Enes, radijallahu anhu, kazuje: “Neki je čovjek zovnuo drugog čovjeka, dok smo bili na mezarju Bekia: ‘Ebul-Kasime!’, pa se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo, ali je onaj čovjek rekao: ‘Allahov Poslaniče, nisam tebe zvao, zvao sam toga i toga čovjeka.’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Nadijevajte moje ime, ali nemojte nikome davati moj nadimak. “‘1

Džabir, radijallahu anhu, govorio je: “Neki je ensarija dobio sina i nadjenuo mu ime El-Kasim, pa su mu neki ljudi rekli: ‘Nećemo ti učiniti čast zovući te Ebul-Kasim!’ On je otišao kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i požalio se na to, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Neka se tvoj sin zove Abdurrahman. “‘2

U drugoj verziji stoji: “Neki je ensarija dobio sina i nadjenuo mu ime El-Kasim, pa su mu ljudi rekli: ‘Nećemo te zvati Ebul-Kasim sve dok u vezi s tim ne upitamo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem!’ A kada su ga upitali, on je odgovorio: ‘Nadijevajte moje ime, ali nemojte davati moj nadimak. ••3

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, govorio je da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao i ovo: “Možete nadijevati moje ime, ali nemojte davati moj nadimak. “4

Tu je i njegova izjava: “Resulullah je, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da čovjek objedini Poslanikovo ime i nadimak, pa da se zove Muhammed Ebul-Kasim.”5

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, učenjaci imaju sedam mišljenja o davanju nadimka Ebul-Kasim, i to: prvo, to nije dopušteno ni u kojem slučaju, bez obzira na to zvao se taj čovjek Muhammed ili ne; drugo, zabrana je derogirana; treće, to nije zabranjeno već je pokuđeno; četvrto, to je zabranjeno samo onom čovjeku koji se zove Muhammed, odnosno Ahmed; peto, to je zabranjeno općenito, a djetetu je zabranjeno nadjenuti ime El-Kasim, e da njegov otac ne bi imao nadimak Ebul-Kasim; šesto, zabranjeno je djetetu nadjenuti ime Muhammed, bez obzira na to imao njegov otac nadimak ili ne; i, sedmo, to je bilo zabranjeno samo za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.6

Drugo, a prioritetno je mišljenje onih učenjaka koji smatraju da je davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjeno u svakom slučaju. Smatram da je to tako zbog nekoliko razloga.

Prvo, ne postoji autentičan i mjerodavan dokaz koji se može suprotstaviti hadisima u kojima se jasno zabranjuje da sebi čovjek da nadimak Ebul-Kasim. “Brojniji su i ispravniji oni hadisi u kojima se davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjuje općenito”, primjećuje El-Bejheki.7 On je rekao i ovo: ” … a hadisi koji općenito zabranjuju davanje nadimka Ebul-Kasim brojniji su i ispravniji.”8

Drugo, derogaciji se pribjegava samo u kombinaciji kada se naoko oprečni hadisi ne mogu uskladiti (a ovi se dokazi mogu uskladiti), i kada se ne zna koji je od dva hadisa prije a koji kasnije izrečen.

Treće, oni učenjaci koji kažu da je davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjeno samo onome čovjeku koji se zove Muhammed, odnosno Ahmed (kako ne se bi objedinili Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, ime i nadimak), povode se za slabim, Džabirovim, radijallahu anhu, hadisom koji ne može važiti kao argumet: “Ko nosi moje ime, ne može imati moj nadimak, a ko ima moj nadimak, ne može nositi moje ime”9, u drugoj verziji stoji: “Moj nadimak može imati onaj ko nema moje ime, a moje ime može imati onaj ko nema moj nadimak.”10 Ovi, slabi hadisi ne mogu se pretpostaviti navedenoj Ehu Hurejrinoj, radijallahu anhu, izjavi: “Resulullah je, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da čovjek objedini Poslanikovo ime i nadimak, pa da se zove Muhammed Ebul-Kasim”, jer se iz nje jasno zaključuje da je davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjeno, a dopušteno je nadjenuti Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, ime, i to je ispravno. Moramo još naglasiti da se iz ove njegove izjave ne može razumjeti da je čovjeku koji se ne zove Muhammed, odnosno Ahmed dopušteno uzeti Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, nadimak Ebul-Kasim.

Četvrto, nije utemeljeno mišljenje onih učenjaka koji su rekli da se iz hadisa u kojima se zabranjuje davanje nadimka Ebul-Kasim može razumjeti da je to pokuđeno, to je neprihvatljivo zbog neutemeljenosti dokaza i načina dokazivanja.

Naime, oni su to dokazivali slabim predanjem u kojem stoji da je Aiša, radijallahu anha, ispričala: “Neka je žena došla kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i kazala: ‘Allahov Poslaniče, rodila sam sina i nadjenula mu ime Muhammed, a dala mu nadimak Ebul-Kasim, pa mi je neko rekao da ti time nisi zadovoljan’, na šta joj je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: ‘A zbog čega bi bilo dopušteno nadijevanje mog imena, a davanje mog nadimka zabranjeno?!’, ili je rekao: ‘A zbog čega bi bilo zabranjeno davanje mog nadimka, a nadijevanje mog imena dopušteno?! “‘11

Učenjaci su konstatirali da je ovaj hadis munker, izuzetno slab, i ne može se pretpostaviti jasnim, autentičnim hadisima. El-Bejheki veli: “Hadisi koji iziskuju da je davanje nadimka Ebul-Kasim općenito zabranjeno ispravniji su i brojniji od El-Hadžebijevog predanja, pa se postupa prema njima, a ovo se predanje odbacuje.”12

A o tome je prije njega govorio imam El-Buhari, kada je rekao: ” .. .i hadisi ispravnija su predanja koja nose značenje hadisa: ‘Nadijevajte moje ime, ali nemojte davati moj nadimak.”13

A kada se radi o njihovom neispravnom dokazivanju, primjer je Alijino, radijallahu anhu, predanje: “Upitao sam: ‘Allahov Poslaniče, šta misliš, ako nakon tvoje smrti dobijem sina, mogu li mu nadjenuti ime Muhammed, a dati mu tvoj nadimak?’ Na to mi je odgovorio: Možeš’, i u tome je bila povlastica isključivo meni.”14

Ovaj hadis onu zabranu ne može spustiti na stupanj mekruha, jer je Alija, radijallahu anhu, znao da je zabranjeno dati nadimak EbulKasim, pa je od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i tražio dopuštenje, te je dopustio njemu, ali ne i ostalim ljudima. U verziji koju je zabilježio Et-Tahavi stoji da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘To je povlastica isklJučivo tebi, ali ne i ostalim gudima. ” Drugim riječima, da je to bilo pokuđeno, tada se ne bi moglo reći da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dao Aliji, radijallahu anhu, povlasticu.

Između ostalih islamskih učenjaka, pitanje je na ovaj način shvatio i Ibn Kajjim el-Dževzijja, koji veli: “Cinjenica da je Alija, radijallahu anhu, rekao da je dobio samo povlasticu u vezi s uzimanjem nadimka Ebul-Kasim, ukazuje nam na to da uzimanje tog nadimka ostaje zabranjeno drugim ljudima, a Svevišnji Allah najbolje zna.”15

Evo šta o tome kaže Ibn Hadžer: “Imam Et-Taberi rekao je: ‘Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dopustio je Aliji da svom sinu da nadimak Ebul-Kasim, i to je pokazatelj da je to pokuđeno, tj. da nije zabranjeno. Dokaz je za to i činjenica da su ashabi dopustili Aliji da svome sinu da taj nadimak, a to ukazuje na činjenicu da su ashabi razumjeli da hadisi u kojima se zabranjuje davanje nadimka EbulKasim iziskuju da je to samo pokuđeno.’ Međutim, ovom njegovom obrazloženju može se prigovoriti na sljedeći način: poenta nije sadržana samo u tome, jer su ashabi, možda, znali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, glede toga dao povlasticu samo Aliji, radijallahu anhu (što se može razumjeti iz nekih verzija onog hadisa), ili su smatrali da je zabrana važila samo za vrijeme Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života, i to je utemeljenije mišljenje, rim prije jer su Talha b. Ubejdullah i neki drugi ashabi svojoj djeci nadijevali ime Muhammed, a davali nadimak Ebul-Kasim. Imam Et-Taberani tvrdio je da je Talhinom sinu taj nadimak dao lično Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”16

Peto, nije utemeljeno ni mišljenje onih učenjaka koji, povodeći se za navedenim Alijinim, radijallahu anhu, predanjem, smatraju da je davanje nadimka Ebul-Kasim bilo zabranjeno samo za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Već smo rekli da se ona povlastica odnosila samo na Aliju. Prema tome, pogrešno je dokazivanje ovim hadisom da davanje nadimka Ebul-Kasim nije problematično. Doduše, neki su ashabi svojoj djeci davali taj nadimak, međutim, ničije se riječi ne mogu pretpostaviti Resulullahovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu. Razmatrajući ovo pitanje, imam je El-Bejheki, 9/310, zapisao: “Ograničavanje zabrane davanja nadimka Ebul-Kasim na Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, život, odnosno dokazivanje da se to odnosi na onoga ko objedini Resulullahovo, sallallahu alejhi ve sellem, ime i nadimak, i to nakon njegove smrti – primjer je na koji se odnosi Šafijeva izjava: ‘Ničije riječi koje su oprečne sunnetu ne mogu se uzeti za dokaz’, a Svevišnji Allah najbolje zna.”

Šesto, neki su učenjaci zabranjivali čak i nadijevanje imena Muhammed, povodeći se za Enesovim, radijallahu anhu, predanjem u kojem stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zar ćete svojoj djeci nadijevati ime Muhammed, a kasnije ih proklinjati!”17

Imam Ibn Kajjim el-Dževzijja razmatrao je ovo pitanje i ustanovio: “Neki ljudi do čijeg se mišljenja ne drži smatrali su da je nadijevanje imena Muhammed zabranjeno, analogno zabrani davanja nadimka Ebul-Kasim. Ispravno je mišljenje da je nadijevanje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, imena dopušteno, a davanje njegovog nadimka zabranjeno, pogotovo je to bilo zabranjeno za vrijeme njegovog života, a objedinjavanje tog dvoga također je zabranjeno. I zbog toga kažemo da je prioritetno mišljenje, u vezi s ovim pitanjem, da je to općenito zabranjeno. Taj je stav, po autentičnom predanju, prenesen od Šafija, koji je izjavio: ‘Nikome nije dopušteno da sebi da nadimak Ebul-Kasim, bez obzira na to zvao se on Muhammed ili nekako drukčije’, stoji u El-Bejhekijevom djelu EsSunen, 9/309.”18 A poslije tog citata El-Bejheki je izjavio: “Također smo zabilježili predanje od Tavusa el-Jemanija, Allah mu se smilovao, koje govori o ovom pitanju.”

Evo šta o tome veli Ibn Ehu Džemra: ” … međutim, najpreče je i najobjektivnije prihvatiti prvo mišljenje (tj. da je davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjeno općenito) , jer je u tome čistota predostrožnost za čovjeka.”19

Ja velim da se i iz Resulullahovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ‘Ja sam Ebui-Kasim, Allah dqje, a ja rasporeilrgem” (dio nekih navedenih hadisa) može naslutiti da samo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, polaže pravo na nadimak Ebul-Kasim, tj. da je to njegova posebnost, a Svevišnji Allah najbolje zna.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Nemojte huliti Tubbaa jer je on bio musliman. ”18

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, zabranjeno je huljenje Tubbaa, Svevišnji je Allah osudio samo njegov narod, a ne njega: “Jesu li silniji oni ili narod Tubba i oni prije njega? – njih smo uništili jer su nevjernici bili” (Ed-Duhan, 37) . Također: ” …i stanovnici Ejke i narod Tubba; svi su oni poslanike lažnim smatrali i kaznu Moju zaslužili” (Kaf, 14).

Možda će neko pomisliti da je Tubba bio nevjernik, kao i njegov narod, a nije tako, on je bio musliman. Aiša je, radijallahu anha, govorila: “Tubba je bio dobar čovjek. Zar svijet ne shvata da je Svevišnji Allah osudio njegov narod, a ne njega!”19

Drugo, u hadisu je očit dokaz da se časni Kur'an ne može ispravno razumjeti bez oslanjanja na autentične hadise i shvatanje ashaba, radijallahu anhum.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Ibn Omer, radijallahu anhu, pripovijeda da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, prošavši pored Hidžra9, rekao: “Nemojte prolazti kroz mjesto onih koji su btli nepravedni, osim ako plačete, e da vas ne zadesi ono što je njih zadesilo “, pa je, jašući, prekrio lice ogrtačem. 10

Ovaj isti ashab kazuje: “Ljudi su s Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, stigli u Hidžr, mjesto gdje je živio narod Semud, pa su napunili mješine vodom iz njihovih bunara i zamijesili tijesto tom istom vodom. Na to im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zapovijedio da vodu iz mješina proliju, a da onim tijestom nahrane deve; predložio im je da mješine napune vodom iz drugog bunara na kojem su se napajale deve.”11

Tu je i njegovo predanje: “Kada je riječ o Hidžru, Resulullah je, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Nemojte prolaziti kroz mjesta uništenih naroda, osim ako plačete, a ako ne možete zaplakati, onda to mjesto zaobiđite, e da vas ne zadesi ono što je njih zadesilo. “12

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, zabranjeno je posjećivanje naselja uništenih naroda, osim ako čovjek plače, jer bojati se da čovjeka ne zadesi kazna koja je njih zadesila.

O tome je El-Begavi prenio sljedeću El-Hattabijevu izjavu: “Onaj ko stupi u mjesto naroda koji je uništen utjerivanjem u zemlju ili na bilo koji drugi način a ne plače, bilo iz sažaljenja prema njima ili iz straha od slične kazne, takav je čovjek tvrda srca i nije skrušen, te niko ne može garantirati da ga neće zadesiti ono što je njih zadesilo.”13

Drugo, zabranjeno je čak upotrebljavanje vode u takvim mjestima. Dokaz je za to navedeno predanje, a u njemu stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima zabranio upotrebu te vode, odnosno naredio im je da tijesto zamiješena s onom vodom daju devama.

Ibn Hadžer veli: “Kao što je zabranjeno upotrebljavanje vode iz bunara naroda koje je Svevišnji Allah uništio zbog nevjerstva, zabranjeno je upotrebljavanje svega drugog što je u smislu vode.”14

Treće, El-Begavi zapaža: “U hadisu je dokaz da mjesta takvih naroda nije dopušteno nastanjivati, jer, dok je u njima, čovjek ne može uvijek plakati, a zabranjeno je u njima biti a ne plakati.”15

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Prvo, pagani su u predislamskom periodu smatrali da se sunce i mjesec pomračuju, odnosno da se zvijezde gase zbog smrti velikana, a to je iznošenje laži na Svevišnjeg Allaha.

Dogodilo se da se sunce pomračilo onog dana kada je umro Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sin Ibrahim, i narod je pomislio da se sunce pomračilo zbog njegove smrti. Zato je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio šta je ispravno vjerovanje kada je riječ o toj pojavi. Rekao je da se radi o Allahovom, dželle šanuhu, znamenju pomoću kojeg Svevišnji Allah zastrašuje ljude, odnosno upozorio je da se sunce i mjesec ne pomračuju zbog nečije smrti niti zbog rođenja.

Drugo, kada se dogodi pomračenje sunca ili mjeseca, obaveza je požuriti u džamiju radi namaza, zikrullaha i traženja oprosta, a moraju se činiti i druga dobra djela, kao, naprimjer, oslobađanje robova, udjeljivanje milostinje itd.

PROČITAJTE VIŠE DETALJA OVDJE: 

https://pitajucene.com/pitanje/da-li-se-pomracenje-sunca-ili-mjeseca-dogadja-zbog-necije-smrti-ili-zbog-necijeg-rodjenja/

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf