Piše: Mr. Semir Imamović
Ovaj hadis potvrda je i sveobuhvatnosti islamskog vjerozakona (Šerijata) i njegovog zadiranja u sve pore ljudskog života, suprotno mišljenju onih koji su opseg važenja islamskih propisa i načela sveli u najmanju moguće okvire, smatrajući da je njegova jedina svrha i funkcija uređenje čovjekovog personalnog odnosa prema Bogu, dok su svi ostali aspekti ljudskog života prepušteni ljudima da ih oni uređuju po vlastitom izboru, želji i prohtjevima

Prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ”Neka se onaj koji je džunup ne kupa u stajaćoj vodi.”
Ocjena hadisa
Hadis je vjerodostojan. Zabilježio ga je Muslim u ”Sahihu”, Knjiga o čistoći, Poglavlje ”Zabrana kupanja u stajaćoj vodi”, br. 283.

Opća pravna pitanja
Islamski vjerozakon (propisi) je koncipiran tako da, između ostalog, vodi brigu o ljudskom zdravlju kao neodvojivom dijelu cjeline koja se zove ljudski život, onome što ga jača i održava u najoptimalnijem stanju, i spriječava i zabranjuje sve ono što mu šteti, što ga slabi, narušava i umanjuje njegovu funkcionalnost. Jedan u nizu dokaza koji to potvrđuje je navedeni hadis. Najblaža negativna posljedica kupanja osobe koja je džunup u stajaćoj vodi jeste da će voda izgubiti na svojoj prirodnoj formi, poprimit će neugodan miris i karakteristike zbog kojih će i samo njeno korištenje biti dovedeno u pitanje. Pretpostavimo situaciju da je to jedina voda koju stanovnici nekog područja ili domaćinstva imaju na raspolaganju, kolika će im šteta time biti nanešena? Ne samo u zdravstvenom, nego i egzistencijalnom pogledu. Izuzev ovog Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, eksplicitnog iskaza, koji akcentira važnost prevencije u očuvanju i zaštiti ljudskog zdravlja, a samim time i života, postoje i brojni drugi iskazi (kur’anski i hadiski) koji na direktan ili indirektan način promovišu zdrav život i zaštitu ljudskog zdravlja kao jedne od najvećih vrijednosti, kao što su riječi Uzvišenog: ”O vjernici, jedite ukusna djela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate! On vam jedino zabranjuje: strv i krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo.” (1); i riječi: ”I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.” (2), kao i riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Kada se neko od vas probudi iz sna, neka ne kvasi svoje ruke u posudi, dok ih ne opere tri puta, jer ne zna gdje ih je, tokom spavanja, držao.” (3)i sl.

Ovaj hadis potvrda je i sveobuhvatnosti islamskog vjerozakona (Šerijata) i njegovog zadiranja u sve pore ljudskog života, suprotno mišljenju onih koji su opseg važenja islamskih propisa i načela sveli u najmanju moguće okvire, smatrajući da je njegova jedina svrha i funkcija uređenje čovjekovog personalnog odnosa prema Bogu, dok su svi ostali aspekti ljudskog života prepušteni ljudima da ih oni uređuju po vlastitom izboru, želji i prohtjevima. Štaviše, takvo mišljenje u sebi nosi primjese parcijalizacije vjere ili kur’anskim žargonom kazano ”nevjerovanja (odbacivanje) u jedan dio Knjige”, zbog kojeg je Uzvišeni Allah ukorio jevreje, koji su suprotno načelima Knjige, koja im je data, a boreći se na protivničkoj strani, kao saveznici arapskih plemena, jedni druge ubijali, iz zavičaja njihova izgonili, i jedni drugima zaplenjivali kompletnu imovinu, a zatim su, sukladno prinicpima Tevrata, otkupljivali jedne druge iz zarobljeništva. (4)Uzvišeni, u tom smislu, veli: ”I kada smo od vas zavjet uzeli da krv jedni drugima nećete prolijevati i da jedni druge iz zemlje vaše nećete izgoniti, vi priznajte da je tako i svjedoci ste, vi ipak jedni druge ubijate, a pojedine od vas iz zavičaja njihova izgonite – pomažući jedan drugom protiv njih, čineći i grijeh i nasilje; a ako vam kao sužnji dođu, vi ih otkupljujete, a zabranjeno vam je da ih izgonite. Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?! Onoga od vas koji čini tako stići će na ovome svijetu poniženje, a na Sudnjem danu bit će stavljen na muke najteže. – A Allah motri na ono što radite. To su oni koji su život na ovome svijetu pretpostavili onom na onom svijetu, zato im se patnja neće olakšati niti će im iko u pomoć priteći.” (5) Ovome treba dodati da Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, na nekoliko mjesta u Kur’anu naglašava da je Kur’an objavljen kao pojašnjenje za svaku stvar, te da upućuje (ukazuje) na ono što je najbolje i najispravnije, ne dajući pri tome detaljnije obrazloženje o tome koja su to pitanja i oblasti za koja on nudi najbolja i najadekvatnija rješenja i uputstva, što se može i mora tumačiti kao općenitost kur’anske poruke, i da ona nije ograničena na određeni životni aspekt. U ovom kontekstu treba posmatrati i riječi Ebu-Zerra, radijallahu ‘anhuma: ”Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je umro, a iza njega je ostao nauk o svemu što nas je interesovalo, pa čak i o ptici u zraku.” (6)

Za teoretičare šerijatskog prava (ar. usulijjun) ovaj hadis je interesantan i zbog toga što otkriva drugu stranu zabrane (ar. en-nehj), odnosno njenu blažu formu, koja se, kao što je to u ovom slučaju, može razumijeti iz samog konteksta ili prilike u kojoj je izrečena. Naime, osnova je, kada su kur’anske i hadiske zabrane u pitanju, da se njima imperativno (ketegorično) nalaže ustezanje od djela (postupka ili riječi) uz kojeg su spomenuti, ali se može ovisno o kontekstu, ili indicijama (pomoćnim činjenicama), protumačiti i kao niži (blaži) stepen zabrane, tj. kao pokuđeno djelo (mekruh), čije izostavljanje Zakonodavac traži ali ne u formi imperativa, kao što je to slučaj sa zabranama koje nemaju izričit (dominantan) obredoslovni karakter, ili kojima se definišu pravila ponašanja prilikom obavljanja (vršenja) svakodnevnih radnji i potreba (fiziološka potreba, higijena, čistoća, zdravlje, pristojno i uljudno ponašanje i sl.). U vezi s ovim islamski pravnici nemaju jedinstven stav. (7)

Propisi
1. Da li je zabrana, spomenuta u ovom hadisu, kategorične ili sugestivne naravi, tj. da li se njome spomenuto djelo (kupanje džunupa u stajaćoj vodi) izričito zabranjuje ili se samo želi ukazati na njegovu neprikladnost (nedoličnost), bez posebnih imperativnih tendencija? Na ovo pitanje, dobrim djelom, već smo odgovorili u prethodnoj stavci. Koje od dva mišljenja ćemo odbarati, ovisi o tome koje teoretsko stanovište uzimamo kao mjerodavno: ako je to stanovište onih koji prave razliku između zabrana obredoslovne naravi i onih koji to nisu, onda ćemo odbrati mišljenje po kojem je spomenuto djelo pokuđeno, ali ne i strogo zabranjeno, u suprotnom, smatrat ćemo ga strogo zabranjenim (haramom). Bilo kako bilo, minimum oko kojeg se slažu islamski pravnici jeste da se kupanje džunupa u stajaćoj vodi protivi pravilima pristojnog i uljudnog ponašanja, te ga kao takvog treba izbjegavati i na njega upozoravati.
2. Dozvola kupanja u tekućoj vodi, bilo da se radi o stalno tekućoj vodi (rjekama, bujicama) ili vodi koja je privremeno zaustavljena s određenom namjerom (rezervoari vode namjenjeni za navodnjavanje). Također, sasvim je svjedeno da li se radi o kupanju nakon džunupluka, obredoslovnom (8)ili uobičajenom kupanju.
3. Džunupluk (dženabet) je stanje pravne nečistoće, izazvano spolnim kontaktom ili izlaskom sjemena usljed spolnog nadražaja, u snu ili na javi, a koje biva zaprekom za obavljanje vjerskih dužnosti i bogougodnih djela, čija ispravnost ovisi o fizičkoj ili pravnoj čistoći, kao što su namaz, učenje Kur’ana, doticanje mushafa, boravak u džamiji, obavljanje tavafa i sl. I u prvom i u drugom slučaju, i kada je uzrok džunupluka spolni kontakt, pri kojem nije nužno da se desi izlazak sjemena, i kada je uzrok džunupluka izlazak sjemena, obavezno je kupanje. (9(Nešto više riječi o ovome bit će kasnije.

Bilješke:

1 – Prijevod značenja, El-Bekare, 172., 173.
2 – Prijevod značenja, El-E’raf, 31.
3 – Muttefekun ‘alejhi, Buharija, 162., Muslim, 278.
4 – El-Misbahul-munir fi tehzibi tefsir ibn kesir, Safijurrahman el-Mubarekfuri, 75.
5 – Prijevod značenja, El-Bekare, 84. – 86.
6 – Ahmed, 5/153., Tajalisi, br. 479. U njegovom lancu se nalazi osoba čije ime nije spomenuto. Prenijeli su ga, također, Bezzar, kao što se navodi u ”Kešful-estar”, br. 147., Ibn Hibban, br. 65, Taberani, br. 1647. Rekao je Hejsemi u ”Medžmeu’-z-zevaidu, 8/264.: ”Prenosioci koje je naveo Taberani u svojoj verziji spadaju u grupu prenosilaca čiji hadisi su zabilježeni u ”Sahihu”, osim Abdullaha el-Mukrija, a i on je povjerljiv prenosilac.”
7 – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/69.
8 – Kupanje petkom, za bajrame, prije oblačenja ihrama na hadžu, i sl.
9 – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/71.

Saff, br. 286.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Semir Imamović

Kebša, kći Ka’ba ibn Malika, radijallahu ‘anha, pripovijeda: “Posjetio me je Ebu Katade i ja sam mu poljevala vodu za abdesta. U to dođe mačka i poče da pije. On joj primače posudu i ona se napi. Vidjevši me da ga posmatram”, veli Kebša, “on reče: ‘Čudiš se kćerko moga brata (po vjeri)?’- ‘Da’, rekoh. A on reče: Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je kazao za mačku: ”Ona nije nečista, ona vas često obilazi i kreće se među vama.”

Ocjena hadisa

Hadis je vjerodostojan. Zabilježio ga je Ebu-Davud u Sunenu, Knjizi o čistoći, poglavlju ”Propis posude (vode) zalokala mačka”, br. 75., Tirmizi u Sunenu, Knjizi o čistoći, poglavlju ”šta se prenosi o posudi (vodi) koju je zalokala mačka”, br. 92., Nesai u Sunenu, Knjizi o čistoći, poglavlju ”propis posude (vode) koju je zalokala mačka”, br. 68., Ibn Madže u Sunenu, Knjizi o čistoći, poglavlju ”uzimanje abdesta vodom koja je ostala iza mačke”, br. 367. Ibn Huzejme ovaj hadis smatra vjerodostojnim, br. 104.

Opća šerijatskopravna pitanja

Jedna od karakteristika (odlika, specifičnosti) islamskog zakonodavstva je olakšavanje u situacijama u kojima bi postupanje prema, strogo utvrđenim normama i pravilima, po kojima se inače postupa, uzrokovalo poteškoću. U konkretnom slučaju, proglasiti mačku nečistom, i pored činjenice da se ona često kreće po kućama i boravi među ljudima, a samim time dolazi u bliski kontakt s njima, njihovom hranom i posudama, predstavljalo bi stanovitu poteškoću za ljude, te se u takvim situacijama olakšica, odnosno odstupanje od osnovne (otežavajuće) i prelazak na pomoćnu (olakšavajuću) normu, nameće kao jedino moguće (ispravno) rješenje, koje se ogleda u tome da posudu (vodu) koju zaloče mačka, njenu pljuvačku, slinu, znoj, dlaku, smatramo čistim. A da je olakšavanje, tamo gdje postoji potreba za njim, izvorni islamski princip, potvrđuju i naredni kur’anski i hadiski citati:

”Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.”[1]; ”On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima.”[2] Tj. nije vam propisao ono što će vam otežati i od čega ćete poteškoću imati. Naprotiv, vjera koju vam je On propisao je krajnje lahka i prilagođena je ljudskim mogućnostima. Allah, dželle šenuhu, vam nije naredio i nije vas zadužio osim onim što je lahko za vaše duše, što ih ne opterećuje i ne zamara. Ali, ako se pojave uzroci koji zahtijevaju olakšicu, tj. ako šerijatski obveznik, iz ovog ili onog razloga, ne bude u stanju izvršiti propisanu naredbu, osim uz izvjesnu poteškoću, dozvoljeno mu je da, u takvim okolnostima, djelimično ili potpuno odstupi od prvobitne norme, uživajući tako u blagodati olakšice.”[3] Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: ”Ova vjera (u cjelini) je lahka, i niko se s njome neće uhvatiti u koštac a da ga ona neće savladati.”[4] Jedna od preporuka koju je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, davao svojim izaslanicima, kada ih je slao nemuslimanskim vladarima i narodima sa porukom islama, bila je: ”Olakšavajte a ne otežavajte, i prenosite radosne vijesti a ne one koje će ljude udaljiti od islama, jer vaša je misija da ljudima olakšate vjeru a ne da im je otežate.”[5]

Štaviše, korištenje olakšica se, u nekim vjerskim tekstovima, poistovjećuje, prema jednoj verziji, sa izvršavanjem propisanih naredbi, a prema drugoj sa ostavljanjem zabrana, kao što se to može zaključiti iz Poslanikovih, sallallahu ‘aljehi ve sellem, riječi: ”Allah voli da koristite Njegove olakšice, jednako kao što voli da izvršavate Njegove naredbe”, i ” …., jednako kao što prezire da se čini ono što je On zabranio.”[6]

Ovaj hadis, kod značajnog dijela usulista (teoretičara šerijatskog prava), prihvaćen je i kao argument šerijatsko-pravne utemeljenosti i autoritativnosti analogije (kijasa). Naime, Poslanikovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, uspostavljanje direktne veze između čistoće posude ili (vode) koju je zalokala mačka, tj. propisa, i njenog čestog kretanja među ljudima (boravka u kući), tj. pravnog razloga, može se shvatiti kao njegova izravna namjera da, kroz obrazlaganje šerijatskih propisa, ukaže na važnost, ako ne i presudni uticaj pravnog razloga na donošenje pravne norme, što je jedna od osnovnih pretpostavki u analoškom zaključivanju, jer se, nakon utvrđivanja pravnog razloga, koji je u spomenutom slučaju i više nego očigledan, upotrebom analogije može doći do norme i za druge slične zakonom neregulirane slučajeve. Ako znamo da je pravni razlog zbog kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem sūr mačke (preostale vode u posudi) proglasio čistim, često kretanje u blizini ljudi, onda ćemo, po istom principu, doći do norme i za njoj srodne životinje, koje karakteriše blizak fizički kontakt sa čovjekom.[7]

Propisi

1. Čistoća posude (vode) koju je mačka zalokala, njene sline i pljuvačke, tijela, dlake i znoja, što predstavlja svojevrsno izuzeće (tahsis) iz opće norme po kojoj su sve životinje, čije meso nije dozvoljeno konzumirati, ujedno i nečiste, a jedna od tih životinja je svakako mačka. Postoje stvari koje, iako su nečiste u osnovi, Šerijat, u praktičnom smislu i u posljedicama, tretira čistim, zbog postojanja opravdanog razloga za takav njihov tretman, kao što je nemogućnost izbjegavanja, osim uz veliki napor i poteškoću, blizak i čest fizički kontakt, i sl[8]. S druge strane možemo reći da je ovo Poslanikovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, izuzeće samo potvrda spomenute norme (nečistoća životinja čije je meso zabranjeno konzumirati), jer da nije tako, ne bi uopće postojala potreba za izuzimanjem, štaviše ono bi se u ovom slučaju smatralo besmislenim. Na to ukazuje i čuđenje kojeg je Kebša izrazila u pogledu Ebu-Katadinog postupka, a koje je, najverovatnije, proizilazilo iz uvjerenja da su životinje, koje je zabranjeno jesti, nečiste i da je nečista posuda (voda) koju one zaloču.

2. Propis se, po osnovu analogije, može primjeniti i kod drugih životinja koje su zabranjene za konzumiranje a koje se često kreću među ljudima kao što je miš[9], kao i na sve ostale vrste nečistoća koje je teško izbjeći, poput male količine krvi koja ističe iz tijela, raspršenih kapi mokraće, koje dospiju na tijelo, prilikom uriniranja čovjeka ili životinje. Sve ovo bi se moglo posmatrati i iz jednog drugog ugla, kroz prizmu poznatog šerijatskog pravila ”teškoća zahtijeva olakšicu”, kojeg su islamski učenjaci, zbog njegove velike važnosti, svrstali među pet velikih pravila (el-kava’idul-kubra), na kojima počiva islamska pravna doktrina[10].

3. Vodu, koju zaloče mačka, dozvoljeno je koristiti za uzimanje abdesta, bez obzira da li se radi o većoj ili manjoj posudi, većoj ili manjoj količini vode, jer je posuda, iz koje je Ebu-Katade napojio mačku, a zatim njenu preostalu vodu koristio za abdesta, bila mala, što znači da je sadržala malu količinu vode. To i jeste jedan od osnovnih razloga navođenja ovog hadisa u poglavlju o čistoći, kao jednom od najvažnijih preduvjeta za ispravnost namaza. Većina autora fikhskih djela ispoštovalo je ovaj logički raspored (redoslijed) pravnih poglavlja, i svoje knjige su otvorili sa poglavljem o čistoći (taharet).

4. Primjena spomenute norme nije uvjetovana (određena) znanjem o tome da li je mačka prije nego je zalokala posudu (vodu), odjeću, prostirku ili nešto drugo, svojim ustima doticala nečistoću ili pojela nešto što se smatra nečistim, osim ako su tragovi nečistoće vidljivi na njenim ustima, posudi (vodi) ili nekoj drugoj površini. Navedeni hadis spada u red tzv. apsolutnih iskaza (al-mutlak), u kojima nije napravljena razlika između različitih situacija i stanja, oni po svom vanjskom izrazu ukazuju na općenitost propisa i njegovu jednaku primjenu u svim tim situacijama i stanjima.[11]

5. Poželjno je, a u određenim situacijama i obavezno, (dodatno) pojasniti (obrazložiti) postupak ili govor, koji bi kod prisutnih mogao izazvati nedoumicu, sumnju i čuđenje, ili, kada je riječ o pojašnjavanju vjerskih propisa, pogrešno razumijevanje i postupanje. Upravo iz tog razloga je Ebu-Katade, radijallahu ‘anhu, naveo ovaj hadis, jer je bilo očito da Kebša, koja je, u čudu, posmatrala njegov postupak, nije bila upoznata sa propisom vode koja je ostala iza mačke u posudi (sūr). Slično je postupio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je njega i ashabe koji su bili zajedno sa njim na putu za Mekku, Sa’b ibn Džusamete el-Lejsi, radijallahu ‘anhu, ponudio mesom ulovljenje zebre, a on to ljubazno odbio, pojasnivši da je razlog njegovog odbijanja obredoslovne naravi, tj. njima je zbog ihrama (ulaska u obrede hadždža) bilo zabranjeno loviti i jesti meso ulovljenje životinje, koja je, u ovom slučaju, isključivo radi njih ulovljena. Sa’b, kao direktni učesnik i prenosilac ovog hadisa, pojasnio je da je Poslanikovo, sallallahu ‘aljehi ve sellem, obrazloženje došlo kao odgovor na njegovu zbunjenost i zatečenost takvim poslanikovim gestom.[12]

Saff br. 305.

[1] – Prijevod značenja, El-Bekare, 185.

[2] – Prijevod značenja, El-hadždž, 78.

[3] – Tejsiru-l-kerimi-r-rahman fi tefsiri kelami-l-mennan, Abdurrahman ibn Nasir es-S’adi, 547.

[4] – Buharija, 39.

[5] – Buharija, 69., Muslim, 1734.

[6] – Taberani u ”El-Mu’džemu-l-kebiru”, 11/323. Za ovaj hadis El-Munziri kaže da je dobar (Et-Tergibu ve-t-terhib, 2/135.

[7] – U udžbeniku Usuli-fikha, dr. Enesa Ljevakovića, koju je izdao Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, uz ovaj, navedeni su i drugi primjeri Poslanikove, sallallhu ‘alejhi ve sellem, upotrebe kijasa (analogije), a u svrhu dokazivanja njegove utemeljenosti i autoritativnosti, kao i ravnopravnosti sa drugim izvorima šerijatskog zakonodavstva. (138, 139 str.)

[8] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/109., 110.

[9] – Ovo nije u oprečnosti sa hadisom: ”Kada miš ugine u maslu, bacite ga zajadeno sa onečišćenom površinom (tj. površinom koju je zahvatio)”, jer se radi o dva različita stanja, stanju života i smrti (uginuća). Spomenuti pravni razlog (”često kretanje u ljudskoj blizini”), ne važi za uginulu životinju, pa je svaka rasprava koja bi vodila u smjeru poređenja ili izjednačavanja (ovih dviju situacija) bespredmetna i nepotrebna.

[10] – Tih pet pravila su: ”Dijela se vrednuju prema namjerama”, ”Sumnja ne potiskuje ubjeđenje”, ”Teškoća zahtijeva olakšicu”, ”Nema štete niti nanošenja štete” i ”Običaj presuđuje” , Vidi na ovu temu: El-Ešbah ve-n-nezair, Ibn Nudžejm, El-Medhalu-l-fikhijju-l-‘am, Mustafa Zerka, Šerhu-l-kavi’adi-l-fikhijje, Ahmed Zerka.

[11] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/110.

[12] – hadis je zabilježio Muslim u Knjizi o hadždžu, poglavlju ”zabrana lova za muhrima”, br. 1195.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Semir Imamović

Prenosi Ebu-Vakid el-Lejsi, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, kazao: ”Ako se živoj životinji odstrani jedan dio tijela, taj dio (u pravnom smislu) tretira se kao i njena strv (leš).” Ocjena hadisa: Hadis je zabilježio Ebu-Davud, Knjiga o lovu, Poglavlje: ”o lovini kojoj je odsječen jedan dio tijela”, br. 2858, Tirmizi, Knjiga o hrani, Poglavlje: ”Odstranjeni dio tijela (sa živog bića) tretira se kao i lešina”, br. 1480. Tirmizi je ovaj hadis ocijenio dobrim.

Povod hadisa

Po dolasku u Medinu, a nakon prvih izravnih kontakata sa širom medinskom zajednicom Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je uočio da je tamošnja praksa, prije svega ona normativna, još uvjek pod snažnim uticajem prethodnog društvenog sistema, starih (paganskih) vjerovanja, običaja i tradicije, što je, uzme li se u obzir viševjekovna vezanost, a u značajnoj mjeri, i omeđenost arapskog (pustinjskog) čovjeka tim i takvim vrijednostima, bilo sasvim razumljivo. Skoro u svim životnim aspektima (međuljudskim odnosima, proslavama i praznicima, poslovnim transkacijama, svakodnevnim društvenim aktivnostima) mogli su se primjetiti ostaci paganske kulture. To je, s njegove strane, iziskivalo odlučnu i čvrstu reakciju, koja je, prije svega, trebala biti usmjerena u pravcu podizanja nivoa vjerske svijesti, moralnog i vjerskog preustroja i upućivanja u osnove islamske pravne i etičke regulative. A da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ovaj problem shvatio krajnje ozbiljno, govore mnogobrojni hadisi u kojima se on direktno obraća stanovnicima Medine i traži od njih da svoju praksu usklade sa islamskim principima i odbace sve one oblike ponašanja koji su bili nespojivi sa njihovim novim, islamskim, identitetom. Ovaj hadis spada u red takvih hadisa. On se bavi pitanjem odsjecanja (odstranjivanja) pojedinih dijelova tijela životinje i njihovo korištenje u proizvodnji kućnih potrepština, u ovom slučaju masti (maziva). Izricanjem gornjeg suda, upravo tim povodom, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je pojasnio, kakav je šerijatsko-pravni tretman takvih običaja (prakse), odnosno, ukazao je na njihovu neispravnost i neutemeljenost. U hadiskoj i tefsirskoj nauci posebna pažnja posvećuje se istraživanju povoda zbog kojeg je određeni ajet ili hadis objavljen i izrečen. Zapravo, poznavanje ovog povoda važan je, ako ne i presudan, preduvjet za njihovo ispravno razumijevanje. U to ćemo se najbolje uvjeriti na primjeru sljedećeg ajeta. Naime, Allah, dželle šenuhu, u suri El-Bekare za obredni hod (s’aj) između Safe i Merve, kaže: ”Safa i Merva su Allahova časna mjesta, zato onaj koji Kabu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prijestup ako krene oko njih. A onaj koji drage volje učini kakvo dobro djelo – pa, Allah je doista blagodaran i sve zna.”[1] Ukoliko bi smo se, prilikom razumijevanja ovog ajeta, zadržali na njegovom jezičkom izrazu, bez dubljeg poznavanja povoda kojim je objavljen, došli bi do zaključka da sa’j između Safe i Merve spada u onu kategoriju postupaka koji se u šerijatskom pravu kategoriziraju kao dopuštena (mubah) djela, koja čovjek može a ne mora uraditi, ili čije ostavljanje ne izaziva nikakve pravne posljedice u smislu ogrješenja o Božiji propis, međutim ako ovom ajetu pristupimo iz ugla specifičnog povoda, zbog kojeg je i objavljen i zbog kojeg je prvenstveno poprimio ovakvu formu, a koji se ogledao u tome da su neki hodočasnici (hadžije) izbjegavali sa’j između Safe i Merve, iz straha da ne bi zapali u oponašanje paganskih rituala koji si izvođeni na tom prostoru, bit će nam jasno da se ajetom ne cilja izvorna dopustivost (ibaha), kao jedna od kategorija pravne norme, nego se njime želi ukazati da je ovkava vrsta straha neopravdana i da nema nikakvog grijeha u obavljanju sa’ja na prostoru na kojem su predislamski arapi izvodili svoje ritaule.[2]

Opća pravna pitanja

U Poslanikovom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, postupku, da ljudima na vrijeme ukaže na neispravnost određenog njihovog postupka ili prakse, prepoznajemo obavezu vjerskih autoriteta (učenjaka), u svakom vremenu i na svakom prostoru, da svojim kontinuiranim prisustvom u društvu i praćenjem svih njegovih važnijih tokova, uzmu aktivno učešće u kreiranju što moralnijeg i vjerskim principima usklađenijeg društvenog ambijenta. Ne smije se desiti da islamski učenjak bude samo nijemi posmatrač društvenih dešavanja, jer je to u suprotnosti sa njegovim pozivom i njegovom ulogom direktnog Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, duhovnog nasljednika, i kao onoga ko je, nakon poslanika, najpozvaniji da svijet mijenja na bolje. Odgovornost je, u islamu, uvjek proporcionalna stvarnim mogućnostima, društvenom statusu i personalnim pretpostavkama i kvalitetima, koji određenu osobu dovode u privilegovan položaj u odnosu na druge, ali im daju i priliku da, sa pozicije na kojoj se nalaze, a to je uglavnom pozicija autoriteta, izravno djeluju na društvene tokove. Obzirom da islamskim učenjacima, po prirodi stvari, pripada pozicija vrhovne vjerske vlasti, da se na njih gleda sa posebnim respektom i da njihova riječ ima posebnu težinu, sasvim je razumljivo da i njihova odgovornost bude na tom nivou. Ovu činjenicu nalazimo jasno naglašenu u kur’anskim i hadiskim tekstovima koji se izravno bave ovim pitanjem. U jednom djelu tih tekstova ukazuje se na važnost i ulogu učenjaka, njihov neprikosnoveni autoritet[3], poseban stepen straha i strahopoštovanja (el-hašje), na kojima oni grade svoj odnos prema Allahu, dželle šenuhu[4], na njihovu nedostižnu prednost u odnosu na druge ljude[5], dok se u drugom djelu govori o njihovoj posebnoj odgovornosti pred pred Uzvišenom Bogom i pred ljudima, a koja je u potpunoj harmoniji sa spomenutim blagodatima[6].

Islamski pravnici su, na osnovu ovoga hadisa, ustanovili opće pravilo (šerijatsko-pravni princip) koje glasi: Ma ubine min hajj fehuve ke mejtetihi (Amputirani/odstranjeni dio ljudskog ili životinjskog tijela, ima istu pravnu kvalifikaciju kao i njegova strv/leš). Da bi se ovo pravilo ispravno razumijelo, potrebno je znati da se u klasičnoj islamskoj pravnoj nauci, lešina dijeli u dvije vrste: čistu i nečistu. U prvu vrstu spadaju: ljudski leši lešina morskih životinja, a u drugu: lešina kopnenih životinja[7]. O tome, kojoj od ove dvije kategorije pripada živo biće, ovisi pravni tretman njegovog amputiranog dijela. Amputirani dio ljudskog ili tijela morske životinje je čist, jer se, u pravnom smislu, njihova lešina smatra čistom, dok je amputirani dio tijela kopnene životinje nečist, obzirom da se njen leš smatra nečistim. U različitim pravnim školama općeprihvaćena je praksa preformulacije zakonskih tekstova u posebna pravila (opće šerijatskopravne principe), koja bi trebala biti u funkciji iznalaženja pravnih rješenja (normi) za što širi krug pitanja koja nisu definisana posebnim zakonskim tekstom. To što pojedina pravila imaju šire značenjske implikacije od samog teksta iz kojeg su izvedena, ne dovodi u pitanje njihovu ispravnost, jer je forma zakonskog teksta često uvjetovana specijalnim povodom i specifičnim okolnostima, i predstavlja odgovor na konkretnu dilemu, ali je, u najvećem broju slučajeva, primjenjiva i na druge slične situacije.[8] U prilog tome govori i poznato usulsko načelo: U obzir se uzima općenitost izraza, a ne specifičnost povoda (El-‘ibretu bi ‘umumi-l-lafzi la bi hususi-s-sebebi)[9]. Evo još nekih primjera zakonskih tekstova koji su preformulisani u posebna pravila: ”A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da glad utoli, Gospodar tvoj će doista oprostiti i milostiv biti.”[10] (preformulisan je u pravilo: ”Nužda zakon mijenja”, ili ”U nuždi je dozvoljeno ono što je inače zabranjeno”); ”Djela se cijene (vrednuju) prema namjerama”[11] (preformulisan u pravilo: ”O djelima subjekta se presuđuje na osnovu njegove namjere”); ”Nema (nanošenja) štete, niti uzvraćanja štetom.”[12] (Preformulisan je u istoimeno pravilo); i dr.

Propisi

Iz navednog pravila naučili smo da amputirani dio ljudskog ili životinjskog tijela ima identičan pravni tretman kao i njihova strv (lešina), a ono što nas ovdje interesuje jeste da li i pod kojim uvjetima je dozvoljeno amputirati dio ljudskog ili životinjskog tijela. Što se tiče amputacije ljudskih udova, ona je dozvoljena u slučaju krajanje nužde (darure), kada je ona u funkciji spašavanja ljudskog života, zaustavljanja (ublaživanje) teških ili nesnošljivih bolova, ali i sprečavanja širenja bolesti na ostale dijelove tijela[13]. Situacija je sasvim drugačija kada je u pitanju amputacija životinjskih organa. Naime, njena dozvola nije uvjetovana strogim kriterijima, odnosno postojanjem krajnje potrebe, nego je dovoljna čvrsta pretpostavka da se time ostvaruje legitiman interes, kao što je poboljšanje kvalitete mesa, prekraćivanje boli životinje i sl. Jedino na što, tom prilikom, treba obratiti pažnju, i što je sa vjerskog stanovišta poželjno, jeste da postupak amputacije bude izveden u skladu sa najvišim profesionalnim standardima, i da se koriste one metode koje će osigurati da životinji bude nanešena što manja bol. Uporište za ovakvo stajalište, nalazimo u Poslanikovoj praksi da deve, koje su prikupljene na ime zekata, obilježi posebnim znakovima, a koja se ogledala u tome da se zagrijanim željeznim predmetom, na vidljivo mjesto, utisne poseban žig.[14] Također, u poslanikovo, sallallhu ‘aljehi ve sellem, vrijeme bila je raširena praksa uškopljivanja kurbana. Sam Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je kao što stoji u jednom hadisu, kao kurbane, zaklao dva uškopljena ovna.[15]

Bilješke

[1] – Prijevod značenja, El-Bekare, 158.

[2] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/137.

[3] – Ovo se najjasnije očituje u riječima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Učenjaci su nasljednici Allahovih Poslanika” (Ahmed, 21 207., Ebu-Davud, 3641., Tirmizi, 2682., Ibn-Madže, 223., i drugi. El-Albani je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim u ”Sahihu-l-džamiu”, br. 6297.)

[4] – U tom smislu su riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: ”A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni” (Fatir, 27.)

[5] – Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ovu prednost, prema jednom predanju, uporedio sa prednošću koju mjesec, u noći uštapa, ima u odnosu na ostale zvijezde (Ahmed, 21 207., Ebu-Davud, 3641., Tirmizi, 2682., Ibn-Madže, 223., i drugi), a prema drugoj verziji, sa prednošću koju on, kao Poslanik, ima u odnosu na druge ljude (Tirmizi, 2685.)

[6] – Učenjak koji je izigrao ukazano mu povjerenje i blagodati, na Sudnjem danu će, prema riječima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, među prvima okusiti gorčinu poniženja i na vlastitoj koži osjetiti žestinu džehhennemske vatre. U hadisu kojeg bilježi Muslim navodi se da će Allah, dželle šenuhu, džehennemsku vatru potpaliti sa tri osobe: učačem Kur’ana (učenjakom), borcem koji je poginuo u borbi na Allahovom putu, i imućnim čovjekom. Allah će pitati učenjaka: ”Priznaješ li moje blagodati, kojima sam te obdario?” ”Priznajem”, odgovorit će on. ”A šta si uradio s tim blagodatima” – upitat će ga ponovo. ”Sve što sam naučio, i čemu sam druge podučavao, uradio sam radi tvog rizaluka i u Tvoje ime. Također, učio sam Kur’an samo kako bi stekao Tvoju naklonost” – pravdat će se učenjak. ”Ne, tvoja jedina želja je bila da postigneš ugled u društvu i da se o tebi priča kao učenom čovjeku” – bit će Allahove riječi, nakon kojih će On narediti melekima da ga, licem okrenutim prema zemlji, bace u vatru.

[7] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/136., 137.

[8] – U konkretnom slučaju pojam behime (životinja), koji je naveden u hadisu, preformulisan je u opći pojam ”hajj” (živo biće), jer ova dva pojma djele zajedničku karakteristiku a ona je život.

[9] – Ajeti o li’anu (međusobnom proklinjanju supružnika u slučaju kada čovjek optuži svoju ženu za preljubu a nije u stanju da to pred sudom potvrdi sa četiri pravno valjana svjedoka) objavljeni su povodom ‘Uvejmira el-Adžlanija i njegove supruge koju je ‘Uvejmir optužio za preljubu, ali je njihovo značenje opće, što i sama forma, u kojoj su objavljeni, jasno potvrđuje. Naime, odnosna zamjenica ellezine (oni koji), spada u red općih izraza, koji kada se spominju u kontekstu određenog propisa, impliciraju njegovu općenitost.

[10] – Prijevod značenja, El-En’am, 145.

[11] – Buharija, 1., Muslim, 5036.

[12] – Ahmed, 1/313., Ibn-Madže, 2/784.

[13] – El-Kava’idu ve-d-davabitu-l-fikhijje-l-muessire fi ahkami-l-‘ameli-t-tibbijji, dr. Hani ibn ‘Abdullah el-Džubejr, http://www.saaid.net/Doat/hani/13.htm.

[14] – Buharija, 1052., Muslim, 2119.

[15] – Ebu-Ja’la, 2/105, El-Bejheki, 9/268. Prema mišljenju El-Albanija, lanac ovog hadisa je dobar. (Irvau-l-galil, br. 1147.)

Saff br. 312.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Semir Imamović

Prenosi Enes, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitan o tome da li je dozvoljeno hamr (vino) pretvoriti u sirće, na što je on dao negativan odgovor. Ocjena hadisa: Hadis je vjerodostojan. Muslim, Knjiga o pićima, poglavlje ”zabrana pretvaranja hamra u sirće”, br. 1983., Tirmizi, Knjiga o kupoprodaji, poglavlje ”zabrana pretvaranja hamra u sirće”, br. 1294. Pojašanjenje pojmova: U širem jezičkom smislu, hamr je glagolska imenica (izvedenica) glagola hamire/jahmiru ili jahmuru, što znači prekriti, pokriti, zastrti, sakriti, napojiti vinom, fermentirati[1]. U užem, šerijatskopravnom smislu, el–hamr je opći naziv za sve vrste opojnih (alkoholnih) pića ali i drugih opojnih sredstava, a njegovim konzumentom, u smislu građanske i krivičnopravne odgovornosti, smatra se svako onaj ko ga konzumira potpuno svojevoljno i svjesno, radi ostvarivanja užitka, zabave, popravljanja raspoloženja i sl[2]. Odrednica potpuno svojevoljno i svjesno isključuje konzumaciju opojnih sredstava pod prisilom, u nesvjesnom ili stanju gubitka razuma, dok odrednica radi ostvarivanja užitka, zabave i sl. isključuje upotrebu opojnih sredstava u medicinske svrhe[3] i u stanju krajnje nužde[4]. ”Mada većina hanefijskih pravnika pojam “hamr” ograničava na alkoholno piće proizvedeno od grožđa, vezujući time zabranu konzumacije za vino, a opijanja za ostale vrste alkoholnih pića[5], ipak je mjerodavnija definicija pojma “hamr” koja je eksplicitno navedena u hadisu koji bilježi imam Muslim u svome Sahihu (3/1587,1588), a u kojemu Poslanik, sallallhu ‘aljehi ve sellem, kaže: “Sve što opija je hamr, a svaki hamr je haram.” Povod ovome hadisu je pitanje koje su Poslaniku, sallallhu ‘aljehi ve sellem, uputili neki ashabi u vezi sa pićem koje se proizvodi od meda, kukuruza i ječma, našto je on odgovorio gore citiranim hadisom. Shodno ovome hadisu hamr je imenica kojom se ne označava samo vino nego svako piće koje ima svojstvo opijanja. Ovakvo značenje ovog pojma potvrdio je i hazreti Omer, r.a., sa minbera Allahova Poslanika rekavši: “Sve što zanosi pamet je hamr.” Zabrana se, dakle, ne veže za ime niti supstancu od koje je proizvedeno alkoholno piće, nego za svojstvo pića da opija, bez obzira da li stanje opijenosti nastupilo nakon konzumiranja malih ili velikih količina dotičnog pića. Razlog zabranjenosti je svojstvo opijanja (iskar), koje je prisutno u svim vrstama alkoholnih pića, i u malim i u velikim količinama, te su sve te vrste zabranjene bez obzira na količinu.”[6]

Opća pravna pitanja

Ono što možemo primjetiti u ovom, ali i mnogim drugim, po formi sličnim, hadisima[7], jeste da ashabi koji su bilježili i prenosili hadise, koji u sebi sadrže pojašnjenje nekog propisa ili predstavljaju odgovor na nečije pitanje ili nedoumicu, uopće nisu pridavali pažnju imenima i porjeklu osoba koje su na ovaj način, tj. direktnim obraćanjem Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, htjele saznati nešto više o propisima svoje vjere. To može ukazivati na samo jednu stvar: da je među ashabima, kao vrsnim poznavaocima šerijatskih propisa (normi), vladalo općeprivaćeno mišljenje da ovakva vrsta nepoznanice u hadisu, ne može imati nikakve pravne implikacije niti uticaj na konačni tekst norme, koja i jeste prava svrha i motiv izgovorenog hadisa[8].

Poslanikova, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabrana transformacije hamra (vina) u sirće, u formi kratkog i decidnog (negativnog) odgovora, ima karakter preventivne zabrane, u usulskoj nauci, poznate kao seddu-z-zerai’ (preventivno sankcionisanje ili prevenciju zabranom sredstava koja uzrokuju nekakvu pokvarenost, štetu ili grijeh, ili jednostavno rečeno sasijecanje zla u korjenu[9]). Šteta i zlo kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na ovaj način, htjeo spriječiti i izbjeći je i više nego očita, i ogledala se u mogućoj konzumaciji vina od strane proizvođača sirčeta (ocata), da im se kojim slučajem dozvolilo, da vino kojeg su posjedovali kod sebe zadrže i nakon njegove definitivne zabrane i iskoriste ga za proizvodnju sirćeta (ocata). U vezi sa navedenim principom (preventivno sankcionisanje), potrebno je naglasiti da, iako postoji načelna saglasnost među pravnim teoretičarima, različitih pravaca i škola, oko njegove utemeljenosti i legitimnosti, ipak se ono različito primjenjuje od jedne do druge pravne škole. Tako su recimo djela i aktivnosti koja su u osnovi dozvoljena, ali u većini slučajeva uzorukuju i vode šteti, kao što je izdavanje prostora u zabranjenu svrhu ili dozvoljena djela koja se upotrijebe u nepropisanu svrhu, zabranjena u malikijskom i hanbelijskom mezhebu, a dozvoljena u šafijskom[10]. Zabrana se obrazlaže principom preventivne sankcije koja ima pravnu snagu i legitimnost samostalnog šerijatskog izvora[11]. Svi su saglasni oko primjene ovog principa kod djela/aktivnosti koja su u osnovi štetna (negativna) i vode jasnoj šteti, kao i njegove neprimjene kod djela/aktivnosti koja u malo slučajeva ili rjetko kada imaju negativne posljedice, kao što je u primjeru suđenja na osnovu svjedočenja koje ponekad može biti i lažno, ali i djela/aktivnosti čijom bi zabranom, pod pretpostavkom da mogu biti zloupotrebljena i iskorištena u nedozvoljene svrhe, društvo i njegove jednike bili uskraćeni za značajan dio korisnih pa i egzistencionalnih djelatnosti, kao što su poljoprivreda, zanatstvo, i sl[12]. U tom smislu neprihvatljiva je zabrana proizvodnje i uzgoja poljoprivrednih kultura (voća, povrća) uz obrazloženje da one mogu biti iskorištene za proizvodnju alkoholnih pića, jer je očekivana korist od njih izvjesnija nego što je to šeta ili pokvarenost, kao što je neprihvatljiva zabrana proizvodnje raznih korisnih instrumenata i aparata pod izgovorom njihove zloupotrebe.

Većina islamskih pravnika je na stanovištu da je zabrana hamra (opojnih pića) prošla kroz tri faze, a samo mali broj njih tvrdi da se to desilo u četiri faze. Predmet sporenja je faza tzv. različitog kur’anskog tretmana opojnog pića (seker) i ostalih vrsta ”prijatne hrane” (semer hasen)[13], čime je, prema mišljenju nekih komentatora, započeta priprema terena za konačnu zabranu hamra (opojnih pića).[14] ”No, ako se eventualno i može govoriti o pretpripremnoj fazi zabrane u ovom ajetu, ona se ne može označiti kao prva faza zabrane budući da se navedeni ajet može dvojako protumačiti. Prvo tumačenje je da veznik podrazumijeva različitost tretmana, kao što što kaže prva grupa učenjaka, a drugo je da je atribut prve imenice izostavljen, jer na njega ukazuje atribut spomenut kod druge imenice, što je česta upotreba u arapskom jeziku. A prema poznatom usulskom pravilu, ako postoji mogućnost dvojakog tumačenja argumenta, onda je dokazivanje istim nesvrsishodno.”[15] Mišljenje većine potvrđuje i sljedeći hadis. Naime, Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu, pripovijeda: ”Hamr (vino) je zabranjivan tri puta (u tri faze): ”Kada je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, došao u Medinu, među njenim stanovnicima je bila široko rasprostranjena praksa konzumacije vina i hazardnih igara. Pitali su ga o tome, nakon čega je objavljen ajet: “Pitaju te o vinu i kocki. Reci: ” Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.”[16] Oni su tada rekli: ”Nije nam zabranio da ga pijemo, samo je rekao da u njemu ima štete i koristi.” Zatim su nastavili sa njegovom konzumacijom sve do dana kada je jedan muhadžir, koji je predvodio ljude u namazu, klanjajući u polupijanom stanju, napravio grešku u učenju Kur’ana. Tim povodom Allah je objavio ajet u nešto strožijoj od prethodne forme: “O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate…”[17] Nakon toga, oni koji su pili vino nastojali su da, bar na molitvu, dođu trijezni, no ubrzo je objavljen ajet koji, u potpunosti, zabranjuje konzumaciju opojnih pića, a to su riječi Uzvišenog: ”O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa, hoćete li se okaniti?”[18] Kao što možemo vidjeti, u posljednjem ajetu uspjeh (felah), koji podrazumijeva ostvarenje ambicija (želja) i spas od zla i neugodnosti, uslovljen je trenutnim i potpunim ostavljanjem hamra (opojnih pića). Imperativni upit (pitanje) ”pa hoćete li se okaniti”, ashabi, drugovi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, shvatili su krajnje ozbiljno i, kao što se navodi u nekim predanjima, doslovno su kazali: ”hoćemo, okanit ćemo se”, a zatim su, noseći u rukama preostale zalihe vina i posude iz kojih su, samo nekoliko trenutaka ranije, pili vino, izašli na ulice i prosuli ih po putu[19]. Medinski putevi su se pretvorili u rijeke (prosutog) vina.

Propisi

1. Pretvorba vina (opojnog pića) u sirče (ocat) moguća je na dva načina: sa i bez uticaja ljudskog faktora, odnosno vještačkim i prirodnim putem. Ukoliko je do transformacije (pretvorbe) došlo prirodnim putem, bez uticaja ljudskog faktora[20], islamski pravnici su saglasni da je sirće nastalo tim putem, dozvoljeno koristiti u ishrani[21], na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Divan li je umak sirće.”[22] S druge strane, konzumacija sirćeta dobijenog vještačkim putem od vina (alkohola) kao i proizvoda koji u svom sastavu sadrže vinski ocat (kečap i sl.), predmet je sporenja među islamskim učenjacima. Hanbelijski, i šafijski pravnici[23] stoje na čvrstom stajalištu da je konzumacija vinskog ocata strogo zabranjena, temeljeći svoj stav, između ostalog i na predmetnom hadisu, ali i na drugim hadisima u kojima je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, odbacio bilo kakvu mogućnost vještačke pretvorbe vina u sirće[24]. Prema hanefijskom mezhebu dozvoljeno je konzumirati vinski ocat bez obzira na način na koji je dobiven, prirodnim ili vještačkim putem[25]. Njihovo je obrazloženje da je, transformisanjem alkohola u sirće, nestalo svojstva zbog kojeg je alkohol zabranjen, a to je opijanje[26]. Pravno-šerijatsko načelo glasi: ”U obzir se uzima suština a ne nazivi”. Suština nam kaže da je to sirće, a ne alkohol, te je prema tome dozvoljeno (halal). Također, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je rekao: ”Divan li je umak sirče”, nije napravio razliku između ovih dviju vrsta. Ovo su, prema mišljenju Evropskog vijeća za fetve, sasvim dovoljni argumenti da bi se upotreba vinskog ocata i proizvoda koji u sebi sadrže vinski ocat smatrala dozvoljenom[27]. Što se tiče zabrane, koju je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u tom smislu izrekao, a na koju se poziva prva grupa učenjaka, ona je, po njima (Evropskom vijeću za fetve), imala savjetodavni i preventivni karakter i odnosila se na period, koji je uslijedio neposredno nakon zabrane (vina, opojnih pića), tzv. period odvikavanja od konzumacije vina, u kojem je još uvjek postojala opasnost vraćanja pojedinaca svojim starim (lošim) navikama. Jedan dio islamske uleme pravi razliku između vinskog ocata proizvedenog od strane sljedbenika Knjige (ehlu-kitabija), koji vino smatraju dozvoljenim, i vinskog ocata kojeg proizvedu muslimani. U prvom slučaju vinski ocat je dozvoljen, a u drugom nije[28].

2. Hadis ima sasvim jasnu tendenciju iskorjenjivanja zla alkohola u društvu, jer se njime traži prekidanje svih aktivnosti koje su na bilo koji način povezane sa alkoholom, pa i onih koje, na prvi pogled, djeluju logično i pragmatično, kao što je njegova pretvorba u sirče, čime bi se ogromne količine već proizvedenog alkohola, umjesto da budu uništene, usmjerile u korisne svrhe. U još decidnijem hadisu, koji su zabilježili Tirmizi i Ibn Madže, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prizvao je Allahovo prokletsvo na deset osoba koje imaju posla sa opojnim pićima: ”proizvođača, naručioca proizvodnje, konzumenta, distributera, skladištara, poslužitelja, prodavca, korisnika zarade, onoga ko ga kupuje i kome se kupuje”. Nažalost, i pored ovako jasnih upozorenja i smjernica, koje bi trebale biti dovoljne svakom razumnom vjerniku da sa svog kućnog praga jednom zauvjek udalji ovo zlo i nevaljalštinu, i time sebi i svojoj porodici, i društvenoj sredni, priskrbi Božiji blagoslov (berićet), naći ćemo da još uvjek značajan broj naših sunarodnjaka, Bošnjaka muslimana, pa i onih koji posjećuju džamiju (bar petkom ili na bajram), ima blagonaklon ili u najmanju ruku indiferentan (neodređen) odnos prema alkoholu i alkoholnim pićima, ugostiteljskim objektima, restoranima, kafanama i birtijama u kojima se on toči, i trgovinskim radnjama koje ga prodaju, ali i prema prisustvovanju ceremonijama, manifestacijama, proslavama čiji je neizostavni dio konzumacija i ispijanje velikih količina alkohola. Posebno brine što je sve veći broj mladih ljudi koji spas i bijeg od svakodnevnih životnih problema traže u alkoholu i raznim alkohol i pivo partyima, kojih u zadnje vrijeme ima na pretek, i koji se, bez ikakvih administrativnih zapreka i šire društvene osude, organizuju gotovo svakodnevno i u svim većim bosanskohercegovačkim ćaršijama, uz prethodnu najavu i reklamu na službenim tv i radio stanicama, i uz prešutnu saglasnost općinskih vlasti, čime se ti ljudi ”svojevoljno” ubacuju u kolotečinu i kandže zla iz kojih će se kasnije teško izvući, jer grijeh kakav je alkohol i društvo kakvo je ”party” društvo ne mogu proizvesti ništa drugo do li alkoholičare i partyaše a nikako zdrave jedinke i korisne članove društvene zajednice. Nije li Uzvišeni rekao: ”O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” Treba dodati da trgovci pićem i vlasnici ugostiteljskih objekata u kojima se toči alkohol ne čine nepravdu i nasilje samo prema sebi nego i prema svojim najbližima, suprugama i djeci, jer ih, hraneći i izdržavajući na ovaj način zarađenim sredstvima, na neki način uvlače zajedno sa sobom u krug u Poslanikovom hadisu prokletih osoba. ”Naročito je za svaku osudu pojava da neki ljudi koriste i neke vjerske svečanosti, kao što su otvaranje novosagrađenih džamija, ili okupljanje vjernika u povodu mevludskih svečanosti, ili zajedničkih dova, da prodaju koju flašu ili gajbu piva. Takvi se postupci moraju energično osuditi i spriječiti.”[29]

Bilješke

[1] – http://www.almaany.com; Arapsko-bosanski rječnik, Teufik Muftić, str. 405.

[2] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/179.

[3] – Kao što je upotreba anestezije (narkoze) prilikom izvođenja operativnog zahvata, upotreba medicinskog alkohola kao dezinfekcionog sredstva, upotreba lijeka spravljenog na bazi alkohola, po preporuci ljekara specijaliste, koji je uz to i dobar musliman, ukoliko ne postoji dozvoljena alternativa, i slične medicinske svrhe. (Vidjeti: Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/179, Medžmu’u fetava ve resail, Muhamed ibn Salih el-‘Usejmin, Halal i haram u islamu, Dr. Jusuf El-Qaredavi, Sarajevo, 1997., str. 121, http://www.salmajed.com/node/2691 ).

[4] – Uzvišeni u Kur’anu, u prijevodu značenja kaže: ”A zašto da ne jedete ono pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime kad vam je On objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji (kada ste na to prinuđeni).” (El-En’am, 119.)

[5] – Vidjeti: El-Kasani, Bedai’us-sanai’, 7/39

[6] – Vidjeti: Konzumiranje alkohola u svjetlu šerijatskih propisa, dr. Enes Ljevaković.

[7] – Takav je recimo hadis: ”Upitan je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o tome ko najljepše uči Kur’an, pa je rekao: ”To je onaj na kojem se, prilikom učenja Kur’ana, primjećuju tragovi strahopoštovanja.” (Vjerodostojnim ga je ocijneio El-Albani u Miškatul-mesabih)

[8] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/179.

[9] – Usul-i fikh, hrestomatija, izdanje Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, 2005., Priređivač: dr. Enes Ljevaković.

[10] – Envaru-l-buruk fi envai-l-furuk, 3/45., Seddu-z-zerai’ fi-šeri’ati-l-islamijje, dr. Abdulkerim ed-Derkavi, naučni rad objavljen na http://www.alukah.net/Sharia/0/6987/, El Vedžiz fi usuli-l-fikhi (Opći prikaz metodoligije islamskog prava, ‘Abdulkerim ez-Zejdan, 246.

[11] – ‘Urf običaj kao pomoćni izvor šerijatskog prava, dr. Muharem Štulanović, 70.

[12] – Seddu-z-zerai’ fi-šeri’ati-l-islamijje, dr. Abdulkerim ed-Derkavi, naučni rad objavljen na http://www.alukah.net/Sharia/0/6987/.

[13] – Ovdje se misli na 67- i ajet sure En-Nahl, u kojem se kaže: “A od plodova palmi i loze pripremate piće i hranu prijatnu.

[14] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/181., Tefsir Ebu Suud, 2/326.

[15] – Vidjeti: Konzumiranje alkohola u svjetlu šerijatskih propisa, dr. Enes Ljevaković.

[16] – Prijevod značenja, El-Bekare, 219.

[17] – Prijevod značenja, En-Nisa, 43.

[18] – Prijevod značenja, El-Maide, 90., 91. Hadis je zabilježio Ahmed u ”Musnedu”, 14/267.

[19] – Buharija, 5582., 242., Muslim, br. 1570.

[20] – Sirćetno vrenje, koje stvara sirće, odvija se zahvaljujući jednom mikroorganizmu (Mycoderma, bakterija koja etil alkohol pretvara u sirćetnu kiselinu), sirćetnom bacilu. Ova bakterija se u prirodi nalazi svugdje u vazduhu, pa su zbog toga prvi proizvođači sirćeta uspjeli u svom radu. Tek 1878., mikrobiolog Hansen je ispravno objasnio hemijski proces dobijanja sirćeta. On je precizno opisao tri vrste sirćetnog bacila. Ova minijaturna bića proždiru alkohol i luče kiselinu. Pretvaranje alkohola u kiseline je postupak koji zovemo vrenje. (www.naturamedica.info/, http://www.en.wikipedia.org/wiki/Mother_of_vinegar )

[21] – El-mevsu’atu-l-fikhijje, 19/262., Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/183., Evropsko vijeće za fetve, Rezolucija br. 4/7.

[22] – Muslim, 2051.

[23] – El-Medžmu, 2/597, El-Mugni, 9/145.

[24] – U jednom od tih hadisa se navodi da je Ebu Talha pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Šta uraditi sa vinom kojeg su naslijedila siročad?” Odgovorio je: ”Prolijte ga!” A zašto od njega ne bismo napravili sirće?” – insistirao je Ebu-Talha. ”Ne, ni u kom slučaju!” – kategoričan je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

[25] – El-Mebsut,

[26] – U ususli fikhu općeprihvaćena je teza po kojoj norma cirkulira sa svojim ‘illetom (pravnim razlogom) u afirmativnom i negativnom smislu.

[27] – Vidi: http://www.soonaa.com/vb/showthread.php?t=6281

[28] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/183.

[29] – Vidjeti: Konzumiranje alkohola u svjetlu šerijatskih propisa, dr. Enes Ljevaković.

Saff br. 314.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/