Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Kakav je propis za dlake Muhammeda s.a.w.s.?
Urve b. Mes’ud ustade od Poslanika s.a.w.s., i vidje kako se njegovi ashabi prema njemu ophode: „Ne uzme abdesta a da mu ashabi vodu međusobno na razdijele, ne pljune pljuvačke a da je oni ne uzmu, niti dlaka sa njega spadne a da je oni ne uzmu…!“ (Hasen. Pogledaj: Musned Ahmed, br.18930.) Ibnu Siriviše
Urve b. Mes’ud ustade od Poslanika s.a.w.s., i vidje kako se njegovi ashabi prema njemu ophode: „Ne uzme abdesta a da mu ashabi vodu međusobno na razdijele, ne pljune pljuvačke a da je oni ne uzmu, niti dlaka sa njega spadne a da je oni ne uzmu…!“ (Hasen. Pogledaj: Musned Ahmed, br.18930.)
Ibnu Sirin rhm., kaže: Rekoh Ubejdi: „Imamo dlake od Allahovog Poslanika s.a.w.s., koje smo dobili od Enesa r.a., tj. od familije enesove, pa Ubejde rhm., reče: Kad bih samo jednu njegovu dlaku imao bilo bi mi draže od cijela dunjaluka sa svim što je na njemu!“ (Sahihul-Buhari, br.168.)
Enes b. Malik r.a., kaže: „Kad je Poslanik s.a.w.s., završio sa bacanjem kamenčića na džemretima, i kada je zaklao svoj kurban – obrijao se, dajući berberinu desnu stranu svoje glave nakon čega pozva Ebu Talhu el-Ensariju r.a., kojem dade kosu, zatim obrija i lijevu stranu glave i dade kosu Ebu Talhi, rekavši mu: Razdijeli ovo ljudima.“ (Muslim, br.1305.; Ibnu Hibban, br.3879.)
Enes b. Malik r.a., prenosi da je njegova majka: „Ummu Sulejm r.a., prostirala neku prostirku Poslaniku s.a.w.s., kako bi poslije-podne malo prespavao (kajlula), pa kad bi On s.a.w.s., zaspao, ona bi uzela od njegova znoja i njegovih dlaka, i to bi čuvala u nekoj bočici i mirisu, pa kad se primakla smrt Enes b. Maliku r.a., on ostavi u oporuku da mu u vodu s kojom će ga gasuliti od toga stave, što su i učinjeli.“ (Sahihul-Buhari, br.5925.)
Imam el-‘Ajni rhm., kaže: „Dozvoljeno je vođama i glavešinama i učenjacima da idu u posjetu svojim prijateljima i pouzdanim osobama što je jedan vid jačanja prijateljstva i ljubavi; dlake i kosa od čovjeka su čiste i ako su spale sa čovjeka; Ummu Sulejm r.a., je uzela dlake i znoj od Poslanika s.a.w.s., radi berićeta, i sa mirisom ga pomješala kako se ne bi zagubio, a Enes b. Malik r.a., je tražio da mu se to pomješa sa vodom od gasula kako bi se sačuvao od posmrtnih nedaća.“ (Pogledaj: 22/264.)
Enes b. Malik r.a., prenosi: „Kada je Poslanik s.a.w.s., htio da se obrije, Ebu Talha r.a., je rukom svojom prihvatio jedan dio njegove kose, i tu kosu je uzeo, i donio je Ummu Sulejmi r.a., koju je ona odmah stavila u svoj miris.“ (Sahih. Musned Ahmed, br.12505-13532)
Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., kaže: „Kad se Poslanik s.a.w.s., oćelao na Mini, Ebu Talha r.a., je uzeo i ljudima razdijelio kosu Allahovog Poslanika s.a.w.s..“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 3/565.)
Osman b. Abdullah b. Mevhib kaže: „Ummu Seleme r.a., je imala jednu srebrenu kutiju u kojoj je držala dlake od Poslanika s.a.w.s., koje bi znala potopiti u vodu radi pijenja i uzimanja abdesta čovjeku koji bi se požalio da ga nešto muči ili nekome ko je obolio od uroka.“ (Musned Ishak b. Rahivejh, br.145.)
Osman b. Abdullah b. Mevhib kaže: „Moja familija me posla sa posudom vode do Ummu Seleme r.a., a ljudi su znali da joj pošalju sud sa vodom kada im oboli neko, pa bi ona izvadila dlake od Allahovog Poslanika s.a.w.s., koje je držala u srebrenoj kutiji, koje bi ona zamočila u vodu, koju bi bolesnik kasnije pio. Osman rhm., kaže: Nadnio sam se nad srebrnom kutijom i vidjeh u njoj nekoliko crvenih dlaka.“ (Šejh Albani rhm., ovu predaju ocjenjuje sahihom. Pogledaj: Miškatul-Mesabih, br.4568.)
Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., kaže. „Kada bi se neko požalio da ga nešto muči, ljudi bi poslali posudu sa vodom Ummi Selemi r.a., u koju bi ona zamočila dlake Poslanika s.a.w.s., i u vodi bi ih preprala, koje bi nakon toga natrag u kutijicu vratila, a vodu bi poslala bolesniku da pije ili da se njome okupa radi lijeka, kojeg bi ljudi i dobijali zbog berićeta dlaka Poslanika s.a.w.s..“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 10/353.)
Šejh Ibnu Usejmin rhm., na pitanje: „Kakav je status traženja berićeta u asarima i posmrtnoj ostavštini Poslanika s.a.w.s., poput dlaka sa njegove glave i sl.“ – kaže: „Nikako nije moguće ustvrditi i dokazati da je određena dlaka Poslanikova s.a.w.s., dlaka, i ono što se spominje da u u egipaskom muzeju postoji jedan njen primjerak to nije istina i to nije tačno. Od ashaba se ne bilježi da su poklanjali pažnju ovom segmentu izuzev onoga što se prenosi od Ummu Seleme r.a., da je ona imala kod sebe nekoliko dlaka od Poslanika s.a.w.s., koje je držala u srebrnoj kutiji, pa bi, kada bi neko obolio, nalili vode preko dlake te bi tom vodom prskali i kupali bolesnika, i davali bi mu od nje da pije, ali, i pored ovoga, mi nemamo dokaza da je određena dlaka, danas, poslanikova s.a.w.s., dlaka. Nama su najbitniji eseri i zaostavština Objave koju nam je Poslanik s.a.w.s., ostavio, a ostala zaostavština je materijalnog tipa.“ (Pogledaj: Dželesat ve Fetava, 1/23.; el-Fetava el-Selasijja, 1/23.; Durus, 2/64.)
Šejh Nasiruddin el-Albani rhm., kaže: „Zaostavština Poslanika s.a.w.s., u vidu odjeće ili dlaka ili drugih ostataka je tijekom proteklih stoljeća zagubljena, i niko ne može sahih lancem ustvrditi da je određena stvar koja se pripisuje Poslaniku s.a.w.s., baš i sigurno njegova!“ (Pogledaj: el-Tevessul, str.146.)
Šejh Salih el-Munedždžid kaže: „Bilježi se da je imam Ahmed rhm., ljubio dlaku od Poslanika s.a.w.s., ali je to on činio zbog toga što je sigurno znao da je to bila dlaka od Poslanika s.a.w.s., ali mi danas nemamo sahih dokaza da je nešto autentično od Poslanika s.a.w.s., kako bi ga mogli ljubiti.“ (Silsiletul-Adab el-Islamijja, 18/25.)
Dr. Abdullah el-Fekih kaže: „Nemamo sahih dokaza koji nam potvrđuju to da i dan danas postoje dlake od Muhammeda s.a.w.s., a ako bi imali sahih dokaze koji bi nam takvo što potvrdili bilo bi nam dozvoljeno da preko njih tražimo berićeta kao što su to činili i ashabi Allahovog Poslanika s.a.w.s., a što se tiče tavafa i šetanja te dlake među džemate i džamije kako bi narod tražio sebi berićeta preko nje takvo što se ne bilježi da je iko od Selefa činio. Ne bilježi se da je iko od ashaba koji su imali dlake Poslanikove s.a.w.s., iznosio iste ljudima radi traženja berićeta i lijeka.“ (Pogledaj: Fetava el-Šebeka el-Islamijja, 10/3480.)
Kada se navedenoj praksi ljubljenja i celivanja „poslanikovih s.a.w.s., dlaka“ pridodaju i pogrešna ubjeđenja tipa da ta dlaka čuva sela i gradove od raznih muka i katastrofa, da cjelivanje tih dlaka donosi sreću, nafaku i djecu, te da ih celivaju i ljube i nemuslimani i fasici – griješnici raznih vrsta pogotovu oni koji ne klanjaju i ne poste – onda je sve to veliki znak da je u pitanju nešto što nije svojstveno iskrenim i pravim muslimanima!
Molimo Allaha dž.š., da nas sačuva od zablude nakon upute! Amin.
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, CG
Preuzeto sa minber.ba
Vidi manjeIma li opasnosti od sjedenja i druženja s novotarima?
Šejh Nasir el-‘Akl (Rijad), kaže: “Korijeni svih bid’ata i novotarija su sljedeći: Havaridž, Šije, Kaderijje, Džebrijje, Mu’utezile, Džehmijje, Murdžijje, Mušebbihe, Mu’attile, Mutekellimi – Kulabijje, Eš’arijje, Maturidijje, Sufije. Korijeni ovih novotarija i sekti su živi i do današnjih dana, čakviše
Šejh Nasir el-‘Akl (Rijad), kaže: “Korijeni svih bid’ata i novotarija su sljedeći: Havaridž, Šije, Kaderijje, Džebrijje, Mu’utezile, Džehmijje, Murdžijje, Mušebbihe, Mu’attile, Mutekellimi – Kulabijje, Eš’arijje, Maturidijje, Sufije. Korijeni ovih novotarija i sekti su živi i do današnjih dana, čak se neke regeneriraju i obnavljaju, i na novi način se javljaju. Ima nekih ljudi koji govore da su te novotarije i sekte bile nekada i da su nestale – što je potpuno pogrešno! Sve velike i poznate novotarije i sekte su ostavile korijena i traga među muslimanima sve do današnjih dana, a neke su danas mnogo gore i složenije od onih ranije! Danas su šije sa svim svojim podvrstama, i haridžije i kaderijje i mu’utezile i džehmijje i apologete i sufije i filozofi još više prefirganiji i opasniji od onih ondašnjih predaka svojih – jer svi ovi bid’ati i sekte sebi prizivaju obrazovanje, kulturu i misao, na šta pada veliki broj muslimana zbog svoga džehla i neznanja!” (Pogledaj: el-Iftirak, Mefhumuhu, Esbabuhu, ve Sebilul-Vikajeti minhu)
Šejh Nasir el-Sa’adi rhm., u komentaru Allahovih, dželle ša’nuhu, riječi: “Kada vidiš one koji se s riječima Našim izigravaju, nek’ si daleko od njih, sve dok na drugi razgovor ne pređu!” (el-En’am: 68.) – kaže: “Pod riječju: الخوض – spomenutoj u ovom ajetu, se misli na svaku neistinitu priču ili govor, bilo da je u pitanju uljepšavanje neispravnih stavova ili pozivanje njima i hvaljenje istih ili pak neprihvatanje istine i osporavanje iste, kao i neprijateljstvo prema onima koji je se drže! Allah dž.š., prvashodno naređuje Poslaniku, s.a.w.s., a potom i njegovom ummetu, da, kada primjete da neko neistinu, po pitanju Allahovih ajeta, iznosi, da se od takvih okrenu, da njihovim sjelima i raspravkama ne prisustvuju, i da na tome ustraju sve dok se ovi, priči o drugim temama, ne predaju. Ako prestanu sa tom neispravnom pričom, onda će prestati da važi prethodno spomenuta naredba napuštanja i izbjegavanja takvih!” (Pogledaj: Tefsir Tejsirul-Kerimir-Rahman)
Šejh Salih b. Salih el-Fevzan hfz., kaže: “Nije dozvoljeno veličati novotare, niti ih hvaliti, i ako se pri njima bude našlo nešto od istine i hakka, jer će hvaljenje istih uticati i na hvaljenje njihove novotarije, i novotare će učiniti ljudima za kojima se treba ummet povoditi!
Selef je upozoravao na kobnost oslanjanja na novotare, na njihovo hvaljenje i sijeljenje sa njima, pa se od Esed b. Muse rhm., bilježi: “Strogo se čuvaj toga da imaš za brata ili druga nekoga ko je novotar, jer u eseru stoji: “Ko se bude družio s novotarom, zaštita je spala s njega, i biće prepušten samome sebi, a ko ide novotaru – ide rušiti islam!”
Na novotare je obaveza upozoravati, i obaveza je od njih se udaljavati, pa makar sa njima imalo po malo istine, jer u globalu ZABLUĐIVAČI –DULLAL, imaju sa sobom po malo istine, ali sve dok pri sebi imaju izmišljotina i devijacija i nastranih razmišljanja nije dozvoljeno hvaliti ih, niti na njih pohvale iznositi, niti blagonaklono gledat na njihove devijacije, jer se u tome ogleda uznošenje novotarija i umanjenje od značaja Sunneta, i na taj način novotari dolaze do izražaja i postaju vodiči ummeta – ne dao Allah.
Stoga je obaveza upozoravati na njih, dok imami Sunneta u svakom stoljeću postoje, koji pri sebi nemaju izmišljotina i devijacija (ibtida’), hvala Allahu na tome, pa su oni kudva i primjer, i ono što je kod njih je dovoljno svima! Treba slijediti ljude koji su pravi i koji pri sebi nemaju izmišljotina i novotarija, dok na novotara treba upozoravati kako bi ga se ljudi čuvali sve dok se on i njegovi sljedbenici ne zatru, a ako će pri njima imati nešto od istine to neće biti opravdanje da se oni hvale, jer je šeri’atsko pravilo opšte poznato: “Uklanjanje šteta je preče od sticanja koristi!”
U neprijateljstvu prema novotarima je korist ummeta, dok je prijateljevanje s njima šteta po sami ummet, bez obzira na to što će pri sebi imati nešto od istine, jer u osnovi nema zabludjelog čovjeka i nema novotara a da pri sebi nema nešto od istine! Novotar nije nevjernik, niti se on u potpunosti razilazi sa šeri’atom; novotari su otpriilike takvi u nekim pitanjima ili u većini pitanja, ali su novotarije u akidi i menhedžu posebno opasne, jer se na taj način novotarije i novotari brže šire međ’ ummetom.
Onaj koji hvali novotare i ljudima ubacuje šubhe i sumnje po tom pitanju je:
1. Džahil i osoba koja ne poznaje menhedž selefa i njihov stav spram novotara. Ovakvom džahilu nije dozvoljeno da zbori niti je muslimanima dozvoljeno da ga slušaju!
2. Osoba koja zavodi druge jer je svjesna kobnosti same novotarije kojoj poziva ali mu je stalo da je plasira među ljudima.
U svakom slučaju nema igranja sa novotarijama i novotarima!” (Pogledaj djelo: Zahiretul-Tebdi’ vel-Tefsik vel-Tekfir ve Davabituha)
Dr. Abdullah b. Muhammed el-Tajjar (Kasim), kaže: “Druženje i sijeljenje (mudžalesa), sa novotarima (ehlul-bid’ah), i ljudima koji su skrenuli u svojem vjerovanju utječe na onoga ko se s njima druži, pa je zbog toga obaveza kloniti ih se i biti na distanci spram njih. Muslimanima savjetujem da se druže sa ljudima koji su vrijedni i dokazani na polju hajrata i dobra, i ljudima koji su ulema i učeni te da se njihovih savjeta, nasihata i smjernica pridržavaju. Druženje sa novotarima i devijantnim osobama negativno utiče na onoga ko se s njima druži! Također upozoravam da se ne zalazi u raspravljanje oko tema oko kojih postoji razilaženje uleme i učenih ljudi, jer raspravljanje čini srce osorim i grubim i udaljava čovjeka od ilma i znanja i slabi iman i vjeru kod čovjeka. Dakle, sa navedenim ljudima se ne smije sjediti izuzev ako se hoće isti pozivati istini ili ako se želi neki hajr i dobro djelo među njima proturiti.” (Pogledaj: http://www.islamfeqh.com/News/NewsItem.aspx?NewsItemID=3615)
Nekoliko esera i predaja koje nam govore o tome kako se treba paziti od ljudi koji streme sektama i bid’atima haridžija, šija, mu’utezila, sufija itd.:
Ibnu Abbas r.a., je rekao: “Nemoj sjediti sa novotarom, jer će ti srce oboljeti!”
Ibni Sirinu rhm., dođoše dva novotara, pa mu rekoše: O Ebu Bekre, hoćeš li da ti kažemo jedan hadis? On im reče: Ne! Dobro onda, hoćeš li da ti citiramo jedan ajet iz Allahove dž.š., Knjige? On im odgovori: Ne! Ili ćete se odbiti od mene, ili ja idem od vas – birajte!”
Mus’ab b. Sa’ad rhm., je rekao: “Nemoj sjediti sa čovjekom koji je zapao u fitnu (meftun) – ili će te zavesti pa ćeš zapasti u fitnu u koju je on upao pa ćeš ga slijediti, ili će te ezijjetiti i uvrijediti prije nego li se rastanete!”
Hasan el-Basri i Ibnu Sirin rhm., su rekli: “Nemojte sijeliti sa sljedbenicima strasti i novotarija (ehlul-ehva’), nemojte se s njima raspravljati i nemojte slušati ono što pričaju!”
Ebu Kilabe rhm., je rekao: “Nemojte sjeliti sa novotarima, i nemojte se raspravljati sa njima, jer vam ne garantujem da vas neće utopiti u svoju zabludu, ili da će vas u najmanju ruku zbuniti u onome što ste naučili i znali!”
Ibnu ‘Avn rhm., je rekao: “Ko se druži sa novotarom je za nas gori od samoga novotara!”
Sufjan el-Sevri rhm., je rekao: “Ko se bude družio sa novotarom, jedno od troje će ga snaći: ili će biti fitna i iskušenje drugima, ili će mu u srce ući nešto od njegovih novotarija zbog čega će ga Allah dž.š., baciti u vatru, ili će reći: Tako mi Allaha, mene ne interesuje ono što oni zbore, ja sam siguran u sebe – ko tako kaže za svoj din Allah dž.š., će mu ga oduzeti!”
Fudajl b. Ijad rhm., je rekao: “Ko sijeli sa novotarom – čuvaj ga se!”
Imam Ahmed rhm., je rekao: “Sa novotarima ne treba niko da sjedi, niti da se sa njima druži, niti da se na njih oslanja!”
Imam Ebu Davud rhm., je pitao imama Ahmeda rhm.: “Hoću li prestati da pričam sa jednim čovjekom koji je na sunnetu zbog toga što se druži sa jednim novotarom? Imam Ahmed rhm., mu reče: Ne već mu skreni pažnju na to da je čovjek s kojim se druži novotar, pa ako ga se bude klonio druži se sa njim, a ako se ne odbije od njega svrstaj ih u isti tabor!”
Imam Berbehari rhm., je rekao: “Ako vidiš čovjeka kako se druži sa nekim novotarom upozori ga na njega i upoznaj ga s tim, pa ako se bude družio s njim i nakon što bude upoznat – onda ga se pripazi, jer je i on sljedbenik strasti (sahibu-heva)!”
Imam Ibnu Bettah rhm., je rekao: “Braćo moja, duboko sam razmišljao o tome šta to ljude izvodi iz Sunneta i Džema’ata, i uvodi ih u Bid’at i ogavštine, i vrata belaja i iskušenja otvara pred njihovim srcima, a Hakk i istinu im udaljuje od njihovih očiju, pa sam primjetio da su to dvije stvari: istraživanje i cjepidlačenje i često postavljanje pitanja oko nebitnih stvari čije ne poznavanje ne šteti pametnom čovjeku, i čije poznavanje nije od velike koristi vjerniku, dok je druga stvar sjedenje i druženje sa ljudima od čije fitne i iskušenja se nije sigurno, od čega se srca kvare i obolijevaju!”
Na drugom mjestu, imam Ibnu Bettah rhm., kaže: “Bojte se Allaha, o skupino muslimana, i nemoj nikoga od vas da ponese lijepo mišljenje o sebi, i o svome znanju kojeg je stjecao o načinu vjerovanja i praktikovanja vjere (mezheb), pa da se upusti u sijeljenje sa novotarima, rekavši sebi: Ja im idem kako bih se s njima raspravio, ili kako bih vidio šta misle. Njihova fitna je žešća od fitne Dedždžala, a riječi im se lijepe jače od lijepka, ali srca pale jače od plamena! Znam mnoge ljude koji su ih proklinjali i psovali i sa njima su sjedili kako bi im postupke negirali i kako bi im na šubhe odgovarali, ali su ih na lijep način, skrivenim metodama i tanjanošću nevjerstva polako naveli da postanu kao i oni!”
Šejh Ibrahim el-Ruhajli hfz., kaže: Štete koje proizilaze iz druženja i sijeljenja sa sljedbenicima strasti i novotarija su sljedeće:
1. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija je veoma opasno po onoga ko to čini jer sebe izlaže mogućnosti podpadanja pod njihove sumnje, ideologiju i razmišljanje.
2. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija je suprostavljanje Allahovoj dž.š., naredbi nedruženja i nesijeljenja sa takvima, kao i suprostavljanje Sunnetu Poslanika s.a.w.s., jer se slijedi put koji nije put vjernika!
3. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija nam čini iste milim i dragim i urađa međusobnom ljubavlju – a naređeno nam je neprijateljevati sa takvima!
4. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija je štetno po njih same jer umjesto da se bojkotom liječe, mi ih druženjem sa njima još više kvarimo!
5. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija kvari rejting onome ko to čini – i ako se možda ne slaže sa njima u njihovim postupcima – pa će se to smatrati mahanom kako za razumnog tako i za pobožnog!
(Pogledaj: Mevkifu Ehlis-Sunneh vel-Džema’ah min Ehlil-Ehva’i vel-Bide’i, 2/529.)
Ovo su samo neka upozorenja braći da se paze od raznih “poznavalaca” islama, koji im tumače vjeru na način svojstven haridžijama, šijama, sufijama i ostalim bid’atima i novotarijama, koji se ne pozivaju na riječi i stavove uleme Sunneta i Džema’ata, kako onih starih tako i ovih savremenih, kako bi se sačuvali od njihovih izmišljotina, devijacija i zastranjivanja u vjeri.
Molimo Allaha dž.š., da nas održi na uputi koju nam je dao, i da nas sačuva zabludi svih bid’atskih pravaca! Amin, ja Rabbel-‘Alemin.
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Preuzeto sa minber.ba
Vidi manjeKakva je to ehli-sunnetska i ehlu-hadiska akida?
Vjerovanje na kojem su učenjaci i ulema sunneta i hadisa, je sljedeće: Vjerovanje u Allaha dž.š., Allahove dž.š., meleke, Allahove dž.š., knjige, Allahove dž.š., poslanike i u ono što nam je došlo od Allaha dž.š., kao i u ono što nam prenose pouzdane osobe (sikat), izravno od Poslanika s.a.w.s. – niviše
Vjerovanje na kojem su učenjaci i ulema sunneta i hadisa, je sljedeće:
Vjerovanje u Allaha dž.š., Allahove dž.š., meleke, Allahove dž.š., knjige, Allahove dž.š., poslanike i u ono što nam je došlo od Allaha dž.š., kao i u ono što nam prenose pouzdane osobe (sikat), izravno od Poslanika s.a.w.s. – ništa od navedenog ne odbijaju.
Vjerovanje da je Allah dž.š., Jedan Jedini Bog, koji je utočište svemu, nema drugog boga osim Njega, koji nit’ žene nit’ djeteta nema. Vjerovanje da je Muhammed Allahov rob i Njegov Poslanik, i da je džennet istina, i da je džehennem istina, i da će Sudnji Dan, bez ikakve dvojbe, nastupiti, te da će Allah dž.š., oživjeti mrtve iz svojih kaburova.
Vjerovanje da je Allah dž.š., iznad Arša, shodno ajetu u kojem stoji: الرحمن على العرش استوى „Milostivi, koji se nad Aršom uzvisio.“
Vjerovanje da Allah dž.š., ima dvije ruke – bez zalaženja u njihovu kakvoću (bi-la kejf), shodno ajetu u kojem stoji: خلقت بيدى „Onome što sam s dvije ruke Svoje stvorio!“; ili: بل يداه مبسوطتان „Već nasuprot: Njegove obije ruke su širom otvorene!“
Vjerovanje da Allah dž.š., ima dva oka – bez zalaženja u njihovu kakvoću (bi-la kejf), shodno ajetu u kojem stoji: تجرى باعيننا „Koja će ploviti pod očima našim.“
Vjerovanje da Allah dž.š., ima lice – bez zalaženja u njegovu kakvoću (bi-la kejf), shodno ajetu u kojem stoji: ويبقى وجه ربك ذو الجلال والاكرام „A ostaće samo lice Gospodara tvoga, Veličanstvenog i Plemenitog!“
Za Allahova dž.š., imena se ne kaže da su ona nešto mimo Allaha dž.š., kao što smatraju Mu’utezile i Haridžije!
Vjeruju da Allah dž.š., posjeduje znanje, shodno kur’anskom ajetu: انزله بعلمه „Objavio ga je znanjem Svojim!“; ili: وما تحمل من انثى ولا تضع الا بعلمه “Žensko neće zanijeti, niti će roditi, a da On to ne zna!”
Vjeruju u to da Allah dž.š., čuje i vidi, i ta svojstva Mu ne negiraju, kao što su to učinile Mu’utezile!
Allahu dž.š., pripisuju snagu (kuvvet), shodno kur’anskom ajetu: اولم يروا ان الله الذى خلقهم هو اشد منهم قوة – “Zar ne vide, da je Allah, koji ih je stvorio, od njih mnogo jači!”
Kažu: Na zemlji se neće desiti ništa od hajra-dobra, niti od šerra-zla, mimo onoga što Allah dž.š., bude htio da se desi, i da se sve, u skladu sa Njegovom voljom, dešava, kao što je rekao: وما تشاؤن الا ان يشاء الله „Vi ne možete htjeti ništa osim onoga što bude Allah htio!“ – kao što muslimani i govore: Ono što Allah dž.š., hoće – to biva, a ono što Allah dž.š., neće – to ne biva!
Kažu: Niko ne može učiniti nešto prije nego li ga Allah dž.š., učini, niti je iko u stanju izmaći Allahovom dž.š., znanju, niti iko može učiniti nešto za što Allah dž.š., zna da ga on neće učiniti!
Vjeruju da nema stvoritelja osim Allaha dž.š., kao i u to da Allah dž.š., stvara i loša djela ljudi, te da Allah dž.š., sva djela Svojih stvorenja, stvara, dok ljudi (stvorenja), nisu u stanju ništa stvoriti!
Allah dž.š., je pomogao mu’umine-vjernike u pokornosti Njemu, dok je nevjernike prezreo i ponizio; prema vjernicima je pažljiv i blag i pomaže ih i upućuje, dok prema nevjernicima nije pažljiv, niti ih pomaže, niti ih upućuje – jer, da ih pomaže bili bi jedni od dobrih, i da ih upućuje – bili bi jedni od upućenih!
Allah dž.š., je u stanju popraviti nevjernike i da bude pažljiv prema njima kako bi postali mu’umini-vjernici, ali Njegova je želja da ne popravlja stanje nevjernika i da ne bude pažljiv prema njima sve dok ne povjeruju. Allahova dž.š., volja je da su oni nevjernici shodno Znanju Svojem, pa ih je ponizio, u zabludi ostavio i srca im zapečatio!
Hajr-dobro i šerr-zlo se dešavaju u skladu s Allahovim dž.š., kada’om-sprovedbom i kaderom-odredbom. Vjeruju u Allahovo dž.š., određenje, bilo ono dobro ili loše, slatko ili gorko, (kada’a i kader).
Vjeruju da sami sebi nikako nisu u stanju niti pomoći niti naškoditi osim ako Allah dž.š., to bude htio, kao što je rekao; sve svoje Allahu dž.š., predaju! Smatraju da su svakoga momenta u potrebi za Allahom dž.š., i da su u svakom momentu i halu siromašni spram Njega!
Vjeruju u to da je Kur’an Allahov dž.š., nestvoreni govor, kao i govor o „Vakfu“ i „Lafzu“ – ko bude zastupao „el-Lafz“ ili „el-Vakf“ – ta osoba je, po njima, novotar. Neće se govoriti: Izgovaranje Kur’ana je stvoreno, niti će se govoriti da nije stvoreno.
Smatraju da će se u Allaha dž.š., gledati, na Sudnjemu Danu, kao što se vidi puni mjesec u noći uštapa; vjernici će gledati u Allaha dž.š., dok Ga nevjernici neće vidjeti, zbog toga što će nevjernicima biti uskraćena ta blagodat (mahdžubun)! Allah dž.š., kaže: كلا انهم عن ربهم يومئذ لمحجوبون „Nipošto! Oni će, toga dana, od Gospodara njihova, biti zastrti!“
Musa a.s., je molio Allaha dž.š., za to da Ga vidi na dunjaluku, pa se Allah dž.š., ukazao brdu – smrvivši ga, dajući mu do znanja da Ga ne može vidjeti na dunjaluku, ali će Ga vidjeti na ahiretu!
Nikoga od sljedbenika kible ne proglašavaju nevjernikom zbog grijeha kojeg čini poput bluda, krađe i ostalih velikih grijeha; oni su vjernici i mu’umini onoliko koliko imana pri sebi imaju, pa makar i činili velike grijehe. Vjera je po njima vjerovanje u Allaha, meleke, knjige, poslanike, (Sudnji Dan), i da sve što se događa od dobra ili zla, biva Božijom voljom i Božijim određenjem. Ono što ih je mimoišlo nije ih moglo snaći, a ono što ih je snašlo nije ih moglo zaobići!
Islam je svjedočenje da nema niko pravo da bude obožavan osim Allaha dž.š., i da je Muhammed Allahov Poslanik, shodno onome što se bilježi u Hadisu. Islam, po njima, nije što i iman.
Vjeruju da je Allah dž.š., taj koji obrće ljudska srca!
Vjeruju u šefa’at-zauzimanje, Allahovog Poslanika s.a.w.s., te da je šefa’at predviđen za velike griješnike iz ummeta Muhammeda s.a.w.s..
Vjeruju u kaburska iskušenja i da je „Havd“ (vrelo), istina, i da je „Sirat“ (ćuprija), istina, i da je proživljenje nakon smrti istina, i da je obračun stvorenjima, od strane Allaha dž.š., istina, i da je stajanje pred Allahom dž.š., istina!
Smatraju i tvrde da je iman: riječ i djelo, te da on raste i opada, i ne govore za iman niti da je stvoren niti da je nestvoren. Smatraju da su Allahova dž.š., imena – Allah dž.š., i za nikoga od velikih griješnika ne tvrde da je džehenemlija, niti za ikoga od sljedbenika šehadeta-tevhida tvrde da je džennetlija, sve dok ih Allah dž.š., na osudi onako kako On hoće. Kažu: Njihov krajnji ishod je kod Allaha dž.š. – ako bude htio kazniće ih, a ako bude htio oprostiće im!
Vjeruju da će Allah dž.š., izvaditi (griješne) muvehhide (vjernike), iz džehennemske vatre, shodno predajama koje nam na tu temu dolaze od Poslanika s.a.w.s..
Protivnici su raspravljanja i dokazivanja u vjeri, svađanja u pitanjima kadera (sudbine), kao i upuštanja u raspravke po kojima su poznati „Ehlul-džedel“ – (injadžije i dokondžije). U vezi vjere raspravljaju na takav način što se predaju sahih rivajetima, kao i eserima koje nam prenose pouzdane osobe, sve pravedni od pravednog, dok lanac predaje ne stigne izravno do Allahovog Poslanika s.a.w.s.!
Ni za šta ne kažu: Kako? (kejfe), niti: Zašto (limeh) – jer je takvo što novotarija (bid’at)!
Kažu: Allah dž.š., nije naredio zlo već nasuprot zabranjuje zlo a naređuje dobro! Nije zadovoljan time da se čini zlo, i ako se ono dešava u skladu sa Njegovom voljom.
Znaju hakka selefu (ashabima), koje je Allah dž.š., odabrao za društvo Allahovom Poslaniku s.a.w.s.; slijede njihove vrijednosti, a drže se podalje od onoga što je bio spor među njima, mlade ili stare. Ebu Bekra smatraju prvog, zatim Omera zatim Osmana zatim Aliju, Allah bio svima njima zadovoljan. Vjeruju da su oni pravovjerno upućene halife, te da su oni najbolji od ljudi nakon Poslanika s.a.w.s.!
Vjeruju u hadise koji nam izravno dolaze od Poslanika s.a.w.s., a koji govore o tome da Allah dž.š., silazi na ovodunjalučko nebo, govoreći: „Ima li ko da oprosta traži…“ – kako se to bilježi u sahih-hadisu od Allahovog Poslanika s.a.w.s..
U svemu postupaju po Kur’anu i Sunnetu, shodno ajetu koji kaže: فان تنازعتم في شىء فردوه الى الله والرسول „Ako se u nečemu sporite – spor vaš na Allaha i Poslanika vratite!“
Smatraju utemeljenim slijeđenje selefa i imama ove vjere! Smatraju zabranjenim izmišljanje i inoviranje nečega u vjeri što nam Allah dž.š., nije dozvolio.
Vjeruju da će Allah dž.š., doći na Sudnjemu Danu (bez zalaženja u kakvoću toga), shodno ajetu koji glasi: وجاء ربك والملك صفا صفا „I doći će tvoj Gospodar, a meleki će biti u saffovima poredani!“
Vjeruju u to da će se Allah dž.š., približiti Svojim stvorenjima – onako kako On to bude htio, shodno kur’anskom ajetu koji glasi: ونحن اقرب اليه من حبل الوريد „A mi smo mu bliži od žile kucavice!“
Smatraju utemeljenim klanjanje bajrama i džume, kao i uspostavu džema’ata, za svakim imamom, ne bitno je li dobar ili loš!
Smatraju utemeljenim mesh po mestvama, kako kod kuće tako i na putu.
Smatraju utemeljenim obavezu borbe-džihada protivu mušrika (nemuslimana), od kako je Allah dž.š., poslao Poslanika s.a.w.s., pa sve do posljednje skupine muslimana koja će se boriti protivu Dedždžala itd..
Smatraju utemeljenim upućivanje dove Allahu dž.š., za popravku stanja imama i vođa muslimana, kao i to da ne ustaju protivu njih sabljama svojim, te da nisu učesnici u među-muslimanskim fitna-sukobima!
Vjeruju u pojavu Dedždžala, kao i u to da će ga Isa, sin Merjemin, ubiti!
Vjeruju u Munkera i Nekira, Mi’iradž, istinitost kazivanja snova, ispravnost upućivanja dove za umrle muslimane, kao i to da im je od koristi udijeljena sadaka, na njihovo ime, nakon njihove smrti.
Vjeruju da na dunjaluku ima sihirbaza-magova, kao i to da je osoba koja spravlja sihrove – nevjernik, shodno riječima Allaha dž.š., i vjeruju u to da sihrovi-mađije, postoje na dunjaluku.
Smatraju utemeljenim klanjanje dženaze namaza svakom umrlom pripadniku kible, ne bitno jesu li dobri ili loši, kao i nasljeđivanje njihovog imetka.
Vjeruju da su džennet i džehennem stvoreni.
Vjeruju u to da onaj ko je umro – umro je u skladu sa svojim edželom, kao i onaj koji je ubijen – ubijen je u skladu sa njegovim edželom.
Rizk i nafaka je od Allaha dž.š., i On je taj koji je daje robovima Svojim, ne bitno je li ona halal ili haram, i vjeruju u to da je šejtan taj koji vesvesi čovjeku – šapuće i došaptava, koji mu sumnje ubacuje, i koji ga pritiska.
Vjeruju i u to da Allah dž.š., ponekada, dobre pobožnjake, čašćava nekim ajetima-znacima.
Vjeruju u to da se sunnet ne derogira Kur’anom.
Vjeruju u to da će Allah dž.š., postupati sa umrlom djecom onako kako On bude htio – ako bude htio kazniće ih, a ako bude htio postupiće sa njima drugačije.
Vjeruju u to da Allah dž.š., zna što će robovi Njegovi činiti, pa je i zapisao da će se to desiti.
Vjeruju da je sve u Allahovoj dž.š., ruci.
Smatraju utemeljenim i propisanim sabur i strpljivost onda kada je Allahov dž.š., hukm u pitanju (propis-odredba). Smatraju propisanim postupati po onome što je Allah dž.š., naredio, i kloniti se od onoga što je Allah dž.š., zabranio!
Smatraju nužnim iskrenost pri djelima, kao i upućivanje nasihata muslimanima! Allahu dž.š., robuju kada su u pitanju pobožnjaci, i upućuju savjet i nasihat džema’atu muslimana!
Klone se velikih grijeha, zinaluka i bluda, laži, plemensko-nacionalne pristrasnosti, uzdizanja i oholosti, potcjenjivanja ljudi, umišljenosti.
Smatraju da se treba kloniti onih koji pozivaju novotarijama, a zauzeti se učenjem Kur’ana, bilježenjem hadisa, studiranjem fikha, uz obaveznu skromnost, poniznost i smirenost, lijepo ponašanje, dobročinstvo, ustezanje od ezijjeta ostalih, ne bavljenje gibetom, nemimetom i širenjem fesada, uz rad i posao radi stjecanja nafake – jela i pića.
Ovo je ono što, u globalu, oni drugima naređuju i sami ga praktikuju i vjeruju, i za sve što smo naveli oni imaju dokaze i predaje, i ovog smo stava i mi (ve ilejhi nezhebu!), a tevfika nema ako ga Allah dž.š., ne dadne; On nam je dovoljan, i divan li je On oslonac. Od Njega pomoći tražimo, na Njega se oslanjamo, i Njemu ćemo se vratiti!
Imam ‘Ali b. Isma’il el-Eš’ari, Ebul-Hasen
Izvadak iz djela:
Mekalatul-Islamijjin, 1/297.
Prijevod sa arapskog jezika: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
Je li dozvoljeno kupiti crkvu i preinačiti je u džamiju?
Imam el-Zehebi rhm., bilježi od Osmana b. Ebil-Asa r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.) Imam Ebul-Tajjib Muhammed Šemsul-Hakk el-Azim el-Abadi rhm., u kviše
Imam el-Zehebi rhm., bilježi od Osmana b. Ebil-Asa r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)
Imam Ebul-Tajjib Muhammed Šemsul-Hakk el-Azim el-Abadi rhm., u komentaru ovog hadisa kaže: „Tavagit je množina od riječi tagut, a to je kuća-hram u kojoj se nalazi neki idol-kip, kojeg ljudi obožavaju s ciljem da ih približi Allahu dž.š., po njihovoj tvrdnji, a Osmanu b. Ebil-Asu r.a., el-Sekafiju, Poslanik s.a.w.s., naređuje da gradi džamiju na mjestu ta’ifskih taguta, onda kada ga je imenovao za namjesnika Taifa. Ovaj hadis nam ukazuje na to da je dozvoljeno u mesdžid-džamiju, preinačiti crkvu ili sinagogu kao i ostale idolopokloničke hramove, što je bila praksa brojnih ashaba onda kada su oslobađali brojne gradove-države: na mjestima njihovih idolopokloničkih hramova ashabi bi pravili džamije-mesdžide, za muslimane, i mijenjali bi im pravac mihraba. Ovako se postupalo zbog toga da bi se nevjerstvo i nevjernici ponizili zbog toga što obožavaju i robuju nekom drugom mimo Allaha dž.š.. Po ovom sunnetu je postupio i kralj Indije, pravedni sultan Alim Kebir Allah mu se smilovao, koji je napravio bezbroj džamija na mjestima gdje su se nalazili hinduski idolopoklonički hramovi, Allah ih ponizio!“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud šerh Sunen Ebi Davud, br.380.)
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je imao u praksi ispoljavati javna odličja islama (še’airul-islam), na mjestima na kojima su nevjernici ispoljavali javna odličja nevjerstva (še’airul-kufri), kao i svoje neprijateljstvo prema Allahu i Njegovom Poslaniku. Ovo je bila Njegova praksa s.a.w.s. tj. uspostava odličja Tevhida na mjestima na kojima su bila uspostavljena odličja kufra i širka, kao što je Poslanik s.a.w.s., naredio izgradnju mesdžida-džamije na mjestu gdje je stajao njihov kip Lat!“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 2/270.)
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: Mustehabb je formirati mesdžid-džamiju na mjestu tagutskih hramova, kako bi se samo Allahu dž.š., ibadetilo i robovalo, te kako mu se širk više ne bi činio na mjestu gdje se neko drugi obožavao mimo Njega shodno predaji od Osmana b. Ebil-Asa r.a., se bilježi da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali nekadašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.) Ovo je propis za svaki objekat u kojem se obožava neko drugi mimo Allaha dž.š. – da se taj objekat poruši i da se od njega napravi mesdžid ako su muslimani u potrebi za džamijom na tom mjestu, a ako nisu u potrebi za džamijom onda će imam-država, konfiskovati tu imovinu za opšte svrhe.“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad fi Hedji Hajril-Ibad, 3/602.)
Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Islamska ulema je složna na tome da je ispravan namaz čovjeku koji ga obavi u crkvi ili sinagogi ali na čistom mjestu! – shodno predaji od imama Buharije u kojoj stoji da je Ibnu Abbas r.a., klanjao namaz u sinagogi ako u njoj ne bi imalo slika-kipova. Ebu Davud bilježi predaju od Osmana b. Ebil-Asa r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)“ (Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 8/255.)
Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Sunnet Poslanika s.a.w.s., nam potvrđuje dozvoljenost uzimanja sinagoga i crkvi za džamije, shodno predaji od Talek b. Alije koji kaže: „Došli smo sa jednom delegacijom kod Poslanika s.a.w.s., pa smo mu dali prisegu na vjernost i klanjali smo s njime, i obavijestili smo ga da u našem mjestu ima jedan hram – pa smo mu potražili da nam dadne preostalu vodu od njegovog abdesta što on i učinje, abdesti se, ispra svoja usta, nali tu vodu u jednu posudu, pa nam reče: Idite, pa kada dođete u vaše mjesto, srušite taj vaš hram, i poprskajte to mjesto ovom vodom, i napravite na tom mjestu džamiju. Rekosmo: Naše mjesto je daleko, a toplote su velike – ispariće nam voda? Poslanik s.a.w.s., reče: Slobodno dolijevajte vode – samo će joj dobrotu povećati. Pođosmo sve dok ne stigosmo u naše mjesto, pa smo srušili naš hram, njegovo mjesto smo poprskali ovom vodom, i na tom mjestu smo napravili džamiju sa koje odmah proučismo ezan. Monah koji je bio u našem mjestu, iz plemena Tajji’, kada je čuo ezan samo reče: Poziv Istine! – i zaputi se ka dolini van grada i više ga nismo nikada vidjeli.“ (Sahih. Sunen el-Nesa’i, br.701.) – kao i predaji od Osmana b. Ebil-As r.a., koji kaže da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)“ (Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 10/52.)
Dr. Vehbi el-Zuhajli kaže: „Dozvoljena je izgradnja mesdžida – džamija, na mjestima crkvi ili sinagoga ili mušričkih mezarja koja su u fazi propadanja naravno nakon prethodnog čišćenja zemlje, shodno predaji od Osmana b. Ebil-Asa r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.) – i shodno predaji od Enesa r.a., u kojoj stoji: „Poslanikova s.a.w.s., džamija u Medini je napravljena na mjestu gdje su bili mušrički grobovi koji su prethodno iskopani.“ (Muutefekun alejh) Pokuđeno je ukrašavati džamije crvenom i žutom bojom, kao rezbarijama i ukrašavanjem – kako ne bi sve to ometalo srce i koncetraciju klanjača, a shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Neće nastupiti Sudnji Dan sve dok se ljudi ne počnu nadmetati u izgradnji džamija!“ (Muttefekun ‘alejh) (Pogledaj: el-Fikh el-Islami ve Edilletuhu, 1/489.; El-Medžmu’, imam Nevevi, 2/180.)
Šejh Ibrahim b. Salih el-Hudajri kaže: Poslanik s.a.w.s., je dozvolio da se mjesta širka i mušričkih bogomolja pretvaraju u mesdžide i džamije, što nam potvrđuje predaja od Osmana b. Ebil-‘Asa r.a., u kojoj stoji da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali nekadašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.) Ako se bude reklo: U mušričkim bogomoljama ima grobova – namaz nad njima ili prema njima je haram! – reći će se: Da, ako je sigurno potvrđeno da na tom mjestu grobovi postoje – neće se tu klanjati namaz, pa makar takvo što bilo i u nekoj džamiji. Namaz prema grobu ili na grobu je haram i zabranjen – zbog čega će se grobovi otkopati i od džamija odstraniti. Mušrici nemaju hurmeta, a i shodno praksi i sunnetu Muhammeda s.a.w.s..“ (Pogledaj: Ahkamul-Mesadžid fil-Šeri’a el-Islamijja, 1/236.)
Šejh Ebu Ijas Mahmud b. Abdul-Latif b. Mahmud ‘Uvejdah kaže: „Dozvoljeno je u džamije-mesdžide, transformisati kršćanske crkve, jevrejske sinagoge, hinduske hramove kao i ostale mušričke hramove, naravno tako što će se prethodno, sa tih mjesta, ukloniti sve ono što je ružno i loše poput slika-kipova, idola, krstova i ostalih nevjerničkih obilježja. Od Osmana b. Ebil-Asa r.a., se bilježi da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali nekadašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)
Dozvoljeno je i groblja mušrička pretvarati u džamije-mesdžide nakon njihovog iskopavanja i uklanjanja posmrtnih ostataka, shodno predaji od Enesa r.a., koja govori o izgradnju poslanikove s.a.w.s., džamije odmah po dolasku u Medinu, kada je Poslanik s.a.w.s., rekao:
„O Benu Nedždžar, recite mi kolika je cijena ove parcele? Rekoše: Ne tako nam Allaha, samo od Allaha tražimo da nam ovo naplati. Enes r.a., reče: Na toj parceli su se nalazili mušrički grobovi, duvarine i palme, pa je Poslanik s.a.w.s., naredio da se mušrički grobovi izmjeste, da se duvarine sruše, i da se palme prekinu. Palmina debla staviše u pravcu kible, a zidove sa strana napraviše od kamena. Dok su nosili kamen za džamiju, pjevali su…“ (Buhari, Muslim, Ebu Davud, Nesa’i)
Ovo preinačavanje mušričkih bogomolja i grobalja se ne smije raditi na silu povređujući prava ehli-zimmeh (jevreja i kršćana, podanika islamske države) – takvo što nije dozvoljeno po Šeri’atu. Navedena praksa biće dozvoljena u slučaju da nevjernici određenog mjesta prime islam, ili da određene mušričke bogomolje budu napuštene ili u slučaju da naprave bogomolju suprotno pravilima ehli-zimmeh – u ovakvim situacijama muslimanima se dozvoljava da takav hram preinače u džamiju ili u bilo koju drugu instituciju od opšte svrhe.“ (Pogledaj: el-Džami’ li-Ahkamil-Salat, 2/111.)
Šejh Abdul-Muhsin el-Abbad kaže: „Ako su taguti-kipovi otklonjeni, i na njihovom mjestu se napravi mesdžid-džamija – nema ničeg strašnog u tome, jer je pravilo da je ispravan namaz onaj koji je obavljen na čistom mjestu, izuzev mjesta na kojima je Poslanik s.a.w.s., eksplicite zabranio da se klanja.“ (Pogledaj: Šerhu Sunen Ebi Davud, 3/303.)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
Je li neznanje opravdanje u pitanjima vjerovanja i akide?
Prije nego li se upustimo u proučavanje riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., napravićemo mali uvod po pitanju njegova mezheba u ovoj mes’eli, pa kažemo: Spominjali smo komentar šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., u vezi čovjeka iz Benu Isra’ila, koji je rekao svojoj familiji: “Kada umrem, uzmite mviše
Prije nego li se upustimo u proučavanje riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., napravićemo mali uvod po pitanju njegova mezheba u ovoj mes’eli, pa kažemo: Spominjali smo komentar šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., u vezi čovjeka iz Benu Isra’ila, koji je rekao svojoj familiji: “Kada umrem, uzmite me, i spalite, i pepeo mi po moru bacite…” (hadis), kada je rekao:
“Ovaj čovjek je mislio da ako bude razasut na ovakav način, da Allah dž.š., nije u stanju, i da ga ne može ponovo sakupiti i sastaviti – a sve redom od negiranja Allahove dž.š., moći, te negiranja ponovnog proživljenja tijela, pa makar i bila razasuta, sve navedeno je kufr/nevjerstvo, ali je ova osoba, pored imana u Allaha dž.š., i imana u njegov emr, i pored straha od Njega bila džahil/neznalica, dallun/lutalica u rezonovanju, muhti’un/griješnik, što mu je Allah i oprostio. Navedeni hadis je veoma decidan i jasan (sarih), da je spomenuta osoba željela to da ne bude proživljena kada se na onakav način rasturi, a u najmanju ruku je sumnjala u buduće proživljenje što je kufr/nevjerstvo – ako se protivu osobe koja ovu stvar negira uspostavi poslanički dokaz biće osuđena na nevjerstvo, jer nam takvo postupanje jasno ukazuje na nevjerstvo dotične osobe u Allaha uzvišenog!”
Spominjali smo i stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., po pitanju konkretnog proglašavanja određenog pojedinca nevjernikom kada kaže:
“Zato sam često puta znao poručiti Džehmijama, bilo da su u pitanju “Hululijje” ili “Nufati”, koji negirahu to da je Allah, dž.š., iznad ‘Arša, i to onda kada je iskušenje njima naišlo (mihna): “Kada bih se ja složio s vama po ovom pitanju – ja bih postao nevjernikom, jer znam da je taj stav – kufr/nevjerstvo, ali, vi, po meni, niste nevjernici (kafiri), jer ste neznalice (džahili).” Ova je poruka bila upućena džehmijskoj ulemi, kadijama, šejhovima, vojskovođama…
Osnova njihovog džehla i neznanja su logičke nejasnoće (šubuhat ‘aklijjeh), koje su im nastale u glavi uslijed nedostatka sahih predaja, i sahih logike! Zbog svega ovoga, nismo na njihov džehl i izmišljanje uzvratili tekfirom, isto kao kada određena osoba lažno posvjedoči protivu druge, ili je potvori za razvrat, nema pravo, povrijeđena osoba, uzvratiti mu istom mjerom tj. da lažno svjedoči protivu njega, ili da ga potvori za razvrat.”
Navedena pitanja spadaju u temelje i osnove vjere (usulud-din), u kojima nemaju prava ostale pravdati neznanjem – oni koji smatraju da neznanje ne može biti opravdanje!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., pojašnjava neispravnost dijeljenja propisa vjere na temeljne propise/usul, zbog kojih će osoba koja ih zanegira postati nevjernikom, ili osoba koja u njima bude griješila, i na sporedne propise/furu’, zbog kojih osoba koja ih bude zanegirala neće postati nevjernikom, kao ni osoba koja u tim pitanjima bude griješila. On kaže da ovakvo dijeljenje propisa vjere nema nikakve osnove kod selefa – niti kod ashaba, niti kod tabi’ina, i takva podjela islamskih propisa je sama po sebi kontradiktorna!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Što se tiče stavova koji vode nevjerstvu osobu koja ih bude zastupala: Možda do dotične osobe nisu stigli dokazi koji bi iziskivali nužnu spoznaju istine, a možda su mu dokazi i došli – ali putem kojeg ih nije smatrao vjerodostojnim, ili ih nije dobro razumio, ili su mu se pojavile šubhe i nejasnoće zbog kojih će biti opravdan kod Allaha dž.š.. Ko se od vjernika bude zalagao na putu spoznaje istine, i na tome putu pogriješi – Allah dž.š., će mu oprostiti grijeh – ne bitno koje vrste on bio, i ne bitno bilo to pitanje teoretske (nezarijjeh), ili praktične (‘amelijje), naravi!
Na ovom stanovištu su bili poslanikovi ashabi, kao i enormna većina imama islama! Oni nisu djelili propise na primarne/usul – koje ako čovjek zanegira postaje nevjernikom, i sekundarne/furu’ – koje ako čovjek zanegira ne postaje nevjernikom. Pravljenje razlike između prve vrste pitanja i njihovog naziva (mesa’ilul-usul), i između druge vrste pitanja, i njihovog naziva (mesa’ilul-furu’) – nema nikakvog utemeljenja, niti kod ashaba, niti kod tabi’ina – koji se za njima u dobru povedoše, niti od ikoga od imama!
Spomenuta podjela je preuzeta od mu’utezila, i njima sličnih novotara, a od njih ih preuzeše fakihi koji ova pitanja navode u svojim knjigama, i ova podjela je očita kontradiktornost (mutenakid)!
Osobi koja vjerske propise dijeli na primarne/usul, i sekundarne/furu’, propise, se postavlja pitanje: Šta je definicija primarnih/usul pitanja, pri kojima će čovjek postati nevjernikom, u slučaju da tu pogriješi, i koja je to nit koja dijeli ta pitanja od sekundarnih/furu’ pitanja?
Ako kaže: Primarna/usul, pitanja su propisi ubjeđenja (mesa’ilul-i’itikad), dok su sekundarna/furu’ pitanja – praktični propisi (mesa’ilul-‘amel) – biće mu rečeno: Ulema se razilazi u tome da li je Muhammed s.a.w.s., vidio Allaha dž.š., ili ne; i u tome ko je vrijedniji: Osman ili Alija, kao i po pitanju mnogih značenja kur’anskih ajeta, kao i razilaženja u stručnoj ocjeni brojnih hadisa koji spadaju u domen ubjeđenja/postupanja – ali pri kojima nema kufra – uz opštu saglasnost svih! Obaveznost, zekata, posta, hadždža, kao i zabranjenost nemorala i alkohola – spada u praktični dio propisa (mesa’il ‘amelijjeh), ali će osoba koja ih zanegira (el-munkiru leha), postati nevjernikom – uz opštu saglasnost svih!
Ako bude rekao: Primarna/usul pitanja su kategorički jasna pitanja (el-mesa’il el-kat’ijjeh), biće mu rečeno: Veliki broj praktičnih pitanja (mesa’ilul-‘amel), su kategorički jasna pitanja, dok, za razliku od njih, veliki broj teoretskih pitanja (mesa’ilul-‘ilm), ne pripadaju skupini kategorički jasnih pitanja!
Relativno je to da li je neko pitanje kategorično ili ne! Za nekog čovjeka će određeno pitanje biti kategorično, zbog ličnog upoznavanja sa dokazom koji ga je ubjedio u kategoričnost nečega, poput osobe koja se susrela sa tekstom od Poslanika s.a.w.s., čije značenje je shvatila, dok, za drugog čovjeka, isti taj tekst, neće biti ni na stepenu nekategoričnosti (zannijjeh), a kamo li na stepenu kategoričnosti (kat’ijjeh) – jer mu dotični tekst nije dostavljen, ili, po njegovim standardima, nije bio ispravan, ili ga nije mogao razumjeti.
U sihahu se bilježi predaja od Poslanika s.a.w.s., koja govori o čovjeku koji je ostavio oporuku svojoj porodici, riječima: “Kada umrem – spalite me, potom mi pepeo pokupite, a zatim ga u rijeku bacite! Ako me Allah dž.š., bude mogao sakupiti – kazniće me kaznom kakvom, do tada, nikoga nije kaznio! Allah dž.š., naredi kopnu – pa povrati njegove ostatke, a isto tako i moru – pa more povrati njegove ostatke! Allah dž.š., mu reče: Šta te je navelo da tako postupiš? Reče: Strah od Tebe, ja Rabbi – nakon čega mu Allah dž.š., oprosti grijehe!”
Ovaj čovjek je posumnjao u Allahovu dž.š., moć, kao i u proživljenje; čak je smatrao da nikako neće biti ni vraćen, i da Allah dž.š., nije u stanju njegov pepeo sakupiti – na što mu je Allah dž.š., uzvratio oprostom!
Ovdje imamo za cilj ukazati na to da su stavovi imama zasnovani na ovoj podjeli tj. vrsta i pojedinac (el-nev’u vel-‘ajnu), i zbog toga jedna grupa ljudi bilježi, tobože, njihovo razilaženje po tim pitanjima – ali, u stvari, oni nisu dokučili tajnu njihovih riječi i stavova! Neki npr., bilježe da imam Ahmed rhm., ima dva mišljenja po pitanju tekfira novotara, smatrajući tekfir murdžija i ši’ija – koji daju prednost Aliji r.a., nad drugima, pitanjem oko kojeg postoji razilaženje uleme, gdje će, neki, možda i preferirati mišljenje tekfira tih ljudi, kao i osudu na vječni boravak u vatri – što nikako nije mezheb imama Ahmeda rhm., niti bilo kojeg od imama islama!
Imam Ahmed rhm., ne tekfiri murdžije – one koji kažu iman su riječi bez dijela, i on ne tekfiri osobu koja daje prednost Aliji r.a., nad Osmanom! Njegovi stavovi su više nego jasni da on ne tekfiri haridžije, niti kaderije, i sl.! Tekfirio je džehmijje – one koji su negirali Allahova imena i svojstva, jer su njihovi stavovi bili sušta suprotnost onome s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., kao i zbog toga što je suština njihovih stavova bila negiranje samog Stvoritelja (ta’atilul-halik)!
Imam Ahmed rhm., je bio iskušan njima sve dok nije pronikao u suštinu njihovih stavova, uvidjevši to da se takvi stavovi zasnivaju na pravom bezbožništvu (ta’atil), mada je tekfir džehmijja opšte-poznata stvar kod selefa i imama, ali, ono što je bitno jeste to, da ih imam Ahmed rhm., nije tekfirio poimenično, jer osoba koja poziva nečemu je gora od one koja to ne radi, kao i osoba koja kažnjava svog neistomišljenika biva gorom od one koja samo svojim stavovima poziva, dok onaj koji tekfiri svog neistomišljenika biva gorim od onoga koji ga kažnjava.
Tadašnji vladari/vulatul-umur, su zastupali džehmijske stavove, tipa: “Kur’an je stvoren”; ili: “Allah dž.š., neće biti viđen na ahiretu”, itd., i pozivali su narod tome, stavljajući ih zbog svega toga na kušnju, kažnjavajući ih – ako im se ne bi odazvali, i na kraju svega tekfireći ih zbog neprihvatanja njihovih stavova! Ako bi nekog i uhapsili – ne bi bio pušten iz zatvora sve dok taj ne bi prihvatio džehmijske stavove tj. “da je Kur’an stvoren” itd.. Ko nije bio džehmijskih stavova ne bi bio postavljen na određenu poziciju, niti bi dobijao pomoć iz bejtul-mala!?
I pored svega navedenog, imam Ahmed, Allah mu se smilovao, bi im činio terehhum riječima: “Allah im se smilovao”, molio je Allaha dž.š., za oprost njima (istigfar), jer mu je bilo jasno da oni nisu svjesni toga da svojim stavovima poriču Poslanika s.a.w.s., niti toga da svojim stavovima negiraju ono s čime je On s.a.w.s., došao. Činili su te’vil – prilikom čega su pogriješili, slijepo se povodeći (taklid), za onima koji ih tim stavovima podučiše!
Isti je slučaj i sa imam Šafijom rhm., onda kada je rekao Hafsu el-Ferdu, koji je smatrao da je Kur’an stvoren: “Uznevjerovao si u Allaha dž.š.” – pojašnjavajući mu to da je njegov stav nevjerstvo, ali u isto vrijeme ne osuđuje Hafsa na riddet i otpadništvo od vjere zbog toga, jer protivu njega još nije uspostavljen dokaz kojeg, ako bi odbio, postao bi nevjernikom. Da je imam Šafija rhm., bio ubjeđenja da je Hafs murtedd – ubio bi ga, ali mi znamo da imam Šafija rhm., u svojim knjigama, jasno izjavljuje to da će se svjedočenje novotara ipak prihvatati, i da će se namaz za njima obavljati!”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže da je pitanje tekfira u uskoj sprezi sa pitanjem uspostave dokaza/kijamul-hudždže, bez obzira na to da li određeno pitanje spada u propise vjerovanja/’aka’id, ili u propise fikha, ili su u putanju mutevatir vanjski farzovi i sl.. On kaže:
“Što se tiče ostala četiri farza islama, ako čovjek zanegira obaveznost nekog od tih propisa – nakon uspostave dokaza protivu njega – ta osoba je nevjernik/kafir, a isti će slučaj biti i sa osobom koja zanegira zabranjenost nekog od jasnih i mutevatir harama poput razvrata, nasilja, laži, alkohola i tome slično.
Što se tiče osobe nad kojim nije uspostavljen dokaz – poput osobe nove u vjeri, ili osobe koja je rasla u mjestu neznanja/badija, do koje nisu stigli islamski propisi i tome slično, ili je osoba pogriješila misleći da oni koji povjeruju i dobra djela rade bivaju oslobođeni zabrane konzumiranja alkohola kao što su u tome pogriješili oni koje je Omer r.a., pozvao na pokajanje, i tome slično, takvi će se pozvati na pokajanje, i protivu njih će se uspostaviti dokaz, pa ako i dalje nastave sa svojim nedjelima uznevjerovat će – a nevjernicima neće biti proglašeni prije toga, isto kao što ni ashabi r.a., nisu Kudamu b. Maz’una r.a., osudili na nevjerstvo/kufr, onda kada su pogriješili pogrešno shvaćajući određen propis.”
Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Najispravnije mišljenje/tahkik, po ovom pitanju je slijedeće: Nekada će određene riječi biti nevjerstvo/kufr, poput džehmijskih izjava “Allah nema moć govora”, ili “Allah neće biti viđen na ahiretu” – kada neki ljudi neće primjetiti da je u pitanju nevjerstvo/kufr, tako da će se uopšteno tekfiriti oni koji ta mišljenja zastupaju, kao što su pripadnici selefa i govorili: “ko bude smatrao da je Kur’an stvoren – nevjernik je”, ili “ko smatra da Allah neće biti viđen na ahiretu – nevjernik je” – ali pripadnici selefa nisu poimenice tekfirili ljude sve dok protivu takvih ne bi bio uspostavljen dokaz kao što je to pojašnjeno ranije.
Isti je slučaj i sa onima koji negiraju obaveznost namaza ili zekata, ili ohalaljuju alkohol i blud, ili pogrešno rezonuju određene stvari/te’vil – prisutnost ovih propisa međ’ muslimanima je jača nego li prisutnost onih prvih, pa ako se osoba koja pogrešno tumači i griješi u ovim propisima ne proglašava nevjernikom sve dok se ne upozna sa tim propisima, i pokajanju pozove, kao što su postupili ashabi sa skupinom onih koji su ohalali alkohol, onda će biti preče da se zbog drugih pitanja neće proglašavati nevjernikom!”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Status murtedda: Murtedd je osoba koja obožava nekog drugog pored Allaha dž.š., ili mrzi Poslanika s.a.w.s., i ono s čime je on došao, ili ostavi srčano negiranje zla, ili umisli da se neko od ashaba, tabi’ina ili tebe’i tabi’ina borio sa nevjernicima (protivu muslimana), ili da je to dozvoljeno, ili je u pitanju osoba koja zanegira nešto oko čega postoji konsenzus, ili uzme sebi nešto za posrednika, na šta se oslanja, i od čega nešto traži i moli. Ko bude sumnjao u neko od Allahovih dž.š., svojstava – a jedan je od onih za koje se pretpostavlja da to pitanje zna – postao je murteddom, a ako je jedan od onih – za koje se pretpostavlja da to pitanje ne zna – nije postao murteddom. Zbog ovoga Poslanik s.a.w.s., nije tekfirio čovjeka koji je sumnjao u Allahovu dž.š., moć, i ponovno oživljenje, jer se takvo što ne radi osim nakon dostavljanja poslanice, kao što je Ajša r.a., rekla: “Zar Allah dž.š., zna sve ono što ljudi skrivaju!? Poslanik s.a.w.s., reče: Da.”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Svaka osoba koja bude vršila određeni ibadet – koji joj je zabranjen, ali ona to nije znala, a taj ibadet spada u grupu propisanih ibadeta, poput: osobe koja klanja namaz u zabranjenom vaktu – do te osobe je stigla opšta naredba obavljanja namaza, ali do iste te osobe nije stigla i zabrana obavljanja namaza u određenim periodima dana, ili je bila u pitanju osoba koja se pridržava određenog dokaza koji je inače nadjačan (merdžuh), poput klanjanja dva rekata namaza poslije ikindijskog farza što je bila praksa jednog dijela selefa, jer je to Poslanik s.a.w.s., učinio, ili poput namaza u pogledu kojih se bilježe slabe/da’if, ili lažne/mevdu’, predaje poput namaza “Elfijje” koji se klanja polovinom Ša’abana, ili početkom Redžeba, ili “Tesbih-namaz” kojeg je dozvoljavao Abdullah b. Mubarek rhm., i ostali.
Dakle, ako ovi namazi spadaju u općenitost pohvaljenosti obavljanja namaza, a do osobe nije stigao dokaz koji iziskuje njihovu zabranjenost, osoba će imati nagradu za takvo postupanje; ako određen namaz bude sadržavao u sebi zabranjenost s jedne strane, a čovjek neće znati da je u pitanju novotarija koja se uzima za javno obilježje, zbog koje se ljudi okupljaju svake godine, to će biti slično izmišljanju šestog namaza. Ako određena osoba bude htjela klanjati takav namaz nemajući nikakva hadisa po tom pitanju – neće imati prava na takvo postupanje, ali ako je u pitanju postojanje hadisa za kojeg su smatrali da je sahih, u čemu su pogriješili – takvo što će im biti oprošteno, i imaće nagradu za to zbog općenitosti propisa obavljanja namaza, što će isto važiti i za post na dan Bajrama, ako osoba ne bude znala da je to zabranjeno.
Suprotno navedenom su djela koja nisu propisana poput širka. Za takva djela nema nagrade, i ako Allah dž.š., ne kažnjava počinioce tog djela izuzev nakon dosezanja poslanice do njih, kao što Allah dž.š., kaže: “Ne bi smo kažnjavali sve dok poslanika ne bi poslali!” (el-Isra’, 15.)
Ova osoba, i ako neće biti kažnjena zbog tog postupka, neće biti ni nagrađena za njih, jer Allah dž.š., kaže: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili u prah i pepeo ih pretvoriti.” (Furkan, 23.)
Ibnul-Mubarek rhm., kaže: To su djela koja su ljudi činili radi nekog drugog, a ne radi Allaha! Mudžahid kaže: To su djela koja nisu kabul. Allah dž.š., kaže: “Djela nevjernika u Gospodara njihova nalik su na pepeo koji vihor u olujnom danu raznese; neće moći da očekuju nikakvu nagradu za djela koja su učinili, to će teška propast biti!” (Ibrahim, 18.) tj. djela ovih ljudi su propala, i neće imati za njih nikakve nagrade.
Ako im je Poslanik s.a.w.s., zabranio određena djela za činiti, i te zabrane se ne budu pridržavali biće kažnjeni. Dakle kažnjavanje zbog takvih djela će biti uslovljeno dostavljanjem poslanice poslanika (teblig), a što se tiče propadanja samih djela to će biti zbog toga što takvo postupanje u osnovi nije propisano. Svaki ibadet koji nije propisan on mora biti zabranjen.
Ako određena osoba bude znala da je to djelo zabranjeno, pa ga učini, zaslužna je kazne, a ako ne bude znala – nije zaslužna kazne!
Ako određena osoba bude imala ubjeđenje da joj je takvo postupanje propisano – a djelo spada u grupu propisanih ibadeta, imaće nagradu za to djelo, a ako je to djelo – djelo širka, ne postoji ni jedno djelo širka koje je propisano – ali će neki ljudi smatrati neke vrste širka naređenim i propisanim!
Ova osoba nije mudžtehid, jer osoba koja je mudžtehid mora slijediti šeri’atski dokaz, a po ovim pitanjima nema šeri’atskog dokaza, ali, može se desiti da određena osoba postupa po sebi svojstvenom idžtihadu a to je taklid tj. slijepo slijeđenje šejhova i alima koji ta djela rade, jer oni to rade zbog toga što smatraju da su ta djela korisna, ili su čuli za neki hadis po tom pitanju koji je laž. Ako se protivu ovakvih osoba ne uspostavi dokaz neće biti kažnjavani, a što se tiče sevaba možda će biti i nagrađeni jer su jači od ostalih pripadnika svoje vrste, a što se tiče sevaba približivanja Allahu dž.š. – toga nema putem ovakvih djela!”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Ko nekom drugom mimo Allaha dž.š., potvrdi ono što pripada samo Allahu dž.š. – takva osoba je nevjernik – ako protivu njega bude uspostavljen dokaz (kijamul-hudždže), kojeg ako ostavi uznevjerovat će!”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Nakon lične spoznaje onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., neizbježno znamo to da ummetu nije propisano da dove upućuju ikome od mrtvaca, bilo da su poslanici, ili dobri, ili ostali ljudi u pitanju, niti uz korišćenje riječi “istigasa”, i njoj sličnih riječi, niti uz korišćenje riječi “isti’aza”, i njoj sličnih izraza, isto kao što ummetu nije propisano to da sedždu čine nekome mimo Njega, bilo mrtvom ili živom, i sl., već vrlo dobro znamo to da je Allah dž.š., zabranio činjenje ovih stvari, jer su to djela širka, kojeg je Allah i Njegov Poslanik s.a.w.s., zabranio, ali zbog velikog neznanja (galebetul-džehl), i slabog poznavanja tragova poslanstva (killetul-‘ilm bi asaril-risaleh), kod velikog broja zadnjih generacija – ljudi se neće proglašavati nevjernicima zbog toga – sve dok im se ne pojasni ono s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., a čemu kontriraju svojom praksom!
Ovo pitanje nisam pojasnio čovjeku koji poznaje osnove islama, a da ga odmah nije shvatio i razumio, priznajući da je to osnova i temelj islama!
Jedan od velikih šejhova, ‘arifa međ’ nama, je rekao: “Ovo što si nam sada objasnio je nešto najvrijednije” – jer je bio svjestan toga da je ovo temeljna stvar islama!”
Iz svega navedenog možemo sažeti mezheb šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., po ovom pitanju, u slijedećem: “Ko počini neko djelo nevjerstva – ne bitno da li je riječ o propisu ubjeđenja/’aka’id, ili praktike/ahkam, i ne bitno da li je u pitanju jasno/zahir, ili manje jasno/hafijj, pitanje, pa makar bilo i djelo širka u pitanju – a ne zna stav islama po tom pitanju, poput osobe nove u islamu, ili osobe koja je porasla u badiji/mjestu neznanja – takva osoba se neće proglasiti nevjernikom sve dok se protivu nje ne uspostavi dokaz, a Allah najbolje zna!”
dr. Muhammed b. Abdullah b. ‘Ali el-Vuhejbi
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam “Sultanija” džamije, Plav, CG
Pruzeto sa minber.ba
Vidi manjeKoje tri stvari su osnove imana?
Pričao nam je Se’id b. Mensur, pričao nam je Ebu Mu’avija, pričao nam je Dža’afer b. Burkan, od Jezid b. Ebi Nušbeh od Enes b. Malika r.a., koji kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’, ne proglašavajući gviše
Pričao nam je Se’id b. Mensur, pričao nam je Ebu Mu’avija, pričao nam je Dža’afer b. Burkan, od Jezid b. Ebi Nušbeh od Enes b. Malika r.a., koji kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’, ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel). Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“ (Sunen Ebu Davud, br.2532., da’if; Musned Ebu Ja’ala, br.4311., da’if.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.18947.; Sunen, Se’id b. Mensur, br.2367.)
* * * * *
Imam el-Menavi rhm., (umro 1031.h.g.), u komenatru ovog hadisa kaže: „Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – naravno sa riječima Muhammedun Resulullah; ko izgovori šehadet obaveza je ustegnuti se od njega i njegovog imetka, i u vanjštini će se smatrati vjernikom! „ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel)“ – tj. zbog nedjela kojeg čini, pa makar bio u pitanju i veliki grijeh. Takva osoba će biti pod Allahovom dž.š., voljom na Sudnjemu Danu – za razliku od Haridžija koji smatraju/vjeruju, drugačije.
„Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom – tačnije poslije hidžre, i to sljedećim redoslijedom: prvo mu je bilo dozvoljeno da upozori (inzar), bez borbe, onda mu je bilo dozvoljeno da se fizički brani ako ga nevjernici napadnu, zatim mu je bilo dozvoljeno da im prvi objavi rat mimo svetih mjeseci, te na kraju mu je bilo dozvoljeno da im objavi rat kad god hoće.
„pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala“ – jer će nakon toga džihad prestati što znači da je on glavni cilj džihada i borbe na Allahovom dž.š., putu. Nakon njega slijedi pojava Je’džudža i Me’džudža, s kojima se neće moći nositi, nakon čije propasti više neće biti nevjernika. „i džihad neće obustaviti nepravda silnika“ – tj. propisanost i obaveznost džihada se ne obustavlja zbog zuluma i nepravde imama/vlasti, njegovih grijeha, niti se imam/vlast, uklanja zbog nasilja, grijeha ili razrješenja.
„niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar)“ – tj. Allah dž.š., je u praiskonu procjenio sve, unaprijed znajući šta će se dešavati u tačno određenom vremenskom periodu, i na tačno određen način, pa se na taj način sve dešava u Njegovom kaderu. Sekta Kaderija (negatori Božijeg kadera-određenja), smatraju drugačije tj. da Allah dž.š., nešto zna tek kada se ono desi, ne prije toga!?
U djelu el-Metamih stoji: „Ovaj hadis je jedna od temeljnih osnova naše vjere, koja između ostaloga stavlja akcenat na vjerovanje u Allahov kader, te vjerovanje Poslaniku s.a.w.s., u svemu onome o čemu nas je obavijestio od Gajba i nevidljivog svijeta. Muhammed s.a.w.s., govori u ime Allaha dž.š., bivši pomognut Njime.“
Jezid b. Ebi Nušbeh – od njega ne bilježi hadise niko osim imama Ebu Davuda, i on je medžhul-nepoznat, kako tvrdi imam el-Mizzi i ostali. (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, 3/386.)
* * * * *
Imam Ebul-Tajjib el-Azim el-Abadi rhm., kaže: „Tri stvari – svojstva – su od osnove vjere/imana – baza i temelj:
-Ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – uz Muhammedun Resulullah s.a.w.s., pa ko izgovori šehadet obaveza je ustegnuti se od njegovog života i imetka; ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb) – tekfir ili ikfar je pripisivanje pojedinca nevjerstvu – i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel) – pa makar bio i veliki grijeh u pitanju izuzev djela nevjerstva za razliku od Mu’utezila koji za velikog griješnika smatraju da je „menzila bejnel-menziletejn“ tj. da je negdje između dženneta i džehennema.
-Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan – u praksi je, ne staje i ne prestaje – od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom – od vremena primanja Objave – pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta – Isa a.s., ili imam Mehdi – boriti protivu Dedždžala – koji će biti ubijen, nakon kojeg džihad neće biti aktivan.
Što se Je’džudža i Me’džudža tiče s njima se neće imati snage za borbu, pa zbog toga borba protivu njih neće biti ni obavezna shodno ajetu iz sure el-Enfal. Kada ih Allah dž.š., uništi, na zemlji neće ostati nijedan nevjernik sve dok Isa a.s., bude živ na zemlji, a što se tiče muslimana koji će otići u nevjerstvo nakon Isa a.s., ni za njih to neće važiti, jer će muslimani ubrzo zatim pomrijeti zbog blagog vjetra koji će im duše uzeti, dok će ostatak nevjernika ostati da čeka nastup Sudnjega Dana. I džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika tj. džihad se neće obustavljati zbog toga što će imam/vlast, biti zulumćarska, silnička, nepravedna ili pravedna.
-Te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar) – sve što se događa u svijetu biva s Božijom voljom i određenjem, i to je treće svojstvo. Imam el-Munziri rhm., se nije izjasnio povodom ovog hadisa.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 7/205.)
* * * * *
Šejh Abdul-Muhsin el-‘Abbad, u komentaru ovog hadisa (pogledaj: šerhu Sunen, Ebu Davud, 13/446.), kaže:
„Ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – kada dođe do borbe sa nevjernicima može se desiti da neko od njih (u toku borbe), izgovori riječi ‘la ilahe illallah’ – pa ako se to desi, dotična osoba se neće ubiti i od toga ćemo se ustegnuti i čuvati, jer je u pitanju izgovoreno šehade, a ljudi ne mogu znati što je u srcu čovjeka, i da li je to bilo iskreno ili neiskreno. U svakom slučaju, ustegnućemo se od takvog čovjeka, a od Allahovog Poslanika s.a.w.s., se bilježi da je žestoko negodovao na čin ubojstva čovjeka koji je na taj način izgovorio ‘la ilahe illallah’, rekavši: „Zar si ubio čovjeka nakon što je rekao ‘la ilahe illallah’!?“
„ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb)“ – ko bude rekao ‘la ilahe illallah’, neće se proglašavati nevjernikom zbog grijeha kojeg čini izuzev ako ga bude ohalalio i dozvolio. Grijeh čija je zabranjenost opšte poznata da je od vjere – ko ga ohalali uznevjerovao je, poput ohalaljivanja zinaluka, pijenja alkohola ili bude u pitanje negiranje propisa i obaveze koja je opšte poznata da je od vjere islama; „i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel)“ – pa makar bio u pitanju i neki od velikih grijeha ako ga nije ohalalio, i ova rečenica je slična u značenju prethodnoj rečenici: „ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb)“
Dakle, nema tekfira zbog učinjenog grijeha izuzev ako ga je njegov izvršitelj ohalalio, zbog čega će postati nevjernikom, izuzev onoga što se veže za pitanje obavljanja namaza – ako čovjek namjerno ostavi namaz, poričući njegovu obaveznost, takva osoba je nevjernik po opštoj saglasnosti svih muslimana, ali ako je u pitanju neobavljanje namaza iz nemara i lijenosti – po ovom pitanju se islamski učenjaci razilaze, mada se od ashaba bilježi da je takav čin djelo nevjerstva, kako se to bilježi od Abdullaha b. Šekika el-Ukajlija, koji kaže: „Sreo sam tridesetak ashaba Allahovog Poslanika s.a.w.s., za koje izostavljanje bilo kojeg čina nije bilo nevjerstvo izuzev izostavljanja namaza!“
„Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala“ – tj. od kako mu je data dozvola za borbu na Allahovom dž.š., putu, što se desilo tek nakon poslanikove s.a.w.s., hidžre u Medinu. „i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika“ – i ovo je detalj koji služi za dokaz tj. džihad i borba na Allahovom dž.š., putu će se voditi kako pod vođstvom dobrih/poštenih, ljudi tako i pod vođstvom loših/nepoštenih ljudi.
„te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“ – tj. vjerovanje u Božije određenje (el-imanu bil-kader), je jedna od šest temeljnih istina i osnova imana/vjere, koje su nam spomenute u čuvenom džibrilovom hadisu: „Da vjeruješ u Allaha, meleke, knjige, poslanike, Sudnji Dan, i Kader – Božije određenje, dobro ili zlo bilo.
Hadis je da’if/slab, jer u njegovom lancu ima medžhul-nepoznata osoba. Se’id b. Mensur je opštepoznat; Ebu Mu’avija Muhammed b. Hazim el-Darir el-Kufi, sika-pouzdana osoba, od kojeg hadise bilježe autori 6 djela; Dža’afer b. Burkan je saduk-istinoljubiv, od njega prenosi hadise imam Buharija u djelu el-Edeb el-Mufred, imam Muslim i autori Sunena. Jezid b. Ebi Nušbeh – on je medžhul/nepoznat, od kojeg hadise bilježi imam Ebu Davud. Od Enes b. Malika r.a., od Poslanika s.a.w.s..
* * * * *
U poglavlju o obavljanju namaza i vođenju borbe sa imamom/vlašću, makar bila i pokvarena, šejh Abdurrahman b. Salih el-Mahmud kaže: „Obavljati džumu namaz za njima je džaiz-dozvoljeno. Mezheb Ehli Sunneta vel-Džemata jeste taj da je obavljanje džume namaza za griješnim imamom/vlašću, džaiz/dozvoljena, pa makar se i znalo da taj imam odgađe namaz ili da pije alkohol – dozvoljeno je obaviti namaz za njim što nam je potvrđeno i u nekoliko poslanikovih s.a.w.s., hadisa, poput:
„Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – neudarati na život i imetak takvog čovjeka, sve dok ispoljava iman i vjeru s njime ćemo se ophoditi prema njegovoj vanjštini, pa ako mu je nutrina poput vanjštine elhamdulillah, a ako ne bude tako – naše je da sudimo po ljudskoj vanjštini, a Allah dž.š., će da sudi ljudskim nutrinama, izuzev ako nam neko ispolji neki drugi grijeh – nevjerstvo ili otpadništvo, zbog čega je obaveza sprovesti određenu kaznu za taj čin. Ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel). Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“
Ovaj hadis prenosi imam Ebu Davud, ali u pitanju je hadis koji je da’if/slab, zbog prenosioca Jezida b. Ebi Nušbeh, kojeg učenjaci smatraju slabim ravijom. Ono što se u hadisu spominje od imana i vjerovanja u Božija određenja, konstantnosti i neprekidnosti džihada, i toga da ne proglašavamo muslimana nevjernikom – sve je to tačno i potvrđeno drugim dokazima i hadisima Allahovog Poslanika s.a.w.s..“ (Pogledaj: Šerhu Lum’atil-I’itikad, 12/27.)
* * * * *
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ako se nađe savršena osoba koja bi nas predvodila u borbi na Allahovom dž.š., putu – pa to je vrhunac Allahovog zadovoljstva, pomaganja Njegove riječi, uspostave Njegove vjere te pokornosti Njegovom Poslaniku s.a.w.s., ali ako se ne nađe takva osoba već neko ko ima pri sebi nemorala/grijeha, i pokvarenog nijjeta koji se bori samo radi prestiža i vođstva, ili je nekada i nepravedan u određenim pitanjima – dok je šteta obustavljanja borbe gora po vjeru od štete nastavljanja borbe pod takvim vođstvom – obaveza nam je onda nastaviti borbu pod takvim vođstvom radi otklanjanja veće štete i većeg zla, pa makar se morala počiniti manja šteta. Ovakav stav i razmišljanje spada u osnove islama, kojem se mora pridavati stroga pažnja!
Od osnova vjerovanja Ehli Sunneta vel-Džema’ata jeste i to da će se voditi borba na Allahovom dž.š., putu pod vođstvom bilo dobrog ili lošeg čovjeka. Allah dž.š., pomaže ovu vjeru i sa griješnim čovjekom, i sa ljudima bez ahlaka i morala, kako nas je o tome obavijestio Allahov Poslanik s.a.w.s.. Ako se borba ne može voditi osim pod vođstvom pokvarenih glavešina (el-umera’ el-fudždžar), ili sa vojskom punom nemorala i grijeha – jedno od dvoje se mora desiti: ili ne voditi borbu sa njima – što može rezultirati time da neko drugi dobije vlast i ovlada, koji su mnogo gori po din/vjeru, i dunjaluk, od ovih prvih, ili voditi borbu pod vođstvom manje-lošeg vođe, s čime se može odagnati veća pokvarenjaština, i putem čega se može uspostaviti više islamskog šeri’ata, ako se već ne može uspostaviti kompletan Šeri’at! Ovako postupati nam je obaveza, kako u ovom slučaju tako i u svim ostalim slučajevima sličnim ovome! Većina borbi koje su muslimani vodili, nakon perioda pravovjernih halifa (Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije r.a.), nisu se dešavale osim po navedenom principu!
Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Dobro i napredak je okačeno na grivama konja, sve do Sudnjega Dana – nagrada i ratni plijen!“ Ovaj sahih hadis nam ukazuje i na značenja hadisa kojeg prenosi imam Ebu Davud rhm., u svom Sunenu, u kojem Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: „…džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika…“; ili: „U mom ummetu će uvjek postojati skupina ljudi, koji će vidno biti na istini, i kojima neće škoditi oni koji im kontriraju, sve do Sudnjega Dana!“ – kao i brojne druge predaje , na kojima su svi ehli-sunnetski pravci i skupine složne da se po njima postupa kada je u pitanju džihad i vođenje borbe na Allahovom dž.š., putu, sa dobrim ili lošim vođstvom, za razliku od Rafidija i Haridžija – koji su otpali od Sunneta i Džema’ata.
Allahov Poslanik s.a.w.s., je također rekao: „Na vlast će vam dolaziti silničke, izdajničke i pokvarenjačke glavešine. Ko bude vjerovao njihovim lažima i ko ih bude pomagao u tome – nije od mene, niti sam ja od njega, niti ćemo se sresti na vrelu Havd. A ko ne bude vjerovao njihovim lažama i ne bude ih pomagao u njihovoj nepravdi – taj je od mene, i ja sam od njega, i piće sa moga vrela Havd!“ (Sahih. Sunen, Tirmizi, br.614-2259.; Sunen, Nesa’i, br.4207-4208.)
Ako čovjek bude dobro razumio ono što je Poslanik s.a.w.s., naredio kada je u pitanju vođenje borbe na Allahovom putu, koju predvode glavešine muslimana, sve do Sudnjega Dana, kao i ono što je Poslanik s.a.w.s., zabranio kada je u pitanju pomaganje silnika u njihovom siledžijstvu-zulumu-nasilju-nepravdi – spoznaće da je umjereni i jedino ispravni pravac, koji je čisti islam, da se vodi borba protivu onih koji to zaslužuju sa svakim emirom-vođom ili skupinom koja je preča islama od drugih – ako se nije u mogućnosti na drugi način se protivu takvih boriti, uz maksimalno čuvanje od toga da se skupina, sa kojom se borimo, pomaže u nečemu od nepokornosti prema Allahu dž.š.. Pokoravaće im se u onome u čemu su Allahu dž.š., pokorni, a neće im se pokoravati u onome u čemu su Allahu dž.š., nepokorni, jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti stvoritelju.
Ovo je put odabranika islamskog ummeta, kako ranije tako i danas, i ovo je obaveza svakog razumnog i punoljetnog muslimana, i ovo je sredina između puta Harurija-Haridžija i njima sličnim ljudi – koji se drže puta pokvarene bogobojaznosti iznikle iz neukosti i slaboga znanja, te puta Murdžija i njima sličnim ljudi koji se drže puta apsolutne i slijepe pokornosti vođama/vlastima, pa makar i ne bili u pitanju dobri i pošteni ljudi. Molimo Allaha dž.š., da nas pomogne, i našu braću muslimane, u onome što On voli i s čime je zadovoljan, od riječi i djela, a Allah dž.š., najbolje zna. Sallallahu ve selleme ‘ala nebijjina Muhammed ve alihi ve sahbihi ve sellem!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 28/506-508.)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjeImam „Sultanija“ džamije, Plav, Sandžak, CG
Preuzeto sa minber.ba
U kojim slučajevima čovjeku dolaze sevapi nakon smrti?
Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ (Sahihu Muslim, br.4310.; Sunen, Ebu Davud, br.2882.; Musned, Ahmed, br.8831.; Sahih, Ibnuviše
Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ (Sahihu Muslim, br.4310.; Sunen, Ebu Davud, br.2882.; Musned, Ahmed, br.8831.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.2494.; Sahih, Ibnu Hibban, br.3016.; el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.6445.; Musned, Ebu Ja’ala, br.6457.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.13011.)
Ebu Katade r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Najbolje što će čovjek ostaviti sebi nakon smrti jeste: dobro dijete koje će učiti dovu za njega (koja će mu biti kabul), trajna sadaka od koje će mu dolaziti sevapi, te znanje po kojem će se postupati nakon njegove smrti.“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.241.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.2495.; Sahih, Ibnu Hibban, br.93.)
Ebu Usejd r.a., kaže: Bili smo kod Allahovog Poslanika s.a.w.s., pa neki čovjek reče: „O Allahov Poslaniče, može li se činiti dobročinstvo prema roditeljima nakon njihove smrti? Poslanik s.a.w.s., reče: Da, na četri načina: učiti im dovu, istigfar i tražiti oprosta za njihove grijehe, završiti njihove nedovršene poslove, počastiti njihovog prijatelja, te održavati rodbinsku vezu koju ti ne bi imao da ti nije bilo njih!“ (Da’if. El-Edeb el-Mufred, br.35.)
Ebu Umame el-Bahili rhm., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Zbog četiri stvari će čovjeku teći sevapi i nakon njegove smrti: zbog stražarenja na Allahovom dž.š., putu, ko bude radio neko dobro djelo vratiće mu se isto, ko udjeli sadaku imaće nagradu sve dok ta sadaka bude trajala i ako čovjek ostavi dobro odgojeno dijete iza sebe koje će mu učiti dovu.“ (Musned, Ahmed, br.22301-22372.; el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.7737.; Hiljetul-Evlija’, Asbehani, 4/267.)
Ebu Hurejre r.a., prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku s.a.w.s., pa mu reče: „Otac mi je umro, i ostavio je imetka iza sebe, a nije ostavljao oporuke – hoće li mu biti od koristi ako udjelim sadake za njega? Reče: Da!“ (Sahihu Muslim, br.4306.; el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.6446.)
Ajša r.a., prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku s.a.w.s., pa reče: „O Allahov Poslaniče, majka mi je iznenada umrla, a nije ostavila oporuku iza sebe, a vjerujem da je mogla zboriti udjelila bi sadaku. Hoće li imati sevapa ako udjelim sadaku za nju? Reče: Da!“ (Sahihu Muslim, br.4308.); „udjeli sadaku za nju!“ (Sunen, Ebu Davud, br.2883.; Sahih, Ibnu Hibban, br.6443.)
Ibnu Abbas r.a., prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Psolaniku s.a.w.s., rekavši mu: „Majka mi je iznenada umrla – hoće li joj biti od koristi ako udjelim sadaku za nju? Reče: Da. Reče: Ja imam jednu baštu i uzimam te za svjedoka da sam je udjelio za sadaku na njeno ime!“ (Sunen, Ebu Davud, br.2884.)
Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Vjernik će, nakon svoje smrti, imati sevape od znanja kojeg je širio, dobro odgojenog djeteta kojeg je ostavio, mushafa kojeg je u naslijeđe ostavio, džamije koju je sagradio, ili musafirhane koju je za putnike napravio, ili rijeke kojoj je korita sproveo, ili udjeljene sadake koju je izdvojio iz svoga imetka dok je bio živ i zdrav – sve će to naći nakon svoje smrti.“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.242.)
Enes r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Iako će biti u kaburu, čovjek će nakon svoje smrti imati koristi i sevapa od sljedećih sedam dijela: znanja kojem je druge podučavao, rijeke kojoj je korito načinio, bunara kojeg je iskopao, palme koju je zasadio, džamije koju je napravio, mushafa kojeg je u naslijeđe ostavio, ili djeteta koje će oprosta za njega tražiti nakon njegove smrti!“ (Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3175.)
Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Najvrijednija sadaka je kada se čovjek musliman poduči nekom znanju, a zatim ga prenese na svoga brata muslimana!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.243.)
Sa’ad b. ‘Ubade r.a., jedne prilike reče: „O Allahov Poslaniče, majka mi je umrla, hoću li udijeliti sadaku za nju? Reče: Da. Rekoh: Koja sadaka je najbolja? Reče: Pojiti vodom.“ (el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.6458.)
Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ako je čovjek musliman – biće mu od koristi ako oslobodite roba na ime njegovo, ili udijelite sadake ili obavite hadždž za njega!“ (el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.13013.)
Sa’ad je jedne prilike došao Allahovom Poslaniku s.a.w.s., pa reče: „O Allahov Poslaniče, moja majka je voljela dijeliti sadaku i oslobađati robove, pa hoće li imati nagradu ako ja budem za nju dijelio sadaku i oslobađao od ropstva? Reče: Da!“ (el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.13015.)
Ebu Hurejre r.a., kaže: „Mejtu će, nakon njegove smrti, biti povećana deredža, pa će reći: Gospodaru moj, odakle ovo – pa će mu biti rečeno: To je od tvoga djeteta koje je tražilo oprosta za tebe (činilo istigfar)!“ (Hasen. El-Edeb el-Mufred, br.36.) U drugoj predaji stoji: „To je od tvoga djeteta koje je učilo dovu za tebe!“ (el-Du’a, Taberani, br.1249.)
Imam Kadi Ijad rhm., u komentaru hadisa: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ – kaže: „Kada čovjek umre prestaju mu teći sevapi za učinjena djela ali prethodno spomenute stvari, kojima je on bio sebeb – imajući dijete, širenjem znanja ili ga ostavljajući zapisana nakon sebe, ili ostavljajući određenu sadaku u vakuf – čovjek će za sve navedeno imati nagradu sve dok ono bude postojavalo. U ovom hadisu je i dokaz utemeljenosti zadužbine i vakufa.“ (Pogledaj: Ikmalul-Mu’ulim, 5/193.)
Imam el-Nevevi rhm., u komentaru hadisa: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ – kaže: „Ulema kaže da nas ovaj hadis upućuje na to da čovjeku prestaju teći sevapi za djela nakon njegove smrti i neće mu se odazivati osim u tri slučaja, kojima je on bio sebeb – jer je dijete njegova zarada, također i znanje koje je ostavio za sobom u usmenoj ili pismenoj verziji, kao i trajna sadaka tj. vakuf. Ovaj hadis nam ukazuje i na vrijednost stupanja u brak uz nadu da će se dobiti dobro odgojeno dijete. U ovom hadisu je dokaz utemeljenosti institucije vakufa i njegove velike nagrade. Ovaj hadis nas upućuje na vrijednost znanja i podstiče nas na njegovo stjecanje, kao i na njegovo ostavljanje u nasljedstvo drugima ili podučavanjem ili pisanjem i pojašnjavanjem, a od nauka treba birati korisniju i korisniju. Sevapi od učenja dove stižu do mejta,a isto tako i sadaka, i na tome je ulema složna, u šta spada i vraćanje duga.“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘ala Muslim, br.3084.)
Imam el-Sujuti rhm., u komentaru hadisa: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ – kaže: „Čovjek će imati sevapa zbog trajne sadake za koju se kaže da je u pitanju vakuf, ili zbog korisnog znanja za kojeg kažu da je podučavanje i pisanje, dok imam kadija Tadžuddin el-Subki kaže da je pisanje mnogo jače i preče jer duže traje kroz stoljeća, i zbog dobro odgojenog djeteta koje će mu učiti dovu!“ (Pogledaj: el-Dibadž ‘ala Muslim, 4/226.)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
Da li je lejletul-Bera’et – sunnet ili novotarija?
Ali b. Ebi Talib r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, klanjajte te noći, i ispostite taj dan, jer Allah dž.š., pri zalasku sunca toga dana, silazi na ovodunjalučko nebo, govoreći: Ima li ko da oprosta traži pa da mu oprostim, ima li ko da opskrbviše
Ali b. Ebi Talib r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, klanjajte te noći, i ispostite taj dan, jer Allah dž.š., pri zalasku sunca toga dana, silazi na ovodunjalučko nebo, govoreći: Ima li ko da oprosta traži pa da mu oprostim, ima li ko da opskrbu traži pa da ga opskrbim, ima li iskušanog pa da ga spasim, ima li…, ima li…, sve do nastupa zore.“ (Da’if. Sunen, Ibnu Madždže, br.1388.; Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3542.))
Ajša r.a., kaže: „Jedne noći mi se iz kreveta izgubi Allahov Poslanik s.a.w.s., pa izađoh da vidim kud’ je, kad on bijaše na mezarju Beki’a, podignute glave prema Nebesima. Reče: O Ajša, bojiš li se to da te Allah i Njegov Poslanik ne varaju? Rekoh: Allahov Poslaniče, posumnjala sam da nisi otišao kod neke od drugih žena. Poslanik s.a.w.s., joj reče: Allah dž.š., silazi na dunjalučko nebo, u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, opraštajući grijehe više nego što ima dlaka u runima ovaca plemena Kelb!“ (Šejh Albani rhm., ovaj hadis smatra da’ifom-slabim. Sunen, Tirmizi, br.739.; Sunen Ibnu Madždže, br.1389.)
U drugoj predaji stoji: „…O Ajša, bojiš li se to da te Allah i Njegov Poslanik ne varaju? Došao mi je Džibril, i rekao: Ova noć je polovična noć mjeseca Ša’abana; Allah ove noće oslobađa Svoje robove džehennemske vatre, onoliko koliko ima dlake u runima ovaca plemena Kelb. Te noći Allah neće pogledati u mušrika, svađalicu, onoga koji kida rodbinske veze, onoga čija se odjeća vuče po zemlji, neposlušnika prema roditelju, niti u alkoholičara. Zatim, maknu sa sebe ogrtač, pa mi reče: O Ajša, hoćeš li mi dozvoliti da klanjam večeras? Rekoh: Hoću, na mjestu baba i majke si mi. Pa je počeo klanjati namaz, zadržavši se mnogo na sedždi, toliko da sam pomislila da je umro, pa ga dotakoh svojom rukom po stopalima, od čega se mrdnuo, što me obradova, i tada sam ga čula kako na sedždi izgovara: „Utječem se Tvom oprostu od Tvoje kazne, i Tvome zadovoljstvu od Tvoje srdžbe, i Tebi od Tebe. Veličanstveno nek’ je Lice Tvoje, ne mogu naći riječi da Te pohvalim; Ti si najbolje hvaljen onako kako si Sam Sebe pohvalio.“ Kada je osvanuo, ja ponovih ove riječi Poslaniku s.a.w.s., pa reče: O Ajša, jesil ih naučila? Rekoh: Da. Reče: uči ih i druge podučavaj ovim riječima, jer me je Džibril a.s., podučio ovim riječima, naredivši mi da ih ponavljam dok sam na sedždi.“ (Da’if. Šu’abul-Iman, Bejheki, 5/363.)
U trećoj predaji stoji: „…Da li znaš šta se dešava u ovoj noći? Reče: Šta, o Allahov Poslaniče? Reče: Te noći se određuje rođenje svakog djeteta ademovog, za tu godinu, i te noći se određuje smrt svakog djeteta ademovog, za tu godinu, i u njoj se uzdižu djela, i te noći se spušta opskrba-nafaka…“ (Hadis Munker, Feda’ilul-Evkat, Bejheki, 1/128.; Da’if, Miškatul-Mesabih, br.1305.)
Ebu Musa el-Eš’ari r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Allah dž.š., se obznanjuje u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, opraštajući svim Svojim stvorenjima, izuzev mušrika i svađalice (mušahin).“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1390.) „Te noći, Allah objavljuje Meleku-Smrti imena svih onih koje treba usmrtiti u toj godini.“ (Hadis da’if. Pogledaj: el-Mudžalesa ve Dževahirul-‘Ilm, el-Dejnuri, br.944.)
Abdullah b. Amr r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „U polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, Allah dž.š., se obznanjuje Svojim stvorenjima, opraštajući svim Svojim robovima, izuzev svađalice i ubice.“ (Šejh Šu’ajb Arna’ut kaže: Sahih le-ševahidihi, dok je lanac ove predaje da’if-slab. Musned, Ahmed b. Hanbel, br.6642.)
Ebu Sa’alebe el-Hušenij rhm., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, Allah dž.š., se obznanjuje Svojim robovima, pa će oprostiti vjerniku, a kafira će odgoditi, a zavidnike će ostaviti sve do momenta dok se oni zavisti ne ostave!“ (Šu’abul-Iman, br.3551.)
Ajša r.a., kaže: „Jedne noći je Poslanik s.a.w.s., ustao klanjati namaz, pa se toliko dugo zadržao na sedždi da sam pomislila da je umro. Ustadoh, pa ga dotakoh po prstima, na što se on pokrenu i povrati unazad; diže se sa sedžde i završi svoj namaz, pa reče: O Ajša, misliš li to da te Poslanik s.a.w.s., vara? Rekoh: Ne, tako mi Allaha, o Allahov Poslaniče, već sam pomislila da si si preselio dok si bio na sedždi. Reče: Znaš li koja je ovo noć? Rekoh: Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju. Reče: Ovo je polovična noć mjeseca Ša’abana, u kojoj se Allah dž.š., objavljuje Svojim robovima, opraštajući onima koji oprosta traže, udjeljujući milost onima koji milosti traže, dok se na one zavidne i ne osvrće.“ (Šejh Albani ocjenjuje ovu predaju slabom-da’if. Pogledaj: Da’iful-Džami’ el-Sagir, br.3662.; Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3554., i kaže: Hadis je mursel-džejjid.)
Osman b. Ebil-‘As r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, glasnik vikne: Ima li ko da oprosta traži pa da mu se oprosti, ima li ko šta da traži pa da mu se poda. Niko neće nešto tražiti a da mu se neće dati izuzev bludnice i mušrika.“ (Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3555.)
Osman b. Muhammed el-Ahnes rhm., kaže: „Sudbina se kida od Ša’abana do Ša’abana. Čovjek će se oženiti i rodiće mu se dijete, a ime mu je zapisano međ’ mrtvace!“ (Šu’abul-Iman, br.3558.)
Alija r.a., kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, kako je ustao i klanjao 14 rekata, nakon kojih je sjeo i proučio Fatihu, Ihlas, Felek, Nas po 14X, i Ajetul-Kursijju 1X. Kada je završio s namazom, pitah ga za to što je činio, pa reče: Ko bude činio ovo što si ti vidio, isto kao da je učinio 20 hadžova koji su mu primljeni, i kao da je postio kabul post 20 godina. Ako toga jutra osvane kao postač, kao da je ispostio dvije godine – godinu prošlu i godinu buduću.“ Imam Ahmed rhm., je rekao: Ovaj hadis mi liči na izmišljeni-mevdu’ hadis, i ovaj hadis je Munker. (Hadis je mevdu’. El-Mevdu’at, Ibnul-Dževzi; Šu’abul-Iman, br.3559.)
Stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm.
Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Bilježe se razne merfu’ hadisi i eseri-predaje koje nam potvrđuju vrijednost polovične noći mjeseca Ša’abana, i bilo je međ’ pripadnicima Selefa onih koji su tu noć oživljavali namazom, a isto tako se bilježe sahih hadisi koji govore o vrijednosti posta u mjesecu Ša’abanu.
Od uleme Selefa, kako one iz Medine a tako i onih kasnijih, je bilo i onih koji su negirali vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana, osporavajući ispravnost hadisa koji govore o njoj, poput hadisa koje bilježe Tirmizi, Ibnu Madždže, Ahmed rhm.: „Allah te noći oprašta više grijeha nego li što ima dlake u runima ovaca plemena Kelb.“ Oni smatraju da je polovična noć mjeseca Ša’abana ista kao i sve ostale noći.
Ono na čemu je velik broj uleme, ili većina uleme, od uleme našeg mezheba i ostalih, jeste da polovična noć mjeseca Ša’abana ima svoje fadilete i vrijednost, na šta nam ukazuju tekstovi imama Ahmeda rhm., zbog mnoštva hadisa koji govore o vrijednosti ove noći, kao i zbog mnoštva selefijskih esera koji govore o njoj. Neke od tih vrijednosti se spominju u Mesnedima i Sunenima, i ako je također mnogo čega i izmišljeno po ovom pitanju.
Što se tiče odvajanja 15 dana mjeseca Ša’abana postom, to nema utemeljenja, i postiti samo njega je mekruh. Isto tako, praviti od 15 dana mjeseca Ša’abana praznik, kada će se spremati posebna jela, i oblačiti posebna odjela – to će se smatrati izmišljenom novotarijom koja nema utemeljenja.
Isti je slučaj i sa onim što je izmišljeno u 15 noći mjeseca Ša’abana, od uspostavljanja džema’ata u džamijama radi klanjanja Elfijja-namaza, kao i po ostalim mesdžidima. Ovo okupljanje radi nafila namaza, određenog mjestom i vremenom i brojkom i određenim učenjem – nije propisano i takvo što je mekruh. Hadis koji govori o namazu Elfijji, je, uz saglasnost sve uleme, izmišljen i lažan (mevdu’).“ (Pogledaj: Iktida’ul-Siratil-Mustekim, 2/138.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Što se tiče polovične noći mjeseca Ša’abana, ona je vrijedna, i bilo je međ’ Selefom onih koji su tu noć provodili u namazu, a što se tiče okupljanja u džamijama radi klanjanja Elfijja namaza u džematu to je bid’at.“ (Pogledaj: el-Ihtijarat el-Fikhijje, 1/428.; el-Fetava el-Kubra, 5/344.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u odgovoru na pitanje: Namaz u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana? – kaže: „Ako čovjek bude, u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana klanjao sam namaz, ili sa nekim u džematu, kao što su to činili neki pripadnici Selefa, to je lijepo. Ali, ako je u pitanju okupljanje u džamijama, radi klanjanja određenog namaza od 100 rekata, sa učenjem 1000x sure Ihlas to je bid’at-novotarija, koju ne smatra pohvaljenim niko od islamske uleme, a Allah najbolje zna.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 23/131.; el-Fetava el-Kubra, 2/262.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Što se tiče polovične noći mjeseca Ša’abana, o njenoj vrijednosti se bilježe hadisi i eseri kao što se također od jednog dijela Selefa bilježi da su tu noć provodili u namazu. Dakle, ako tu noć bude čovjek provodio u namazu, pa već su ga u tome prestigli neki od pripadnika Selefa, pa će za tu svoju praksu imati dokaz, i neće mu se djelo negirati, a što se tiče klanjanja namaza u toj noći, džematile, to se temelji na optem pravilu propisanosti okupljanja na pokornosti, ibadetu i dobrim djelima. To okupljanje se djeli na dvije vrste: okupljanje koje je pritvrđeni sunnet, koji je nekada vadžib a nekada mustehabb, poput okupljanja radi klanjanja pet dnevnih namaza, džume, bajama, namaza radi pomračenja Sunca i Mjeseca, namaza radi traženja kiše, teravih-namaza; sve je ovo pritvrđeni sunnet kojeg treba čuvati i na njemu istrajavati. Druga vrsta je nepritvrđeni sunnet poput okupljanja radi džematlijskog klanjanja dobrovoljnog namaza poput klanjanja noćnog namaza, ili okupljanja radi učenja Kur’ana, zikrullaha, dove. Sve ovo je dozvoljeno, do momenta ako se navedeno uzme za pritvrđeni adet i običaj i stalnu i redovnu praksu. Poslanik s.a.w.s., je po nekada klanjao noćni namaz u džematu, ali mu to nije bila redovna praksa, a isto tako su njegovi ashabi znali da kažu nekom od njih da im uči Kur’an a oni da slušaju. Omer b. el-Hattab r.a., bi znao reći Ebu Musa el-Eš’ariju r.a., podsjeti nas na našeg Gospodara, pa bi im on učio Kur’an, dok bi oni slušali.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 23/132.; Kutub ve Resa’il ve Fetava Ibnu Tejmijje fil-Fikhi, 23/133.)
Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ono što se prenosi da se klanja određeni i posebni namaz u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, ili prve džume mjeseca Redžeba, ili 27 noći mjeseca Redžeba – sve je to laž i neispravno. Također i klanjanje svakog namaza u kojem se određuje učenje posebnih ajeta ili sura ili tesbiha – sve je to lažno i izmišljeno shodno općoj saglasnosti sve hadiske uleme koji se jedino razilaze na dva mišljenja kada je Tesbih-namaz u pitanju.“ (Pogledaj: Minhadžul-Sunneh el-Nebevijjeh, 7/315.)
Stavovi ostale islamske uleme:
Imam Ebul-‘Ala el-Mubarekfuri rhm., kaže: „O vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana govore brojni hadisi, koji nam svi zajedno ukazuju na to da ova noć ima asla i utemeljenja u islamu.“ (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, br.670., 2/277.)
Imam el-Bejheki rhm., kaže: „Po ovom pitanju se bilježe brojne neispravne predaje (ehadis-menakir), koje se prenose od nepoznatih ljudi (ruvat medžhulun). Mi smo u poglavlju: el-De’avat, spomenuli samo dva hadisa.“ (Pogledaj: Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3554.)
Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Po pitanju vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana, i odredbe života i smrti u toj noći, nema jakog hadisa na kojeg bi se oslonili po tom pitanju, tako da se ne treba ni osvrtati na njih.“ (Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 16/128.)
Da je odvajanje polovične noći-dana mjeseca Ša’abana, bilo postom bilo namazom, bid’at-novotarija, na koju treba ljude upozoravati, zbog toga što se sve to temelji na slabim i lažnim hadisima, toga su stava i sljedeći šejhovi: Ibnu Baz, Ibnu Usejmin, Ibnu Džibrin, Abdurrezzak Afifi, Bekr Ebu Zejd, Abdullah b. Gudejjan, Abdul-Muhsin Abbad, Salih Fevzan, Sulejman el-‘Ulvan, Muhammed Salih el-Munedždžid, i ostali šejhovi.
Svake noći je propisano i sunnet klanjati noćni namaz; srednje bijele dane svakog mjeseca je sunnet postiti; Allah dž.š., silazi na ovodunjalučko nebo svake noći radi oprosta grijeha ljudima i davanja nafake; na kraju svake noći je propisano istigfar činiti itd..
Na osnovu svega navedenog za pravog muslimana bi trebalo da je svaka noć „Bera’et“ tj. čišćenje i distanciranje od grijeha, a ne samo jedna noć u mjesecu Ša’abanu, a Allah najbolje zna!
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjeImam „Sultanija“ džamije, Plav, CG
http://minber.ba/polovina-no-mjeseca-aabana-lejletul-beraet/
Islam
Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu, ispod možete pročitati odgovor na slično pitanje: ----- Pokajanje i tevba je nešto što Allaha dž.š., raduje, i što voli i što mu je drago, shodno predaji: „Allah se više obraduje pokajanju Njegovog roba, nego što bi se neko od vas obradovao pronalaskuviše
Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu, ispod možete pročitati odgovor na slično pitanje:
—–
Pokajanje i tevba je nešto što Allaha dž.š., raduje, i što voli i što mu je drago, shodno predaji: „Allah se više obraduje pokajanju Njegovog roba, nego što bi se neko od vas obradovao pronalasku svoje izgubljene deve u pustinji bez vode i plodova!“
Brojne su predaje koje govore o vrijednosti tevbe i pokajanja Allahu dž.š., poput:
Enes bin Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.a., rekao: “Allah, dž.š., rekao je (u hadis-i kudsijji): – Čovječe, sve dok Me moliš i Mojoj milosti se nadaš opraštat ću ti grijehe koje si počinio i neću im pridavati važnost. Čovječe, kada bi imao grijeha koliko ima oblaka na nebu, a nakon toga Me zamolio da ti oprostim, Ja bih ti oprostio i ne bi im nikakvu važnost pridao. Čovječe, kada bi došao pred Mene sa grijesima velikim poput Zemlje, a nisi Mi pripisivao druga, Ja bih te obasuo sa isto toliko oprosta.” (Ahmed, 20961)
„Zaista Allah dž.š., drži Svoju ruku ispruženu tokom cijele noći, primajući pokajanje onih koji su griješili danju, a danju pruža ruku, primajući pokajanja onih koji su griješili noću, sve dok sunce ne izađe sa zapada (kao jedan od predznaka Sudnjeg dana).“
„Ko se pokaje prije nego što sunce izađe sa zapada, Allah će primiti njegovo pokajanje.“
„Zaista Allah prima pokajanje Svoga roba, sve dok mu duša ne dođe do grla!“
„Doista neki rob počini grijeh pa kaže: “Bože oprosti mi grijehe jer samo Ti grijehe opraštaš“. Nakon toga opet počini grijeh pa kaže: “Bozže oprosti mi grijehe jer samo Ti grijehe opraštaš“ – nakon toga on opet počini grijeh pa kaže: “Boze oprosti mi grijehe jer samo Ti grijehe oprastas !“ Onda Allah Svemilosni rekne: “Moj rob zna da ima Gospodara Koji kažnjava zbog grijeha i Koji grijehe prašta pa neka čini sto zeli.“
„Svi ste vi griješnici a najbolji griješnici jesu oni koji se kaju!“
„Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da ne grijesite, pobojao bih se za vas nečeg što je gore i teže od griješenja. To je samoljublje i egoizam.“
“O robovi Moji, vi grijesite i nocu i danju, a Ja grijehe prastam i na njih se ne obazirem. Zato Me za oprost molite i Ja ću vam ga podarit.“
Gubljenje nade u Allahovu dž.š., milost i njegov oprost je jedan od velikih grijeha kojeg čovjek može počiniti ! Allah dž.š., to zabranjuje riječima : «Reci: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On doista, mnogo prašta milostiv je.” (Ez-Zumer, 53)
Pogledaj kako im se Allah dž.š., obraća riječima: “O robovi Moji” – kako bi im srca raznježio i duše razveselio. Posebno su istaknuti oni koji su “mjeru prevrsili” – “ellezine esrefu“, jer su oni učinili jako mnogo loših djela i prijestupa. Ako se na ovaj nacin Uzviseni obraća onima koji su prekomjerno grijesili, sta je onda sa drugima ? Njima Svemilosni zabranjuje ocaj i gubljenje nade u oprost, te ih obavjestava kako ce On oprostiti sve grijehe onome ko se pokaje, i velike i male, ozbiljne i bezazlene. Potom se Allah dž.š., opisao određenim atributima koji upućuju na savršenstvo Njegovih osobina, a to su da On “mnogo prasta i On je milostiv”.
Trebamo biti sretni i radosni zbog Njegovih rijeci:
“I nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima prastaju – a Allah voli one koji dobra djela cine: i za one koji se, kad grijeh pocine ili kad se prema sebi ogrijese, Allaha sjete i oprost za grijehe zamole – a ko ce oprostiti grijehe ako ne Allah ? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih ceka nagrada – oprost od Gospodara njihova i dzennetske basce, kroz koje ce rijeke teci, u kojima ce vjecno ostati, a divne li nagrade za ne koji budu tako postupili“! ( Alu Imran, 133 – 137.)
Trebamo biti sretni i zbog rijeci:
“Onaj ko kakvo zlo ucini ili se prema sebi ogrijesi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naci ce da Allah prasta i da je milostiv.” (En-Nisa, 110.)
“Ako se budete klonili velikih grijeha, onih koji su vam zabranjeni, Mi cemo preci preko manjih ispada vasih i uvest cemo vas u divno mjesto.” (En-Nisa, 31.)
“A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naredjenju, pokoravali. A da oni koji su se sami prema sebi ogrijesili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv“. (En-Nisa, 64.)
“Ja cu sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela cini, i koji zatim na Pravom putu istraje.” (Ta-Ha, 82.)
Da li ti je tevba primljena ili nije – znaćemo po ovome ajetu: «Ja ću sigurno oprostiti onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na pravom putu istraje.» (Suretu Ta Ha, 82.)
Istikamet i ustrajnost na pravome putu je znak toga da je tevba jednog čovjeka primljena!
Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Namaz u autu i spajanje namaza
AlejkumusSelam! Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah… Pravilo je da musafir-čovjek koji je na putu, skraćuje i spaja svoje namaze, slijedeći u tome praksu Poslanika s.a.w.s., pa se kaže da je skraćivanje namaza na putu sunnet – vrijednije i ljepše, dok je spajanje namaza na putu ruhsa-olaviše
AlejkumusSelam!
Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah…
Pravilo je da musafir-čovjek koji je na putu, skraćuje i spaja svoje namaze, slijedeći u tome praksu Poslanika s.a.w.s., pa se kaže da je skraćivanje namaza na putu sunnet – vrijednije i ljepše, dok je spajanje namaza na putu ruhsa-olakšica, kojom se dozvoljeno koristiti, kako u putu tako i pri nevremenu, studi, strahu itd..
Dosta uleme uslovljava prelazak određene prostorne dužine puta da bi čovjek imao pravo skraćivati i spajati namaze, i taj iznos je, po njima, u kilometrima 83 km., a kada je riječ o vremenskoj dužini puta taj iznos je po njima 4 dana – ali, ima i uleme, među kojima su šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., i šejh Ibnu Usejmin rhm., koji smatraju da se neće uzimati u obzir određena kilometraža, već će mjerilo biti ‘URF tj. šta ljudi određenog mjesta i vremena podrazumjevaju pod putem i putovanjem, jer nisu svi gradovi, države i kontinenti isti po ovom pitanju.
Ovo mišljenje ja preferiram i smatram da ljudi moraju biti iskreni i bojati se Allaha dz.s., i da po svom ‘Urfu – običaju i ‘adetu sagledavaju ovo pitanje. Ono što se podrazumjeva pod putem, za njihov pojam, to će se uzimati za mjerilo, i to nećemo ograničavati prostorno-kilometrima, niti vremenski-danima. Sve dok se čovjek, u nekom mjestu, osjeća musafirom, i nije kod kuće – ima pravo na olakšice musafira.
Stoga ako za tebe i tvoje okruženje, dužina od 50km. puta, predstavlja „polazak na put“ – imaš pravo na olakšice musafirluka, a ako ta dužina za vaš pojam nije „polazak na put“ – onda nemaš pravo na olakšice musafirluka tj. skraćivanje i spajanje namaza.
Namaz se mora obavljati na čistom mjestu a nečista mjesta su mjesta na kojima ima nečistoće tipa: mokraće, izmeta, krvi, psećih dodira, wc-i, toaleti, hamami, torovi od deva itd.. Namaz se također neće klanjati na mezarjima, u pravcu kaburova, slika itd.. Dakle, prašina, pilotina, cement, kreč, papiri itd. – nisu nečiste materije i može se namaz klanjati na mjestu gdje se one nalaze. Stoga ti moraš namaze klanjati normalno, stojeći, u pravcu kible, na vrijeme, ako igdje u svome okruženju imaš makar jedan metar kvadratni čiste površine, a za tu svrhu možeš uvjek pripremiti neku sedžadu.
Ako čovjek nije u stanju klanjati namaz normalno, na vrijeme, sa stajanjem-kijamom i u pravcu kible – onda će čovjek klanjati namaz sjedeći, u pravcu kible, i neće dozvoliti da mu namaz izađe iz svoga vremena – kako bi mogao namaz obaviti stojeći u pravcu kible! Šart – uslov nastupa vremena je preči od rukna – sastavnog dijela namaza tj. stajanja u namazu. Klanjanje na jahalici (prevoznom sredstvu), se dozvoljava zbog nevremena – stude, snijega, kiše, vjetra, te i zbog straha po svoj život od nevjernika, razbojnika, životinja itd., te i ženi koja se nalazi na devi koju joj nema ko pomoći da je spusti i da se na nju ponovo popne. U svakoj drugoj situaciji, kada je vrijeme lijepo, i kada nam život nije direktno ugrožen od nevjernika, razbojnika ili životinja – čovjek nema pravo da klanja namaz sjedući.
Dodatak:
– Čovjek nema pravo – pred polazak na put – koristiti se olakšicama predviđenim za musafire.
– Musafir, koji klanja za imamom – koji nije musafir – klanjaće puni namaz za njim.
– Sve dok čovjek ne odluči boraviti u nekom mjestu – u kojeg je došao radi svršetka određenog posla – ima status musafira.
– Dozvoljeno je spajati namaze bez skraćivanja, i skraćivati namaze bez spajanja. Ako je čovjek spojio podne i ikindiju u podnevskom vremenu (takdim), pa se desi da dođe kući u ikindijskom vremenu – neće nanovo klanjati ikindiju namaz, jer ju je prethodno već obavio na propisani način.
– Ako se musafir vrati u svoje mjesto boravka a imao je nijjet te’ehira – da spoji podne sa ikindijom u ikindijskom vaktu, ili akšam sa jacijom u jacijskom vaktu – onda će tada klanjati pune namaze ne skraćene.
– Ako čovjek ide na put radi činjenja harama nema prava na olakšice musafirluka.
– Musafiru je dozvoljeno da obavlja nafila namaze dok je na putu posebno noćni namaz, vitr namaz, duha namaz i sabahske sunnete.
Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com