Pobornici panteizma (ehlu vihdetil-vudžud), poput Ibnu Arebija i njegovih sljedbenika, kažu: “La Ilahe Illallah” znači: ne obožava se osim Allah (la ma’abude illallah) tj. ne postoji drugo božanstvo osim Allah. U praktičnom smislu to bi značilo slijedeće: Sve što se obožava – sve je to Allah, jer se, po njima, sve postojeće ne djeli na stvorenja i Stvoritelja. Sve što postoji je Allah!?

Zbog ovakvog rezonovanja su nazvani pobornicima panteizma (ehlu vihdetil-vudžud), smatrajući da sve što postoji je jedno, i da sve to nije djeljivo, i da je sve to Allah!? Šta god čovjek da obožava, i čemu god da robuje – on robuje Allahu!? Ko robuje grobu, i ko se klanja kipu, i ko obožava kamen, i ko obožava ljude, i ko obožava meleke – po njima – svi oni obožavaju Allaha, jer je Allah taj koji jedino apsolutno postoji!?

Osoba koja smatra da se sve što postoji dijeli na dva dijela – na Stvoritelja i stvorenja – prve ljude smatraju idolopoklonicima (mušricima), i prema njima oni nisu vjernici-monoteisti! Po ovom pitanju griješi dosta svijeta, onda kada kažu za Allaha dž.š.: “Samo se Ti obožavaš” – što se jednim dijelom poklapa sa panteističkim vjerovanjem. Kada bi čovjek rekao: “Samo Ti polažeš pravo na to da budeš obožavan” (La ma’abude bihakkin sivake) – fraza bi bila ispravna, jer sve što se obožava mimo Njega – ne polaže pravo na to. Allah dž.š., kaže: “To je zato što je Allah – istina (hakk), a oni kojima se oni, pored Allaha, klanjaju – neistina (batil), i zato što je Allah uzvišen i velik.” (el-Hadždž: 62.)

Preuzeto iz djela: “Silsiletu šerhil-Resa’il”, str.146-148.autor: Šejh Salih b. Fevzan b. Abdullah el-Fevzan hfz.
Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa minber.ba

Pročitaj detaljan tekst na ovu temu ovdje:
https://pitajucene.com/pitanje/kako-treba-razumjeti-znacenje-rijeci-la-ilahe-illallah/

Poznavanje znakova, osobina i sifata crnih magova, sihirbaza i vračara je veoma bitna stvar u životu, jer se samo na taj način možemo sačuvati šerra i zla kojeg nam mogu nanijeti ljudi koji se bave sihrom i crnom magijom. Allah dž.š., kaže: “Tako mi tebi potanko ajete izlažemo, kako bi se put griješnika dobro razotkrio!” (el-En’am, 55.)

Neće se pojaviti sihirbaz u nekom mjestu a da Allah dž.š., ne dadne nekog od muslimana da otkrije tu osobu i da mu bruku iznese na vidjelo, ukazujući na zla i zablude kojima taj čovjek poziva.

Upoznavajući se sa detaljima i opisima vezanim za sihirbaze i magove – musliman je još više u stanju i poziciji sačuvati se od njihovog šejtanskog djelovanja!

Crna magija ili sihr je jedan od teških i pogubnih grijeha koji se u islamu sankcionira samo smrtnom kaznom tj. udarcom oštre sablje po vratu sihirbaza! Sihr može biti postavljen na razne načine, putem jela ili pića, prskanja krvlju ili mokraćom ili vodom, posipanja prašinom, putem dimljenja ili nakađivanja…

Kod koga se nađu neki od slijedećih znakova, znaj da je ta osoba crni mag – sihirbaz, kojeg se, bez ikakve sumnje niti dvojbe, moraš kloniti. To su sljedeći znakovi:

1. Svaka osoba koja od svog pacijenta traži da učini nešto što nije u skladu sa Kur’anom i Sunnetom poput klanja određene životinje bez spomena Allahovog imena nad njom, ili zahtjevanje da se određeni papiri sa određenim nejasnim i nerazgovjetnim zapisima spale i da se pacijent, zatim, nakadi na taj dim, ili zahtijevanje od pacijenta da se ne kupa ili da ne uzima abdest određeno vrijeme, ili zahtijevanje od pacijenta da se odbije od ljudi jedno vrijeme, i da živi sam!?

2. Svaka osoba koja daje pacijentu papir ili platno ispisano nekim znakovima, brojevima, slikama, kvadratima, isprekidanim slovima – pa makar na sebi imalo i kur’anskih ajeta – koje se stavlja radi obmanjivanja pacijenta, a radi kačenja o vrat ili stavljanja u džep ili torbu ili auto ili kuću, ili mu pak daje neku nepoznatu stvar sa zahtjevom da je zakopa na neku tajno mjesto, plašeći ga time da tu stvar ne smije otvoriti ili razmotati – u suprotnom će ga svašta snaći! Sve su ovo zabranjene stvari koje spadaju u domen poigravanja s razumima ljudi, a neke su štetne i škodljive, tako da će se sve to uništiti bacajući ga u vatru.

3. Svaka osoba koja traži od pacijenta njegovo ime i ime majke ili ime njegove žene kako bi povezivao između tih slova i na osnovu njih gatao, a i zbog toga što sihirbazi ne vjeruju u šeri’atski čisti brak već svakog čovjeka vežu za njegovu majku.

4. Svaka osoba koja s početka liječenja pacijenta počne učiti Kur’an a poslije toga zavšri liječenje mumlajući neke nerazgovjetne riječi.

5. Raspituje se o bračnim podacima roditelja bolesnog.

6. Uzima privatne bolesnikove stvari, kao što su (odjeća, veš, maramice, kapa itd.), kako bi preko njih pravio svoje sihrove.

7. Ponekad zahtijeva da mu se dovede životinja određenih osobina kako bi je zaklao, bez spominjanja Allahovog imena. Ponekad njenom krvlju namaže bolesna mjesta kod pacijenta ili baci žrtvu na pusto mjesto, i često puta traži da je životinja crne boje.

8. Pisanje talismana (vradžbina, hamajlija, zapisa).

9. Uči čarolije i izgovara nerazumljive talismane.

10. Daje bolesniku hamajlije ili zapise koji se sastoje od trouglova, kvadrata ili četverouglova na kojima su ispisana neka slova i brojevi ili možda i određeni kur’anski ajeti samo unazad ispisani, a ponekada pacijentu daje i ispisana kuhana jaja za jelo.

11. Naređuje bolesniku da se izdvoji od ljudi jedan određen period, boraveći u sobi u koju ne ulazi sunčeva svjetlost.

12. Ponekad traži od bolesnika da se ne pere vodom jedan određen period.

13. Daje bolesniku stvari koje će zakopati u zemlju.

14. Daje bolesniku neke papire koje će spaliti i nakaditi se njima.

15. Priča nerazumljivim govorom.

16. Ponekad sihirbaz obavještava bolesnika o njegovom imenu, imenu mjesta iz kojeg je i o problemu zbog kojeg je došao, prije nego mu pacijent i saopšti to.

17. Osoba koja Kur’an mješa s nečistoćama i nedžasetom je crni mag – sihirbaz!

18. Sihirbaz se nekada služi nečistoćama i nedžasetom u liječenju svojih pacijenata tako što ih maže ili masira svinjskim mastima, izmetom od čovjeka ili životinja.

19. Sihirbazi su ponekada u stanju opčarati oči prisutnih i predstaviti im se kao da hodaju po vodi ili da lete po vazduhu.

20. Osoba sihirbaz je ona koja se redovno ismijava sa vjerom i vjerskim propisima, i potcjenjuje i zeza ljude oko sebe!

21. Sihirbazi su često puta nečiste i džunub osobe koje se druže sa psima ili se pak vole osamljivat ili nečista mjesta posjećivat.

22. Sihirbaz je osoba kafir – nevjernik u Allaha dž.š., i što mu je nevjerstvo složenije i jače utoliko su mu šejtani pokorniji, pa zbog toga sihirbazi često puta nipodaštavaju Kur’an, mješajući ga sa krvlju i nedžasetom!

Ovo su samo neki od znakova koji nam mogu pomoći u raspoznavanju sihirbaza od pravog i ispravnog liječnika Allahovom knjigom.

Par izreka Poslanika s.a.w.s., vezanih za sihr i crnu magiju:

Safijja bint Ebu Ubejd r.a., prenosi: “Ko ode gataru, zatraži mu uslugu i povjeruje mu u to – neće mu se ukabuliti namaz četrdeset dana!” (Sahihu el-Tergib vel-Terhib, br.3046.)
Abdullah b. Mes’ud r.a., prenosi: “Ko ode gataru ili sihirbazu ili vračaru – pa mu zatraži uslugu i povjeruje mu u ono što zbori – taj je uznevjerovao u ono što je objavljeno Muhammedu s.a.w.s.!” (Sahihu el-Tergib vel-Terhib, br.3048.)

Ebu Musa el-Eš’ari r.a., prenosi: “U džennet neće ući osoba koja je notorni alkoholičar, niti osoba koje vjeruje u magiju niti osoba koja kida rodbinske veze!” (Sahihu el-Tergib vel-Terhib, br.3050.)

Ibnu Abbas r.a., prenosi: “Ko se poduči astrologiji podučio se jednom dijelu sihra/magije, kolko god uveća – uvećaće mu se.” (Sahihu el-Tergib vel-Terhib, br.3051.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam “Sultanija” džamije, Plav, Crna Gora
Preuzeto sa minber.ba

Prvo pravilo: Osoba koja ispolji iman tj. prihvati i potvrdi šehadet ili je potomak roditelja muslimana ili je međ’ muslimanima odrastao od malena – a ne počini neka od jasnih djela nevjerstva koja čovjeka izvode iz islama, takva osoba će se smatrati muslimanom. Ko se smatra muslimanom to je zbog toga što se njegova vanjština predala islamu, i ta osoba može biti od onih koji u svom srcu baštine iman/vjeru, ali može biti i od onih – da nas Allah sačuva – koji u svom srcu baštini kufr/nevjerstvo. Prva osoba je mu’min/vjernik, dok je druga osoba munafik/licemjer – ali ono što nas interesuje jeste da se dunjalučka pitanja temelje na ljudskim vanjštinama, dok se ljudske tajne i nutrine prepuštaju Allahu dž.š.!

Neki od učenjaka prigovaraju tome da se:

1. El-ihlas/iskrenost,
2. El-‘ilm/znanje,
3. El-inkijad/podložnost,
4. El-mehabbet/ljubav,
5. El-sidk/istinitost,
6. El-jekin/ubjeđenje i
7. El-kabul/prihvatanje.

…smiju nazivati šartovima/uslovima, ispravnosti nečijeg šehadeta, zbog toga što su većina ovih djela – „djela srca“, a sami „izgovor šehadeta“ je ono za šta se vežu dunjalučki propisi islama. Ko izgovori šehadet – smatraće se muslimanom, i moći će da naslijedi imetak muslimana, i moći će da ga naslijedi musliman, ženiće se od muslimana, a kada umre – gasuliće se, zamotati u ćefine i biće ukopan u muslimansko groblje. Dakle, svi spomenuti dunjalučki propisi se vežu za izgovor šehadeta pa makar i ne došlo do ispunjenja sedam prethodno spomenutih šartova/uslova! Najbliže istini je da se kaže da su sedam prethodno spomenutih šartova – uslov ispravnosti nečijeg šehadeta sjutra pred Allahom dž.š., tj. čovjeku će na ahiretu od koristi biti samo ono šehade koje bude ispunjavalo prethodnih sedam šartova, dok dunjalučko šehade povlači za sobom sve dunjalučke propise – pa makar i ne ispunjavalo svih sedam – prethodno spomenutih – šartova/uslova!

Drugo pravilo: Iman u jezičkoj terminologiji znači tasdik – potvrda, vjera i ovjera, a u šeri’atskoj terminologiji znači vjerovati i potvrditi sve ono s čime je došao Poslanik s.a.w.s., od Alaha dž.š., uz potpuni kabul/prihvatanje i inkijad/podložnost, prema svemu s čime je On s.a.w.s., došao. Samo ubjeđenje u istinitost Muhammedovog s.a.w.s., poslanstva, nije dovoljno da bi se neka osoba smatrala mu’minom/vjernikom. Jevreji su bili ubjeđeni u istinitost poslanikovu s.a.w.s., i bili su svjedoci njegovim mu’udžizama, i pronašli su njegove opise kod sebe u Tevratu – ali, i pored svega toga oni nisu mu’mini/vjernici! Allah dž.š., kaže:
„Mi smo Musau devet očevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je faraon rekao: »Ja mislim, o Musa, da si ti, doista, opčinjen«, & pa je odgovorio: »Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar nebesa i Zemlje, kao očigledna znamenja, i ja mislim da ćeš ti, o faraone, sigurno nastradati.«“ (el-Isra’, 101-102.)
„I kad im očito dođoše znamenja Naša, oni rekoše: »Ovo je prava čarolija!’ & I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.“ (el-Neml, 14.)

Allah dž.š., nas obaviještava ovim ajetom da je Faraon bio ubjeđen u istinitost poslanstva Musa’a a.s., i u to da je on bio poslan od strane Allaha dž.š., ali mu se i pored toga nije pokorio, i nije prihvatio ono s čime je On a.s., došao – zbog čega je postao jednim od nevjernika!

Dakle, samo ubjeđenje u istinitost poslanstva Muhammeda s.a.w.s., nije dovoljno za „iman/vjeru“ nekog čovjeka, sve dok (svojim srcem) ne kabuli i prihvati ono s čime je Muhammed s.a.w.s., došao, i dok svome ubjeđenju u istinitost poslanstva ne pridadne prihvatanje i kabul poslanice islama, uz rad i postupanje po njoj.

Treće pravilo: Stav učenjaka sunneta jeste da se iman sastoji od „riječi i djela“ tj. „riječi jezika“ oličene u svjedočenju da niko nema pravo da bude obožavan mimo Allaha dž.š., (la ilahe illalah), i da je Muhammed Allahov Poslanik (Muhammedun-Resulullah), uz „srčano ubjeđenje“ – u sve navedeno, i uz „postupanje i rad“ – u skladu s navedenim, kako svojim srcem, tako i jezikom i ostalim tijelom.

„Djelo srca“ je: el-ihlas – iskrenost, el-mehabbet – ljubav, el-rida – zadovoljstvo, el-tevekkul – oslanjanje, el-havf – strah, el-redža’ – nada… „Djelo jezika“ je: zikrullah – spominjanje Allaha dž.š., naređivanje dobra, odvraćanje od zla, mirenje ljudi… „Djelo tijela“ je: namaz, džihad, hadždž, ‘umra, sadaka, dobročinstvo prema roditeljima, spajanje rodbinskih veza, dobročinstvo prema komšijama…

Dokaza ovom pravilu, iz Kur’ana i Sunneta, je mnogo. Allah dž.š., kaže: „Allah neće dopustiti da propadne iman vaš.“ (el-Bekara, 143.) tj. namazi vaši koje ste obavljali u pravcu Kudsa u Jerusalimu – kako je to pojasnio Abdullah b. Abbas r.a., i ostali.

Na drugom mjestu, Allah dž.š., kaže: „Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.“ (el-Bekara, 177.) – Ebu Bekr el-Siddik r.a., je „čestitost“, koja je spomenuta u ovom ajetu, protumačio sa riječju „el-iman“.
Najveći dokaz tome da „djela tjela“ spadaju u pojam imana jeste hadis Poslanika s.a.w.s., koji glasi: „Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko grana (ili šesdeset i nekoliko grana); najveća od tih grana su riječi „la ilahe illallah“, dok je najniža od tih grana ukloniti prepreku s puta, a i stid je dio imana!“ (1)

Na osnovu ovog hadisa, u pojam imana spadaju kako „djela srca“ tako i „djela tijela“, a malo kasnije ćemo, inša’allah, pokušati da pobrojimo sve te grane imana.
Imam Buharija rhm., je veliki broj poglavlja u svome Sahihu naslovio time da „djela spadaju u pojam imana“, pa kaže: „Poglavlje: Namaz je dio imana.“; „Poglavlje: Davanje petine od ratnog plijena je dio imana.“; „Poglavlje: Džihad je dio imana.“; „Poglavlje: Stid je dio imana.“; „Poglavlje: Provesti lejletul-kader u namazu je dio imana.“ – a sahih hadisima je potkrijepio svako od navedenih poglavlja kao i to da djela spadaju u pojam imana.

Četvrto pravilo: Iman raste/jača, i opada/slabi!

Imam Ibnu Abdul-Berr rhm., kaže: „Da iman raste/jača, i opada/slabi – na tome je džema’at muhaddisa i fakiha i muftija svih islamskih zemalja. Allah dž.š., kaže:
„On uliva smirenost u srca vjernika da bi oni još više ojačali vjerovanje koje imaju…“ (el-Feth, 4.)
„Mi smo čuvarima vatre meleke postavili i odredili broj njihov kao iskušenje onima koji ne vjeruju – da se oni kojima je Knjiga data uvjere, i da se onima koji vjeruju vjerovanje njihovo još više učvrsti…“ (el-Muddessir, 31.)

„A kada su vjernici saveznike ugledali, rekli su: »Ovo je ono što su nam Allah i Poslanik Njegov obećali; Allah i Poslanik Njegov su istinu govorili!« – i to im je samo učvrstilo/ojačalo, vjerovanje i predanost.“ (el-Ahzab, 22.)

Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: „Vjernik najpotpunije vjere je onaj koji je najljepšeg ahlaka/ponašanja, kao i onaj koji je najljubazniji prema svojoj familiji!“ (2)
Mu’az r.a., je rekao: „Sjedi s nama, „da vjerujemo“ jedan časak!“ (3)

Dakle, ako se iman sastoji od riječi i djela, onda će se ljudi drastično razlikovati u djelima srca i tijela. Ljudi će se razlikovati i u jednom te istom djelu kojeg budu činili. Dva čovjeka će stajati u jednom saffu, iza jednog imama, i s njime će otpočeti i završiti dotični namaz, samo što će razlika između njihovih namaza biti poput razdaljine između nebesa i Zemlje! Djela ljudi će se međusobno razlikovati shodno procentu takvaluka i bogobojaznosti u ljudskim srcima!
Imam el-Nevevi rhm., kaže: „Ljudi će se razlikovati u samom tasdiku/vjerovanju; iman raste zbog brojnosti spoznatih dokaza, i zbog njihove jačine i jasnoće.“

Čovjek će ovo pravilo prepoznati i kod samoga sebe. Ako mu Allah dž.š., otvori polje zikra i ibadeta i pokornosti – osjetiće rast i jačanje svog imana, prionuće Allahu dž.š., uz udaljavanje od griješenja i harama. Ako se čovjek ulijeni po pitanju zikrullaha, ibadeta i pokornosti osjetiće grubost i osorost u srcu, kao i slabost u vjeri. Molimo Allaha dž.š., da nas ni jednog trena ne prepusti nama samima, niti da nas prepusti ikom od Njegovih stvorenja, nikada!
Peto pravilo: Mu’mini/vjernici, se međusobno razlikuju u imanu i vjeri. Iman Allahovih poslanika nije kao i iman ostalih mu’mina, mada i sami iman mu’mina se međusobno drastično razlikuje.

Allah dž.š., kaže: „Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo; biće onih koji će se prema sebi ogriješiti, biće i onih čija će dobra i loša djela podjednako teška biti, a biće i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti…“ (el-Fatir, 32.)

Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ko od vas vidi loše djelo – neka ga promijeni rukom svojom, a ako ne bude u stanju – onda jezikom, a ako ne bude u stanju – onda srcem svojim; to je najslabiji vid imana!“ (4)

Od Ebu Se’id el-Hudrija r.a., se bilježi: Čuo sam Allahova Poslanika s.a.w.s., kako kaže: „Dok sam spavao prikazani su mi ljudi u košuljama; nekome je košulja bila u visini prsiju, a nekome niže. Vidio sam Omera r.a., u snu, a na njemu bijaše košulja koja mu se vukla po zemlji. Rekoše: Kako to tumačiš, o, Allahov Poslaniče? Reče: U pitanju je din/vjera!“ (5)

Šesto pravilo: Čovjek izlazi iz imana poričući ono što ga je u iman i uvelo. Allah dž.š., je dao da „iman/vjera“ ima i svoja vrata tj. šehadet – svjedočenje da nema niko pravo da bude obožavan mimo Allaha dž.š., i da je Muhammed Allahov rob i Poslanik, pa ko uđe na ta vrata ne može izaći osim kroz ta vrata! Svaka riječ ili djelo koje izravno ne ukazuje na rušenje ovog priznanja – neće samo po sebi biti djelo nevjerstva. Zinaluk, krađa, uživanje opojnih pića itd., su grijesi koji proizilaze iz slijeđenja svojih strasti i have, i ako ih čovjek ne bude smatrao halalom, ti postupci mu neće oboriti njegov iman. Kada je u pitanju ismijavanje sa šeri’atom ili psovanje i vrijeđanje vjere ili negiranje propisanosti nečega što je opšte-poznato da je od vjere islama ili bude u pitanju ohalaljivanje i smatranje dozvoljenim činjenje velikih grijeha ili je u pitanju poricanje i osporavanje onoga što je Allah dž.š., propisao – svaki od ovih prijestupa nam ukazuje na direktno rušenje prethodno spomenutog iskaza (šehadeta), pa će se na spomenute postupke gledati kao na djela nevjerstva koja udaraju direktno u korijen stabljike imana/vjere!

Sedmo pravilo: Zakonodavac će nekada upotrijebljavati riječ „kufr/nevjerstvo“, ali se njome ne misli na djelo nevjerstva koje će čovjeka izvesti iz milleta islama, čineći ga jednim od onih koji će vječno ostati u džehennemu.

Imam el-Kasimi rhm., kaže: „U hadisu se spominje „ko uradi to i to – počinio je širk ili kufr“ – tim predajama se ne misli na veliki širk ili na djelo nevjerstva koje čovjeka izvodi iz milleta islama, kako bi se nad njim, kasnije, sproveli propisi određeni za murtedde i otpadnike – da nas Allah dž.š., sačuva svega toga. Imam el-Buhari rhm., je naslovio cijelo poglavlje, u svome Sahihu, naslovom: „Nevjerstvo bračnog života i nevjerstvo niže nevjerstva (kufr dune kufr).“ (Pogledaj: Mehasinut-Te’vil, 5/1307..)

Napomena:

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Sa nekim čovjekom će se naći neka od grana imana ali i neka od grana nifaka. Nekada će musliman imati sa sobom djela nevjerstva ali one vrste nevjerstva koji ne izvode iz islama, što je bio stav ashaba poput Ibnu Abbasa r.a., i ostalih, koji su rekli: „nevjerstvo niže nevjerstva“ – „kufr dune kufr“. Ovo je bio stav gotovo svih predstavnika selefa, i isto ovo je naglasio imam Ahmed rhm., kao i ostali imami koji su govorili o lopovu, alkoholičaru i njima sličnim ljudima, kao i oni za koje je Poslanik s.a.w.s., rekao da nisu vjernici/mu’mini – takvi će se zvati muslimanima, a neće se zvati mu’minima. Svoj stav su potkrijepili dokazima iz Kur’ana i Sunneta koji govore o tome da će se negirati ime imana nekom čovjeku ali uz potvrdu mu imena islama, i da čovjek može biti musliman a da se pri njemu nađu neka od djela nevjerstva koji ne izvode iz islama – kufr dune kufr, kao što je rekao Ibnu Abbas r.a., u komentaru Allahovih dž.š., riječi: „A ko (se)ne vlada po onome što je Allah objavio – takvi su nevjernici!“ – u pitanju je djelo nevjerstva koje ne izvodi iz vjere – nevjerstvo niže nevjerstva, grijeh niže grijeha i nasilje niže nasilja.“ Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 7/351.. (op.prev.)

Osmo pravilo: Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko grana ili šesdeset i nekoliko grana. Najveća od tih grana su riječi – la ilahe ilalah, a najniža od tih grana je uklanjanje prepreke sa puta. Nije pravilo da će se nazivati vjernikom osoba kod koje se nađe neka od grana imana, a isto tako nije pravilo da će se nevjernikom nazivati osoba kod koje se nađe neka od grana kufra. Nije pravilo da se ‘alimom/učenjakom, naziva osoba koja dobro nauči neku mes’elu/pitanje, niti će se doktorom smatrati osoba koja zna lijek protivu neke bolesti.
Napomena: Šejh Abdullatif Alu Šejh hfz., kaže: „Neće se vjernikom nazvati osoba kod koje se nađe neka od grana imana (npr. neće se vjernikom nazvati svaka osoba koja ukloni određenu prepreku sa puta), ali se isto tako neće nevjernikom nazvati osoba kod koje se nađe neka od grana kufra! Poslanik, s.a.w.s., kaže: “Dva kufr-postupka, će se zadržati u mom ummetu nakon mene: diranje u tuđe porijeklo i lozu, kao i naricanje za umrlim.” (Sahihu Muslim, br.67.) Ova dva postupka su opisana riječju kufr, ali je, u ovom slučaju, u pitanju “kufr dune kufr” tj. djelo koje ne izvodi čovjeka iz Islama (sve dok ga ne ohalali). Ko ovu podjelu bude dobro razumio, shvatiće vrijednost fikha selefa, dubinu njihova rezonovanja, i neopterećivanje pojedinim stvarima. Zbog toga, Ibnu Mes’ud, r.a., izjavljuje: “Ko se želi za nekim povesti, neka se povede za ashabima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Oni su ljudi najčistijih srca od ovog ummeta, najdubljeg znanja, i najmanje su bili opterećeni nekim stvarima. To su ljudi koje je Allah dž.š., odabrao za društvo Njegovom Poslaniku s.a.w.s., zato im znajte cijenu; oni su hodili pravim putem!” Pogledaj: Usul fil-tekfir, str.46.. (op.prev.)

Deveto pravilo: Kod čovjeka se često puta znaju, u istom vremenu, sastati i spojiti kufr – nevjera, i iman – vjera, širk – politeizam, i tevhid – monoteizam, takvaluk – bogobojaznost, i fudžur – grijeh.

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Ovo je jedno od najvećih pravila i principa ehlu-sunneta vel-džemata, u kojem im kontriraju razne novotarske sekte poput haridžija, mu’utezila, kaderija itd.. Pitanje izlaska velikih griješnika iz vatre ili njihovog ostanka u vatri se temelji na ovom pravilu.“ (Pogledaj: el-Salatu ve Hukmu Tarikiha, 1/78.)
Ovo pravilo iziskuje to da se jedan vjernik može voljeti zbog nečega a i mrziti zbog nečega; voljeće se zbog njegove pokornosti, vjerovanja – imana i slijeđenja sunneta, a mrziće se zbog eventualne nepokornosti, nevjerstva – kufra ili novotarija. Dokazi ovom pravilu su sljedeći: „Većina njih ne vjeruje u Allaha, a da druge Njemu ravnim ne smatraju.“ (Jusuf, 106.); „Toga dana bili su bliže nevjerstvu nego li imanu/vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim.“ (Alu Imran, 167.)

Deseto pravilo: Islam je predavanje ljudske spoljašnjosti i fizička uspostava javnih odličja vjere, dok je iman predavanje ljudske nutrašnjosti. Ovo je bio odgovor Poslanika s.a.w.s., Džibrilu a.s., onda kada ga je upitao o islamu i imanu. Islam i iman se međusobno prožimaju i jedan drugog obuhvataju kada se zasebno spominju.
Allah dž.š., kaže: „I zadovoljan sam da vam islam bude vjera!“ (el-Ma’ida, 3.) Islam koji je spomenut u ovom ajetu obuhvata kako „djela srca“ tako i „djela tijela“.
Allah dž.š., kaže: „Pravi vjernici su oni čija se srca strahom ispune onda kada se Allah spomene, a kada im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, & oni koji molitvu obavljaju i dio, od onoga što im Mi dajemo, udjeljuju. & Oni su, zbilja, pravi vjernici – njih počasti i oprost i obilje plemenito, kod Gospodara njihova, čekaju.“ (el-Enfal, 2-4.)

Iman i islam – kada se zajedno na jednom mjestu spomenu imaju zasebna značenja, a kada se posebno spomenu jedan drugog obuhvataju (jer tada ukazuju na kompletnu vjeru, op.prev.).

Bilješke.

1-Sahih. Pogledaj: Sahihul-Buhari, br.9.; Sahihu Muslim, br.35..
2-Sahih ligajrihi. Pogledaj: Sunenul-Tirmizi, br.2612.; Musned Ahmed, br.24721..
3-Pogledaj: Sahihul-Buhari, poglavlje: Islam se temelji na pet stvari, 1/60.; predaja je mu’allek.
4-Sahih. Pogledaj: Sahihu Muslim, br.49..
5-Sahih. Pogledaj: Sahihul-Buhari, br.23-6606.; Sahihu Muslim, br.2390..

Autor: – šejh Ahmed Ferid
Prijevod s arapskog jezika:
Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Pruzeto sa minber.ba

Nevjernik će ući u islam, i dobiće status muslimana samom potvrdom i izgovorom šehadeta (el-ikrar biš-šehadetejn: en la ilahe illallah ve enne muhammeden resulullah); osoba koja samo jezikom izgovori ove riječi, i ne proprati ih svojim srcem – takva osoba (i pored toga), ima status muslimana, dok će osoba, koja šehadet izgovori svojim jezikom, i prihvati ga svojim srcem – biti pravi musliman, koja je stekla osnovicu imana, jer je poznato da nema islama bez imana, a niti imana bez islama! Ikrar odnosno potvrda kojom se postiže suština islama, obuhvata tri stvari: srčano vjerovanje i podložnost (tasdikul-kalb ve-nkijaduhu), i izgovor jezikom. Uz podložnost srca i izgovor jezika dolazi se do ostvarenja potvrde (jetehakkakul-ikrar), kako na nutarnjem planu tako i na vanjskom, i ono obuhvata ono što je kod učenjaka poznatije kao “pridržavanje javnih obilježja vjere” (iltizamu šera’i’il-islam); to je vjerovanje u Poslanika s.a.w.s., i u ono s čime je on došao, te donošenje srčane odluke na slijeđenje i pokornost od strane tog čovjeka. Osoba kod koje nestane ovakav način iskazivanja i pridržavanja vjere (iltizam), u suštini nije jedan od onih koji je potvrdu (ikrar), iskazao na pravi način!

Što se tiče pojma “el-tasdik” (potvrda, ovjera, vjerovanje…) – značenja, koja su njemu suprotna, bi bila slijedeća:

1.”el-tekzib” (poricanje),
2.”el-šekk” (sumnjanje),
3.”el-i’irad” (odbijanje).

Što se tiče “el-inkijada” ono obuhvata slijedeća značenja:

1.”el-istidžabeh” – odazov,
2.”el-mehabbeh” – ljubav,
3.”el-rida” – zadovoljstvo,
4.”el-kabul” – prihvatanje,

…a značenja suprotna njemu bi bila:

1.”el-iba'” – odbojnost,
2.”el-istikbar” – oholost,
3.”el-kerahet” – mržnja onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s..

Što se tiče izgovora jezikom njemu bi kontriralo poricanje (el-tekzib), i odbijanje (el-i’irad), tako da osoba koja povjeruje svojim srcem, a porekne to svojim jezikom – njegovo nevjerstvo je nevjerstvo poricanja (kufrul-džuhud), dok osoba koja potvrdi vjerovanje svojim jezikom, a sve to ne proprati svojim srcem – njegovo nevjerstvo je nevjerstvo licemjerstva (kufrun-nifak).
Na osnovu svega spomenutog, dolazi se do šest vrsta nevjerstva, koje su sve kontra samoj osnovici islama, i te vrste nevjerstva bi bile slijedeće:

1.”Kufrut-Tekzib” tj. nevjerstvo oličeno u poricanju istine.
2.”Kufruš-Šekk” tj. nevjerstvo sumnjanju i neubjeđenosti.
3.”Kufrul-I’irad” tj. nevjerstvo okretanja glave od istine i klonjenja iste.
4.”Kufrul-Iba’i” tj. nevjerstvo odbijanja i oholosti.
5.”Kufrul-džuhud” tj. nevjerstvo oličeno u pobijanju istine.
6.”Kufrun-nifak” tj. nevjerstvo oličeno u licemjernom odnosu prema istini.

Od nevjerstva odbijanja i oholosti je i sustezanje od slijeđenja i povođenja za Poslanikom s.a.w.s., kao i neodazivanje onome čemu je on pozivao, pa makar i postojala potvrda istinitosti njegova poslanstva u srcu ili na jeziku, kao što je bio slučaj nevjerstva Ebu Taliba ili jevreja koji su priznavali poslanstvo Muhammeda a.s..

Kako musliman postaje nevjernikom?

Što se tiče toga kako musliman može postati nevjernikom tj. kako postaje murteddom, ono će se krećati oko tri stvari:

1. Sve što je u suprotnosti sa samim šehadetom, a to su šest, prije spomenutih, vrsta kufra. Kada musliman počini neku od njih obara svoju potvrdu vjere (ikrar), i postaje murteddom.
2. Sve što je u suprotnosti sa suštinom oba šehadeta:
a.) Suština šehadeta “La Ilahe Illallah” – je oličena u nevjerstvu u taguta i vjerovanju u Allaha dž.š.. Navedeno obuhvata tri vrste tevhida:

1.”Tevhidur-rububijjeh” – jednoću Allahovog gospodarstva.
2.”Tevhidul-uluhijjeh” – jednoću Allahovog obožavanja.
3.”Tevhidul-esma’i ves-sifat” – jednoću Allahovih imena i svojstava.

Sve navedeno podrazumjeva vjerovanje u to da je Allah dž.š., Gospodar svega, i njegov pravi vlasnik, i da biva samo ono što On hoće, i da ne biva ono što On neće, te da je On istinski Bog koji je jedino zaslužan da se obožava. On je taj koji se opisuje svakim savršenstvom, i kome se svaka mahana negira. Onakav je kakvim je samog Sebe opisao, i kakvim Ga je opisao Njegov Poslanik s.a.w.s., bez ikakva negiranja Njegovih svojstava (el-ta’atil), niti poistovjećivanja istih sa svojstvima stvorenja (el-temsil), kao što se bilježi u ajetu: “Nema ništa nalik Njemu; On sve čuje i sve vidi!” (el-Šura: 11.)

Pored svega navedenog, Allahu dž.š., se iskazuje jednoća i putem praktičnog robovanja Njemu (ibadeta), kao i putem odricanja od svega što nevjernici obožavaju mimo Njega!

Postupci koji negiraju Tevhid – La Ilahe Illallah:

1. Negiranje Božijeg postojanja. Ovo je najgora vrsta nevjerstva i bezbožništva, i ona u potpunosti negira tevhid; u navedeno će spadati i vjerovanje u panteizam (vahdetul-vudžud).
2. Vjerovanje u to da pored Allaha dž.š., postoji još neki stvoritelj, koji tok stvarima određuje, i koji može utjecati na njih – mimo Allaha dž.š.. Ovo je širk i idolopoklonstvo u oblasti Allahovog dž.š., rububijjeta!
3. Imanje ubjeđenja da postoji nešto što je nalik Allahu dž.š., u nekom od njegovih svojstava savršenstva poput znanja ili moći.
4. Upoređivanje Allaha dž.š., sa nekim od Njegovih stvorenja bilo da je u pitanju Njegovo biće ili svojstva ili djela, kao što je slučaj sa stavom mušebbiha: Allah dž.š., ima sluh poput mog sluha ili vid poput mog vida!? U ovo će spadati i opisivanje Allaha dž.š., nekim mahanama poput siromaštva, škrtosti, nemogućnosti, ili imanja žene i djece!?
5. Vjerovanje u to da neko od Njegovih stvorenja zaslužuje da bude obožavan mimo Allaha dž.š., će predstavljati širk i idolopoklonstvo u uluhijjetu, pa makar to vjerovanje i ne bilo propraćeno ibadetom nekom drugom mimo Allaha dž.š.!
Ovih pet stavki spadaju u kufr i širk ubjeđenja (širku-i’itikad).
6. Obožavati nekog pored Allaha dž.š., na bilo koji način. Ovo se zove širkom u ibadetu, i ne bitno je jeli u pitanju ubjeđenje da nešto može koristiti ili štetu nanijeti, ili se bude smatralo da je u pitanju neka veza koja će ga više približiti Allahu dž.š.!? U ovu tačku spada i činjenje sedžde kipu. Razlika između ove tačke, i prethodno spomenute jeste u tome što je ovdje u pitanju praktični širk (širk-‘ameli), koji obara praktični tevhid (tevhidu ‘ameli), koji se očituje u potvrdi Allahove dž.š., jednoće putem praktičnog ‘ibadeta, dok je prethodno spomenuta tačka – širk u ubjeđenju – koji negira Allahovu dž.š., jednoću, i zaslugu toga da Mu se, Njemu jedino, robuje. S obzirom na to da su ubjeđenje i djelo u uskoj sprezi i vezi – ova vrsta tevhida se naziva “Tevhidul-Ilahijje” ili “Tevhidul-‘Ibadeh”, a njegova suprotnost se naziva širkom u ilahijjetu, ili širkom u ibadetu.
7. Pobijanje Allahovih dž.š., imena i svojstava (džahd), ili nekih od njih.
8. Sihr, koji je oličen u slijedećim tačkama:
a.) Ono čime se izaziva razlaz između muža i žene – kao što je bio slučaj sa sihrom stanovnika Vavilona.
b.) Ono čime se obmanjuju oči gledaoca na taj način da određene stvari vide drugačijim nego što su – kao što je bio slučaj sa sihrom Faraona za vrijeme Musa’a.
c.) Ono što se puha u uzlove i čvorove – kao što je bio slučaj sa sihrom Lebida b. el-E’asama i njegovih kćerki.

Ove vrste sihra su zasnovane na širku prema Allahu dž.š., zbog toga što, radi njihove sprovedbe, dolazi do činjenja ‘ibadeta i iskazivanja robovanja džinniji ili nekom drugom od Allahovih dž.š., stvorenja, kao što su npr. svemirska tijela.

Što se tiče “mađioničarstva” (el-sihr el-rijadi), zasnovanog na spretnosti ruke, i brzini pokreta, kao i mješanja određenih tvari i materija koje dovode do određenih reakcija (el-sihr el-temvihi) – ova dva postupka će spadati u grijeh varanja i prevare (el-gišš vel-hida’), a ne u grijeh kufra.

b.) Suština šehadeta “Muhammedun-Resulullah”, se ogleda u slijedećem:
1. Allah dž.š., ga je poslao cijelom svijetu, s pravom uputom i istinitom vjerom;
2. On je pečat svih vjerovjesnika;
3. On je onaj koji potvrđeno istinu iznosi (el-sadik el-masduk), u svemu što govori i izjavljuje.
4.Njegova je uputa najbolja uputa.
5.Vjerovanje u njega, pokornost njemu, i ljubav prema njemu i njegovim sljedbenicima je obaveza svih.

Postupci koji negiraju ovaj dio šehadeta:

1. Negiranje njegova poslanstva (džahdu risaletihi), ili njegovo poricanje (tekzibuhu), ili sumnja u njegovu istinitost (šekkun fi sidkihi).
2. Negiranje kraja i pečata njegova poslanstva, ili prizivanje sebi poslanstva nakon njegove smrti, ili pak povjerovati onome koji to čini, ili sumnjati u njegovu laž!
3. Opšte negiranje njegove poslanice u što spada ubjeđenje da je on poslanik koji je namijenjen samo za arape, ili pak pozivanje ovom stavu, ili da jevrejima i kršćanima nije obaveza slijediti ga, ili da je nekome dozvoljeno izaći van granica njegova šeri’ata kao što je slučaj sa filozofima, ili sufijskim ‘arifima, i njima sličnim.
4. Umanjivanje značaja Poslanika s.a.w.s., ili gledati s podozrenjem na njegovu ličnost, uputu ili biografiju.
5. Potcjenjivanje Poslanika s.a.w.s., ili ismijavanje s njime (el-istihza’), ili s nekim od ubjeđenja ili propisa s kojima je on došao.
6. Poricanje bilo koje izjave Poslanika s.a.w.s., vezane za gajb i nevjerovanje u nevidljivo tj. za vjerovanje u Allaha, meleke, knjige, poslanike, stvaranje, oživljavanje, džennet, džehennem…

Pogledaj: El-imanu ve ma judadduha, šejh Abdurrahman b. Nasir el-Berrak.

Sead ef. Jasavić

Preuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/kako-nevjernik-postaje-muslimanom/

Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Doista iman/vjera, u vašim prsima, slabi i oronjava isto kao što slabi i oronjava vaša odjeća, stoga molite Allaha dž.š., da vam preporodi i obnovi iman u vašim srcima!“ (Hasen. Hakim, Taberani) Shodno značenju ovog poslanikovog s.a.w.s., hadisa, iman i vjera su izloženi propadanju i habanju isto kao što se i ostarala i dotrajala odjeća izlinja i pohaba.

Nekada se nad srcem jednog vjernika nadviju oblaci grijesa koji ga bace u tminu, što nam je Poslanik s.a.w.s., opisao riječima: „Svako srce ima nad sobom manje oblake poput oblaka mjeseca, kojeg znaju, u toku sijanja, prekriti, ostali oblaci, koji ga bace u tminu, pa kada se maknu sa njega, mjesec nastavi i dalje sjati!“ (Sahih. Ebu Nu’ajm u el-Hilje’h)

Mjesečevu svjetlost ponekada prekriju tmurni oblaci, ali nakon određenog vremena oblaci se miču i mjesec nastavlja i dalje obasjavati nebeska prostranstva, čemu je najsličnije jedno vjerničko srce kojeg, s vremena na vrijeme, prekriju gusti oblaci neposlušnosti i grijeha, koji mu nur i svjetlo, na određeno vrijeme, priguše, ostavljajući čovjeka u tmini i samoći. Ako se čovjek postara i malo poradi na unapređenju svoga imana i svoje vjere, i iskreno zatraži pomoći sebi od Allaha dž.š., ti oblaci se razbijaju a svjetlost srca i dalje nastavlja obasjavati svoje okruženje.

Da bi smo na pravi način sagledavali problematiku liječenja slabosti imana i vjere trebamo se podsjetiti na veliko pravilo vezano za definiciju samoga imana i vjere, kojeg ulema ehli-sunneta vel-džema’ata, uvjek apostrofira i naglašava, a koje glasi: Iman jača i slabi tj. raste i opada. Iman je izgovor i svjedočanstvo jezika, ubjeđenje srca i rad tijela, koji napreduje, jača i raste kada se dobra djela čine, i koji nazaduje, slabi i opada kada se loša djela čine, na što nas upućuju dokazi iz Kur’ana i Sunneta, poput Allahovih dž.š., riječi: „Kako bi iman na iman nadodali!“; „Kome je ova sura iman povećala?“ – kao i riječi Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ko od vas vidi loše djelo neka ga spriječi svojom rukom tj. silom, a ako ne bude mogao neka ga spriječi svojim jezikom, a ako ne bude mogao neka ga spriječi svojim srcem – što je najslabiji vid imana i vjere!“ (Buhari)

Pozitivni i negativni utjecaj dobrih i loših djela na iman i vjeru jednog čovjeka je opšte-poznata, oprobana i dokazana stvar. Kada čovjek izađe u čaršiju ili na pijacu, gdje će mu oko gledati u zabranjeno, gdje će mu uho slušati ono što je zabranjeno, gdje će možda i činiti lično ono što je zabranjeno – neće se osjećati isto kao i kada ode u džamiju ili ode na groblje, gdje njegovo oko i uho ne ometaju harami, gdje je njegov jezik obuzet zikrom i spominjanjem Allaha dž.š., što vidno utječe i na mekšanje čovječijeg srca. Razlika između dvije situacije i dva stanja je drastična, i srce se shodno ambijentu u kome se nalazi automatski transformiše i mjenja!

Prvi muslimani – selef, su znali govoriti: „Od ispravnog rezonovanja i shvatanja vjere (fikh), jeste to da čovjek redovno kontroliše stepen svoje vjere, tragajući za onim djelovima imana koji su mu oslabili. Od ispravnog shvatanja vjere jeste i to da čovjek provjerava da li njegov iman napreduje i raste ili enormno slabi!? Od ispravnog shvatanja vjere kod jednog muslimana jeste i to da locira i primjeti na koji način mu šejtan prilazi sa svojim spletkama i zamkama!“ (Šerhu Nunijjeh, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, šejh Ibnu ‘Isa, 2/140.)

Ako slabost vjere i imana vodi neizvršavanju farzova i obaveza i činjenju zabranjenih stvari i harama – to je voma kritična faza kod jednog muslimana, koja zahtjeva brzu tevbu i kajanje Allahu dž.š., kao i hitno traženje lijeka za svoje srce i dušu, a ako slabost imana nije oličena u napuštanju farzova i činjenju harama, već u nečinjenju dobrovoljnih i pohvalnih djela ili činjenju mekruha i pokuđenih djela – tada će musliman zastati na trenutak kako bi sedlo svoje pritegao, te kako bi se malo uozbiljio te iz stanja ibadetske lijenosti prešao u stanje aktivnosti i čilosti. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Svako djelo ima svoj maksimum i krajnju tačku napredovanja (širra), nakon čega slijedi faza zastajanja i opadanja (fetra); ko se u tome povrati mome sunnetu – spasio se, a ko se povrati nečemu što nije moj sunnet – propao je!“ (Sahih. Ahmed, Taberani)
Prije nego li čovjek ode kod drugog čovjeka kako bi tražio lijeka sebi i svojoj bolesti i slabosti, ljepše mu je bilo da se sam potrudio u iznalaženju lijeka sebi, a pogotovu ako je u pitanju iman koji je spona između roba i Rabba, pa ćemo mi ovom prilikom spomenuti nekoliko bitnijih lijekova kojima će čovjek, nakon iskrenog oslanjanja na Allaha dž.š., liječiti osorost i gruboću svoga srca i slabost svoga imana:

1. Razmišljanje o Kur’an-i-Kerimu kojeg je Allah dž.š., objavio i dao kao pojašnjenje svake dileme, i kao svjetiljku kojom će se čovjek služiti u svom životnom kretanju i hodu, a kojem Allah dž.š., upućuje onoga koga On hoće.

Nema sumnje da se u Kur’anu nalaze jaki lijekovi i funkcionalna rješenja za mnoge naše bolesti i probleme, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „Od Kur’ana objavljujemo ono što je lijek a i milost je vjernicima!“ Što se tiče načina upotrebe kur’anskog lijeka ono se ogleda u iščitavanju kur’anskih ajeta uz pomno razmišljanje o njihovim značenjima. Poslanik s.a.w.s., je razmišljao o značenjima kur’anskih ajeta, koje bi dugo učio u toku klanjanja noćnog namaza, tako da je jedne noći, klanjajući noćni namaz, sve do sabaha ponavljao jedan jedini ajet: „Ako ih kazniš – pa oni su robovi Tvoji, a ako im oprostiš – Ti si onaj koji je veličanstvan i mudar!“ (el-Ma’ida, 118.) (Ahmed)

Poslanik s.a.w.s., je bio čuven po kakvoći jačine razmišljanja o kur’anskim ajetima. ‘Atare rhm., kaže: Ja i Ubejdullah b. Umejr smo ušli kod Ajše r.a., pa Ubejdullah reče: Pričaj nam o nečemu najzanimljivijem što si primjetila kod Allahovog Poslanika s.a.w.s. – pa ona, plačućim glasom, reče: „Jedne noći je ustao klanjati noćni namaz, pa reče: O Ajša, ostavi me večeras da ibadetim mome Gospodaru. Rekoh: Tako mi Allaha ja volim da sam u tvojoj blizini, a i volim ono što i ti voliš. Ustao je, abdestio se, a zatim je počeo klanjati namaz plačući toliko da je skvasio svoje krilo, pa je nastavio plakati toliko da je skvasio zemlju pod sobom, nakon čega mu dođe Bilal r.a., da ga probudi za sabah namaz, pa kada ga zateče uplakanog reče: O Allahov Poslaniče, pačeš a Allah ti je već oprostio sve prijašnje i buduće grijehe, na šta mu Poslanik s.a.w.s., odgovori: „Pa zar da ne budem zahvalan rob!?“ Večeras su mi objavljeni par ajeta, teško li se onome ko ih bude čitao a ne bude o njima duboko razmislio: „Doista u stvaranju nebesa i zemlje, i smjeni noći i dana su znaci za one razumom obdarene & koji Allaha spominju stojeći i sjedeći i ležeći, razmišljajući o stvaranju Nebesa i zemlje…“ (Alu Imran, 190.)“ (Silsila Sahiha, 1/106.)

U kur’anu se govori o šehadetu, tevhidu – iskrenom i pravom monoteizmu, lijepim obežanjima i strašnim prijetnjama, o događajima i pričama minulih generacija, adabima, bontonu, kulturi, ahlaku i lijepom ponašanju prema Stvoritelju i prema stvorenjima – što sve odreda pozitivno utiče na našu dušu. Ima sura koje jače djeluju na nas i našu dušu nego li druge sure, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Prije vakta me osijediše sura Hud i njene sestre!“ (Silsila Sahiha, 2/679.) U drugoj predaji stoji: „Sura Hud, Vaki’a,Murselat, Amme i sura Tekvir.“ (Tirmizi) Toliko je Poslanik s.a.w.s., ispunio svoje srce značenjima ovih sura da mu se to odrazilo na tijelo tako što su mu dlake na glavi osijedele od istine koja se nalazi u spomenutim surama!
Ashabi Allahovog Poslanika s.a.w.s., su iščitavali Kur’an, i razmišljali o značenjima kur’anskih ajeta, što je vidno utjecalo na njih i njihove živote. Ebu Bekr r.a., je bio čovjek blage naravi i mehka srca, i kad god bi predvodio ljude u namazu nije se mogao suzdržati a da ne zaplače zbog budne svjesnosti i razmišljanja o onome što izgovara i zbori. Omer r.a., se razbolio od učenja ovog ajeta: „Kazna Gospodara tvoga će se sigurno desiti, i ništa je neće spriječiti!“ (Tefsir Ibnu Kesir, 7/406.) U zadnjim safovima su se mogli čuti jecaji Omera r.a., kada bi učio ajet koji govori o Ja’akubu a.s.: „Muku i tugu moju prepuštam Allahu dž.š.!“ Osman r.a., je rekao: „Da su nam srca čista ne bi se mogla zasititi Kur’ana i Allahovog govora; ubijen je bio nasilnički i mučki kao šehid, a krv mu je ostala na mushafu kojeg je u tom trenutku iščitavao.“ Bilježi se mnogo predaja slične tematike za veliki broj ashaba r.a..

Od Ejjuba rhm., se prenosi da je čuo Seid b. Džubejra rhm., kako je u namazu, preko 20 puta, ponovio sljedeći ajet: „Bojte se Dana, u kojem će te se Allahu povratiti!“ (Sijeru E’alamin-Nubela’, 4/324.)

Ibrahim b. Beššar rhm., kaže: Ajet, zbog kojeg je umro Ali b. Fudajl rhm., glasi: „Pa kada budeš vidio kada pred džehennemskom vatrom budu zaustavljeni, pa budu rekli: Kuku nama, možemol se kako povrnuti…“ Zbog ovog ajeta je umro, a ja sam bio jedan od onih koji su mu klanjali dženazu.“ (Sijeru E’alamin-Nubela’, 4/446.)

Jedan od prvih muslimana – selefa, kada je proučio ajet sedžde-i-tilaveta: „Padaju ničice na tlo plačući, što im skrušenost povećava!“ (el-Isra’, 109.) – pade na sedždu, rekavši: „Evo te na sedždi – a gdje su suze i plač!“

Allah dž.š., traži od nas da posebno razmišljamo o primjerima koje nam On dž.š., navodi u Kur’anu, rekavši: „Allah ljudima daje primjere – ne bi li se opomenuli!“; „Te primjere dajemo ljudima ne bi li razmislili!“

Jedan od selefa nije mogao razumjeti određeni kur’anski primjer, pa je počeo plakati. Pitaše ga: Što plačeš? Reče: Allah dž.š., kaže: „To su primjeri koje ljudima dajemo ali ih neže razumjeti niko osim učenih!“ (el-Ankebut, 43.) – a ja ne razumjeh primjer kojeg je Allah dž.š., dao u Kur’anu, što je znak da nisam jedan od ‘alima, pa mi je žao i plačem zbog toga što sam zagubio znanje!

Allah dž.š., u Kur’ani-Kerimu, nam daje brojne primjere poput:

– Primjera onoga koji je baklju upalio,
– Primjera onoga priča a ne sluša,
– Primjera sjemenke koja sedam klasova dadne,
– Primjera psa koji dahće,
– Primjera magarca koji nosi knjige,
– Primjera muhe i pauka,
– Primjera slijepog i gluhog,
– Primjera onog koji čuje i vidi,
– Primjera pijeska kojeg vjetar nosi,
– Primjera lijepog drveta jakog korijena,
– Primjera ružnog drveta slabog korijena,
– Primjera vode koja se s neba spušta,
– Primjera udubljenja u zidu u kojem gori svijeća,
– Primjera roba koji je u vlasništvu nekolicine ljudi, itd..

Cilj je povratiti se kur’anskim ajetima u kojima se navode brojni primjeri, te razmišljat o njima na pravi način, ne bi li se na pravi način okoristili Allahovom dž.š., objavom.
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., povodom liječenja srca od gruboće i osorosti, kaže: „Moraš srce svoje preseliti iz dunjalučke kuće u ahiretsku, pa potom prionuti razmišljanju o kur’anskim značenjima i njihovom obuhvaćanju, te razumjevanju onoga što se ajetima htjelo reći, kao i onoga zbog čega su objavljeni, i kakve veze određeni ajeti imaju samnom lično, sipajući te lijekove na naše rane i boljke. Kada srce na ovakav način bude konzumiralo ove ljekove tada će oni biti djelotvorni, uz Allahovu dž.š., dozvolu.“ (Pogledaj: Medaridžul-Salikin, 2/28.)

Razmišljanje o kur’anskim ajetima uči nas razmišljanju o Allahovom dž.š., stvaranju, i o Božijem davanju, što je u skladu sa riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Razmišljajte o Allahovim stvorenjima, a nemojte razmišljati o Allahu dž.š., jer vi to niste u stanju učiniti!“ (Ebu Nu’ajm, Asbehani, Taberani, Bejheki)

Ako musliman bude razmišljao o Allahovim dž.š., stvorenjima: nebesa, zemlja, i sve što je između njih, i bude svjestan njihove moći i veličine, tada će mu se u srcu pojaviti osjećaj nemoći i slabosti spram intelektualnog obuhvatanja svih tih stvorenja, pa čak i samo jednog od njih, što kod čovjeka vjernika urađa plodom shvatanja prave veličine Stvoritelja tih velikih stvorenja, bivši svjestan toga da Njega i njegovu veličinu ne može domašiti i obujmiti svojim ograničenim znanjem i spoznajom, za razliku od nekih Njegovih stvorenja kojima na neki način i može po malo prići.

Hatim rhm., je rekao: „Ibret i pouka povećavaju znanje, zikr i spominjanje Allaha dž.š., povećava ljubav, dok razmišljanje povećava strah.“

Imam Šafija rhm., je rekao: „Pomognite se ćutnjom protiv govora, i razmišljanjem protivu brzog zaključivanja!“

Plod razmišljanja je znanje, a kada srce nešto sazna ono se mjenja na bolje, a kada se srce promjeni na bolje onda se i ostalo tijelo povodi za njime pa se djela tijela mjenjaju na bolje!
Dakle, razmišljanje je početak svakog hajra i razmišljanje je ključ svakog dobra, stoga razmišljajte o sebi, o stvorenjima oko sebe, o ovome svijetu i dunjalučkim ljepotama i divotama, o obavijestima minulih generacija, kao i o onome što će uslijediti nakon naše smrti, u berzahu – zagrobnom životu nakon života, kao i u životu nakon njega, kada budemo proživljeni, i iz grobova izvedeni, radi polaganja računa pred Allahom dž.š., te samoga dženneta i džehennema.

2. Imati osjećaj za Allahovu dž.š., veličinu, Allahova lijepa imena i uzvišena svojstva, uz duboko razmišljanje o svemu tome i razumjevanje njihovih značenja, što se mora dobro urezati u srcu te na pravi način odraziti na tijelu. Iskrena i prava vjera naših srca mora prozboriti dobrim djelima. Srce je vladar a tijelo je vojska – šta srce zapovijeda to tijelo čini! Ako srce bude dobro biće dobro i ostalo tijelo, a ako srce bude loše biće loše i ostalo tijelo!
Mnogo je ajeta i hadisa koji zbore o Allahovoj dž.š., veličini, o kojima ako srca na pravi način razmisle, zadiviće se i poniziti pred tom Uzvišenom Veličinom, tjelo će se pokoriti Onome koji sve čuje i sve zna, i čovjek će postati skrušen pred Gospodarem prvih i potonjih.

U Allahova dž.š., lijepa imena spadaju: el-Azim – Veličanstveni, el-Muhejmin – koji svim upravlja, el-Džebbar – Gordi, el-Mutekebbir – Uzvišeni, el-Kavijj – Snažni, el-Kahhar – koji neprijatelja porazuje, el-Kebir – Veliki, el-Mute’al – Uzvišeni, el-Hajj – Živi koji nikad umrijeti neće, za razliku od džinna i ljudi; On je taj koji je Visoko Uzvišen nad robovima Svojim, kojeg gromovi svojom grmljavinom veličaju i slave, a i meleki koji strahuju. On je el-Aziz – Ugledni, Zu-ntikam – koji se zna svetiti, el-Kajjum – koji sam o Sebi opstoji, kojeg ne obuzima ni drijemež ni san. Svojim znanjem obuhvata sve, i zna ono što oči krišom gledaju a i ono što prsa kriju.
Svoje savršeno znanje je opisao riječima: „U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za njeg’ ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi.“ (el-En’am, 59.)

Opis Njegove veličine su i Njegove dž.š., riječi: „Oni ne veličaju Allaha onako kako Ga treba veličati; a čitava Zemlja će na Sudnjeme danu u šaci Njegovoj biti, a nebesa će desnicom Svojom zgužvati! Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!“ (el-Zumer, 67.)

Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Allah dž.š., će šakom Svojom ščepati Zemlju, a nebesa će zgužvati desnicom Svojom, pa će reći: Ja sam Melik-Vladar, gdje su sada zemaljski vladari!“ (Buharija, 6947.)

Srce postaje vjerno i ponizno kada malo bolje razmisli o slučaju Musa a.s.: „I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: ”Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” – ”Ne možeš Me vidjeti” – reče – ”ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjećeš Me!” I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: ”Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!” (el-E’araf, 143.)

Poslanik s.a.w.s., je opisao Allaha dž.š., između ostalog, i riječima: „Njegov zastor je Nur-Svjetlost, kada bi ga makao sa Sebe, zrake lica Njegova bi spalile sve dokle bi pogled Njegov dopro!“ (Muslim, br.197.)

Allah dž.š., kaže: „14. Na dan kad nastupi Čas oživljenja – ljudi će se razdvojiti: 15. oni koji su vjerovali i dobra djela činili – u džennetskom perivoju će se radovati, 16. a oni koji nisu vjerovali i koji su ajete Naše i susret na Sudnjem danu poricali – u trajnoj će muci biti. 17. Pa, hvaljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete – 18. Njemu neka je pohvala i na nebesima i na Zemlji – i u predvečerje i u podne! 19. On iz neživog stvara živo i živo pretvara u neživo. On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina – isto tako ćete i vi biti oživljeni. 20. Jedan od dokaza Njegovih je to što vas od zemlje stvara, i odjednom vas, ljudi, svuda ima razasutih; 21. i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju; 22. i jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju; 23. i jedan od dokaza Njegovih je san vaš noću i po danu, i nastojanje vaše da steknete nešto iz obilja Njegova; to su, zaista, pouke za ljude koji čuju; 24. i jedan od dokaza Njegovih je to što vam pokazuje munju, da se pobojite i ponadate, i to što spušta s neba kišu i oživljava njome zemlju poslije mrtvila njezina; to su, zaista, pouke za ljude koji razumiju. 25. I jedan od dokaza Njegovih je i to što nebo i Zemlja postoje voljom Njegovom. Zatim to što ćete, čim vas On samo jednom iz zemlje pozove, brzo ustati. 26. Njemu pripada sve što je na nebesima i na Zemlji, sve je Njemu poslušno. 27. On je Taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko; On je uzvišen i na nebesima i na Zemlji; On je silan i mudar.“ (el-Rum, 14-27.)

Allah dž.š., kaže: „30. Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati? 31. Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele stizali. 32. I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu. 33. I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove. 34. Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti? 35. Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti. (el-Enbija’: 30-35.)
Razmišljanje o ajetima navedene sadržine vidno utiče na poboljšanje i jačanje imana kod čovjeka muslimana.

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Allah određuje dešavanja u životu robova Svojih, naređuje, zabranjuje, stvara i opskrbu daje, život daje ali ga i uzima, jedne uzdizuje a druge ponižava, čini da se noći i dani smjenjuju. Čini da se dani među ljudima mjenjaju, države, sisteme i ustrojstva smjenjuje, jedne uzdiže a druge obara, odredba i vlast Njegova se sprovodi i na nebesima i na zemlji, na površini njenoj i u utrobi njenoj, i u morima i vodama i vazduhu. Sve obuhvaća Svojim znanjem, i svemu brojke zna. Svojim sluhom obuhvata zvukove sve, i ne mogu mu se nikako međusobno smješati; razumjeva sve jezike, koji svakolike riječi izgovaraju i zahtjeve razne upućuju, i jedni Ga ne mogu ometati od drugih. Svojim vidom obuhvata sve, pa čak i malog crnog mrava, na crnoj stijeni u mrkloj noći! Nevidljivo je za Njega vidljivo, i tajne su za Njega java: „Njemu se mole oni koji su na nebesima i na Zemlji, svakog momenta se zanima nečim!“ (el-Rahman, 29.) On je taj koji oprašta grijehe, otklanja brige i muke, liječi rane, opskrbljuje siromašnog, upućuje zalutalog, ukazuje na istinu izgubljenom, odaziva se na pomoć unesrećenom, hrani gladnog, oblači golog, liječi bolesnog, spašava iskušanog, prihvata pokajanje griješnog, nagrađuje dobrog, pomaže potlačenog, savlađuje silnika oholog, mahane skriva, bezbjednost pruža, uzdiže jedne, a ponižava druge… Kad bi svi stanovnici nebesa i zemlje, prvi i potonji, džinni i insani, bili kako najbogobojaznije srce može biti – to ne bi ni malo uvećalo vlast i veličinu Božiju, i kada bi svi stanovnici nebesa i zemlje, prvi i potonji, džinni i insani, bili kako najpokvarenije srce može biti – to ne bi umanjilo vlast i veličinu Njegovu. Kada bi svi stanovnici nebesa i zemlje, mrtvi i živi, džinni i insani, stali na jedno mjesto i zatražili sve što žele od Njega, dajući svakom što želi i hoće – to ne bi umanjilo od Njegova bogatstva ništa!

On je Prvi prije kojeg nije bilo ništa, i On je Posljednji poslije kojeg neće više biti ništa. Neka je slavljen On, i najpreči je kome će se zikr činiti, i najpreči je kome će se robovat, i najpreči je kome će se zahvaljivat, i najčasniji je kome će se tražit. On je Vladar, koji druga nema, Jedini je, kojem nema slična. On je utočište svemu, rodio nije i rođen nije, i niko Mu ravan nije. Njegovoj veličini nema ravna, i sve će osim Lica Njegova propasti, i svačija će vlast, mimo Njegove, nestati. Robovaće Mu onaj kome On dozvoli, i niko Mu neće griješiti a da On to dobro ne zna. Robuje Mu se na čemu je zahvalan, griješi Mu se što zna i da oprosti. Svaka osveta Njegova je pravda, dok je svaki ni’imet od Njega blagodat. Najbliži je Svjedok svemu, i Čuvar je svakome. Za kike lažne i griješne hvata, djela bilježi, dužinu života određuje. Srca za Njim žude, tajne su za Njega java. Stvara riječima, daje riječima i kažnjava riječima. „Kada nešto odluči da se desi, samo kaže: Budi i ono bi!“ (Pogledaj: el-Vabil el-Sajjib, str.125.)

Imati osjećaj za Allahovu dž.š., veličinu, Allahova lijepa imena i uzvišena svojstva, uz duboko razmišljanje o svemu tome i razumjevanje njihovih značenja, što se mora dobro urezati u srcu te na pravi način odraziti na tijelu. Iskrena i prava vjera naših srca mora prozboriti dobrim djelima. Srce je vladar a tijelo je vojska – šta srce zapovijeda to tijelo čini! Ako srce bude dobro biće dobro i ostalo tijelo, a ako srce bude loše biće loše i ostalo tijelo!

Mnogo je ajeta i hadisa koji zbore o Allahovoj dž.š., veličini, o kojima ako srca na pravi način razmisle, zadiviće se i poniziti pred tom Uzvišenom Veličinom, tjelo će se pokoriti Onome koji sve čuje i sve zna, i čovjek će postati skrušen pred Gospodarem prvih i potonjih.
U Allahova dž.š., lijepa imena spadaju: el-‘Azim – Veličanstveni, el-Muhejmin – koji svim upravlja, el-Džebbar – Gordi, el-Mutekebbir – Uzvišeni, el-Kavijj – Snažni, el-Kahhar – koji neprijatelja porazuje, el-Kebir – Veliki, el-Mute’al – Uzvišeni, el-Hajj – Živi koji nikad umrijeti neće, za razliku od džinna i ljudi; On je taj koji je Visoko Uzvišen nad robovima Svojim, kojeg gromovi svojom grmljavinom veličaju i slave, a i meleki koji strahuju. On je el-Aziz – Ugledni, Zu-ntikam – koji se zna svetiti, el-Kajjum – koji sam o Sebi opstoji, kojeg ne obuzima ni drijemež ni san. Svojim znanjem obuhvata sve, i zna ono što oči krišom gledaju a i ono što prsa kriju.
Svoje savršeno znanje, Allah dž.š., je opisao riječima: „U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za njeg’ ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi.“ (el-En’am, 59.)

Opis Njegove veličine su i Njegove dž.š., riječi: „Oni ne veličaju Allaha onako kako Ga treba veličati; a čitava Zemlja će na Sudnjeme danu u šaci Njegovoj biti, a nebesa će desnicom Svojom zgužvati! Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!“ (el-Zumer, 67.)

Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Allah dž.š., će šakom Svojom ščepati Zemlju, a nebesa će zgužvati desnicom Svojom, pa će reći: Ja sam Melik-Vladar, pa gdje su sada zemaljski vladari!“ (Buharija, 6947.)

Srce postaje vjerno i ponizno kada malo bolje razmisli o slučaju Musa a.s.: „I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: ”Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” – ”Ne možeš Me vidjeti” – reče – ”ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjećeš Me!” I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: ”Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!” (el-E’araf, 143.)

Poslanik s.a.w.s., je opisao Allaha dž.š., između ostalog, i riječima: „Njegov zastor je Nur-Svjetlost, kada bi ga makao sa Sebe, zrake lica Njegova bi spalile sve dokle bi pogled Njegov dopro!“ (Muslim, br.197.)

Allah dž.š., kaže: „14. Na dan kad nastupi Čas oživljenja – ljudi će se razdvojiti: 15. oni koji su vjerovali i dobra djela činili – u džennetskom perivoju će se radovati, 16. a oni koji nisu vjerovali i koji su ajete Naše i susret na Sudnjem danu poricali – u trajnoj će muci biti. 17. Pa, hvaljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete – 18. Njemu neka je pohvala i na nebesima i na Zemlji – i u predvečerje i u podne! 19. On iz neživog stvara živo i živo pretvara u neživo. On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina – isto tako ćete i vi biti oživljeni. 20. Jedan od dokaza

Njegovih je to što vas od zemlje stvara, i odjednom vas, ljudi, svuda ima razasutih; 21. i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju; 22. i jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju; 23. i jedan od dokaza Njegovih je san vaš noću i po danu, i nastojanje vaše da steknete nešto iz obilja Njegova; to su, zaista, pouke za ljude koji čuju; 24. i jedan od dokaza Njegovih je to što vam pokazuje munju, da se pobojite i ponadate, i to što spušta s neba kišu i oživljava njome zemlju poslije mrtvila njezina; to su, zaista, pouke za ljude koji razumiju. 25. I jedan od dokaza Njegovih je i to što nebo i Zemlja postoje voljom Njegovom. Zatim to što ćete, čim vas On samo jednom iz zemlje pozove, brzo ustati. 26. Njemu pripada sve što je na nebesima i na Zemlji, sve je Njemu poslušno. 27. On je Taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko; On je uzvišen i na nebesima i na Zemlji; On je silan i mudar.“ (el-Rum, 14-27.)

Allah dž.š., kaže: „30. Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati? 31. Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele stizali. 32. I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu. 33. I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove. 34. Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti? 35. Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti. (el-Enbija’: 30-35.)

Razmišljanje o ajetima navedene sadržine vidno utiče na poboljšanje i jačanje imana kod čovjeka muslimana.

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Allah određuje dešavanja u životu robova Svojih, naređuje, zabranjuje, stvara i opskrbu daje, život daje ali ga i uzima, jedne uzdizuje a druge ponižava, čini da se noći i dani smjenjuju. Čini da se dani među ljudima mjenjaju, države, sisteme i ustrojstva smjenjuje, jedne uzdiže a druge obara, odredba i vlast Njegova se sprovodi i na nebesima i na zemlji, na površini njenoj i u utrobi njenoj, i u morima i vodama i vazduhu. Sve obuhvaća Svojim znanjem, i svemu brojke zna. Svojim sluhom obuhvata zvukove sve, i ne mogu mu se nikako međusobno smješati; razumjeva sve jezike, koji svakolike riječi izgovaraju i zahtjeve razne upućuju, i jedni Ga ne mogu ometati od drugih. Svojim vidom obuhvata sve, pa čak i malog crnog mrava, na crnoj stijeni u mrkloj noći! Nevidljivo je za Njega vidljivo, i tajne su za Njega java: „Njemu se mole oni koji su na nebesima i na Zemlji, svakog momenta se zanima nečim!“ (el-Rahman, 29.)

On je taj koji oprašta grijehe, otklanja brige i muke, liječi rane, opskrbljuje siromašnog, upućuje zalutalog, ukazuje na istinu izgubljenom, odaziva se na pomoć unesrećenom, hrani gladnog, oblači golog, liječi bolesnog, spašava iskušanog, prihvata pokajanje griješnog, nagrađuje dobrog, pomaže potlačenog, savlađuje silnika oholog, mahane skriva, bezbjednost pruža, uzdiže jedne, a ponižava druge… Kad bi svi stanovnici nebesa i zemlje, prvi i potonji, džinni i insani, bili kako najbogobojaznije srce može biti – to ne bi ni malo uvećalo vlast i veličinu Božiju, i kada bi svi stanovnici nebesa i zemlje, prvi i potonji, džinni i insani, bili kako najpokvarenije srce može biti – to ne bi umanjilo vlast i veličinu Njegovu. Kada bi svi stanovnici nebesa i zemlje, mrtvi i živi, džinni i insani, stali na jedno mjesto i zatražili sve što žele od Njega, dajući svakom što želi i hoće – to ne bi umanjilo od Njegova bogatstva ništa! On je Prvi prije kojeg nije bilo ništa, i On je Posljednji poslije kojeg neće više biti ništa. Neka je slavljen On, i najpreči je kome će se zikr činiti, i najpreči je kome će se robovat, i najpreči je kome će se zahvaljivat, i najčasniji je kome će se tražit. On je Vladar, koji druga nema, Jedini je, kojem nema slična. On je utočište svemu, rodio nije i rođen nije, i niko Mu ravan nije. Njegovoj veličini nema ravna, i sve će osim Lica Njegova propasti, i svačija će vlast, mimo Njegove, nestati. Robovaće Mu onaj kome On dozvoli, i niko Mu neće griješiti a da On to dobro ne zna. Robuje Mu se na čemu je zahvalan, griješi Mu se što zna i da oprosti. Svaka osveta Njegova je pravda, dok je svaki ni’imet od Njega blagodat. Najbliži je Svjedok svemu, i Čuvar je svakome. Za kike lažne i griješne hvata, djela bilježi, dužinu života određuje. Srca za Njim žude, tajne su za Njega java. Stvara riječima, daje riječima i kažnjava riječima. „Kada nešto odluči da se desi, samo kaže: Budi i ono bi!“ (Pogledaj: el-Vabil el-Sajjib, str.125.)

Sead ef. Jasavić

Preuzeto sa minber.ba