Šejh Nasir el-‘Akl (Rijad), kaže: “Korijeni svih bid’ata i novotarija su sljedeći: Havaridž, Šije, Kaderijje, Džebrijje, Mu’utezile, Džehmijje, Murdžijje, Mušebbihe, Mu’attile, Mutekellimi – Kulabijje, Eš’arijje, Maturidijje, Sufije. Korijeni ovih novotarija i sekti su živi i do današnjih dana, čak se neke regeneriraju i obnavljaju, i na novi način se javljaju. Ima nekih ljudi koji govore da su te novotarije i sekte bile nekada i da su nestale – što je potpuno pogrešno! Sve velike i poznate novotarije i sekte su ostavile korijena i traga među muslimanima sve do današnjih dana, a neke su danas mnogo gore i složenije od onih ranije! Danas su šije sa svim svojim podvrstama, i haridžije i kaderijje i mu’utezile i džehmijje i apologete i sufije i filozofi još više prefirganiji i opasniji od onih ondašnjih predaka svojih – jer svi ovi bid’ati i sekte sebi prizivaju obrazovanje, kulturu i misao, na šta pada veliki broj muslimana zbog svoga džehla i neznanja!” (Pogledaj: el-Iftirak, Mefhumuhu, Esbabuhu, ve Sebilul-Vikajeti minhu)

Šejh Nasir el-Sa’adi rhm., u komentaru Allahovih, dželle ša’nuhu, riječi: “Kada vidiš one koji se s riječima Našim izigravaju, nek’ si daleko od njih, sve dok na drugi razgovor ne pređu!” (el-En’am: 68.) – kaže: “Pod riječju: الخوض – spomenutoj u ovom ajetu, se misli na svaku neistinitu priču ili govor, bilo da je u pitanju uljepšavanje neispravnih stavova ili pozivanje njima i hvaljenje istih ili pak neprihvatanje istine i osporavanje iste, kao i neprijateljstvo prema onima koji je se drže! Allah dž.š., prvashodno naređuje Poslaniku, s.a.w.s., a potom i njegovom ummetu, da, kada primjete da neko neistinu, po pitanju Allahovih ajeta, iznosi, da se od takvih okrenu, da njihovim sjelima i raspravkama ne prisustvuju, i da na tome ustraju sve dok se ovi, priči o drugim temama, ne predaju. Ako prestanu sa tom neispravnom pričom, onda će prestati da važi prethodno spomenuta naredba napuštanja i izbjegavanja takvih!” (Pogledaj: Tefsir Tejsirul-Kerimir-Rahman)

Šejh Salih b. Salih el-Fevzan hfz., kaže: “Nije dozvoljeno veličati novotare, niti ih hvaliti, i ako se pri njima bude našlo nešto od istine i hakka, jer će hvaljenje istih uticati i na hvaljenje njihove novotarije, i novotare će učiniti ljudima za kojima se treba ummet povoditi!

Selef je upozoravao na kobnost oslanjanja na novotare, na njihovo hvaljenje i sijeljenje sa njima, pa se od Esed b. Muse rhm., bilježi: “Strogo se čuvaj toga da imaš za brata ili druga nekoga ko je novotar, jer u eseru stoji: “Ko se bude družio s novotarom, zaštita je spala s njega, i biće prepušten samome sebi, a ko ide novotaru – ide rušiti islam!”

Na novotare je obaveza upozoravati, i obaveza je od njih se udaljavati, pa makar sa njima imalo po malo istine, jer u globalu ZABLUĐIVAČI –DULLAL, imaju sa sobom po malo istine, ali sve dok pri sebi imaju izmišljotina i devijacija i nastranih razmišljanja nije dozvoljeno hvaliti ih, niti na njih pohvale iznositi, niti blagonaklono gledat na njihove devijacije, jer se u tome ogleda uznošenje novotarija i umanjenje od značaja Sunneta, i na taj način novotari dolaze do izražaja i postaju vodiči ummeta – ne dao Allah.

Stoga je obaveza upozoravati na njih, dok imami Sunneta u svakom stoljeću postoje, koji pri sebi nemaju izmišljotina i devijacija (ibtida’), hvala Allahu na tome, pa su oni kudva i primjer, i ono što je kod njih je dovoljno svima! Treba slijediti ljude koji su pravi i koji pri sebi nemaju izmišljotina i novotarija, dok na novotara treba upozoravati kako bi ga se ljudi čuvali sve dok se on i njegovi sljedbenici ne zatru, a ako će pri njima imati nešto od istine to neće biti opravdanje da se oni hvale, jer je šeri’atsko pravilo opšte poznato: “Uklanjanje šteta je preče od sticanja koristi!”

U neprijateljstvu prema novotarima je korist ummeta, dok je prijateljevanje s njima šteta po sami ummet, bez obzira na to što će pri sebi imati nešto od istine, jer u osnovi nema zabludjelog čovjeka i nema novotara a da pri sebi nema nešto od istine! Novotar nije nevjernik, niti se on u potpunosti razilazi sa šeri’atom; novotari su otpriilike takvi u nekim pitanjima ili u većini pitanja, ali su novotarije u akidi i menhedžu posebno opasne, jer se na taj način novotarije i novotari brže šire međ’ ummetom.

Onaj koji hvali novotare i ljudima ubacuje šubhe i sumnje po tom pitanju je:

1. Džahil i osoba koja ne poznaje menhedž selefa i njihov stav spram novotara. Ovakvom džahilu nije dozvoljeno da zbori niti je muslimanima dozvoljeno da ga slušaju!

2. Osoba koja zavodi druge jer je svjesna kobnosti same novotarije kojoj poziva ali mu je stalo da je plasira među ljudima.

U svakom slučaju nema igranja sa novotarijama i novotarima!” (Pogledaj djelo: Zahiretul-Tebdi’ vel-Tefsik vel-Tekfir ve Davabituha)

Dr. Abdullah b. Muhammed el-Tajjar (Kasim), kaže: “Druženje i sijeljenje (mudžalesa), sa novotarima (ehlul-bid’ah), i ljudima koji su skrenuli u svojem vjerovanju utječe na onoga ko se s njima druži, pa je zbog toga obaveza kloniti ih se i biti na distanci spram njih. Muslimanima savjetujem da se druže sa ljudima koji su vrijedni i dokazani na polju hajrata i dobra, i ljudima koji su ulema i učeni te da se njihovih savjeta, nasihata i smjernica pridržavaju. Druženje sa novotarima i devijantnim osobama negativno utiče na onoga ko se s njima druži! Također upozoravam da se ne zalazi u raspravljanje oko tema oko kojih postoji razilaženje uleme i učenih ljudi, jer raspravljanje čini srce osorim i grubim i udaljava čovjeka od ilma i znanja i slabi iman i vjeru kod čovjeka. Dakle, sa navedenim ljudima se ne smije sjediti izuzev ako se hoće isti pozivati istini ili ako se želi neki hajr i dobro djelo među njima proturiti.” (Pogledaj: http://www.islamfeqh.com/News/NewsItem.aspx?NewsItemID=3615)

Nekoliko esera i predaja koje nam govore o tome kako se treba paziti od ljudi koji streme sektama i bid’atima haridžija, šija, mu’utezila, sufija itd.:

Ibnu Abbas r.a., je rekao: “Nemoj sjediti sa novotarom, jer će ti srce oboljeti!”

Ibni Sirinu rhm., dođoše dva novotara, pa mu rekoše: O Ebu Bekre, hoćeš li da ti kažemo jedan hadis? On im reče: Ne! Dobro onda, hoćeš li da ti citiramo jedan ajet iz Allahove dž.š., Knjige? On im odgovori: Ne! Ili ćete se odbiti od mene, ili ja idem od vas – birajte!”

Mus’ab b. Sa’ad rhm., je rekao: “Nemoj sjediti sa čovjekom koji je zapao u fitnu (meftun) – ili će te zavesti pa ćeš zapasti u fitnu u koju je on upao pa ćeš ga slijediti, ili će te ezijjetiti i uvrijediti prije nego li se rastanete!”

Hasan el-Basri i Ibnu Sirin rhm., su rekli: “Nemojte sijeliti sa sljedbenicima strasti i novotarija (ehlul-ehva’), nemojte se s njima raspravljati i nemojte slušati ono što pričaju!”
Ebu Kilabe rhm., je rekao: “Nemojte sjeliti sa novotarima, i nemojte se raspravljati sa njima, jer vam ne garantujem da vas neće utopiti u svoju zabludu, ili da će vas u najmanju ruku zbuniti u onome što ste naučili i znali!”

Ibnu ‘Avn rhm., je rekao: “Ko se druži sa novotarom je za nas gori od samoga novotara!”
Sufjan el-Sevri rhm., je rekao: “Ko se bude družio sa novotarom, jedno od troje će ga snaći: ili će biti fitna i iskušenje drugima, ili će mu u srce ući nešto od njegovih novotarija zbog čega će ga Allah dž.š., baciti u vatru, ili će reći: Tako mi Allaha, mene ne interesuje ono što oni zbore, ja sam siguran u sebe – ko tako kaže za svoj din Allah dž.š., će mu ga oduzeti!”

Fudajl b. Ijad rhm., je rekao: “Ko sijeli sa novotarom – čuvaj ga se!”

Imam Ahmed rhm., je rekao: “Sa novotarima ne treba niko da sjedi, niti da se sa njima druži, niti da se na njih oslanja!”

Imam Ebu Davud rhm., je pitao imama Ahmeda rhm.: “Hoću li prestati da pričam sa jednim čovjekom koji je na sunnetu zbog toga što se druži sa jednim novotarom? Imam Ahmed rhm., mu reče: Ne već mu skreni pažnju na to da je čovjek s kojim se druži novotar, pa ako ga se bude klonio druži se sa njim, a ako se ne odbije od njega svrstaj ih u isti tabor!”
Imam Berbehari rhm., je rekao: “Ako vidiš čovjeka kako se druži sa nekim novotarom upozori ga na njega i upoznaj ga s tim, pa ako se bude družio s njim i nakon što bude upoznat – onda ga se pripazi, jer je i on sljedbenik strasti (sahibu-heva)!”

Imam Ibnu Bettah rhm., je rekao: “Braćo moja, duboko sam razmišljao o tome šta to ljude izvodi iz Sunneta i Džema’ata, i uvodi ih u Bid’at i ogavštine, i vrata belaja i iskušenja otvara pred njihovim srcima, a Hakk i istinu im udaljuje od njihovih očiju, pa sam primjetio da su to dvije stvari: istraživanje i cjepidlačenje i često postavljanje pitanja oko nebitnih stvari čije ne poznavanje ne šteti pametnom čovjeku, i čije poznavanje nije od velike koristi vjerniku, dok je druga stvar sjedenje i druženje sa ljudima od čije fitne i iskušenja se nije sigurno, od čega se srca kvare i obolijevaju!”

Na drugom mjestu, imam Ibnu Bettah rhm., kaže: “Bojte se Allaha, o skupino muslimana, i nemoj nikoga od vas da ponese lijepo mišljenje o sebi, i o svome znanju kojeg je stjecao o načinu vjerovanja i praktikovanja vjere (mezheb), pa da se upusti u sijeljenje sa novotarima, rekavši sebi: Ja im idem kako bih se s njima raspravio, ili kako bih vidio šta misle. Njihova fitna je žešća od fitne Dedždžala, a riječi im se lijepe jače od lijepka, ali srca pale jače od plamena! Znam mnoge ljude koji su ih proklinjali i psovali i sa njima su sjedili kako bi im postupke negirali i kako bi im na šubhe odgovarali, ali su ih na lijep način, skrivenim metodama i tanjanošću nevjerstva polako naveli da postanu kao i oni!”

Šejh Ibrahim el-Ruhajli hfz., kaže: Štete koje proizilaze iz druženja i sijeljenja sa sljedbenicima strasti i novotarija su sljedeće:

1. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija je veoma opasno po onoga ko to čini jer sebe izlaže mogućnosti podpadanja pod njihove sumnje, ideologiju i razmišljanje.

2. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija je suprostavljanje Allahovoj dž.š., naredbi nedruženja i nesijeljenja sa takvima, kao i suprostavljanje Sunnetu Poslanika s.a.w.s., jer se slijedi put koji nije put vjernika!

3. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija nam čini iste milim i dragim i urađa međusobnom ljubavlju – a naređeno nam je neprijateljevati sa takvima!

4. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija je štetno po njih same jer umjesto da se bojkotom liječe, mi ih druženjem sa njima još više kvarimo!

5. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija kvari rejting onome ko to čini – i ako se možda ne slaže sa njima u njihovim postupcima – pa će se to smatrati mahanom kako za razumnog tako i za pobožnog!
(Pogledaj: Mevkifu Ehlis-Sunneh vel-Džema’ah min Ehlil-Ehva’i vel-Bide’i, 2/529.)

Ovo su samo neka upozorenja braći da se paze od raznih “poznavalaca” islama, koji im tumače vjeru na način svojstven haridžijama, šijama, sufijama i ostalim bid’atima i novotarijama, koji se ne pozivaju na riječi i stavove uleme Sunneta i Džema’ata, kako onih starih tako i ovih savremenih, kako bi se sačuvali od njihovih izmišljotina, devijacija i zastranjivanja u vjeri.

Molimo Allaha dž.š., da nas održi na uputi koju nam je dao, i da nas sačuva zabludi svih bid’atskih pravaca! Amin, ja Rabbel-‘Alemin.

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Preuzeto sa minber.ba

Imam el-Zehebi rhm., bilježi od Osmana b. Ebil-Asa r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)

Imam Ebul-Tajjib Muhammed Šemsul-Hakk el-Azim el-Abadi rhm., u komentaru ovog hadisa kaže: „Tavagit je množina od riječi tagut, a to je kuća-hram u kojoj se nalazi neki idol-kip, kojeg ljudi obožavaju s ciljem da ih približi Allahu dž.š., po njihovoj tvrdnji, a Osmanu b. Ebil-Asu r.a., el-Sekafiju, Poslanik s.a.w.s., naređuje da gradi džamiju na mjestu ta’ifskih taguta, onda kada ga je imenovao za namjesnika Taifa. Ovaj hadis nam ukazuje na to da je dozvoljeno u mesdžid-džamiju, preinačiti crkvu ili sinagogu kao i ostale idolopokloničke hramove, što je bila praksa brojnih ashaba onda kada su oslobađali brojne gradove-države: na mjestima njihovih idolopokloničkih hramova ashabi bi pravili džamije-mesdžide, za muslimane, i mijenjali bi im pravac mihraba. Ovako se postupalo zbog toga da bi se nevjerstvo i nevjernici ponizili zbog toga što obožavaju i robuju nekom drugom mimo Allaha dž.š.. Po ovom sunnetu je postupio i kralj Indije, pravedni sultan Alim Kebir Allah mu se smilovao, koji je napravio bezbroj džamija na mjestima gdje su se nalazili hinduski idolopoklonički hramovi, Allah ih ponizio!“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud šerh Sunen Ebi Davud, br.380.)

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je imao u praksi ispoljavati javna odličja islama (še’airul-islam), na mjestima na kojima su nevjernici ispoljavali javna odličja nevjerstva (še’airul-kufri), kao i svoje neprijateljstvo prema Allahu i Njegovom Poslaniku. Ovo je bila Njegova praksa s.a.w.s. tj. uspostava odličja Tevhida na mjestima na kojima su bila uspostavljena odličja kufra i širka, kao što je Poslanik s.a.w.s., naredio izgradnju mesdžida-džamije na mjestu gdje je stajao njihov kip Lat!“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 2/270.)

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: Mustehabb je formirati mesdžid-džamiju na mjestu tagutskih hramova, kako bi se samo Allahu dž.š., ibadetilo i robovalo, te kako mu se širk više ne bi činio na mjestu gdje se neko drugi obožavao mimo Njega shodno predaji od Osmana b. Ebil-Asa r.a., se bilježi da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali nekadašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.) Ovo je propis za svaki objekat u kojem se obožava neko drugi mimo Allaha dž.š. – da se taj objekat poruši i da se od njega napravi mesdžid ako su muslimani u potrebi za džamijom na tom mjestu, a ako nisu u potrebi za džamijom onda će imam-država, konfiskovati tu imovinu za opšte svrhe.“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad fi Hedji Hajril-Ibad, 3/602.)

Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Islamska ulema je složna na tome da je ispravan namaz čovjeku koji ga obavi u crkvi ili sinagogi ali na čistom mjestu! – shodno predaji od imama Buharije u kojoj stoji da je Ibnu Abbas r.a., klanjao namaz u sinagogi ako u njoj ne bi imalo slika-kipova. Ebu Davud bilježi predaju od Osmana b. Ebil-Asa r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)“ (Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 8/255.)

Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Sunnet Poslanika s.a.w.s., nam potvrđuje dozvoljenost uzimanja sinagoga i crkvi za džamije, shodno predaji od Talek b. Alije koji kaže: „Došli smo sa jednom delegacijom kod Poslanika s.a.w.s., pa smo mu dali prisegu na vjernost i klanjali smo s njime, i obavijestili smo ga da u našem mjestu ima jedan hram – pa smo mu potražili da nam dadne preostalu vodu od njegovog abdesta što on i učinje, abdesti se, ispra svoja usta, nali tu vodu u jednu posudu, pa nam reče: Idite, pa kada dođete u vaše mjesto, srušite taj vaš hram, i poprskajte to mjesto ovom vodom, i napravite na tom mjestu džamiju. Rekosmo: Naše mjesto je daleko, a toplote su velike – ispariće nam voda? Poslanik s.a.w.s., reče: Slobodno dolijevajte vode – samo će joj dobrotu povećati. Pođosmo sve dok ne stigosmo u naše mjesto, pa smo srušili naš hram, njegovo mjesto smo poprskali ovom vodom, i na tom mjestu smo napravili džamiju sa koje odmah proučismo ezan. Monah koji je bio u našem mjestu, iz plemena Tajji’, kada je čuo ezan samo reče: Poziv Istine! – i zaputi se ka dolini van grada i više ga nismo nikada vidjeli.“ (Sahih. Sunen el-Nesa’i, br.701.) – kao i predaji od Osmana b. Ebil-As r.a., koji kaže da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)“ (Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 10/52.)

Dr. Vehbi el-Zuhajli kaže: „Dozvoljena je izgradnja mesdžida – džamija, na mjestima crkvi ili sinagoga ili mušričkih mezarja koja su u fazi propadanja naravno nakon prethodnog čišćenja zemlje, shodno predaji od Osmana b. Ebil-Asa r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.) – i shodno predaji od Enesa r.a., u kojoj stoji: „Poslanikova s.a.w.s., džamija u Medini je napravljena na mjestu gdje su bili mušrički grobovi koji su prethodno iskopani.“ (Muutefekun alejh) Pokuđeno je ukrašavati džamije crvenom i žutom bojom, kao rezbarijama i ukrašavanjem – kako ne bi sve to ometalo srce i koncetraciju klanjača, a shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Neće nastupiti Sudnji Dan sve dok se ljudi ne počnu nadmetati u izgradnji džamija!“ (Muttefekun ‘alejh) (Pogledaj: el-Fikh el-Islami ve Edilletuhu, 1/489.; El-Medžmu’, imam Nevevi, 2/180.)

Šejh Ibrahim b. Salih el-Hudajri kaže: Poslanik s.a.w.s., je dozvolio da se mjesta širka i mušričkih bogomolja pretvaraju u mesdžide i džamije, što nam potvrđuje predaja od Osmana b. Ebil-‘Asa r.a., u kojoj stoji da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali nekadašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.) Ako se bude reklo: U mušričkim bogomoljama ima grobova – namaz nad njima ili prema njima je haram! – reći će se: Da, ako je sigurno potvrđeno da na tom mjestu grobovi postoje – neće se tu klanjati namaz, pa makar takvo što bilo i u nekoj džamiji. Namaz prema grobu ili na grobu je haram i zabranjen – zbog čega će se grobovi otkopati i od džamija odstraniti. Mušrici nemaju hurmeta, a i shodno praksi i sunnetu Muhammeda s.a.w.s..“ (Pogledaj: Ahkamul-Mesadžid fil-Šeri’a el-Islamijja, 1/236.)

Šejh Ebu Ijas Mahmud b. Abdul-Latif b. Mahmud ‘Uvejdah kaže: „Dozvoljeno je u džamije-mesdžide, transformisati kršćanske crkve, jevrejske sinagoge, hinduske hramove kao i ostale mušričke hramove, naravno tako što će se prethodno, sa tih mjesta, ukloniti sve ono što je ružno i loše poput slika-kipova, idola, krstova i ostalih nevjerničkih obilježja. Od Osmana b. Ebil-Asa r.a., se bilježi da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali nekadašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)

Dozvoljeno je i groblja mušrička pretvarati u džamije-mesdžide nakon njihovog iskopavanja i uklanjanja posmrtnih ostataka, shodno predaji od Enesa r.a., koja govori o izgradnju poslanikove s.a.w.s., džamije odmah po dolasku u Medinu, kada je Poslanik s.a.w.s., rekao:

„O Benu Nedždžar, recite mi kolika je cijena ove parcele? Rekoše: Ne tako nam Allaha, samo od Allaha tražimo da nam ovo naplati. Enes r.a., reče: Na toj parceli su se nalazili mušrički grobovi, duvarine i palme, pa je Poslanik s.a.w.s., naredio da se mušrički grobovi izmjeste, da se duvarine sruše, i da se palme prekinu. Palmina debla staviše u pravcu kible, a zidove sa strana napraviše od kamena. Dok su nosili kamen za džamiju, pjevali su…“ (Buhari, Muslim, Ebu Davud, Nesa’i)

Ovo preinačavanje mušričkih bogomolja i grobalja se ne smije raditi na silu povređujući prava ehli-zimmeh (jevreja i kršćana, podanika islamske države) – takvo što nije dozvoljeno po Šeri’atu. Navedena praksa biće dozvoljena u slučaju da nevjernici određenog mjesta prime islam, ili da određene mušričke bogomolje budu napuštene ili u slučaju da naprave bogomolju suprotno pravilima ehli-zimmeh – u ovakvim situacijama muslimanima se dozvoljava da takav hram preinače u džamiju ili u bilo koju drugu instituciju od opšte svrhe.“ (Pogledaj: el-Džami’ li-Ahkamil-Salat, 2/111.)

Šejh Abdul-Muhsin el-Abbad kaže: „Ako su taguti-kipovi otklonjeni, i na njihovom mjestu se napravi mesdžid-džamija – nema ničeg strašnog u tome, jer je pravilo da je ispravan namaz onaj koji je obavljen na čistom mjestu, izuzev mjesta na kojima je Poslanik s.a.w.s., eksplicite zabranio da se klanja.“ (Pogledaj: Šerhu Sunen Ebi Davud, 3/303.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Preuzeto sa minber.ba

Pričao nam je Se’id b. Mensur, pričao nam je Ebu Mu’avija, pričao nam je Dža’afer b. Burkan, od Jezid b. Ebi Nušbeh od Enes b. Malika r.a., koji kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’, ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel). Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“ (Sunen Ebu Davud, br.2532., da’if; Musned Ebu Ja’ala, br.4311., da’if.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.18947.; Sunen, Se’id b. Mensur, br.2367.)

* * * * *

Imam el-Menavi rhm., (umro 1031.h.g.), u komenatru ovog hadisa kaže: „Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – naravno sa riječima Muhammedun Resulullah; ko izgovori šehadet obaveza je ustegnuti se od njega i njegovog imetka, i u vanjštini će se smatrati vjernikom! „ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel)“ – tj. zbog nedjela kojeg čini, pa makar bio u pitanju i veliki grijeh. Takva osoba će biti pod Allahovom dž.š., voljom na Sudnjemu Danu – za razliku od Haridžija koji smatraju/vjeruju, drugačije.

„Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom – tačnije poslije hidžre, i to sljedećim redoslijedom: prvo mu je bilo dozvoljeno da upozori (inzar), bez borbe, onda mu je bilo dozvoljeno da se fizički brani ako ga nevjernici napadnu, zatim mu je bilo dozvoljeno da im prvi objavi rat mimo svetih mjeseci, te na kraju mu je bilo dozvoljeno da im objavi rat kad god hoće.

„pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala“ – jer će nakon toga džihad prestati što znači da je on glavni cilj džihada i borbe na Allahovom dž.š., putu. Nakon njega slijedi pojava Je’džudža i Me’džudža, s kojima se neće moći nositi, nakon čije propasti više neće biti nevjernika. „i džihad neće obustaviti nepravda silnika“ – tj. propisanost i obaveznost džihada se ne obustavlja zbog zuluma i nepravde imama/vlasti, njegovih grijeha, niti se imam/vlast, uklanja zbog nasilja, grijeha ili razrješenja.

„niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar)“ – tj. Allah dž.š., je u praiskonu procjenio sve, unaprijed znajući šta će se dešavati u tačno određenom vremenskom periodu, i na tačno određen način, pa se na taj način sve dešava u Njegovom kaderu. Sekta Kaderija (negatori Božijeg kadera-određenja), smatraju drugačije tj. da Allah dž.š., nešto zna tek kada se ono desi, ne prije toga!?

U djelu el-Metamih stoji: „Ovaj hadis je jedna od temeljnih osnova naše vjere, koja između ostaloga stavlja akcenat na vjerovanje u Allahov kader, te vjerovanje Poslaniku s.a.w.s., u svemu onome o čemu nas je obavijestio od Gajba i nevidljivog svijeta. Muhammed s.a.w.s., govori u ime Allaha dž.š., bivši pomognut Njime.“

Jezid b. Ebi Nušbeh – od njega ne bilježi hadise niko osim imama Ebu Davuda, i on je medžhul-nepoznat, kako tvrdi imam el-Mizzi i ostali. (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, 3/386.)

* * * * *

Imam Ebul-Tajjib el-Azim el-Abadi rhm., kaže: „Tri stvari – svojstva – su od osnove vjere/imana – baza i temelj:

-Ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – uz Muhammedun Resulullah s.a.w.s., pa ko izgovori šehadet obaveza je ustegnuti se od njegovog života i imetka; ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb) – tekfir ili ikfar je pripisivanje pojedinca nevjerstvu – i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel) – pa makar bio i veliki grijeh u pitanju izuzev djela nevjerstva za razliku od Mu’utezila koji za velikog griješnika smatraju da je „menzila bejnel-menziletejn“ tj. da je negdje između dženneta i džehennema.

-Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan – u praksi je, ne staje i ne prestaje – od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom – od vremena primanja Objave – pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta – Isa a.s., ili imam Mehdi – boriti protivu Dedždžala – koji će biti ubijen, nakon kojeg džihad neće biti aktivan.

Što se Je’džudža i Me’džudža tiče s njima se neće imati snage za borbu, pa zbog toga borba protivu njih neće biti ni obavezna shodno ajetu iz sure el-Enfal. Kada ih Allah dž.š., uništi, na zemlji neće ostati nijedan nevjernik sve dok Isa a.s., bude živ na zemlji, a što se tiče muslimana koji će otići u nevjerstvo nakon Isa a.s., ni za njih to neće važiti, jer će muslimani ubrzo zatim pomrijeti zbog blagog vjetra koji će im duše uzeti, dok će ostatak nevjernika ostati da čeka nastup Sudnjega Dana. I džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika tj. džihad se neće obustavljati zbog toga što će imam/vlast, biti zulumćarska, silnička, nepravedna ili pravedna.

-Te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar) – sve što se događa u svijetu biva s Božijom voljom i određenjem, i to je treće svojstvo. Imam el-Munziri rhm., se nije izjasnio povodom ovog hadisa.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 7/205.)

* * * * *

Šejh Abdul-Muhsin el-‘Abbad, u komentaru ovog hadisa (pogledaj: šerhu Sunen, Ebu Davud, 13/446.), kaže:

„Ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – kada dođe do borbe sa nevjernicima može se desiti da neko od njih (u toku borbe), izgovori riječi ‘la ilahe illallah’ – pa ako se to desi, dotična osoba se neće ubiti i od toga ćemo se ustegnuti i čuvati, jer je u pitanju izgovoreno šehade, a ljudi ne mogu znati što je u srcu čovjeka, i da li je to bilo iskreno ili neiskreno. U svakom slučaju, ustegnućemo se od takvog čovjeka, a od Allahovog Poslanika s.a.w.s., se bilježi da je žestoko negodovao na čin ubojstva čovjeka koji je na taj način izgovorio ‘la ilahe illallah’, rekavši: „Zar si ubio čovjeka nakon što je rekao ‘la ilahe illallah’!?“

„ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb)“ – ko bude rekao ‘la ilahe illallah’, neće se proglašavati nevjernikom zbog grijeha kojeg čini izuzev ako ga bude ohalalio i dozvolio. Grijeh čija je zabranjenost opšte poznata da je od vjere – ko ga ohalali uznevjerovao je, poput ohalaljivanja zinaluka, pijenja alkohola ili bude u pitanje negiranje propisa i obaveze koja je opšte poznata da je od vjere islama; „i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel)“ – pa makar bio u pitanju i neki od velikih grijeha ako ga nije ohalalio, i ova rečenica je slična u značenju prethodnoj rečenici: „ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb)“

Dakle, nema tekfira zbog učinjenog grijeha izuzev ako ga je njegov izvršitelj ohalalio, zbog čega će postati nevjernikom, izuzev onoga što se veže za pitanje obavljanja namaza – ako čovjek namjerno ostavi namaz, poričući njegovu obaveznost, takva osoba je nevjernik po opštoj saglasnosti svih muslimana, ali ako je u pitanju neobavljanje namaza iz nemara i lijenosti – po ovom pitanju se islamski učenjaci razilaze, mada se od ashaba bilježi da je takav čin djelo nevjerstva, kako se to bilježi od Abdullaha b. Šekika el-Ukajlija, koji kaže: „Sreo sam tridesetak ashaba Allahovog Poslanika s.a.w.s., za koje izostavljanje bilo kojeg čina nije bilo nevjerstvo izuzev izostavljanja namaza!“

„Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala“ – tj. od kako mu je data dozvola za borbu na Allahovom dž.š., putu, što se desilo tek nakon poslanikove s.a.w.s., hidžre u Medinu. „i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika“ – i ovo je detalj koji služi za dokaz tj. džihad i borba na Allahovom dž.š., putu će se voditi kako pod vođstvom dobrih/poštenih, ljudi tako i pod vođstvom loših/nepoštenih ljudi.

„te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“ – tj. vjerovanje u Božije određenje (el-imanu bil-kader), je jedna od šest temeljnih istina i osnova imana/vjere, koje su nam spomenute u čuvenom džibrilovom hadisu: „Da vjeruješ u Allaha, meleke, knjige, poslanike, Sudnji Dan, i Kader – Božije određenje, dobro ili zlo bilo.

Hadis je da’if/slab, jer u njegovom lancu ima medžhul-nepoznata osoba. Se’id b. Mensur je opštepoznat; Ebu Mu’avija Muhammed b. Hazim el-Darir el-Kufi, sika-pouzdana osoba, od kojeg hadise bilježe autori 6 djela; Dža’afer b. Burkan je saduk-istinoljubiv, od njega prenosi hadise imam Buharija u djelu el-Edeb el-Mufred, imam Muslim i autori Sunena. Jezid b. Ebi Nušbeh – on je medžhul/nepoznat, od kojeg hadise bilježi imam Ebu Davud. Od Enes b. Malika r.a., od Poslanika s.a.w.s..

* * * * *

U poglavlju o obavljanju namaza i vođenju borbe sa imamom/vlašću, makar bila i pokvarena, šejh Abdurrahman b. Salih el-Mahmud kaže: „Obavljati džumu namaz za njima je džaiz-dozvoljeno. Mezheb Ehli Sunneta vel-Džemata jeste taj da je obavljanje džume namaza za griješnim imamom/vlašću, džaiz/dozvoljena, pa makar se i znalo da taj imam odgađe namaz ili da pije alkohol – dozvoljeno je obaviti namaz za njim što nam je potvrđeno i u nekoliko poslanikovih s.a.w.s., hadisa, poput:

„Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – neudarati na život i imetak takvog čovjeka, sve dok ispoljava iman i vjeru s njime ćemo se ophoditi prema njegovoj vanjštini, pa ako mu je nutrina poput vanjštine elhamdulillah, a ako ne bude tako – naše je da sudimo po ljudskoj vanjštini, a Allah dž.š., će da sudi ljudskim nutrinama, izuzev ako nam neko ispolji neki drugi grijeh – nevjerstvo ili otpadništvo, zbog čega je obaveza sprovesti određenu kaznu za taj čin. Ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel). Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“

Ovaj hadis prenosi imam Ebu Davud, ali u pitanju je hadis koji je da’if/slab, zbog prenosioca Jezida b. Ebi Nušbeh, kojeg učenjaci smatraju slabim ravijom. Ono što se u hadisu spominje od imana i vjerovanja u Božija određenja, konstantnosti i neprekidnosti džihada, i toga da ne proglašavamo muslimana nevjernikom – sve je to tačno i potvrđeno drugim dokazima i hadisima Allahovog Poslanika s.a.w.s..“ (Pogledaj: Šerhu Lum’atil-I’itikad, 12/27.)

* * * * *

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ako se nađe savršena osoba koja bi nas predvodila u borbi na Allahovom dž.š., putu – pa to je vrhunac Allahovog zadovoljstva, pomaganja Njegove riječi, uspostave Njegove vjere te pokornosti Njegovom Poslaniku s.a.w.s., ali ako se ne nađe takva osoba već neko ko ima pri sebi nemorala/grijeha, i pokvarenog nijjeta koji se bori samo radi prestiža i vođstva, ili je nekada i nepravedan u određenim pitanjima – dok je šteta obustavljanja borbe gora po vjeru od štete nastavljanja borbe pod takvim vođstvom – obaveza nam je onda nastaviti borbu pod takvim vođstvom radi otklanjanja veće štete i većeg zla, pa makar se morala počiniti manja šteta. Ovakav stav i razmišljanje spada u osnove islama, kojem se mora pridavati stroga pažnja!

Od osnova vjerovanja Ehli Sunneta vel-Džema’ata jeste i to da će se voditi borba na Allahovom dž.š., putu pod vođstvom bilo dobrog ili lošeg čovjeka. Allah dž.š., pomaže ovu vjeru i sa griješnim čovjekom, i sa ljudima bez ahlaka i morala, kako nas je o tome obavijestio Allahov Poslanik s.a.w.s.. Ako se borba ne može voditi osim pod vođstvom pokvarenih glavešina (el-umera’ el-fudždžar), ili sa vojskom punom nemorala i grijeha – jedno od dvoje se mora desiti: ili ne voditi borbu sa njima – što može rezultirati time da neko drugi dobije vlast i ovlada, koji su mnogo gori po din/vjeru, i dunjaluk, od ovih prvih, ili voditi borbu pod vođstvom manje-lošeg vođe, s čime se može odagnati veća pokvarenjaština, i putem čega se može uspostaviti više islamskog šeri’ata, ako se već ne može uspostaviti kompletan Šeri’at! Ovako postupati nam je obaveza, kako u ovom slučaju tako i u svim ostalim slučajevima sličnim ovome! Većina borbi koje su muslimani vodili, nakon perioda pravovjernih halifa (Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije r.a.), nisu se dešavale osim po navedenom principu!

Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Dobro i napredak je okačeno na grivama konja, sve do Sudnjega Dana – nagrada i ratni plijen!“ Ovaj sahih hadis nam ukazuje i na značenja hadisa kojeg prenosi imam Ebu Davud rhm., u svom Sunenu, u kojem Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: „…džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika…“; ili: „U mom ummetu će uvjek postojati skupina ljudi, koji će vidno biti na istini, i kojima neće škoditi oni koji im kontriraju, sve do Sudnjega Dana!“ – kao i brojne druge predaje , na kojima su svi ehli-sunnetski pravci i skupine složne da se po njima postupa kada je u pitanju džihad i vođenje borbe na Allahovom dž.š., putu, sa dobrim ili lošim vođstvom, za razliku od Rafidija i Haridžija – koji su otpali od Sunneta i Džema’ata.

Allahov Poslanik s.a.w.s., je također rekao: „Na vlast će vam dolaziti silničke, izdajničke i pokvarenjačke glavešine. Ko bude vjerovao njihovim lažima i ko ih bude pomagao u tome – nije od mene, niti sam ja od njega, niti ćemo se sresti na vrelu Havd. A ko ne bude vjerovao njihovim lažama i ne bude ih pomagao u njihovoj nepravdi – taj je od mene, i ja sam od njega, i piće sa moga vrela Havd!“ (Sahih. Sunen, Tirmizi, br.614-2259.; Sunen, Nesa’i, br.4207-4208.)

Ako čovjek bude dobro razumio ono što je Poslanik s.a.w.s., naredio kada je u pitanju vođenje borbe na Allahovom putu, koju predvode glavešine muslimana, sve do Sudnjega Dana, kao i ono što je Poslanik s.a.w.s., zabranio kada je u pitanju pomaganje silnika u njihovom siledžijstvu-zulumu-nasilju-nepravdi – spoznaće da je umjereni i jedino ispravni pravac, koji je čisti islam, da se vodi borba protivu onih koji to zaslužuju sa svakim emirom-vođom ili skupinom koja je preča islama od drugih – ako se nije u mogućnosti na drugi način se protivu takvih boriti, uz maksimalno čuvanje od toga da se skupina, sa kojom se borimo, pomaže u nečemu od nepokornosti prema Allahu dž.š.. Pokoravaće im se u onome u čemu su Allahu dž.š., pokorni, a neće im se pokoravati u onome u čemu su Allahu dž.š., nepokorni, jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti stvoritelju.

Ovo je put odabranika islamskog ummeta, kako ranije tako i danas, i ovo je obaveza svakog razumnog i punoljetnog muslimana, i ovo je sredina između puta Harurija-Haridžija i njima sličnim ljudi – koji se drže puta pokvarene bogobojaznosti iznikle iz neukosti i slaboga znanja, te puta Murdžija i njima sličnim ljudi koji se drže puta apsolutne i slijepe pokornosti vođama/vlastima, pa makar i ne bili u pitanju dobri i pošteni ljudi. Molimo Allaha dž.š., da nas pomogne, i našu braću muslimane, u onome što On voli i s čime je zadovoljan, od riječi i djela, a Allah dž.š., najbolje zna. Sallallahu ve selleme ‘ala nebijjina Muhammed ve alihi ve sahbihi ve sellem!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 28/506-508.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, Sandžak, CG
Preuzeto sa minber.ba

Ali b. Ebi Talib r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, klanjajte te noći, i ispostite taj dan, jer Allah dž.š., pri zalasku sunca toga dana, silazi na ovodunjalučko nebo, govoreći: Ima li ko da oprosta traži pa da mu oprostim, ima li ko da opskrbu traži pa da ga opskrbim, ima li iskušanog pa da ga spasim, ima li…, ima li…, sve do nastupa zore.“ (Da’if. Sunen, Ibnu Madždže, br.1388.; Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3542.))

Ajša r.a., kaže: „Jedne noći mi se iz kreveta izgubi Allahov Poslanik s.a.w.s., pa izađoh da vidim kud’ je, kad on bijaše na mezarju Beki’a, podignute glave prema Nebesima. Reče: O Ajša, bojiš li se to da te Allah i Njegov Poslanik ne varaju? Rekoh: Allahov Poslaniče, posumnjala sam da nisi otišao kod neke od drugih žena. Poslanik s.a.w.s., joj reče: Allah dž.š., silazi na dunjalučko nebo, u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, opraštajući grijehe više nego što ima dlaka u runima ovaca plemena Kelb!“ (Šejh Albani rhm., ovaj hadis smatra da’ifom-slabim. Sunen, Tirmizi, br.739.; Sunen Ibnu Madždže, br.1389.)

U drugoj predaji stoji: „…O Ajša, bojiš li se to da te Allah i Njegov Poslanik ne varaju? Došao mi je Džibril, i rekao: Ova noć je polovična noć mjeseca Ša’abana; Allah ove noće oslobađa Svoje robove džehennemske vatre, onoliko koliko ima dlake u runima ovaca plemena Kelb. Te noći Allah neće pogledati u mušrika, svađalicu, onoga koji kida rodbinske veze, onoga čija se odjeća vuče po zemlji, neposlušnika prema roditelju, niti u alkoholičara. Zatim, maknu sa sebe ogrtač, pa mi reče: O Ajša, hoćeš li mi dozvoliti da klanjam večeras? Rekoh: Hoću, na mjestu baba i majke si mi. Pa je počeo klanjati namaz, zadržavši se mnogo na sedždi, toliko da sam pomislila da je umro, pa ga dotakoh svojom rukom po stopalima, od čega se mrdnuo, što me obradova, i tada sam ga čula kako na sedždi izgovara: „Utječem se Tvom oprostu od Tvoje kazne, i Tvome zadovoljstvu od Tvoje srdžbe, i Tebi od Tebe. Veličanstveno nek’ je Lice Tvoje, ne mogu naći riječi da Te pohvalim; Ti si najbolje hvaljen onako kako si Sam Sebe pohvalio.“ Kada je osvanuo, ja ponovih ove riječi Poslaniku s.a.w.s., pa reče: O Ajša, jesil ih naučila? Rekoh: Da. Reče: uči ih i druge podučavaj ovim riječima, jer me je Džibril a.s., podučio ovim riječima, naredivši mi da ih ponavljam dok sam na sedždi.“ (Da’if. Šu’abul-Iman, Bejheki, 5/363.)

U trećoj predaji stoji: „…Da li znaš šta se dešava u ovoj noći? Reče: Šta, o Allahov Poslaniče? Reče: Te noći se određuje rođenje svakog djeteta ademovog, za tu godinu, i te noći se određuje smrt svakog djeteta ademovog, za tu godinu, i u njoj se uzdižu djela, i te noći se spušta opskrba-nafaka…“ (Hadis Munker, Feda’ilul-Evkat, Bejheki, 1/128.; Da’if, Miškatul-Mesabih, br.1305.)

Ebu Musa el-Eš’ari r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Allah dž.š., se obznanjuje u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, opraštajući svim Svojim stvorenjima, izuzev mušrika i svađalice (mušahin).“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1390.) „Te noći, Allah objavljuje Meleku-Smrti imena svih onih koje treba usmrtiti u toj godini.“ (Hadis da’if. Pogledaj: el-Mudžalesa ve Dževahirul-‘Ilm, el-Dejnuri, br.944.)

Abdullah b. Amr r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „U polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, Allah dž.š., se obznanjuje Svojim stvorenjima, opraštajući svim Svojim robovima, izuzev svađalice i ubice.“ (Šejh Šu’ajb Arna’ut kaže: Sahih le-ševahidihi, dok je lanac ove predaje da’if-slab. Musned, Ahmed b. Hanbel, br.6642.)

Ebu Sa’alebe el-Hušenij rhm., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, Allah dž.š., se obznanjuje Svojim robovima, pa će oprostiti vjerniku, a kafira će odgoditi, a zavidnike će ostaviti sve do momenta dok se oni zavisti ne ostave!“ (Šu’abul-Iman, br.3551.)

Ajša r.a., kaže: „Jedne noći je Poslanik s.a.w.s., ustao klanjati namaz, pa se toliko dugo zadržao na sedždi da sam pomislila da je umro. Ustadoh, pa ga dotakoh po prstima, na što se on pokrenu i povrati unazad; diže se sa sedžde i završi svoj namaz, pa reče: O Ajša, misliš li to da te Poslanik s.a.w.s., vara? Rekoh: Ne, tako mi Allaha, o Allahov Poslaniče, već sam pomislila da si si preselio dok si bio na sedždi. Reče: Znaš li koja je ovo noć? Rekoh: Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju. Reče: Ovo je polovična noć mjeseca Ša’abana, u kojoj se Allah dž.š., objavljuje Svojim robovima, opraštajući onima koji oprosta traže, udjeljujući milost onima koji milosti traže, dok se na one zavidne i ne osvrće.“ (Šejh Albani ocjenjuje ovu predaju slabom-da’if. Pogledaj: Da’iful-Džami’ el-Sagir, br.3662.; Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3554., i kaže: Hadis je mursel-džejjid.)

Osman b. Ebil-‘As r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, glasnik vikne: Ima li ko da oprosta traži pa da mu se oprosti, ima li ko šta da traži pa da mu se poda. Niko neće nešto tražiti a da mu se neće dati izuzev bludnice i mušrika.“ (Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3555.)

Osman b. Muhammed el-Ahnes rhm., kaže: „Sudbina se kida od Ša’abana do Ša’abana. Čovjek će se oženiti i rodiće mu se dijete, a ime mu je zapisano međ’ mrtvace!“ (Šu’abul-Iman, br.3558.)
Alija r.a., kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, kako je ustao i klanjao 14 rekata, nakon kojih je sjeo i proučio Fatihu, Ihlas, Felek, Nas po 14X, i Ajetul-Kursijju 1X. Kada je završio s namazom, pitah ga za to što je činio, pa reče: Ko bude činio ovo što si ti vidio, isto kao da je učinio 20 hadžova koji su mu primljeni, i kao da je postio kabul post 20 godina. Ako toga jutra osvane kao postač, kao da je ispostio dvije godine – godinu prošlu i godinu buduću.“ Imam Ahmed rhm., je rekao: Ovaj hadis mi liči na izmišljeni-mevdu’ hadis, i ovaj hadis je Munker. (Hadis je mevdu’. El-Mevdu’at, Ibnul-Dževzi; Šu’abul-Iman, br.3559.)

Stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm.

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Bilježe se razne merfu’ hadisi i eseri-predaje koje nam potvrđuju vrijednost polovične noći mjeseca Ša’abana, i bilo je međ’ pripadnicima Selefa onih koji su tu noć oživljavali namazom, a isto tako se bilježe sahih hadisi koji govore o vrijednosti posta u mjesecu Ša’abanu.

Od uleme Selefa, kako one iz Medine a tako i onih kasnijih, je bilo i onih koji su negirali vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana, osporavajući ispravnost hadisa koji govore o njoj, poput hadisa koje bilježe Tirmizi, Ibnu Madždže, Ahmed rhm.: „Allah te noći oprašta više grijeha nego li što ima dlake u runima ovaca plemena Kelb.“ Oni smatraju da je polovična noć mjeseca Ša’abana ista kao i sve ostale noći.

Ono na čemu je velik broj uleme, ili većina uleme, od uleme našeg mezheba i ostalih, jeste da polovična noć mjeseca Ša’abana ima svoje fadilete i vrijednost, na šta nam ukazuju tekstovi imama Ahmeda rhm., zbog mnoštva hadisa koji govore o vrijednosti ove noći, kao i zbog mnoštva selefijskih esera koji govore o njoj. Neke od tih vrijednosti se spominju u Mesnedima i Sunenima, i ako je također mnogo čega i izmišljeno po ovom pitanju.
Što se tiče odvajanja 15 dana mjeseca Ša’abana postom, to nema utemeljenja, i postiti samo njega je mekruh. Isto tako, praviti od 15 dana mjeseca Ša’abana praznik, kada će se spremati posebna jela, i oblačiti posebna odjela – to će se smatrati izmišljenom novotarijom koja nema utemeljenja.

Isti je slučaj i sa onim što je izmišljeno u 15 noći mjeseca Ša’abana, od uspostavljanja džema’ata u džamijama radi klanjanja Elfijja-namaza, kao i po ostalim mesdžidima. Ovo okupljanje radi nafila namaza, određenog mjestom i vremenom i brojkom i određenim učenjem – nije propisano i takvo što je mekruh. Hadis koji govori o namazu Elfijji, je, uz saglasnost sve uleme, izmišljen i lažan (mevdu’).“ (Pogledaj: Iktida’ul-Siratil-Mustekim, 2/138.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Što se tiče polovične noći mjeseca Ša’abana, ona je vrijedna, i bilo je međ’ Selefom onih koji su tu noć provodili u namazu, a što se tiče okupljanja u džamijama radi klanjanja Elfijja namaza u džematu to je bid’at.“ (Pogledaj: el-Ihtijarat el-Fikhijje, 1/428.; el-Fetava el-Kubra, 5/344.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u odgovoru na pitanje: Namaz u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana? – kaže: „Ako čovjek bude, u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana klanjao sam namaz, ili sa nekim u džematu, kao što su to činili neki pripadnici Selefa, to je lijepo. Ali, ako je u pitanju okupljanje u džamijama, radi klanjanja određenog namaza od 100 rekata, sa učenjem 1000x sure Ihlas to je bid’at-novotarija, koju ne smatra pohvaljenim niko od islamske uleme, a Allah najbolje zna.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 23/131.; el-Fetava el-Kubra, 2/262.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Što se tiče polovične noći mjeseca Ša’abana, o njenoj vrijednosti se bilježe hadisi i eseri kao što se također od jednog dijela Selefa bilježi da su tu noć provodili u namazu. Dakle, ako tu noć bude čovjek provodio u namazu, pa već su ga u tome prestigli neki od pripadnika Selefa, pa će za tu svoju praksu imati dokaz, i neće mu se djelo negirati, a što se tiče klanjanja namaza u toj noći, džematile, to se temelji na optem pravilu propisanosti okupljanja na pokornosti, ibadetu i dobrim djelima. To okupljanje se djeli na dvije vrste: okupljanje koje je pritvrđeni sunnet, koji je nekada vadžib a nekada mustehabb, poput okupljanja radi klanjanja pet dnevnih namaza, džume, bajama, namaza radi pomračenja Sunca i Mjeseca, namaza radi traženja kiše, teravih-namaza; sve je ovo pritvrđeni sunnet kojeg treba čuvati i na njemu istrajavati. Druga vrsta je nepritvrđeni sunnet poput okupljanja radi džematlijskog klanjanja dobrovoljnog namaza poput klanjanja noćnog namaza, ili okupljanja radi učenja Kur’ana, zikrullaha, dove. Sve ovo je dozvoljeno, do momenta ako se navedeno uzme za pritvrđeni adet i običaj i stalnu i redovnu praksu. Poslanik s.a.w.s., je po nekada klanjao noćni namaz u džematu, ali mu to nije bila redovna praksa, a isto tako su njegovi ashabi znali da kažu nekom od njih da im uči Kur’an a oni da slušaju. Omer b. el-Hattab r.a., bi znao reći Ebu Musa el-Eš’ariju r.a., podsjeti nas na našeg Gospodara, pa bi im on učio Kur’an, dok bi oni slušali.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 23/132.; Kutub ve Resa’il ve Fetava Ibnu Tejmijje fil-Fikhi, 23/133.)

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ono što se prenosi da se klanja određeni i posebni namaz u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, ili prve džume mjeseca Redžeba, ili 27 noći mjeseca Redžeba – sve je to laž i neispravno. Također i klanjanje svakog namaza u kojem se određuje učenje posebnih ajeta ili sura ili tesbiha – sve je to lažno i izmišljeno shodno općoj saglasnosti sve hadiske uleme koji se jedino razilaze na dva mišljenja kada je Tesbih-namaz u pitanju.“ (Pogledaj: Minhadžul-Sunneh el-Nebevijjeh, 7/315.)

Stavovi ostale islamske uleme:

Imam Ebul-‘Ala el-Mubarekfuri rhm., kaže: „O vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana govore brojni hadisi, koji nam svi zajedno ukazuju na to da ova noć ima asla i utemeljenja u islamu.“ (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, br.670., 2/277.)

Imam el-Bejheki rhm., kaže: „Po ovom pitanju se bilježe brojne neispravne predaje (ehadis-menakir), koje se prenose od nepoznatih ljudi (ruvat medžhulun). Mi smo u poglavlju: el-De’avat, spomenuli samo dva hadisa.“ (Pogledaj: Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3554.)
Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Po pitanju vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana, i odredbe života i smrti u toj noći, nema jakog hadisa na kojeg bi se oslonili po tom pitanju, tako da se ne treba ni osvrtati na njih.“ (Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 16/128.)

Da je odvajanje polovične noći-dana mjeseca Ša’abana, bilo postom bilo namazom, bid’at-novotarija, na koju treba ljude upozoravati, zbog toga što se sve to temelji na slabim i lažnim hadisima, toga su stava i sljedeći šejhovi: Ibnu Baz, Ibnu Usejmin, Ibnu Džibrin, Abdurrezzak Afifi, Bekr Ebu Zejd, Abdullah b. Gudejjan, Abdul-Muhsin Abbad, Salih Fevzan, Sulejman el-‘Ulvan, Muhammed Salih el-Munedždžid, i ostali šejhovi.

Svake noći je propisano i sunnet klanjati noćni namaz; srednje bijele dane svakog mjeseca je sunnet postiti; Allah dž.š., silazi na ovodunjalučko nebo svake noći radi oprosta grijeha ljudima i davanja nafake; na kraju svake noći je propisano istigfar činiti itd..
Na osnovu svega navedenog za pravog muslimana bi trebalo da je svaka noć „Bera’et“ tj. čišćenje i distanciranje od grijeha, a ne samo jedna noć u mjesecu Ša’abanu, a Allah najbolje zna!

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, CG
http://minber.ba/polovina-no-mjeseca-aabana-lejletul-beraet/