Medicina je poput Šerijata. Data je ljudima kako bi njome postigli blagostanje, sačuvali život i udaljili se od svake teškoće, nedaće i poremećaja. Nije strana činjenica da islam podstiče na liječenje i poziva plemenitom i časnom cilju – očuvanju ljudskog roda, svim dozvoljenim i propisanim sredstvima. „Liječite se Allahovi robovi! Allah nije dao bolest a da za nju nije dao lijek, osim starosti„, riječi su plemenitog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, – poslanog od Allaha kao milost svjetovima

— Transfuzija krvi

Transfuzija je pretakanje krvi iz jednog u drugi organizam ili unošenje zdrave krvi u krvni optok poslije i za vrijeme operacija ili postupak izravnog uvođenja cjelovite krvi ili njezinih pripravaka dobivenih od drugih osoba u žile bolesnika. Primjenjuje se u slučajevima unutarnjeg krvarenja koje se ne može vidjeti, vanjskog krvarenja – do kojeg može doći usljed saobraćajne nesreće, ratnih dejstava, raznih bolesti, požara – pri hirurškim zahvatima, liječenju posebne vrste anemije prouzrokovane raspadanjem eritrocita, crvenih krvnih zrnaca unutar krvnih sudova (u ovom slučaju bolesniku su potrebniji eritrociti od same krvne plazme) i dijalize (pročiščavanja bubrega).

Prvi slučaj transfuzije zabilježen je u Francuskoj 1667. Davalac je bila životinja a primalac čovjek. Završen je negativnim rezultatom – smrću pacijenta. Tek 1917. godine u Engleskoj je izvedena prva uspješna transfuzija.

Vrste transfuzije

U rijetkim situacijama (do 5% svih intervencija prilikom kojih koristimo krv), pacijent može pomoći samome sebi (autotransfuzija). U slučajevima kada se može planirati operacija (ortopedski slučajevi-operacija kuka, kičme, itd.), budući pacijent sam sebi može biti davalac krvi tako što će u određenom intervalu prije zakazane operacije, određenim postupcima, dati krv, koja će se čuvati za njega i primjeniti u toku ili nakon operacije.

Transfuzija može biti djelimična (eksangvino transfuzija) i potpuna. Djelimična se najčešće obavlja u slučajevima komplikacija, bebama po rođenju, zbog izražene žutice (izrazito i opasno povećanje jednog krvnog pigmenta). U tim slučajevima, svježa i ispitana krv (od jednog ili dva dobrovoljna davaoca) daće se bebi u zamjenu za njenu krv, i na taj način eliminisati opasni sastojci. To je privremeni terapijski postupak, a pacijent i dalje stvara sopstvenu krv.

Usavršavanjem tehničkih postupaka, danas se krv može dijeliti na svoje sastojke. Kao dio krvi, plazma se fiziološki brže obnavlja od krvnih ćelija, pa se zato može davati češće nego puna krv (čak i do 50 puta godišnje), jer se kod svakog postupka izdvajanja plazme krvne ćelije vraćaju davaocu. Ovaj postupak se zove plazmafereza. Znači, davalac može da se opredjeli da daje plazmu (kod nas, do 24 puta godišnje).

Takođe, ovi davaoci mogu da budu podvrgnuti vakcinaciji-to jest, da dobiju neku od vakcina (na primjer, protiv tetanusa). Takvim postupkom, od tih davalaca dobijamo “hiperimunu plazmu”, od koje se pripremaju specifični gamaglobulini (lijekovi za borbu protiv opakih bolesti kao što su tetanus, bjesnilo, žutica, itd.). Postoji i mogućnost da izvjestan broj davalaca daje krv isključivo preko specijalnog aparata (separatora krvnih ćelija). Taj postupak se naziva citofereza. Njime se iz krvi davaoca izdvaja samo jedna vrsta krvnih ćelija, a ostali sastojci krvi se vraćaju davaocu (na primer, davanja krvnih pločica-trombocita). Ovo može da bude veoma važan lijek u lječenju najtežih krvnih bolesti. U ovakav postupak, kao i u postupak plazmafereze, pozivaju se i uključuju višestruki davaoci krvi, koji su najspremniji da pomognu i sarađuju i dođu u službu transfuzije krvi na naš poziv.

U najsavremenijoj terapiji cijela krv se malo koristi, a sva se dijeli na komponente. Na taj način se liječi efikasnije, jeftinije i sa manje rizika, jer se pacijentu obezbijeđuje tačno onaj dio krvi koji mu nedostaje. Iako krvi nema uvjek dovoljno, primjenom dijelova krvi za više pacijenata prevazilazimo trenutne nedostatke za najhitnije bolesnike. Zato jednim dobrovoljnim davanjem spasimo nekoliko bolesnih i povređenih.

Šerijatsko-pravni status transfuzije

Transfuzija, bez sumnje, ima veliki značaj u spašavanju ljudskog života, tako da se sa gledišta Islamskog prava smatra opravdanom i dozvoljenom. Dozvola se može uzeti iz riječi Allaha, dželle šenuhu, :„Onaj ko sačuva život jednom čovjeku, kao da je sačuvao život svim ljudima.„ (El-Maide, 32).

Kaže šejh Muhammed Muhtar eš-Šenkiti: „Ajet ukazuje na pohvalnost poduzimanja uzroka na putu sačuvanja ljudskog života. Doktori (transfuziolozi) i dobrovoljni davaoci krvi svrstavaju se u red onih koji čine jasne i vidljive uzroke čuvanja i zaštite ljudskih života i bez njihove pomoći bi osoba kojoj je potreban ovaj vid pomoći bila izložena smrću.“

Na dozvolu upućuju i opća šerijatska pravila, poput: „Prinuda dozvoljava ono što je u osnovi zabranjeno», „Teškoća za sobom povlači olakšicu„, „Šteta se maksimalno otklanja„. Bolesnik, kojem je potrebna krv, je prinuđen i u velikoj je teškoći, tako da ima pravo na postupanje po pomenutim pravilima.

Možda će neko reći: „Allah, dželle šenuhu, je spomenuo krv među zabranjenim stvarima (pogledaj: El-Maide, 3), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio liječenje nečim što je zabranjeno (rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, : „Allah, dželle šenuhu, nije učinio lijek u onome što vam je zabranio.„), na koji način onda spojiti dozvolu transfuzije sa ovom zabranom?

Zabrana koja se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je općeg karaktera, a dozvola zabranjene stvari u prinudi ima karakter posebnog. Između općeg i posebnog, kod metodologa islamskog prava (usulijjuna) nema kontradiktornosti; opći tekst se primjenjuje u svim situacijama i na svim jedinkama, osim situacije i jedinke koja je izuzeta specijalnim tekstom. Znači, iz zabrane upotrebe krvi, koja ima karakter zabranjenog, u svrhu liječenja, se izdvaja stanje prinude – tada je dozvoljeno koristiti krv kao lijek. Kaže Allah, dželle šenuhu, : „On vam je pojasnio ono što vam je zabranio, osim kada na to budete prinuđeni.“ (El-En’am, 119).
Nakon što je imam Kurtubi naveo mišljenja islamskih učenjaka u vezi s upotrebom alkohola u liječenju, rekao je: „Postoji mogućnost da su hadisi koji zabranjuju liječenje alkoholom, određeni i ograničeni stanjem prinude (tj. iz njih se može izdvojiti stanje prinude). Poznato nam je da je upotreba otrova, u svrhu liječenja, dozvoljena, iako nije dozvoljeno njegovo konzumiranje.“

Uvjeti i ograničenja koja su postavili islamski učenjaci za dozvolu transfuzije

Kaže šejh Bekr Abdullah ebu-Zejd (član Stalne komisije za fetve): “Islamski učenjaci su detaljno pručili pitanje transfuzije, posmatrali ga u svjetlu svih pitanja spomenutih u knjigama islamskih klasika iz kojih bi se mogao izvesti propis za njega, nastojali odgovoriti na nejasnoće koje se mogu pojaviti kod ljudi samom spoznajom da Šerijat zabranjuje upotrebu zabranjenih stvari u svrhu liječenja i napisali su studije i disertacije koje imaju jedinstvenu poruku – dozvola transfuzije u sljedećim okvirima:

1. Postojanje razloga koji opravdava transfuziju ili nastupanje stanja prinude. (Neki učenjaci – šejh Hasan Me’mun – dozvolili su transfuziju i onda kada je ona potrebna samo za ubrzavanje liječenja)
2. Nepostojanje dozvoljene alternative,
3. Preovladavajuće mišljenje da će transfuzija koristiti,
4. Sigurnost dobrovoljnog davaoca od bilo kakvog štetnog dejstva,
5. Da davanje bude dobrovoljno i bezuslovno,
6. Izvođenje transfuzije od strane stručnih i sposobnih liječnika,
7. Ograničavanje na potrebnu količinu krvi i njenih komponenti.“

Prodaja krvi

Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i Međunarodnog crvenog križa nije dozvoljeno prodavati i kupovati krv. Šta reći na ovu preporuku? Reći da je humana i odgovara univerzalnom principu zaštite časti ljudskog bića. Dobro, odakle nekome da je to humanost i ko to nauči ljude ovom uzvišenom principu? Svjetska zdravstvena organizacija, Organizacija za zaštitu ljudskih prava, razne humnitarne organizacije? Ne!!! Podučio ih je Allah, dželle šenuhu, Sveznajući Gospodar, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg je On poslao kao milost svjetovima. U suri El-Isra, Allah dželle šenuhu spominje da je sinovima Ademovim ukazao počast i uzdigao ih na posebno mjesto, a u hadisu kojeg je zabilježio Buharija od Abdullaha ibn Omera, kaže se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju krvi. Šerijatsko pravilo kaže: „Sve što je zabranjeno prodavati, zabranjeno je kupovati.“
Uistinu Allah, dželle šenuhu, nije propisao osim ono što je korisno i nije zabranio osim ono što šteti ljudima i narušava njihovu čast i ljudskost.

Samo u slučaju da se ne nađe dobrovoljni davalac krvi, dozvoljeno je kupiti krv i grijeh pada na prodavača, kao u slučaju svake zabranjene trgovine. Rekao je imam Nevevi, pojašnjavajući propis uzimanja najamnine za zabranjeni postupak, i dajući jedno opće pravilo oko davanja protuvrijednosti za nešto što u Šerijatu nema imovinsku vrijednost, u stanju prinude: „Kao što je zabranjeno uzimanje najamnine za neki postupak koji je zabranjen, isto tako je zabranjeno i davanje najamnine onome ko taj postupak čini. U slučaju prinude dozvoljeno je davanje a zabranjeno uzimanje.„

Takođe, u okvire zabrane ne ulazi novčana nagrada, koju bi eventulno dao transfuziološki zavod ili primalac krvi dobrovoljnom davaocu, kao podstrek za ustrajnost u ovom velikom humanom djelu i podsticaj drugima na njega. To ulazi u oblast dobrovoljnog davanja (ar. teberrua), a ne u oblast nadoknade za učinjenju uslugu. (ar. muavade); Šerijat je prvo dozvolio a drugo strogo zabranio. Kaže Abdullah ibn-Omer: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio vrijednost (nadoknadu) koja se uzme za krv.“

Da li se transfuzijom krvi ostvaruje srodstvo kao što je to slučaj sa dojenjem?

Današnji učenjaci su složni oko toga da se dobrovoljno davanje krvi djetetu, prije dvije godine, od strane žene koja nije u rodbinskoj vezi sa njim, ne može porediti sa dojenjem i da se njime ne ostvaruje krvno srodstvo. Po pitanju odrasle osobe, propis je još jasniji i očitiji. Islamski pravni kolegij, koji djeluje u sklopu svjetske islamske organizacije Rabite, na svom redovnom sastanku, održanom u Mekki od 13. do 20. redžeba, 1409 / od 19. do 26. februara 1989., je donio pravno rješenje (fetvu) po kojem se transfuzijom krvi ne ostvaruje krvno srodstvo i ograničava propis na dojenje.

Transfuzija krvi i post

Prema mišljenju malikijskog, šafijskog i hanefijskog mezheba uzimanje krvi iz tijela ne kvari post osobi od koje je krv uzeta. Hadisi koji govore o kvarenju posta hidžamom – izvlačanjem štetne krvi iz tijela, su derogirani drugim hadisima koji jasno ukazuju na dozvolu hidžame postaču. Buharija je u svom «Sahihu», u poglavlju o hidžami, naveo sljedeći hadis: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio hidžamu dok je bio u ihramu (obredima umre) i za vrijeme posta.“

Što se tiče pitanja ispravnosti posta primaoca krvi, ono se vraća na poznato razilaženje među islamskim pravnicima: da li sve što ulazi u ljudski organizam, na uobičajen i poznat način ili neuobičajen, kvari post ili samo ono što ulazi na uobičajen način. Šejhu-l-islam Ibn-Tejmijje i Ibn-Hazm su stava da samo ono što ulazi u tijelo na uobičajen način, dolazi do želudca i održava tijelo u životu, kvari post, dok šafije, na primjer, smatraju da su krvni sudovi prirodni i uobičajeni otvor i da ono što uđe u organizam putem njih kvari post.

Semir Imamović,mr.

A Allah najbolje zna!

Odgovor pripremio prof. Jasmin Djanan

Na samom početku značajno je istaći da su ashabi (drugovi) Allahovog Poslanika, ﷺ, bez ikakve sumnje u to, najbolji drugovi najboljeg Poslanika koji su ikada hodili Zemljom, a posebno se tu misli na četvericu pravovjernih halifa: Ebu Bekra, Omera, Osmana i Aliju. Tome u prilog govore sljedeći ajeti: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime: za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti” (Et-Tevba, 100); “I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegovog pomognu – to su, zaista, pravi vjernici; i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr, 8–10) Upravo iz ovog razloga, bilo kakva rasprava i polemika o ashabima, radijallahu anhum, i onome što se u jednom periodu događalo među njima (slučaj bitke na Siffinu i drugih sličnih bitki u kojima su sukobljene strane činili ashabi), u prvim generacijama muslimana smatrana je bespredmetnom i šerijatski neopravdanom. Vladalo je jednoglasno mišljenje da je musliman dužan uzdržati se od bilo kakvih izjava koje bi mogle ukazivati na kritiziranje, obezvređivanje i omalovažavanje nekog od ashaba, radijallahu anhum, a da je s druge strane obaveza iskazivati poštovanje i ljubav prema njima i prizivati Allahovo zadovoljstvo na njih. Kada je Omer b. Abdulaziz, Allah mu se smilovao, upitan o sporu i sukobu koji se desio među ashabima, rekao je: “Allah me je sačuvao od toga da svoje ruke zaprljam krvlju tih časnih ljudi, i ja ne želim prljati svoj jezik govorom o onome što se dogodilo među njima.” (Zehebi, Et-Tabekatul-kubra, 5/394) Neki je čovjek upitao imama Ahmeda o onome što se desilo između Alije i Muavije, radijallahu anhuma, a on se okrenuo leđima prema njemu i nije mu htio odgovarati. Nakon što mu je sugerirano da se radi o čovjeku koji vodi porijeklo iz Poslanikove loze (Benu Hašima), pogledao ga je i proučio mu kur’anske riječi: “Taj narod je bio i nestao; njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.” (El-Bekara, 134) (Ibn Dževzi, Menakibul-imami Ahmed, 126) Mejmuni, učenik imama Ahmeda, prenosi da mu je Ahmed jednom prilikom rekao: “Kada vidiš čovjeka koji po zlu spominje bilo kojeg od ashaba, slobodno sumnjaj u njegovu vjeru.” (El-Bidajetu ven-nihaja, 8/139) U sličnoj predaji navodi se da je Ebu Zur’a er-Razi rekao: “Onaj koji se usudi ashabima Allahovog Poslanika iznalaziti mahane, smatra se heretikom. To zato što su Poslanik i Kur’an za nas nepobitna istina, a ashabi su ti koji su nam dostavili Kur’an i Poslanikovu praksu. Oni na taj način žele diskreditirati ashabe kao direktne svjedoke objave, a onda negirati i samu objavu.” (El-Kifaje fi ilmir-rivaja, 49)
Odgovorio: Dr. Muhammed b. Salih el-Munedždžid. (Izvor: http://www.islam-qa.com)
Preveo i prilagodio: Mr. Semir Imamović
Fetva objavljena u časopisu Saff, br. 242