Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
PRAVLJENJE PARFEMA SA ETANOLOM (ALKOHOLOM)
Alejkumusselam. Etanol je primarni alkohol koji pripada skupini alkohola i najčešće se nalazi u alkoholnim pićima tako da se u svakodnevnom govoru naziva samo alkoholom.Upotrebljava se kao otapalo i sredstvo za ekstrakciju, dezinfekciju, konzerviranje i pri proizvodnji alkoholnih pića. Služi i kao pviše
Alejkumusselam.
Etanol je primarni alkohol koji pripada skupini alkohola i najčešće se nalazi u alkoholnim pićima tako da se u svakodnevnom govoru naziva samo alkoholom.Upotrebljava se kao otapalo i sredstvo za ekstrakciju, dezinfekciju, konzerviranje i pri proizvodnji alkoholnih pića. Služi i kao polazna sirovina za cijeli niz hemikalija. Najjača alkoholna pića sadrže oko 45 % alkohola, dok je zapremni udio etanola u apsolutnom alkoholu 96%. Ako čovjek popije 500 ml čistog etanola može umrijeti. Sa šerijatske strane etanol je vrsta alkohola na čiju zabranu pijenja se odnose šerijatski tekstovi.
A što se tiče pravljanja parfema u čijem sastavu je nalazi velika količina etanola, tj. alkohola na čiju zabranu pijenja se odnose šerijatski tekstovi, to pitanje se vraća na mes'elu: da li je alkohol čist ili nečist. Odnosno, ako je alkohol čist onda je njegova upotreba u parfemu dozvoljena, a ako je nečist onda ga nije dozvoljeno koristiti u spravljanju parfema. Zabranjen je jer bi mirisanje sa tim parfemom značilo da na svom tijelu ili odjeći imamo nečistoće a muslimanu nije dozvoljeno da klanja sa nečistim tijelom ili odijelom, a sa druge strane obavezan je da otklanja nečistoću sa tijela i odjeće.
A što se tiče čistoće alkohola, svejedno bio on etanol ili vino, rakija i pivo, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvi općepoznati stav učenjaka je da je alkohol nečist. Ovo je mišljenje džumhura učenjaka a na čemu su i učenjaci četiri mezheba od hanefija, malikija, šafija i hanabila. Oni svoj stav dokazuju prije svega time što je alkohol zabranjen, a što je upitno jer nije sve što je zabranjeno u nekom smislu (poput pijenja) automatski i nečisto. Takođe, dokazuju nečistoću alkohola sa ajetom: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su nečistoća, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite” (El-Maide 90), tj. da se u ajetu pod riječju “nečistoća” misli na fizičku nečistoću. Međutim, dokazivanje sa ovim je slabo jer je ispravno da se u ajetu misli na nečistoću u prenesenom značenju zbog toga što su kocka i strelice za gatanje same po sebi čiste.
Drugi stav učenjaka je čistoća alkohola. To je mišljenje Lejs ibn S'ada, Rebi'atu Er-R'eja, El-Muzenija (učenika Šafije), šejha Albanija i Ibn ‘Usejmina. Oni čistoću alkohola dokazuju time da je osnov u svim stvarima da su čiste sve dok nam ne dođe validan šerijarski dokaz da je nešto nečisto, a da je alkohol nečist nema dokaza. Ovaj stav je bliži ispravnom zbog snage dokaza.
Prema tome, dozvoljeno je da se prave parfemi koji u svom sastavu sadrže alkohol etanol, a Alah zna najbolje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeNOŠENJE PIRSINGA NA PUPKU
Alejkumusselam. O ovome sam već pisao u knjizi "U islami je odgovor", pa evo opširnije o toj temi. NOŠENJE PIRSINGA NA NOSU, OBRVI, JEZIKU I SLIČNO Pošto je u Šerijatu propis o nečemu dio ispravnog poimanja istog, prije govora o šeijatskom statusu nešenja pirsinga potrebno je ukratko pojasniti šta jviše
Alejkumusselam.
O ovome sam već pisao u knjizi “U islami je odgovor”, pa evo opširnije o toj temi.
NOŠENJE PIRSINGA NA NOSU, OBRVI, JEZIKU I SLIČNO
Pošto je u Šerijatu propis o nečemu dio ispravnog poimanja istog, prije govora o šeijatskom statusu nešenja pirsinga potrebno je ukratko pojasniti šta je to pirsing i njegov kratki historijat.
Naime, riječ pirsing potiče od engleske riječi ”pierce”, što znači probosti, probušiti. Pirsing je uljepšavanje tijela ugradnjom nakita na neobičnim mjestima, a to su najčešće uho, nos, obrva, jezik, usna, pupak, bradavica na grudima i polni organ. Metalni predmeti u vidu šipki, prstenova i drugih sličnih oblika se ubacuju u izbušenu kožu.
Kratki historijski pregled
Tradicija pirsinga (body piercinga) seže daleko u ljudsku povijest. Ljudi se na različite načine ukrašavaju stolječima. Razne vrste pirsinga imaju svoje značenje kroz ljudsku povijest. U primitivnim zajednicama gdje novac, luksuzni automobili i ostali oblici modernog standarda nisu postojale, mladi pripadnici oba pola da bi privukli drugi pol buše razne dijelove tijela, mažu se blatom u vidu šara, tetoviraju i slično. Kod nekih plemena postupak bušenja kože i ukrašavanja imaju vjerski smisao, štite od zlih duhova i slično. Pirsing hrskavice uha nastao je u Africi, Indoneziji i Indiji kao simbol ljepote i bogatstva. Pirsing obrve i nosa kod starih Egipčana je bio znak vladarske krvi. Pirsing usne potieče iz Australije, Nove Gvineje i Afrike, a tim se ritualom slavio prijelaz iz maloljetnosti u doba zrelosti. Indijanci iz plemena Maja imali su rituale busenja jezika kada su htjeli razgovarati sa svojim precima. U 14. stoljeću žene u Bavarskoj su si bušile bradavice na grudima i stavljale zlatne kružiće sa dijamantom sto se smatralo očaravajućim. U doba Rimskog carstva muskarci su bušili bradavice kao dokaz hrabrosti. Pirsing u zapadnoj kulturi pojavio se kao moda, prije svega kod mladih, krajem 20. Stoljeća. Taj trend bušenja tijela jedno vrijeme je bio statičan i ne baš tako popularan. Ali zadnjih godina ponovo je zaživio i sve više mladih ima neki od tih ukrasa na tijelu.
Tehnologije današnjice su dozvolile da pirsing zarasta veoma brzo i već poslije nekoliko dana počinje da privlači pažnju. Za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, kao i način potvrde sopstvenog identiteta, odnosno trenutka kada postaju samostalni izlaskom iz porodične zavisnosti. Bušenjem jednog ili drugog mjesta na tijelu mladi žele ukrasiti svoje tijelo, izdvojiti se od drugih, skrenuti pažnju na sebe.
Šerijatski status stavljanja pirsinga
Što se tiče stava Islama o pisingu može se reći sljedeće.
Prvo – stavljanje pirsinga na bilo koji dio tijela od strane muškaraca nije dozovoljen, jer je ukrašavanje nakitom osobenost i specifičnost ženskog pola, a Šerijat zabranjuje oponašanje muškog pola ženski i obrnuto u stvarima koje su specifične samo za jedan pol. Prenosi se u vjerodostojnom hadisu od Ibn ‘Abbas, radijallahu anhuma, “da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo žene koje oponašaju muškarce i muškarce koji oponašaju žene”[1].
Drugo – oko bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Džumhur učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila, kao i većina imama selefa i potonjih učenjaka su na stavu dozvole bušenja uha žene radi stavljanja nakita[2]. Ibnul-Kajjim prenosi da džumhur učenjaka smatra da je pokuženo[3], što je upitno.
A grupa učenjaka koja to zabranjuje, a od njih je Ebu Hamid El-Gazali[4], argumentira svoj stav time što bušenje uha predstavlja nanošenje bola, svejedno bilo djevojčici ili odrasloj ženi. A ukrašavanje nije od nužnih niti veoma potrebnih stvari u životu nego spada u luksuz i komfornost života te nije dozovljeno zbog toga nanositi bol tijelu.
Ispravno je mišljenje koje zastupa džumhur. Bušenjem ušiju radi stavljanje nakita se žena ukrašava i u tome je velika korist za nju i njenog muža. To se radilo u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do dana današnjeg bez ikakvog prijekora. A dokaz za to je hadis mutefekun alehi od Aiše, radijallahu anha, o ženi Ummu Zer'i o kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo da je Ummu Zer'i rekla da joj je (njen muž) okitio uši nakitom, a to je se radilo sa mindžušama okačenim na ušima[5]. Takođe, hadis mutefekun alejhi od Bilala, radijallahu anhu, u kojem je došlo da su žene davale nakit sa ušiju i vrata kao sadaku[6]. Kaže Ibnul-Kajjim: “Dovoljan je dokaz koji upućuje na dozvolu (bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita) to što su Allah i Njegov Poslanik znali da to ljudi rade a oni su to šutnjom odobrili, a da je bili nešto u tome došla bi zabrana u Kur'anu i Sunnetu”[7].
Treće – islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko stavljanja pirsinga na nos, usne i obrve između dozvole, pokuđenosti i zabrane. A oko stavljanja pirsinga na jezik, pupak, polni organ i bradavice na grudima nisam našao da je neko od učenjaka o tome govorio.
Prvo mišljenje je dozovla stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela na čemu su od savremenih učenjaka Abdurahman Suhajm[8]i Abdullah Džibrin[9]. Učenjak Abdullah Fekih[10] takođe smatara to dozovljenim uz određene šarte. Kada je upitan o tome odgovorio je da je dozovoljeno ako je to običaj žena muslimanki da se tako ukrašavaju analogno na dozvolu bušenja ušiju radi vješanja ukrasa, jer im je zajedničko postojanje potrebe za ukrašavanjem. S tim da je on uslovio da to ne uzrokuje loše posljedice na tijelu žene, kao i da to ne bude oponašanje vjerskih obreba Indijaca. Kada je šejh ‘Usejmin upitan o bušenju nosa rekao je da je to predstavlja vid masakriranja i unakažavanja izgleda, i kaže da vjerovatno neki drugi učenjaci ne vidi ovu stvar ovakvom. I onda dodaje da žena koja živi u zemlju u kojoj se bušenje nosa radi vješanja ukrasa smatra ljepotom, ukrasom i uljepšavanjem, da onda nema smetnje da se to radi[11].
Drugo mišljenje je stav šejha Abdurrahmana Berraka koji izražava dozu opreza i pokuđenosti prema stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela. Kada je upitan o bušenju nosa i obrva radi ukrašavanja odgovorio je da je preče da se to ne radi jer se ne vidi u tome jasna korist uz prisustvo nanošenja bola i unakažavanja izgleda, i još kaže da je bušenje obrve je gore od bušenja nosa. Zatim zaključuje da je bušenje uha radi vješanja mindžuša bila praksa žena u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je preče da se ostane na tome[12].
Treće mišljenje je zabrana bušenja nosa radi stavljanja ukrasne halke, kuglice i slično na čemu su učenjaci šafijskog mezheba[13], poput Dimjatija, Ibn Hadžera Hejsemija i Ensarija. Kažu da to ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, za razilku od bušenja uha radi vješanja nakita koje predstavlja izraz ljepote kod svih ljudi.
Nakon izložene analize ovog pitanja vrlo je bitno konstatovati činjenicu da je stavljanje pirsinga na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, polni organ i bradavice na grudima moda i trend kod mladih na Zapadu koji je postao poularan krajem 20. Stoljeća. Takođe da za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, te način potvrde sopstvenog identiteta, izdvojanja od drugih i skretanja pažnje na sebe. A specifična grupa koja se izdovila sa ovim trendom i skreće time pažnju na sebe su mahom narkomani, uličari, huligani i propaliteti raznih vrsta. A ako se među njima i nađe narmalan dio omladine to su mladi predstavnici zapadne kjafirske civilizacije.
Prem tome, nema sumnje da je stavljanje pirsinga na dijelove tijela mimo ušiju osobenost i specifičnost zapadne kjafirske omladine.
Sa druge strane, zabranjeno je muslimanima oponašanje kjafira u stvarima koje su specifične samo za kjafire.
Dokaz za to je hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko oponaša neke ljude (neki narod) on je od njih”[14].
Takođe, stavljanje pirsinga na ovako neobičnim mjestima tijela predstavlja vid unakažavanja, izobličavanja i skrnavljenja ljudskog tijela. Iako će oni koji to rade ustvrditi da je to način izražavanja ljepote kao što homoseksualci smatraju svoju izopačenost prirodnim stanjem.
Argument sa kojim šafijski učenjaci potkrepljuju zabranu ovog djela, tj. da stavaljanje pirsinga na gore spomenute dijelove tijela ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, ovaj argument je jako precizan. Jer omladina koja to radi želi se time istači, izdvojiti od ostalih ljudi i na sebe skrenuti pažnju.
Između ostalog, stavljanje pirsinga na pupak, polni organ i bradavice je veoma opasan jer su to jako osjetljiva mjesta.
Na kraju se da konstatovati da je stav šafijskih učenjaka, a čemu naginju Ibn ‘Usejmin i Abdurrahman Berrak, a to je zabrana stavaljanja pirsinga na na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, polni organ i bradavice (izuzimaju se uši), da je to radžih (odabrano) mišljenje.
I to zbog zabrane oponašanja kjafira u stvarima koje su osobene samo njima, a Allah zna najbolje.
[1] Buharija (5885), Ebu Davud (4097), Tirmizi (2784), Ibn Madže (1904), Ahmed (1/339) i ostali.
[2] Hašijetu Ibn ‘Abidin (5/249), El-Kaljubi me'a Hašijeti ‘Amire (4/211), Fethul-bari (10/331), Tefsirul-Kurtubi (5/392-393) i El-Mevsu'atu el-fikhijje (11/272-273).
[3] Igasetul-lehefan (1/106).
[4] Ihjau’ ‘ulumid-din (2/341).
[5] Buahrija (5189) i Muslim (6458).
[6] Buharija (964) i Muslim (2085).
[7] Tuhfetul-atfal (2/12).
[8] El-Fetava el-‘amme (1/17).
[9] Fetava mevki'il-eluke, broj 1727.
[10] Eršif multeka ehlil-hadisi (9/435).
[11] Fetava Ibn ‘Usejmin, broj 69.
[12] Fetaval-islam (9/84).
[13] I'anetut-talibin (4/19) i Hašijetul-džemel (10/157).
[14] Ebu Davud (4033), Ahmed (5115), Taberani (8327), vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hibban, Iraki, Alabani i Sulejman ‘Alevan, a dobrim su ga ocijenili Ibn Hadžer i Ibn Tejmije.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeIma li žena pravo udjeljivati od muževa imetka za svoje dobro na ahiretu?
Zna se da je mužev imetak njegova svojina, i da niko nema pravo udijeliti tuđi imetak bez njegove dozvole. Nema smetnje u tome da žena udijeli dio muževa imetka za svoje dobro na ahiretu ili za dobro nekog svog umrlog rođaka ukoliko joj muž to dopusti; ako ne dopusti, tad je zabranjeno da to čini jeviše
Zna se da je mužev imetak njegova svojina, i da niko nema pravo udijeliti tuđi imetak bez njegove dozvole. Nema smetnje u tome da žena udijeli dio muževa imetka za svoje dobro na ahiretu ili za dobro nekog svog umrlog rođaka ukoliko joj muž to dopusti; ako ne dopusti, tad je zabranjeno da to čini jer taj imetak njemu pripada. Imetak muslimana može se uzeti samo u slučaju da je on time zadovoljan.
Šejh Muhammed b. Usejmin
Vidi manjePROPIS STAVLJANJA SPIRALE (ili privremenog odgađanja trudnoće uopćeno)
Alejkumusselam. Odgovor na ovo pitanje se u globalu vraća na poznato savremeno pitanje čiji je naslov: upotreba kontracepcijskih sredstava radi privremenog sprečavanja trudnoće. O toj temi je napisana detaljnija studija evo njenog teksta. Pod privremenim sprečavanjem trudnoće neki učenjaci poviše
Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje se u globalu vraća na poznato savremeno pitanje čiji je naslov: upotreba kontracepcijskih sredstava radi privremenog sprečavanja trudnoće. O toj temi je napisana detaljnija studija evo njenog teksta.
Pod privremenim sprečavanjem trudnoće neki učenjaci podrazumijevaju sprečavanje spajanja muškog i ženskog sjemena ili sprečavanja začeća ako se spoje upotrebom kontracepcijskih sredstava. Dok drugi dio učenjaka relativizira ulogu kontracepcijskih sredstava, pa kažu da je privremeno sprečavanje trudnoće upotreba kontracepcijskih sredstava za koje se misli da sprečavaju trudnoću.
Ovaj pojam će biti mnogo jasniji ako ga uporedimo sa pojmovima koji su mu slični, poput ograničenja poroda i planiranje poroda.Ograničenje poroda je vid trajnog sprečavanja trudnoće određivanjem broja djece koju će žena roditi, npr. dvoje ili troje, a mimo toga se koriste kontracepcijska sredstva za sprečavanje i abortus za otklanjanje trudnoće.
Ograničenje poroda može biti zakonom određeno od strane države, kao što je slučaj u Kini, ili slobodan izbor pojedinca. Usput da napomenem da su učenjaci jednoglasni na zabrani ograničavanja poroda kao vida trajnog sprečavanja trudnoće, jer se suprostavlja jasnim tekstovima Kur'ana i Sunneta. (pogledaj: Fikhul-nevazil 4/9-22).
Iz ovoga se vidi jasna razlika između privremenog sprečavanja trudnoće i ograničenja poroda, jer privremeno sprečavanje trudnoće je u određenim vremenskim periodima bez ograničenja na određen broj djece. A što se tičeplaniranja poroda, pod njim se podrazumijeva raspored trudnoća na određene periode bez zaustavljanja kod određenog broja djece, te je tako sinonim za privremeno sprečavanje trudnoće.
Neki smatraju da nema razlike između ograničenja poroda i planiranja poroda, jer i jedno i drugo znači raspored poroda i sprečavanje trudnoće na određeno vrijeme. A ispravno je da među njima postoji razlika, jer ograničavanje poroda podrazumijeva stavljanje granice u broju djece, dok je planiranje raspored trudnoća u određene periode bez određivanja granice u broju djece. (pogledaj: Ebhasu hejeti kibaril-ulema 2/422, i Kadijjetu tahdidin-nesl, Ummu Kulsum str.128, Tenzimun-nesli, Et-Turejki str,17)
Razlozi sprečavanja trudnoće
Allah, subhanehu ve teala, je učinio milost svojim robovima kada im je dao supruge od njih samih i opskrbio ih djecom i unucima, pa kaže Uzvišeni: “Allah za vas stvara žene od vaše vrste, a od žena vaših daje vam sinove i unuke, i ukusna jela vam daje.Pa zašto u laž oni vjeruju, a Allahove blagodati poriču.” (En-Nahl 72)
Najbitniji ciljeva braka su polno naslađivanje, rađanje djece i povećanje potomstva.
Od Enesa, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, naređivao ženidbu a žestoko zabranjivao neženstvo, i rekao bi: “Ženite one koje su vam drage, koje su rotkinje, jer ja ću se ponositi vašom brojnošću pred poslanicima na Sudnjem danu” (bilježi ga Ahmed 3/158 i Ibn Hibban broj 1228, Bejheki 7/81, Ibn Hadzer ga je ocijenio vjerodostojni u Fethul-bari 9/111). Zbog toga kažu učenjaci da je mustehab da se žene rotkinje, jer se time povećava porod.
Od opravdanja i motiva, koje navode neki učenjaci, zbog kojih supružnici nastoje da privremeno sprečavaju trudnoću i prave razmak između djece, su sljedeći: (pogledaj: Tenzimun-nesli ve tahdiduhu, Hasen eš-Šazli 1/140)
1) Motivi koji su vezani za supruga: siromaštvo zbog kojeg se boji, ako se poveća broj djece, da neće moći ispuniti obaveze prema njima kao što hrana, stan, odjeća, i ostalog što se podrazumijeva pod obaveznom brigom o djetetu.
2) Motivi koji su vezani za suprugu:
1. Ako trudnoća izaziva kod žene dodatne poteškoće mimo uobičajenih, kao sto je slučaj da žena ne može da rodi osim putem operacijskog zahvata, pa joj je zbog toga potrebno da napravi razmak između trudnoća.
2. Ako je žena lošeg ahlaka i muž hoće da se rastane od nje, pa zbog toga ne želi da ima sa njom djecu.
3. Briga žene o svom izgledu, čuvanju ljepote i zdravlja kako bi njen muž sto duže uživao u njoj.
4. Zauzetost supruge poslom izvan kuće ili studiranjem, što joj otežava brigu o djeci i njihov odgoj.
3) Motivi koji su vezani za dijete:
1. Ako se strahuje za dojenče da će oslabiti ili umrijeti zbog majčine trudnoće, jer sa njom se prekida dojenje.
2. Ako je pokvareno vrijeme pa se boji za potomstvo da će se iskvariti.
3. Ako žena živi u neislamskoj sredini (u zemljama kufra) pa se boji kufra za svoje dijete, ili se boji pokvarenog ahlaka zbog neislamske sredine.
Vrste kontracepcijskih sredstava za privremeno sprečavanje trudnoće
Kontracepcijska sredstva djeluju na jedan od dva načina:
a. Sprečavanje sastajanja muških i ženskih sjemenki putem ubijanja muških sjemenki, njihovog slabljenja, ili sprečavanje njihovog izlaska u osnovi. Na ovaj način djeluje većina kontracepcijskih sredstava.
b. Sprečavanje oplođene ženske sjemenke da se zakači za zid maternice zbog postojanja prepreke na zidu maternice.
Sredstva za kontracepciju se mogu podijeliti u grupe:
1. Sredstva koja koriste samo žene.
2. Sredstva koja koriste samo muškarci.
3. Sredstva koja koriste muškarci i žene.
Sredstva koja koriste samo žene
Ova sredstva je moguće podijeliti u četiri skupine:
A. Prirodna sredstva, a najvažnija od njih je izračunavanje plodnih i neplodnih dana.
B. Hormonska sredstva koja sadrže tablete za sprečavanje trudnoće, obične injekcije, podkožne injekcije, injekcije u vene.
C. Mehanička sredstva, a to su ona koja se oslanjaju na stavljanje sredstava u rodnicu ili maternicu koja sprečavaju dolazak muškog sjemena ili sprečavaju da se ženska jajna ćelija zakači za zid maternice, kao što je spirala.
D. Hemijska sredstva, poput krema koje se koriste u rodnici.
Sredstva koja koriste samo muškarci
1. Azl – pod kojim se podrazumijeva da muž izvadi polni organ kada se približi vrijeme ejakulacije (izbacivanja sjemena) tako da izbaci sjeme izvan polnog organa žene.
2. Prezervativ.
3. Tablete za sprečavanje trudnoće.
Sredstva koja koriste muškarac i žena
Pod njima se podrazumijeva privremena neplodnost, koja u slučaju muškarca podrazumijeva vezivanje kanala koji je povezan sa oba testisa da bi se spriječilo izlaženje sjemena, a to se postiže hirurškim zahvatom ili ubrizgavanjem sredstva koja dovode do zatvaranja jajovoda. Ova neplodnost ne sprečava polni odnos muškarca ali sadrži veliku opasnost, jer mal procenat onih koji se uspiju vrati u stanje plodnosti poslije odvezivanje jajovoda zbog štete koja se učini na njemu. Zbog toga ljekari smatraju ovu vrstu neplodnosti jednom od vrsta stalne neplodnosti.
Što se tiče žene, to se postiže vezivanjem jajovoda bilo operacijom ili ubrizgavanjem sredstva u jajovode koja sprečavaju izlazak jajašceta ili sprečavaju njegovo spajanje sa muškim sjemenom. Ovaj zahvat je složeniji i opasniji od onog kod muškarca, jer je vraćanje žene u stanje plodnosti teže, te ga zbog toga ljekari ne preporučuju osim u nuždi.
Šerijatski status upotrebe sredstava za privremeno sprečavanje trudnoće
Današnji učenjaci smatraju da se propis upotrebe kontracepcijskih sredstava vraća na propis azla zbog sličnosti među njima. Ta sličnost se ogleda u dvome: prvo u tome što je sam azl vrsta sprečavanja trudnoće, drugo – što azl i druga kontracepcijska redstva, svejedno da li ih koristi žena ili muškarac, imaju isti cilj a to je sprečavanja spajanja muškog i ženskog sjemena kako bi se izbjegla trudnoća.
Islamski učenjaci po pitanju azla imaju tri mišljenja: (pogledaj: El-Mugni 7/226, Ihkamul-ahkam 2/207)
Prvo: dozvola azla uz saglasnost žene.
Ovo je mišljenje džumhura islamskih učenjaka od hanefija, malikija i hanabila.
Drugo: apsolutna dozvola.
Ovo je stav šafijskog mezheba i mišljenje kod hanabila.
Treće: apsolutna zabrana.
Ovog stava su zahirije, i to je mišljenje kod hanabila i Ruvejanija od šafija.
Ispravno je da je azl uopćeno dozvoljen našto ukazuju sljedeći dokazi:
1. Hadis Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, prenosi da je došao čovjek Poslaniku, salallahu alejhi ve selem, i rekao mu: “Imam robinju koja služi kod nas i ja joj prilazim, a ne bih volio da ostane trudna”, pa reče Allahov Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem: “Čini azl …”. (prenosi ga Muslim, broj hadisa 1439).
2. Hadis Džabira, radijallahu anhu, takođe, u kojem kaže: “Činili smo azl, a Kur'an je objavljivan”. (prenosi ga Buhari pod brojem 4911).
3. Hadis Džabira, radijallahu anhu, kaže: “Činili smo azl za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je to došlo do njega pa nam nije zabranio”. (prenosi ga Muslim pod brojem 1440).
Dzumhur učenjaka dovoljava azl pod šartom saglasnosti žene, a to argumentiraju sa sljedećim dokazima:
1. Idzma’ učenjaka da je azl zabranjen bez saglasnosti slobodne žene, kojeg prenosi Ibn Abdul-berr (Et-Temhid 3/148) i El-Kasani od hanefija (Bedaiu’-s-sanai’ 5/126).
Komentar: spomenuti idzma’ je upitan, jer je poznat stav šafijskog mezheba da se ne traži dozvola žene.
2. Hadis Omera ibn Hataba, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio azl sa slobodnom ženom osim s njenom dozvolom”. (prenosi ga Ibn Madže, Ahmed i Bejheki).
Komentar: u senedu ovog hadisa je Ibn Lehi'a a on je daif (slab), s tim da hadis neki učenjaci ocijenjuju dobrim podupirući ga riječima Ibn Abbasa i Ibn Omera, radijallahu anhuma, koje su u istom značenju. (Bejheki i Musannef Abdur-rezzaka)
3. Racionalni dokaz: azl podrazumijeva prekidanje užitka kod žene, na koji ona ima pravo, a isto tako ima pravo na djecu pa je s toga potrebna njena saglasnost.
Komentar: ovaj dokaz je neprihvatljiv, jer prekidanje užitka je izrazenije kod muža, a njeno pravo na djecu ne znači da mu nije dozvoljeno učiniti azl bez njene dovole, te da je griješan ako ga učini bez dozvole.
Iz prilozenog se vidi da uslovljavanje dozvole zene nema jaku potporu sa strane dokaza. U prilog ovome ide i stav dzumhura da u slučaju da postoji potreba ili opravdanje za azl, da je dozvoljen bez saglasnosti žene.
Zbog svega spomenutog dozvoljena je upotreba sredstava za privremeno sprečavanje trudnoće kod večine islamskih učenjaka.
Takođe, to je stav Muhammeda ibn Ibrahima, Abdulaziza ibn Baza i Muhammed ibn Usejmina, kao i Udruženja velikih učenjaka iz Saudijske arabije i Kolegija islamskog prava pri Rabiti. (pogledaj: El-Fetava el-muteašllika bit-tib ve ahkamil-merda 1/306)
U odluci Udruženja velikih učenjaka se kaže: “Ako je sprečavanje trudnoće zbog stvarne nužde, kao što je da žena ne rađa osim operacijskim zahvatom, ili da se odgađa trudnoća zbog koristi koju procijene supružnici, onda nema smetnje da se sprečava trudnoća ili odgađa”. (Karar broj 42 na osmom skupu)
Isto tako u odluci Kolegija islamskog prava se kaže: “Dozvoljeno je privremena kontrola u rađanju s ciljem da se razmaknu periodi trudnoće, ili obustavi rađanje na određeni period ako za to postoji šerijatski opravdan razlog shodno procjeni supružnika, pod uslovom da to ne prouzrokuje štetu i da sredstvo bude šerijatski dozvoljeno”. (Karar broj 1 na petom skupu)
Međutim ova dozvola nije apsolutna nego je uslovljena sa tri šarta:
1. Postojanje istinske potrebe za tim, svejedno da li je u tome pribavljanje koristi ili otklanjanje štete.
2. Saglasnost supružnika i njihovo zadovoljstvo s tim, jer oboje imaju pravo na to.
3. Da se njihovom upotrebom ne dogodi veća šteta od koristi, a određivanje te štete i koristi se vraća na pravednog doktora muslimana.
U određenim okolnostima privremeno sprečavanje trudnoće postaje obavezno, kao na primjer da trudnoća nanosi sigurnu štetu zdravlju žene ili postoji bojazan da se to može desiti.
A kada prestane potreba za korištenjem kontracepcijskih sredstava obaveza je prestati sa njihovim korištenjem, jer nije dozvoljena njihova stalna upotreba. A Allah zna najbolje.
Prema tome, nema smetnje da tvoja žena stavi spiralu radi privremenog odgađanja trudnoće. I da na kraju naglasimo da se stavljanje spirale ne razlikuje od drugih vrsta kontracepcijskih sredstava. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeSmije li siromah zadržati tuđi zekat ako nije njemu dat?
To je zabranjeno djelo, tako ne postupaju oni koji su povjerljivi. Tome je siromahu njegov prijatelj dao zekat da ga podijeli, pa je siromah ovdje opunomoćenik. Učenjaci su kazali da opunomoćeni nema pravo raspolagati imetkom onog koji ga je opunomćio za svoju vlastitu korist. U skladu s tim, siromaviše
To je zabranjeno djelo, tako ne postupaju oni koji su povjerljivi. Tome je siromahu njegov prijatelj dao zekat da ga podijeli, pa je siromah ovdje opunomoćenik. Učenjaci su kazali da opunomoćeni nema pravo raspolagati imetkom onog koji ga je opunomćio za svoju vlastitu korist. U skladu s tim, siromah u vezi s kojim pitate dužan je svog prijatelja izvijestiti o tome da je zadržao sav njegov imetak. Ako njegov prijatelj ne bude time zadovoljan, siromah mu mora vratiti sve što je uzeo, to jest snosi odgovornost za imetak koji je potrošio.
Koristim se ovom prilikom da opomenem neke neznalice na grešku koju čine. Naime, kad su siromašni, narod im daje zekat, a zatim se obogate te kasnije, kad im narod nudi zekat misleći da su i dalje siromašni, uzimaju taj novac i govore da ga nisu tražili, te da je to opskrba koju im je Gospodar svjetova poslao. To nije dozvoljeno činiti. Zabranjeno je da uzme zekat onaj koga je Allah, dželle šanuhu, učinio neovisnim, pa makar se radilo o maloj sumi novca. Neki od tih ljudi uzmu zekat i daju ga nekom drugom, premda nisu opunomoćeni od vlasnika zekata. I to je zabranjeno činiti, mada su oni u manjoj opasnosti od prethodne kategorije. I oni snose odgovornost za taj novac, to jest ako vlasnik zekata ne bude zadovoljan njihovim postupkom, moraju vratiti sve što su uzeli.
Šejh Muhammed b. Usejmin
Vidi manjeJesam li dužan davati zekat na trgovačku robu (nekretninu ili auto)?
Hvala i zahvala pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata. Prvo, obveznik nije dužan davati zekat na stvari koje posjeduje i njima se koristi sve dok ne donese odluku da će tim stvarima trgovati. Kad je riječ o ovom pitanju, veoma je važno napravitiviše
Hvala i zahvala pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.
Prvo, obveznik nije dužan davati zekat na stvari koje posjeduje i njima se koristi sve dok ne donese odluku da će tim stvarima trgovati. Kad je riječ o ovom pitanju, veoma je važno napraviti razliku između robe koju čovjek prodaje i one kojom trguje. Trgovina je širi pojam od prodaje. Naime, čovjek određenu stvar, koju posjeduje, može prodavati iz više razloga, pa je može prodavati zato da je se oslobodi, ili zato što mu se ona ne sviđa, ili zbog toga što se nalazi u teškoj materijalnoj stiuaciji, ili zato što mu je potreban novac i tako dalje, dok se trgovina poduzima radi ostvarenja profita. Glede obaveznosti davanja zekata mjerodavna je namjera da se trguje, a ne namjera da se proda određena roba.
Drugo, kupnja neke robe radi trgovine i upotrebe za vlastite potrebe može imati nekoliko pojavnih oblika.
Prvi oblik jest da čovjek određenu robu kupi s namjerom posjedovanja i upotrebe za vlastite potrebe, imajući namjeru da će je prodati ako u tome vidi ostvarenje profita. Na takvu robu ne daje se zekat jer je ona kupljena prvenstveno zbog vlastite potrebe i posjedovanja. U hanefijskom djelu ed-Durrul-muhtar, 2/274, kaže se: “…ili ako čovjek kupi nešto zbog vlastitih potreba, a ima namjeru da to proda i zaradi ako mu se ukaže prilika, ne daje zekat na tu robu.” U djelu el-Muhitul-buhrani stoji: “Hišam kazivaše da je upitao Muhammeda b. el-Hasana eš-Šejbanija hoće li čovjek koji kupi određenu robu, imajući namjeru da je proda ako u tome vidi profit, davati na nju zekat. Muhammed je odgovorio: ‘Davat će zekat na tu robu samo u onom slučaju kad je kupi prvenstveno radi trgovanja njome.’” Imam es-Semerkandi naveo je ovaj slučaj u nešto izmijenjenoj verziji, pa je rekao: “Hišam je govorio da je upitao Muhammeda b. el-Hasana eš-Šejbanija: ‘Hoće li čovjek koji kupi određenu robu, imajući namjeru da je proda ako u tome vidi profit, davati na nju zekat?’ Muhammed mu je odgovorio: ‘Neće na tu robu davati zekat. Ljudi kupe zarad vlastitih potreba, pa prodaju ako u tome vide profit’” (Ujunul-mesail, str. 42). Šejh Ibn Usejmin veli: “Pretpostavimo da čovjek ima nekretnine kojima ne želi trgovati, ali bi ih prodao kad bi mu neko za njih ponudio velik iznos novca – te se nekretnine ne smatraju trgovačkom robom jer ih čovjek ne posjeduje s namjerom da njima trguje. Uostalom, svaki bi čovjek vjerovatno prodao ono što posjeduje kad bi mu neko ponudio izuzetno veliki iznos za to, pa makar se radilo o kući, autu…” (eš-Šerhul-mumti, 6/142)
Drugi oblik jest da određenu robu (auto ili stan u kojem živi ili ga daje pod kiriju) kupi s namjerom trgovine i zarad ostvarenja profita, a njome se koristi dok je ne proda. Na takvu se robu daje zekat jer je kupljena prvenstveno s namjerom trgovanja i ostvarenja materijalne dobiti, te, kad je riječ o obaveznosti davanja zekata, korištenje te stvari nema nikakav utjecaj. U djelu Hašijetu Ibni Abidin, 2/272, kaže se sljedeće: “Ako čovjek nešto kupi radi trgovine i zarade te se time koristi dvije godine, naprimjer, to i dalje ima status trgovačke robe na koju daje zekat. Zekat neće davati na tu robu onda kad odluči da njome prestaje trgovati.”
Treći je oblik da robu kupi podjednako s namjerom da se njome koristi i da njome trguje, te nijedna od tih namjera nije glavna, a ni sporedna. Primjer za ovaj oblik jest da čovjek kupi stan radi stanovanja u njemu dvije godine, naprimjer, ili radi njegova izdavanja, kao i radi toga da ga zatim proda jer će tad nekretnine poskupjeti. Kad je riječ o robi kupljenoj s ovom namjerom, većina islamskih učenjaka smatra da se na nju zekat mora dati. Oni svoj stav obrazlažu time što kažu da odluka o upotrebi te robe za vlastite potrebe ne poništava odluku o trgovanju njome. Šejh Ibn Baz kazao je: “Kad se radi o nekretninama koje su na prodaju, a koje su istovremeno date pod zakup, na njih se svake godine mora dati zekat u protivvrijednosti onog dana kad se vrši procjena njihove vrijednosti” (Medžmuu fetava, 14/168).
Četvrti oblik jest da robu kupi s namjerom da se njome koristi ili da je iznajmi, imajući namjeru da će je prodati onda kad mu više ne bude potrebna, odnosno da će je zamijeniti za neku drugu robu. U tom slučaju ne daje na nju zekat, zbog nepostojanja namjere trgovanja njome i ostvarenja profita. Kao primjer možemo navesti agencije za izdavanje auta koje auto kupe s namjerom da ga izdaju dvije-tri godine i da ga zatim prodaju kako bi kupili nov auto. U tom slučaju zekat se daje samo na zaradu, a ne na auto kao trgovačku robu. U djelu el-Muhitul-buhrani, 2/249, stoji: “Onaj ko kupi zapregu i izdaje je ljudima ne mora dati zekat nakon što prođe godinu dana, jer je nije kupio s namjerom trgovine već s namjerom ostvarenja zarade. I kad je o tome riječ, nije mjerodavna ni namjera da će zapregu na koncu prodati.” A Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info
Vidi manjePROSLAVLJANJE, UČESTVOVANJE I ČESTITANJE NEVJERNIČKIH (vjerskih ili nevjerskih) PRAZNIKA
Alejkumusselam. Kjafirski praznici se mogu podijeliti u vjerske i nevjerske praznike. Od vjerskih praznika su božić, uskrs, raznorazne slave i slično. A od nevjerskih su nova godina, 8. mart (dan kjafirskih žena), valentino (iako ima pagansko-kršćansko porijeklo) i slično. Što se tiče odazivanja, obviše
Alejkumusselam.
Kjafirski praznici se mogu podijeliti u vjerske i nevjerske praznike.
Od vjerskih praznika su božić, uskrs, raznorazne slave i slično. A od nevjerskih su nova godina, 8. mart (dan kjafirskih žena), valentino (iako ima pagansko-kršćansko porijeklo) i slično.
Što se tiče odazivanja, obilježavanja i čestitanja kjafirskih vjerskih praznika, svejedno bio to božić, uskrs, slave i slično odgovor je u sljedećim redovima.
Čestitanje kjafirima njihove vjerske praznike, poput božića, uskrsa i slično, je zabranjeno oko čega nema razilaženja među učenjacima, kako prenosi Ibn Kajjim u svojoj knjizi „Ahkamu ehliz-zimme“.
Kaže Ibn Kajjim: „Čestitanje kjafirima njihova vjerska obilježja je zabranjeno na čemu su složni učenjaci. Poput toga da im čestita njihove praznike i post, pa im kaže: sretan vam praznik ili slično, iako sa ovim ne čini kufr ono je haram. To je poput toga da im čestita njihovo činjenje sedžde kipu, nego čak i veći grijeh i više prezreno kod Allaha od čestitanja kjafirima pijenje alkohola, ubijanja, zinaluka i slično. Mnogi ljudi kod kojih vjera nije na velikom nivou upadaju u slične stvari neznajući odvratnost tog djela. Onaj ko čestita nekome njegovo činjenje grijeha, novotarije ili kufra taj se izlaže Allahovoj mržnji i srdžbi“.
Čestitanje kjafirima njihovih praznika je haram jer u sebi sadrži potvrđivanje onog na čemu su od njihovih obilježja vjere i zadovoljstvo sa onim na čemu su od kufra. A muslimanu nije dozvoljeno da bude zadovoljan sa obilježejima kufra kao ni da čestita onima koji su na tome, jer Uzvišeni kaže: „Ako vi budete činili kufr, – pa, Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan, da robovi Njegovi čine kufr, a zadovoljan je sa vama ako budete zahvalni.“ (Ez-Zumer 7) i kaže Uzvišeni takođe: „Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.“ (El-Maide 3)
Iz ovih ajeta je jasno da Allah subhanehu nije zadovoljan da Njegovi robovi čine kufr, pa kako onda da mi budemo zadovoljni s njim time što ćemo kjafirima čestitati na njihovom kufru? A ako bi oni nama čestitali njihove praznike nije dozvoljeno da im potvrdno odgovorimo. Jer to nisu naši praznici, i jer su to praznici sa kojima Allah nije zadovoljan. I jer su ti praznici jedno od dvoga: novotarija u njihovoj vjeri, ili su propisani u njihovoj vjeri ali su derogirani sa Islamom sa kojim je Allah subhanehu poslao Svoga zadnjeg Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.“ (Ali Imran 85)
Takođe, nije dozvoljeno muslimanu da se odazove njihovom pozivu da prisustvuje ili učestvuje u bilo kakvim njihovim svečanostima tim povodom, jer je to gore od samog čestitanja. Tako isto nije dozvoljeno muslimanima da obilježavaju te praznike kojekakvim priredbama, prigodama ili gozbama. Pod ovo ulazi razmjenjivanje poklona, dijeljenje slatkiša, sahana zgotovljene hrane, prekidanje s poslom taj dan i tome slično (osim ako je radnik prinuđen i nema izbora).
Jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan.
Molim Uzvišenog Allaha da učini muslimane ponosne sa njihovom vjerom, da ih učvrsti na tome i pomogne ih protiv Allahovih neprijatelja. A Allah je jak i moćan. (pogledaj: Medžmu'u fetava Ibn ‘Usejmin 3/44)
A što se tiče proslavljanja nove godina (8. marta i valentina koji potpadaju pod isti propis), kao prvo ispravno je da to nije kršćanski ili neke druge vjere praznik nego je to “međunarodni” nevjerski praznik kojeg su u početku forsirali i proslavljali komunisti a poslije komunističke i slicijalističke države ili njihove partije u nesocijalističkim državama da bi zatim proslavljanje iste prevladalo skoro u čitavom svijetu.
Detaljnije o ovome se može poslušati na temu „Proslavljanje nove godine“ na linku: http://www.youtube.com/watch?v=g5M0PFjYpRE
A skraćen odgovor bi bio da proslavljanje nove godine i učestvovanje (i čestitanje) u istome potpada pod mes'elu oponašanja kjafira u adetima i običajima koji su specifični samo za njih.
Naime, nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je zabranjeno oponašanje kjafira u nevjerskim običajima koji su specifični samo za njih.
Ta zabrana se zasniva na gore spomenutom hadisu u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan.
Takođe, u hadisu kojeg bilježe imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, a prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, čak kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” ”Jesu li to židovi i kršćani?”- upitali smo. ”A ko drugi?”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Dovoljna su ova dva argumenta u zabrani proslavljanja, bilo kojeg oblika učestvovanja ili četitanja nove godine.Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
PRIMANJE HEDIJA, PLATA ILI HRANE POVODOM KJAFIRSKIH PRAZNIKA
Alejkumusselam. U pitanju ima mnogo podpitanja pa će odgovor biti prilagođen tome. Razmjena hedija između muslimana i kjafira Dozvoljeno je muslimanu da prima hedije i poklone od kjafira kao i obrnuto, tj. da daje poklone kjafirima ma koje konfesije bili. Od argumenata koji ukazuju na ovu dozvolu suviše
Alejkumusselam.
U pitanju ima mnogo podpitanja pa će odgovor biti prilagođen tome.
Razmjena hedija između muslimana i kjafira
Dozvoljeno je muslimanu da prima hedije i poklone od kjafira kao i obrnuto, tj. da daje poklone kjafirima ma koje konfesije bili. Od argumenata koji ukazuju na ovu dozvolu su sljedeći hadisi:
– Hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Humejda, radijallahu anhu, u kojem on kaže da su bili sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u bici na Tebuku pa je kralj Ejleta dao hediju, tj. bijelu mazgu i ogrtač, Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
– Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem prenose Abbas i Ebu Sufjan ibn El-Haris, radijallahu anhuma, da su bili stalno sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u bici na Hunejnu a on je jahao bijelu mazgu koju mu je poklonio Fervete ibn Nufase El-Džuzane (koji nije bio musliman).
– Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Omer, radijallahu anhu, poklonio ogrtač svome bratu u Mekki koji je bio mušrik.
– Takođe bilježi Buharija u svom Sahihu da je Esmu bint Ebu Bekr, radijallahu anhauma, posjetila njena majka mušrikinja iz Mekke pa joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da održava rodbinske veze sa njom, a u što ulazi davanje hedija.
Prema tome, ovi hadisi jasno ukazuju da je muslimanu dozvoljeno da daje hedije kjafiru i da prima od njega.
Primanje poklona (ili hrane, novčane nadoknade i slično) od strane kjafira povodom njihovih praznika
Oko propisa primanja hedija koje se daju povodom nemuslimanskih praznika ucenjaci imaju tri stava:
Prvi stav – da nije dozvoljeno, jer to predstavlja učestvovanje, pomaganje i veličanje njihovih praznika.
Ovo je stav Stalne komisije za fetve u Saudiji i Bin Baza.
Drugi stav – da ne treba primati hedije, jer je vid učestvovanja u njihovim praznicima.
Ovo je stav Ibn Usejmina.
Treći stav – da nije dozvoljeno primiti od muslimana ako mu nije bila praksa prije toga da poklanja, a da je dozvoljeno od kjafira primiti ono sto nije samo po sebi haram.
Kazu da primanje od kjafira nije potvrđivanje njihovog praznika, nego to treba činiti radi dave i pridobijanja.
Kao dokaz je naveo predaje od Alije, Aiše i Ebu Berzeta, radijallahu anhum, da su primali ili dozvolili uzmanje hedija od voća a zabranili meso. (vjerodostojnost ovih predaja nisam istraživao)
Ovo je stav Ibn Tejmije i Muhammeda Saliha el-Munedždžida.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije u svojoj knjizi “Iktidau es-sirati el-mustekim“ (str. 227): “A ko da hediju muslimanima povodom ovih praznika, a inače nije uobičajeno da u drugim vremenima mimo praznika da im daju slične hedije, nije dozvoljeno da primi njegovu hediju, a naročito ako je hedija takva da se njome pomaže musliman u oponašanju kjafira, poput poklanjanja svijeće i sličnog za božić, ili poklanjanje jajeta, mlijeka i stoke za mali četvrtak koji se praznuje na kraju njihovog posta. Takođe, ne poklanja se bilo kome od muslimana hedija povodom i radi ovih praznika (kjafirskih praznika), a naročito ako se radi o nečemu sa čime se pomaže u oponašanju kjafira kao što smo već naveli“.
Ispravniji stav je zabrana i odbijanje primanja hedije, na čemu su prva dva stava, a Allah zna najbolje.
Stav Ibn Tejmije je kontradiktoran, jer kako može biti zabranjeno od muslimana a dozvoljeno od kjafira. Također, kako je zabranjena prodaja onoga sa čime se pomažu u prazniku, čestitanje, učestvovanje u prazniku i slično, jer je to vid obilježavanja i učestvovanja u niihovom prazniku, a onda primanje hedije koju ti da kjafir na dan i povodom tog praznika nije učestvovanje u prazniku. Ovo je očita kontradiktornost, ili je sve zabranjeno i sporno ili nije ništa.
Prema tome, nije dozvoljeno uzimanje tih hedija, jer to predstavlja veličanje njihovih praznika, potvrđivanje istih, kao i pomaganje i podržavanje kjafira u njihovom kufru u kojem se nalaze. Takođe, primanje hedija od njih ovim povodom predstavlja izraz poštovanja i pomaganja nevjernika u ispoljavanju i propagiranju obilježja njihove derogirane i iskrivljene vjere, a samo učestvovanje u tome je iskazivanje radosti zbog njihovih vjerskih praznika što često odvede da muslimani praznuju i učestvuju u njihovim praznicima kao da je to njihov praznik.
Ispravno je da u ovo ulazi i primanje i uzimanje hrane koju kjafiri naprave povodom njihovih praznika i dijele je zbog toga. Takođe, ono što je često praksa u nemuslimanskim zemljama da se povodom uskrsnih i božičnih praznika dijele novčane nadoknade ili trinaeste i posebne plate povodom njihovih praznika. Iz ove zabrane se izuzima dijeljenje trinaeste plate, regresa i slično koje se podudari sa spomenutim praznicima a dijele se nevezano za njihove vjerske praznike niti povodom njih, nego se daju na kraju radne godine.
Prodaja onog u čemu se pomažu (kjafiri) u njihovim praznicima
Takođe, kao što nije dozvoljeno primati hedije nije dozvoljeno muslimanu niti da prodaje one stvari sa kojima se pomažu muslimani u oponašanju kjafira u njihovim praznicima.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije u svojoj knjizi “Iktidau es-sirati el-mustekim“ (str. 227): “I nije dozvoljeno muslimanu da prodaje ono sa čime pomaže muslimane u oponašanju kjafira u njihovom prazniku od hrane, odjeće i slično, jer je u tome pomaganje u munkerima (onome što je zabranjeno)“. A zatim u istoj knjizi na 229. strani kaže: “A što se tiče prodaje njima (kjafirima) od strane muslimana za vrijeme njihovih praznika u onome u čemu se oni pomažu u njihovom prazniku od hrane, odjeće, mirisa i slično ili poklanjanja toga njima, ovo predstavlja pomaganje kjafira u održavanju njihovog praznika koji je haram (po Šerijatu). A ovo je izgrađeno na jednom temelju a to je da nije dozvoljeno prodavati kjafirima grožđe ili sokove od kojih oni prave alkohol, a takođe nije im dozvoljeno prodavati oružje sa kojim se oni bore protiv muslimana“.
Prisustvovanje kjafirskim praznicima i pomaganje u istim
U muslimanskoj državi nije dozvoljeno da zimijje (kjafiri koji plaćaju džizju i žive pod zaštitom muslimana) da javno ispoljavaju proslavljanje i obilježavanje njihovih vjerskih praznika.
Kaže Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “Ahkamu ehliz-zimme“ (3/1245-1250): “Pa kao što njima (kjafirima) nije dozvoljeno njega (praznik) javno ispoljavati, takođe nije dozvoljeno muslimanima da ih podržavaju u tome, niti da ih pomažu, kao ni da prisustvuju sa njima (njihovom praznovanju) oko čega su složni učenjaci koji su zaista učenjaci. Ovo su jasno izjavili fakihi sljedbenici četvorice imama mezheba u njihovim knjigama“, zatim je naveo riječi imama mezheba i njihovih učenjaka koje govore o zabrani gore spomenutog.
Argumenti spomenutih zabrana
Da je prisustvovanje kjafirskim praznicima zabranjeno ukazuju riječi Uzvišenog kada Allah, subhanehu ve te'ala, navodi osobine robova Milostivog: „I oni koji ne svjedoče (ne prisustvuju) laži“ (El-Furkan, 72).
Navodi Ibn Kesir u tefsiru ovog ajeta između ostalih tumačenja da se riječi Uzvišenog „ne prisustvuju laži“ na laži misli na mušričke praznike, a što se prenosi od mnogih mufessira.
Kaže Ibn Kesir: „A kažu Ebul-‘Alije, Tavus, Ibn Sirin, Dahhak, Rebi'a i drugi to su mušrički praznici“.
Znači, ajet jasno govori da Allahovi pravi robovi ne prisustvuju kjafirskim praznicima koji predstavljaju laži i iskrivljenu i deformisanu nebesku objavu i vjeru.
A da je bilo koji vid pomaganja (podrške ili veličanja) kjafirskih praznika takođe zabranjen ukazuju riječi Uzvišenog: „A nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu“ (El-Maide, 2). Ovim ajetom Uzvišeni zabranjuje međusobno potpomaganje muslimana u onome što je grijeh prema Allahu, što znači da je pomaganje kjafira u tome još veći grijeh. A nema sumnje da su njihovi praznici koji su zasnovani za iskrivljenoj i derogiranoj vjeri (ili čak paganskoj) najviši vidovi griješenja prema
Uzvišenom Allahu. Pod ovo pomaganje u griješenju ulazi primanje hedija od njih povodom njihovih praznika, kao i prodaja svega onoga u čemu se pomažu u veličanju tih praznika.
Sa druge strane, primanje hedija od njih povodom tih praznika, prisustvovanje istima, čestitanje i prodaja onoga u čemu se pomažu ti praznici, sve to vodi u oponašanje kjafira u njihovim praznicima. A oponašanje je zabranjeno sljedećim šerijatskim tekstovima:
– Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan.
– Takođe, hadis kojeg bilježe imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, a prenosi ga Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, čak kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” ”Jesu li to židovi i kršćani?”- upitali smo. ”A ko drugi?”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKLANJANJE (nošenje) U ODJEĆI (obući) NA KOJOJ IMA SLIKA ŽIVOTINJE ILI INSANA, A KOJE SU ZNAKVI FIRMI PUMA, KAPPA, LACOSTE I SLIČNO
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se prvo obradi pitanje propisa oblačenja odjeće na kojoj ima slika hajvana ili insana, a poslije toga pitanje klanjanja i ispravnosti namaza u odjeći na kojoj ima slika živog bića, a zatim da se to konkretno ti propisiviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se prvo obradi pitanje propisa oblačenja odjeće na kojoj ima slika hajvana ili insana, a poslije toga pitanje klanjanja i ispravnosti namaza u odjeći na kojoj ima slika živog bića, a zatim da se to konkretno ti propisi spuste i primjene na klanjanje u odjeći sa znakovima (logotipovima) spomenutih firmi.
Propis oblačenja odjeće na kojoj ima slika životinje ili čovjeka
Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko propisa oblačenja odjeće na kojoj ima slika živog bića.
Prvi stav – pokuđenost oblačenja onoga što na sebi ima sliku živog bića.
Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka ovog Ummeta između ostalih ovo je stav hanefija, malikija i šafija i hanabila u njihovom drugom stavu mezheba.
Kod hanefija se prenosi da ova pokuđenost prestaje sa oblačenjem druge odjeće preko te na kojoj je slika živog bića, tj. njenim prekrivanjem.
Dok šafije nošenje odjeće sa slikom živog bića nazivaju munkerom (lošim djelom).
Drugi stav – zabrana oblačenja odjeće sa slikom živog bića. Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba a od savremenih učenjaka na tom stavu su Stalna komisija za fetve u Saudiji i šejh Ibn Usejmin.
Argumenti i dokazi i jednog i drugog stava se vraćaju na različito tumačenje dva argumenta, tj. dva vjerodostojna hadisa. Pa tako sa jednim te istim dokazima (hadisima) zagovarači oba stava dokazuju svoja dva različita mišljenjae.
Prvi dokaz – vjerodostojan hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja i zatekao je u Aišinoj kući zavjesu na prozoru na kojoj su bile slike (živih bića). I čim je to vidio skinuo je to sa prozora. Pa je Aiša, radijallahu anha, od zavjese napravila jednu ili dvije jastučnice. U rivajetu kod Buharije je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ljudi koji će biti najžešće kažnjeni na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje“.
Na osnovu ovog hadisa učenjaci su zaključili da nije dozvoljeno vješanje, crtanje ili stavljanje slika po zidovima, prozorima, ormarima, kredencima, uzvišenim i izdignutim mjestima čime se ono što je nacrtano veliča i uzdiže (tzv. oblik T'AZIM), a što se zaključuje iz postupka i reakcije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio zavjesu na kojoj su bile slike.
Takođe, iz postupka Aiše, radijallahu anha, tj. što je pocijepala zavjesu i od nje obložila jastuk i naslonjač (a što je uradila na osnovu instrukcije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) učenjaci su zaključili da je dozvoljeno koristiti zavjesu, odjeću, deke, novine, papire i slično na kojima ima slika ali pod uslovom da je u takozvanom obliku MUMTEHENE, tj.u obliku u kojem se slika živog bića ne veliča, ne uzdiže ili slikovitije rečeno da se po njoj gazi, naslanja na nju i da nije uzdignuta, okačena ili naslikana na zidu.
Pa tako sa ovim hadisom džumhur učenjaka (koji su na stavu pokuđenosti) dokazuje da nošenje odjeće koja ima na sebi sliku živog bića da je bliže da potpada pod korištenje slike u obliku mumtehene, tj. da se naslikano živo biće na odjeći koja se nosi ne veliča i ne uzdiže nego da je to vid ponižavanja i omalovažavanja te slike.
Dok sa istim hadisom hanabile u zvaničnom stavu mezheba i ostali učenjaci koji su na tom stavu smatraju da nošenje odjeće koja na sebi ima sliku živog bića da to potpada pod zabranjeno korištenje predmeta sa slikom pri čemu se isti koriste u obliku T'AZIMA, tj. pri čemu se slika uzdiže i veliča.
Prema tome, razilaženje u dokazivanju sa ovim hadisom se svodi na to da li je nošenje slike na odjeći bliže veličanju te slike ili da nema u tome veličanja niti uzdizanja slike. Allah zna najbolje, bliže ispravnom je da u ovakvom vidu korištenja slike ima više veličanja nego omalovažavanja i ponižavanja.
Drugi dokaz – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Talhe, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika“ i dodao: “Osim REKMA (slike) na odjeći“.
Džumhur učenjaka, koji je na stavu pokuđenosti, sa ovim hadisom dokazuje svoj stav tako što kažu da je u njemu došao izuzetak u nošenju slike na odjeći od zabranjenog korištenja slika u kojem ima veličanja slike, jer je u hadisu došlo “Osim REKMA (slike) na odjeći“. Pri čemu oni riječ REKM koji u osnovi znači crtež tumače u općem obliku, tj. da obuhvata i slike živih bića. A da pokuđenost dolazi sa strane opće zabrane crtanja živih bića i korištenja u obliku veličanja.
Dok sa druge strane hanabile i ko je sa njima na istom stavu zabrane tumače ovaj hadis tako što kažu da se pod izuzetkom koji je spomenut u riječi REKM (slika) misli na slike čiji se obrisi i čija jasnoća nije jasna, koja je mala, ili slika neživih bića i mnoga druga slična tumačenja koja se slažu u globalu na tome da se ne odnosi na jasnu sliku živog bića.
Prema tome, dokazivanje sa ovim hadisom se vraća na samo tumačenje riječi REKM (slika), tj. da li je to jasna slika živih bića ili ne.
Tumačenje hadisa od strane hanabila i onih koji su sa njima je bliže ispravnom jer na to ukazuje kontekst čitavog hadisa kao i spoj ovog hadisa sa prethodnim od Aiše, radijallahu anha. Naime, u hadisu od Ebu Talhe, radijallahu anhu, a od njeg prenosi ravija tabi'in Zejd ibn Halid, je nakon riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, “Zaista meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika“ došlo da je ravija Busr rekao: “Zatim se razbolio Zejd (ravija hadisa od kojeg prenosi Busr) pa smo ga zijaretili i vidjeli na njegovim vratima zavjesu na kojoj je bila slika. Pa sam rekao Ubejdullahu, pastorku Mejmune, žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, radijallahu anha: Zar nas nije obavijestio Zejd o slikama prvi dan? Pa odgovori Ubejdullah: Zar nisi čuo kada je rekao “Osim REKMA (slike) na odjeći?“. Znači, iz konteksta hadisa se može razumjeti da je nespojivo da Zejd prenosi hadis u kojem je došlo da meleci ne ulaze u kuću u kojoj je slika a onda istovremeno da on koristi zavjesu na vratima sa slikom osim ako se razumijevanje i tumačenje te slike svede na ono kako ga tumače mnogi komentatori hadisa, a u ovoj mes'eli su to hanabile.
Takođe, sa druge strane ako spojimo hadis Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skinuo zavjesu sa prozora na kojoj ima slika i rekao što je rekao sa hadisom Ebu Talhe, radijallahu anhu, u kojem je došao izuzetak dozvole korištenja slike na odjeći, onda rezultat tog spajanja treba biti da značenje REKM u hadisu je onako kako ga tumače oni koji kažu da to nije jasna slika sa kojom se veliča ono što je naslikano.
Prema tome, a Allah zna najbolje, bliži stav po pitanju nošenja odjeće sa slikom je onaj koji to zabranjuje a na čemu su hanabile i mnogi drugi učenjaci.
Ostaje pitanje: šta se podrazumijeva pod slikom živog bića u ovoj mes'eli.
Pitanje o kojem smo govorili se odnosi u osnovi na potpunu i čitavu sliku živog bića (sa glavom, nogama, rukama …). Dok je džumhur učenjaka na stavu da ako je slika krnjava, tj. kojoj nedostaju neki dijelovi tijela, čime takva slika u stvarnosti ne može biti živo biću u takvom krnjavom obliku da je dozvoljeno koristiti slike koje su tako nacrtane ili uslikane. Osim što iz ovoga izuzimaju glavu, tj. ako na slici ima glava (sa očima i nosom), odnosno da je bliže da je upotreba takvih slika haram oslanjajući se na ono što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je rekao: “Slika je glava, pa ako se obriše glava onda to nije slika“ (bilježi ga Bejheki u svom Sunnenu, 14357).
Prema tome, pod slikom koju je haram nositi na odjeći misli se na potpunu i cjelovitu sliku živog bića ili sliku glave tog bića, jer je u nošenju takve slike na odjeći očito veličanje i uzdizanje te slike. A što se tiče slika živih bića bez glave ili sa glavom ali veoma malih slika koje su nejasnih obilježja i obrisa, ili velikh slika sa nekim dijelovima tijela ali bez glave, u nošenju istih je olakšica jer je bliže da to ne predstavlja veličanje i uzdizanje tih slika. Hanefije izuzimaju iz zabrane korištenja slika male slike uopćeno.
Propis klanjanja i ispravnosti namaza u odjeći na kojoj ima slika životinje ili čovjeka
Propis klanjanja u ovakvoj odjeći se u osnovi vraća na propis nošenja te odjeće sa slikama živih bića. Pa tako razilaženje koje imamo oko samog nošenja je isto razilaženje oko klanjanja u toj odjeći.
Znači, džumhur učenjaka je na tome da je pokuđeno klanjati namaz u takvoj odjeći, dok su hanabile i oni koji su na njihovom stavu na tome da je haram klanjati namaz u takvoj odjeći.
Ono što je bitno je da skoro nema razilaženja da je namaz obavljen u takvoj odjeći ispravan i valjan, a da klanjač po hanabilama ima grijeh što je u toj odjeći klanjao a po džumhuru to mu je bilo pokuđeno.
S obzirom da smo stav hanabila ocijenili kao ispravnim, naravno u razumijevanju slike kako je pojašnjeno, tj.sa glavom ili čitave slike, ispravno je da namaz koji se klanja u odjeći sa slikom živog bića da je taj namaz valjan s tim da klanjač ima grijeh zbog nošenja i klanjanja u takvoj odjeći sa slikom.
Nošenje odjeće sa znakovima spomenutih firmi i klanjanje u toj odjeći
Što se tiče njemačke firme PUMA, njen znak (logotip ili simbol) je slika životinje puma (koja je slična tigru). A ono što je vidljivo nakon izučavanja odjeće sa znakom te firme je da je slika pume u čitavom obliku ali u izrazito mala i nejasnih je obrisa, tj.bez očiju, nosa i usta i sličnog.
Pa tako kada primijenimo gore spomenute propise nošenja odjeće sa slikom i klanjanja u istoj može se reći sljedeće: Nema smetnje da se kupuje, nosi i prodaje odjeća ove firme sa ovim znakom, kao i da se obavlja namaz u istoj.
A što se tiče italijanske firme KAPPA, njen logotip je silueta golog muškarca i žene koji sede okrenuti jedno drugom leđima naslonjeni jedno na drugo.
Ono što karaktrizira ovu sliku, a bitno je sa šerijatske strane, je sljedeće:
– Muškarac i žena su u nagom stanju sa kompletnim tijelom što je primijetno kod iole većeg oblika slike na odjeći.
– Da se upotrebljava ovaj znak (slika) i u malom obliku i obimu kao i u velikom, shodno odjeći. S tim da je najčešći oblik upotrebljavanja u manjem obimu i obliku.
– Obrisi tijela su u globalu uočljivi iako nisu naslikane oči, nos i slično.
Na osnovu ovoga može se konstatovati da je nošenje odjeće sa znakom ove firme kada je znak na odjeći iole veći zabranjen zbog nagog tijela muškarca i žene jer to u Islamu predstavlja nemoral, razvrat i pokvarenost i poziv u isto. Takođe, nije dozvoljeno klanjati namaz u ovakvoj odjeći, a ako bi se klanjalo namaz bi bio ispravan uz grijeh.
Ako je na odjeći ove firme znak ili logosimbol u veoma malom obliku pri čemu su obrisi slike sasvim nejasni, onda je nošenje takve odjeće i klanjanje u njoj u najmanju ruku pokuđeno.
A što se tiče francuske firme LACOSTE, njen znak je zeleni krokodil. Ono što karakteriše sliku logotipa ove firme je da je izrazito mala i nejasnih obrisa (bez nacrtanih očiju i nosa ali sa otvorenim ustima).
Prema tome, ono što je spomenuto kod propisa nošenja odjeće firme PUMA odnosi se isto i na odjeću ove firme. To jest, nema smetnje da se kupuje, nosi i prodaje odjeća ove firme sa ovim znakom, kao i da se obavlja namaz u istoj.
Što se tiče bilo koje druge firme čiji logotip je slika sa živim bićem propis nošenja istih kako u namazu i van njega se primijenjuje i svodi na ista pravila i propise koje smo primijenili na spomenute tri firme. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDA LI JE ŠERIJATSKI SPORNO UTVRĐIVANJE SPOLA DJETETA PUTEM ULTRAZVUKA
Alejkumusselam. Često se postavlja se pitanje da li neki šerijatski tekst upućuje da se ne može doći do spoznaje spola fetusa dok je u utrobi svoje majke? Ili može neko uzeti za argument riječi Uzvišenog: "Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u materviše
Alejkumusselam.
Često se postavlja se pitanje da li neki šerijatski tekst upućuje da se ne može doći do spoznaje spola fetusa dok je u utrobi svoje majke? Ili može neko uzeti za argument riječi Uzvišenog: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti. Allah, uistinu, sve zna i osvemu je obaviješten” (Lukman 34), da čovjek ne može znati spol djeteta dok je ono u stomaku svoje majke jer Uzvišeni kaže da samo On zna šta je u matericama.
Odnosno, da je poznavanje spola djeteta dok je u utrobi majke satvar gajba (nepoznatog i nevidljivog) kojeg samo Allah poznaje našto takođe ukazuje i hadis kojeg bilježi Buharija (7379): “Pet su ključeva gajba ne poznaje ih niko osim Allaha, niko ne zna šta će sutra biti osim Allaha, niko ne zna šta je u matericama osim Allaha, niko ne zna kada će pasti kiša osim Allaha, ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti i niko ne zna kada će Smak svijeta nastupiti”.
Međutim, u stvarnosti je potvrđeno iskustveno i znanstveno da čovjek može saznati spol djeteta dok je u stomaku i ne samo to nego može uticati na određenje spola djeteta. Pa zar je moguće da Kur'an i Sunnet negiraju nešto što se dešava u stvarnosti? Kakav je odgovor islamskih učenjaka na ovu koliziju šerijatskih tekstova i stvarnosti ako ta kolizija uopće postoji?
Mnogi učenjaci današnjice su dali odgovor na ovu prividnu kontradiktornost, između ostalih o tome je govorio šejh Ibn Usejmin, rahimehullah (Medžmu'u fetava ve resail 1/35). On je upitan o spoju između znanja ljekara kojeg je spola fetus putem ultrazvuka i riječi Uzvišenog: “I samo On zna šta je u matericama” (Lukman 34), kao i onog što je došlo u tefsiru Ibn Džerira od Mudžahida da je čovjek pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome šta će njegova žena roditi, pa je Uzvišeni objavio ovaj ajet, kao i onog što se prenosi od Katade da je značenje ajeta da samo Allah zna kojeg je dijete spola?
Pa se odgovor sastojao u sljedećem:
Mogućnost ljekara da uz pomoć veoma preciznih instrumenata (ultrazvuka) ustanove spol djeteta u stomaku nije u oprečnosti sa spomenutim ajetom. Jer ajet u svih pet spomenutih stvari govori o gajbu (nepoznatom i nevidljivom) kojeg samo Allah zna. A stvari gajba koje su vezane za dijete u utrobi majke se odnose na sljedeće: vrijeme koje će provesti u stomaku njegove majke, kakav će biti njegov život, djelo, kolika opskrba, hoće li biti sretan ili nesretan i da li je muško ili žensko prije nego što se tjelesno formira.
A nakon što se tjelesno formira, a time dobije i prepoznatljive spolne karakteristike, znanje o njegovom spolu, muškom ili ženskom, ne ulazi u znanje gajba (napoznatog i nevidljivog) jer je svojim formiranjem postao dio pojavnog vidljivog svijeta. Osim što se tada dijete u utrobi majke nalazi obavijen u tri tmine koje kada bi se otklonile mogao bi svako vidjeti kojeg je spola.
A zrake ultrazvuka su dovoljno jake da mogu probiti te tmine i omogućiti da se pokaže spol djeteta. U samom ajetu nije spomenuto da se znanje o onome što je u utrobi majke odnosi na spol djeteta, takođe to nije prenešeno ni u Sunnetu. A hadis kojeg prenosi Mudžahid je mukati'un (prekinut) – slab, jer je Mudžahid tabi'in, tj. nije sreo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a prenosi od njega bez spomena ashaba u senedu.
A tumačenje Katade se odnosi na to da samo Allah zna spol djeteta prije nego što se tjelesno formira, a poslije tjelesnog formiranja pa o tome imaju znanje i druga stvorenja (meleci ili ljekari uz pomoć ultrazvuka).
Zato kaže Ibn Kesir u svom tefsiru tumačeći ovaj ajet u suri Lukman: “Takođe, niko ne zna osim Njega šta je u matericama od onog što Uzvišeni hoće da stvori, mađutim, kada naredi (melecima) da bude muško ili žensko, sretno ili nesretno onda to znaju i meleci koji su za to zaduženi i ko hoće od Njegovih stvorenja”.
U davna vremena je bilo poznato da su neki ljekari imalu sposobnost procjene spola djeteta u utrobi majke na osnovu nekih vanjskih znakova koji se pojave u toku tudnoće na trudnici. Ovakvo ponašanje ljekara učenjaci nisu korili niti to smatrali miješanjem u ono što samo Allah zna, tj. gajb.
Kaže učenjak malikijskog mezheba Ibnul-Arebi u svojoj knjizi “Ahkamul-Kur'an” (3/431) govoreći o tome kada tvrdnja poznavanja onog što se nalazi u utrobi majke može biti kufr a kada stvar iskustva: “Od primjera iskustva je da kaže ljekar: ako je na desnoj dojci crna bradavica onda je dijete muško, a ako je to (crna bradavica) na lijevoj dojci onda je žensko. Ako je ženina desna strana tijela teža onda je dijete muško, a ako je lijeva strana teža dijete je žensko…”.
Prema tome, poznavanje spola djeteta posredstvom ultrazvuka se ne ubraja u gajb (nepoznato) koji samo Allah zna niti je to oprečno riječima Uzvišenog “I samo On zna šta je u matericama” (Lukman 34), jer se u ajetu misli na to kakav će biti život djeteta, njegovo djelo, koliku će imati opskrbu, hoće li biti sretno ili nesretno i da li je muško ili žensko prije nego što se tjelesno formira.
S toga nema smetnje da čovjek uz pomoć ultrazvuka nastoji da sazna spol djeteta kao i da se roditelji spremaju kupovinom odjeće i sličnog za doček očekivanog djeteta muškog ili ženskog. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje