Hvala Allahu.
Postoji osam kategorija kojima se može dati zekat. Njih je Allah dovoljno objasnio i obavijestio nas da je to obaveza, i da je taj propis zasnovan na apsolutnom znanju i mudrosti.
Allah Uzvišeni veli: Zekat pripada samo siromasima (fukara’) i nevoljnicima (mesakin), i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je. (Et-Tevba, 60.)
Dakle, ovo je osam kategrija u koje se može izdvojiti zekat.

Prva i druga kategorija: Siromasi i nevoljnici (fukara’ i mesakin).
Ovim kategorijama se daje zekat kako bi se njihove osnovne potrebe ispunile.

Razlika između siromaha i nevoljnika:
Siromasi su u većoj potrebi od nevoljnika. Siromah je ona osoba koja nema dovoljno za osnovne životne potrebe za sebe i svoju porodicu u narednih pola godine. Nevoljnik (miskin) je u boljem položaju od siromaha, i to je ona osoba koja ima polovinu ili malo više od polovine onoga što mu je potrebno. Takvima se daje zekat kako bi se ispunile njihove potrebe.

Međutim, postavlja se pitanje: Kako se određuje nečija potreba ili šta je to što nam ukazuje da je neko potreban?
Islamski učenjaci vele: „Njima se daje onoliko koliko im je potrebno za jednu godinu, jer kada prođe godina, obaveza je izdvojiti imetak. Pa, kao što je godina ta na osnovu koje određujemo kada nam je obaveza dati zekat, tako isto se gleda koliko je za godinu dana potrebno da bi se osnovne potrebe fukara i miskina ispunile. Ovo je lijep govor, tj. dajemo siromasima i nevoljnicima onoliko koliko im je potrebno za cijelu godinu, bez obzira da li im dali hranu ili odjeću ili dali novac kojim će kupiti ono što je potrebno ili određeni alat koji je osoba stručna da koristi, poput: krojača, stolara i sl. Bitno je da im se da ono što će njima i njihovim porodicama biti dovoljno za cijelu godinu.“

Treća kategorija: Oni koji učestvuju u prikupljanju zekata (العاملون عليها)
To su oni koji su od islamske vlasti ovlašteni da od ljudi prikupljaju zekat. Zato je Allah rekao: والعاملون عليها, a nije rekao: والعاملون فيها, aludirajući na to da oni imaju neku vrstu ovlasti. U njih se ubrajaju: oni koji ga ubiraju koji ga uzimaju od davalaca, oni koji ga dijele onima kojima se daje zekat, pisari, i njima slični. Svi oni učestvuju u prikupljanju zekata i daje im se od zekata.

Međutim, postavlja se pitanje: Koliko im od zekata pripada?
Njima se daje srazmjerno opisu ili količini posla koji su uradili. Takvima se daje bez obzira bili bogati ili siromašni, jer oni uzimaju zekat zbog posla koji su obavljali, a ne zbog potrebe.
Dakle, daje im se srazmjerno poslu kojeg su obavili.
Ako se procijeni da su sakupljači zekata ujedno i siromasi, onda im se daje zekat zbog posla kojeg su uradili i još im se daje zbog njihovog siromaštva onoliko koliko im je potrebno za godinu dana. Dakle, oni imaju pravo na zekat zbog dva razloga: jedan razlog je posao koji su uradili sakupljajući zekat, a drugi razlog je njihovo siromaštvo, pa im se daje za oba razloga zajedno. Tako, ako im damo za njihov rad, a to ne bude dovoljno za njihove potrebe u periodu od godinu dana, upotpunjavamo dok ne bude dovoljno. Primjer toga je sljedeći: Ako procijenimo da je nekom potrebno za godinu dana deset hiljada rijala,1 pa mu damo deset hiljada rijala i on ih uzme, a zaslužio je dvije hiljade rijala za posao kojeg je obavljao, onda mu je dvije hiljade za posao, a osam hiljada za siromaštvo.

Četvrta kategorija: Oni čija srca treba pridobiti
Njima se daje kako bi se pridobili za islam. To su nevjernici za koje postoji nada da prime islam, ili muslimani kako bi se njihovo vjerovanje učvrstilo, ili pokvarena i zla osoba kako bi se njegovo zlo odstranilo od muslimana, i slično tome. To su osobe u čijem pridobijanju biva opća korist za muslimane.
Međutim, da li se uslovljava da ta osoba bude poznata i cijenjena u svome narodu, kako bi se ostvarila opća korist ili je dozvoljeno da se dadne zekat, pa makar to bilo i za ličnu korist, poput čovjeka koji je skoro prihvatio islam, pa mu je potrebno dati kako bi se njegovo vjerovanje učvrstilo?
U vezi ovog pitanja se razilaze islamski učenjaci, a ja sam izabrao stav da je dozvoljeno dati i čovjeku koji nije poznat i cijenjen u svome narodu. Dakle, može se dati i čovjeku radi lične koristi, poput učvršćivanja vjerovanja u njegovom srcu, jer Uzvišeni nije ograničio propis, nego je uopćeno kazao: i onima čija srca treba pridobiti.
Ako je dozvoljeno dati siromahu radi lične koristi kako bi ojačao svoje tijelo i nahranio se, onda je preče da se može dati čovjeku čije se srce treba ojačati vjerovanjem, jer je jačanje srca vjerovanjem važnije nego jačanje tijela hranom.
Kada se zekat uruči nekoj od ove četiri kategorije, on postaje njihovo potpuno vlasništvo, bez obzira da li u toku godine nestao razlog zbog kojeg su primili zekat. Dokaz tome je što se u ajetu spominje lamu-t-temlik, tj. lam koji ukazuje da su oni stvarni vlasnici onoga što su dobili (inneme-s-sadakatu li-l-fukara…).
Korist iz ovoga jeste da onaj koji je kao siromah dobio zekat, nije dužan da ga vraća ako u toku godine postane bogat.
Npr. ako siromahu dadnemo deset hiljada rijala za godinu dana, a on se u toku godine obagati tako što primjera radi zaradi određeni imetak ili ga naslijedi. U takvom slučaju on nije dužan da vraća imetak koji je dobio od zekata, jer je on postao njegovo vlasništvo u potpunosti.

Peta kategrija: Za otkup iz ropstva (ve fi-r-rikabi)
Islamski učenjaci riječ er-rikab tumače na tri načina:
1. Pod riječju er-rikab se podrazumijeva mukatib, a to je rob koji otkupi sam sebe od svoga vlasnika uz dogovor da mu to naknadno isplati. Takvom se daje od zekata kako bi mu se pomoglo da vrati dug svome bivšem vlasniku.
2. Er-rikab označava i roba (er-rekik el-memluk) za kojeg neko dadne zekat da bi ga otkupio i oslobodio.
3. Er-rikab je i zarobljenik (el-esir) musliman za kojeg se iz zekata izdvoji svota i uruči nevjernicima kako bi ga oslobodili.
U to ulazi i otmica, pa npr. ako nemusliman ili musliman otme nekog muslimana, može se izdvojiti zekat otmičaru kako bi se taj musliman oslobodio, jer razlog zbog kojeg se daje zekat u ovom slučaju je isti kao i u slučaju zarobljenika, a to je njegovo oslobođanje.
Ovo se radi ako ne postoji drugi način da se oslobodi osoba koja je kod otmičara.

Šesta kategorija: Prezaduženi
Islamski učenjaci dijele dug na dvije vrste: Dug koji je uzet da bi se popravili međusobni odnosi i dug koji je uzet za ispunjavanje potreba.
Primjer duga za popravljanje međusobnih odnosa je kada se dva plemena zavade. Kada se čovjek zaduži da bi učinio ovaj hajirli posao i pomirio muslimane, daje mu se iz zekata kako bi vratio taj dug, bez obzira da li on bio siromah ili ne. Nije uslov da bude siromah, jer mu se ne daje radi lične potrebe i siromaštva nego mu se daje zbog opće koristi koju je prouzrokovao.
Druga vrsta je onaj koji se zadužio kako bi riješio svoju ličnu potrebu. Takvom se daje pod uslovom da nema imetka kojim može vratiti dug.

Postavlja se pitanje: Da li je bolje da mi dadnemo zaduženom novac pa da on vrati dug ili da mi vratimo onome kome je dužan?
Odgovor na ovo pitanje se razlikuje od stanja do stanja: Ako je dužnik dobar čovjek koji vodi brigu o ispunjavaju ugovora, onda će se njemu dati zekat kako bi ga on lično vratio, jer će na takav način biti udaljeniji od ponižvanja pred onima kojima je dužan. S druge strane, ako je osoba rasipnik i ne vodi brigu o vraćanju duga, nego koristi novac za kupovinu onoga što mu nije potrebno, onda ćemo otići do onoga ko je posudio novac i upitati o svoti koju mu je dužan, te ćemo izdvojiti tu svotu ili jedan njen dio, zavisno od toga koliko smo u mogućnosti.

Sedma kategorija: u svrhe na Allahovom putu (fi sebilillahi)
Pod izrazom fi sebilillahi u ovom ajetu se misli isključivo na džihad na Allahovom putu. Nije ispravno kazati da se fi sebilillahi odnosi na sve što je korisno, jer da je tako, ne bi onda bilo svrhe nabrajati ostale kategorije, jer svaka od njih je korisna i na Allahovom je putu: Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je. (Et-Tevba, 60.)
Dakle, fi sebilillahi je davanje zekata u svrhe džihada. Onaj ko se bori i ratuje na Allahovom putu može da uzme zekat kako bi se osiguralo ono što im je potrebno za borbu.
Dozvoljeno je također da se kupi i oružje od zekata, pa da im se ono uruči, ali uslov je da ta njihova borba bude na Allahovom putu.
Šta je to borba na Allahovom putu, pojasnio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan o čovjeku koji se bori da bi pokazao hrabrost, koji se bori radi slave svoga plemena, koji se bori da bi ga drugi vidjeli – koji od njih je na Allahovom putu? Na to je Allahov Poslanik savs odgovorio: „Ko se bude borio za to da Allahova Riječ (Zakon) bude iznad svega – taj je na Allahovom putu.“
Onaj ko se bori radi svoje države ili nekih drugih ciljeva ne zaslužuje ono što zaslužuje osoba koja se bori da bi uzdigla Allahov zakon ni po pitanju ovosvjetskih, a ni po pitanju onosvjetskih nagrada i priznanja.
Onaj ko se bori isključivo iz hrabrosti, dakle voli borbu jer je hrabar, također ne zaslužuje nagradu jer nije na Allahovom putu.
Tako i onaj koji se bori radi pozicije i kako bi ga drugi vidjeli nije od onih koji to čine u ime Allaha.
Dakle, svi oni koji se ne bore na Allahovom putu ne zaslužuju zekat, jer Uzvišeni veli: i u svrhe na Allahovom putu, a to je džihad koji se vodi isključivo kako bi se Allahova riječ i zakon uzdigli.
Učenjaci vele: Čovjeku koji se posveti izučavanju islamskih nauka se može dati zekat kako bi njime pokrio potrebe vezane za hranu, piće, stanovanje i knjige, jer je izučavanje islamskih nauka jedan vid borbe na Allahovom putu. Imam Ahmed veli: ‘Bavljenju naukom nije ravno ništa, ako to bude radi Allaha.’
Svi šerijatski propisi su zasnovani na znanju. Nijedan propis nije zasnovan bez znanja.
Allah je objavio knjigu kako bi ljudi po njoj pravedno sudili i izučavali propise koji su im objavljeni, te kako bi naučili svoju vjeru, bilo da se radi o uvjerenju, riječima ili praktičnoj primjeni.
Džihad na Allahovom putu je jedno od najboljih djela i on prestavlja vrhunac islama i nema sumnje u njegovu vrijednost. Znanje u islamu ima veliki stepen i ono ulazi u pojam džihada, što je veoma jasno i u čemu nema ništa sporno.

Osma kategorija: Putnik
To je putnik koji u toku putovanja potroši ili izgubi svoj imetak. Takvom se daje iz zekata, bez obzira da li je bogat ili nije, kako bi mogao da stigne u svoje mjesto. Ako se putnik zadesi u takvoj situaciji, neće mu se kazati: „Posudi novac, pa ga kasnije vrati.“, međutim, ukoliko bi on svojevoljno htio da ga posudi, može to da učini.
Kada bismo npr. vidjeli osobu koja na putu od Mekke do Medine potroši ili izgubi svoj imetak, možemo mu dati od zekata onoliko koliko mu je potrebno da stigne u Medinu, bez obzira da li on tamo bio siromašan ili ne.
Nakon što smo spoznali fondove u koje se može dati zekat, onda nam postaje jasno da se zekat ne može izdvajati za druge fondove i kategorije mimo spomenutih.
Na osnovu spomenutog, zekat se ne može dati za izgradnju džamija, pravljenje i popravak puteva, izgradnju biblioteka i sl., jer Uzvišeni nakon što je spomenuo kategorije u koje se može dati zekat, veli: Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je.
Tj. Allah je odredio kategorije kojima se može dati zekat i obaveza je tako postupiti, jer je On Sveznajući i Mudri.

Zatim, nameće se pitanje: Da li nam je obaveza izdvojiti zekat svim kategorijama?
Odgovor na to pitanje: Nije obaveza da se izdvoji svim kategorijam, nego je dovoljno samo jednoj. Dokaz tome je hadis u kojem se spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Muaza u Jemen, i tom prilikom mu je kazao: „Poduči ih da im je Allah propisao zekat koji se uzima od njihovih bogatih i daje njihovim siromašnim.“
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom hadisu nije spomenuo osim jedne kategorije, što ukazuje da ajet koji govori o kategorijama kojima se može dati zekat ukazuje da ga spomenute kategorije zaslužu i da se može dati bilo kojoj od njih, a ne da se mora svima dati.

Sljedeće pitanje koje se postavlja je: Koja kategorija je najpreča za zekat od spomenutih osam?
Odgovor: Najpreča je ona kategorija koja je najpotrebnija. Sve kategorije zaslužuju da im se izdvoji zekat, ali najpreče je dati onima koji su u najvećoj potrebi. U većini slučajeva, najveću potrebu imaju siromasi i nevoljnici, jer je i Allah Uzvišeni počeo ajet sa njima: Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je. (Et-Tevba, 60.)
A Allah najbolje zna.
Medžmu'u fetava Ibn Usejmin, 18/331/339.
Islam, pitanja i odgovori.

fusnote:
1 Oko dvije hiljade eura. (op. rev.)

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.Islamqa.info

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/575200/

Hvala Allahu.

Prvo:
Demokratija nije riječ arapskog porijekla, nego potiče iz grčkog jezika. Sastoji se iz dvije riječi: Demos-narod i Kratia-vlast. Na osnovu ovog, zaključuje se da demokratija znači: vlast naroda.

Drugo:
Demokratija je sistem koji je u koliziji sa islamom, jer narod ili oni koji ih predstavljaju u parlamentu odlučuju i donose zakone i propise. Dakle, u demokratskom sistemu sud pripada narodu, a ne Allahu. Čak za donošenje zakona nije potreban ni koncenzus, nego je dovoljno da većina izglasa određeni zakon i da on bude obavezan cijelom narodu, pa makar se suprostavljao neiskvarenoj čovjekovoj prirodi, vjeri i zdravom razumu. Demokratski sistem je legalizovao abortus, bračnu zajednicu dva muškarca, kamatu, ukinuo je islamske propise, a sasvim legalnim učinio vanbračne odnose, konzumiranje alkohola i ne samo to, nego ovaj sistem se svim silama bori protiv islamskih vrijednosti i onih koji ih praktikuju.
Allah nas u Svojoj knjizi obaviještava da je On jedini i najbolji Zakonodavac i Sudac i zabranio je da se bilo ko mješa u taj posao, jer On je najbolji sudija.
On veli:
Odluka pripada jedino Allahu, uzvišenom i velikom. (El-Mu'min, 12.)
Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna. (Jusuf, 40.)
Zar Allah nije nabolji sudija? (Et-Tin, 8.)
Reci: Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka. (El-Kehf, 26.)
Zar oni traže paganski sud? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje? (El-Maide, 50.)

Allah je Stvoritelj svih stvorenja, i On najbolje zna šta im odgovara, dok među ljudima postoje razlike po pitanju razuma, ponašanja i običaja. Ljudi nekada ne znaju šta je dobro za njih same, pa kako onda da znaju šta je dobro za druge?
Upravo zbog ovog, u društvima koja počivaju na demokratskom sistemu i gdje ljudi donose zakone i pravila vidimo samo nered i iskrivljeni način ponašanja.
Pored ovoga treba napomenuti da je u pojedinim zemljama demokratija samo puko slova na papiru, nje nema u praktičnom životu, nego narodom vlada nadređeni i opravlja njima.
Na to ukazuje i činjenica da, kada se demokratija u nekim poljima suprostavi onome što teži nadređeni u nekoj zemlji, onda ona za njih ne vrijedi…
U knjizi Mevsu’atu-l-edjani ve-l-mezahibi-l-muasire, 2/1066, stoji: „Predstavnička demokratija temelji se prije svega na sudjelovanju građana (demosa) u izborima za predstavnike u predstavničkim tijelima (parlament, skupština, razna vijeća) i za dužnosnike koji se mogu neposredno birati. Na takav način oni mogu sudjelovati u određenim sferama vlasti kroz:

1. Narodno pravo glasa, a ono se ogleda da određeni predstavnici naroda predlože zakon koji se nakon toga usmjeri parlamentu na razmatranje.

2. Pravo na referendum. Kada parlament usvoji određeni zakon onda se on ponudi narodu kako bi i oni iznijeli svoj stav.

3. Pravo na osporavanje i prigovor, a to je pravo određenog broja birača, kojeg određuje ustav, na prigovor u određenom vremenskom periodu nakon donošenja zakona, na šta se nadovezuje i referendum, pa ako se narod složi sa tim zakonom, on stupa na snagu, a ako ne, biva poništen. Ovo sadrži većina savremenih ustava.

Nema sumnje da je demokratija jedan od oblika savremenog širka (politeizma), jer se Allah, kao Gospodar svjetova ne uzima kao Onaj Koji jedini može da nešto propiše, nego se u demokratskom sistemu to prepušta čovjeku. Allah Uzvišeni veli: Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da samo Njemu ibadet činite. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna. (Jusuf, 40.)
I kaže: Sud pripada samo Allahu. (El-En'am, 57.)“

Treće: Mnogo ljudi misli da riječ demokratija znači sloboda, što nije tačno, jer je sloboda samo jedan od proizvoda demokratije. Ovdje pod slobodom mislimo na slobodu u vjerovanju, slobodu moralne dekadencije, i slobodu izražavanja mišljenja. Sve ovo pravi velike nerede u islamskim društvima, do te mjere da su se dešavala vrijeđanja poslanika, objava, Kur'ana, ashaba, a sve to pod parolom slobode mišljenja. Dozvoljeno je javno otkrivanje i ukrašavanje žena, i raširene su slike i video sadržaji sa nemoralnim sadržajem. Sve je ovo jedan dugi lanac, i sve je ovo pridonijelo iskrivljenju ponašanja i vjerskih uvjerenja u islamskom svijetu.
Čak i ova sloboda kojoj pozivaju države sa demokratskim sistemom nije neograničena, nego svako na osnovu lične koristi i prohtjeva određuje njene granice. Dozvoljava se sloboda kada se želi vrijađati Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Kur'an, dok se s druge strane zabranjuje govor o holokaustu jevreja, i ne samo to, nego se naziva zločincem i presuđuje zatvorskom kaznom onome ko negira holokaust iako je on historijski događaj o kojem se može pričati i diskutovati.
Ako oni pozivaju u slobodu, zašto onda ne ostave muslimanska društva da biraju svoj način življenja i vjeru? Zašto su onda uzurpirali muslimanske zemlje i uzeli ih kao svoje kolonije, mijenjajući vjeru i uvjerenja kod stanovnika tih zemalja?
Gdje je bila sloboda u koju pozivaju kada su Italijani činili zločine nad stanovnicima Libije, kada su Francuzi činili zločine nad Alžircima, kada su Britanci činili zločine nad Egipćanima i gdje je ta sloboda dok Amerika čini zločine nad narodima Afganistanu i Iraku?

Sloboda kod onih koji u nju pozivaju može da naiđe na određene prepreke, od kojih su:

1. Zakon
Zakonom se ograničava sloboda, tako da npr. čovjek ne može da ide suprotnom stranom ulice, niti može da otvori radnju bez dozvole.

2. Običaji
Žena ne može da ode u kuću žalosti u odjeći namjenjenoj za plažu. Kada bi došla u takvoj odjeći pod izgovorom da je slobodna i da može da radi šta želi, ljudi bi je kritikovali i ne bi prihvatili njen postupak.

3. Opća pravila (bonton)
Npr. u društvu je nekulturno pustiti vjetar, jer ljudi to smatraju ružnim.
Nakon svega ovoga kažemo:
Zašto ne dopustite da nama naša vjera određuje granice slobode, kao što i vama vaš način življenja i djelovanja određuje te granice, a vi se tome ne suprostavljate?

Nema sumnje da vjera propagira samo ono što je u korist ljudima. Sve zabrane poput zabrane razgolićavanja žene, zabrane konzumiranja alkohola i svinjskog mesa, nose sa sobom veliku korist za čovjekovo tijelo, razum, i život.
Međutim, oni ne prihvataju granice slobode koje određuje vjera, ali kada to ograničavanje dođe od strane čovjeka i zakona pokoravaju mu se.

Četvrto: Pojedini ljudi smatraju da je demokratija isto što i islamska šura, što je naravno pogrešno sa više aspekata:

1. Šurom se riješavaju samo ona pitanja za koja nema izravan kur'ansko-hadiski tekst, dok se u demokratskom sistemu putem rasprava kritički razgovara o temeljima vjere, dozvoljava se ono što je zabranjeno (haram), zabranjuje se ono što je dozvoljeno (halal). U demokratskom sistemu zakonski je dozvoljena prodaja alkohola, kamata, vanbračni odnosi i dr. Ovakvim pristupom je veoma mnogo otežano islamskim organizacijama i misionarima, jer je sve nabrojano u koliziji sa šerijatom, tako da ovo nema nikavih dodirnih tačaka sa islamskom šurom.

2. Šura se sastoji od ljudi koji su kompetentni i učeni i u njoj nema priliku odluke donositi niko ko nije na tom stepenu, a pogotovo nevjernik nema pravo na donošenja odluka.
Dok se u demokratskom sistemu ovako nešto ne uzima u obzir, jer u tom sistemu svaka osoba, bio nevjernik, loš ili nerazuman ima pravo da se bori za poziciju kako bi mogao odlučivati, predlagati i donositi zakone.

3. Šura nije obavezujuća za vladara, nego on može da dadne prednost i usamljenom mišljenju ukoliko iznese neoborive argumente, dok u demokratskom sistemu samo se uzima odluka većine i nakon toga ona postaje obavezujuća ostalima.
Kada sve ovo znamo, onda nam je obaveza da se ponosimo našom vjerom i da budemo uvjereni da su zakoni Gospodara najkorisniji za čovjeka i da mu samo oni mogu donijeti uspjeh i na ovom, a i na budućem svijetu, te da se odreknemo svih zakona koji su u koliziji sa šeriatom.
Zato je obaveza svim muslimanima, i nadređenim i podređenim da sprovode islamski zakon u svim segmentima svoga života i nikome nije dozvoljeno da uspostavlja sistem koji je u koliziji sa islamskim.
Uvjereni da im je Allah Gospodar, vjera islam i da je Muhammmed, sallallahu alejhi ve sellem, poslanik, oni su obavezni da i formalno i suštinski primjenjuju propise islama, da veličaju Allahov vjerozakon i da slijede praksu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Molimo Allaha da nas uzdigne islamom i da spletke neprijatelja odagna od nas, a Allah najbolje zna.

Islam, pitanja i odgovori

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/575204/

Hvala Allahu.

Prvo: Musliman ne smije sebi dopustiti da bude obmanut pojmovima tipa zapadne ili evropske organizacije za ljudska prava. One i pored toga što, prema onome što je vidljivo, pomažu potlačene, štite prava ugroženih, što je bez sumnje dobro, imaju i druge zadatke.
One se, nerijetko bore protiv institucije porodice, otvaraju vrata koja vode ka vrijeđanju islama i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i drugih poslanika.
Također se bore protiv sprovođenja određenih islamskih propisa poput kamenovanja za blud, smrtne kazne za otpadnika od islama, odjsecanja ruke kradljivcu. Također se bore protiv islamskih propisa vezanih za žene, kao što su: obaveza da žena mora imati dozvolu staratelja za udaju, naredba da se pokrije, zabrana da se miješa sa muškarcima, i drugih propisa, želeći time da učine čovjeka potpuno slobodnim kako bi mogao raditi šta želi, nepridržavajući se pri tome nikakvih moralnih principa i univerzalnih šerijatskih propisa.
U najkraćim crtama, ono u šta pozivaju ove organizacije jeste:
Da čovjek može raditi bilo moralno nastrane stvari, pa podržavaju lezbejke, homoseksualce, transvestite;
Da čovjek može birati vjerski nastrane stvari, tako može birati koju će vjeru negirati, može izražavati svoje mišljenje – mada na račun vjerovjesnika, bez ikakvog straha i strepnje, kao što učestvuju u ‘oslobađanju’ žene od ograničavanja oca, brata, muža i vjere.

Drugo: Ovo su neke stavke koje su spomenute u univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravim, a koje su prihvaćene 10. decembra 1948 godine:

– Član 2: Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez ikakve razlike glede rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovine, rođenja ili neke druge okolnosti.
– Član 18: Svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima.
– Član 19: Svaka osoba ima pravo na sopstveno mišljenje i slobodu govora što obuhvata pravo na stav u čemu ga niko ne može ometati. Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija.
Sva ova prava i slobode koje se zagovaraju u ovoj deklaraciji čine vjernika i nevjernika jednakopravnim po svim tim pitanjima. Allahovog roba i roba šejtana stavljaju na isti položaj i brinu se o pravima čovjeka ma kakve on ne(vjere) bio kako bi mogao da uživa sva prava u svome nevjerovanju. Sve ovo je u suprotnosti sa Allahovim zakonom.
Allah Uzvišeni veli: Zar ćemo muslimane sa nevjernicima izjednačiti?! Šta vam je, kako rasuđujete?
Zar ćemo postupiti s onima koji vjeruju i čine dobro kao sa onim koji prave nered na zemlji, ili zar ćemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i sa grešnicima? (Sad, 28.)
Zar da vjerniku bude isto kao grešniku? (Es-Sedžda, 18.)
Ovom deklaracijom se želi ukinuti propis vezan za otpadnika od vjere, ona poziva ka mogućnosti ispoljavanja svih vidova ateizma, otvara vrata svima onima koji žele, da kroz slobodu govora napadaju islam i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Čovjek po ovoj deklaraciji smije da govori šta želi bez bilo kakve zabrane.
Ova pravila su ništavna, i ona su njima prihvatljiva za njih i njihovu vjeru, ali nama nisu jer nisu u skladu sa našim čistim vjerozakonom koji odgovara svima, i pojedincu i zajednici i teži ka igradnji i usavršavanju moralnih ćudi kod ljudi, vodeći pri tome brigu o čovjekovom razumu, njegovoj časti, tijelu, imetku i usmjeravajući ih ka vjeri sa kojom je Allah zadovoljan.

2) Član 3: Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.
Polazeći od ovog prava, udruženja za ljudska prava štite prijestupnike od smrtne kazne, optužujući pri tome islamske zemlje u kojima se sprovode određene sankcije poput kamenovanja bludnika, ubijanja onih koji na zemlji nered čine. Čak se ove organizacije ponose time što su u pojedinim zemljama uspjele da ukinu smrtne kazne i sankcije za one koji ih (po islamu) zaslužuju.
Ovakav pristup je u suprotnosti sa zdravim razumom, neiskvarenom prirodom i sa savršenim islamskim vjerozakonom jer time se upućuje poruka zločincima da mogu činiti šta hoće, jer njihov život niko ne smije da ugrozi.
Oni pozivaju da svako ima pravo na život i slobodu, pa makar taj život ličio na životinjski, i makar ta sloboda uzrokovala nered u porodici i društvu.

3) Član 16: Punoljetni muškarci i žene imaju pravo na sklapanje braka i osnivanje obitelji bez ikakvih ograničenja glede rase, nacionalnosti ili vjere. Oni imaju ista prava prilikom sklapanja braka, u braku i tijekom razvoda.
Ovim članom se poništava uloga koju u islamu ima staratelj žene prilikom njene udaje, u čemu je velika mudrost, jer da šerijat nije propisao ovo, vidjeli bismo kako mnoge djevojke griješe prilikom izbora bračnog druga i kako bi padale u ruke onih koji samo žele da ih obeščaste i nakon toga ostave na cjedilu.
Ovim članom se i ženi kao i mužu daje pravo na razvod, što je prouzrokovalo da žene načine mnoge probleme svojim muževima, uništavajući pri tome bračni i porodični život.
Ko poznaje prirodu muškarca i žene zna da se njih dvoje po ovom pitanju nikako ne mogu izjednačiti, jer ukoliko se izjednače onda će nastati mnogi problem jer nijedna kuća i porodica neće moći da normalno počiva na ovakvim iskrivljenim principima.
Pored svega ovoga, treba imati na umu da se odluke ovakvih organizacija koriste u političke svrhe kako bi se nanijeli problemi muslimanskim zemljama koje propagiraju čisti islamski moral i moralne vrijednosti, te koje koliko toliko primjenjuju islamske propise. Pojedine muslimanske zemlje su ukinule smrtnu kaznu i unijeli su stroge mjere kada je u pitanju zasnivanje bračne zajednice u ranim godinama i mnoge druge stvari, što je prouzrokovalo veliki procenat nereda u mnogim segmentima života.

http://www.islamqa.info

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/575214/

Pogled islama prema čovječanstvu je ispunjen samilošću i blagošću i islam ne može da gleda drugim pogledom osim toga.
Islam je vjera koju je Allah objavio i naredio svim ljudima, bez izutetka, da je prihvate. To je učinio putem Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je najmilostiviji od svih ljudi, a potvrdu za to nalazimo u ajetu: Mi smo te, uistinu, poslali kao milost svim svjetovima. (El-Enbija, 107.)
– Kur'ansko-hadiski tekstovi naređuju muslimanima da ljude pozivaju u islam, kao ispravnu vjeru, te da na tom putu ne štede ni imetke, ni vrijeme, ni živote, jer u onome u šta pozivaju je samo milost za svjetove. Naređeno je muslimanima da ljude izvedu iz robovanja stvorenjima u robovanje Stvoritelju, da ih spase ovosvjetskih poteškoća i predstave im ljepotu vjere i Ahireta.
– Čak i kada roditelji odvraćaju svoju djecu od islama, i naređuju im da budu nevjernici, Allah naređuje djeci dobročinstvo prema njima: Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti. (Lukman, 15-16.)
– Islam naređuje lijep odnos prema komšijama, bez obzira da li oni bili muslimani ili ne.
Imam Kurtubi veli: „Dobročinstvo prema komšijama je naređeno, bez obzira da li oni bili muslimani ili ne. Dobročinstvo nekada bude kroz pružanje utjehe, kroz lijep odnos, kroz uklanjanje onoga što ih uznemirava.
Buharija bilježi od Aiše, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Toliko mi je Džibril oporučivao dobročinstvo prema komšijama, da sam pomislio da će komšija komšiju nasljeđivati.“
Također Buharija prenosi od Ibn Šurejha da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Tako mi Allaha, nije pravi vjernik, tako mi Allaha nije pravi vjernik, tako mi Allaha, nije pravi vjernik! Upitali su: ‘Ko Allahov Poslaniče?’ On je kazao: ‘Onaj od čijeg zla nije miran njegov komšija.'“
Ovo je općenito, za sve komšije. Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je ukazao na opasnost uznemiravanja komšije, na način da se zakleo tri puta, kazavši da nije pravi vjernik onaj ko to čini.
Zato vjernik treba da se čuva uznemiravanja komšija, da se kloni onoga što su Allah i Poslanik zabranili, da teži ka onome čime su zadovoljni.
Na ovu temu su i riječi Allaha: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični. (El-Mumtehina, 8.)
tj. Allah vam ne zabranjuje dobročinstvo, održavanje veza, uzvraćanje na dobro, i pravdu prema mušricima sa kojima ste u rodbinskim odnosima i drugima. Ukoliko se oni protiv vas ne bore i ne izgone vas iz vaših domova, onda nije problematično da sa njima budete u dobrom odnosu, jer u tome nema nikakve štete.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Ko ubije mu'ahida, neće osjetiti miris Dženneta, i pored toga što se njegov miris osjeti na udaljenosti od četrdeset godina hoda.“1
Mu'ahid je svako onaj koji ima neki ugovor sa muslimanima, bez obzira da li plaćao porez (džizju), ili sklopio primirje sa vladarem ili mu neko od muslimana garantovao sigurnost.
Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Na Sudnjem danu ću ja voditi parnicu protiv onoga ko učini nepravdu mu'ahidu, ili mu zakine njegovo pravo, ili ga optereti preko njegovih mogućnosti, ili od njega, bez njegovog zadovoljstva uzme nešto.“2
Ko od nemuslimana na legalan način stigne u našu državu, zbog posla ili trgovine, on je mu'ahid ili onaj kome je garantovana sigurnost i prema takvom se nije dozvoljeno neprijateljski odnositi, jer u hadisu stoji: „Ko ubije mu'ahida, neće osjetiti miris Dženneta.“
Mi smo muslimani, predani smo Allahovoj volji, poštujemo ugovore, jer islam to zahtijeva, a onaj ko se nepropisno prema tome odnosi, učinio je zločin prema islamu, i islam i muslimane predstavio kao ljude koji ne drže do ugovora, koji su varalice. Dok onaj ko vodi brigu o islamskim principima i ugovorima, za takvog se je nadati da će uspjeti.
O ovome Uzvišeni veli: I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnome hramu, nikako ne navede da im nepravdu učinite!
I kaže: Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite ne navede da nepravedni budite. Vi pravedni budite, jer to je bliže čestitosti.
Pogledaj samo ljepotu ponašanja kojoj pozivaju ovi ajeti i naredbu da se ti ne ogriješiš prema nekome, ako se taj ogriješio prema tebi.
Pored svega ovoga što smo kazali, moramo da ukažemo na neke činjenice:
– Ono što su nevjernici radili na Zemlji, ne može se nikako uporediti sa onim što rade muslimani. Samo u dva svjetska rata ubijeno je preko sedamdeset miliona ljudi.
Zatim okupacija muslimanskih zemalja i pljačkanje njihovih resursa je rezultat nevjernika svih vrsta. Neka ovo bude na umu kada već govorimo o pogledu islama prema čovječanstvu.
Zatim, neka se uporede muslimanska osvajanja sa križarskim ratovima i ustanoviće se velika razlika između njih, te će se vidjeti gdje je bila milost, a gdje strogoća, gdje je bila ljubav, a gdje mržnja, i gdje je bio život, a gdje smrt.
Sve ovo što smo spomenuli o pogledu islama prema drugima ukazuje na samilost, ljubav i blagost, podrazumijeva i odricanje od svega onoga što je islamu pripisano, a radi se o sljedećem:
a) Islamom se zabranjuje srčana ljubav prema nevjernicima i prisno prijateljevanje sa njima, a svako razuman može da napravi razliku između dobročinstva, pravde, samilosti i blagosti koju smo dužni ispoljavati prema nevjernicima sa kojima nismo u ratu i srčane ljubavi i prisnosti koja nam je zabranjena iz razloga što oni ne vjeruju u Allaha i što nisu muslimani.
b) Nije dozvoljeno da se muslimanka uda za nemuslimana, dok se muškarcima muslimanima dozvoljava ženidba samo sa časnim i poštenim kršćankama i jevrejkama. Akida i vjera igraju glavnu ulogu kada je riječ o ovom propisu. Naime, jevrejka ili kršćanka koja se uda za muslimana može veoma lahko primiti islam, dok žena muslimanka koja se uda za nemuslimana veoma lahko, zbog iskušenja, može da napusti islam. Ovaj propis je u skladu sa samilosti koju propagira ova vjera; samilost prema jevrejki i kršćanki kako bi primile islam i samilost prema muslimanki kako ga ne bi napustila.
c) Islam ne zagovara nasilno uvođenje ljudi u vjeru, jer da bi nečiji islam bio primljen on se mora iskreno prihvatiti. Allah Uzvišeni veli: Nema prisile u vjeru.
d) Islamom je propisano kamenovanje bludnika muhsana, a muhsan je svako onaj ko je stupio u bračnu vezu, svjedno da li se razveo nakon toga, ostao bez bračnog drugoga na neki drugi način ili nastavio da živi u braku. Dakle, ukoliko takav počini blud, kazna mu je kamenovanje.
U islamu je također propisana i sječa ruke kradljivcu, bičevanje osobe koja potvori nekoga, i mi muslimani se ne ustručavamo da o tome pričamo i takvih propisa se ne stidimo, nego smo uvjereni da je cijelome svijetu potrebno sprovođenje šerijatskih propisa. Ukoliko svijet bude živio po islamskim normama, vladaće sigurnost, biće zaštićena čast ljudi, njihov imetak i život. Ko pogleda stanje u mjestima gdje se ne sudi po šerijatu, primjetiće veliki procenat silovanja, krađa, ubistava, što jasno ukazuje da je potrebno uvođenje islamskih propisa kako bi se sve ovo spriječilo. Ko god razuman razmisli o ovome uvidjeće da je islam vjera prepuna mudrosti, samilosti i pravde, te vjera koja teži ka izradnji zdravog društva.
Islam, pitanja odgovori.

fusnote:
1 Bilježi Buharija, br. 2995.
2 Bilježi Ebu Davud, br. 3052., a ispravnim ga je ocijenio Albani u djelu Sahihu Ebi Davud.

http://www.islamqa.info
Muhammed Salih el-Munedždžid

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/575218/

Sva hvala pripada Allahu;
Noć Kadra je veličanstvena noć o čijoj vrijednosti Allah Uzvišeni govori u Kur'anu, kada kaže: Mi smo počeli da je u Blagoslovljenoj noći objavljujemo – i Mi, doista, opominjemo – u kojoj se svaki mudri posao riješi. (Ed-Duhan, 3-4.)
I kaže: Mi smo ga počeli objavljivati u Noći Kadr – a šta ti misliš šta je Noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci – meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane. (El-Kadr, 1-5.)
Kadr je noć kojoj je Allah posebnu čast pored drugih noći ukazao, te je kazao da je dobro djelo u njoj bolje nego djelo koje se čini hiljadu mjeseci. Ovo ukazuje na veliku vrijednost. Allah je tu noć odabrao za početak objave Kur'ana, nazvao ju je blagoslovljenom noći, u njoj se određuje ono što će biti u narednoj godini. Sve ovo su velike odlike kojom se opisuje ova noć koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posebno tražio u zadnjih deset dana mjeseca ramazana. Kadr je najbolja noć upravo zbog vrijednosti koje se vezuju za ovu noć, a koje nisu prenesene ni o jednoj drugoj noći. Odlikovanjem ove noći je ukazana velika počast zajednici (ummetu) Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
U vezi pitanja o tome da li je bolja noć Kadr ili noć Israa1, Ibn Tejmijje veli: „Kada govorimo o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, za njega je bolja noć Israa, a kada govorimo o ummetu, onda je bolja noć Kadra. Udio koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem imao u noći Israa je bolji od udjela koji je imao u noći Kadr, dok je udio kojeg ima njegov ummet veći u noći Kadr nego što je u noći Israa.
Ummet ima veliku korist od te noći, ali stepen i ugled je dobio onaj ko se sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, uzdigao u toj noći.“
Ovo je odgovor Ibn Tejmijje po ovom pitanju, a isto se prenosi i od Ibn Kajjima El-Dževzijje.
Ono što treba naglasiti jeste da nam je Allah propisao da u noći Kadra činimo ibadet što nije slučaj sa noći Israa. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao niti, ibadet činio posebno u noći Israa niti je ukazao da to treba činiti, dok je noć Kadr odredio i posebno naglasio na vrijednost ibadeta u njoj.
Druga stvar, za noć Israa nije poznato ni mjesec i dan u kojem se desio taj događaj, što jasno ukazuje da u određivanju te noći nema nikakve koristi, dok to nije slučaj sa noći Kadr za koju nam je Allah kazao da je u mjesecu ramazanu. Uzvišeni Allah veli: U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana. (El-Bekare, 185.) Potom veli: Mi smo ga počeli objavljivati u Noći Kadr. (El-Kadr, 1.)
Ovi ajeti ukazuju da je noć Kadr u ramazanu, ali i u ramazanu ona nije stalno određena nego se nalazi u jednoj od deset zadnjih noći tog mjeseca, a najbliže je da je to dvadeset sedma noć, kako tvrdi imam Ahmed i drugi imami.
Postoji nekoliko stavova kada je ta noć, ali je sigurno da je ona u mjesecu ramazanu, a onaj ko je u ibadetu provede imaće veliki sevap, srazmjerno svojem trudu i namjeri.
Noć Kadr ima posebne odlike, jer je u njoj propisano da se čini ibadet, dova, zikr, te je propisano da se ulaže trud u traganju za tom noći, za razliku od noći Israa koju nam nije propisano da je tražimo niti da u njoj posebne ibadete činimo.
Na osnovu kazanog, oni koji obilježavaju ovu noć su novotari koji praktikuju ono što islamom nije propisano.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije činio i obilježavao ovu noć kao što to čine ovi novotari koji su vjeru pretvorili u svečanosti i manifestacije, a ostavili praksu prenesenu vjerodostojnim putem od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Na ovakve pojave treba upozoriti i ljudima pojasniti, jer nam je Allah propisa ibadet u noći Kadr, dok to nije slučaj sa noći Israa i Miradža.
Nadalje, nije potvrđeno u kojem mjesecu i koje noći se desio Isra i Miradž, dok za noć Kadr znamo precizno u kojem je mjesecu, a Allah najbolje zna.
Neka su mir i blagoslov na Poslanika, Muhammeda.

Medžmu'u fetava Salih El-Fevzan, 2/430.
Islam, pitanja i odgovori.

fusnota:
1 Noć u kojoj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdignut na nebesa. (op. rev.)

Salih b. Fevzan el-Fevzan

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/577968/