Pokajanje i tevba je nešto što Allaha dž.š., raduje, i što voli i što mu je drago, shodno predaji: „Allah se više obraduje pokajanju Njegovog roba, nego što bi se neko od vas obradovao pronalasku svoje izgubljene deve u pustinji bez vode i plodova!“

Brojne su predaje koje govore o vrijednosti tevbe i pokajanja Allahu dž.š., poput:

Enes bin Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.a., rekao: “Allah, dž.š., rekao je (u hadis-i kudsijji): – Čovječe, sve dok Me moliš i Mojoj milosti se nadaš opraštat ću ti grijehe koje si počinio i neću im pridavati važnost. Čovječe, kada bi imao grijeha koliko ima oblaka na nebu, a nakon toga Me zamolio da ti oprostim, Ja bih ti oprostio i ne bi im nikakvu važnost pridao. Čovječe, kada bi došao pred Mene sa grijesima velikim poput Zemlje, a nisi Mi pripisivao druga, Ja bih te obasuo sa isto toliko oprosta.” (Ahmed, 20961)

„Zaista Allah dž.š., drži Svoju ruku ispruženu tokom cijele noći, primajući pokajanje onih koji su griješili danju, a danju pruža ruku, primajući pokajanja onih koji su griješili noću, sve dok sunce ne izađe sa zapada (kao jedan od predznaka Sudnjeg dana).“

„Ko se pokaje prije nego što sunce izađe sa zapada, Allah će primiti njegovo pokajanje.“

„Zaista Allah prima pokajanje Svoga roba, sve dok mu duša ne dođe do grla!“

„Doista neki rob počini grijeh pa kaže: “Bože oprosti mi grijehe jer samo Ti grijehe opraštaš“. Nakon toga opet počini grijeh pa kaže: “Bozže oprosti mi grijehe jer samo Ti grijehe opraštaš“ – nakon toga on opet počini grijeh pa kaže: “Boze oprosti mi grijehe jer samo Ti grijehe oprastas !“ Onda Allah Svemilosni rekne: “Moj rob zna da ima Gospodara Koji kažnjava zbog grijeha i Koji grijehe prašta pa neka čini sto zeli.“

„Svi ste vi griješnici a najbolji griješnici jesu oni koji se kaju!“

„Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da ne grijesite, pobojao bih se za vas nečeg što je gore i teže od griješenja. To je samoljublje i egoizam.“

“O robovi Moji, vi grijesite i nocu i danju, a Ja grijehe prastam i na njih se ne obazirem. Zato Me za oprost molite i Ja ću vam ga podarit.“

Gubljenje nade u Allahovu dž.š., milost i njegov oprost je jedan od velikih grijeha kojeg čovjek može počiniti ! Allah dž.š., to zabranjuje riječima : «Reci: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On doista, mnogo prašta milostiv je.” (Ez-Zumer, 53)

Pogledaj kako im se Allah dž.š., obraća riječima: “O robovi Moji” – kako bi im srca raznježio i duše razveselio. Posebno su istaknuti oni koji su “mjeru prevrsili” – “ellezine esrefu“, jer su oni učinili jako mnogo loših djela i prijestupa. Ako se na ovaj nacin Uzviseni obraća onima koji su prekomjerno grijesili, sta je onda sa drugima ? Njima Svemilosni zabranjuje ocaj i gubljenje nade u oprost, te ih obavjestava kako ce On oprostiti sve grijehe onome ko se pokaje, i velike i male, ozbiljne i bezazlene. Potom se Allah dž.š., opisao određenim atributima koji upućuju na savršenstvo Njegovih osobina, a to su da On “mnogo prasta i On je milostiv”.

Trebamo biti sretni i radosni zbog Njegovih rijeci:

“I nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima prastaju – a Allah voli one koji dobra djela cine: i za one koji se, kad grijeh pocine ili kad se prema sebi ogrijese, Allaha sjete i oprost za grijehe zamole – a ko ce oprostiti grijehe ako ne Allah ? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih ceka nagrada – oprost od Gospodara njihova i dzennetske basce, kroz koje ce rijeke teci, u kojima ce vjecno ostati, a divne li nagrade za ne koji budu tako postupili“! ( Alu Imran, 133 – 137.)

Trebamo biti sretni i zbog rijeci:

“Onaj ko kakvo zlo ucini ili se prema sebi ogrijesi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naci ce da Allah prasta i da je milostiv.” (En-Nisa, 110.)

“Ako se budete klonili velikih grijeha, onih koji su vam zabranjeni, Mi cemo preci preko manjih ispada vasih i uvest cemo vas u divno mjesto.” (En-Nisa, 31.)

“A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naredjenju, pokoravali. A da oni koji su se sami prema sebi ogrijesili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv“. (En-Nisa, 64.)

“Ja cu sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela cini, i koji zatim na Pravom putu istraje.” (Ta-Ha, 82.)

Da li ti je tevba primljena ili nije – znaćemo po ovome ajetu: «Ja ću sigurno oprostiti onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na pravom putu istraje.» (Suretu Ta Ha, 82.)

Istikamet i ustrajnost na pravome putu je znak toga da je tevba jednog čovjeka primljena!

Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Sejh Halid b. Su’ud el-Bulejhid, Član Naučne Saudijske Organizacije za Sunnet je napisao sljedeci tekst:

Situacije u kojima je, po islamu, ženi dozvoljeno da traži razvod braka

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova; neka je salevat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu i na njegove ashabe i na sve one koji slijede njegov put do Sudnjega Dana.

Osnova, kada je u pitanju brak, jeste vladavina ljubavi, sloge i međusobnog razumjevanja međ’ supružnicima, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „Od Njegovih znakova jeste i to što je od vas druge vaše stvorio, kako bi se uz njih smirili, i dao je da među vama vlada ljubav i samilost; doista su u tome znaci za one koji razmišljaju!“ (el-Rum, 21.)

Razvod braka je propisan-dozvoljen u posebnim i specifičnim situacijama, koje su nespojive sa srećom i uživanjem, kada život više liči na patnju koja se ne može podnijeti, ili na međusobno izbjegavanje bračnih drugova, koji se nikako više ne mogu složiti.

Situacije u kojima se dozvoljava ženi traženje razvoda jesu sljedeće:

1. Ako je ženi ogavan izgled (halk), ili moral (huluk), njenog muža, i to je stiglo do tog stepena da se više ne može živjeti sa time, jer joj je muž postao poput nekoga od mahrema, pa makar taj čovjek i bio dobar u pitanjima dina-vjere. Dozvoljeno joj je tražiti razvod braka od njega, pa ako joj, iz dobročinstva svoga, to dozvoli – to će se smatrati razvodom, a ako joj bude tražio protunaknadu to će se smatrati „el-Hul’om“, shodno hadisu Ibnu Abbasa r.a.: Žena Sabita b. Kajsa r.a., je došla Poslaniku s.a.w.s., rekavši: O Allahov Poslaniče, ne zamjeram Sabit b. Kajsu niti ahlak niti din, ali mrzim kufr nakon primanja islama (tj. grijeh neposlušnosti prema mužu). Poslanik s.a.w.s., reče: Hoćeš li mu vratiti baštu koju ti je poklonio? Da – odgovori ona. Poslanik s.a.w.s., reče Sabitu: Prihvati baštu zauzvrat, i razvedi je!“ (Buhari)

2. Ako žena ne bude zadovoljna vjerom svoga muža, gdje će trpjeti štetu na vjerskoj osnovi ako ostane zajedno s njim, u slučaju da joj je muž fasik-griješnik, koji ne izvršava farzove-naredbe, ili pak konzumira opojna sredstva, ili je poznat po činjenju nemorala i ogavština, ili traži od nje da se otkriva i da čini zabranjena djela, uz činjenje ostalih velikih i teških grijeha, dok će ona raditi na tome da ga popravi, pa ako joj, nakon uloženog truda, to ne pođe za rukom, dozvoljeno joj je da mu traži razvod braka, a nekada će joj to biti i obaveza, shodno interesu njene vjere, pa ako ne bude htio razvesti je – svoj slučaj će prijaviti vlastima-državi (hakim), kako bi je država razvela od njega, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ne smije se trpiti niti nanositi šteta!“ (Ibnu Madždže)

3. Ako će zbog zajedničkog života žena trpiti fizičku ili psihičku štetu, u slučaju da je njen muž zulumćar koji je napada, bije, tuče, psuje, vrijeđa, ne poštuje je i ne cijeni, ili je psihički zlostavlja i vrijeđa, i u čast joj dira, i sa njome se ophodi kao sa robom, i sve navedeno se dešava često i u kontinuitetu; ona ga savjetuje, opominje, pokušava ga popraviti, pomagajući se sa ljudima od utjecaja i dobre volje pri svemu tome; ako sve to pomogne elhamdulillah, a ako sve to ne bude od pomoći, tražiće razvod od njega i spašavaće se od njegova zla!

4. Ako muž ne bude ispunjavao svoje obaveze prema ženi, pa bude tvrdica i cicija, uskraćujući joj neophodnu nafaku i izdržavanje, ili joj sa te strane ni malo pažnje ne poklanja, ili ne spava s njom, što joj pričinjava štetu i izlaže je fesadu i nemoralu, ili joj ne obezbjeđuje stan kakav njoj dolikuje po adetu dotičnog mjesta, ili je izbjegava i ne boravi kod nje u kući bez opravdanog razloga. Ona će tražiti svoja prava od njega, podsjećajući ga na Allaha dž.š., i na Njegovu kaznu – pa ako ne izvrši svoje obaveze i ne dadne joj njena prava ili se ne dogovori sa njom u vezi toga – dozvoljeno joj je tražiti razvod braka zbog neispunjavanja svojih prava u toj bračnoj zajednici.

Što se tiče ostalih situacija koje se često dešavaju među supružnicima u njihovom svakodnevnom životu poput svađa ili zavisti ili razilaženja u mišljenju i stavu ili nekomuniciranja s ostatkom familije ili slabljenja ljubavi – ženi nije dozvoljeno da zbog ovih stvari traži razvod braka od svoga muža, zbog toga što kuće i familije uglavnom počivaju na ljudskotini i lijepom suživotu a ne na ljubavi, kako nam to potvrđuje imam Šafija rhm.. Bračni život nije pošteđen talasanja i problema, i to nije bio slučaj ni sa kućom Poslanika s.a.w.s., niti njegovih ashaba!

Zbog svega navedenog se bilježi izričita zabrana i žestoka prijetnja svakoj onoj ženi koja zatraži razvod braka bez šeri’atski opravdanog i ubjedljivog razloga. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Koja god žena zatraži razvod od svoga muža bez šeri’atski opravdanog razloga – džennetski miris je takvoj ženi zabranjen!“ (Sahih. Ebu Davud, Tirmizi, Ibnu Madždže, Darimi, Ibnu Hibban)

Stoga je obaveza svakoj ženi – muslimanki – da se boji Allaha dž.š., i da zastane na Njegovim granicama, i da ne traži razvod braka za svaku sitnicu, kako ne bi bila jedna od onih na koje se odnosi prethodno citirani hadis Muhammeda s.a.w.s., te kako ne bi, na taj način, zaslužila Allahovu dž.š., srdžbu!

Ženi također nije dozvoljeno da traži razvod braka od svoga muža onda ako njen muž, pored nje, oženi drugu ženu, jer je taj postupak od strane muža propisan i dozvoljen vjerom, i na to šeri’at ne gleda kao na štetu, izuzev ako neka žena nije to uslovila prije stupanja u brak, ili pak prva žena bude trpjela dinsku ili dunjalučku štetu od strane muža zbog postojanja druge žene – kako smo to na početku pojasnili.

Sva priča do sada je kružila samo oko dozvoljenosti toga da žena traži razvod braka, a što se tiče same realizacije toga to će ovisiti o vaganju između koristi i šteta koje će nastati onda ako dođe do razvoda braka, uz šta se mora staviti akcenat i na hal i situaciju same žene nakon razvoda braka, kao i na hal i situaciju djece i njihov sveukupni socijalni status.

Pametna žena neće brzati niti će žuriti kada je donošenje ovako krupne odluke u pitanju, i to će činiti samo nakon konsultacija sa mudrim, učenim, pametnim i dobrim ljudima, i to nakon sagledavanja sveukupne situacije i posljedica toga čina, pogotovo ako se imaju sitna djeca.

Žena ne treba pristupati zahtjevu za razvod braka izuzev u velikoj nužda situaciji, kako bi nastojala očuvati svoju porodicu i djecu od gubljenja i socijalnog, moralnog i vjerskog zastranjivanja, što se dešava velikom broju razvedenih brakova.

Onaj ko malo bolje razmotri brojne tužbe i optužbe kako sa strane muževa tako i sa strane njihovih supruga primjetiće da se puno pretjeruje i da u globalu te optužbe ne odgovaraju činjeničnom stanju, i da je u globalu to bio zahtjev za savršen i perfektan brak, što je teško ili gotovo nemoguće postići!

Familija muža može mnogo doprinjeti u rješavanju njegovih bračnih problema, jer ako su oni bili razlog problemu, a žena se maksimalno trudi po pitanju njih – trebaju se savjetovati i nasihatiti, pa ako se poprave elhamdulillah, a ako se ne poprave – ženi nije obaveza da sa njima održava šeri’atske veze izuzev ako hoće dobrovoljno činiti im dobročinstvo. Neće ih posjećivati izuzev ako su u pitanju neke familijarne prigode i redovi shodno adetu tog mjesta, kako bi sa sebe otklonila priče „dokonih“ (sufeha’)!

Sve u svemu, ako se na tebe odnosi neka od navedenih četiri tačaka, gdje je šteta očevidna i situacije nesnošljiva i teška – dozvoljeno ti je traženje razvoda braka, a ako se ni jedna od prethodne četiri situacije ne odnose na tebe, nije ti halal i nije ti dozvoljeno da tražiš razvod braka! Obaveza ti je da saburaš i da doviš, i da sa ljudima postupaš lijepo radi Allaha dž.š. – a Allah je taj koji situacije i halove mijenja!

Sallallahu ala nebijjina Muhammed ve alihi ve sahbihi ve sellem

Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam wr wb!

Islam je došao radi upute čovječanstva dobroti, ljepoti i pravome putu; islam traži od ljudi da streme svakoj vrsti perfekcije i savršenosti, sprovodeći Božiju uputu i mudrost u svom svakodnevnom životu, usklađujući svoj um i razum, svoju dušu i tijelo, svoje stavove, misli i osjećaje, sa Allahovim dž.š., propisima i odredbama.

Nije bilo dovoljno dostaviti Objavu samo Muhammedu s.a.w.s., već je lično on bio najviše angažovan i zadužen za dostavljanje Božije riječi ljudima na Zemlji, anakon njega tu obavezu prenošenja Božije upute preuzimaju ashabi, pa zatim oni koji se za njima povode, pa oni koji se za njima povode sve do naših dana.
Dostavljanje Božije Objave je nužno – ali ono samo po sebi nije cilj, već je cilj svega sprovedba Allahove dž.š., riječi na Zemlji, u svakoj sveri našega života, te živjeti i umirati u skladu sa Allahovom voljom svakog tipa.

Najbolji način pomoću kojeg se Allahova dž.š., Objava može sprovesti na zemlji jeste baviti se, iskreno i ispravno, institucijom naređivanja dobra i odvraćanja od zla, što je bila glavna preokupacija svih Božijih poslanika i svih njihovih sljedbenika.

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je put Allahovih Poslanika i Njegovih dobrih robova; to je veličanstveni propis čijom sprovedbom dobijamo uspostavu vjere sasvim svojim postulatima i pravilima, putevi bivaju bezbjedni, zarada sigurna,nasilje zaustavljeno, zemlja se izgrađuje, od neprijatelja se čuva i brani, i sve u životu kreće se naprijed, onako kako to Allah dž.š., hoće :

1. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je prvashodno nužno i potrebno u domenu ‘akide – iskrene vjere i ispravnog ubjeđenja, gdje je nužno raditi na širenju ispravnog islamskog ubjeđenja i vjerovanja, koje je u skladu sa samom prirodom i fitrom čovjeka.

2. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je nužno i potrebno u domenu ahlaka, razvijanja morala i lijepog ponašanja kod ljudi, kako na relaciji čovjeka i njegovog okruženja tako i na relaciji čovjeka sa samim sobom i sa Allahom dž.š..

3. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je nužno i izuzetno potrebno u oblasti suzbijanja nepravde i nasilja i vladavine prava, radi pomaganja potlačenih i obespravljenih stvorenja, i borbe protivu nasilnika i zulumćara – svih vrsta i tipova.

4. Naređivanjem dobra i odvraćanjem od zla čuvamo ponos i dostojanstvo islama i muslimana, jer se samo tako vjernici međusobnomogu pomagati u obavezama dina i dunjaluka.
Nas ovdje interesuje treći razlog obaveze naređivanja dobra i odvraćanja od zla u oblasti suzbijanja kriminala i uspostave opšte bezbijednosti ljudskih života, časti i imetka.

Svakom stvorenju treba u potpunosti dati njegovo pravo koje zaslužuje kako čovjeku tako i životinji i prirodi, bez ikakve vrste neprijateljstva, proganjanja ili uzurpacije tuđih prava.
Musliman je osoba koja zulumćaru, siledžiji i nasilniku staje na put, bilo rječju bilo djelom, i sve dok bude imalo onih koji će se protivu zla i nasilja boriti svojim jezikom i svojom rukom – zlo će nestajati i umanjivati se, a bezbjednost i mir će se na sve strane širiti.

Samo na taj način ljudi dolazi do pravilnog i pravednog vođstva i samo će to biti ispravno mjerilo za prave i iskrene lidere – imame i emire. Allah dž.š., kaže: „Pravi vjernici su oni koji u Allaha i u Njegovog Poslanika vjeruju, pa nakon toga više ne sumnjaju, i na Allahovom putu se bore imecima svojim i životima svojim – to su iskreni!“ (el-Hudžurat, 15.)

Dakle, pravi i iskreni vjernici se poznaju po tome što se na Allahovom dž.š., putu bore, kako imecima tako i životima svojim, a najvrijedniji vid borbe na Allahovom dž.š., putu jeste ono što nam prenosi Ebu Se’id el-Hudri r.a., da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Najvrijedniji džihad i borba jeste izgovoriti riječ istine i pravde pred siledžijskom i nasilničkom vlasti!“(Sunen, Ebu Davud, br.4346.)

Kad je ovoliko vrijedna samo jedna riječ istine šta tek reći za djelo i postupak koje se kreće u tom pravcu, i ovo je obaveza koju su najpreči u djelo sprovesti dobri i pismeni ljudi, bez burne prošlosti i debelog dosijea, ali ako nema takvih – dobrih i pismenih – onda obaveza riječi istine i pravde u lice nepravednim ljudima ostaje obaveza svih – onih koji nisu mnogo pismeni pa i onih koji nisu imali baš čistu prošlost.

Pravda je univerzalan princip kojeg trebaju podržavati svi ljudi, bez obzira na njihovo trenutno i prošlo stanje. Borba za pravdu a protivu nepravde je jedan od glavnih razloga upute i vraćanja pravome putu! Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Borba je prevariti neprijatelja (el-harbu hud’ah)!“(Muttefekun ‘alejh)

Stoga, načini i metode borbe, koje u sebi sadrže interes i korist po muslimane, kao i odbranu vjere, te pomaganje potlačenih i unesrećenih, kao i borbu i suprostavljanje protivu onih koji se pokvarenim lukavštinama i varkama bave – kako bi hakk nečiji uzurpirali i njegovo pravo – to
su jedni od najboljih načina i metoda, koje je najvrijednije poznavati, po njima raditi, kao i druge njima podučavati! Dozvoljeno je čovjeku da ispolji određene riječi ili djelo – pod uslovom da pri tome ima dobre namjere i cilj, pa makar i mislili ostali da je on htio nešto drugo mimo onoga što je naumio – ako se u tome nalazi interes vjere i dina, poput:

– otklanjanja zuluma i nasilja od sebe,
– otklanjanja zuluma i nasilja od muslimana,
– otklanjanja zuluma i nasilja od mu’ahida (nevjernika koji je pod ugovorom zaštite sa muslimanima),
– pomaganja hakka i istine,
– uklanjanja batila i laži poput raznih hila i spletki koje su zabranjene i haram,
– odbrane muslimana od nevjernika ili
– radi ispunjenja Allahovog dž.š., i Poslanikovog emera.

(Pogledaj djelo: “Igasetul-Lehfan fi Mesajidiš-Šejtan”, hafiz Ibnul-Kajjim, 2/94-95.)

Dakle, sve dok si na putu pomaganja istine i pravde – onoliko koliko si u stanju i koliko možeš, i sve dok se čuvaš od laži i nepravde, na hajirli si putu, i opskrba koju na taj način zarađujeđ ti je halal, a Allah dž.š., najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com