Priredio: Mr. Semir Imamović
1.Definicija
Sahibi-uzur je svaka osoba koja nije u stanju čuvati pravnu čistoću (abdest), ona se konstatno nalazi u stanju koje se u islamskom pravu definiše kao stanje ”hadesa” (pravne nečistoče). Takav status ima osoba kojoj neprestano istječe mokraća, krv (mustehada) ili mezj (tekućina koja izlazi nakon pri spolnom nadražaju ili razmišljanju o polnom odnosu), osoba koja nekontrolisano pušta vjetar, ranjena ili ozlijeðena osoba kod koje krv neprestano izlazi, i sl.

2. Obaveza sahibi-uzura
Obaveza je sahibi-uzuru, nakon što nastupi namasko vrijeme, oprati mjesto na kojem istječe mokraća ili krv, staviti povez na njega i pričvrstiti ga koliko je god u mogućnosti (kako bi spriječio daljne istjecanje) – osim ako iz opravdanog razloga ne smije staviti povez – uzeti abdest i odmah ristupiti obavljanju namaza. Ako odmah obavi namaz, izvršio je ono što se od njega traži i njegov namaz je validan, a toleriše se i odgaðanje namaza radi čekanja džemata ili se spremanja za namaz (oblačenje odjeće i sl.).

3. Dokazi
a) Dokaz za obavezu stavljanja poveza uzet je iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Hamni bint-Džahš kada mu se ona požalila na stalno istecanje krvi: ”Stavi komadić pamuka, to bi trebalo zustaviti krv.” A kada je rekla da je istjecanje puno jače od toga da bi se na taj način moglo zaustaviti, rekao je: ”Onda, stavi povez!” (Ebu-Davud, 287; Tirmizi, 128.; Ibn-Madže, 622.; Ahmed: 6/439., i drugi).
b) Dokaz da je sahibi-uzur obavezan uzeti abdest za svaki namaz i to nakon što nastupi njegovo vrijeme (ako bi uzeo prije namaskog vremena, njegov abdest smatrao bi se nevažećim) nalazimo u riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zatim se abdesti za svaki namaz.” (Buharija, 226.).
c) A da je sahibi-uzur obavezan obaviti namaz odmah po stavljanju poveza i uzimanju abdesta na to upućuje šerijatsko pravilo: ”Onaj koji je prinuðen da uradi nešto što je u osnovi zabranjeno, ograničit će se samo na onome što je potrebno da bi izašao iz stanja prinude”. To bi u ovom slučaju značilo: u osnovi je zabranjeno klanjati namaz u stanju pravne nečistoće (hadesa), izuzetak je osoba kod koje je to stanje trajno, ako se ta osoba ograniči na vremnski period koji je potreban za povezivanje, abdest i obavljenje namaza ispunio je potrebu i ne smije je prelaziti.

4. Izuzetak
Definicija sahibi-uzura koju smo na početku naveli izuzima osobu kod koje stanje pravne nečistoće (hadesa) nije stalno (trajno, bez prekida), nego u odreðenim vremenskim periodima prestaje. Recimo, sat vremena joj curi mokraća, a zatim pola sata miruje. Takvoj osobi nije dozvoljeno obavljati namaz u vrijeme kada istječe mokraća, obaveza joj je sačekati do vremena kada istjecanje prestaje i klanjati, osim ako se boji da će izići namasko vrijeme, tada će klanjati kao i sahibi-uzur.

Tekućina koja izlazi zajedno sa mokraćom nije sperma nego vedj, a vedj ima isti status kao i mokraća – obaveza ga je oprati i abdestiti se poslije toga.
Sahibi-uzuru je bolje da ne predvodi džemat, jer ima učenjaka koji smatraju da on ne može biti imam i da je njegovo imamet neispravan, osim ako predvodi džemat koji je u istom stanju kao i on.
Prvi put objavljeno: subota, 27 Listopad 2007 01:32

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Semir Imamović
Postoji razilaženje među islamskim pravnicima oko obaveznosti davanja zekata na med: hanbelije i hanefije smatraju da je obaveza davati zekat na med, a malikije i šafiije smatraju da to nije obaveza. Oni koji to obavezuju nemaju jedinstveno mišljenje kada je u pitanju količina meda na koju se daje zekat, hanbelije kažu da se zekat daje na svakih deset efraka (jedan ferk iznosi 36 iračkih ritli, a jedan irački ritl je 470 gr. otprilike, znači zekat je obavezan dati onaj ko posjeduje 360 iračkih ritli ili 169 200 gr.), većina hanefijskih učenjaka smatra da se zekat daje i na malu i na veliku količinu meda, a po Ebu-Jusufu, učeniku imama Ebu-Hanife zekat daje onaj ko posjeduje pet evsuka meda (visk je 60 saa, a svaki saj je četiri pregršta). Na obaveznost zekata na med upućuju sljedeći hadisi:

1. Prenosi se da je Ebu-Sejjare, radijallahu anhu, rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, : «Allahov Poslaniče ja imam pčele.» «Daj jednu desetinu od meda kojeg ti one proizvode!» – naredi mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. «Hoćeš li zaštiti moje pčelinjake (mjesto na kojem se pčele nalaze)?» – upita Ebu-Sejjare. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pristao da zaštiti njegove pčele. (Ahmed i Ibn-Madže)

2. Prenosi se od Abdullaha ibn-Amra da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao po jednu desetinu od onih koji su posjedovali med, u svrhu zekata (Ibn-Madže).

U drugoj predaji ovog hadisa se navodi da je jedan čovjek iz plemena Benu Mun’an po imenu Hilal donio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jednu desetinu meda i pri tome tražio da mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštiti dolinu u kojoj su bile njegove pčele, a koja se zvala Selebe. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je to učinio. Kada je u vrijeme Omerove vladavine isti ovaj čovjek pitao za zaštitu pomenute doline, Omer je napisao svom namjesniku Sufjanu ibn-Vehbu: «Ako ti da količinu meda koju je davao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zaštiti njegov med, a ukoliko to odbije njegov med će nama biti vrijedan kao i vodene mušice koje jede i uništava ko hoće.»

3. Prenosi se da je pleme Benu-Šebabe davalo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, desetinu meda, a on im je zauzvrat zaštitio dvije doline u kojima su bili njihovi pčelinjaci. (Ibn-Huzejme u svome Sahihu)

Kaže imam Ševkani, komentarišući ove hadise: «Znaj da hadis Ebu-Sejjare i Hilala – ukoliko se ne radi o istoj osobi – ne upućuju na obaveznost davanja zekata na med, jer su i jedan i drugi dobrovoljno dali zekat na med a kao protuuslugu su dobili garanciju od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Omera da će doline u kojima su se nalazili njihovi pčelinjaci biti pod njihovom zaštitom. Omer, radijallahu anhu, je ispravno razumio povod zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio da zaštiti pčelinjake i povodeći se za tim on je isto postupio. Da je zekat na med obavezan on im ne bi dao slobodu izbora – ako žele zaštitu trebaju dati zekat – nego bi od njih uzeo zekat u svakom slučaju. Ostali hadisi u ovom poglavlju nisu na tom stepenu da se mogu uzeti kao dokaz.» («Nejlul-evtar», 4/175.)

Da nema nijedog vjerodostojnog hadisa koji jasno upućuje na obaveznost zekata na med smatrali su i veliki poznavaoci i stručnjaci hadisa poput Buharije, Ibn Abdulberra, šejhul-islama Ibn-Tejmije i drugih.
Rekao je šejh Muhammed ibn-Salih el-Usejmin: «Ispravno je mišljenje po kojem čovjek nije obavezan davati zekat na med, jer se takvo nešto ne prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Omer, radijallahu anhu, je uzimao 1/10 meda od onih kojima je štitio pčelinjeke ili doline u kojima su oni držali pčele.» («Fetava šejh ibn usejmin», 18/87.).

Prvi put objavljeno: nedjelja, 23 Ožujak 2008 22:03

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Semir Imamović
a) Namjerna zakletva

Namjerna (čvrsta) zakletva (ar. jemin muna’kide) se definiše kao zakletva u kojoj se čovjek čvrsto (svjesno) obavezuje da će ili neće uraditi neki postupak u budućnosti, i za njeno kršenje slijedi pokajnički iskup (keffaret) (Pogledaj: El-Ifsah: 2/321.).

Ako kaže: tako mi Allaha neću ići na to i to mjesto, ili ići ću na to i to mjesto, to će se tretirati kao namjerna zakletva, i ako je prekrši, obavezan je iskupiti se na način koji ćemo spomenuti.

Ograničavanje namjerne (čvrste, svjesne) zakletve na nešto što bi se trebalo dogoditi (ili ne) u budućnosti, učenjaci su uzeli iz riječi Allaha, dželle šenuhu: ”Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno… Tako se za zakletve vaše otkupljuje kada se zakunete (prijevod značenja, El-Maide: 89.). Riječi Allaha, dželle šenuhu, ”kada se zakunete” znače: kada ostavite ono što ste se zakleli da nećete raditi, i kada uradite ono što ste se zakleli da ćete ostaviti, što upućuje na to da se namjerna zakletva veže za buduće vrijeme. (Pogledaj: Medžmuatu-r-resailil-fikhijje, Halid ibn-Ali el-Mušejkih, str. 242., 243.). Ovu tvrdnju pojačavaju i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ja se, tako mi Allaha, ne zakletem na odreðenu stvar, zatim uvidim da je nešto drugo bolje od toga, a da se ne iskupim za zakletvu, potom je prekršim i uradim ono što je bolje.” (Buharija, 6249., Muslim, 1649.).

U drugoj verziji stoji: ”Ko se zaklete na nešto, a zatim vidi da je nešto drugo bolje od toga, neka se iskupi za zakletvu, potom je prekrši i uradi ono što je bolje.” (Muslim, 1650.).

Rekao je Kurtubi: ”Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”neka se iskupi za zakletvu, potom je prekrši i uradi ono što je bolje” dokaz su da je iskup obavezan samo onome ko se zaklete da će uraditi nešto u budućnosti, pa to ne uradi, ili neće uraditi, pa uradi.” (6/267.).

Znači, namjerna zakletva se veže za buduće vrijeme, i za njeno kršenje slijedi iskup.

Namjerna zakletva se može poništiti izuzimanjem (ar. istisnā ) tako što onaj koji se zaklete odmah po zakletvi kaže inšâallah. Ako to kaže nije obavezan da se iskupi za ostavljanje onoga što je zakletvom bio obavezan učiniti, ili činjenje onoga što je zakletvom htjeo izbjeći.

Na primjer kaže: ”Tako mi Allaha neću sutra posjetiti prijatelja”, a zatim odmah kaže inšâallah, poništio je zakletvu i može ići u posjetu. Dokaz da se namjerana zakletva može poništiti na spomenuti način su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ko se na nešto zaklete, pa potom kaže inšâallah, on je time izuzeo, i neće se tretirati kao prekršilac zakletve kada postupi suprotno zakletvi.” (Ahmed, 2/6., Ebu-Davud, 3261., Tirmizi, 928. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn-Hibban, 1183., i Hakim, 4/303.). Ibn-Kudame je u vezi sa ovim prenio jednoglasno mišljenje islamskih učenjaka (El-Mugni: 13/484.).

b) Nenamjerna zakletva

Nenamjerna zakletva može imati više oblika: prvi oblik, zakletva koja je postala sastavni dio čovjekovog vokabulara (riječnika), i koju izgovara bez ikakve namjere za zakletvom, popt: nije vallahi, jeste vallahi, hoću vallahi, neću vallahi i sl.; drugi oblik, da se čovjek čvrsto zaklete na nešto, ubjeðen da je tako, a poslije se pokaže suprotno od toga; treći oblik, da čovjek zaklete nekoga na nešto (vallahi ćeš jesti kod mene, ili noćiti kod mene), s namjerom ukazivanja počasti, a ne kako bi ga obavezao na to.

Dokaz za utemeljenost ove vrste zakleteve imamo u riječima Allaha, dželle šenuhu: ”Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno…” (El-Maida: 89). Prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nenamjernu zakletvu, u ajetu, prokomentarisao kao riječi koje čovjek nesvjesno izgovara u svojoj kući, poput ”ne Allaha mi” i ”da Allaha mi”. (Ebu-Davud, 3254. Vjerodostojnim ga je ocijenio Ibn-Hibban, 1187., i šejh El-Albani u ”Irvaul-galilu”, 8/194.). Upitana je Aiša o nenamjernoj zakletvi, koja je spomenuta u ajetu, i rekla je i isto što je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem (Buharija, 6286.).

Za nanemajernu zakletvu nema iskupa (keffareta). (Pogledaj: Hašijetu ibn-abidin: 3/706., Revdatu-t-talibin: 11/3., Metalibu uli-n-nuha: 6/367.).

c) Ponavljanje zakletve

Ponavljanje zakletve može biti za jednu te istu stvar, kao da kaže: tako mi Allaha neću danas jesti, tako mi Allaha neću danas jesti, tako mi Allaha neću danas jesti, a može biti za različite stvari, da kaže: tako mi Allaha neću danas jesti, tako mi Allaha neću danas izlaziti iz kuće, tako mi Allaha neću danas putovati.

U prvom slučaju obavezan je samo jedan iskup, ukoliko zakletva bude prekršena. Prenosi se od Abdullaha ibn Omera da je rekao: ”Kad se više puta zakleteš za jednu stvar, i prekršiš zakletvu, dovoljan ti je jedan iskup.” (Abdurrezzak u ”Musannefu”, 8/504., Ibn-Hazm u ”El-Muhalli”, 8/53. Ibn-Hazm je ovakav propis prenio i od Ibrahima en-Nehaija, Urveta ibn-Zubejra, Ataa, Zuhrija, Hasana el Basrija i drugih).

U drugom slučaju, kada se čovjek više puta zaklete za različite stvari, za svaku stvar (radnju) ima poseban iskup. Rekao je Ibn-Kudame: ”Nije mi poznato da oko toga postoji razilaženje.” (El-Mugni, 13/473.).

Ovo me se može pridodati još jedna situacija koja je moguća, a to je da sa jednom zakletvom obuhvati više stvari, da kaže: tako mi Allaha neću danas putovati, niti jesti, niti spavati. Ako se desi kršenje zakletve, obavezan je samo jedna iskup, jer je zakletva jedna i jedno kršenje. Ibn-Kudame je za ovu propis u ovoj situaciji rekao isto što i za propis u prethodnoj, da mu nije poznato razilaženje islamskih učenjaka u vezi s tim. (El-Mugni: 13/473. – 474.).

d) Iskup za namjernu zakletvu

Iskup može prethoditi kršenju zakletve, a može doći i poslije zakletve. Dokaz da je iskup dozvoljen prije kršenja zakletve su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ja se, tako mi Allaha, ne zakletem na odreðenu stvar, zatim uvidim da je nešto drugo bolje od toga, a da se ne iskupim za zakletvu, potom je prekršim i uradim ono što je bolje.” (Buharija, 6249., Muslim, 1649.).

Dokaz da je dozvoljeno prvo prekršiti zakletvu, a potom se iskupiti, je jedna od verzija prethodnog hadisa: ”Ja se, tako mi Allaha, ne zakletem na odreðenu stvar, zatim uvidim da je nešto drugo bolje od toga, a da ne prekršim zakletvu, uradim ono što je bolje i iskupim se za nju” (Buharija, 2964., Muslim, 1649.).

Pokajnički iskup (keffaret) za kršenje namjerne (čvrste) zakletve je obavezan ako se ispune sljedeći uvjeti:

1. Da zakletva bude od pametne i punoljetne osobe – dokaz za ovaj uvjet su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Dignuto je pero (ne pišu se djela) trojici: spavaču dok spava, luðaku u vrijem ludila, i djetetu do punoljetnosti.” (Ahmed, 1/116., Ebu-Davud, 4401., Tirmizi, 1423., Ibn-Madže, 2042. Vjerodostojnim su ga ocijenili: Ibn-Huzejme, 1003., Ibn-Hibban, 1497., Hakim, 1/258.).

2. Slobodan izbor u zakletvi, onaj ko se zaklete pod prisilom ili greškom, to mu se ne broji kao zakletva i nije se obavezan iskupiti. Dokaz su riječi Allaha, dželle šenuhu: ”… osim onaj ko prisiljen bude, a srce mu ostane smiremo u vjeri.” (Prijevod značenja, En-Nahl, 106.), i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allah je oprostio mome ummetu ono što greškom, iz zaborava i pod prislilom uradi.” (Ibn-Hibban, 1498., Taberani u ”Es-Sagiru”, 1/270., Ibn-Adijj, 758. Darekutni, 4/170., Bejheki, 7/356. Vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim, 2/198.).

3. Da se čovjek zaklete svejesno, a ne iz zaborava – za ovaj uvjet se mogu uzeti prethodni dokazi.

4. Da se zaklete na nešto što je moguće učiniti – na osnovu riječi Allaha, dželle šenuhu: ”Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno.” (Prijevod značenja, El-Maide, 89.). Onaj ko se zaklete na nešto što je nemoguće, on za tim nema namjeru, jer zna da ga ne može izvršiti.

5. Izgovor zakletve tako da onaj koji se zakleo sam sebe čuje – dokaz su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allah je pripadnicima moga ummeta oprostio ono što im duše njihove došaptavaju sve dok to ne urade ili ne izgovore.” (Buharija, 2528., Muslim, 127.).

Način iskupa je pojašenjen u 89-0m ajetu sure El-Maide. Kaže Allah, dželle šenuhu: ”… Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljuje kada se zakunete…”

Kao što vidimo, u ajetu imamo slobodan izbor izmeðu tri stvari – nahranjivanja deset siromaha, odijevanje deset siromaha i oslobaðanje roba – i imamo redoslijed izmeðu te tri stvari i posta. Redoslijed je obaveza ispoštovati, što znači da na post prelazi samo onaj ko nije u mogućnosti da se iskupi jednom od tri stvari, od kojih, po slobodnoj volji, može odabrati bilo koju.

Kada se za čovjeka može reći da nije u mogućnosti iskupiti se odijevanjem i nahranjivanjem siromaha, i oslobaðanjem roba, i da mu je dozvoljeno preći na post?

Onaj čije imovinske mogućnosti prelaze nužne (hrana za sebe i porodicu) i osnovne potrebe (stan, prijevozno sredstvo, knjige), za njega se kaže da je u mogućnosti, a onaj čije su imovinske mogućnosti ispod toga, može preći na post. (Medžmuatu-r-resailil-fikhijje, Halid el-Mušejkih: 286., 287.). Šejh Muhammed el-Muhtar eš-Šenkiti u komentaru Umdetul-fikha, kaže da onaj ko se nada imetku, kao što je osoba koja se nada plati, ili kiriji, ili najamanini i sl., nema pravo postiti, nego će sačekati dok dobije imetak, i tada se iskupiti s jednom od tri stvari.
Ispravno je mišljenje da se u nahranjivanju siromaha i odijevanju kao mjerilo uzima običaj. To se može shvatiti iz ajeta. U njemu se o hrani i odjeći govori uopćeno, bez ikakvih ograničenja, spominjanja količine hrane i svojstva odjeće. Što se u običaju smatra prosječnom hranom kojom čovjek hrani svoju čeljad, ili odjećom, to se uzima u obzir. (Medžmuatur-resailil-fikhijje: 293.). A Allah najbolje zna!

Prvi put objavljeno: nedjelja, 23 Ožujak 2008 22:13

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Autor: Abdulazim el-Halefi Prijevod: Mr. Semir Imamović
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je podstakao na dobrovoljni post u sljedećim danima:

1 – Šest dana ševvala – Ebu-Ejjub el-Ensarij, radijalahu anhuma, prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ”Ko isposti ramazan, a zatim i šest dana ševvala, kao da je postio cijelu godinu.”

2, 3 – Dan Arefata za one koji nisu na hadždždu, ašura i dan prije

Ebu-Katade, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o postu Dana Arefata, i da je rekao: ”On briše grijehe u prethodnoj i narednoj godini.” Takoðer je pitan o postu Dana ašure. Za njega je rekao, da briše grijehe učinjene u prethodnoj godini.”[1]

Ummul-Fadl bintul-Haris, radijallahu anhuma, prenosi da su neki ljudi, u njenom prisustvu, na Dan Arefata, polemisali o Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, postu, jedni su tvrdili da posti, a drugi da ne posti. Kako bi ispitala, šta je prava istina, poslala sam mu posudu sa mlijekom. Kada mu je stiglo mlijeko, a bio je na svojoj jahalici, uzeo ga je i popio.”[2]

Ebu-Gatafan ibn-Tarif el-Murri kaže: ”čuo sam, Ibn-Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: ”Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Dan ašure, zapostio i pozvao svoje ashabe na post, rečeno mu je: ‘Allahov Poslaniče, ovaj dan svetkuju kršćani i židovi?!’ Do godine, ćemo, Ako Bog da, postiti ovaj dan i dan prije njega.” Nije ni došla sljedeća godina, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je već bio preselio na onaj svijet.”[3]

4 – Post većeg dijela mjeseca muharrema

Prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”najbolje je, poslije ramazana, postiti u muharremu, a najbolji namaz poslije propisanog je noćni namaz.”[4]

5 – Post većeg dijela mjeseca ša’bana

Aiša, radijallahu anhuma, kaže: ”Ne znam da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispostio iti jedan čitav mjesec, osim mjeseca ramazana, kao što mi nije poznato da je i u jednom mjesecu više postio od mjeseca šabana.”[5]

6 – Post ponedjeljkom i četvrtkom

Usama Ibn-Zejd, radijallahu anhuma, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: postio ponedjeljak i četvrtak, a kada je upitan o razlogu, rekao je: ”Ljudska djela se predočavaju Allahum dželle šanuhu, u tim danima.”[6]

7 – Tri dana u mjesecu

Abdullah ibn-Amr, radijallahu anhu, prenosi da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Posti u svakom mjesecu tri dana, jedno dobro djelo se destorostruko nagraðuje, to ti je kao da si čitavu godinu postio.”[7]

Lijepo da to budu 13, 14 i 15 dan u mjesecu. Ebu-Zerr, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”O Ebu-Zerre, ako budeš postio tri dana u mjesecu, neka to budu trinaesti, četrnaesti i petnaesti dan.”[8]

8 – Post svaki drugi dan (Davudov post)

Abdullah ibn-Amr, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Najdraži post Allahu, dželle šenuhu, je Davudov post, on je postio svaki drugi dan”[9]

9 – Deset dana zul-hidžeta
Hunejde ibn-Halid, prenosi od svoje žene, a ona od nekih Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, žena, da je rekla: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je postio devet dana zul-hidžeta, Dan Ašure, tri dana u svakom mjesecu, prvi ponedjeljak i četvrtak u mjesecu.”[10]

Bilješke:
[1] – Sahih (El-Irva’, 955.), Muslim (2/818/1162).

[2] – Muttefekun alejhi: Buharija (4/236/1988), Muslim (2/791/1123), Ebu-Davud (7/106/2424).

[3] – Sahih (Sahih ebi-davud, 2136.), Muslim (2/797/1134), Ebu-Davud (7/110/2428).

[4] – Sahih (Sahih ebi-davud, 2122.), Muslim (2/821/1163), Ebu-Davud (7/82/2412), Nesai (3/206), Tirmizi (1/274/436).

[5] – Muttefekun alejhi: Buharija (4/213/1969), Muslim (2/810/175, 1156), Ebu-Davud (7/99/2417).

[6] – Sahih (Sahih ebi-davud, 2128.), Ebu-Davud (7/100/2419).

[7] – Muttefekun alejhi: Buharija (4/220/1976), Muslim (2/812/1159), Ebu-Davud (7/79/2410) da bilježi bez srednje rečenice (jedno dobro djelo se destorostruko nagraðuje), Nesai (4/211).

[8] – Sahih (Sahihul-džami’, 7817.), Tirmizi (2/130/758), Nesai (4/222).

[9] – Muttefekun alejhi: Buharija (3/16/1131), Muslim (2/816/189, 1159), Nesai (3/214), Ebu-Davud (7/117/2431), Ibn-Madže (1/546/1712).

[10] – Sahih (Sahih ebi-davud, 2129.), Ebu-Davud (7/102/2420), Nesai (4/220).

Prvi put objavljeno: nedjelja, 17 Kolovoz 2008 16:33

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Semir Imamović
Ebu-Seid el-Hudri, radijallahu ‘anhu, pripovijeda: ”Neko je upitao: ”Allahov Poslaniče, da li nam je dozvoljeno da se abdestimo vodom iz bunara Budā’a?, tj. bunara u kojeg su ljudi bacali uginule pse, prljavštinu i ženske krpe (krpe koje su žene koristile u vrijeme mjesečnice). Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio: ”Voda je čista i ništa je ne može zaprljati (onečistiti).” (1)

Ocjena hadisa
Rekao je imam Tirmizi: ”Ovaj hadis je dobar. Ebu Usame (prvi u nizu prenosilaca, Hammad ibn Usame) je svojim lancem prenosilaca podigao kvalitet ovome hadisu, i prenio je verziju koja je bolja i kvalitetnija od svih ostalih verzija.” (2)Šajh Nasirudin el-Albani ocijenio je ovaj hadis vjerodostojnim. (3)Hafiz Ibn Hadžer u ”Et-telhisu” zabilježio je predaju koja se može smatrati potporom (šahid) ovom hadisu, i naveo je da su Ahmed, Jahja ibn Mein i Ibn Hazm ovaj hadis ocijenili vjerodostojnim. (4)

Opća pravna pitanja
Neki teoretičari islamskog prava ovaj hadis navode kao primjer za specifikaciju općeg kur’anskog ili hadiskog iskaza konsenzusom (jednoglasnim mišljenjem islamskih učenjaka). Naime, i više je nego očito da Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi ”ništa je ne može zaprljati” sugeriraju općenitost, tj. nepostojanje situacije u kojoj se voda može zaprljati (onečistiti), bez obzira s čim se pomiješala i u kojoj količini i formi to bilo. Nasuprot tome, imamo jednoglasan stav islamskih učenjaka da se voda u koju je upala nečistoća i promjenila neko od njenih fizičkih svojstava (boju, okus ili miris) smatra nečistom, i izdvaja se iz ovog općeg propisa, tako da u konačnici imamo specificiranje općeg iskaza konsenzusom učenjaka (5).
Drugi opet smatraju da uzrok specifikacije u ovom slučaju nije isključivo i jedino konsenzus, nego da postoje drugi iskazi koji ukazuju na to da je nečisto sve ono što, u kontaktu s nečistoćom, doživi fizičku promjenu, kao što su riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Kada voda dostigne količinu od dva vrča, nečistoća je ne može zaprljati.” (6) Ovdje je bitno naglasiti da učenjaci koji zagovaraju i podržavaju mogućnost specifikacije općeg iskaza konsenzusom, dodatno pojašnjavaju da se ovdje ne radi o specifikaciji svetog (božanskog) iskaza ljudskim (profanim) mišljenjem, u ovom slučaju mišljenjem do kojeg je više učenjaka, neovisno jedni o drugima, došlo svojim subjektivnim tumačenjem, nego argumentom (iz Kur’ana i Sunneta), na kojeg su se tom prilikom pozvali.(7) Nema ništa sporno u tome da jedan vjerski iskaz specifikuje drugi, ili da ga dodatno pojasni.

Propisi

1. Voda se, u šerijatsko-pravnom smislu, smatra čistom, i može poslužiti kao sredstvo za odstranjivanje fizičkih nečistoća sa tijela i odjeće, bilo da se radi o težem obliku nečistoće, kao što je u slučaju pseće pljuvačke, bilo da se radi o blažoj formi, kao što je slučaj sa mokraćom muškog djeteta, koje se hrani majčinim mlijekom, bilo o formi između ovih dviju, kao što je slučaj sa svim ostalim vrstama fizičkih nečistoća. Također vodu je, na osnovu navedenog hadisa, dozvoljeno koristiti i u svrhu pravnog čišćenja (abdesta i gusula). Da voda ima ovakvu funkciju, slažu se sve relevantne pravne škole u islamu(8) .

2. Dvije su vrste vode, čista i nečista. Čista je ona koja je zadržala svoju osnovnu formu ili je doživjela određenu promjenu u kontaktu sa nečim što je čisto, kao što su sapun, zemlja, ali je i dalje zadržala opću formu vode, dok je nečista voda ona koja je doživjela promjenu u kontaktu sa nečistoćom. Na ovakvu pravnu klasifikaciju vode ukazuju vjerodostojni hadisi, između ostalog i ovaj hadis, s druge strane, klasifikacija koja spomenutim vrstama dodaje i treću a to je čista ali ne i čisteća voda(9) , nema jasno uporište u kur’anskim i poslanikovim iskazima koji se bave ovom temom, nego je plod pravničkog promišljanja i razumijevanja tih iskaza. Jer da je tako, da postoji ova međuvrsta, Poslanik, sallallhu ‘alejhi ve sellem, ne bi kategorično ustvrdio ”da je voda čista i da je ništa ne može zaprljati (onečistiti).”(10)

3. U nekim verzijama ovog hadisa postoji dodatak: ”… osim ukoliko nečistoća, koja updane u nju, ne promjeni njen miris, okus ili boju.”(11) Iz ovog dodataka razumije se da samo ona nečistoća koja dođe u direktni kontakt sa vodom, tj. upadne u nju, može zaprljati vodu, ukoliko promijeni jedno od njenih svojstava. Ako bi voda promjenila okus, miris ili boju zbog nečistoće koja se nalazi van nje, u njenoj blizini (recimo da se u blizini rijeke ili mora nalazi lešina), smatrat će se idalje čistom.

4. Ukoliko se voda zaprlja nečistoćom, ispravno je i legitimno poduzeti bilo koji korak koji će je vratiti u prvobitno stanje ili pomoći u odstranjivanju nečistoće, jer u teoriji šerijatskog prava važi pravilo ”da propis važi dok postoji pravni razlog za to”. Recimo, dozvoljeno je nečistoću neutralizirati upotrebom hemikalija, ili pustiti da prirodni agensi (zrak, vjetar, sunce) djeluju u tom pravcu, ili odstraniti samo onaj dio vode koji je zahvaćen nečistoćom, ukoliko je njen uticaj ograničen na taj dio vode, ili zaprljanoj vodi dodati određenu količinu vode koja će joj pomoći da ”prevlada” nečistoću ili je razgradi, ili na bilo koji drugi način.(12)

Bilješke:

1- Ahmed, 3/31., Ebu-Davud, br. 66., Tirmizi, br. 66., Nesai, 326.
2 – Sunen Et-Tirmizi.
3 – Irvaul-galil, 1/45.
4 – Et-Telhisu-l-habir, str., 3., 4.
5 – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/58.
6 – Ebu-Davud, br. 63., Tirmizi, br. 67., Nesai, br. 52., Ibn-Madže, 517.
7 – Me’alimu usulil-fikhi ‘inde ehli-s-sunneti vel-džemā’ati, 430.
8 – El-Idžma’, Ibn El-Munzir, str. 2.
9 – Ovo je mišljenje kojeg zastupaju pravnici hanbelijske, malikijske i šafijske pravne škole. (Pogledaj: hnabelijski mezheb: El-Hidaje, 1/10., El-Mugni, 1/13., El-Insaf, 1/21.; malikijski mezheb: El-Kafi, Ibn Abdulberr, 1/155., El-Išraf, 1/2, Ez_zehire, 1/168.; šafijski mezheb: El-Umm, 1/3, El-Medžmu’, 1/84., Mugnil-Muhtadž, 1/17.)
10 – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/61.
11- Ibn Madže, 521., Bejheki, 1/259, od Ebu-Umame el-Bahilija, radijallahu ‘anhu. Lanac ovog hadisa je slab jer ga je samo Rešdin ibn S’ad – jedan od njegovih prenosilaca – prenio u formi merfu’a. Rekao je Ebu-Hatim: Rešdin ibn S’ad nije pouzdan prenosilac hadisa, a ispravno je da je ovaj hadis mursel, tj. postoji prekid u lanci između tabiina i Poslanika, sallallahu ‘aljehi ve sellem. (Et-Telhis, 1/14., 15, ‘Ilelul-hadisi, 1/44.). I pored slabosti ovog dodatka, islamski učenjaci su složni u pogledu njegovog značenja, tako da se može reći da je ovo jedan od slučejeva u kojem su se učenjaci usaglasili oko značenja hadisa, kojeg su hadiski stručnjaci okvalificirali slabim.
12- Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/63.

Saff br. 284.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/