Termin „unas“ (ljudi) potiče od riječi „el-uns“ koja znači društvenost (prisnost), jer ljudi se druže jedni s drugima, sarađuju, posluju i ostvaruju kontakte i veze. Zbog toga se za čovjeka i kaže da je društveno biće i da je, po svojoj prirodi, društven.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina

Ve alejkumusselam,

PROPIS GLASANJA NA IZBORIMA I ULASKA U PARLAMENTE

Kako bi se razjasnilo ispravno mišljenje, najprije ćemo prenijeti govor šejhul-islama Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, koji kaže: „Obaveza je znati da je preuzimanje vođstva jedna od najvećih vjerskih obaveza, pa, zapravo, vjera i dunjaluk opstoje samo putem uspostave vlasti….Obaveza je uspostaviti namjesništvo kao vid ispovijedanja vjere i približavanja Allahu.

Pošto kod mnogih vladara nadvladala želja za imetkom i ugledom, te su pri svojoj vladavini napravili jaz između sebe i spoznaje suštine imana, mnogi ljudi su imali mišljenje da se pitanje vlasti suprotstavlja imanu i savršenstvu vjere. Potom su neki dali samo prioritet vjeri i u potpunosti se udaljili osim od onoga čime se vjera održava. Neki su vidjeli svoje ambicije u takvom namjesništvu, pa su ga se prihvatili udaljavajući se od vjere s uvjerenjem da se vjera suprotstavlja toj vlasti. Vjera je kod takvih postala predmet samilosti i poniženja, a ne predmet superiornosti i ponosa. Oba ova pravca su neispravna, tj. pravac onih koji se pripisuju vjeri, ali je ne upotpunjavaju potrebama vlasti, džihada i imetka, te pravac onih koji su preuzeli vlast, imetak i ratovanje, ali time nisu imali cilj uspostavu vjeru, što je put onih na koje se izlila Allahova srdžba i onih koji su zalutali.

Muslimanu je obaveza da čini idžtihad u tom smislu, prema svojim mogućnostima, pa onaj musliman kome se dadne vlast imajući za cilj pokornost Allahu i uspostavljanje vjere i koristi muslimana, prema svojim mogućnostima, i izvršavajući, koliko može, obaveze i izbjegavajući, koliko može, zabrane, neće biti kažnjen za ono što nije mogao sprovesti. Postavljanje poštenih na mjesta vladajućih je bolje od postavljanja izopaćenih. Onaj ko je nemoćan uspostaviti vjeru putem vlasti i džihada, pa učini onmo ono što može od dobra, neće biti opterećen onim što ne može.“ (Zbirka fetvi Ibn-Tejmijje, 28/390-396)

Jusuf, alejhis-selam, tražio je od egipatskog vladara da ga postavi kao glavnog odgovornog za prinose kada mu se prilika za to ukazala, pa ju je i iskoristio i nije je zapostavio. Tako će biti na mjestu s kojeg, prema svojim mogućnostima, može uspostavljati i naređivati pravdu: “’Postavi me’, reče, ‘da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan.’” (Jusuf, 55) Nema nimalo sumnje i općepoznato je da je Jusuf, alejhis-selam, tražio vlast od nevjerničkog sistema, prema navjerodostojnijem mišljenju.

Šejh Abdurrahman b. Nasir es-Sa’di, rahimehullah, u svome tefsiru „Tejsirul-Kerimir-Rahmani fi tefsiri kelami El-Mennani“ pri komentaru riječi Uzvišenoga „’O Šuajbe’, rekoše oni, ‘Mi ne razumijemo mnogo toga što ti govoriš, a vidimo da si ti među nama jadan; da nije roda tvoga, mi bismo te kamenovali, ti nam nisi drag.’” (Hud, 91), govoreći o koristima koje se uzimaju iz ovog velikog ajeta, kaže: „Allah brani vjernike mnogim povodima, neke znaju, a o nekima ništa ne znaju. Možda ih zaštiti povodom njihovih plemena ili sunarodnika nevjernika kao što je zaštitio Šu’ajba, alejhis-selam, putem njegove skupine da ga njegov narod ne kamenuje. Nema smetnje da se koriste ove veze kojima se zadobija zaštita i odbrana islama i muslimana, pa to čak može biti i obaveza, jer je popravljanje stanja zahtjev prema mogućnostima i potencijalima.“

Šejh Abdurrahman Abdul-Halik, komentarišući ove riječi, kaže: „Vidiš da ova fetva i dedukcija iz časnog ajeta kruži oko fikhskog pravila „činjenje manje od dvije postojeće štete“. Muslimanima je bolje nastojati da imaju učešće u vlasti sa nevjernicima, putem koga će zaštititi svoje časti, imetke i vjeru, već da živi pod čizmom nevjernika bez ikakvih prava koja će im garantirati ispovijedanje vjere i zaštitu imovine.“ (Knjiga „Utemeljnost ulaska u zakonodavna tijela“)

Šejh Mena’a el-Kattan u svojoj knjizi „Prepreke prakticiranja islamskog zakona“ brani učešće islamskog pokreta u Domu naroda i, kritkujući one koji ovo učešće smatraju nevjerstvom, kaže: „Učešće u Domu naroda i parlamentu ne znači učešće u zakonodavstvu onoga što Allah nije objavio, sve dok član pred takvim skupom javno bude obznanjivao svoje negiranje i suprotstavljanje, iznosio propis islama o tome i javno sa imanom i hrabrošću to bude govorio… Ovakav postupak ne kvari ispravno vjerovanje.“

Šejh Bin Baz, Allah mu se smilovao, kada je upitan o utemeljnosti kandidature za Dom naroda i propis islama o uzimanju glasačke kartice s namjerom glasanja za da’ije i vjerski nastrojenu braću koji će uči u parlamente, odgovorio je: „Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: „Djela se cijene prema namjerama, a svakom čovjeku pripada ono što je namjeravao.“ Nema smetnje za ulazak u Dom naroda (parlament), ukoliko je cilj toga pomaganje istine i neslaganje sa neistinom, jer se time, upravo, pomaže istina i staje uz one koji pozivaju Allahu. Isto tako, nema smetnje da se izvadi glasačka kartica koja se koristi za biranje ispravnih da’ija, pomaže istina i sljedbenici istine. Allah daje uputu, a molimo Ga Uzvišenog da da uputi muslimane na ono u čemu je njihova ispravnost. Biranje nemuslimana na izborima nije dozvoljeno, jer takav postupak govori o postojanju povjerenja i privrženosti nevjernicima. A Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, ne prijateljujte sa onima koji vašu vjeru za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci – i Allaha se bojte ako ste vjernici.” (El-Maide, 57)

Vama je obaveza da odaberete muslimanske kandidate što stručnije i sposobnije, te one za koje postoji opravdana naznaka da će muslimanima donijeti više koristi i od njih što više šteta odbiti. Musliman je, i pored svih nedostataka, bolji od nemuslimana. „Vjernik rob je bolji od mnogobošca, makar vas mnogobožac zadivio.“ (El-Bekare, 221) Isto tako, izbor nemuslimana i davanje prednosti nad muslimanom je način da se nevjernicima dadne put da ovladaju vjernicima, što je zabranjeno riječima Uzvišenog: „A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike.“ (En-Nisa, 141)

Šejh Abdur-Rahman Abdul-Halik, komentirajući ove riječi, kaže: „Vidiš da se uvaženi šejh,, Allah mu se smilovao, prilikom svoje fetve oslonio na nekoliko stvari:
Prvo: Ispravna namjera da se podrži istzina i ne podrži neistina,
Drugo: Ulaskom u Dom naroda se pomaže istina, priključuje da’ijama i daje ima se podrška.

Kada ovo značenje dodaš onome što je već prethodno navedeno od govora šejha Es-Sa’dija, razjasnit će ti se cjelokupna vizija i znat ćeš da je ulazak u ove parlamente vid umanjivanja zla i podrška istine.“ (Knjiga „Utemeljnost ulaska u zakonodavna tijela“)

Mišljenje šejha Muhammeda Nasiruddina El-Albanija, Allah mu se smilovao

Naš šejh Muhammed Nasiruddin El-Albani, Allah mu se smilovao, ima već poznato mišljenje o nedozvoljenosti kandidature za ulazak u parlamente pojašnjavajući ti činjenicom da se u njima sudi prema onome što Allah nije nobjavio, pa čak ako se u ustavu dotične države spominje da je službena vjera islam. Također, to pojašnjava činjenicom da izaslanik u parlamentu može biti iskušan u vjeri i u njoj djelomično popustiti.

Međutim, on ovo mišljenje nije izrekao u smislu zabrane ulaska u parlamente, tekfira ili proglašavanja zabludjelim onih koji to čine, već u smislu da je ovakav postupak u suprotnosti sa onim što je preče i s dokazom da muslimanski narod treba odabirati isključivo islamske kandidate ukoliko se kandidiraju oni koji se bore protiv islama.

Evo teksta njegovih izreka pri odgovoru na pitanja koja su mu postavljena od strane alžirskog Fronta spasa:

„Međutim, ne vidim zapreke da muslimanski narod glasa ako se pojave drugi kandidati koji se bore protiv islama, a bude i islamskih kandidata sa različitim menhedžima. Tada u ovakvim okolnostima savjetujemo svakog muslimana da od islamista odabere isključivo one koji su najbliži ispravnom menhedžu, o kojem smo prethodno govorili. Zatupam ovo mišljenje, iako sam uvjeren da ova kandidatura i izbori neće realizirati željeni cilj, kao što je prethodno rečeno iz aspekta umanjivanja zla, ili iz aspekta odbijanja veće štete manjom štetom, kao što kažu islamski pravnici.“
Ovo pitanje je podložno idžtihadu. Nekada će se realizirati šerijatska korist ulaska u parlament, u jednoj, ali to neće biti slučaj u drugoj državi. Zato muslimani u svakoj državi moraju vagati između koristi i šteta, te davati prioritet onome što vide odgovarajuće.

Nije dozvoljeno da razilaženje u pogledu propisa izbora i ulaska u parlamente uzima se kao razilaženje u temeljima vjere, jer su to pitanja idžtihada o kojima ne postoji tekst kategoričke zabrane, kako bi ih svrstali u pitanje temelja uz to što pravimo razliku između ovoga pitanja i pitanja vladanja po demokratskom sistemu i izborno stranačkom pluralizmu. Nema sumnje da je ovakav sistem neislamski i u suprotnosti Allahovoj vjeri, ali ulazak u pralamente u ovakvim okolnostima ovisi o pridobijanju koristi i odbijanju štete, kao što je prethodno rečeno.

Šejh Muhammed Salih El-Usejmin je mnogim tragaocima za znanjem koji su pitali o propisu kandidature za parlamente dao fetvu o dozvoli ulaska u parlamente. Neki su mu više puta ponavljali ovo pitanje podrobnije pojašnjavajući nejasnoće oko ulaska u parlamente, te suštinu ustava po kojima se sudi i način donošenja odluka. On bi, Allah mu se smilovao, govorio: „Uđite u parlamente, hoćete li ih prepustiti sekularistima i ološi?“ Ukazao je da je šteta koja proizilazi iz neulaska u parlamente daleko veća od štete ulaska u njih.

Šejh Selman el-Avdeh odgovara na sljedeće pitanje:
„Kakvo je vaše mišljenje o učešću islamista na parlamentarnim izborima i glasanju, znajući da je jedan brat ovo pitanje uputio jednom šejhu, pa je šejh dozvolio glasanje, ali ne i ulazak u parlamente?“

Odgovor: „Saglasan sam sa šejhom koji kojeg spominješ u pogledu glasanja, pa i njegove utemeljenosti iz aspekta umanjivanja štete i odabira boljeg. Iako se za ovo pitanje veže više faktora, kao što spomenuh, ipak glasanje ima pozitivne posljedice, makar i ograničene, iz aspekta obuhvatanja i umanjivanja zla, replike pobornicima zla i njhovog razotkrivanja, te nastojanja za pronalazak odgovarajućih rješenja koja su u skladu sa Šerijatom i pojašnjenje njhovog utjecaja na ispravnost ljudi i poticaj da budu prihvaćenost kod masa. Najbolji primjer za to je primjer islamista u kuvajtskom parlamentu, kao i u jemenskom. Neprisustvo islamista u ovim parlamentima je dobra prilika za druge da plasiraju svoje teorije i ideologije, a zatim da glasaju za njih, bez ikakvog protivljenja. To bi im dalo snage da svoje ideologije ozakone i da Ummet na njih prisljavaju.

U ovome se nalazi opasnost koja nikome nije skrivena, jer protivljenje nečemu prije usaglašavanja je bolje od nastojanja da se ukine poslije njegova ozakonjenja. Zato zastupam mišljenje da braća trebaju glasati za što bolje i dobru bliže kandidate, ili u najmanju ruku za one čija je šteta manja ili zlo blaže.“

MEĐUTIM, MEĐU UČENIM (A NE KVAZI-UČENIM) KOJI ZASTUPAJU ZABRANU ULASKA u PARLAMENTE, NEĆEMO NAĆI ONE KOJI NEVJERNICIMA PROGLAŠAVAJU OSOBU KOJA S NAMJEROM OSTVARANJA ŠERIJATSKI OPRAVDANE KORISTI UĐE U OVA TIJELA. NAŠ NAROD KAŽE: „AKO LAŽE KOZA, NE LAŽE ROG.“ PA, ETO, AKO LAŽU „PRIUČENI“, NE LAŽU ONI KOJIMA JE UMMET POSVJEDOČIO VOĐSTVO U ZNANJU I NJEGOVOJ PRAKSI. NEK’ JE ALLAH NA POMOĆI!

PRENESENO SA ISLAMWEB.NET

A Allah najbolje zna!

prof. Jasmin Djanan

Preuzeto sa http://www.n-um.com

Nema sumnje da je čovjeku zabranjeno držati psa, izuzev u slučajevima u kojima mu to Šerijat dozvoljava. Onome koji drži psa (osim lovačkog i psa čuvara stoke i usjeva) se svakodnevno umanjuju dobra djela za jedan kirat. Ako mu se dobra djela umanjuju za kirat, time biva griješan, jer je gubljenje dobrih djela kao i griješenje. Oboje ukazuje na zabranu, odnosno na ono što proističe iz tog čina.
Savjetujem sve one koji su zaslijepljeni onim što čine nevjernici, kao što je držanje pasa koji su najnečistije životinje. Pseća nečistoća se može očistiti samo sa sedam pranja, pri čemu jedno pranje mora biti zemljom. Čak ni nečistoća svinje, za koju Allah dželle šanuhu, u Kur’anu kaže da je haram (zabranjena) i da spada u nečist, ne dostiže tu granicu. Zato pas spada u nečistoću i prljavštinu. I pored toga, nažalost, vidimo neke ljude, obmanjene nevjernicima koji ne drže do čistoće i imaju pse kao kućne ljubimce. Poklanjaju im posebnu pažnju odgajajući i čisteći ih, iako se psi ne mogu očistiti, makar se i u moru prali, jer je pas sam po sebi nečist.

Zapitajmo se koliko li samo novca tako upropaste, trošeći ga na besmislice!? Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je zabranio upropaštavanje imetka.

Savjetujem sve one koji su time obmanuti da se pokaju Allahu, dželle šanuhu i da očiste svoje kuće od pasa. Onaj koji bude imao potrebu za psom radi lova, čuvanja stoke ili usjeva nije griješan, jer je to Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dopustio.

Šejh Ibn Usejmin

Fetve učenjaka dvaju harema – 96. str.

Itikaf je boravak u džamiji radi činjenja ibadeta. Itikaf je sunnet, a njegova je svrha traganje za Lejlei-kadrom. Itikaf je spomenut u časnom Kur’anu: “Sa ženama ne smijete imati snošaja dok ste u itikafu u džamijama…” (el-Bekara, 187). El-Buhari, Muslim i neki drugi muhadisi zabilježili su predanje u kojem se kaže da su Allahov Poslanik, ﷺ, i ashabi boravili u džamiju u itikafu. Prema tome, itikaf je ostao važeći, to je propis koji nije derogiran. Aiša, radijallahu anha, kazivaše: “Vjerovjesnik, ﷺ, boravio je u itikafu svakog ramazana, i to u posljednjoj trećini tog mjeseca, a nakon njegove smrti u itikafu su boravile njegove supruge” (el-Buhari, 2026, i Muslim, 1172). Imam Muslim zabilježio je da je Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, ispričao ovo: “Resulullah, ﷺ, boravio je u itikafu u prvoj trećini mjeseca ramazana, pa u drugoj trećini, a onda je rekao: ‘Tragajući za Lejlei-kadrom, boravio sam u itikafu u prvoj trećini ramazana, pa sam zatim boravio u drugoj trećini ramazana, te sam došao da budem u itikafu, i bī mi objavljeno da se Lejlei-kadr nalazi u posljednjoj trećini ramazana. Eto, neka bude tad u itikafu onaj ko želi.’ I muslimani su s Božijim Poslanikom, ﷺ, boravili u itikafu” (el-Buhari, 2027). Imam Ahmed imao je običaj kazati: “Nije mi poznato da je ijedan učenjak smatrao da itikaf nije sunnet.” I, eto, itikaf je sunnet, prema šerijatskim tekstovima i jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka.

Za itikaf je predviđen svaki mesdžid u kojem se obavljaju skupni namazi, bez obzira na to o kojoj se zemlji radilo, na osnovi općenitog značenja Božijih riječi: “…dok ste u itikafu u džamijama…” (el-Bekara, 187). A bolje je da čovjek boravi u itikafu u mesdžidu u kojem se obavlja i džuma-namaz. Upravo, ako bi čovjek boravio u mesdžidu u kojem se ne klanja džuma-namaz, bio bi primoran izlaziti napolje radi obavljanja tog namaza; ako bude boravio pak u takvom mesdžidu u itikafu, nema smetnje u tome da porani na džuma-namaz.

Potrebno je da se onaj ko je u itikafu zaokupi činjenjem dobrih djela, kao što su, naprimjer, obavljanje dobrovoljnog namaza, učenje Kur’ani-kerima, činjenje zikra… Svrha je itikafa zaokupljanje ibadetom, a može se, ako to korist nalaže, i unekolike razgovarati s onima što se nalaze u džamiji.

Zabranjeno je za vrijeme itikafa imati snošaj sa supružnicom, kao što je zabranjeno baviti se svime što vodi u to.

U vezi s napuštanjem džamije za vrijeme itikafa, islamski su pravnici naveli tri slučaja.

Prvi je slučaj napuštanje džamije radi vjerske obaveze, kao što su, naprimjer, izlazak radi obavljanja džuma-namaza, obaveznog uzimanja abdesta i obaveznog kupanja, odnosno radi tjelesne potrebe, kao što su, naprimjer, konzumiranje hrane i pića (ako čovjeku hranu i piće niko ne može donijeti u džamiju), obavljanje fiziološke potrebe… U ovom je slučaju dozvoljeno izaći iz mesdžida u kojem se boravi u itikafu.

Drugi je slučaj napuštanje mesdžida radi činjenja dobrih djela, kao, naprimjer, obilaženje bolesnika, prisustvovanje dženaza-namazu i tako dalje. U ovom je slučaju dozvoljeno napustiti mesdžid jedino u slučaju da je čovjek prije stupanja u itikaf uvjetovao uživanje ove povlastice.

I treći slučaj jest napuštanje mesdžida radi obavljanja onog što je u potpunoj suprotnosti s itikafom, kao što je, naprimjer, odlazak kući, napuštanje mesdžida radi trgovine ili snošanja sa supružnicom i tome slično. U ovom slučaju nije dozvoljeno napustiti mesdžid, pa makar čovjek prije stupanja u itikaf uvjetovao uživanje ove povlastice. A Allah je pokrovitelj uspjeha.

Šejh Muhammed b. Usejmin