se prigovara uz priznanje i pohvalu u onome u čemu to zaslužuju, surađujući sa njima u onome što šerijatski nije sporno.

Naivno je i pogrešno mišljenje da je razlika i razilaženje između između selefijske i ihvanijske dawe u bradi, nogavicama, nikabu, muzici, miješanju žena i muškaraca i sličnim pitanjima, iako se i u tome ne slažu. Istina je da je suština razilaženja u mnogim akidetskim pitanjima, novotarijama i menhedžu djelovanja u dawi.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

 

Da bi se odgovorilo na pitanje treba prvo pojasniti uopćeno propis uzimanja državljanstva kjafirske države (Darul-kufra) a onda konkretno odgovoriti na postavljeno pitanje.

Naime, o pitanju propisa uzimanja državljanstva kjafirske države detaljno sam pisao u knjizi “Odgovor je u Islamu“ na  490. strani. Evo tekst u cjelosti:

UZIMANJE DRŽAVLJANSTVA KJAFIRSKE DRŽAVE
Prije govora o šerijatskom statusu uzimanja državljanstva kjafirske države neophodno je da se ukratko da poimanje samog termina državljanstvo.

Jedna od kraćih definicija državljanstva glasi: državljanstvo je zakonska i politička veza između pojedinca i države koju određuje državni zakon a koja spaja pojedinca sa tom državom. Državljanstvo je dakle zasnovano na tri temelja: osobi, državi i zakonsko-političkoj vezi[1].

Da bi neko dobio državljanstvo treba da zadovolji određene uvjete koji se razlikuju od države do države. Najbitniji uvjeti su[2]:

– boravak u državi u vremenu od 5, 7, 9, više ili manje godina,

– da je osoba punoljetna i pametna,

– da krivično nije kažnjavana,

– da ima izvor zarade,

– da poznaje jezik te države, njenu istoriju i političke zakone.

Neke države, poput Amerike, uvjetuju izricanje zakletve lojalnosti i odanosti.

Posljedica uzimanja državljanstva je dobijanje svih prava i obaveza koja uživaju građani te države. Od tih prava su sljedeće[3]: dobijanje statusa građanina, pravo na stalni boravak, diplomatska zaštita, dobijanje političkih prava, poput prava na glasanje itd. A najvažnije obaveze prema državi su: pokoravanje zakonima države i traženje presude na njenim sudovima, učestvovanje u vojsci i obaveza odbrane države u ratnom stanju, predstavljanje države van njenih granica itd.

Šerijatski status uzimanja državljanstva kjafirske države
Pitanje uzimanja državljanstva kjafirske države je jedno od savremenih pitanja o kojem prijašnji učenjaci nisu govorili.

Odgovor na ovo pitanje ovisi o samom stanju muslimana. Pa tako ako musliman prihvati državljanstvo kjafirske države a zadovoljan je sa zakonima te države i daje prednost traženju presude pred njenim sudovima nad Šerijatom on je murted, otpadnik iz Islama.

Sa druge strane možemo podijeliti muslimane po ovom pitanju na tri skupine[4]:

Prva: muslimanske manjine koje žive u kjafirskim zemljama s generacije na generaciju. Oni dobijaju državljanstvo te kjafirske države samim rođenjem, nemaju izbora u tome nego su čak i prinuđeni na to i naravno nisu ni griješni.

Obaveza im je da se pridržavaju islamskih propisa koliko su u stanju. Njihovo uzimanje državljanstva od te države je vid nužnosti bez čega ne mogu normalno živjeti.

Druga: muslimani koji su pobjegli od tlačenja i progonjenja nepravednih režima muslimanskih država u kojima su rođeni bojeći se za svoj život, vjeru i čast, ili nad kojima je izvršen psiho-fizički pritisak, ili oni koji u osnovi nemaju državljanstvo kao Palestinci. A ne mogu naći neku muslimansku zemlju koja bi ih primila a uzimanjem državljanstva od kjafirske države bili bi zaštićeni i sigurni.

Ovakvima je dozvoljeno uzimanje državljanstva kjafirske države jer su prisiljeni na to. Šerijat je dozvolio da musliman u stanju prisile izgovori riječi kufra pod šartom da mu srce bude čvrsto u vjeri, pa preče je da dozvoli uzimanje državljanstva kjafirske države ako je na to primoran. Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada se vraćao iz Taifa a mušrici Mekke mu nisu dali da uđe u nju, je tražio zaštitu i pomoć od Mut'im ibn ‘Adijja koji je bio kjafir, i tek uz njegovu zaštitu je ušao u Mekku siguran i zaštićen. Tako isto Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio skupini ashaba da učine hidžru u Abesiniju kako bi tamo našli zaštitu kod vladara kjafira koji nikome nije činio zulum. Ovi jasni dokazi ukazuju na dozvolu traženja zaštite od kjafira i kjafirskih država u prinudi.

A uzimanje državljanstva kjafirske države iz gore spomenutih razloga ulazi pod traženje zaštite od kjafira u prinudi. S tim da se ovo uslovljava sljedećim: da njihova prinuda bude stvarna a ne umišljena, da ne pomažu kjafire protiv muslimana, da mrze kjafire i njihovu vjeru, da im ne pokazuju vjernost i odanost kao i da se pridržavaju vjerskih propisa koliko su u stanju.

Treća: svi ostali muslimani koji nisu muslimanske manjine niti su prinuđeni na uzimanje državljanstva od kjafirske države nego u većini slučajeva u tome vide svoj dunjalučki šićar poput većih privilegija, boljeg posla i slično.

Savremeni islamski učenjaci imaju o ovom pitanju dva mišljenja:

Prvo mišljenje: dozvola uzimanja državljanstva od kjafirske države sa šartom pridržavanja propisa vjere.

Na ovome je manji dio učenjaka poput Jusufa Kardavija i Vehbeta Ez-Zuhajlija[5].

Argumenti kojima dokazuju ovu dozvolu su sljedeći[6]:

1 – Uzimanjem državljanstva od kjafirske države čovjeku se garantuje častan život, sigurnost, uživanje svih vjerskih i drugih prava i sloboda koje u većini slučajeva ne može naći u muslimanskim državama.

2 – Pošto je muslimanu dozvoljen boravak u tim zemljama jer je siguran i može ispoljavati svoju vjeru samim uzimanjem državljanstva se ništa ne mijenja osim pripadnosti toj državi, tj. postaje  njen građanin.

3 – Sa državljanstvom čovjek stiče ugled, zaštitu i prava koje ne nalazi u mnogim muslimanskim zemljama, čime koristi od uzimanja državljanstva prevagnjuju negativnosti.

Dovoljan je odgovor na gore spomenuto da vjerske slobode muslimana u tim zamljama nisu baš velike, kao ni lična sigurnost, takođe uzimanje državljanstva nije čista formalnost a ispravno je da šerijatska zabrana, negativnosti i šerijatsko-sporne stvari uzimanja državljanstva prevagnjuju naveliko umišljene koristi od toga.

Drugo mišljenje: zabrana uzimanja državljanstva od kjafirske države

Na ovome je većina savremenih učenjaka, od njih su: Stalna komisije za fetva iz Saudijske Arabije koja je u četiri navrata izdala fetvu o zabrani, takođe, učenjaci: Bin Baz, Albani, ‘Usejmin, Abdullah Gudejan, Abdurrezak Afifi,

Salih Fevzan, Mukbil el-Vadi'i, Muhammed Rešid Rida, Alijj Tantavi i mnogi drugi[7].

Od mnoštva dokaza kojima dokazuju zabranu je sljedeće:

1 – Nužno poznata stvar u vjeri je jasna zabrana vjernosti i odanosti kjafirima, kao i prijateljovanje i ljubav prema njima i zadovoljstvo sa munkerima koji su kod njih. A uzimanja državljanstva (koje je političko-zakonska veza) od kjafirske države uz stalni boravak u njoj je najjasniji vid ispoljavanja te vjernosti, odanosti, ljubavi i prijateljstva prema kjafirima koju je Uzvišeni Allah na nekoliko mjesta u Kur'anu zabranio:

“Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve!” (prijevod značenja Ali ‘Imran 28),

“O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i Kršćanie! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.” (prijevod značenja El-Maide 51),

“Koji prijateljuju sa nevjernicima, a ne s vjernicima! Zar kod njih traže snagu, a sva snaga pripada samo Allahu?” (prijevod značenja En-Nisa’ 139)

2 – Uzimanjem državljanstva od kjafirske države musliman se obavezuje na apsolutnu pokornost državnim zakonima te države u svim sferama života, a nije nepoznata činjenica da su ti zakoni oprečni šerijatskim. Rezultat sticanja novog državljanstva je obavezivanje muslimana da će tražiti presudu na tagutskom sudu te države i da će biti pokoran zakonima te države. A zabrana pokornosti neislamskim zakonima i traženja presude kod istih je nužno poznata stvar u Islamu za koju nema potrebe da se navode dokazi.

Kaže Rešid Rida: “Suština govora o ovome je da musliman koji prihvata uzimanje državljanstva mijenja propise Kur'ana za propise koje sadrži državljanstvo, te je on poput onog koji mijenja iman za kufr … Iz ovoga se saznaje da je prihvatanje muslimana državljanstva koje je zasnovano na zakonima koji su oprečni islamskim izlazak iz vjere Islama”[8]. Slično kaže Jusuf El-Dudževi u svom odgovoru na pitanje uzimanja francuskog državljanstva te naziva to davanjem prisege kjafirima i ostavljanjem obilježja Islama[9].

3 – Negativne posljedice na porodicu koja takođe automatski dobija državljanstvo uz roditelja. Ovo se ogleda u prihvatanju običaja i načina života, navikavanju na neislamsku sredinu i nemoralan život, učenju u njihovim školama, druženju sa njihovom djecom i mnogi drugi vidovi potpadanja pod uticaje sredine u kojoj se živi.

4 – Od obaveze prihvatanja državljanstva je i učestvovanje u vojnoj obavezi i pripadanja vojsci te države, takođe je obavezan da stane u odbranu te kjafirske države u slučaju rata između nje i druge države pa makar bila muslimanska. Od općepoznatih propisa u Islamu je zabrana pomaganja kjafira i zulumčara u njihovom neprijateljstvu i griješenju, kao i zabrana proljevanja krvi muslimana, a kako tek pomaganje kjafira u borbi protiv muslimana.

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “I ne budite uz zulumčare pa da vas vatra prži” (Hud 113), a došlo je u hadisu muttefekun alejhi: “Ko ponese oružje na nas nije od nas”[10].

5 – Zabrana boravljenja u kjafirskoj državi. Ovo je dokaz onih koji smatraju da je samo boravljenje u kjafirskoj državi bez šerijatski opravdanog razloga haram zašto imaju dokaze iz Kur'ana i Sunneta i na čemu je džumhur učenjaka. Pa kažu ako je samo boravljenje među kjafirima zabranjeno i ako je obavezno učiniti hidžru, pa kako onda da se još potvrđuje taj boravak koji je haram traženjem stalnog boravka putem uzimanja državljanstva?

Takođe može se reći: ako su se islamski učenjaci razišli oko dozovole samog boravka među kjafirima, gdje je većina na zabrani, pa kako da se traži pravo na stalni boravak putem sticanja državljanstava?

Prema tome, radžih (odabrano) mišljenje po ovom pitanju je da je osnova u uzimanju državljanstva od kjafirske države zabrana iz čega se izuzimaju muslimanske manjine i stanja prinude. Na ovo upućuju jasni i nedvosmisleni dokazi gore spomenuti. Sa druge strane, koristi koje se ostvaruju uzimanjem državljanstva se ne mogu ni u kojem smislu porediti sa negativnim posljedicama po vjeru i dunjaluk same osobe i njegove porodice. A Allah zna najbolje.

Konkretan odgovor na pitanje

Gore spomenuti propis zabrane uzimanja državljanstva kjafirske države se odnosi na muslimane koji žive u islamskim zemljama, tj. Darul-Islam. Dok je propis uzimanja državljanstva kjafirske države od strane muslimana koji žive i imaju državljanstvo neke druge kjafirske države u osnovi dozvola. S tim da treba voditi računa da se daje prednost onim kjafirskim državama u kojima se muslimanima daje više vjerskih prava i sloboda i u kojima živi veći broj muslimana, odnosno gdje su bolji uslovi za praktikovanje Islama.

Prema tome, muslimanu koji živi u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Albaniji, Srbiji, Hrvatskoj i drugim balkanskim zemljama je dozvoljeno da uzme državljanstvo bilo koje kjafirske države u kojoj može ispoljavati obilježja Islama. Jer spomenute države nisu Darul-Islam, tj. islamske države, nego Darul-kufr, tj. kjafirske države, a ovo je tema o kojoj je bilo govora u jednom posebnom odgovoru.
Ve billahi tevfik.

[1]  Fikhul-ekallijat, Abdukadir Halid, str. 60, El-Ahkamu es-sijasijje lil ekallijat el-muslime, Sulejman Topoljak, str. 175-187.

[2]  Risaletun fi hukmit-tedžennusi bidžinsijjeti devleti gajri islamijje, Ibn Subejjil, str. 12.

[3]  Muzekkiratun, Alijj Alijj Sulejman, str. 171-175.

[4]  El-Hidžretu ila biladi gajril-muslimin, ‘Imad ibn ‘Amir, str. 303-308.

[5]  El-Hidžretu ila biladi gajril-muslimin, ‘Imad ibn ‘Amir, str. 278.

[6]  Fikhul-ekallijat, str. 607-608.

[7]  El-Hidžretu ila biladi gajril-muslimin, ‘Imad ibn ‘Amir, str. 278-279.

[8]  Fetava Muhammed Rešid Rida (5/1748).

[9]  Risaletun fi hukmit-tedžennusi bidžinsijjeti devleti gajri islamijje, str. 90.

[10]  Buharija (6366) i Muslim (143).

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

O ovom pitanju, odnosno pitanju korištenja i upotrebe proizvoda (odjeće, obuće, tašnica i slično) od svinjske kože i kože divljih zvijeri, sam detaljno pisao u knjizi „U Islamu je odgovor“ na strani 278-284. U ovoj detaljnoj studiji je i odgovor na postavljeno pitanje.
Evo kompletnog teksta iz knjige:

UPOTREBA KOŽNIH PROIZVODA OD SVINJE I DIVLJIH ŽIVOTINJA
Razvojem industrije i trgovine učestala je kupoprodaja i korištenje kožnih proizvoda od svinje i divljih životinja. Kožna sjedišta u autima, odjeća, obuća, torbe, novčanici, rukavice i slično, danas je nerijetka pojava da budu proizvedeni od svinjske kože ili kože divljih životinja. Poznato je da Islam posebno tretira svinju i svinjske proizvode, a takođe i životinje čije meso se ne jede pa makar bile šerijatski zaklane. Neizbježno se postavlja pitanje da li je dozvoljeno upotrebljavati kožne proizvode od gore spomenutih životinja a ujedno u to ulazi i kupovina, prodaja i poklanjanje istih.

Pitanje čistoće svinje i divljih životinja dok su žive a i nakon njihove smrti je mes'ela oko koje učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Takođe, da li štavljenjem kože ovih životinja postaju iste čiste učenjaci su se takođe razišli, a ovo je pitanje ujedno i ono koje daje presudnu presudu u upotrebi kožnih proizvoda od ovih životinja.

U narednom tekstu prvo će biti govora o općim stavovima učenjaka oko čišćenja kože štavljenjem, zatim propis upotrebe kožnih proizvoda od svinje i u posebnoj cjelini propis upotrebe kožnih proizvoda od divljih životinja.
Čišćenje kože strvina štavljenjem

Učenjaci hanefijskog[1] i šafijskog[2] mezheba smatraju da je štavljenje sredstvo za čišćenje kože strvina, svejedno bilo to životinje čije se meso jede ili one čije se ne jede, pa tako kod njih štavljenjem postaju čiste kože svih životinja strvina osim kože svinje jer je ona sama po sebi nečista, i kože čovjeka jer je on posebno odlikovan nad ostalim stvorenjima, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali” (El-Isra’ 70).

A šafije takođe izuzimaju kožu psa.

Oficijelni mezheb malikija[3] i hanabila[4] je da koža strvine ne postaje čista štavljenjem, s tim da hanabile dozvoljavaju upotrebu tih koža nakon štavljenja za sve stvari osim za tekućine, a malikije dozvoljavaju nakon štavljenja upotrebu kože i za tečne i za suhe stvari. Iz ovog svi izuzimaju svinjsku kožu.

Od imama Ahmeda se prenose još dva rivajeta[5] po ovom pitanju: prvi – da štavljenje čisti kožu strvina onih životinja koje su bile čiste za vrijeme života pa makar i ne bilo njihovo meso dozvoljeno za razliku od onih životinja koje su nečiste dok su žive.

Drugi – da se sa štavljenjem čiste kože samo strvina onih životinja čije se meso jede. Ovo je takođe stav Evzai'ja, Ibn Mubareka, Ishaka ibn Rahuveje[6], jedno od dva mišeljenja Ibn Tejmije[7], a od savremenih učenjaka izabrao ga je Ibn ‘Usejmin[8].

Mezheb zahirija i Ibn Hazma je da se štavljenjem čiste kože strvina svih životinja, pa čak i svinje, psa i divljih zvijeri[9].

UPOTREBA KOŽNIH PROIZVODA SVINJE
Gore smo spomenuli da propis upotrebe kožnih proizvoda je direktno povezan sa mes'elom da li štavljenjem kože svinje postaje njena koža čista, pa tako oni koji kažu da štavljenjem ne postaje čista zabranjuju upotrebu kožnih proizvoda svinje, a oni koji kažu obrnuto dozvoljavaju. Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko čišćenja svinjske kože štavljenjem.

Prvo mišljenje: da se svinjska koža ne čisti štavljenjem i da nije dozvoljena njena upotreba jer je ona sama po sebi nečista. Ovo je zvanični stav četiri poznata fikhska mezheba od hanefija[10], malikija[11], šafija[12] i hanabila[13].

Argumenti sa kojima dokazuju svoj stav su sljedeći:

1. Riječi Uzvišenog u prevodu značenja: ” Reci: “Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa, – to je doista pogano” (El-En'am 145).

Kažu da se pokazna zamjenica “To je” vraća na svinju, a “ridžs” znači nečistoća, te je prema tome čitava svinja sama po sebi nečista.

Kaže Ibn Abidin: “Jer je svinja sama po sebi nečista što znači da je njeno tijelo sa svim njegovim dijelovima nečisto bila ona živa ili mrtva, nečistoća svinje nije zbog krvi zbog čega su nečiste druge životinje pa zato ne koristi joj štavljenje …”[14]. Većina učenjaka smatra da kožu svinje ne obuhvata hadis: “Koja god koža se štavi postaje čista”.

Kaže El-Kurtubi: “Poznato je kod nas da koža svinje ne ulazi u hadis niti ga obuhvata njegovo opće značenje …”[15].
Komentar: Riječi Uzvišenog “To je doista pogano” se vraćaju na svinjsko meso a ne na svinju, tako da ovaj ajet ne može biti dokaz nečistoće svinje same po sebi.

2. Svinja je sama po sebi nečista, a štavljenje je poput života, pa kao što život nije otklonio nečistoću od svinje tako ga ne otklanja ni štavljenje[16].
Komentar: Ovom dokazu se može prigovoriti da su izgradili svoj argument na nečemu što samo treba imati dokaz a to je da je svinja sama po sebi nečista.

3. Svinja se po idžmau učenjaka ne smatra životinjom koja podliježe šerijatskom klanju a to znači da je ona poput strvine, ne čisti je štavljenje i nije dozvoljeno njeno korištenje[17].
Komentar: Ovaj argument se ne može održati niti imati snagu ispred hadisa koji kaže da od koje god životinje da štavimo kožu postaje čista.

Drugo mišljenje: da štavljenjem kože svinje ona postaje čista. Ovo je stav zahirijskom mezheba i Ibn Hazma[18], takođe, Suhnuna, Ibn Abdulhakema i Abdulmun'ima ibn El-Garesa od malikija[19] i Ebu Jusufa od hanefija[20].

Dokazi ovog mišljenja su hadisi koji sa svojim općim značenjem ukazuju da štavljenjem kože bilo koje životinje ona postaje čista. Od tih hadisa su sljedeći:

1 – “Kada se izvrši štavljenje kože ona je čista”[21]. U hadisu riječ “el-ihabu” u arapskom jeziku ima opće značenje i obuhvata kože svih vrsta životinja.

2 – U istom rivajetu sa drugačijim riječima: “Koja god koža se štavi postaje čista”[22]. Riječ “koja god” ima opće značenje i odnosi se na kože svih životinja.

3 – Ušao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u dvorište neke kuće i napio se vode iz obješene mješine, pa mu rekoše da je ta mješina od kože strvine, a on reče: “Šerijatsko klanje kože je njeno štavljenje”[23], a u rivajetu kod Ahmeda: “Njeno štavljenje je njeno čišćenje ili njeno šerijatsko klanje”[24].

Radžih (odabrano) mišljenje je drugi stav učenjaka koji kaže da je štavljenje kože svinje njeno čišćenje. Jer ne bi trebalo biti nedoumice oko općeg značenja gore spomenutih hadisa koji jasno i nedvosmisleno ukazuju da štavljenje kože strvine bilo koje životinje je njeno čišćenje. A sa druge strane nema dokaza koji ograničava ovo značenje samo na životinje čije se meso jede.

Pa tako onaj ko je već nabavio, dobio ili kupio neki proizvod od svinjske kože nema grijeha niti smetnje da ga zadrži kod sebe i upotrebljava, s tim da je bolje ako je u mogućnosti i neće mu to nanijeti štetu da ga se riješi.

Takođe, onaj ko prilikom kupovine ili sličnog ima izbora da uzme proizvod od kože neke druge životinje mimo kože svinje preče mu je da ne uzima proizvode sa kožom od svinje, zbog toga što većina ili skoro svi učenjaci ovog Ummeta smatraju da je svinja sama po sebi nečista i da njenu kožu štavljenje ne čisti te da je nije dozvoljeno koristiti niti poslovati sa njom.

Takođe, da se kloni onog što je sumljivo radeći po hadisu “A onaj ko se čuva sumnjivih stvari sačuvaće svoju vjeru i svoju čast”[25], i hadisa “Ostavi ono što ti je sumnjivo a uzmi ono što ti nije sumnjivo”[26]. A Allah zna najbolje.

UPOTREBA KOŽNIH PROIZVODA DIVLJIH ZVIJERI
Islamski učenjaci imaju dva mišljenja oko upotrebe kožnih proizvoda divljih zvijeri:

Prvo mišljenje: da nije dozvoljeno oblačenje odjeće od kože divljih zvijeri niti bilo koji vid njihovog korištenja. Ovo je stav šafijskog[27] i hanbelijskog[28] mezheba.

Oni dokazuju svoj stav sa nekoliko hadisa koji govore o upotrebi kože divljih zvijeri. Od tih hadisa su:

1 – Hadis od El-Mikdamu ibn Madijekrib, radijallahu anhu, kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da zabranjuje oblačenje kože divljih zvijeri i da se jaše na njima”[29].

2 – Prenosi Ebul-Melih od svog oca da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se koža divljih zvijeri koristi kao posteljina[30].

3 – Hadis od Muavije, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio jahanje tigrova, znači kožu tigrova[31].

4 – Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Meleci ne budu u društvu u kojem ima koža tigra”[32].

Kaže El-Mubarekfuri: “Hadisi ukazuju da nije dozvoljeno koristiti kožu divljih zvijeri. Učenjaci imaju različito mišljenje oko mudrosti ove zabrane.

Kaže Bejheki da je zabrana došla zbog toga što na koži ostanu dlake jer štavljenje ih ne može otkloniti. A kažu drugi da je moguće da je zabranjena zbog koža koje se ne štave radi njihove nečistoće, ili da je zabrana zbog toga što ih upotrebljavaju rasipnici i oholi ljudi”[33].

Drugo mišljenje: da je dozvoljeno klanjati namaz na koži divljih životinja i bilo koja druga njihova upotreba. Ovo je stav hanefijskog[34] i malikijskog[35] mezheba.

Došlo je u hanefijskoj knjizi “El-Fetava el-hindijje” da je Ebu Hanife rekao: “Nema smetnje u nošenju krzna od svih divljih zvijeri i drugih životinja čije su kože štavljene i životinja koje su šerijatski zaklane”, i još dodaje: “Njihovo šerijatsko klanje je njihovo štavljenje”. Takođe u knjizi “El-Fetava el-hindijje” stoji da nema smetnje da se kože tigrova i svih divljih životinja nakon štavljenja prostru u musalli[36].

Nisam našao neki dokaz sa kojim podupiru svoje mišljenje, osim da se uzme u obzir to što hanefije smatraju da štavljenjem postaju kože svih životinja čiste osim svinje[37], a pod ovo potpadaju i divlje zvijeri. A malikije dozvoljavaju nakon štavljenja upotrebu kože i za tečne i za suhe stvari[38].

Radžih (odabrano) mišljenje je prvi stav učenjaka, tj. da nije dozvoljeno oblačenje odjeće od kože divljih zvijeri niti bilo koji vid njihovog korištenja. Naravno, hadisi koji direktno govore o ovoj temi presuđuju u ovom pitanju.

[1] Hašijetu Ibn Abidin (1/136) i El-Bedai'u es-sanai'u (1/85) .

[2] Mugnil-muhtadž (1/78).

[3] Hašijetu Dusuki (1/54) i Mevahibul-dželil (1/101).

[4] El-Mugni (1/66) i Keššaful-kinna'i (1/54).

[5] El-Mugni (1/68) i Keššaful-kinna'i (1/54-55).

[6] Šerh Sahihu Muslim, Nevevi (4/54) i El-Furu’, Ibn Muflih (1/102).

[7] Medžmu'ul-fetava (21/95).

[8] Eš-Šerhul-mumti'a (1/74).

[9] El-Muhala (9/32).

[10] Hašijetu Ibn Abidin (1/136-137), El-Bedai'u es-sanai'u (1/74) i Fethul-kadir (1/81).

[11] Hašijetu Dusuki (1/54-55) i Mevahibul-dželil (1/101).

[12] El-Medžmu'u (1/217).

[13] El-Mugni (1/66) i Keššaful-kinna'i (1/54).

[14] Hašijetu Ibn Abidin (1/204).

[15] Tefsirul-Kurtubi (10/15).

[16] Hašijetu Ibn Abidin (1/136).

[17] Hašijetu Dusuki (1/55).

[18] El-Muhala (9/32).

[19] Hašijetu Dusuki (1/54).

[20] Hašijetu Ibn Abidin (1/136).

[21] Muslim (366) i Ebu Davud (4123) u rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

[22] Tirmizi (1728) i kaže da je hasen sahih, Nesai (7/173) i Ibn Madže (3609), a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Gajetul-meram” (26).

[23] Ibn Hibban (4522) i ocijenio ga je vjerodostojnim.

[24] Ahmed (25/250), Ebu Davud (4125) i Nesai (7/173-174), hadis je ocijenio vjerodstojnim Ibn Hadžer u “Telhisul-habir” (1/49).

[25] Buharija (52) i Muslim (1599).

[26] Tirmizi (“518) i kaže da je hasen sahih, i Nesai (5727).

[27] El-Medžmu’ (1/228-239).

[28] El-Mugni (1/68-69).

[29] Ebu Davud (4131), Nesai’ (4567) i Bejheki (71), u njegovom senedu je Bekijje ibn El-Velid a on je slab, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Sahiha” (1011) i kaže da je Bekijje izgovorio “haddesena” (pričao nam je).

[30] Tirmizi (1779), Nesai (4565), Darimi (1983) i Ahmed (20982), ocijenio ga je vjerodostojnim Albani u “Miškatul-mesabihi” (506), takođe, prenosi se u knjizi “Revdatul-muhaddisin” (3303) da ga je Ibn Hadžer ocijenio vjerodostojnim.

[31] Ebu Davud (4239) a kaže Ebu Davud da Ebu Kilabe nije sreo Muaviju, Nesai u “Kubra” (9816), Ahmed (16890) i Bejheki (6339), kaže Šuajb Arnaut u Tahkiku Musneda imama Ahmeda da je hadis sahih a da je sened ovog hadisa slab jer je mursel, takođe Albani je ocijenio hadis vjerodostojnim u “Sahihu Ebi Davud” (3566).

[32] Ebu Davud (4130), Albani ga je ocijenio dobrim u “Daifa” (6687) i u “Miškatul-mesabih” (2775).

[33] Tuhfetul-ahvezi (4/469).

[34] Redul-muhtar (5/225).

[35] Šerhuz-zerkani (1/23) i Hašijetul-hareši (1/90).

[36] El-Fetava el-hindijje (5/335).

[37] Hašijetu Ibn Abidin (1/136) i El-Bedai'u es-sanai'u (1/85) .

[38] Hašijetu Dusuki (1/54) i Mevahibul-dželil (1/101).

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje