Imam Ibn Rušd el-Hafid el-Kurtubi, rhm., kaže: “Kada je u pitanju dozvoljenost klanja životinja, kao i konzumiranje njihovog mesa, u šerijatu se spominju tri vrste ljudi: (1) oni za koje postoji jednoglasno mišljenje učenjaka da je dozvoljeno da kolju životinje, (2) oni za koje islamski učenjaci kažu da je zabranjeno da oni kolju i (3) oni u pogledu kojih se islamski učenjaci razilaze.
Islamski se učenjaci slažu da čovjek koji kolje mora ispuniti sljedećih pet uvjeta da bi mu bilo dozvoljeno klati životinje i da bi drugima bilo dozvoljeno jesti meso životinja koje kolje: (1) da je musliman, (2) da je muškarac, (3) da je punoljetan, (4) da je razuman i (5) da klanja namaz.

Islamski su učenjaci složni u pogledu toga da mušricima – idolopoklonicima, nije dozvoljeno da kolju životinje, niti da se jede ono što oni zakolju, shodno ajetima: “…i ono što je na oltarima – kipovima, kao žrtva prinjeto…” (El-Maida, 3), i: “…i ono što je u ime nekog drugog mimo Allaha zaklano…” (El-Nahl, 115).

Što se tiče onih u pogledu čijeg se klanja islamski učenjaci razilaze, tj. da li je dozvoljeno jesti meso životinja koje zakolju ili nije, u pitanju su: (1) ehlul-kitabije, (2) medžusije, (3) Sabejci, (4) žena, (5) dijete,  (6) luda osoba, (7) pijana osoba, (8)  musliman koji ne klanja namaz, (9) lopov i (10) uzurpator – otimač (gasib).
Što se tiče ehlul-kitabija (jevreja i kršćana), islamski su učenjaci složni u pogledu toga da je dozvoljeno jesti meso životinja koje oni kolju (od životinja koje su nama halal, naravno), shodno riječima Allaha, dž. š., koji kaže: “…i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša jela su njima dozvoljena…” (El-Maida, 5), ali, ono u pogledu čega se razilaze jesu neki detalji vezani za njih. Složni su u tome da je dozvoljeno jesti meso životinja koje oni zakolju: (1) ako nisu kršćani iz Benu Tagliba, (2) ako nisu u pitanju murtedi – otpadnici od vjere, (3) ako kolju za svoje potrebe, (4) ako kolju u ime Boga, (5) ako im životinja nije zabranjena Tevratom, (6) ako dotičnu životinju nisu sami sebi zabranili – sve je osim loja dozvoljeno.

Islamski se učenjaci razilaze u pogledu onoga što je nasuprot navedenom:
(1)    ako uz opunomoćenje kolju muslimanu, (2) ako su kršćani iz Benu Tagliba, (3) ako su u pitanju murtedi-otpadnici, (4) ako se ne zna da li kolju u ime Boga, (5) ako se ne zna zašto su nešto zaklali, (6) ili se zna da su klali u nečije drugo ime mimo Allaha, dž. š., nalik onome što kao žrtvu prinose crkvama i slavama svojim, (7) ili je u pitanju životinja kojima im je Tevratom zabranjena, (8) ili je u pitanju životinja koju su sami sebi zabranili, (9) a isto tako učenjaci se razilaze i po pitanju loja.
(Vidjeti: Bidajetul-mudžtehid, Kitabul-zebai, 1/450)

Što se tiče muslimana koji iz neznanja i lijenosti ne obavlja namaz, šejh Muhammed b. Abdulvehhabm rhm., kaže: “Pet je ruknova islama: prvi od njih je šehadet, a potom na red dolaze ostala četiri rukna islama. Što se njih tiče – ako osoba njihovu obaveznost potvrdi, ali ih iz nemara ostavi – mi, i ako bismo se borili protiv njega, nećemo ga tekfiriti (proglašavati nevjernikom) zato što ih ne obavlja, jer se učenjaci razilaze o pitanju osobe koja ta četiri rukna islama ostavi iz nemara i lijenosti, bez negiranja njihove obaveznosti svojim srcem. Ljude ne tekfirimo – izuzev u pitanjima u pogledu kojih je sva islamska ulema složna, a to je šehadet, i to nakon što bude čovjek bude upoznat, pa nakon što spozna – odbije!” (Vidjeti: Muellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdulvehhab, rhm., treći dio: Fetava ve mesail, str.9; El-Durer el-Senijje, 1/70; Ibn Usejmin, Šerhu Kešfil-šubuhat)

Šejh Nasiruddin el-Albani kaže: “Šehadet – svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha, dž. š., nešto je što će spasiti onoga ko ga izgovori od vječnog boravka u džehennemskoj vatri, pa makar se radilo o osobi koja ne bude praktikovala ništa od preostala četiri rukna islama, poput namaza i ostalog. Opće je poznato to da se islamski učenjaci razilaze u pogledu osobe koja ne obavlja namaz, a vjeruje u njegovu propisanost i obaveznost. Većina islamskih učenjaka smatra da osoba ne postaje nevjernikom zbog toga, već fasikom – velikim grješnikom. Za razliku od njih, imam Ahmed, rhm., takvu osobu smatra nevjernikom i kaže da treba biti ubijena, tj. kažnjena smrtnom kaznom za murtede i otpadnike od islama, a ne smrtnom kaznom predviđenom za velike grješnike (poput ubica itd.). Od ashaba se bilježi i to da nisu gledali na ostavljanje bilo kojeg djela kao na djelo nevjerstva izuzev ostavljanja namaza. (Tirmizi, Hakim)

Ja smatram da je ispravno mišljenje koje zastupa većinom islamskih učenjaka, a ovo što se bilježi od ashaba nije tekst Objave koji se odnosi na klasični kufr –nevjerstvo, koji svoga počinioca ostavlja vječno u Vatri, bez ikakve mogućnosti da će ga Allah, dž. š., oprostiti, a već nam je poznata predaja od Huzejfe b. El-Jemana, r. a., koji je jedan od poznatih ashaba, u kojoj on odgovara Sili b. Zuferu, koji je ovo pitanje razumio isto onako kako ga je razumio i imam Ahmed, rhm., rekavši: “Šta će im biti od koristi takav šehadet kada oni ne znaju za namaz!?” Na šta mu Huzejfe, r. a., sugerira, odgovarajući mu  riječima: “O Sila, spasit će ih džehennemske vatre!”

Ovo je jasan tekst od jednog od poznatijih ashaba – Huzejfe, r. a., o tome da se kafirom – nevjernikom ne smatra musliman koji (iz lijenosti, neznanja i nemara), ne obavlja namaz kao i ostale ruknove islama. Takva je osoba musliman, koja će biti spašena od vječnog boravka u Vatri, na budućem svijetu! (Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 1/86, br. 87,  1/130–132)

Dakle, shodno navedenom, ako je muslimanu dozvoljeno da jede ono što zakolju jevreji i kršćani, od životinja koje su nama halal – današnji klasični Bošnjak (musliman) bolji je i vredniji od bilo kojeg jevreja i kršćanina, od kojih nam je Allah, dž. š., ipak dozvolio da jedemo meso koje oni kolju, od životinja koje su nam halal (mimo njihovih slava i vjerskih obreda, naravno).

Na kraju, moramo uzeti u obzir i sljedeće:

Aiša, r. a., jednom prilikom upita: “O Allahov Poslaniče, ljudi nam donose meso, a mi ne znamo da li je nad njim spomenuto Allahovo, dž. š., ime ili ne!?” Poslanik, ﷺ, reče: “Vi recite ‘bismillah’, i jedite!” Aiša, r. a., dalje nastavlja: “Ti ljudi su bili novi muslimani (tek izašli iz kufra – nevjerstva).” (Buhari)

“Meso koje zakolje musliman je halal, bez obzira da li nad njim bilo spomenuto Allahovo ime. Musliman neće spomenuti ničije drugo ime osim Allahovo!” (Predaju bilježi imam Ebu Davud u djelu El-Merasil, br. 355; Bejheki Ma‘rifetul-sunen vel-asar, br. 5799; Bejheki, Sunenul-kubra, br. 18674)

Ovu mursel predaju podržava i predaja koju imam Darekutni, rhm., bilježi kao musned od Ibn Abbasa, r. a., da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Kada musliman zakolje životinju i ne spomene Allahovo ime, slobodno neka jede, jer je doista musliman jedno ime od Allahovih imena!” (Darekutni, Sunen, br. 4806)

Od Ibn Abbasa, r. a., prenosi se da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Muslimanu je dovoljno ime – pa ako on zaboravi spomenuti bismillu u toku klanja, neka je spomene kasnije, i neka se prisjeti Allahovog imena i neka jede!” (Darekutni, Sunen, br. 4808; Sunenul-kubra, 9/240)

Šejh Abdulaziz b. Baz, rhm., kaže: “Kur’an i sunnet nam ukazuju na to da nam je halal i dozvoljeno jesti meso koje kolju jevreji i kršćani (ehlul-kitabije), kao i na to da nam je haram jesti meso koje kolju ostale vrste nevjernika mimo ehlul-kitabija, shodno ajetu: “Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša jela su njima dozvoljena!” (El-Maida, 5)
Ovaj je ajet izričit tekst o pitanju dozvoljenosti konzumiranja mesa koje su zaklani ehlul-kitabije, tj. jevreji i kršćani. Pod riječju “jela onih kojima je data Knjiga” misli se na ono što oni kolju. Iz citiranog ajeta može se razumjeti to da nam je haram – zabranjeno, konzumirati meso koje kolju ostale vrste nevjernika. Iz navedenog se izuzima meso koje jevreji ili kršćani prinesu kao žrtvu nekom drugom mimo Allaha, dž. š., što nam je zabranjeno ajetom: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime…” (El-Maida, 3)

Ono što se zaklalo na način koji nije šerijatski i koji ne odgovara propisima, poput životinje za koju se zna da je umrla od strujnog udara ili davljenja i sl., to će spadati u nastavak ajeta, u kojem se kaže: “…i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali!” (El-Maida, 3) – i nebitno je da li je životinja tako stradala od ehlul-kitabije ili muslimana.

Ako se ne zna na koji je način životinja zaklana – osnova je da je takvo meso halal, ako dolazi od muslimana ili ehlul-kitabije, a što se tiče životinje koja je ošamućena strujom ili udarena – ali je preklana odmah nakon toga, dok je bila živa, takvo je meso halal i dozvoljeno za jesti.

Allah, dž. š., kaže: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali – i što je na žrtvenicima žrtvovano, i zabranjuje vam se gatanje strelicama. To je porok!” (El-Maida, 3)

Dakle, ovaj nam ajet ukazuje na to da su udavljene i ubijene životinje haram –zabranjene za jesti, a isti status ima i životinja koja je umrla od udara struje – prije nego što je zaklana dok je bila živa. Isti status ima i životinja koja je udarena u glavu ili na neki drugi način – pa je umrla prije nego što je bila zaklana – takvo je meso haram jesti, shodno navedenom ajetu.” (Vidjeti: Ibn Baz, Medžmuul-fetava, 8/429, 23/87; magazin El-Islah, br. 90, Zul-Kiide, 1405. h. g.; Muhammed el-Musned, Fetava Islamijja, 3/558)

Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha

Islamski učenjaci nemaju jednoglasan stav u pogledu toga da li je obavezno dati zekat na nakit. Ispravno mišljenje jeste da je obavezno davati zekat na nakit, bilo da se koristi ili ne. Ovo je mišljenje Ebu Hanife, rivajet od imama Ahmeda, a to mišljenje iz reda ashaba zastupali su Omer, Ibn Mesud, Abdullah b. Abbas, Abdullah b. Amr b. El-As, Allah sa njima bio zadovoljan! Ovo mišljenje također se prenosi od Seida b. Džubejra, Seida b. Musejjiba, Ataa, Mudžahida i dr. (El-Mugni, 3/601; Avnul-Ma‘bud, 3/275)

Od savremenih učenjaka ovo su mišljenje odabrali šejh Ibn Usejmin, Albani, Abdulkadir Arnaut i drugi. Šejh Ibn Usejmin kaže:

“Ukoliko se vratimo na Kur’an i sunnet, vidjet ćemo da je ispravno mišljenje onih koji kažu da je obavezno davanje zekata na nakit.” (Medžmuu fetava ve resail šejh Ibn Usejmin, 18/116)

Jedan od dokaza koji upućuju na ispravnost ovog mišljenja jeste hadis koji je zabilježio imam Ebu Davud u svom Sunenu u kojem se kaže da je neka žena došla Allahovom Poslaniku, ﷺ, zajedno sa svojom malom kćerkom, koja je na rukama imala dvije velike zlatne narukvice. Poslanik, ﷺ, upitao je: “Da li na ovo daješ zekat?”, na što je ona odgovorila: “Ne.” Poslanik, ﷺ, rekao je: “Da li bi voljela da ti Allah, dž. š., na Sudnjem danu stavi dvije narukvice od vatre?” Tada je žena skinula narukvice i bacila ih prema Poslaniku, ﷺ, rekavši: “Ovo je Allahu i Njegovom Poslaniku, ﷺ.”

(Avnul-Ma‘bud, 3/272; Džamiul-usul, 4/608; Irvaul-galil, 3/296)

Ovaj je hadis vjerodostojnim ocijenio veliki broj hadiskih stručnjaka, kako ranijih tako i kasnijih. Među ranijim su Munziri, Ibn Kattan, Zejlei, Ibn Hadžer, a među kasnijim šejh Albani, Abdulkadir Arnaut i dr. A Allah najbolje zna!

Odgovorio: hfz. Dževad ef. Gološ