Tumačeći taj dio ajeta, imam Nesefi kaže da im je bilo naređeno čišćenje Hrama od kipova (kumira), prljavština i nečistoća.
Isto spominje i šejh Sa'di: „Naređeno im je čišćenje Hrama od širka, nevjerovanja, griješenja, nečistoća i prljavština.“
Šejh Usejmin kaže da se misli i na fizičku (materijalnu) i na duhovnu nečistoću.
Ibnul-Dževzi u svome tefsiru spominje jednu zapitanost, a to je: Kako da im se naredi čišćenje Hrama, ako Hram još nije bio sagrađen?
On spominje dva odgovora: Ako je bio Hram, naređeno im je izbacivanje kumira, a ako nije bio, naređeno im je da ga sagrade čistog.

Da li sura El-Vaki'a uklanja siromaštvo (ispravnost hadisa)?

Prenosi se od Ibn Mes'uda da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: „Onoga ko svaku noć bude učio suru El-Vaki'u, neće zadesiti siromaštvo.“
Govoreći o ovom hadisu i njegovoj neispravnosti, poznati hanefijski učenjak, imam Zejle'i kaže: „Ovaj hadis slab je iz nekoliko razloga:
Prvi: Prekid lanca prenosilaca (el-inkita’), kao što spominje imam Darekutni i Ibn Ebi Hatim u „Ilelu“, prenoseći od svoga oca.
Drugi: Neispravnost teksta (nekaretul-metn) kao što spominje imam Ahmed.
Treći: Slabost prenosilaca kao što spominje Ibnul-Dževzi.
Četvrti: Zamršenost (idtirab)…
…Dakle, u vezi slabosti ovog hadisa složni su imam Ahmed, Ebu Hatim i njegov sin, Darekutni, Bejheki, Ibnul-Dževzi, kako određenim naznakam (išaretima), tako i jasnim izrazima.“
Imam Zejle'i, Tahridžul-ehadisi vel-asar el-vaki'ati fi Tefsiril-Keššaf liz-Zamahšeri, 413-414.

“Pa ipak, Allah, džellešanuhu, ne kori pjesnike vjernike, one koji čine dobra djela, a često Allaha spominju i bore se te pobijede Allahove neprijatelje nakon što im ovi nanesu nepravdu (kao što je bio slučaj s Hassanom b. Sabitom, radijallahu anhu). A saznat će oni koji čine sebi nepravdu čineći širk i nasilje vjernicima kakvo će ih povratište u Svevišnjeg Allaha čekati i kakvo ih detaljno polaganje računa čega.”

Ajeti prije ovog osuđuju pjesnike koji se služe lažima, ismijavanjem, vrijeđanjem vjere i vjernika, a onda hvali one koji rade suprotno, tj. pjesnike ili neke druge koji uzvraćaju istinom, pišu stihove i tome slično, braneći istinu, kao što su to činili pjesnici Hassan b. Sabit, Abdullah b. Ravaha, Ka'b b. Malik i drugi koji su bili na njihovoj putu istine.

Dakle, to ne znači da ćemo se mi ismijavati i vrijeđati prelazeći granicu koja je dozvoljena, nego npr. ako neko kaže ili napiše nešto čime vrijeđa vjeru, vjernike, Allaha, Poslanika i tome slično, mi možemo da uzvratimo iznoseći pohvale onoga što oni vrijeđaju i tome slično.

Zato se navodi predaja, kada su objavljeni ovi ajeti o osudi pjesnika, da su Hassan i drugi, plačući došli kod Poslanika, sallallahu aleji ve sellem, pa im je on rekao da pročitaju nastavak ajeta: “i bore se te pobijede Allahove neprijatelje nakon što im ovi nanesu nepravdu.” Još im je rekao: „Odgovorite i borite se, ali nemojte govoriti osim istinu i nemojte spominjati roditelje.“

Na kraju ajeta, kako navodi Kurtubi, prijetnja je onima koji uzvraćaju na nepravedan način.

Hadis glasi: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio je utočište od džina i ljudskog uroka, pa kada su mu objavljene Muavizetan (Felek i Nas), njih je učio, a ostavio ono što je mimo njih.” (Tirmizi, 2058. Hadis je ispravan). Ovo ne znači da je potpuno ostavio sve drugo osim tih sura, nego, kako kažu učenjaci, može značiti da je učenje tih sura preče od drugih zikrova. Dakle, ne znači da je zabranjeno učiti druge zikrove nego se radi o tome da te sure imaju prednost, a dokaz da treba učiti i druge zikrove jesu druge predaje koje o tome govore. Neki učenjaci kažu da se to odnosi na traženje utočišta od džina i ljudskog uroka, kao što se spominje u hadisu, a ne na općenito traženje utočišta od drugih vrsta zala i nedaća.