Jedne prilike dosli su neki ljudi Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, pa su upitali: “Da li vi ljubite svoju djecu, pa je Poslanik odgovorio: Da.

Nakon toga su oni kazali: ‘Mi, tako nam Allaha ne postupamo tako ,pa je Poslanik rekao: Ja nista ne mogu ako vam Allah nije dao da budete samilosni.”(Buhari i Muslim)

Obicaj Poslanika je bio da ide u daleka sela Medine, jer se tamo nalazio njegov sin Ibrahim, koji je bio na dojenju i tamo je odlazio samo da bi ga poljubio, a zatim bi se vratio.(Muslim).

Kada je umro njegov unuk u ocima su mu se primjetile suze, pa ga je S'ad b.Ubade upitao”Zasto places, a on je odgovorio:'Ovo je, uistinu, samilost koju Allah spusti u srca svojih robova, a Allah ce se smilovati svojim samilosnim robovima.”(Buhari i Muslim).

Od Enesa se prenosi da bi Poslanik posjecivao ensarije, selamio njihovu djecu i milovao ih po glavi.(ibn Hibban).

Ponekad bi klanjao, a u narucju bi drzao svoju unuku Umamu, a kcerku Zejnebe, pa kada bi ustajao na kijam uzimao bi je u narucje, a kada bi sedzdu cinio spustio bi je.(Buhari i Muslim).

Govorio bi Poslanik: “Ko rastavi majku od djeteta, Allah ce njega na sudnjem danu rastaviti od njegovih najdrazih.”(Tirmizi,Ahmed).

Prof. Senad Muhić

Preuzeto sa stranice https://subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Od samog početka objave Kur'ana, oni kojima je Allah Uzvišeni zapečatio srca, pokušavali su u Kur'anu pronaći neku mahanu i nedostatak, pokušavali su Kur'an ukloniti iz života muslimana, iskriviti njegovo značenje, ali im to nikako nije polazilo za rukom.

Razlog njihovog neuspjeha po tom pitanju jeste činjenica da je Allah taj koji je zagarantovao čuvanje Kur'ana, kao što nas On o tome obavještava: “Mi, uistinu, Kuran objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.” (El-Hidžr, 9)

Nakon što su neprijatelji islama i muslimana uvidjeli da Kur'anu nikako ne mogu nauditi, počeli su izmišljati i širiti laži o našem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve selleme, nazivajući ga imenima i opisujući ga svojstvima koja razuman čovjek ne može izustiti niti napisati.

Optuživali su Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, da je bio čovjek sklon bezrazložnom ubijanju onih koji nisu bili muslimani, iako je on jasno u svojim hadisima naglašavao: “Onaj ko ubije čovjeka koji ima zaštitu muslimanske države, neće osjetiti miris dženneta…” (Ahmed, 17387 i Nesai, 4668)

Optuživali su ga da je bio sklon varanju, a zaboravljali su njegove riječi u kojima kaže: “Ispuni svoju obavezu prema onome ko te je zadužio, a nemoj varati onoga ko tebe prevari.” (Ebu Davud, 3067 i Tirmizi, 1185)

Optuživali su ga da je bio nepravedan i grub prema svojoj porodici, a zaboravljali su njegove riječi: “Najbolji među vama je onaj koji je najbolji prema svojoj porodici, a ja sam najbolji prema svojoj porodici.” (Tirmizi, 3830 i Ibn Madže, 1967)

Optuživali su ga da je bio čarobnjak i sihirbaz, a zaboravljali su njegove riječi u kojima veli: “Ne pripada nama onaj ko pravi, a i onaj kome se pravi sihr.” (Taberani, 4262)

Optuživali su ga da je bio nepravedan prilikom suđenja među ljudima, iako je on govorio: “Oni koji su živjeli prije vas su uništeni, a razlog njihovog nestanka je bio taj što su sprovodili kaznu nad siromašnim kradljivcem, a nad bogatašem nisu. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, kada bi moja kćerka Fatima ukrala, ja bih joj odsjekao ruku.” (Buhari, 3216 i Muslim, 3196)

Optuživali su ga da je bio grub u svojim postupcima, a zaboravljali su hadis u kojem veli: “Ja sam doista poslan kao milost.” (Muslim, 4704)

Optuživali su njega i njegove sljedbenike da su bili ekstremni, iako on kaže: “Čuvajte se pretjerivanja, jer je ono uništilo one koji su bili prije vas.” (Ahmed, 3078 i Nesai, 3007)

Optuživali su ga da nije poštivao druge, a zaboravljali su da je on iz poštovanja ustao zbog sahrane jednog jevreja. (Buhari, 1229 i Muslim, 1596) Optuživali su ga da je bio nepristojan, a zaboravili su njegove riječi u kojima kaže: “Najbolji vjernici su oni koji imaju najljepše ponašanje.” (Hakim, 8623 i Bejheki, 2719)

Optuživali su ga i optuživali, a da su samo pogledali u njegov život i čitali njegovu biografiju spoznali bi da je on daleko bio od onoga čime su ga oni opisivali.

Neprijatelji islama nisu se samo zadržali na vrijeđanju Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, nego su kroz historiju vrijeđali i njegove supruge i ashabe, nazivajući ih ružnim imenima.

Još je žalosnija činjenica da to vrijeđanje dolazi od strane onih koji nose muslimanska imena, onih koji svoju vjeru grade na sljedećim stavovima:

– da je Kur'an iskrivljen i da nije potpun, te da se kod njih nalazi potpuni Kur'an, a muslimani vjeruju da je Kur'an potpun jer Uzvišeni veli: “Mi, uistinu, Kuran objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.” (El-Hidžr, 9)

– da je Džibril pogriješio prilikom dostavljanja objave, te da je trebao Kur'an biti objavljen Aliji, Allah sa njim bio zadovoljan, a ne Muhammedu, sallallahu alejhi ve selleme, a Allah Uzvišeni o Džibrilu veli: “I Kur'an je sigurno objava Gospodara svjetova, donosi ga povjerljivi Džibril…” (Eš-Šuara, 192-193)

– da nije vjernik onaj ko se ne odrekne Ebu Bekra i Omera i ko ih ne mrzi, a Poslanik sallallahu alejhi ve selleme kaže: “Nakon mene slijedite Ebu Bekra i Omera.” (Tirmizi, 3662 i 3663; Ibn Madže, 97; Ahmed, 5/382, 385, 399, 402; Ibn Ebi Šejbe 12/11; Humejdi, 449; i drugi. Lanac prenosilaca mu je dobar, a ispravnim ga je ocijenio Hakim, 3/75, i Ibn Hibban, 2193)

– da je Poslanikova, sallallahu alejhi ve selleme, supruga Aiša, Allah sa njom bio zadovoljan, bila poganog jezika i da zaslužuje vječnu vatru.

– da je većina ashaba napustila vjeru nakon smrti Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, a Allah Uzvišeni o ashabima kaže: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime, za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku i oni će zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.” (Et-Tewba, 100)

– da su njihovi imami i vođe bezgriješni, a Poslanik sallallahu alejhi ve selleme veli: “Svi su ljudi griješnici, a najbolji su oni koji se najčešće kaju.”

– da je njihov imam na većem stepenu od Poslanika.

– neki od njih smatraju da je Alija imao osobinu božanstva… Itd. Ovi neprijatelji islama (čitaj: rafidije) su pravili probleme muslimanima od vremena kada su se pojavili, pa sve do današnjih dana .

Tokom historije je od strane muslimanskih učenjaka napisano i rečeno mnogo pohvala na račun Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme. Mi ih ovdje nećemo navoditi jer je to svima poznato, a ko želi da se opširnije upozna sa tim neka iščitava knjige koje govore o životu Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, kao što su: „Sira“ od Ibn Hišama, „El-Fusul“ od Ibn Kesira, „Er-rehiku-l-mahtum“ od Mubarekfurija, itd.

Međutim, navest ćemo izreke nekih od nemuslimanskih učenjaka koji pozitivno govore o Muhammedu, sallallahu alejhi ve selleme, a koji trebaju biti primjer onima koji, iako nose muslimanska imena, vrijeđaju našeg miljenika.

Rekao je engleski književnik Džordž Bernard: “Obaveza je da se Muhammed nazove spasiteljem čovječanstva. Ja sam ubijeđen da, kada bi neko poput Muhammeda preuzeo vođstvo, da bi svijet izašao iz svih problema u kojima se nalazi.” (Azametu-l-Islami, prvi tom)

Njemački književnik Gete je kazao: “Tražio sam u povijesti nekoga ko je bio najbolji uzor, pa sam uvidio da je to Muhammed.” (Eddiwanu-š-šerkijju li-š-šairi-l-garbijji)

Američki naučnik Majkl Hart je izjavio: “Ja sam ubijeđen da je Muhammed jedini čovjek u povijesti koji je uspio u svim segmentima života.” (El-mietu-l-evailu)

Američki historičar Vill Durant je rekao: “Ako budemo sudili o nečijoj veličini na osnovu onoga što je ta osoba uradila, sasvim sigurno možemo zaključiti da je Muhammed jedan od najvećih velikana u povijesti.” (Kissatu-l-hadareti, 13/59)

Bez obzira na optužbe na račun Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i na uvrede koje su upućene njemu, a samim time i nama, to nimalo ne može umanjiti njegovu vrijednost kod nas muslimana, jer njegova misija živi već četrnaest stoljeća i živjet će do Sudnjeg dana, a da je on bio onakakav kakvim ga oni opisuju, ta misija ne bi trajala ni dan.

Međutim i pored toga što to nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost, dužnost je svim muslimanima da u skladu sa svojim mogućnostima brane čast njihovog Poslanika, jer on muslimanima mora biti preči od svega, pa i od njih samih.

Dužnost je također svim muslimanima braniti čast supruga Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, jer su one majke vjernika, a ima li neko da ne bi stao u odbranu svoje majke.

Dužnost nam je i da branimo čast svih ashaba, jer su oni najbolji ljudi u ovome ummetu, a posebno Ebu Bekra i Omera koji su napadani i vrijeđani od istih onih koji napadaju i vrijađaju Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme.

Na tu dužnost ukazuje hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, koji veli: “Ko od vas vidi neko ružno djelo, neka ga ukloni rukom, a ako ne može na taj način neka to učini riječima, a ako ni tako nije u mogućnosti, neka ga onda prezire srcem, a to je najmanji vid imana (vjerovanja).”

Prof. Senad Muhić

Preuzeto sa stranice https://subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić

Iz teksta: Onaj koji tebe mrzi sigurno će bez pomena ostati
Preuzmi ovdje: https://subuluselam.files.wordpress.com/2012/08/onaj-koji-tebe-mrzi-sigurno-c487e-bez-pomena-ostati.pdf

Postoje dvije vrste grešaka koje se prave prilikom učenja Kur'ana:

1. Velike i jasne greške, kao npr. da se umjesto jednog slova izgovori drugo ili umjesto jednog samoglasnika izgovori drugi… Ovakve greške su zabranjene i griješan je onaj ko ih čini.

2. Male ili manje vidljive greške, kao npr. da se izostavi izgovaranje kroz nos, da se skrati dužina ili produži tamo gdje treba skratiti…Ovakve greške pokuđene su kod učenjaka kiraeta, a postoji stav i da su zabranjene.

Kada je u pitanju namaz, tu je najbitnija Fatiha. Ako se u njoj napravi greška koja utiče na značenje, onda je namaz neispravan, kao npr. da se kaže: en'amtu ili en'amti, umjesto: en'amte, ili da se kaže: ijjaki, umjesto ijjake i sl. Ako greška ne utiče na značenje, kao npr. da se ne izgovori kroz nos, da se ne produži dužina i sl., onda je namaz ispravan.
Ostale sure nakon Fatihe, nije obaveza učiti, pa čak i ako se napravi (bez namjere) greška, namaz je ispravan.

prof. Senad Muhić

Preuzeto sa viber zajednice “Halka Kur'ana” koju uređuje i vodi prof. Senad Muhić

Definicija arbitraže u arapskom jeziku i pravnoj terminologiji

Ako pogledamo riječ tahkim u arapskom jeziku vidjet ćemo da dolazi iz korijena hakeme, a slova ha, kaf i mim daju jednu osnovu, a ona je prepreka.

A prepreka, kao značenje, se može naći i u drugim izrazima, poput:

– El-Hukm ili propis i presuda, jer je u presudi prepreka nepravde.

– El-Hikmet ili mudrost, a u mudrosti je prepreka neznanja.

– Ihkamuš-šej ili upotpuniti nešto, učiniti ga cijelokupnim, a u tome je prepreka krnjavosti i nepotpunosti.

A u pravnoj terminologiji možemo naći da su, na primjer, učenjaci hanefijskog mezheba definisali arbitražu u poznatoj Medželli kao „riječ o uzimanju zadovoljavajućeg sudije (hakima, arbitra) od strane dvije zavađene stranke kako bi presudio u njihovom slučaju i riješio spor i nesuglasice“.

Priroda i oblik arbitraže u islamskom pravu

Ovaj detalj se može sagledati kroz dvije tačke:

Arbitraža je izgrađena na zadovoljstvu stranaka u sporu kao što je naglašeno u definiciji.
Arbitraža ima sličnosti sa sudskom vlašću kao što ima sličnosti sa pitanjem punomoći, jer sudija u pitanju arbitraže sudi po onom što smatra da je istina i pravda a ne po onom što žele zavađene stranke. Isto tako u pitanju punomoći, sudija arbitraže je poput opunomoćenika i ne može postati sudijom osim uz zadovoljstvo i punomoć zavađenih stranki.

Propis arbitraže u islamskom pravu

Većina islamskih učenjaka smatra da je arbitraža dozvoljena u islamu, a za to uzimaju dokaze iz Kur'ana, sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, predaja od ashaba, radijellahu anhum kao i određeni broj razumskih dokaza.

Mudrosti u propisanosti arbitraže

Osnovno mjesto u rješavanju sporova zauzima sudska vlast u islamskoj državi, a kako bi smo razumijeli mudrosti u propisanosti arbitraže u islamu moramo spomenuti neke posebnosti i osobine koje se ne mogu naći osim u njoj i to u većini slučajeva:

Brzina rješavanja sporova, jer izabir sudije u arbitraži biva putem zavađenih stranki i normalno je da će prilikom izabira stranke koristiti najlakši put do rješavanja spora tako što će izabrati osobu koja je u stanju da to učini u što skorijem roku ili na licu mjesta, u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu.
A nešto poput toga je nepojmljivo u normalnim okolnostima ako predpostavimo da će se spor rješavati ispred sudije postavljenog od sudske vlasti u državi.

Pružiti priliku zavađenim strankama da izaberu sudiju u kojeg imaju povjerenja.
U arbitraži je preventiva neprijateljstva koje često biva rezultat traženja presude na sudu.
Prilika da se riješi spor po sudu Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ovo je stvar koju danas mnogi muslimani na Zapadu zanemaruju, jer postojanje arbitraže može biti rješenje u veoma mnogo sporova među muslimanima koji žive u mjestima gdje nema šerijatskih sudnica tako što će im se presuditi po Allahovom zakonu i zakonu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Sastavni dijelovi arbitraže

Učenjaci hanefijskog mezheba naglašavaju da arbitraža stupa na snagu nakon ponude jedne stranke i prihvatanja druge, ali pored toga postoje stvari koje su neminovnost ponude i prihvatanja poput postojanja zavađenih strana i postojanje teme arbitraže.

Shodno ovom možemo reći da se arbitraža sastoji od tri sastavna dijela (rukna):

– Dvije stranke ili zavađene strane uz postojanje sudije. Stranke se nazivaju muhakkimi ili oni koji traže sudiju radi presude, a sudija se naziva muhakkem ili kome je data pozicija sudije. Sudija se nekada zove i hakemom ili arbitrom.

– Realizacija ponude arbitraže na određenu temu i njeno prihvatanje.

– Tema arbitraže.

Uslovi ispravnosti arbitraže

Učenjaci su spomenuli nekoliko uslova za ispravnost arbitraže a najbliži dokazima i šerijatskim ciljevima su sljedeći:

– da arbitraža biva rješenje za određen i postojeći spor.

– da biva u krugu pitanja za koja šerijatski imamo pravo da postavimo arbitražni sud.

Područja primjene arbitražnog suda

Određivanje područja primjene arbitraže se vraća na prirodu prava oko kojeg je nastao spor, a učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da je neispravno dati općenitu dozvolu ili pak zabranu arbitraže u stvarima gdje učenjaci nisu složni da je arbitraža prihvatljiva, nego svaki spor se gleda kao zaseban slučaj, i mora biti po određenim pravilima. I ovo je ispravno mišljenje jer do nas nije došla dozvola arbitraže u svakom sporu osim u sporovima imovinske prirode, kao što nije došla zabrana arbitraže u svakom sporu osim u šerijatskim kaznama čije pravo se vraća Allahu Uzvišenom, tako da nije ostalo osim presuda za svaki spor posebno nakon istrage i sagledavanja situacije uz mogućnost postojanja indicija koje mogu uticati na dozvolu ili zabranu arbitraže u tom području.

Za primjer možemo navesti sljedeća područja:

– Područje imovinskih sporova u kojima ne postoji pravo Allaha Uzvišenog, jer arbitraža u šerijatskim kaznama čija priroda je samo Allahovo pravo nije dozvoljena.

– Područje bračnih sporova mimo razvoda braka, jer, ispravno je mišljenje da arbitraža nema uloge kod razvoda braka, u smislu da arbitražni sudija može rastaviti ženu od njenog muža.

Uslovi muhakkima ili zavađenih strana u sporu prilikom arbitraže

Uslove koje su spomenuli učenjaci možemo staviti u nekoliko tački:

– Da muhakkim posjeduje vlast (vilajet) nad sobom i svojim imetkom, i ovdje se govori o uslovljavanju razuma, punoljetstva, odraslosti i slobode.

– Da posjeduje pravo upravljanja svojom imovinom.

– Da je vlasnik prava oko kojeg se spori ili neko kome je data punomoć ulaska u spor.

– Da nije otpadnik od islama.

– Da je određena osoba tj. označena.

– Da je zadovoljan prijedlogom arbitraže.

Uslovi muhakkema ili arbitra

Islamski učenjaci su spomenuli nekoliko uslova koje arbitar mora ispuniti uz napomenu da dotični uslovi nisu uvijek tačka koncenzusa između njih, a veliki broj njih je uslovio uslove koje se mogu naći i kod kadije ili postavljenog sudije ispred sudske vlasti islamske države.

Za primjer imamo sljedeće uslove:

– Da bude određena osoba.

– Da zavađene strane budu zadovoljne s njim.

– Da on bude zadovoljan odlukom zavađenih strana kojom postaje arbitar.

Najpoznatije primjene arbitraže koje se spominju u šerijatskim tekstovima

– Arbitraža u ratu između muslimana i kjafira (nemuslimana).

– Arbitraža u pitanju određivanja nadoknade za zabranjeni ulov.

– Arbitraža pri nesuglasicama između supružnika.

Pribjegavanje arbitraži u vremenima nepostojanja šerijatskih sudnica

Slobodno se može reći da muslimani na Zapadu prilikom rješavanja svojih sporova imaju dva izbora: traženje presude u ovosvjetskim kjafirskim sudnicma u kojima se ne sudi po Allahovom zakonu ili da traže presudu u islamskom tahkimu ili arbitraži. I ovo nije samo vezano za muslimane na Zapadu, nego i za muslimane koji žive u zemljama islamskog svijeta kojima vlada sekularistički sistem koji šerijat i Allahov zakon smatraju ništavnim i bezvrijednim. I jedni i drugi ulaze u pitanje kako postupiti kada ne postoji šerijatska sudska vlast koja će im presuditi u njihovim sporovima.

Učenjaci su postavili pravilo koje glasi da „obaveznost sredstava dolazi sa strane obaveznosti ciljeva, jer ono čime obaveza ne može biti ostvarena i samo postaje obavezom“, u značenju da kada cilj bude obavezan u šerijatu kažemo da svako sredstvo koje vodi do tog cilja biva vadžibom ili obavezom kao i sami cilj.

Ako se vratimo na pitanje arbitraže vidjet ćemo da traženje presude u šerijatu i šerijatskom zakonu je obaveza tj. vadžib i veliki temelj od temelja vjere, ili cilj kako je već pomenuto u prošlom pravilu, a primjena ovog cilja i ove osnove i temelja u neislamskim zemljama se trenutno ne može ostvariti osim putem arbitraže koja je ovdje sredstvo do ovog cilja, pa zaključujemo da je arbitraža obaveza i vadžib jer sve ono bez čega obaveza ne može biti ostvarena i samo postaje obavezom.

O ovoj danas zapostavljenoj obavezi su govorili učenjaci prošlih stoljeća poput El-Džuvejnija u knjizi Gijasul-umem, kao i Es-Sivasi (hanefijski pravnik) kada je rekao: „A kada ne postoji sultan (vladar) niti njegova zamjena kao što je slučaj u nekim zemljama muslimana nad kojim su nadvladali kjafiri, poput sadašnje Kurtube u Magribu i Belensije (Valencija) i Abesinije (Biladul-habeše) u kojima su muslimani prihvaćeni uz uslov da se od njih uzima imetak; obaveza je nad muslimanima da se slože na jednoj osobi između njih kojeg će učiniti odgovornom osobom (valijom) koji će među njima odrediti sudije za sporove ili će on lično biti taj ko rješava sporove među njima…“. Slično tome je rekao i Ibn-Abidin (također, od učenjaka hanefijske pravne škole).

Iz govora učenjaka se jasno može prepoznati obaveza traženja presude po šerijatu pa makar se to radilo i o boravku i življenju van islamske zemlje, pa čak i u situacijama ne postojanja vladara, ili postojanje vladara nevjernika ili vladara koji je zanemario i ukinuo uspostavu Allahovog zakona na zemlji.

I na kraju bih predložio našim uvaženim daijama, profesorima i ljudima od ilma da se aktiviraju na ovom polju putem održavanja predavanja i kurseva na temu arbitraže, pisanjem članaka, prevođenjem knjiga, podučavanjem braće i sestara ovoj alternativi koja je rješenje za mnoge naše probleme, kao što bih savjetovao moju braću i cijenjene sestre da traže i žele Allahov propis i presudu kao i propis i presudu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Prof.Senad Crnkić

Preuzeto sa stranice https://subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić