Ve alejkumusSelam,

Musa ibn Abdullah prenosi od Ebu Hurejre, r.a., da je Resul, s.a.v.s., rekao: “Kada neko od vas zaprosi ženu nije mu grijeh da je gleda, ako je to zbog braka, pa makar ona i ne znala za to (gledanje).” Prvi uvjet za brak su čovjek i žena, mladić i djevojka, spremni da u ime Allaha stupe u međusobni bračni odnos.

Kada je ovaj prvi korak u pitanju veoma je važno znati da je Islam dozvolio viđenje žene/čovjeka s kojom/kojim želi stupiti u brak. Mugire ibn Šu’be prenosi da je zaprosio ženu pa mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao:”Vidi je, jer će to produžiti vašu vezu.”(Bilježe petorica osim Ebu Davuda)Od Džabira, r.a., se prenosi da je Resul, s.a.v.s., rekao:”Kada neko od vas zaprosi ženu ako može da vidi kod nje ono što će ga privući i podstaći na brak neka vidi.”(Ebu Davud)

Što se tiče dijelova tijela koje je dozvoljeno vidjeti većina uleme smatra da su to lice i šake, iako ne postoji hadis koji precizno određuje ono što je dozvoljeno vidjeti kod žene sa kojom čovjek treba da se oženi.

Važno je napomenuti da je viđenje obostrano i nije ograničeno samo na viđenje žene od strane muškarca, jer žena tu ima isto pravo kao i muškarac, i njoj se dopada kod muškarca ono što se muškarcu dopada kod žene, ili joj se nešto ne sviđa kod njega zbog čega će imati pravo da odbije udaju. Rekao je El E’Ameš: “Svaki brak koji se sklopi bez viđenja, njegov izvor je tuga i žalost.”

Musa ibn Abdullah prenosi od Ebu Hurejre, r.a., da je Resul, s.a.v.s., rekao: “Kada neko od vas zaprosi ženu nije mu grijeh da je gleda ako je to zbog braka, pa makar ona i ne znala za to(gledanje).” (Ahmed)Kad je u pitanju viđenje žene (djevojke) sa kojom se želi oženiti to mora biti u prisustvu staratelja (velijja) ili nekoga od zul-mahrema (to su bliski muški srodnici žene s kojima ne može stupiti u brak, koji mogu da je vide i da se s njom druže).

Islam je strogo zabranio osamljivanje muškarca i žene, čak i u situaciji da je djevojka isprošena, jer ona je haram muškarcu sve dok se ne sklopi bračni ugovor. Resul, s.a.v.s., je u mnogim svojim hadisima skrenuo pažnju na opasnost osamljivanja muškarca i žene. Prenosi se od Džabira, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka se ne osamljuje sa ženom bez njenog mahrema, jer je šejtan treći s njima.”

Mnogi ljudi olahko shvataju ovu stvar pa dozvoljavaju svojoj kćerki ili sestri da se druži i osamljuje sa mladićem koji je namjerava ženiti; bez imalo opreza i bojazni za nju. Međutim, poznato je da često posljedica takvog druženja bude gubljenje djevojačke časti i čednosti, najljepšeg ukrasa ženske duše, kao i ostavljanje takve djevojke na cjedilu od strane muškarca koji joj je sve obećavao i predstavio se kao pošten, dok je nije obeščastio, a onda je potpuno odbacio.

Zato čude stavovi nekih ljudi čak i iz reda uleme koji dozvoljavaju osamljivanje, kao i predbračnu vezu mladića i djevojke i nazivaju je ašikovanjem, mada za to nemaju nijednog dokaza u islamskim izvorima. Naprotiv ono što će naći u Kur’anu i Sunnetu i praksi selefa jeste zabrana osamljivanja muškarca i žene koja ima svoju duboku svrsishodnost, opravdanost i mudrost.

Ona se slaže sa moralnim zakonom u čovjeku i njegovim zdravim razumom. Dovoljno je samo napomenuti da Allah, dž.š., naređuje i muškarcu i ženi obaranje pogleda od harama zbog bojazni od grijeha, pa kako da dozvoli osamljivanje, druženje i ašikovanje dvoje mladih ljudi, koji po prirodi osjećaju naklonost jedno prema drugom i koje je put do zinaluka i gubljenja časti.

S druge strane, Islam ne poznaje brak bez viđenja budućih supružnika iako se nekada dešavalo da staratelj ne dozvoljava viđenje svoje kćeri, a pristaje na njenu udaju. Najbolji stav je islamski stav i njegove posljedice su najljepše, a to je viđenje i dogovor u prisustvu mahrema, jer islamski brak ustvari predstavlja ugovor o bračnoj vezi na obostrano zadovoljstvo.

Sljedeći uslov za valjanost braka jeste dozvola staratelja i treba istaći da većina uleme smatra da nije dozvoljeno djevojci da se uda bez velijja (staratelja). Kada se ispune svi prethodni uslovi obavezujuće je da staratelj djevojke bude taj koji će pred kadijom i svjedocima vjenčati svoju kćerku. Ovo je najispravniji stav, jer staratelj ima najviše prava kod svoje kćerke prije udaje i ako je on uda onda to znači da se on obavezuje i da snosi odgovornost i poslije udaje, ukoliko se desi nešto neželjeno.

Poznato je da brak ima mnogo svojih ciljeva, a većina žena je podložna osjećajima tako da zbog toga izostane pravi izbor muža zbog čega se ne ostvare svi ciljevi braka i često dolazi do razočarenja. Otac u tom smislu ima iskustvo i sigurno će se potruditi da se svi ciljevi braka upotpune kroz pravilan izbor muža.

Jedan od uslova sklapanja braka jeste i tzv. MEHR-odnosno vjenčani dar. Od odlika i veličine Islama je i davanje prava ženi koja joj prirodno pripadaju i zaštita žene kao ličnosti. Tako je jedno od prava koje je Islam dao ženi pravo na posjedovanje i sticanje imetka.

Poznato je da je žena u predislamskom dobu trpila nepravdu svake vrste i da su njena prava bila oduzeta, a ona kao ličnost omalovažavana, tako da je njen stratelj slobodno raspolagao njenom imovinom i nije joj davao priliku da zaradi niti da raspolaže sa imetkom. Islam je spasio ženu ovog ponižavajućeg položaja i odredio joj vjenčani dar – MEHR i učinio ga njenim vlastitim pravom, i nije dozvolio da od njega uzima bilo ko od njenih bližnjih, osim ako se ona s tim složi i ako to dozvoli.

Islam nije odredio veličinu mehra, jer ljudi se razlikuju u svojim materijalnim mogućnostima, te je vjernicima ostavljeno da prema njima daju mehr. To isključivo pravo žene (djevojke) često zloupotrebljavaju očevi tražeći visoke cijene(mehr) za svoju kćerku, kršeći tako islamski propis i otežavajući sklapanje braka na što nemaju nikakvo pravo.

Sljedeći uvjet jeste da sklapanju braka prisustvuju svjedoci, najmanje dvojica. Sklapanje braka također treba da bude javno i lijepo je tom prilikom napraviti gozbu na primjeren i islamski način.Posljednji uvjet je, u stvari, sam čin sklapanje bračnog ugovora tzv. IDŽAB i KABUL-ponuda i prihvatanje. Ponuda i prihvatanje moraju biti izrečeni javno, pred svjedocima. To podrazumjeva i potvrđuje da se djevojka ne može i ne smije prisiliti na udaju ukoliko ona to ne želi.

Međusobni odnosi bračnih drugova

Kada su u pitanju odnosi bračnih drugova, možemo izdvojiti sljedeće propise:

Lijep odnos

Lijep odnos je sveobuhvatna riječ koja u sebi sadrži sva međusobna prava i obaveze između muža i žene a znači: dobročinstvo (milosrđe),
neizazivanje neugodnosti, neodugovlačenje sa ispunjavanjem obaveza, širokogrudost i ispoljavanje radosti i sreće. Osnova za lijep odnos su riječi Allaha, dž.š.: “I prema njima se na najljepši način odnosite.” (Prijevod značenja – En-Nisa, 19.)
“Njima pripada onoliko dobročinstva koliko su one obavezne prema muževima.” (Prijevod značenja – El-Bekare, 228.)

Rekao je Ibn Abbas, r.a.: “Volim da se sredim svojoj ženi kao što volim da se ona meni sredi, jer Allah, dž.š., kaže: “Njima pripada onoliko dobročinstva koliko su one obavezne prema muževima“.
Kaže Ibn Kesir u tumačenju ovog ajeta: “Tj. govorite im lijepe riječi i prema njima činite lijepe ustupke koliko god ste u mogućnosti. Sve što želite da one vama čine, činite i vi njima.”

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolji su oni među vama koji su najbolji prema svojim ženama.” (Bilježi ga Tirmizi i Darimi a Ibn Hibban ga je ocijenio vjerodostojnim) (Tefsir Ibn Kesir).

Prenošenje bračnih tajni

Prenošenje onoga što se događa u kući, među supružnicima, rodbini i prijateljima je zabranjeno i nije dozvoljeno ni čovjeku ni ženi da obavještavaju druge ljude, bez obzira li se radilo o rodbini ili prijateljima, o njihovom međusobnom odnosu. Kaže Allah, dž.š.: “Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu treba brigu da vode.” (Prijevod značenja – En-Nisa, 34.)

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ljudi koji će na Sudnjem danu biti u najtežem položaju jesu čovjek i žena koji budu prenosili tajne iz njihovog međusobnog intimnog odnosa.” (Muslim)

Kako se odnositi prema neposlušnoj ženi

Kaže šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin (r.a.: “Najbolji put kojeg čovjek može slijediti u slučaju ženine neposlušnosti je sljedeći: – Savjetovanje i podsjećanje na pravo njenog muža i pojašnjenje veličine grijeha kojeg čini zanemarivanjem tog prava, a sa druge strane pojašnjenje veličine nagrade za njenu poslušnost i sreće koja ih može pratiti još na ovom svijetu.”

Ako čovjek uradi sve ono što je obavezan prema ženi, pokoravajući se riječima Allaha, dž.š.: “I prema njima se lijepo odnosite”, a ona i pored toga ustraje na neposlušnosti, ponovo će je savjetovati i podsjećati na veličinu grijeha kojeg čini takvim svojim ponašanjem. U slučaju da ne bude koristi, pribjegne se metodu “izbjegavanja”. Pod ovom metodom se podrazumijeva svaka vrsta izbjegavanja koja bi mogla uroditi plodom i biti uzrokom popravljanja žene kao što je npr:

1) Spavanje na istom krevetu okrenutih leđa ženi i izbjegavanje odnosa sa njom.

2) Grubost u govoru ili potpuno izbjegavanje govora.

3) Spavanje u drugoj sobi ili van kuće.

Ako ova metoda ne bude koristila, pribjegava se odgojnom udaranju žene, pod uslovom da to udaranje ne bude bolno i ne prouzrokuje još veću odbojnost i neposlušnost žene.

(IŠRETU-N-NISAI VE HALLU-L-HILAFATI-ZZEVDŽIJJETI 97,98) Rekao je šejh Ibn Usejmin za one koji udaraju svoje žene iz navike, bez ikakvog povoda i bez šerijatskih granica u tome: “Takvi ljudi su nepokorni Allahu i suprostavljaju se Njegovom Šerijatu jer je Allah, dž.š., naredio muževima da se na najljepši način odnose prema suprugama. Da li se može reći za čovjeka koji ulazi u kuću srdit, tjera sve od sebe i udara da se odnosi prema porodici na najljepši način? Naprotiv, za takve se kaže da imaju kratku pamet i slabu vjeru. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolji među vama su oni koji su najbolji prema svojim ženama.” (Tirmizi) (MEDŽMUU DURUSI FETAVA-L-HAREMI-L-MEKKIJJI3/248 str.)

Koliko je mužu dozvoljeno da bude odsutan od kuće?

Neki ashabi Allahovog Poslanika ograničili su odsutnost čovjeka od kuće na četiri mjeseca a drugi su to ograničili na šest mjeseci. Međutim, ograničenje dolazi u pitanje tek kada žena bude zahtijevala da on dođe kući. Ako se taj zahtjev dogodi nakon pola godine i čovjek bude u mogućnosti da ga ispuni, a ne ispuni, žena ga ima pravo tužiti kod islamskog kadije (u našem vremenu kod nekog od učenih ljudi koji poznaju kadiluk – islamsko sudstvo) i tražiti razvod braka.

Ako mu žena dozvoli da ostane, pa makar se radilo o dužem roku, nema nikakve smetnje u tome jer se ona u tom slučaju dobrovoljno odrekla svoga prava. Bitno je napomenuti i to da čestit i bogobojazan muž zna bolje svoje obaveze od žene i zna sve šta treba raditi da bi obezbijedio sretan i uredan život porodici, tako da nema potrebe da ga ona primorava na ostanak u kući nakon što je ostavio potrebnu opskrbu i namirnice i obavezao nekoga da se brine za njihovu sigurnost i sve što im je potrebno.

Postoje mnoge situacije u kojima se ne može ograničiti čovjekovo odsustvo od kuće niti žena ima pravo zahtijevati od njega da se vrati, kao što je bolest, borba na Allahovom putu, poziv u Allahovu vjeru (da’va), učenje Allahove vjere i sl., osim ako bude nezbrinuta i uskraćena za ono što joj je potrebno za normalan život. Na ženi je tada da se strpi i nada Allahovoj, dž.š., nagradi.

Na ovu temu jos se moze govorit,ali za ovaj put ovoliko. Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio prof. Jasmin Djanan

Preuzeto sa http://www.n-um.com