Početna|Rezultati pretrage za"Smail L. Handžić"
Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Koje su posljedice kamatnog poslovanja ?
Piše: Smail L. Handžić Kamatno poslovanje je strogo zabranjeno na osnovu jasnih kur’ansko-hadiskih tekstova, ali i na osnovu konsenzusa svih islamskih učenjaka. Takvo poslovanje smatra se u islamu velikim grijehom, i štaviše, ono spada meðu ”sedam upropaštavajućih” velikih grijeha! Onaj ko, i nakonviše
Piše: Smail L. Handžić
Kamatno poslovanje je strogo zabranjeno na osnovu jasnih kur’ansko-hadiskih tekstova, ali i na osnovu konsenzusa svih islamskih učenjaka. Takvo poslovanje smatra se u islamu velikim grijehom, i štaviše, ono spada meðu ”sedam upropaštavajućih” velikih grijeha!
Onaj ko, i nakon što sazna za zabranu kamate, svjesno porekne zabranjenost kamate, takvim postupkom čini očito djelo nevjerstva, te mu se ostavlja trodnevna prilika da se pokaje za svoje zabludjelo ubjeðenje. U protivnom, kvalificirani šerijatski kadija izriče presudu o njegovom otpadništvu! Meðutim, onaj ko posluje sa kamatom, na bilo koji način, svejedno da li bio onaj ko daje ili uzima kamatu, a pri tome ne poriče njenu zabranjenost u šerijatu, takav se smatra velikim grješnikom i izlaže se srdžbi Gospodara svih svjetova i teškim pogubnim posljedicama u životu na ovom i na vječnom svijetu!
Nema nikakve sumnje da je kamatno poslovanje, ustvari, poslovanje koje se temelji na očitom zulumu, nepravdi, naročito onda kada se kamata postavlja kao uvjet pri kreditiranju. To je zbog toga što je takav vid poslovanja, zapravo, način stjecanja imetka bez pružanja materijalne nadoknade. To je, zapravo, prodaja kamatnog imetka na odgodu za njegov veći iznos, pri čemu se veći iznos stječe bez ikakve primjese činjenja nekog djela radinosti, bez ikakve naknade i bilo kakvog izlaganja neizvjesnosti u pogledu dobitka i gubitka imetka kao što je slučaj sa pravim radišama. Naprotiv, osoba koja će ”uživati u kamatnom dobitku” lagodno povećava svoj imetak na račun truda i zalaganja drugih, najčešće ljudi koji su u nevolji ili u potrebi za imetkom. Na takav način ona nepravedno iskorištava istinskog radnika koji će sa pozajmljenim imetkom raditi, ili trgovca koji će sa pozajmljenim imetkom trgovati, ili zamljoradnika koji je pozajmio imetak zbog svog rada u zemljoradnji i sl. Dakle, spokojno sjedeći u vlastitoj kući osoba ”kamatar” nepravedno iskorištava trud i znoj svoga dužnika – nevoljnika, a za razliku od njega, zajamčena joj je kamatna dobit bez obzira na ishod dužnikovog materijalno-finansijskog stanja i posljedica njegovog nevoljnog poslovanja sa pozajmljenim imetkom.
Osim što se temelji na nepravdi, kamatno poslovanje čovjeka podstiče na lijenost, nerad i nedozvoljeni način stjecanja imetka. Ako čovjek primijeti da će, ukoliko uloži svoj imetak u kamatno poslovanje (npr. banku), za odreðeni vremenski period steći zajamčenu kamatnu dobit, to će uvijek i činiti, a samim tim se i okrenuti neradu i ljenčarenju. Na taj način će se zanemariti potencijal ljudske darovitosti i sposobnosti za društvenim privreðivanjem, odnosno ”uspavat će se i vremenom zakržljati” do tada vrijedne ruke majstora, darovitost automehaničara, vrsnost doktora, sposobnost učitelja i odgajatelja itd. Zamislite šta jedno društvo time gubi!?
Zbog kamate, društvo se dijeli na dvije kategorije ljudi: one koji nude kamatno kreditiranje imetka, tj. imućne ljude, i one koji su u potrebi za imetkom, odnosno nevoljnike! S obzirom da imetak u svakom društvu predstavlja snagu i silu, na ovaj način nevoljnici postaju, svjesno ili nesvjesno, potlačeni i podjarmljeni dužnici bogatim. Takvo je stanje i kada se razmatra potlačenost nekog društva, naroda, država…
Takoðer, kamatom se narušavaju meðuljudski odnosi i mogućnost za činjenjem dobrih djela pružanjem kreditne pozajmice onome ko je u nevolji i koji je u potrebi za kreditiranjem. Time se javljaju pobude i naklonost prema materijalnim ovosvjetskim vrijednostima, ”dinaru i dirhemu”, a zapostavljaju se duhovne i ljudske vrijednosti koje ukrašavaju ljepotu ovosvjetskog suživota i osiguravaju sreću i spas ahiretskog vječnog života!
Ukoliko bi svi ljudi smatrali kamatu zabranjenom, ljudi se ne bi ustručavali da zatraže kreditnu pozajmicu zbog vlastite potrebe, znajući da će je vratiti u istom iznosu. Na taj način bi se meðu ljudima širilo dobročinstvo, ljubav i samilost, jer ljudska duša izuzetno cijeni onoga ko joj izaðe u susret onda kada joj je pomoć prijeko potrebna! Meðutim, ako bi dozvolili kamatu, u toj situaciji bi nevoljnik zbog svoje prijeke potrebe bio primoran da pozajmi, recimo, stotinu maraka (100 KM) na odreðeni period, preuzimajući obavezu da će taj iznos vlasniku vratiti uz dodatnih, recimo, deset maraka (110 KM) na ime ”iskorištavanja vlastite tuge i nevolje”, što neminovno vodi ka zatiranju meðuljudske ljubavi, solidarnosti, potpomaganja i dobročinstva.
Kamatnim poslovanjem se osoba, bez obzira da li bila ona koja kamatu uzima ili je daje, izlaže mogućnosti da doživi velike ovosvjetske psihičke tegobe koje osobu mogu dovesti do stanja potpune izbezumljenosti: ”Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio.” (Prijevod značenja El-Bekare, 275.) Zatim, izlaže se propasti ili čak gubitku bereketa i vrijednosti svoga imetka koji je kamatnim poslovanjem stjecao: ”Allah uništava kamatu, a uvećava sadaku!” (Prijevod značenja El-Bekare, 276.) Kamatno poslovanje dovodi do objave nemilosrdnog rata od strane Allaha i Njegovog Poslanika, a Uzvišeni Allah još na vrijeme Svoje robove poziva da ostave kamatu, i kaže: ”ako to ne učinite, eto vam onda, nek znate – rata od Allaha i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, ostat će vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti.” (Prijevod značenja El-Bekare, 279.) Osim ovih, još mnoge opasnosti vrebaju osobu čiji imetak dolazi u dodir sa kamatom.
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini neovisnim od kamatnog, a uspješnim u granicama dozvoljenog i korisnog poslovanja, svjesnim potrebe iznalaženja vlastitih prosperitetnih ekonomsko-finansijskih rješenja koja će biti dodatni razlog našeg smjelog opstanka na ovom trusnom balkanskom tlu, u okrilju ljepota naše blještave vjere islama, naših ahiretskih ambicija i u granicama voljene nam domovine!
Prvi put objavljeno: srijeda, 11 Lipanj 2008 08:17
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Koje su vrijednosti itikafa ?
Piše: Smail L. Handžić Mu’tekif svoj itikaf započinje sa iskrenom i plemenitom namjerom, Allaha radi, i boravi u mesdžidu zbog potpune pokornosti Allahu. Sve njegove misli, čula, vrijeme i sama njegova djela su okrenuta ka traženju Njegovog zadovoljstva, i kloni se svih stvari mimo ibadeta. U itikafviše
Piše: Smail L. Handžić
Mu’tekif svoj itikaf započinje sa iskrenom i plemenitom namjerom, Allaha radi, i boravi u mesdžidu zbog potpune pokornosti Allahu. Sve njegove misli, čula, vrijeme i sama njegova djela su okrenuta ka traženju Njegovog zadovoljstva, i kloni se svih stvari mimo ibadeta. U itikafu je izvrsna prilika da čovjek ispravno shvati značenja riječi Uzvišenog: „Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine!“ Šejh-ul-islam, Ibn Tejmijjeh, Allah mu se smilovao, je rekao: „Ibadet je riječ koja obuhvata sve ono što Allah voli i sa čim je zadovoljan, od riječi i djela, tajnih ili javnih!“
Itikaf spada u pritvrđene sunnete na kojima je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, posebno ustrajavao po dolasku u Medinu nakon hidžre, odnosno od kako je ovom ummetu propisan post mjeseca ramazana. Itikaf je ibadet koji se uveliko razlikuje od mnogih drugih ibadeta samim tim što predstavlja izoliranost i usredsređenost ka Uzvišenom Allahu i napuštanje svih dunjalučkih izazova koji se nameću i ometaju pročišćenje ljudske duše i potpunost naše veze sa Gospodarom svih svjetova. Odatle slobodno možemo kazati da je itikaf, sa svim odgojnim vrijednostima koje u sebi sadrži, prava islamska medresa koja se redovno uspostavlja svake godine.
U jezičkom značenju, riječ itikaf označava boravak, zadržavanje i ustrajnost u nečemu, dok u šerijatskoj terminologiji itikaf označava boravak u mesdžidu sa namjerom činjenja ibadeta Uzvišenom Allahu. Odatle su i riječi Uzvišenog: „I Ibrahimu i Ismailu smo naredili: “Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koju budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali.”“ (El-Beqareh, 125) Što se tiče hadisa Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, koji govore o itikafu, mogli bismo ih podjeliti u tri vrste: one koji općenito govore o propisanosti itikafa, zatim one koji opisuju stanje Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, za vrijeme njegova boravka u itikafu, i na one koji objašnjavaju broj godina u kojima je Poslanik činio itikaf.
STANJE ALLAHOVOG POSLANIKA U VRIJEME ITIKAFA
Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je običavao da svoje vrijeme u itikafu, što je više moguće, provodi u mesdžidu, i ne bi izlazio iz njega osim sa ljudskom potrebom, zbog velike ili male nužde. Aiša, radijallahu ‘anha, je kazala: „…Dok je bio u itikafu, u kuću bi ulazio samo zbog potrebe!“ (Buhari, vidi El-Feth: 4/808) U mesdžid bi mu se donosila hrana i piće. Uprkos itikafu, održavao je svoju ličnu higijenu. U tom smislu se prenosi da je glavom provirivao u Aišinu sobu kako bi ga ona češljala. U hadisu od Urveta, a on od Aiše radijallahu ‘anhum, se prenosi da je kazala: „…Da je češljala Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we selleme, iako je bila u periodu svog mjesečnog ciklusa. On je bio u itikafu, u mesdžidu, a ona u svojoj sobi odakle ga je mogla dohvatiti!“ (Buhari, vidi El-Feth: 4/807) Povodom ovog hadisa, Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, je rekao: „U ovom hadisu se obznanjuje dozvoljenost održavanja higijene, mirisanja, kupanja, brijanja i uljepšavanja, jer to sve podpada u smisao riječi češljanje. Većina islamskih učenjaka je mišljenja da je u itikafu pokuđeno sve ono što se smatra pokuđenim u mesdžidu!“ (4/807) Dok je boravio u itikafu, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, nije obilazio bolesnike niti je prisustvovao dženazama, a sve to zbog koncentracije i potpune posvećenosti ibadetu. Aiša, radijallahu ‘anha, je kazala: „Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je prolazio pored bolesnika dok je bio u itikafu, onako kako uvjek ide, i ne bi se osvrtao niti raspitivao o njemu!“ Također, Urve nam prenosi da je kazala: „Sunnet je da onaj koji obavlja itikaf (mu’tekif) ne obilazi bolesnika, ne prisustvuje dženazi, ne dotiče ženu niti opći sa njom, niti da izlazi osim zbog neophodne potrebe. Nema itikafa osim sa postom (Oko ovog pitanja imamo razilaženje) niti u nekom mesdžidu mimo onog gdje se obavlja džuma.“ (Ebu Davud, 2/333) Njegove žene bi ga obilazile, a desilo je se da je jednu od njih i ispratio njenoj kući zbog velike nužde za tim gestom jer je bila noć. Od Alije ibn Husejna se prenosi „Da je Safijja, radijallahu ‘anha, došla Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, u mesdžid u itikafu, pa kada se htjela vratiti on je išao sa njom. Tada ga je ugledao neki čovjek, Ensarija, pa ga je dozvao i rekao: „Dođi, ovo je Safijja!“ Sufijan je prenjeo da je rekao: „Ovo je Safijja! Zaista šejtan kola oko sina Ademovog kao i krv!“ (Buharija, vidi El-Feth: 4/819)
KOLIKO JE POSLANIK, SALLALLAHU ‘ALEJHI WE SELLEME, PUTA ČINIO ITIKAF
Poznato nam je da je post u mjesecu ramazanu propisan druge godine po Hidžri, te da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, preselio u jedanaestoj godini po Hidžri. Ovo nam govori da je on postio u devet ramazana. Ako se malo zainteresujemo o njegovom, sallallahu ‘alejhi we selleme, životu, vidjet ćemo da je činio itikaf ukupno šest puta. To je zbog toga što je u tri ramazana bio zauzet, jednom zbog Bitke na Bedru (2. H. god.), drugi put zbog oslobađanja Mekke (8. H. god.) i treći put zbog Bitke na Tebuku, tačnije zbog povratka iz nje i zauzetosti sa dolaskom i dočekom nekih delegacija (9. H. god.). Desilo se i to da je jedne godine napustio itikaf zbog svojih žena, ali ga je nadoknadio u mjesecu šewwalu. Sa ovim saznajemo da je itikaf obavio u pet ramazana od ukupno devet, a jedan u mjesecu šewwalu.
NEKI PROPISI VEZANI ZA ITIKAF
Itikaf možemo podjeliti na dvije vrste, na onaj koji je vadžib i onaj koji je pritvrđeni sunnet. Vadžibom postaje nakon zavjeta, što saznajemo iz hadisa koji prenosi Ibn Omer, radijallahu ‘anhuma, da je Omer upitao Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekavši: „U džahilijjetu sam se zavjetovao da ću u Svetom hramu učiniti jednu noć itikafa!“ Reče mu: „Ispuni svoj zavjet!“ (Buhari, vidi El-Feth: 4/809) U svojoj osnovi, itikaf je, dakle, pritvrđeni sunnet, jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, u njemu bio ustrajan i ne bi ga ostavljao osim zbog prijeke potrebe. Kada se desilo da ga je napustio, Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, ga je nadoknadio u šewwalu. Ez-Zuhri je kazao: „Čudim se ljudima zašto ostavljaju činjenje itikafa! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je znao neke stvari činiti i ostavljati, a itikaf nije ostavljao sve dok nije preselio!“ Kada je šejh Ibn ‘Usejmin, Allah mu se smilovao, upitan o itikafu, rekao je: „Itikaf u ramazanu je sunnet kojeg je činio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, u svome životu, a i njegove žene nakon njega. Učenjaci su prenjeli koncenzus (idžma’) da je on sunnet! Međutim, itikaf se treba činiti na onaj način zbog kojeg je i propisan, a to je da čovjek strogo boravi u mesdžidu zbog činjenja pokornosti Uzvišenom Allahu, kada treba da potpuno ostavi sve dunjalučke poslove i posveti se samo pokornosti Allahu, daleko od dunjalučkih potreba. Tada treba da čini raznovrsne ibadete, poput namaza ili nečega drugog! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je činio itikaf tražeći u njemu noć Kadra. Mu’tekif se treba udaljiti od svih dunjalučkih zauzetosti, tako da u itikafu neće ništa ni prodavati niti kupovati, neće izlaziti iz mesdžida, neće ispraćati dženazu, neće obilaziti bolesnika… Međutim, ako ga zijareti neko od njegove porodice, i ako sa njima nešto i progovori, za to nema nikakve smetnje. Spominje se da je Safijja, radijallahu ‘anha, zijaretila Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, dok je on bio u itikafu, pa je sa njim razgovarala.“ (Vidi Fetawa islamijjeh) Za itikaf se vežu slijedeći šartovi (uslovi): da mu’tekif bude musliman, da je razuman, da je čist od velikih nečistoća (od džunupluka, menstruacije ili postporođajnog ciklusa) i da to bude u mesdžidu. Neki uslovljavaju da bude u mesdžidu gdje se obavlja džuma namaz da bi se izbjegao izlazak petkom. Ruknovi itikafa su nijjet (namjera), jer se djela vrednuju po namjeri, i sam boravak u mesdžidu. Rekli smo da se itikaf čini samo u mesdžidu, a to je zbog riječi Uzvišenog: „Sa ženama ne smijete imati snošaja dok ste u i’tikafu u džamijama.“ (El-Beqareh, 187), i zbog toga što su Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, njegove žene i ashabi, radijallahu ‘anhum, obavljali itikaf samo u mesdžidu, te se ni od jednog od njih ne prenosi da su to činili van njega. Čini se u zadnjih deset noći ramazana, sa početkom prije zalaska Sunca, isključivo zbog traženja noći Kadra, koja je u jednoj od njih. To saznajemo iz predaja koje govore da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, boravio u itikafu čitav mjesec, pa kada mu je kazano da je noć Kadra jedna od zadnjih deset noći, itikaf je činio samo u njima. Osim navedenog razloga, itikaf se čini i zbog osamljivanja sa Uzvišenim Allahom, zbog popravljanja duše i srca, zbog potpunog posvećivanja ibadetu (namazu, dovi, zikru, učenju Kur’ana…), zbog očuvanja posta od svega onoga što ga narušava i umanjuje njegovu vrijednost (duševni i ljudski prohtjevi), zbog umanjivanja dunjalučkih mubah-stvari i zuhda prema njima. Itikaf će pokvariti bespotreban izlazak iz mesdžida, općenje sa ženom, menstruacija ili postporođajni ciklus, išček udovice i otpadništvo od vjere.
ODGOJNE VRIJEDNOSTI ITIKAFA
Spomenuli smo da je itikaf, ustvari, jedan vid prave islamske medrese koja zaista oplemenjuje i odgaja. Iako ta medresa traje samo nekoliko uzastopnih dana u čitavoj godini, njene vrijednosti su obilate i veličanstvene. U itikafu se praktično uče i sprovode ispravna i sveobuhvatna značenja riječi ibadeta. Mu’tekif svoj itikaf započinje sa iskrenom i plemenitom namjerom, Allaha radi, i boravi u mesdžidu zbog potpune pokornosti Allahu. Sve njegove misli, čula, vrijeme i sama njegova djela su okrenuta ka traženju Njegovog zadovoljstva, i kloni se svih stvari mimo ibadeta. U itikafu je izvrsna prilika da čovjek ispravno shvati značenja riječi Uzvišenog: „Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine!“ Šejh-ul-islam, Ibn Tejmijjeh, Allah mu se smilovao, je rekao: „Ibadet je riječ koja obuhvata sve ono što Allah voli i sa čim je zadovoljan, od riječi i djela, tajnih ili javnih!“ Također, to je izvrsna prilika da se ispravno razumije i govor Uzvišenog: „Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svih svjetova, koji nema saučesnika; to mi je narađeno i ja sam prvi musliman.”“ (El-En’am, 162, 163) El-Kurtubi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Život moj: tj. sve ono što činim u svom životu. Smrt moja: tj. ono što sam oporučio i ostavio nakon svoje smrti. Allahu, Gospodaru svih svjetova: tj. samo se nastojim Njemu približiti sa ovim!“ (Tefsir El-Kurtubi, 7/69) Osnovni razlog činjenja itikafa je traženje, odnosno činjenje ibadeta u veličanstvenoj noći Kadra, zbog koje je čitava kur’anska sura nazvana njenim imenom, a u kojoj Uzvišeni kaže: „Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr – a šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci – meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.“ U hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, se navodi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, vjerujući i nadajući se (nagradi), bit će mu oprošteni svi protekli grijesi. A ko klanjao (tj. oživi svojim ibadetom) noć Kadra, vjerujući i nadajući se, bit će mu oprošteni svi protekli grijesi!“ (Buhari, vidi El-Feth: 4/784) Također, jedna od velikih odgojnih vrijednosti itikafa je i to što je on prava prilika za iskreni samoobračun zbog svih životnih nedostataka i propusta u našem odnosu prema Stvoritelju, i što je to prilika da donesemo veliku odluku o iskrenom pokajanju i popravku stanja. To je prilika da razmislimo o svojim djelima, da se korigujemo, vratimo u okrilje Allahove namjere o razlozima našeg stvaranja i još smjelije krenemo putevima Njegovog zadovoljstva, naročito u noći Kadra u kojoj je spas i sigurnost do svanuća. Itikaf je prilika da dobijemo naviku da češće boravimo, razumijemo važnost i da zavolimo mesdžid. Onaj koji stekne ovakvu naviku i čije srce postane vezano za mesdžid, nadati je se da će biti u hladu Allahovog Arša na Sudnjem danu, onda kada drugog hlada osim Allahovog ne bude! U hadisu o sedam kategorija ljudi koji će imati ovu privilegiju na Sudnjem danu se kaže: „…i čovjek čije je srce bilo vezano za mesdžid.“ (Buhari, El-Feth: 2/361) Osim toga, velike nagrade ima onaj koji boravi u mesdžidu i iščekuje namaz, jer se u hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, kaže da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Zaista meleki donose salawate na nekog od vas sve dok je on u mjestu gdje se namaz obavlja, i sve dok ne pokvari abdest: Allahu moj oprosti mu, Allahu moj, smiluj mu se! U namazu su neprestano oni od vas koje je namaz zauzeo i koje samo namaz sprečava da se vrate svojim porodicama!“ (Buhari, vidi El-Feth: 2/360) Itikaf je, također, prilika da se odreknemo dunjalučkih varljivosti, da se osjetimo kao pravi stranci, putnici i tuđini, na dunjaluku, te da se sjetimo stanja Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, i hadisa koji govore o tome. Između ostalih, i hadisa gdje ‘Aiša, radijallahu ‘anha, kaže: „Muhammedova, sallallahu ‘alejhi we selleme, porodica se nije zasitila pšenice tri dana uzastopno, od kako je došao u Medinu sve dok nije preselio!“ (Buhari, El-Feth: 13/68) Mogao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, uživati bolje nego svi dunjalučki vladari iz onog vremena, mogao je opustiti uzda svoje duše pa da njeni prohtjevi odlete u beskraj i nedogled, međutim, ožiljci na njegovom mubarek tijelu su govorili da je ovaj dunjaluk sa svim požudama bezvrijedan, te da je Ahiret i Džennet naša prava kuća, naša babovina od oca nam Adema, alejhis selam. Osim ovih, itikaf nas uči i odgaja ostavljanju ružnih navika, čuvanju jezika od svega što je bezkorisno, o razmišljanju o mudrosti i veličini Allahovih stvorenja, o strpljivosti i izgradnji visokih ambicija, o pravom načinu zadovoljenja ljudske duše i postizanja sreće, navikava nas na učenje Kur’ana, na iskrenu tewbu, na nočni namaz, na planiranje i racionalno trošenje vremena, uči nas načinima postizanja Allahovog zadovoljstva i ljubavi, islamskom bratstvu, pročišćenju duše i srca, značenjima istinskog slijeđenja Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, i još mnogim drugim vrijednostima.
Molim Uzvišenog da nam podari pravi islamski odgoj, da oplemeni naše duše, oprosti nam grijehe i primi od nas naša dobra djela!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Neki od propisa hidžame ?
Piše: Smail L. Handžić Nakon što je Uzvišeni Allah stvorio insana, i za njegovo privremeno boravište mu odredio ovaj prolazni dunjaluk, iskušao ga je brojnim iskušenjima… Nema sumnje da je jedno od takvih iskušenja i bolest koja ga povremeno snalazi. Bolest se u Kur’anu spominje u dva oblika: bolestviše
Piše: Smail L. Handžić
Nakon što je Uzvišeni Allah stvorio insana, i za njegovo privremeno boravište mu odredio ovaj prolazni dunjaluk, iskušao ga je brojnim iskušenjima… Nema sumnje da je jedno od takvih iskušenja i bolest koja ga povremeno snalazi. Bolest se u Kur’anu spominje u dva oblika: bolest koja snalazi čovjekovo srce i ona kojom čovjek biva iskušavan u pogledu njegovog organizma.
Govoreći o bolestima koje snalaze čovjekovo srce, između ostalog, Uzvišeni Allah je u prijevodu značenja rekao:
„O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno…“ (El-Ahzab, 32)
Također, Uzvišeni je na mnogo mjesta u Kur’anu spomenuo i bolest koja se odnosi na čovjekov organizam. Tako je u prijevodu značenja kazao:
„Nije grijeh slijepcu, niti je grijeh hromu, niti je grijeh bolesnu, a ni vama samima da jedete u kućama vašim…“ (En-Nur, 61)
Nema sumnje u činjenicu da je gotovo nemoguće da čovjek u toku svoga života bude stabilan u pogledu svoga zdravlja. Naprotiv, on je izložen mnogobrojnim bolestima koje se razlikuju u pogledu jačine njihovog stepena ili posljedica koje nanose čovjeku, što, svakako, spada u veličanstvene mudrosti Uzvišenog Allaha. Za sve te bolesti postoji lijek kojeg je odredio Uzvišeni Allah. On je taj koji daje lijek i ozdravljenje. On daruje ozdravljenje onome kome to želi, a nekima ga uskraćuje i čini da određene bolesti budu razlozi njihove smrti. Sve to biva u skladu sa Allahovom neograničenom mudrošću, jer, Allah je onaj koji je Najmudriji i koji je o svemu potanko obavješten.
Ljudi su od davnina hrlili u potrazi za lijekom koji će im, ili potpuno ukloniti njihovu bolest, ili, bar na kratko, olakšati istu. Islam podstiče na liječenje od svih bolesti, obzirom da je zdravlje jedan od bitnih faktora koji utiču na mogućnost ispravnog izvršavanja šerijatskih obaveza, poput namaza, posta, hadždža i sl. Zbog toga je Allahu draži i bolji onaj vjernik koji je zdrav i snažan, nego li onaj koji je bolestan i slabašan, iako je u obojici hajr. I, kao što se od muslimana traži da posjeduje snažan iman, isto tako se od njega traži da ima zdravo i snažno tijelo, jer je upravo zdravo tijelo oslonac i posrednik jakog imana.
Rekao je Muveffik el-Bagdadi, Allah mu se smilovao: „Zdravlje je, nakon islama, nešto najbolje sa čime je Allah darovao čovjeka, obzirom da on, bez njega, nije u mogućnosti da izvršava i obavlja oblike pokornosti svome Gospodaru. Pa, nek’ na toj blagodati bude zahvalan, i neka je ne poriče!“
Možda je to jedan od razloga i povoda riječima Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u kojima je on kazao: „Dvije blagodati su neiskorištene kod većine ljudi: zdravlje i slobodno vrijeme!“
Zato se od muslimana traži da poduzme sve dozvoljene i raspoložive mogućnosti kako bi došao do lijeka, odnosno, svoga ozdravljenja.
U tom smislu se navode brojni hadisi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we seleme. Od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme rekao: „Ni jednu bolest Allah još nije spustio, a da za nju nije dao lijeka!“ (Buharija, 10/113, i Ibn Madžeh, 3439)
Usama ibn Šurejk je kazao: „Bio sam kod Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we selleme kada mu dođoše neki beduini, te rekoše: „O Allahov poslaniče, da li treba da se liječimo? On im reče: „Naravno, liječite se Allahovi robovi, jer, Uzvišeni Allah nije dao ni jednu bolest a da za nju nije dao i lijeka! Osim od jedne bolesti!“ Rekoše: „Koja je to bolest?“ Reče: „Starost!“ (Ahmed, 4/278, Ibn Madžeh, 3436, Ebu Davud, 3855, Tirmizi, 2039)
ŠTA JE HIDŽAMA
Jedna od metoda koja doprinosi ozdravljenju je, nesumnjivo, i hidžama. Hidžama je, u stvari, proces izvlačenja, odnosno, isisavanja i izbacivanja nečiste krvi iz organizma pomoću čaša ili bočica koje se postavljaju na određena mjesta na tijelu oboljele osobe. Te čaše se priljepljuju za tijelo putem izazvanog vakuma nastalog uslijed izbacivanja zraka iz njih, te kao takve, ostaju na tijelu nekoliko minuta, u zavisnosti od vrste liječenja. Najčešće se vakum prizvodio paljenjem malog drvceta ili papirića, čiji bi dim neutralisao sav kisik iz čaše, a što bi dovelo do vakuma i lijepljenja čaše za tijelo. Danas se koriste čaše koje na sebi imaju osigurače kojima se elegantno i lahko izbacuje zrak. Na mjestu gdje se priljepljena čaša nalazi, koncentriše se sva nečista krv. Nakon toga se čaša skine, a na tom mjestu se nekoliko puta tanko nareže koža oštrim predmetom kako bi izašla koncentrisana nečista krv. Potom se ponovo, dakle, na istom mjestu, priljepi ponovo čaša pod vakumom, koja sada nema ulogu vršenja koncentracije krvi, nego ovoga puta, već prije koncentrisanu nečistu krv na mjestu čaše, sada izbacuje iz organizma.
PORIJEKLO HIDŽAME
Hidžama je bila poznata u vrijeme Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, i još mnogo, mnogo prije… Naime, dokazano je da se hidžama koristila i u vrijeme starih Egipćana, još u vremenu faraonskih vladara. U najstarijoj knjizi u Egiptu iz oblasti medicine se spominje hidžama kao jedna od metoda pri liječenju bolesnika. U to vrijeme se koristio životinjski rog sa kojim bi se vršilo ispumpavanje nečiste krvi iz organizma. Nakon toga, prešlo se na čaše napravljene od bambusovog drveta, da bi se u novije vrijeme počele koristiti staklene čaše, pa i one koje na sebi imaju moderne osigurače… Iz Egipta se hidžama proširila i na druge kontinente. Tako se i u starim Grčkim knjigama spominje hidžama, ali i u kineskoj medicini je našla svoje mjesto, samo što su oni praktikovali tzv. „suhu hidžamu“ kojom ne bi izbacivali nečistu krv van organizma, nego bi je ostavljali na površini kože koju bi kasnije organizam sam uklonio.
HADISI O HIDŽAMI
Mnogobrojni hadisi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, podstiču na činjenje hidžame. Od Džabira, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao: Čuo sam Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme gdje kaže: „Ako i u čemu od toga sa čime se liječite ima koristi, onda je to u pijenju meda, ili u rezu od hidžame, ili u žigosanju vatrom, a ja ne volim žigosanje.“ (Buharija, 5702; Ibn Madžeh, 3476; Ahmed, 1/245) Od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao: „Rekao je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Pored god koje skupine meleka bi naišao u noći Isra’a, rekli bi mi: „O Muhammede, naredi svome ummetu da čine hidžamu!“ (Ibn Madžeh od Enesa radijallahu ‘anhu, 3479; Tirmizija od Ibn Mes’uda, a šejh Albani, rahimehullahi, je hadis ocjenio vjerodostojnim, Sahih El-Džami’, 5671) Od Selme, radijallahu ‘anha, se prenosi da je rekla: „Ko god bi se Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, požalio na bolove u glavi, on bi mu rekao: „Učini hidžamu!“ (Ebu Davud, 3858; Tirmizi, 2055, Ibn Madžeh, 3502) Od Asima ibn Omera ibn Katade se prenosi da je Džabir, radijallahu ‘anhu, posjetio El-Mukni’a, pa mu je rekao: „Neću otići sve dok ne učiniš hidžamu!“ Zatim je kazao: „Čuo sam Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, kako kaže: „U tome je lijek!“ (Buharija, 5697; Muslim, 4/1729) Ovi, ali i mnogi drugi hadisi koje nismo naveli, jasno ukazuju na to da je hidžama jedna od najboljih metoda pri liječenju, te da je propisana, odnosno, da ju je i sam Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, činio, da ju je dozvolio, i, čak šta više, na njeno činjenje podsticao. Međutim, ovo ne znači da se bilo ko može upustiti u činjenje hidžame drugim osobama. Kao i za svaku nauku, neophodno je poznavati neke važne neophodnosti za činjenje hidžame, koje, ako se kojim slučajem zapostave, mogu dovesti do nepoželjnih posljedica, pa čak i smrti.
KORISTI HIDŽAME
Hidžama koja se učini na vrhu pleća koristi pri liječenju od bolova koji se osjećaju u ramenima i grlu. Hidžama koja se učini na glavi, te na vratnim venama u prijedjelu potiljka, nadomak ljudskog uha, koristi pri liječenju od bolesti i bolova glave. Od Enesa, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao: „Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je činio hidžamu u predjelu vratnih vena i na vrhu pleća.“ (Tirmizi, 2052; Ebu Davud, 3860; Ibn Madžeh, 3483) Od Ibn Buhejneh, se prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we seleme, učinio hidžmu na sredini glave, dok je bio u ihramima, na putu za Mekku. (Buharija, 5998) Osim ovoga, hidžama se može činiti i za liječenje od drugih bolesti, kao protiv bolova i upala u zglobovima, za liječenje od reumatizma i bolova nastalih od njega, protiv malaksalosti, išijasa, bolesti mokraćnog mjehura i bubrega, hemiplegije nastale uslijed sudara, protiv povišenog i smanjenog pritiska, visokog holesterola, upale jetre, srčanih bolesti, bolesti šećera, za uravnoteženje mjesečnog ciklusa kod žena, kožnih bolesti i alergija, i još mnogih drugih bolesti.
DA LI HIDŽAMA UTIČE NA ISPRAVNOST POSTA
Većina islamskih učenjaka (Hanefija, Šafija i Malikija) je mišljenja da hidžama ne kvari post, i to je, Allah najbolje zna, najprihvatljivije mišljenje. Međutim, ovom mišljenju su se suprostavile Hanbelije koje zastupaju suprotan stav. (Vidi El-Mebsut, 3/57; Beda’i Es-Sena’i, 2/107; El-Medžmu’, 6/349; Kešafu El-Kina’, 2/372; El-Mugni, 4/350) Rekao je Ibn Abdu El-Ber, Allah mu se smilovao: „Nema nikakve smetnje da postač čini hidžamu, jedino ako se ne boji da će toliko oslabiti što bi uticalo na nastavak njegovog posta. Svi dokazi o tome su oprečni, merfu’ i mudtarib! Za obavezujući propis o kvarenju posta onoga ko ne jede, ko ne pije i spolno ne opći je neophodan dokaz koji nije oprečan i oko kojeg nema nikakvog spora.“ (El-Kafi, 1/352) Ovo je, dakle, glavni oslonac onima koji zastupaju mišljenje da hidžama ne kvari post, odnosno, oslanjaju se na osnovu koja ukazuje na to da je post ispravan i da ga ništa ne može pokvariti sve dok na to ne ukaže ispravan dokaz koji ukazuje na suprotno. Tu osnovu su poduprijeli i mnogobrojnim hadisima, a među njima i slijedećim: Od Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhuma, se prenosi: „Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je učinio hidžamu dok je postio!“ (Buharija, 1939) Od Enesa, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je bio upitan: “Da li ste, u vrijeme Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, smatrali pokuđenom hidžamu za postača? Reče: Ne, osim zbog njegove slabosti!“ (Buharija, 1940)
Oni koji smatraju da hidžama kvari post, taj stav podupiru vjerodostojnim hadisom, gdje Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, kaže: „Post je pokvario i onaj koji čini (drugom) hidžamu, a i onaj kome se ona čini!“ (Ahmed, 5/276; Ebu Davud, 2/770; Ibn Madžeh, 1/5377; i drugi) Ovaj hadis jasno dokazuje ništavnost posta osobe koja čini i kojom se čini hidžama. Na ovaj argument je prigovoreno različitim pristupom njegova shvatanja. Rečeno je da je on – iako je vjerodostojan – derogiran sa hadisom od Ibn Abbasa i drugih jer se u drugim predajama spominje da je hadis izrečen u godini kada je oslobođena Mekka, tačnije, 18 ramazana osme godine po hidžri. Međutim, hadis od Ibn Abbasa je rečen poslije toga nakon dvije godine, u vrijeme oprosnog hadža. Dalje, ovaj isti hadis se može na različite načine razumjeti. Možemo ga shvatiti da se njim želilo kazati da je osobi koja čini i kojoj se čini hidžama uskraćena vrijednost posta, jer su neki ashabi običavali kazati za osobu koja progovori u vrijeme džumanske hutbe: „Ti nemaš džume!“- misleći na njenu vrijednost i nagradu. (Pogledaj Medžmu’, 6/352; i El-Istizkar, 10/128) Također, ovaj hadis se može razumjeti da se njim želi ukazati na izloženost eventualnom kvarenju dotičnog posta, jer, onaj koji čini drugom hidžamu (u to vrijeme se krv isisavala životinjskim rogom) nije siguran od mogućnosti slučajnog gutanja krvi pri njenom isisavanju, dok onaj kome se ona čini nije siguran da će moći izdržati svoj post bez njegovog prekidanja prije isteka vremena. (Me’alimus sunen, 2/771)
DA LI JE DOZVOLJENO NAPLATITI USLUGU ČINJENJA HIDŽAME
Islamski učenjaci su razmatrali ovo pitanje, i u vezi njegovog razumjevanja imaju oprečne stavove. Većina islamskih učenjaka smatra dozvoljenim naplaćivanje usluge činjenja hidžame, kao što se to prenosi od Ibn Kudame da je takvim prenjeo i mišljenje Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhuma, zatim, Malika, Šafije, Hanefija, ali i jedno od mišljenja Imama Ahmeda. (El-Mugni, 5/539; Beda’i Es-Sena’i, 4/190; El-Medžmu’, 9/60; El-Kavanin El-Fikhijjeh, 280) Drugo mišljenje o ovom pitanju je suprotno prvom, a to je, u stvari, druga predaja od Imama Ahmeda. Rekao je Tirmizija: „Ahmed je kazao: Ako bi od mene zatražio (novac) onaj koji čini hidžamu, ne bih mu dao!“ (Tirmizi, 3/567) To mišljenje je Ibn Kudame pripisao i Osmanu, Ebu Hurejri i El-Hasanu, radijallahu ‘anhum, međutim, još je dodao: „Od Ahmeda se ne prenosi da je zabranio zaradu osobi koja naplaćuje uslugu činjenja hidžame, niti njeno unajmljivanje, nego je rekao: Mi ćemo mu dati kao što je i Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, dao, ali ćemo mu i reći kao što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme rekao kada je upitan o njenom konzumiranju, pa je to zabranio.“ (El-Mugni, 5/539) Ovo mišljenje argumentuju, između ostalih, i slijedećim dokazima: Hadisom od Ebi Džuhajfeh, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, zabranio cijenu (zaradu od prodaje) psa i zaradu od (puštanja) krvi. (Buharija: vidi u Fethu, 4/367, 497) Zatim, sa hadisom od Rafi’ ibn Hudejdža, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Nevaljala je zarada od (prodaje) psa, i nevaljala je zarada (mehr) prostitutke, i nevaljala je zarada onoga koji čini hidžamu!“ U dugoj predaji se kaže: „Najgora zarada je mehr prostitutke, zarada od (prodaje) psa i zarada onoga koji čini hidžamu!“(Muslim, 3/1199) Osim toga, navode i hadis koji je, zasigurno, u žiži interesovanja obje skupine učenjaka i o čijem razumjevanju ovisi izgradnja stava o ovom šerijatskom pitanju. Naime, Od Muhajseh, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je on zamolio Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we selleme, da mu dozvoli najamninu osobe koja čini hidžamu, pa mu je to on osporio. Neprestano ga je pitao o tome i tražio od njega dozvolu, sve dok nije rekao: „Njom (zaradom) nahrani svoju stoku (pomoću koje prenosiš vodu)!“ (Malik u Muveta’, 534) U drugoj predaji: „Njom nahrani svoju stoku i roba!“ (Ebu Davud, 3/707; Ibn Madžeh, 2/732) Oni koji dozvoljavaju naplaćivanje usluge od činjenja hidžame, svoje mišljenje dokazuju hadisom od Enesa i Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhum, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, učinio hidžamu, te da je platio uslugu onom ko mu je hidžamu učinio. Kaže Enes: „Nikoga nije zakinuo u pogledu njegove nadnice!“ Kaže Ibn Abbas: „Da je to bilo zabranjeno, ne bi mu davao!“ (Buharija: u Fethu 4/380) O svemu ovome je Imam Šafija rekao: „Da je to zabranjeno, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, ne bi dozvolio Muhajsih da zarađuje ono što je haram, niti da time hrani svoju stoku i roba, jer i za roba postoje propisi halala i harama, i ne bi Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, dao onome ko mu je učinio hidžamu nadnicu, jer je on to dao zato što je dozvoljeno da mu se dadne kao i da ovaj to za sebe uzme.“ Zatim je ovu zabranu razumjeo na način da se njom želi kazati koliko je, u stvari, poniženje da se zarađuje od činjenja hidžame. (Ihtilafu El-Hadis liš-Šafi’i, 279) To je, inša’allah, najprihvatljivije mišljenje, a Allah opet najbolje zna!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Četiri velika islamska načela ?
Piše: Smail L. Handžić Još dok je imao dvadeset i tri godine svog plodonosnog života, čuveni islamski mislilac, vrhunski učenjak i nadasve, uzoriti odgajatelj, šejh Abdur-Rahman es-Sa’di (učitelj šejha Ibn ‘Usejmina), Allah im se smilovao, je u stihovima ispjevao: „Osnova kad su u pitanju polni orgaviše
Piše: Smail L. Handžić
Još dok je imao dvadeset i tri godine svog plodonosnog života, čuveni islamski mislilac, vrhunski učenjak i nadasve, uzoriti odgajatelj, šejh Abdur-Rahman es-Sa’di (učitelj šejha Ibn ‘Usejmina), Allah im se smilovao, je u stihovima ispjevao: „Osnova kad su u pitanju polni organi, meso, ljudski životi i imeci – za nevinu osobu – je zabranjenost istih, sve dok se ne ostvari njihova dozvoljenost, zato dobro shvati, Allah te uputio, ono što ti se citira!“ (”Menzumetu-l-kawa’idi-fikhijjeh”, stih 20 i 21)
Kroz navedena dva stiha, šejh Es-Sa’di je podrobno objasnio ove četiri šerijatske norme ili načela koja tretiraju pitanje osnove dozvoljenosti polnih organa, životinjskog mesa, nevinih ljudskih života i njihovog imetka. Ona su samo jedan blještavi odsjaj ispravnog razumijevanja velikog fikhskog pravila koje glasi: „Sumnja ne potiskuje ubjeđenje“, jer je osnova (ubjeđenje) za sva navedena načela njihova zabranjenost drugim ljudima, te nije dozvoljeno ovu osnovu narušavati ili ostavljati zbog eventualnog vanrednog slučaja (sumnje), nego samo zbog čvrstog šerijatskog dokaza na čije tumačenje imaju isključivo islamski učenjaci, nikako obični ili priučeni muslimani.
Zabranjenost vezana za polne organe
Ovim šerijatskim načelom se aludira na žene i na brak. Odatle će značenje ovoga načela biti da je osnova koja tretira pitanje žena i veza sa ženama zabranjenost, te nije dozvoljeno ovu osnovu narušavati osim u granicama čvrstih šerijatskih argumenata. Ova osnova se može promijeniti samo na dva načina: sklapanjem validnog šerijatskog braka i ropstvom, koje je Uzvišeni Allah dozvolio. Za ovo postoje mnogi i nedvosmisleni dokazi u Kur’anu i u Sunnetu. Osim toga, naš Gospodar se nije zaustavio samo na objašnjenju propisa osnove ovoga načela, nego je zabranio sve puteve koji bi mogli dovesti do njenog narušavanja, a naredio je one mjere koje će ga zaštititi. Zbog toga imamo zabranjenost pogleda i osamljivanja sa ženama, uljepšavanje njenog glasa pred muškarcima koji joj nisu bliža rodbina i slično, a naredbe za činjenje onih postupaka koji štite ženinu čednost, kao što su: obaranje pogleda, zaklanjanje od stranaca, pokrivanje šerijatskim hidžabom itd. Na osnovu razumijevanja ovoga načela, intimni dijelovi svakog insana su zabranjeni drugom, i nije ih dozvoljeno ni na koji način obeščašćivati. Ta zabranjenost će promijeniti svoj status samo sklapanjem braka ili zarobljavanjem. Neki islamski učenjaci čak rekoše da je zabranjenost ”polnih organa” žešća nego što je to zabranjenost tuđeg imetka, jer se šteta od skrnavljenja tuđeg imetka vraća samo na onoga kome je ta nepravda učinjena, za razliku od skrnavljenja ”časti žene” od čega štetu trpe kako ona, tako i sva njena familija. Osim toga, kazali su da je čast skupocjenija od čitavog ljudskog imetka i da skrnavljenje ”polnog organa” putem zinaluka ima daleko pogubnije posljedice i da je štetnije od skrnavljenja imetka! Dokazi zabranjenosti osnove ovoga načela su, između ostalih, sljedeći:
Prije svega to su riječi Uzvišenog: …i oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je. (El-Furkan, 68.-70.); zatim: I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put! (El-Isra, 32.); a onda, to su i riječi: Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udaraca bičem, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje! (En-Nur, 2.)
Među hadisima koji argumentuju navedenu osnovu su riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme: „Svakom muslimanu je u pogledu drugog muslimana zabranjena njegova krv, njegov imetak i njegova čast!“ (Muslim, 4/1986.)
Zabranjenost vezana za konzumiranje životinjskog mesa
Osnova koja se tiče životinjskog mesa je zabranjenost sve dok se taj njen status ne promijeni validnim šerijatskim argumentom. Zato možemo kazati da ako osoba bude sumnjala da li je određeno meso halal ili haram, te ne bude mogla razlučiti istinu ubjedljivim dokazom, tada će se vratiti na njegovu osnovu, jer ovaj slučaj ulazi pod pravilo: „Ako se sukobe mišljenja da je nešto zabranjeno i da je nešto dozvoljeno, u tom slučaju će se dati prednost mišljenju da je to zabranjeno.“ Također, vratit ćemo se na osnovu koja tretira pitanje mesa koja je jasno definirana slovom Šerijata, dakle zabranjenost, jer smo u nju prvobitno bili ubijeđeni, a to naše ubjeđenje se neće promijeniti pod utjecajem određenih sumnji, nego samo ubjeđenjem. Uzvišeni Allah je rekao: Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali – i što je na žrtvenicima žrtvovano, i zabranjuje vam se gatanje strelicama. (El-Maide, 3.) I rekao je: Ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime, to je, uistinu, grijeh! A šejtani navode štićenike svoje da se s vama raspravljaju, pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno, mnogobošci postali. (El-En’am, 121.) Među dokazima koji potvrđuju osnovu zabranjenosti konzumiranja mesa od dozvoljenih životinja je i to što ono postaje halal tek nakon šerijatskog klanja. Ovakav način klanja životinje se tretira kao vanredni slučaj ili iznimka, a osnova svih vanrednih slučajeva je da se oni nisu ni desili, sve dok validni šerijatski dokaz ne potvrdi njihovo događanje. Zbog toga su islamski pravnici izrekli šerijatsko pravilo: „Osnova za novonastale (vanredne) slučajeve je njihovo nepostojanje.“ Zato, ako bismo praktično htjeli primijeniti ovo pravilo, ono bi glasilo da osoba koja sumnja da li se izvršilo šerijatsko klanje određene životinje, treba da se kloni te svoje sumnje i da se vrati na osnovu. Osnova je da životinja nije zaklana na propisan način, jer je to vanredni slučaj. Neki islamski učenjaci zastupaju mišljenje da je osnova za životinjsko meso njegova dozvoljenost, zbog općih šerijatskih tekstova koji ukazuju na to. Uzvišeni Allah je rekao: Reci: “Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa, – to je doista pogano -, ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime.” (El-En’am, 145.) Kažu da se iz ajeta jasno nazire osnova dozvoljenosti mesa , te da je izuzetak iz nje ono što je zabranjeno. Tu osnovu, također, dokazuju riječima Uzvišenog: On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio, zatim je Svoju volju prema nebu usmjerio i kao sedam nebesa ga uredio; On sve zna. (El-Bekare, 29.) Međutim, i u ovom slučaju se neophodno vratiti na fikhsko normativno načelo vezano za vanredne okolnosti. Osnova je, ipak, da životinje nisu zaklane šerijatskim klanjem jer je to vanredna situacija, a da bi se ona promijenila neophodno je postojanje čvrstog i ubjedljivog argumenta, odnosno nešto što će promijeniti naše prvobitno ubjeđenje. Allah opet najbolje zna!
Zabranjenost vezana za ljudske živote
Ljudski životi su sveti i zabranjeno ih je napastovati ubijanjem, udaranjem ili bilo kojom vrstom nanošenja tjelesne ili duševne štete. To je zbog toga što je osnova vezana za ljudske živote zabranjenost. Šerijat Uzvišenog Gospodara nebesa i Zemlje je, između ostalih nakana i ciljeva, objavljen da zaštiti upravo ljudsku krv i imetak, a u sklopu te nakane su propisane velike i žestoke kaznene mjere za onoga koji, u tom smislu, naruši Allahove granice. U hadisu koji se prenosi od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, a koji su zabilježili Buharija i Muslim u svojim ”Sahihima“, se kaže da je on rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme: „Krv čovjeka muslimana (dakle, njeno prolijevanje), koji svjedoči da nema istinskog božanstva mimo Allaha i da sam ja Allahov poslanik, se ne dozvoljava osim u jednom od tri slučaja: oženjenom bludniku, život za život i onome koji napusti svoju vjeru, koji se odvoji od džemata (muslimanske zajednice).“ Mnogobrojni šerijatski tekstovi argumentiraju zabranjenost ove osnove. Uzvišeni Allah je rekao: …i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv. Onoga ko to nepravično i nasilno uradi – Mi ćemo u Vatru baciti, to je Allahu lahko. (En-Nisa, 29.) I rekao je: …i oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati. (El-Furkan, 68.-69.) Da ovi navedeni ajeti ne dokazuju da je osnova za ubijanje nevinih ljudskih života zabranjenost, Uzvišeni Allah ne bi odredio ovakve žestoke prijetnje i kazne. U svojoj hutbi, a za vrijeme Oprosnog hadždža, Allahov Poslanik je svom ummetu oporučio veliku oporuku. Između ostalog, rekao je: „Zaista su vaša krv, vaši imeci i vaše časti jedni drugima zabranjeni…“ (Muslim) Kao i sve šerijatske osnove, ni ovu nije dozvoljeno narušavati osim nakon validnog šerijatskog argumenta, u posebnim i vanrednim okolnostima, što tumače samo islamski učenjaci. Sve sumnje se trebaju odbaciti i vratiti se na ubjeđenje, na osnovu ovog propisa. Mnogo smo tužni zbog stanja današnjeg islamskog ummeta i zbog muslimana, pojedinaca, koji lahko gaze ovo veliko šerijatsko načelo koje je vezano za ljudske živote, i koji, nesvjesni svoga dubokog neznanja o propisima, a povodeći se za ”argumentima“ koji su kao sasušena travka na uznemirenom vjetru, nanose veliku štetu islamu i muslimanima. Naši šerijatski učenjaci su naše zvijezde vodilje, nasljednici znanja i upute Allahovih poslanika, pa njih trebamo pitati za sve nejasnoće i pitanja oko islama. Ovom prilikom je veoma važno spomenuti da nema ni jednog uvaženog islamskog učenjaka koji dozvoljava prolijevanje krvi nevinih ljudi, žena i djece. Uzvišeni je rekao: …ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. (El-Maide, 32.)
Zabranjenost ljudskog imetka
Očuvanje imetka ljudi, poput zaštite njihovih života, je veličanstveni cilj Šerijata. Uzvišeni Allah je zabranio sve vidove bespravnog uzimanja tuđeg imetka. U tom smislu je zabranjena kamata, mito, otimanje, krađa… To je i osnovni razlog zbog čega je zadovoljstvo pri sklapanju kupoprodajnog, ali i ostalih međuljudskih ugovora, jedan od uvjeta za ispravnost trgovine. Naš Gospodar je rekao: O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte, ali, dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrano zadovoljstvo… (En-Nisa, 29.) Također je rekao: Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način i ne parničite se zbog nje pred sudijama da biste na grešan način i svjesno dio tuđe imovine pojeli! (El-Bekare, 188.) U hadisu koji se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se navodi da je došao neki čovjek kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, te rekao: „O Allahov Poslaniče, šta misliš ako bi mi došao neki čovjek želeći da mi uzme moj imetak?“ On mu reče: „Nemoj mu dati svoj imetak!“ Reče: „A šta ako bi htio da me ubije?“ Reče: „Bori se protiv njega!“ Reče: „A ako bi me on ubio?“ Reče: „Bio bi šehid!“ Reče: „A šta ako bih ja njega ubio?“ Reče: „On će u Vatru!“ (Muslim) Dakle, osnova koja tretira ljudski imetak je zabranjenost. Na osnovu ovoga načela, ako bi se desio spor između dvojice ljudi od kojih jedan optužuje drugog da mu nije vratio uzeti dug, te nakon toga ne bi argumentom dokazao validnost i opravdanost te tužbe, tada bi tužba bila neispravna. To je zbog toga što je osnova da se ljudski imetak poštuje, te da je ono što se nalazi u njihovom posjedu njihovo vlasništvo, osim ako dokaz objelodani suprotno tome. Međutim, ako bi ovaj iznio validan dokaz opravdanosti svoje tužbe, a ovaj drugi odbio da vrati dug pored svoje mogućnosti za tim, tada bi se iz njegovog imetka nasilno uzelo onoliko kolika je vrijednost tuđeg prava. Također, ako bi se desila krađa tuđeg imetka, i ako bi se ona objelodanila, tada bi se u šerijatskoj državi pristupilo sječi ruke kradljivca, a nakon ispunjenja svih neophodnih uvjeta za to. Ako se ti uvjeti ne bi ispunili, tada bi isti bio disciplinskim mjerama kažnjen i ukoren u onoj mjeri koliko bi koristilo, uz obavezu vraćanja tuđeg prava njegovom vlasniku u oba slučaja. Na kraju gore citiranih stihova, šejh Es-Sa’di je potvrdio osnovu vezanu za sve četiri tematski obrađene cjeline iz ovog članka uputivši nas na: „…zabranjenost istih sve dok se ne ostvari njihova dozvoljenost, zato dobro shvati, Allah te uputio, ono što ti se citira!“ Ova osnova se neće promijeniti osim sa vjerodostojnim šerijatskim dokazom!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Nešto o misvaku – čistilo za usta, a i Allah je zbog njega sa nama zadovoljan ?
Priredio: Smail L. Handžić Zaista su Allahove blagodati prema nama veličanstvene i neizmjerne. Uzvišeni Allah i Njegov poslanik, s.a.v.s. su nam jasno obznanili i uputili nas ka svemu onome sa čim ćemo, ako se šerijatskim smjernicama povedemo, biti prvaci u ovosvjetskom, a posebno u onosvjetskom živviše
Priredio: Smail L. Handžić
Zaista su Allahove blagodati prema nama veličanstvene i neizmjerne. Uzvišeni Allah i Njegov poslanik, s.a.v.s. su nam jasno obznanili i uputili nas ka svemu onome sa čim ćemo, ako se šerijatskim smjernicama povedemo, biti prvaci u ovosvjetskom, a posebno u onosvjetskom životu. Jedna od takvih uputa je, nesumnjivo, korištenje siwaka pri čišćenju zuba. Siwak, ili kako se još za njega kaže, miswak, je posebno drvo koje se koristi za čišćenje zuba i odstranjivanje neugodnog mirisa iz usta. Najbolja vrsta drveta za tu svrhu je drvo El-Erak. Kada se kaže siwak, sa tim se, u arapskom jeziku, može podrazumjevati i samo djelo, odnosno sami čin upotrebe ovoga drveta pri opisanom čišćenju!
ŠERIJATSKA UTEMELJENOST UPOTREBE SIWAKA
Mnogobrojni vjerodostojni hadisi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, podstiču na korištenje siwaka. Među takvima su slijedeći:
Rekao je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, u hadisu koji se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu: „Da se ne bojim da ću otežati svome ummetu, naredio bi im upotrebu siwaka pred svaki namaz!“ (Buhari, 1/214, i Muslim, 1/220) U drugoj predaji je kazao: „…sa svakim abdestom!“ (Buhari, 2/234) Aiša, radijallahu ‘anha, nam prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, imao običaj „da, kada bi god ušao u kuću prvo upotrijebi siwak“ (Muslim, 1/220) Zatim, Huzejfe, radijallahu ‘anhu, prenosi „da je Allahov poslanik, kada bi se probudio u noći, svoja usta očistio siwakom!“ (Buhari, 1/66, i Muslim, 1/220) Aiša, radijallahu ‘anha, također kaže: „Među blagodatima kojim me je Allah počastio je i to da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, preselio u mojoj sobi, u danu u kojem je kod mene boravio, između mojih prsa i moga vrata i samim tim što je njegova pljuvačka bila sa mojom pomješana. Došao mi je Abdurrahman (njen brat) a u ruci je imao siwak. Allahov poslanik je tada bio naslonjen na mene. Vidjela sam kako gleda u njega, pa sam odmah shvatila da on želi (voli) siwak. Rekla sam: Da li da ga uzmem i tebi donesem? Pa je glavom svojom dao potvrdni znak! On ga uze pa mu bi tvrd, na što ga upitah: Da li da ti ga omekšam? On glavom potvrdi, nakon čega sam ga omekšala, pa on njime potrlja…“ (Buhari, 5/141, 142) Ona nam prenosi i čuvene riječi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, gdje kaže: „Siwak je čistilo za usta i sa njim se postiže zadovoljstvo Gospodara! “ (Buhari, 2/234, i drugi)
Ovi, ali i mnogi slični hadisi na ovu temu, su jasan dokaz šerijatske utemeljenosti propisa za siwak i njegove vrijednosti. Da na ovu temu nema niti i jednog hadisa osim ovog koji govori da se sa njim postiže zadovoljstvo Gospodara svih svjetova, uopće ne sumnjam da bi svakom muslimanu on bio dovoljna inspiracija da posegne za korištenjem siwaka, odnosno da se pobrine o čistoći svojih zuba i uklanjanju neprijatnog zadaha.
Većina islamskih učenjaka ima mišljenje da je upotreba siwaka sunnet, te da nije obaveza (vadžib). To je zbog toga, kako kaže imam Šafija, što bi ga Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, da je bio kojim slučajem vadžib, naredio svome ummetu, bez obzira bilo to naporno za njih ili ne! Također, njegove riječi, iz hadisa od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu: „…naredio bi im upotrebu siwaka…“, ukazuju na to da njegova upotreba nije naređena! Islamski učenjaci su jedinstveni u mišljenju da je postaču dozvoljeno koristiti siwak u vremenu prije podne, a nakon razilaženja u vremenu mimo spomenutog, najispravnije mišljenje je da je njegovo korištenje općenito dozvoljeno u svim vremenima, jer nema ni jednog vjerodostojnog hadisa koji govori o eventualnoj zabrani, a Allah najbolje zna!
SIWAK JE DIO LJUDSKE PRIRODNOSTI, FITRE
Također, mnogi hadisi nam ukazuju da je siwak jedan od dijelova ljudske prirodnosti, odnosno fitre. Osim što u to spada puštanje brade, kraćenje brkova, uklanjanje dlaka pod pazuhom, obrezivanje (sunećenje), i sl., muslimani u svojoj čistoj i jedinoj kod Allaha priznatoj vjeri, islamu, imaju podstrek da se, na bilo koji način, pozabave sa čistoćom svojih zuba i uklanjanju neprijatnog zadaha.
Od Aiše, radijallahu ‘anha, se prenosi da je rekla: „Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je rekao: „Deset stvari su svojstva ljudske prirodnosti (fitre): podrezivanje brkova, puštanje brade, upotreba siwaka, čišćenje nosa vodom, podrezivanje noktiju, pranje nogu između prstiju, uklanjanje dlaka ispod pazuha, uklanjanje dlaka oko stidnog mjesta, pranje vodom nakon nužde.“ Rekao je Zekerijja: „Kazao je Mus’ab: „Zaboravio sam desetu stvar, a mislim da je to ispiranje usta sa vodom!“ (Muslim 3/150)
Od Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je riječi Uzvišenog: „A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovjedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio…“ (El-Beqareh, 124), protumačio, kazavši: „Allah ga je iskušao u pogledu čistoće. Bilo je to pet stvari koje se vežu za glavu, a pet za ostali dio tijela! Što se tiče glave, trebao je da podkresuje brkove, da ispira usta i nos sa vodom, da upotrebljava siwak i da se češlja na razdiok, a u pogledu ostatka tijela bilo je podkresivanje noktiju, uklanjanje dlaka oko stidnog organa, sunećenje, uklanjanje dlaka ispod pazuha, i čišćenje nakon obavljene nužde.“ (Feth El-Bari, 10/337)
U vezi navedenih predaja, Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, je kazao: „Želi se kazati da se onaj koji čini ove stvari može opisati da slijedi ljudsku prirodnost na koju je Allah uputio i podstakao Svoje robove i za nju povezao Svoju ljubav, a sve kako bi oni imali što ljepše i potpunije ljudske osobine.“ (Feth El-Bari, 10/339)
Ibn El-Kajjim, rahimehullah, je rekao: „Imaju dvije vrste fitre. Fitra koja se veže za srce, a to je spoznaja Allaha, ljubav prema Njemu i davanje prednosti Njemu nad svim drugim, i praktična fitra koja se ogleda u spomenutim stvarima. Prva pročišćuje dušu i srce, a druga čisti tijelo. Svaka od njih drugu potpomaže i osnažuje!“ (Tuhfet el-mevdud fi ahkami el-mevlud, str. 161)
KADA JE POŽELJNO KORISTITI SIWAK?
Islamski učenjaci su složni da je u slijedećim situacijama poželjno koristiti siwak:
1. Prilikom uzimanja abdesta, zbog hadisa koji se prenosi od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Da se ne bojim da ću otežati svome ummetu, naredio bi im upotrebu siwaka sa svakim abdestom!“
2. Pred klanjanje namaza, također zbog druge predaje navedenog hadisa od Ebu Hurejre, gdje se kaže: „Da se ne bojim da ću otežati svome ummetu, naredio bi im upotrebu siwaka pred svaki namaz!“
3. Prilikom buđenja iz sna, jer se prenosi od Huzejfe, radijallahu ‘anhu, da je rekao: „Allahov poslanik bi, kada bi se probudio u noći, svoja usta očistio siwakom!“
4. Pri ulasku u kuću, jer se od Aiše, radijallahu ‘anha, prenosi da je rekla „da, kada bi god Allahov poslanik ušao u kuću prvo upotrijebio siwak“
5. Pri promjeni zadaha, i nakon prljanja zubi, jer je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Siwak je čistilo za usta i sa njim se postiže zadovoljstvo Gospodara! “
KORISTI OD UPOTREBE SIWAKA
Muslimani su najodlikovanija i najčasnija stvorenja. To je zbog toga što ih ova vjera upućuje da se uzdignu kao prvaci i predvodnici u činjenju svakog dobra korisnog za njihov život na oba svijeta. Veoma je bitno da se pobrinu da uvjek budu čisti, lijepog izgleda i mirisa, a naročito pred izvršavanje propisanog ibadeta, jer je to smjernica Allahovog Šerijata!
Mnogobrojne su koristi i blagodati koje se postižu upotrebom siwaka. Poznati učenjak Ibn Abidin je kazao da njegove koristi prelaze broj trideset. Među najveličanstvenijim je svakako ta što se njegovom upotrebom čini ono djelo sa kojim je Gospodar nebesa i Zemlje zadovoljan! Obzirom da i meleci osjećaju neprijatnost koju osjećaju i sinovi Ademovi, to je još jedan podstrek da obratimo pažnju na čistoću svojih zuba i na uklanjanje neprijatnog zadaha.
Ibn El-Kajjim, rahimehullah, je spomenuo slijedeće koristi siwaka: da on daje prijatnost zadaha, osnažuje zubne desne, sprečava pojavu neprijatnog ispljuvka, ozdravljuje želudac, pooštrava glas i vid, pomaže pri probavi hrane, pospješuje aktivnost učenja Kur’ana, zikra i sl., udaljava drijemež, doprinosi zadovoljstvu Uzvišenog Gospodara, povećava dobra djela, veseli Allahove meleke…
Za siwak se vežu i druge koristi a koje je potvrdila savremena medicina. Kada su se vršile analize siwaka, dobivena su neka od slijedećih saznanja: da može poslužiti pri čišćenju zuba i desni, i da brzo zacjeljuje postojeće ranice u ustima, da u sebi sadrži poznatu materiju koja pomaže pri zaustavljanju krvarenja. Osim toga, on u sebi sadrži supstancu koju posjeduje i sinapis, a to je, u stvari, onaj gorki okus koji se osjeti pri prvoj upotrebi siwaka, a koji pomaže pri uništavanju mikroba od kojih nastaju mnoge usne i grlene upale. Za navođenje medicinskih izvještaja zasnovanih na analizi siwaka bismo mogli napisati poseban članak, jer su oni, zaista, veoma bogati i plodni. Zadovoljimo se samo sa činjenicom da su mnoge kompanije proizvele poseban zubni kaladont sačinjen na prirodnoj bazi siwaka, a koji je na svjetskom tržištu sve više i više zastupljeniji.
Neka je hvala Uzvišenom Allahu što nas je počastio blagodatima Njegove vjere, i neka su salawati i selami na Allahovog poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu i vrle ashabe…
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Koje su vrijednosti i propisi posta šest dana mjeseca Ševvala?
Piše: Šejh dr. Selman el-Awde Preveo: Smail L. Handžić Od Ebu Ejjuba el-Ensarija, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala, to će mu biti kao da je postio čitavo vrijeme.“ Ševval je odabviše
Piše: Šejh dr. Selman el-Awde
Preveo: Smail L. Handžić
Od Ebu Ejjuba el-Ensarija, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala, to će mu biti kao da je postio čitavo vrijeme.“ Ševval je odabran upravo radi toga što se u njemu javlja velika potreba za hranom, jer je on mjesec koji dolazi nakon mjeseca posta.U tom slučaju post postaje naporniji, a samim tim i nagrada za njega postaje mnogo veća. U hadisu koji se prenosi od Sewbana, a on od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, se prenosi da je rekao: „Ko bude postio ramazan – jedan mjesec je kao deset mjeseci – i postio šest dana nakon Bajrama, to biva kao da je postio čitavu godinu!“ Dakle, misli se na ramazan i šest dana nakon njega. Imam En-Nevevi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Učenjaci su kazali da to vrijedi kao post čitavo vrijeme upravo radi toga što jedno učinjeno dobro djelo vrijedi kao deset dobrih djela. Odatle je vrijednost mjeseca ramazana kao deset mjeseci, a šest dana kao dva mjeseca.“ Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, je rekao: „Meðu hadisima koji govore na ovu temu ne postoji vjerodostojniji hadis od ovoga.“
Vrijednosti posta u ševvalu
Za post šest dana mjeseca ševvala se vežu mnoge vrijednosti. Prije svega postom ovih šest dana se upotpunjava vrijednost posta čitavog vremena. Zatim, mjesec ševval i ša’ban su kao namaski sunneti koji dolaze prije i poslije obaveznog namaza, a oni upotpunjavaju eventualne nedostatke i mahane koje su se desile pri izvršavanju samog farza, te je odatle velika potreba za činjenjem djela koja će ga upotpuniti! Osim toga, sama navika i ustrajnost u postu nakon posta mjeseca ramazana je veoma lijep znak da je primljen post ramazana. To je zbog toga što Uzvišeni Allah kada primi odreðeno djelo nekog roba uputi ga na činjenje tog djela i kasnije. Otuda su neki kazali da je nagrada za učinjeno dobro djelo, ustvari, sâmo dobro djelo koje će se učiniti nakon njega. Zato onaj koji svoje dobro djelo poprati činjenjem drugih dobrih djela, ima jasan znak da mu je to djelo primljeno! I obrnuto, ako se desi da nakon učinjenog dobrog djela uslijedi činjenje lošeg djela, to je znak da dobro djelo nije primljeno! Već prije se spominjalo da je post mjeseca ramazana razlog za opraštanje svih grijeha koji su učinjeni. S obzirom da postači bivaju nagraðivani za svoj trud na dan Bajrama, a to je Dan nagrada, u tom slučaju post šest dana ševvala biva kao zahvala na ukazanu blagodat. Zaista nema veće blagodati od oprosta svih grijeha! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je imao običaj toliko dugo klanjati da su mu njegova stopala oticala. Kada bi ga neko upitao: ”Zbog čega to činiš kada ti je Allah oprostio sve tvoje prijašnje i buduće grijehe?”, on bi odgovorio: „Zar da ne budem zahvalni rob!?“ Uzvišeni Allah je naredio Svojim robovima da Mu zahvaljuju na ukazanim blagodatima posta mjeseca ramazana, samim tim što će Ga spominjati, ali i drugim vidovima iskazivanja zahvalnosti. Uzvišeni je rekao: …da odreðeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete. (El-Bekare, 185.) Nema sumnje da je jedan vid iskazivanja zahvalnosti roba njegovom Gospodaru na ukazanim blagodatima, odnosno nadahnuću i Njegovoj pomoći da se isposti čitav mjesec ramazan, kao i da mu se oproste svi njegovi grijesi, upravo post iz zahvalnosti. Neki naši ispravni prethodnici (selefi) su običavali da, ako bi bili nadahnuti da klanjaju u nekoj noći, sutradan osvanu kao postači upravo iz zahvalnosti na tom nadahnuću. Prenosi se da je Wuhejb ibn el-Werd često pitao o nagradama za neka dobra djela, poput tavafa ili nečega drugog, pa je neko rekao: „Nemojte se raspitivati o nagradama za učinjeno djelo, nego se raspitujte kako će se zahvaliti onaj koji bude nadahnut dobrom djelu, kako bi bili pomognuti i ponovo nadahnuti!“ Svaka Allahova blagodat koju ukaže Svome robu, bez obzira bila ona u pogledu njegove vjere ili ovosvjetskog života, iziskuje zahvalnost. Zatim, nadahnuće za činjenje te zahvalnosti je opet druga blagodat koja ponovo iziskuje drugu zahvalnost. Druga zahvalnost je, ustvari, opet blagodat koja iziskuje ponovo zahvalnost, što ide u nedogled. Otuda možemo kazati da robovi nisu u stanju nazahvaljivati se na blagodatima koje ih obasipaju, te da je prava zahvalnost, zapravo, potpuno priznanje za nesposobnost zahvaljivanja!
Propis posta šest dana ševvala
Post šest dana mjeseca ševvala je djelo koje je mustehab. Takvo mišljenje dijele imami Šafija, Ahmed i Ishak, a prenosi se i od Ibn Abbasa i Ka’ba el-Ahbara. Osim njih, to je stav Tawusa, Eš-Ša’bija, Mejmuna ibn Mehrana i Ibn el-Mubareka. Taj svoj stav potkrjepljuju sa gore navedenim hadisima koji govore o vrijednostima posta ovih šest dana, a koje bilježe Muslim i drugi. Neki su ovo pokudili! Meðu njima su imami Malik i Ebu Hanife koji svoj stav pravdaju bojaznošću da običan svijet, dakle, koji ne posjeduje znanje o njima, ne bi te dane prihvatio kao obavezu, i time što oni predstavljaju poistovjećenje sa sljedbenicima Knjige koji su dodali na obavezni mjesec posta! Meðutim, to nije nikakav dokaz jer sunnet je potvrdio post šest dana mjeseca ševvala, kao što stoji kod Muslima i u drugim hadiskim zbirkama. Ako bismo ostavili sunnet iz bojazni da on ne bude dodatak postu koji je farz, u tom slučaju bismo zapostavili sve ostale mendube, kao što je post Dana Ašure, bijelih dana i slično. Navodi se da je i sam imam Malik postio te dane kao sopstveni vird, te da kasniji zagovarači hanefijskog pravca u postu tih dana nisu vidjeli nikakvu smetnju. Ibn Abdul-Berr, Allah mu se smilovao, je rekao: „Do Malika nije došao hadis koji se prenosi od Ebu Ejjuba, iako je on bio medinski hadis. Nemoguće je bilo da on obuhvati sve znanje! To što je Malik smatrao pokuðenim, to je i objasnio i obznanio da je zbog bojazni da se ne doda na post mjeseca ramazana od strane običnih ljudi. Inače, on je bio mnogo brižljiv i oprezan kada je u pitanju vjera. Što se tiče posta šest dana zbog njihove vrijednosti i objašnjenja koje se navodi od Sewbana, mislim da Malik to ne bi, uz Allahovu volju, nimalo prezirao, jer je post zaštita, a njegova vrijednost je dobro poznata! Postač ostavlja svoju hranu i piće samo Allaha radi, i to je djelo koje je dobročinstvo i koje je lijepo! Uzvišeni je rekao: …i dobra djela činite da biste postigli ono što želite! (El-Hadždž, 77.) Malik je sve ovo dobro znao.“
Kako se ovi dani trebaju postiti?
Neki islamski učenjaci kažu da treba odmah ove dane postiti, dakle odmah sa početkom nastupanja samog mjeseca. To je mišljenje imama Šafije i Ibn el-Mubareka. Drugi uopće ne prave razliku izmeðu spajanja ovog posta sa ramazanskim i bilo kojih dana iz mjeseca ševvala, te kažu da je to isto. Ovo je mišljenje imama Ahmeda i Weki’a. Treće mišljenje je da se ne treba odmah postiti kada nastupi Bajram, jer su to dani kada je dozvoljeno jesti i piti i veseliti se. Lijepo je da se posti tri dana prije bijelih dana, te sami bijeli dani, ili nakon njih. To je stav Ma’mera i Abdur-Rezaka. Dakle, ipak se postaču ostavlja mogućnost da odabere bilo koje od ovih mišljenja i ne može mu se zamjeriti zbog njegovog odabira.
Post šest dana osobe koja je dužna napostiti propuštene dane ramazana
U Muslimovom ”Sahihu” se nalazi hadis od Ebu Ejjuba el-Ensarije, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala, to će mu biti kao da je postio čitavo vrijeme.“ Iz ovog hadisa se jasno da primijetiti da se za post šest dana ševvala neće postići obećana vrijednost ako je osoba dužna izvršiti svoju obavezu napaštanja propuštenih ramazanskih dana. Zbog toga nije ispravno kazati da će osoba zaslužiti opisanu nagradu ako prije toga nije upotpunila ramazanski post. Onaj koji je dužan da naposti te dane, za takvoga se još ne može kazati da je ispostio ramazan. Zatim, valja kazati da će vrijednost od posta šest dana mjeseca ševvala postići ona osoba koja je sa šerijatskim razlogom iftarila u danima ramazana. Neki rekoše da je post šest dana ševvala usko ograničen vremenom, za razliku od napaštanja ramazanskih dana koji nisu ograničeni samo u mjesecu ševvalu. Uzvišeni Allah je rekao: …isti broj drugih dana (El-Bekareh, 184.), a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala…“ On je znao da će mnogi ljudi biti obuzeti napaštanjem propuštenih ramazanskih dana, i zbog toga se nije jasno uvjetovalo u hadisu da se prvo trebaju napostiti propušteni dani. Na osnovu ovog mišljenja, onaj koji bude uposlen napaštanjem ramazanskih dana u kojima je iftario zbog valjanog šerijatskog razloga, i koji ima mogućnost i neophodnu širinu da nakon toga isposti i šest dana ševvala, takav će zatražiti Allahovu pomoć i prvo se usredsrediti na obavezu od svoga Gospodara, odnosno, obavit će napaštanje, a nakon toga će postiti šest dana ševvala. Tako će skinuti svoju obavezu i postići nagradu! Meðutim, ona osoba koja bude toliko uposlena sa napaštanjem ramazanskih dana u kojima je iftarila zbog validnog razloga, i kojoj ševval ne bude dovoljan da u njemu naposti svoju obavezu i nakon nje šest ševvalskih dana, ta osoba spada u onu kategoriju koja je sa razlogom onemogućena, pa će prvo postiti šest dana ševvala zbog stjecanja nagrade, a nakon toga će nadoknaditi svoj propušteni ramazanski post. To je zbog toga što ova osoba nije bezrazložno propuštala svoj ramazanski post, a sa druge strane imamo veliki broj argumenata koji govore da će svaka osoba koja je sa validnim razlogom onemogućena da stekne odreðenu nagradu, biti počašćena tom nagradom. Ovako se navodi u Buharijevom i Muslimovom ”Sahihu”, u hadisu koji se prenosi od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, vraćajući se iz Bitke na Tebuku, kada se približio Medini, rekao: „Zaista u Medini ima ljudi koji su sa vama bili tokom čitavog vašeg puta, i u svakoj dolini gdje ste i vi bili!“ Rekoše: „Allahov Poslaniče, ali oni su u Medini!?“ Reče: „Da, oni su u Medini, ali ih je onemogućio opravdan razlog!“
Post šest dana mimo mjeseca ševvala
Post šest dana se striktno veže za mjesec ševval, i to zbog dva razloga. Prvi je što se sa njima želi učiniti dobro prema osobi koja je šerijatski obveznik, jer je ta osoba već navikla na post pa će joj tih šest dana ševvala biti lahko postiti. Samim tim što se u hadisu spomenuo mjesec ševval, primjećujemo da je post u danima mimo njega vrjedniji. Ovo je veoma čudno i nepoznato mišljenje koje je naveo El-Karafi, učenjak malikijskog mezheba. Drugi razlog je to što se sa njima želi postići požurivanje ka činjenju dobrog djela i iskoristiti fenomenalna prilika prije nego li ona iščezne. Uzvišeni kaže: …i takmičite se u činjenju dobra! (El-Bekare, 148.) I kaže: …i požurite da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje! (Ali Imran, 133.) To je objašnjenje jedne skupine učenjaka iz šafijske pravne škole i drugih. Oni kažu: „Ova vrijednost se ne postiže sa postom nekih drugih dana mimo ševvala, jer se tim propustila prilika požurivanja sa dobrim djelima koja su draga Allahu!“ Dalje, oni kažu da se hadis potpuno slaže sa ovim mišljenjem, te da je ono najpreče da se prihvati! Uopće nema nikakve sumnje da je nemoguće obezvrijediti posebnost ševvala! Na koncu, kakva je onda korist od njegovog spominjanja u samom hadiskom tekstu?! Drugi su kazali da je neminovno da će se desiti odreðeni propusti vezani za ramazanski post, poput narušavanja njegovih prava i vadžiba, te je to razlog potrebe za postom šest dana mjeseca ševvala koji će nadoknaditi i ispraviti eventualne propuste koji se mogu dogoditi. Otuda se ovi dani shvataju kao sunneti koji odmah slijede nakon farza, a koji će upotpuniti njegove nedostatke. Na osnovu ovog mišljenja se jasno uočava korist od spominjanja mjeseca ševvala, a Allah najbolje zna!
Neka važna upozorenja
Neki ljudi prihvataju odreðeno vrijeme koje nije definisano šerijatskim slovom kao svoj praznik. Primjer tome je običaj neukih ljudi da osmi dan ševvala proslavljaju nazivajući ga danom dobročinitelja. To je očita zabludjela novotarija koja je pokuðena i koja je nepoznata našim ispravnim prethodnicima, jer to oni nisu činili. Muslimani imaju samo svoja dva praznika! Zatim, neki ljudi gaje mišljenje da je osoba koja jednom isposti šest dana ševvala dužna to svake godine činiti. Naravno, ovo je neispravno i svaka osoba ima potpuno pravo na svoj odabir. U jednoj predaji se kaže: „Dobrovoljni postač je svoj vlastiti starješina, ako želi postit će, a ako želi prekinut će post!“ Mnogi hadisi koji su vezani za mjesec ševval, uprkos svojoj poznatosti, su nevjerodostojni. Meðu njima je i hadis: „Ko bude postio ramazan, ševval, srijedu i četvrtak, ući će u Džennet!“ (Prenosi ga Ahmed, a u lancu je neimenovani prenosilac.) Zatim, tu je i hadis: „Ko bude postio ramazan, i nakon njega nastavi sa šest dana ševvala, postat će bezgrješan kao na dan kada ga je njegova majka rodila.“ (Prenosi ga Et-Taberani u ”El-Evsatu”, a u lancu prenosilaca se nalazi Mesleme ibn Ali el-Hušenijj koji je daif.)
Allahu moj, primi od nas naš post i naše namaze, Ti si zaista Onaj Koji sve dobro čuje i sve zna! Allahu moj, oprosti nam naše grijehe, jer Ti si Onaj Koji mnogo prašta i Koji je milostiv!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
ŠTA SU TO DOVIŠTA?
To su mjesta za koja se pripovjeda da se na njima desio neki neuobičajen historijski događaj. Pobuđeni vjerskim emocijama zbog tog događaja, neuki ljudi ih ciljano posjećuju sa željom da sa njih upute dovu i učine ibadet uzvišenom Allahu, smatrajući ih više vrednijim od drugih mjesta. Na taj način oviše
To su mjesta za koja se pripovjeda da se na njima desio neki neuobičajen historijski događaj. Pobuđeni vjerskim emocijama zbog tog događaja, neuki ljudi ih ciljano posjećuju sa željom da sa njih upute dovu i učine ibadet uzvišenom Allahu, smatrajući ih više vrednijim od drugih mjesta. Na taj način ono postaje posebno i dobija poseban vjerski status i obilježje u društvu! Neuki ljudi ih zovu “dovišta”.
A da li je to ispravno?
Allahovo je pravo i mudrost gdje će spustiti svoja znamenja, te kome će, kada i na kojem mjestu uslišati njegovu dovu. Isto tako, Allahu pripada cjelokupna vjera islam i Njegovo je isključivo pravo da propiše ljudima vjeru s kojom je zadovoljan. To se desilo i završilo sa slanjem Njegovog posljednjeg poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon toga, ljudi se moraju podrediti i prihvatiti originalan islam onakav kakav je i objavljen, bez ikakvog dodavanja ili oduzimanja.
A “dovišta”
Nije dozvoljeno ljudima da, bez vjerodostojnog šerijatskog argumenta, smatraju da je neko mjesto Allahu draže i vrijednije od drugog, baš kao što im nije dozvoljeno da tvrde da se neko mjesto treba vjerskim pobudama posjećivati i sa njega činiti posebni ibadeti. Norma dobrog, ispravnog i dozvoljenog je isključivo vjerodostojan šerijatski argument i njegovo razumjevanje shodno razumjevanju naših ispravnih prethodnika!
U historiji islama, na mnogim mjestima na Zemlji bilo je neuobičajenih događaja koji su bili velika Allahova znamenja ljudima, ali i pored toga što su na njima živjele brojne generacije uzoritih vjernika i autoritativnih islamskih učenjaka, nije zabilježeno da ih je neko smatrao posebnim i vrijednijim mjestima od drugih, a kamo li da je pozivao da se ona obilježavaju i sa njih čine određeni ibadeti.
Da li je sada mnogo jasnije
Smail L. Handžić
Vidi manjePruzeto sa zvaničnog facebook profila:
https://www.facebook.com/handzic.smail/posts/945198225846646
Zarada od hidžame
DA LI JE DOZVOLJENO NAPLATITI USLUGU ČINJENJA HIDŽAME Islamski učenjaci su razmatrali ovo pitanje, i u vezi njegovog razumjevanja imaju oprečne stavove. Većina islamskih učenjaka smatra dozvoljenim naplaćivanje usluge činjenja hidžame, kao što se to prenosi od Ibn Kudame da je takvim prenjeo i mišljviše
DA LI JE DOZVOLJENO NAPLATITI USLUGU ČINJENJA HIDŽAME
Islamski učenjaci su razmatrali ovo pitanje, i u vezi njegovog razumjevanja imaju oprečne stavove. Većina islamskih učenjaka smatra dozvoljenim naplaćivanje usluge činjenja hidžame, kao što se to prenosi od Ibn Kudame da je takvim prenjeo i mišljenje Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhuma, zatim, Malika, Šafije, Hanefija, ali i jedno od mišljenja Imama Ahmeda. (El-Mugni, 5/539; Beda’i Es-Sena’i, 4/190; El-Medžmu’, 9/60; El-Kavanin El-Fikhijjeh, 280) Drugo mišljenje o ovom pitanju je suprotno prvom, a to je, u stvari, druga predaja od Imama Ahmeda. Rekao je Tirmizija: „Ahmed je kazao: Ako bi od mene zatražio (novac) onaj koji čini hidžamu, ne bih mu dao!“ (Tirmizi, 3/567) To mišljenje je Ibn Kudame pripisao i Osmanu, Ebu Hurejri i El-Hasanu, radijallahu ‘anhum, međutim, još je dodao: „Od Ahmeda se ne prenosi da je zabranio zaradu osobi koja naplaćuje uslugu činjenja hidžame, niti njeno unajmljivanje, nego je rekao: Mi ćemo mu dati kao što je i Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, dao, ali ćemo mu i reći kao što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme rekao kada je upitan o njenom konzumiranju, pa je to zabranio.“ (El-Mugni, 5/539) Ovo mišljenje argumentuju, između ostalih, i slijedećim dokazima: Hadisom od Ebi Džuhajfeh, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, zabranio cijenu (zaradu od prodaje) psa i zaradu od (puštanja) krvi. (Buharija: vidi u Fethu, 4/367, 497) Zatim, sa hadisom od Rafi’ ibn Hudejdža, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Nevaljala je zarada od (prodaje) psa, i nevaljala je zarada (mehr) prostitutke, i nevaljala je zarada onoga koji čini hidžamu!“ U dugoj predaji se kaže: „Najgora zarada je mehr prostitutke, zarada od (prodaje) psa i zarada onoga koji čini hidžamu!“(Muslim, 3/1199) Osim toga, navode i hadis koji je, zasigurno, u žiži interesovanja obje skupine učenjaka i o čijem razumjevanju ovisi izgradnja stava o ovom šerijatskom pitanju. Naime, Od Muhajseh, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je on zamolio Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we selleme, da mu dozvoli najamninu osobe koja čini hidžamu, pa mu je to on osporio. Neprestano ga je pitao o tome i tražio od njega dozvolu, sve dok nije rekao: „Njom (zaradom) nahrani svoju stoku (pomoću koje prenosiš vodu)!“ (Malik u Muveta’, 534) U drugoj predaji: „Njom nahrani svoju stoku i roba!“ (Ebu Davud, 3/707; Ibn Madžeh, 2/732) Oni koji dozvoljavaju naplaćivanje usluge od činjenja hidžame, svoje mišljenje dokazuju hadisom od Enesa i Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhum, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, učinio hidžamu, te da je platio uslugu onom ko mu je hidžamu učinio. Kaže Enes: „Nikoga nije zakinuo u pogledu njegove nadnice!“ Kaže Ibn Abbas: „Da je to bilo zabranjeno, ne bi mu davao!“ (Buharija: u Fethu 4/380) O svemu ovome je Imam Šafija rekao: „Da je to zabranjeno, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, ne bi dozvolio Muhajsih da zarađuje ono što je haram, niti da time hrani svoju stoku i roba, jer i za roba postoje propisi halala i harama, i ne bi Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, dao onome ko mu je učinio hidžamu nadnicu, jer je on to dao zato što je dozvoljeno da mu se dadne kao i da ovaj to za sebe uzme.“ Zatim je ovu zabranu razumjeo na način da se njom želi kazati koliko je, u stvari, poniženje da se zarađuje od činjenja hidžame. (Ihtilafu El-Hadis liš-Šafi’i, 279) To je, inša’allah, najprihvatljivije mišljenje, a Allah opet najbolje zna!
Smail L. Handžić
Vidi manjeKompletan tekst pročitaj na:
http://minber.ba/saeto-o-propisima-hidame/
Da li mi je dozvoljeno kupovati ocu listiće lutrije?
Dužnost je roditeljima uvijek iskazivati poštovanje, slušati ih, pokoravati im se i činiti im dobročinstvo, pa makar oni bili i nevjernici, osim onda kada od nas budu tražili da prekršimo jasne granice Allahovog šerijata i učinimo ono što je zabranjeno! S obzirom na to da je uplata listića lutrije (više
Dužnost je roditeljima uvijek iskazivati poštovanje, slušati ih, pokoravati im se i činiti im dobročinstvo, pa makar oni bili i nevjernici, osim onda kada od nas budu tražili da prekršimo jasne granice Allahovog šerijata i učinimo ono što je zabranjeno!
S obzirom na to da je uplata listića lutrije (kladionica i “bingo” listići) ima status zabranjenog, haram djela, jer je to kocka, krađa i bespravna otimačina ljudskog imetka i sl., nije ti dozvoljeno da na bilo koji način budeš saučesnik u očevom grijehu, jer je Uzvišeni kazao: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (El-Maida, 2) Pokušaj da na najljepši način, probranim riječima i napriličnijom metodom uvjeriš svoga oca da je to neprilično djelo muslimanu, da se njime iskazuje neposlušnost prema Uzvišenom, te da upravo takvo njegovo rasipanje imetka može biti razlog iskušenja siromaštvom i umanjenja bereketa u porodičnoj imovini. Allah najbolje zna!
Odgovorio: Smail L. Handžić
Vidi manje