Priredio: Sead ef. Jasavić
Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: “Allah dž.š. vam je u obavezu (farz), stavio post mjeseca Ramazana, a ja vam ostavljam sunnet kijama (klanjanja), tokom mjeseca Ramazana!” (Nesai, Ibnu Madždže, Ahmed)
Od Ebu Zerra r.a., se prenosi da je rekao: “…ko bude klanjao za imamom, sve dok imam ne završi sa svojim namazom, imaće nagradu kao da je cijelu noć klanjao!” (Hadis prenose petorica, a imam Tirmizi ga smatra sahihom)
Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: “Ko provede Ramazan klanjajući, vjerujući, nadajući se nagradi od Allaha dž.š., biće mu oprošteni prijašnji grijesi!” (Sahihul-Buhari: 2008)

Prenosi se od Ibnu Šihaba, a on od Urve b. Zubejra, a on od Abdurrahman b. Abdul-Karija, koji kaže: “Zaputio sam se sa Omer b. el-Hattabom r.a., jedne ramazanske noći k mesdžidu, kad zatekosmo ljude u njemu kako klanjahu u grupicama; negdje čovjek klanjaše sam, negdje za drugim klanjaše skupina ljudi… u tom Omer r.a., reče: „Mislim da bi bilo ljepše kada bih skupio svijet da namaz klanjaju za jednim imamom!“ Što reče to i uradi, te ih sakupi da klanjaju za Ubejj b. Ka’abom r.a.. Potom sam izašao s Omerom r.a., druge noći, a narod klanjaše za jednim imamom. Omer r.a., reče: „Lijepog li poduhvata, ali, namaz, kojeg inače prespavaju, je bolji od ovog kojeg trenutno sada klanjaju“ – imajući za cilj namaz i klanjanje u zadnjoj trećini noći – a svijet tada klanjaše na početku noći tj. poslije jacije.” (Sahihul-Buhari: 2010)

Od Jezid b. Rumana se prenosi da je rekao: “Ljudi su za vrijeme Omera b. el-Hattaba r.a., u mjesecu Ramadanu, klanjali 23 rekata!” (Muvetta, br.250.)

Imam Ibnu Kudame el-Makdisi rhm.

Odabrano mišljenje imama Ahmed b. Hanbela rhm. je da se teravih – namaz sastoji od 20 rekata. Ovo je i stav imama Sevrijja, Ebu Hanife i Šafije. Imam Malik rhm. smatra da se teravih – namaz sastoji od 36 rekata, zasnivjući svoje mišljenje na praksi stanovnika Medine! Salih Mevla el-Tev’emeh kaže: „Zatekao sam ljude kako klanjaju 41 rekat, od kojih su 5 rekata bila vitr namaz!“ Prenosi se od Alije r.a., da je naredio jednom čovjeku da imami ljudima sa 20 rekata (teravih namaza). Stav da se teravih-namaz klanja 20 rekata je gotovo poput idžma’a-konsenzusa islamske uleme po tom pitanju!” (Pogledaj: el-Mugni, 2/604.)

Kaže imam Ebu Davud rhm.: “čuo sam Ahmed b. Hanbela rhm., kako kaže: „Sviða mi se kada se klanja za imamom, i kada se klanja vitr-namaz za njime! Poslanik s.a.w.s., kaže: „Kada čovjek pristupi klanjati za imamom, sve dok imam ne završi sa namazom, imaće nagradu kao da je cijelu noć klanjao!“ (Hadis bilježi Ebu Davud, Nesai, Ibnu Madždžeh, Darimi, Ahmed) Dalje navodi: Ahmed b. Hanbel je klanjao s ostalim svijetom, a i vitr bi klanjao s njima!

Esrem navodi: Pričao mi je čovjek koji je imamio Ahmedu b. Hanbelu rhm., za vrijeme Ramazana, i da je on klanjao sa njima cijeli teravih – namaz, i vitr. Dalje kaže: čekao bi me sve dok ne bih ustao, pa bi i on tada ustao, kao da se pridržavao hadisa Ebu Zerra r.a., koji kaže: „Kada čovjek pristupi klanjati za imamom, sve dok imam ne završi sa namazom, imaće nagradu kao da je cijelu noć klanjao!“ (Ebu Davud, Nesai, Ibnu Madždže, Darimi, Ahmed)

Rečeno je Ahmedu b. Hanbelu rhm.: Da li teravih-namaz obavljaš u zadnjoj trećini noći? Odgovori: Ne! Praksa i navika muslimana mi je draža! (el-Mugni, 2/607)

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm.

Prenosi se da je Ubejj b. Ka’ab r.a. klanjao ljudima 20 rekata tokom mjeseca Ramadana, a potom bi klanjao vitr od 3 rekata! Ovo je jedan od dokaza na osnovu kojeg je većina islamskih učenjaka zasnovala svoje mišljenje da se teravih-namaz sastoji od 20 rekata, i da je to sunnet, jer je Ubejj b. Ka’ab r.a., to radio pred skupinama muhadžira i ensarija, a nije zabilježeno da mu je iko negodovao na takav postupak! Drugi su voljeli da se teravih-namaz klanja u dužini od 39 rekata, pozivajući se na staru praksu stanovnika Medine!

Jedna grupa učenjaka se poziva na hadis koji se spominje u buharijinom sahihu od Ajše r.a., da Poslanik s.a.w.s., ni u Ramazanu niti van Ramazana, nije klanjao više od 13 rekata!

Islamski učenjaci, kao što je to vidno, su se po ovome pitanju podijelili na nekoliko mišljenja, misleći i smatrajući da se ono što je potvrðeno sahih hadisom od Ajše r.a., suprostavlja praksi pravednih halifa, kao i ustaljenoj praksi muslimana!

Odgovor na ova razilaženja bi bio da su sve navedene kombinacije dobre i lijepe! Na ovakav način se izjasnio i imam Ahmed r.a..

Broj rekata ramazanskog namaza nije posebno odreðen, jer Poslanik s.a.w.s., nije naznačio poseban broj rekata ovog namaza, tako da će manji ili veći broj rekata zavisiti samo od kratkoće ili dužine učenja (kiraeta), i stajanja (kijama), u namazu!

Poslanik s.a.w.s., bi duljio u klanjanju svog noćnog namaza, tako da je u sahih hadisu od Huzejfe r.a., potvrðeno da bi Poslanik s.a.w.s., na jednom rekatu učio suru el-Bekare, el-Nisa’a i Alu ‘Imran – tako da bi na taj način oduljeno stajanje u namazu mijenjalo veći broj rekata!

Ubejj b. Ka’ab r.a., kada bi imamio svijetu, nije im mogao duljiti u učenju namaza kao što je to Poslanik s.a.w.s., radio, pa je povećao broj rekata kako bi njima nadomjestio kraće učenje (kiraet), i stajanje (kijam), u namazu.

Broj rekata teravih-namaza je prvo dupliran, jer je na početku Ubejj r.a., klanjao teravih-namaz od 11 ili 13 rekata, da bi svijet, nakon toga, u Medini oslabio i teško podnosio dugo stajanje, pa su povećavali na broju rekata tako da je cifra dostigla brojku od 39 rekata!

Slično ovome bi bilo slijedeće: Kada je Allah dž.š. propisao pet dnevnih namaza u Mekki, svi oni su se sastojali od po dva rekata; da bi potom isti ti fard-namazi i dalje ostali na dva rekata, ali samo u slučaju musafira (putnika), a što se tiče onih koji nisu musafiri (tj. mukimi), za njih su farz-namazi povećani na četiri rekata, kao što se prenosi u Sahihu od Aiše r.a., da je rekla: „Kada se preselio u Medinu broj rekata fard-namaza kod kuće je povećan, a akšam namaz je učinjen na tri rekata, jer je akšam-namaz vitr dana, a što se tiče sabah-namaza on je ostao na dva rekata“, zbog dugog učenja na njemu, što je nadomjestilo povećavanje broja rekata u njemu!

Ulema se tkð. razilazi po pitanju da li je bolje dugo učenje i dugo stajanje u namazu, ili veći broj ruku’a i sedždi, ili su oba postupka ista po pitanju vrijednosti, na tri mišljenja, i sva se tri prenose od imama Ahmeda!

Potvrðeno je u Sahihu da je Poslanik s.a.w.s., upitan: „Koji namaz je najbolji? Reče: Dugo stajanje/kijam!“ Od Poslanika s.a.w.s., se tkð., prenosi da je rekao: „Ti nećeš učiniti jedne sedžde Allahu dž.š., a da te Allah dž.š., njome ne uzdigne za jedan stepen, ili odstrani od tebe jedan grijeh!“ I rekao je s.a.w.s., Rebi’i b. Ka’abu r.a.: „Pomogni sebe prekomjernim činjenjem sedždi!“

Poznato je da je sedžda bolja od kijama, ali zikr koji se uči na kijamu (kira’etul-Kur’an), je bolji i vrijedniji od same sedžde, a najbolje je da namaz bude srazmjeran, pa ako se odulji na učenju Kur’ana, oduljiće se na ruku’ima i sedždama, kao što je Poslanik s.a.w.s., obavljao svoj noćni namaz, kako nam to prenose Huzejfi r.a., i ostali. Takvim su mu bili farz-namazi, namaz zbog pomračenja Sunca ili Mjeseca, i ostali.

Njegov namaz s.a.w.s., je bio srazmjeran, pa dali prednost dugačkom učenju i stajanju u namazu, dugom ruku’u i dugoj sedždi, sa minimalnim brojem rekata (11-13), ili kraćem učenju i stajanju, kraćim ruku’ima i sedždama, sa većim brojem rekata (23-39), obije kombinacije su bliske jedna drugoj po vrijednosti!

Nekada druga kombinacija (kraće učenje, sa većim brojem rekata, op.prev.), može biti bolje, kao što je Poslanik s.a.w.s., klanjao duha -namaz, na danu ‘Fetha’, sa osam kraćih rekata, gdje se nije zadržao (a mogao je, op.prev.), na dva duga rekata, i kao što su to ashabi r.a., uradili po pitanju teravih-namaza, kada je vjernicima otežalo dugo stajanje u namazu! (Pogledaj: Medžmu’u Fetava, Ibnu Tejmijje, 23/115.)

Imam el-Zurkani rhm.

U djelu el-Muvetta’ od imama Malika rhm., u poglavlju ‘Namaz u mjesecu Ramazanu’, bilježi se predaja: Prenosi se od imama Malika, on od Muhammed b. Jusufa, a on od Saiba b. Jezida koji kaže: „Naredio je Omer b. el-Hattab Ubejj b. Ka’abu i Temim el-Dariju da ljudima klanjaju 11 rekata (teravih-namaza). Saib dalje navodi: Imam bi učio sure sa preko stotinu ajeta, tako da smo se morali oslanjati na štapove i močuge od predugog stajanja (u teravih namazu), i ne bi smo završavali sa namazom sve do nastupa zore!“

U drugoj predaji imama Malika rhm., stoji: Od Jezid b. Rumana se prenosi da je rekao: „Ljudi su za vrijeme Omera b. el-Hattaba r.a., u mjesecu Ramadanu, klanjali – 23 rekata!“

Imam el-Bejheki rhm., ove dvije različite predaje kod imama Malika rhm., pojašnjava na slijedeći način: „U prvome vaktu su klanjali 11 rekata, od kojih je jedan rekat bio vitr namaz, da bi kasnije počeli klanjati teravih namaz od 20 rekata, a vitr namaz od 3 rekata.“

Imam el-Badži rhm., kaže: „Prvo su praktikovali duže učenje Kur’ana (kiraet) u teravih-namazu, jer je ono vrijednije, ali su ljudi kasnije oslabili, tako da su smanjili učenje Kur’ana, ali su povećali broj rekata na 23, tako da opet nisu bili na gubitku, kada su sevabi u pitanju, jer su povećali broj rekata.“

Ibnu Habib rhm., kaže: „Teravih-namaz u prvome vaktu se sastojao od 11 rekata, ali sa veoma dugim učenjem Kur’ana (kiraetom), što je vremenom postalo teško ljudima, tako da skratiše učenje Kur’ana, a povećaše broj rekata, tako da su klanjali 20 rekata teravih – namaza, i 3 rekata vitra, s umjerenijim učenjem Kur’ana, da bi kasnije još više omanjili učenje Kur’ana, ali se zato broj rekata teravih – namaza popeo na 36 rekata, mimo 3 rekata vitra, što se kasnije uzelo za stalnu praksu (u Medini, op.prev.). (Pogledaj: Šerhul-Zurkani ala Muvetta, 1/338)

Imam Ibnu Hadžer el-Askelani rhm.

Kaže imam Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., u svom čuvenom djelu ‘Fethul-Bari bišerhi sahihil-Buhari’, u poglavlju ‘Teravih-namaz’, slijedeće: „Islamski učenjaci se razilaze po pitanju broja rekata teravih – namaza, na nekoliko mišljenja i stavova, i to:
1. U djelu ‘el-Muvetta’ od imama Malika rhm., u poglavlju ‘Namaz u mjesecu Ramazanu’, bilježi se slijedeća predaja: Od Muhammeda b. Jusufa, a on od Saiba b. Jezida koji kaže: Naredio je Omer b. el-Hattab Ubejj b. Ka’abu i Temim el-Dariju da ljudima klanjaju 11 rekata (teravih-namaza, op.prev.) Saib dalje navodi: Imam bi učio sure sa preko stotinu ajeta, tako da smo se morali oslanjati na štapove i močuge od predugog stajanja (u teravih namazu, op.prev.), i ne bi smo završavali sa namazom sve do nastupa zore!!!

2. Muhammed b. Nasr el-Mervezi rhm. prenosi od Muhammeda b. Ishaka, a on od Muhammeda b. Jusufa, koji spominje – 13 rekata teravih namaza.

3. Abdurrezzak navodi predaju od Muhammeda b. Jusufa koji kaže da teravih-namaz ima – 21 rekat.

4. Prenosi imam Malik rhm. od Jezid b. Hasife, a on od Saiba b. Jezida, da teravih namaz broji – 20 rekata. (Ovdje sigurno nije ubrojan vitr namaz, Ibnu Hadžer)

5. U drugoj predaji imama Malika rhm. stoji: Od Jezid b. Rumana se prenosi da je rekao: Ljudi su za vrijeme Omera b. el-Hattaba r.a., u mjesecu Ramadanu, klanjali – 23 rekata!

6. Muhammed b. Nasr prenosi od ‘Ata’a koji kaže: Zatekao sam ih kako u Ramazanu klanjaju – 20 rekata, i 3 rekata vitra!

Imam el-Davudi rhm., kaže: Moguće je to da je navedena razlika u brojkama rekata zasnovana na dužini ili kratkoći stajanja (kijama), i učenja u namazu (kiraeta), tako da sa dugim učenjem u teravih namazu ide kraći broj rekata, a sa kraćim učenjem u teravih namazu ide veći broj rekata!!!

Imam Ibnu Hadžer rhm., kaže: Prvo predanje od 11 rekata teravih namaza podudara se sa hadisom kojeg prenosi majka vjernika Aiša r.a., koja opisujući namaz Poslanika s.a.w.s. u mjesecu Ramazanu, kaže: Nije klanjao, ni u Ramazanu niti van Ramazana, više od 11 rekata! Klanjao bi prvo četiri rekata, ali ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini!!! Potom bi klanjao još četiri rekata, i ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini!!! Potom bi klanjao tri rekata … (Buhari:1147,2013)

Drugo predanje je blizu prvome i slično mu!

((S obzirom da 90% pripadnika ummeta nije u stanju obavljati ili doživjeti namaz na način kako je to Poslanik s.a.w.s., radio, kada je u pitanju njegova ljepota ili pak neprikosnovena dužina rekata, kiraeta, kijama, sedždi i rukua, na nama je jednostavno da što više od svega navedenoga radimo. Da što više oduljimo naše klanjanje, kiraet u namazu, da oduljimo kijam i stajanje u namazu, sedžde i ruku’e, dove i zikr, i sl.! (op.prev.)))

((Takoðer se u navedenom hadisu ne može primjetiti zabrana klanjanja većeg broja rekata od spomenutih 11 ili 13 rekata, jer se u povijesti selefa bilježe slučajevi čiji bi noćni namazi prelazili spomenutu cifru od 11 ili 13 rekata, kojima niko od uleme nije zamjerao na tako dugim noćnim ili dnevnim nafilama, već bi se za njima u tome povodili! (op.prev.)))

Razilaženje u broju rekata preko broja 20 se vraća na razilaženje po pitanju vitr-namaza, što nas upućuje na to da se vitr namaz može klanjati nekada sa samo jednim rekatom, a nekada sa tri rekata!

Prenosi Muhammed b. Nasr, od Davuda b. Kajsa, koji kaže: Zatekao sam ljude, u vremenu emirstva Ubbane b. Osmana i Omera b. Abdul-Aziza tj. u Medini, kako su klanjali 36 rekata teravih namaza, plus 3 rekata vitra. Imam Malik rhm., bi govorio: To je naša stara praksa!

Prenosi se od Za’aferanija, a on od imama Šafije rhm., koji kaže: Vidio sam kako ljudi u Medini klanjaju 39 rekata, a u Mekki 23 rekata, i od takvog postupka se ne mora osjećati nikakva nelagodnost ili tjeskoba!

Od njega se tkð. prenosi slijedeće: Ako odulje učenje i stajanje, a smanje broj rekata – lijepo je; ako povećaju broj rekata, a skrate učenje – lijepo je; a prvo mi je draže!

Imam Tirmizi rhm., kaže slijedeće: Najveća brojka rekata koja je spomenuta u knjigama, kada je teravih namaz u pitanju, jeste 41 rekat sa vitrom!

Imam Ibnu Abdul-Berr rhm., prenosi od Esved b. Jezida: 40 rekata teravih namaza, sa 7 rekata vitra!

Muhammed b. Nasr prenosi od Ibnu Ejmena, a on od Malika, cifru od 38 rekata teravih namaza – što bi se moglo spojiti sa rivajetom Davuda b. Kajsa od 36 rekata teravih namaza, dodajući mu 3 rekata vitra, ali Ibnu Ejmen izjavljuje u rivajetu da je vitr bio 1 rekat, što bi sve ukupno značilo 39 rekata.

Imam Malik rhm., kaže: Ovo je medinska praksa više od stotinu godina!

Od imama Malika rhm. se takoðer prenosi brojka od 46 rekata teravih namaza, plus 3 rekata vitra, što je opće poznata predaja od njega!

Ibnu Vehb prenosi od ‘Amrija, a on od Nafi’a koji kaže: Nisam vidio ljude drugačije da klanjaju mimo 39 rekata, od kojih su 3 rekata vitr!

Od Zurare b. Evfa se prenosi da je imamio narodu u Basri sa 34 rekata teravih namaza, a potom vitr namaz.

Od Se’id b. Džubejra r.a., se prenosi cifra od 24 rekata, a na drugom mjestu 16 rekata mimo vitra. Prenosi ga Muhammed b. Nasr od Ebu Medžleza.

On prenosi tkð. od Muhammeda b. Ishaka, kojem je Muhammed b. Jusuf pričao, a njemu njegov djed Saib b. Jezid, koji kaže: Za vrijeme Omera r.a., smo klanjali 13 rekata teravih namaza!

Ibnu Ishak kaže: Ovo je najvjerodostojnije što sam čuo do sada po pitanju broja rekata teravih namaza! Zadnja predaja se i podudara sa hadisom Aiše r.a. po pitanju noćnog namaza Poslanika s.a.w.s.. (Ibnu Hadžer el-Askelani, Fethul-Bari bišerhi Sahihil-Buhari, Salatut-teravih)

Imam el-Ševkani rhm.

Ono što se da zaključiti nakon studiranja dokaza, vezanih za noćno klanjanje tokom mjeseca Ramazana, je da je taj namaz (teravih – namaz) potvrðen i propisan, kao i njegovo obavljanje u džematu ili zasebno, a odreðivanje broja rekata ovog namaza, ili odreðivanje toga šta će se učiti na njemu se ne bilježi posebno u Sunnetu. (Pogledaj: Nejlul-Evtar, Salatut-teravih)

Imam Muhammed b. Salih el-Usejmin rhm.

Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin rhm., nakon što je preferirao stav da je broj rekata teravih namaza 11 ili 13, kaže slijedeće: „Ako čovjek bude klanjao više od spomenutog broja rekata takav postupak nije strašan, jer potporu takvom postupku nalazimo u riječima Allahova Poslanika s.a.w.s. kada kaže: Noćni namaz se klanja dva po dva (rekata)! (Buhari, Muslim) Dakle, Poslanik s.a.w.s. nije ograničio ili odredio broj rekata noćne nafile!!! Od selefa se prenose različite predaje po pitanju broja rekata teravih namaza, iz čega se da zaključiti da u svemu tome ima dostatne širine, a naravno da je vrijednije držati se onoga što je potvrðeno od Poslanika s.a.w.s., a to su 11 ili 13 rekata! …ali znaj da je pitanje broja rekata teravih namaza ono koje je podložno idžtihadu i raspravljanju, tako da to pitanje nikako ne smije biti povodom razilaženju, nesuglasicama, svaði ili neprijateljstvu, meðu pripadnicima Ummeta, jer se selef (prijašnje dobre generacije), po ovome pitanju već razišao, a u mes’eli nema kategoričkog dokaza koji bi spriječio bilo kakvu drugu vrstu idžtihada po ovome pitanju; dokaza koji bi dotični idžtihad proglasio nevažećim ili neispravnim! (Ibnu Usejmin, Fetava Erkanul-Islam, str. 353)

Zaključak:

Kada čovjek usporedi sve navedene, i u različitim predajama spomenute, cifre rekata teravih namaza: 11, 13, 16, 17, 21, 23, 34, 35, 36, 37, 39, 40, 41, 46, 47, 49 … dolazi do zaključka da je sigurno od sunneta selefus-saliha noći Ramazana oživjeti dugim namazima, dugim kijamima, dugim učenjem Kur’ana, velikim brojem rekata, velikim brojem sedždi i ruku’a, zikrom, čitanjem Kur’ana … kao što se i dani Ramazana provode u postu i takvaluku, povodeći se za riječima Muhammeda s.a.w.s.: „Ko provede Ramazan klanjajući, vjerujući, nadajući se nagradi od Allaha dž.š., biće mu oprošteni prijašnji grijesi!“ (Buhari: 2008)

Zato, iskoristimo ugodne i prijatne trenutke džematskog klanjanja ovog ramazanskog namaza, pa makar rekati išli i do stotinu rekata, jer će svakom sedždom Allahu dž.š., naš stepen biti povećan, a grijesi biti sve manji i manji, ne bi li smo se očistili od grijeha tokom ovog časnog mjeseca, te nekako stekli Allahov rahmet i oprost!

Mnogo je onih koji su prošlog Ramazana bili sa nama, ali danas nisu meðu nama, koji bi samo poželjeti mogli da imaju jedan vaš rekat na svojoj vagi dobrih djela; jednu sedždu više ili ruku’, ne bi li bili bliži Allahovom dž.š., rahmetu i magfiretu, a što dalji od džehennemske vatre!!!

Prvi put objavljeno: Nedjelja, 23 Rujan 2007 06:08

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić
Zekatul-fitr ili sadekatul-fitr je obaveza svakog muslimana shodno hadisu koji se bilježi od Abdullaha b. Omera r.a., koji kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., je u obavezu stavio izdvajanje sadekatul-fitra: jedan sa’a hurmi ili jedan sa’a ječma, i to za svakog muslimana bio on slobodan ili rob, muško ili žensko!” (Buhari, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi, Nesa’i, Ibnu Madždže)

Mudrost propisivanja sadekatul-fitra:

Sadekatul-fitr je prvashodno propisan za izdvajanje kako bi ispunio eventualne pukotine i šupljine koje su se javile u ramazanskom postu isto kao što je propisano učiniti sehvi-sedždu radi odreðenih nepravilnosti prilikom obavljanja namaza! Abdullah b. Abas r.a., kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., je u obavezu stavio izdvajanje sadekatul-fitra, kako bi nam očistio post od ružnih riječi i postupaka, i kako bi se siromasi mogli nahraniti. Ko dadne sadekatul-fitr prije bajram namaza biće mu kabul, a ko tu sadaku udijeli nakon klanjanja bajram-namaza biće mu obična sadaka!” (Ebu Davud, Ibnu Madždže, Darekutni, Hakim)

Sadekatul-fitr je na drugom mjestu propisan i zbog potreba siromaha i sirotinje kako bi mogli makar bajramske dane dočekati u rahatluku i veselju. Abdullah ibnu Omer r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., u obavezu stavio izdvajanje sadekatul-fitra, rekavši: “Opskrbite sirotinju u bajramskim danima kako ne bi morali bar tada prositi!” (Darekutni, 2/152., br.67.)

Ovaj hadis je dokaz onima koji smatraju da je bitno da se siromasi opskrbe u bajramskim danima ne bitno da li se to radi hranom ili protuvrijednošću u novcu. (Pogledaj: Ahkamul-Kur’an od imama Džessasa, 4/120.)

Ebu Se’id el-Hudri r.a., kaže: “Za vrijeme Allahovog Poslanika s.a.w.s., smo izdvajali sadekatul-fitr za svakog muslimana, malog ili velikog, slobodnog ili roba, i to po jedan sa’a hrane ili sa’a ekita/neka vrsta suhog sira, ili sa’a ječma, ili sa’a hurmi, ili sa’a suhog grožða!” (Buharija, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi, Nesa’i, Ibnu Madždže, Darekutni, Malik, Šafija, Ibnu Ebi Šejbe)

Sa’alebe b. Sagir r.a., kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je držao hutbu na dva dana prije bajram-namaza, pa nam je naredio da izdvojimo sadekatul-fitr u visini jednog sa’a hurmi ili jednog sa’a ječma, i to po svakoj glavi ponaosob, ili sa’a kukuruza ili pšenice, za malog ili velikog, slobodnog ili roba, muško ili žensko, bogatog ili siromašnog; što se tiče bogatog – Allah dž.š., će ga time očistiti a što se tiče siromašnog – Allah dž.š., će mu vratiti više nego što je dao!” (Ahmed, Ebu Davud, Darekutni)

U djelu “‘Avnul-Ma’abud”, 5/5., stoji sljedeće:
Imam Ibnul-Munzir rhm., prenosi idžma’ islamske uleme po pitanju obaveznosti izdvajanja sadekatul-fitra. Hanefije smatraju da je izdvajanje sadekatul-fitra vadžib a ne farz, zbog toga što oni prave razliku izmeðu vadžiba i farza (tj. kod njih je farz sve ono što je ustvrðeno kategorički jasnim i sigurnim dokazom; op.prev.).

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askalani rhm., kaže: Ne može se stopostotno tvrditi da postoji idžma’ uleme po pitanju obaveznosti izdvajanja sadekatul-fitra zbog toga što Ibrahim b. ‘Ulejje i Ebu Bekr b. Kejsan el-Esamm rhm., smatraju da je obaveznost izdvajanja sadekatul-fitra derogirana, a svoj stav potkrijepljuju predajom od Kajsa b. Sa’ada r.a., koji kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je propisao sadekatul-fitr za izdvojiti prije nego li nam je bio propisan zekat. Kada nam je zekat bio propisan – Allahov Poslanik s.a.w.s., nam nije nareðivao sadekatul-fitr niti nam ga je zabranjivao, pa smo ga mi i dalje praktikovali! Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je naredio da postimo dan Ašura prije nego li nam je post mjeseca Ramazana stavljen u obavezu. Kada nam je post mjeseca Ramazana stavljen u obavezu – Allahov Poslanik s.a.w.s., nam nije nareðivao niti nam je zabranjivao postiti dan Ašura, pa smo ga mi i dalje praktikovali.” (Sahih; Bilježi ga: Ahmed, Nesa’i, Ibnu Madždže, Hakim, Ibnu Huzejme, Taberani, Ebu Ja’ala, Abdurrezzak, Bejheki)

“Ova predaja nam ne ukazuje direktno na prestanak obaveznosti izdvajanja sadekatul-fitra, jer propisivanje jedne obaveze ne iziskuje odmah i prestanak druge! Ulema je složna na tome da je sadekatul-fitra obaveza koju nije dozvoljeno izostavljati, a Allah je taj koji tevfika daje!” (Pogledaj: Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.7460.)

Alija r.a., i Ibnu Omer r.a., kažu: “Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je u obavezu stavio izdvajanje sadekatul-fitra, za svakog malog i velikog, muškog i ženskog, slobodnog ili roba – koje ste svakako dužni izdržavati!” (Darekutni)

Ibnu Abbas r.a., kaže:”Allahov Poslanik s.a.w.s., je naredio telalu da u sred Mekke vikne da je sadekatul-fitr obaveza za izdvojiti svakom muslimanu bio on mlad ili star, muško ili žensko, slobodan ili rob, iz grada ili sa sela, i to jedan sa’a ječma ili hurmi!” (Bezzar, Darekutni, Hakim)

Ebu Hurejre r.a., kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., je poticao muslimane na izdvajanje ramazanskog sadekatul-fitra, i to za svaku osobu po jedan sa’a hurmi ili sa’a ječma ili sa’a pšenice!” (Darekutni, Hakim)
Esma r.a., kaže: “Za vrijeme Allahovog Poslanika s.a.w.s., smo izdvajali sadekatul-fitr pregrštima kojim su se ukućani koristili ili sa’om kojim su se takoðer koristili; sve medinelije su tako postupale!” (Hakim, Ibnu Ebi Šejbeh)

Džerir b. Abdullah r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: “Ramazanski post visi izmeðu nebesa i zemlje, i neće ga uzdići ništa osim sadekatul-fitra!” (Hadis je da’if. Bilježi ga Ibnu Šahin u Feda’ilu Ramadan)
Sadekatul-fitr se izdvaja u uobičajenoj hrani odreðenog mjesta: Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., je propisao sadekatul-fitr: jedan sa’a hurmi ili sa’a ječma ili sa’a suhog grožða ili sa’a ekita/suhog sira – što je pretežno bila hrana tadašnjih stanovnika Medine. Što se tiče drugog mjesta kojima je pretežna hrana nešto drugo na njima je da sadekatul-fitr izdvajaju u sa’u tih namirnica poput kukuruza, oriza, smokvi ili bilo kakvog drugog zrnevlja. Ako je hrana odreðenog mjesta nešto drugo mimo zrnevlja poput mlijeka ili mesa ili ribe – sadekatul-fitr će se davati u tome, ne bitno koja je namirnica u pitanju. Ovog je stava većina islamskih učenjaka, i ovo mišljenje je ono koje je ispravno i neće se spominjati druga mišljenja! Cilj svega jeste opskrbiti sirotinju na dan bajrama i to hranom kojom se hrane i ostali stanovnici toga mjesta, pa je na osnovu ovog mišljenja dozvoljeno davati sadekatul-fitr i u brašnu, i ako nema hadisa koji o tome direktno govore. Što se tiče gotovog hljeba ili spremljene hrane i ako je slaða siromasima zbog toga što se ne moraju mučiti oko spremanja iste bolje im je udjeliti ono što im duže može stajati poput zrnevlja i ostale trajnije hrane koju ne može odmah snaći ono što može gotov hljeb i ostalo što mu je slično, jer ako se puno takve hrane nagomila kod siromaha propašće im i neće je moći sačuvati. Mada se može reći da se neće uzimati u obzir trajnost hrane već je cilj da se sirotinja opskrbi za bajramske dane kako se oni ne bi izlagali prošnji, kao što je Poslanik s.a.w.s., rekao: “Opskrbite ih na bajramske dane kako ne bi prosili tada!”” (Pogledaj: I’ilamul-Muvekki’in, 3/13.)

Može li se sadekatul-fitr davati u novčanoj protu-vrijednosti?

Kada je u pitanju izdvajanje sadekatul-fitra u novčanoj protuvrijednosti islamski učenjaci po tom pitanju imaju tri mišljenja:
1. Dozvoljeno je u svakom slučaju. Ovog je stava imam Ebu Hanife, imam Sevri, Omer b. Abdul-Aziz, Hasan el-Basri.
2. Nije dozvoljeno ni u kom slučaju. Ovog je stava imam Malik i imam Šafija rhm..
3. Nije dozvoljeno izuzev ako se u potrebi za time. Ovog je stava imam Ahmed rhm.. (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 25/46., el-Mugni, 2/671.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Izdvajanje zekata u novčanoj protuvrijednosti bez ikakve potrebe niti zbog nekog većeg interesa je zabranjeno… Ali, ako je u pitanju neka potreba ili veći interes ili pravda onda je dozvoljeno izdvojiti ga u novčanoj protuvrijednosti…” (Medžmu’ul-Fetava, 25/83.)

Kome se daje sadekatul-fitr?

Islamski učenjaci se razilaze po ovom pitanju na dva mišljenja:
1. Sadekatul-fitr se može dati bilo kojoj od osam kategorija ljudi spomenutih u ajetu o zekatu. Allah dž.š., kaže: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! Allah sve zna i mudar je.” (el-Tevba, 60.) Ovo je stav većine islamskih učenjaka za razliku od pravnika malikijske pravne škole.

2. Sadekatul-fitr se može dati samo siromasima. Ovo je stav malikijske pravne škole kao i šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm.. (Pogledaj: Sahihu Fikhil-Sunneh, Ibnul-Sejjid Salim, 2/85.)

Prvi put objavljeno: nedjelja, 28 Rujan 2008 19:00

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić
Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., na drugom mjestu kaže: “Ko bude pokušao spojiti izmeðu sunneta Poslanika s.a.w.s., po pitanju kaburova/grobova, onoga što je naredio, onoga što je zabranio, onoga na čemu su bili njegovi ashabi i izmeðu onoga na čemu je većina ljudi danas – primjetiće veliku kontrast i suprotnost izmeðu to dvoje tj. jedno se s drugim u mnogo čemu ne poklapa!
Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se klanja namaz prema grobovima dok puno ljudi to danas radi. Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se od grobova prave džamije dok danas ima ljudi koji od grobova prave džamije nazivajući ih mešahidima/turbetima, a koji imaju funkciju džamija/Božijih kuća!? Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se na njima pale svijeće/svjetla, dok danas puno ljudi ostavlja zasebne vakufe u svrhu paljenja svijeća i kandilja na odreðenim grobovima!

Poslanik s.a.w.s., je zabranio da od grobova pravimo praznike ili neke obrede ili da se na njima okupljamo i naredio nam je da graðevine nad grobovima rušimo kako nam to prenosi imam Muslim od Ebul-Hejjadža el-Esedija rhm., kojem je Alija b. Ebi Talib r.a., rekao: “Hoćeš li da te uputim na ono na šta me je uputio Allahov Poslanik s.a.w.s.: Ne ostavi kipa a da ga ne oštetiš niti visoko-izdignutog kabura a da ga ne spustiš!” (Muslim)

Imam Muslim bilježi i predaju od Sumame b. Šefijja koji kaže: “Bili smo sa Fedalom b. Ubejdom u zemlju rimljana/bizantinaca, na Rodosu, gdje nam je umro jedan saputnik, pa je Fedale r.a., naredio da ga ukopamo, nakon čega mu poravnja grob, pa reče: “čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako nareðuje da se grob poravnja!”

Ljudi iz današnjeg vakta kontriraju ovim dvjema predajama praveći od grobova kuće, stavljajući kupole nad njima!

Poslanik s.a.w.s., je zabranio zidanje i gradnju nad kaburovima, kako to bilježi imam Muslim u svome Sahihu od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio zidanje i gradnju na grobovima, kao i sjedenje na njima!”

Poslanik s.a.w.s., je zabranio pisanje po grobovima kako to bilježe imam Ebu Davud i Tirmizi u svojim Sunenima od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio zidanje na grobovima i pisanje po njima!” Ljudi današnjeg vakta postavljaju zasebne ploče po kojima ispisuju Kur’anske ajete i ostalo!

Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se donosi naknadna zemlja na kabur kako to bilježi imam Ebu Davud od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se zida na grobovima, da se piše na njima i da se naknadno zemlja stavlja na njih!” Ljudi današnjeg vakta mimo zemlje donose i opeku i kamenje i cigle…

Oni koji precjenjuju i veličaju grobove, koji od grobova prave praznike i nad njima pale svijeće i kandilje, praveći od njih džamije i mesdžide, stavljajući nad njih kupole – sa svim tim krše Poslanikove s.a.w.s., naredbe, suprostavljaju mu se u onome s čime je došao! Najgore od svega jeste kada se od grobova naprave džamije paleći kandilje i svijeće nad njima što spada u velike grijehe!

Fakihi hanbelijske pravne škole kao i ostali smatraju takvo postupanje haramom! Ebu Muhammed el-Makdisi rhm., kaže: Da je dozvoljeno paliti svijeće i kandilje po grobovima ne bi Poslanik s.a.w.s., prokleo onoga koji to čini! U tome je gubljenje imetka bez ikakve faide i koristi, a i veličanje grobova na taj način sliči veličanju kipova od strane idolopoklonika!

Kaže: Nije dozvoljeno od grobova praviti džamije shodno prethodno spomenutom hadisu, a i zbog toga što je Poslanik s.a.w.s., rekao: “Neka je Allahovo prokletstvo nad jevrejima; od grobova svojih poslanika su napravili mesdžide/bogomolje – upozoravajući nas na to što oni rade!” (Muttefekun ‘alejh)

Ajša r.a., je rekla: “Poslanikov s.a.w.s., kabur nije bio izdignut kako se od njega ne bi napravila džamija!”

Obavljanje namaza kod grobova sliči veličanju, klanjanju i obožavanju kipova od strane idolopoklonika. Već ranije smo spominjali da je širk obožavanja kipova nastao od veličanja mrtvaca i grobova praveći slike po osnovu njihova lika, trljajući se o njih i moleći se pored njih!” (Pogledaj: Igasetul-Lehfan, 1/196-197.)

Imam Ibnu Kudame el-Hanbeli rhm., kaže: “Kada se završi s ukopom mejta, grob će mu se izdignuti za jedan pedalj od zemlje, kako bi se znalo da je na tom mjestu grob, te da bi se sačuvao od svega lošeg, a i kako bi se proučila dova za mejta. Imam el-Sadži rhm., prenosi od Džabira r.a.: “Da je Poslanikov s.a.w.s., grob bio uzdignut za jedan pedalj od zemlje.” (Imam Šafija, Bejheki, Ibnu Hibban) Kasim b. Muhammed rhm., kaže: Rekao sam Ajši r.a.: Majko, otkrij mi da vidim Poslanikov s.a.w.s., kabur, kao i kaburove Ebu Bekra r.a. i Omera – pa mi je otkrila tri groba, neizdignuta mnogo niti sa zemljom poravnata, i kamenom ograðen! (Ebu Davud, br.3220.)

Nije lijepo visoko izdizati grob iznad zemlje njegove; ovo je naznačio imam Ahmed rhm.. On bilježi od Ukbe b. Amira r.a., da je rekao: “Na grob se neće stavljati zemlja izuzev one koja je pretekla nakon stavljanja mejta u kabur.”

Imam Hallal rhm., bilježi od Džabira r.a.: “Da je Poslanik s.a.w.s., zabranio da se na grob nanosi nova zemlja mimo one koja je izašla zbog ukopa mejta!”

Nije lijepo izdizati kabur preko normale shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: “Ne ostavi kipa a da ga ne oštetiš, niti visoko-uzdignutog groba (mušrif), a da ga ne spustiš!” (Muslim, ebu Davud)

Riječ “kabrun mušrifun” znači: visoko izdignut grob, zbog toga što nam imam Kasim rhm., opisujući kabur Poslanika s.a.w.s., Ebu Bekra i Omera r.a., kaže: “…pa mi je otkrila tri groba, neizdignuta mnogo, niti sa zemljom poravnata!”

Lijepo je poprskati kabur vodom kako bi se zemlja nad kaburom malo stegla. Ebu Rafi’ rhm., kaže: “Poslanik s.a.w.s., je ukopao Sa’ada r.a., nakon čega mu je kabur poprskao vodom.” (Ibnu Madždžeh) Od Džabira r.a., se prenosi da mu je Poslanik s.a.w.s., poprskao kabur vodom. Obije predaje bilježi imam Hallal rhm..

Poglavlje: Nije strašno obilježiti kabur kamenom ili drvetom. Imam Ahmed rhm., kaže: “čovjek može obilježiti kabur nečim posebnim; Poslanik s.a.w.s., je obilježio kabur ashaba Osmana b. Maz’una r.a.. Imam Ebu Davud rhm., prenosi od el-Matleba: “Kada je umro Osman b. Maz’un, bio je ukopan, a nakon ukopa Poslanik s.a.w.s., je naredio jednom čovjeku da mu donese kamen. čovjek ne moga sam donijeti kamen pa mu Poslanik s.a.w.s., priðe i pomoga, pa ga pobode više glave Osmanove r.a., kada reče: “Obilježavam ovim kabur moga brata, kako bi se oko njega kopala njegova familija!” Ibnu Madždže rhm., bilježi ovu predaju od Poslanika s.a.w.s., preko Enesa r.a..

Poglavlje: “Tesnim” – izdizanje kabura nad zemljom za jedan pedalj, je bolje i vrijednije od “testiha” – njegova poravnjanja sa zemljom. Ovog su stava imam Malik, imam Ebu Hanife i imam Sevri rhm.. Imam Šafija rhm., kaže: “Testih” – poravnjanje sa zemljom je vrijednije od “tesnima” – njegova izdizanja za jedan pedalj. Poslanik s.a.w.s., je kabur svoga sina Ibrahima poravnjao sa zemljom., a od Kasima rhm., se bilježi: “Vidio sam Poslanikov s.a.w.s., kabur, i kabur Ebu Bekra i Omera r.a., bili su poravnjani sa zemljom (musettaha).”

Mi svoj stav potkrijepljujemo riječima Sufjana el-Temmara rhm., koji kaže: “Vidio sam Poslanikov s.a.w.s., kabur; bio je malo izdignut (musennem).” (Buhari, Bejheki) Naš hadis je potvrðeniji i ispravniji od njihovog hadisa, pa je zbog toga i preče po njemu postupati.” (Pogledaj: el-Mugni, 2/379.)

U djelu “Šerhu Muntehel-Iradat”, 1/370., stoji: “Ko bude ukopan u darul-harbu (nevjerničko-ratnoj zemlji), ako se ne bude mogao prebaciti u darul-islam (muslimansku zemlju) – za takvog je “testih” – ravnjanje i skrivanje groba bolje od “tesnima” i njegova uzdizanja zbog bojazni da to tijelo kasnije ne bude izvaðeno i mrcvareno… Mustehabb je rodbinu ukopavati na jednom mjestu shodno hadisu obilježavanja kabura od Osmana b. Maz’una r.a., što će nam kasnije olakšati i njihovu posjetu.” (Pogledaj: el-Revd el-Murbi’, 1/187.)

U poznatom hanbelijskom fikhskom djelu “el-Insaf”, 2/548., stoji sljedeće: “Dozvoljeno je obilježiti kabur kamenom ili drvetom ili nečim sličnim. Ovo su riječi imama Ahmed rhm.. Takoðer je rekao da je takvo postupanje mustehabb i lijepo i dozvoljeno je pobosti ploču/levhu nad kaburom. To prenosi el-Mejmuni rhm.. El-Mervezi rhm., bilježi: Takvo djelo je mekruh. El-Esrem rhm., kaže: Ništa nisam čuo od imama Ahmeda rhm., po ovom pitanju.”

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., kaže: “Na osnovu predaje od Sufjan el-Temmara, starijeg tabi’i-tabi’ina, uzima se da je “tesnim kabura” – njegovo izdizanje u visini pedlja, vrijednije i bolje od njegova ravnjanja sa zemljom – “testih”. Ovog stava su imam Ebu Hanife, Malik, Ahmed, el-Muzeni, veliki broj šafija, dok imam el-Kadi el-Husejn rhm., smatra da su sve šafije ovog stava i da su samo neki od starijih šafija smatrali da je zaravnjanje kabura vrijednije od njegova izdizanja (testih), kako je to naznačio imam Šafija rhm.. Ovog je stava i imam Maverdi rhm., i ostali. Imam el-Bejheki rhm., smatra da riječi Sufjana Temmara ne mogu poslužiti za dokaz efdalijjeta tesnima, jer se može reći da poslanikov s.a.w.s., kabur s prva vakta nije bio izdignut za pedalj (musennem), te da je to kasnije nastalo… Sve u svemu razilaženje meðu ulemom je samo u tome šta je vrijednije i bolje, a ne šta je dozvoljeno. Imam el-Muzeni rhm., smatra da je tesnim vrijedniji, što podržava i imam Ibnu Kudame rhm…. (Pogledaj: Fethul-Bari, 3/257.)

Imam el-Nevevi rhm., kaže: “Sunnet je da se kabur ne odiže mnogo od zemlje; biće u visini pedlja i poravnjat. Ovog je mezheba imam Šafija rhm., i onih koji se slažu sa njime u ovome. Imam el-Kadi el-‘Ijad rhm., prenosi da je većina uleme na stanovištu da je “tesnim” kabura vrijedniji i bolji od “testiha”, na čemu je imam Malik rhm..” (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, 7/36.)

Imam Tirmizi rhm., nakon spominjanja Džabirovog r.a., hadisa: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se dižu graðevine nad kaburovima i da se piše po njima i da se gaze” – kaže: “Ovaj hadis je hasen sahih, i na nekoliko načina se prenosi od Džabira r.a.. Jedan dio učenjaka poput Hasana el-Basrije rhm., je dozvoljavao da se kaburovi ograde ilovačom (tatjinul-kubur), što je i imam Šafija rhm. smatrao dozvoljenim.” (Sunen Tirmizi, br.1052.)

Imam el-Kasani rhm., kaže: “Dužina “tesnima” kabura je njegovo izdizanje od zemlje u visini pedlja ili malo više od toga. Mekruh je izdizati zidove nad kaburom, dok je imam Ebu Hanife rhm., smatrao zabranjenim gradnju nad kaburom!” (Beda’i’ul-Feva’id, 2/61.)

U djelu “Merakijel-Felah”, 1/233., stoji: “Može se činiti “tatjin” kaburu – ograðivanje ilovačom, a u djelu “el-Gajjasija” stoji: Na tome je fetva hanefijskog mezheba. Može se takoðer i nešto ispisati na kamenu od kabura kako se ne bi zagubio trag od umrlog a i kako mu kabur ne bi bio omalovažavan. Od imama Ebu Jusufa rhm., se bilježi da je smatrao mekruhom pisanje po kaburu. Ako su se kaburovi pokvarili mogu se naknadno popravljati jer se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., prošao pored groba od svoga sina Ibrahima, gdje je prišao i popravio kamen na njegovom kaburu, rekavši: “Ko radi neko djelo neka ga i kompletira!”

U djelu “Hašijetul-Tahavi ‘alel-Meraki”, 2/611., stoji: “Hadis koji spominje zabranu pisanja po kaburovima – on je osnova po ovom pitanju ali autor djela “el-Muhit” kaže: Ako se bude u potrebi za pisanjem kako se ne bi zagubio neki trag ili kako se ne bi dotični kabur omalovažavao – onda je dozvoljeno, a što se tiče pisanja po kaburovima bez nekog posebnog razloga – to nije dozvoljeno!”

Imam Ebul-‘Ala’ el-Mubarekfuri rhm., kaže: “Mustehabb je uzdići kabur iznad zemlje u visini pedlja, a mekruh je sve iznad toga i mustehabb ga je srušiti!” (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, 4/128.)

Na drugom mjestu, imam Ebul-‘Ala’ el-Mubarekfuri rhm., u komentaru riječi: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se piše po kaburovima” – kaže: Ebul-Tajjib el-Senedi, komentator Sunena Tirmizije, kaže: Ova zabrana je općenita i obuhvata svako pisanje po kaburovima poput pisanja imena umrlog i datuma njegove smrti ili ispisivanje kur’anskih ajeta ili Allahovih dž.š., imena itd., radi teberruka – a zbog mogućnosti padanja istog na zemlju i njegova izlaganja gaženju.

Imam Hakim rhm., nakon navoðenja ovog hadisa u Mustedreku, kaže: Hadis je sahih ali se nije postupalo po njemu. Imami muslimana sa istoka i sa zapada su ispisivali kaburove, i tu praksu su potonji uzimali od prvih.

Imam Zehebi rhm., je odgovorio u Muhtesaru na ovaj stav imama Hakima rhm., time da je ta praksa ipak novotarija i da do spomenutih ljudi nije stigao hadis koji zabranjuje takvo postupanje.

Imam Ševkani rhm., u Nejlul-Evtaru, 4/133., kaže: Ovaj hadis nas upućuje na zabranjenost pisanja po kaburovima i svojom vanjštinom nas ne upućuje na razlikovanje izmeðu pisanja imena umrlog na kaburu ili nečeg drugog.

Hadevijje su izuzele ispisivanje imena umrlog iz opće zabrane pisanja po kaburovima i dozvolile su to ali ne radi ukrašavanja i to analogno Poslanikovom s.a.w.s., postavljanju kamena nad kaburom Osmana b. Maz’una r.a., što smo spominjali prije, što će se smatrati užim pojašnjenjem datog propisa putem kijasa/analogije, što je i stav džumhura/većine uleme, i to se neće smatrati kontriranjem analogije tekstu objave, kako je to spoemenuto u djelu “Dav’un-Nehar”. Može se raspravljati o ispravnosti ovakve analogije.” (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, 4/133.)

Imam Ebu Ishak el-Širazi rhm., kaže: “Neće se dodavati nova zemlja na onu što je pretekla nakon ukopa mejta a ako se to učini – nije strašno. Grob će se izdići nad zemljom u visini pedlja na osnovu predaje od Kasim b. Muhammeda rhm., koji kaže: “Ušao sam kod Ajše r.a., pa rekoh: Pokaži mi grobove od Poslanika s.a.w.s., Ebu Bekra i Omera r.a. – pa mi ih otkri; ne bijahu izdignuti niti sa zemljom poravnati.” Grob će se izravnjati i po njemu će se staviti kamenje, jer je Poslanik s.a.w.s., izravnjao kabur svoga sina Ibrahima, i po njemu je stavio sitno kamenje…

Mustehabb je da se iznad glave umrlog stavi neko obilježje od kamena ili nečeg drugog jer je Poslanik s.a.w.s., ukopao Osman b. Maz’una r.a., i više glave mu je pobo’o kamen, a tako će se i lakše prepoznati kako bi se nekada posjetio. Mekruh je zidati graðevinu nad grobom, i sjediti na grobu i pisati po njemu, shodno predaji od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se zida graðevina nad grobom, da se sjedi na njemu i da se piše po njemu!” Sve navedeno spada u pojam zineta i ukrašavanja!” (Pogledaj: el-Muhezzeb, 1/251.)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: “Nije od sunneta Allahova Poslanika s.a.w.s., uzdizanje i gradnja nad kaburovima niti kamenom, niti ciglom i opekom, niti izdizanje zidova, niti gradnja kupola nad njima; sve navedeno je bid’at-novotarija, koja je zabranjena zbog toga što je u suprotnosti sa sunnetom Allahovog Poslanika s.a.w.s.! On s.a.w.s., je poslao Aliju r.a., u Jemen, naredivši mu, izmeðu ostalog, i sljedeće: “Ne proði pored kipa a da ga ne oštetiš, niti pored izdignutog groba a da ga ne spustiš na zemlju!” (Muslim, Ebu Davud)

Dakle, sunnet Allahovog Poslanika s.a.w.s., je bio spuštanje na zemlju visoko izdignutih grobova (turbeta, mauzoleja), kao i zabrana zidanja i gradnje nad njima, kao i pisanja! Grobovi njegovih ashaba nisu bili visoko izdignuti niti sa zemljom sravnjeni, a takvim je i njegov kabur bio, kao i kabur Ebu Bekra i Omera r.a.! Poslanikov s.a.w.s., kabur je bio izdignut za jedan pedalj, i ograðen i prekriven sitnim kamenjem; na njemu nije bilo graðevine niti zidova, a isti je slučaj i sa kaburom Ebu Bekra i Omera r.a.. Poslanik s.a.w.s., bi obilježavao kabur, kome je htio, većim kamenom.

Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se od grobova prave džamije, i da se nad grobovima pale svijeće i kandilji, i zabrana ovih stvari je bila toliko žestoka da je On, s.a.w.s., prokleo onoga ko to radi. Zabranio je klanjati namaz spram kaburova, i ummetu je zabranio da od njegovog groba prave praznikovanje. Poslanik s.a.w.s., je prokleo žene koje posjećuju grobove.

Od sunneta Poslanika s.a.w.s., je da se poštuju kaburovi u smislu da se ne gazi po njima, da se ne sjeda na njih, da se ne naslanjamo o njih, a zabranio nam je poštivanje kaburova u smislu da se od njih prave džamije i bogomolje klanjajući namaz prema njima ili iz njih, praveći od njih praznike i kipove!” (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 1/505.)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: „Veliki broj pripadnika selefa je tvrdio da su ovi ljudi bili dobri ljudi i pobožnjaci iz nuhovog a.s., naroda, ali kada su pomrli kasnije generacije ljudi napraviše kult od njihovih grobova nakon čega isklesaše kipove po njihovom liku, nakon čega ih polahko počeše obožavati!

Ovi ljudi su spojili izmeðu dvije fitne – fitne grobova i fitne kipova, i to su dvije fitne na koje je Poslanik s.a.w.s., skrenuo pažnju, u hadisu kojeg prenosi Ajša r.a., da je Ummu Seleme r.a, spomenula Poslaniku s.a.w.s., crkvu koju je vidjela u Abesiniji, koja se zvala „Marija“, pa mu je ispričala šta je sve u njoj vidjela od slika i ostalog. Poslanik s.a.w.s., joj reče: „To su ljudi, koji, kada bi im umro neki pobožnjak ili dobri čovjek, bi napravili od njegovog groba bogomolju koju bi oslikali slikama; to su najgora stvorenja kod Allaha dž.š.!“ (Buhari, br.424.)

Iz svega navedenog se da primjetiti da je glavni faktor i razlog obožavanja Vedda, Suva’a, Jegusa, Je’uka i Nesra (sura Nuh), bio veličanje njihovih grobova, koji su kasnije obilježeni kipovima koje su ljudi počeli obožavati, kako nam je na to ukazao Poslanik s.a.w.s.. Ovaj razlog je taj zbog kojeg je Zakonodavac zabranio da se džamije/mesdžidi, prave nad grobovima ljudi, zbog toga što su baš grobovi ti koji su brojne narode odveli u veliko idolopoklonstvo (širk ekber), ili možda u neke niže vrste širka. Duše su bile sklone tome da počine širk preko kipova odreðenih ljudi – pobožnjaka, ili preko kipova za koje su tvrdili da su obilježja svemirskih tijela itd..

Širk koji se čini putem groba nekog čovjeka – za kojeg se smatra da je dobar – je bliži dušama ljudi nego li širk putem drveta, kamena i sl., stoga ćemo naći da su idolopoklonici/mušrici, kod takvih grobova ponizni, skrušeni i u ibadetu su prema njima punim svojim srcem gdje inače nisu takvi onda kada se nalaze u Allahovim kućama, ili su eventualno u vaktu sehura. Ima ih i koji im sedždu čine, dok se većina njih nada berićetu namaza i dove kod kaburova više nego li berićetu namazu i dove u džamiji.

Zbog štete ovog tipa Poslanik s.a.w.s., u korijenu siječe ovo stablo, apsolutno nam zabranjujući da čak i namaz obavljamo na grobljima, pa makar i neimao klanjač za cilj svoga namaza berićetnost nekog mjesta, kao što se ima za cilj berićetnost džamija, a isto tako nam je Poslanik s.a.w.s., zabranio i da klanjamo namaz u trenutku izlaska sunca ili njegova zalaska jer su to vremena kada se mušrici klanjaju Suncu, pa je zato Poslanik s.a.w.s., zabranio svom ummetu da klanja tada, i ako jedan namazlija nema za cilj ono što ima izvjestan mušrik za cilj – a sve kao mjera preventive!“ (Pogledaj: Igasetul-Lehfan, 1/185.)

Imam el-Kurtubi rhm., u svom djelu “el-Tezkira”, 1/98., kaže: “Naša ‘ulema smatra propisanim da se kabur malo izdigne (tesnim), kako bi bio poštovan, ali se neće mnogo izdizati u vis kako se to radilo u džahilijjetu, kada su se pravili visoki grobovi s visokim graðevinama uz visoke počasti – pa navede sljedeće stihove:

Vidim da stanovnici vila i dvoraca kada umru
Nad grobovima svojim opet vile visoke dižu!

Oholjenje i uzdizanje nad jadnom sirotinjom

Ne zaboravljaju čak ni u grobovima svojim.

Tako ti svega, kada bi zemlju nad njima otkrio

Bil’ mogao razlikovati bogatog od siromašnog

I dal’ bi mogao razlikovati kožu koja je na vunu

Legla od one koja je svilom umotana bila!?

Kada zemlja razjede i jednog i drugog u čemu

Je to prednost bogata nad siromahom!?

Sve u svemu najgore stvari su slike umrlih i kipovi koje nalazimo po nasim mezarjima, kao i crni nisani i spomenici u cemu se poistovjecujemo sa okolnim krscanima. Molim Allaha dz.s., da nas sacuva od svih ovih zabluda i nepravilnosti. Amin.
Prvi put objavljeno: srijeda, 12 Studeni 2008 22:42

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić
Muzika i muzički instrumenti su jedni od harama za koje se slabo zna među ljudima da su islamom strogo zabranjeni i da su to jedni od haram postupaka i djela! Da je to tako, možemo shvatiti i vidjeti iz sljedećih šerijatskih tekstova, kako ajeta tako i sahih i pritvrđenih hadisa, kao i iz stavova brojnih islamskih učenjaka po ovom pitanju. Pogledajmo šta se sve o tome kaže:
Kur’an:

Allah dž.š., kaže: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis), da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna.” (Lukman, 6.)

Imam Taberi rhm., u komentaru dijela ajeta: “Koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)” – navodi sljedeće predaje:

Se’id b. Džubejr rhm., prenosi od Ibnu Abbasa r.a., da je u komentaru dijela ajeta: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)” – rekao: Pjesma i tome slično.

Ebul-Sahba’ je upitao Ibnu Mes’uda r.a., o značenju ajeta: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)” – pa je rekao: Muzika.

Ebu Zabjan prenosi od svoga oca a on od Džabira r.a., da je u komentaru dijela ajeta: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)” – rekao: Muzika i njeno slušanje.

Sunnet:

Abdurrahman b. Ganem el-Eš’ari kaže: Pričao mi je Ebu ‘Amir el-Eš’ari r.a. – a nije me slagao: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako kaže: “U mom ummetu biće ljudi koji će dozvoljavati blud, svilu, alkohol i me’azif – muzičke instrumente…” (Sahihul-Buhari, br.5268.; Sahih Ibnu Hibban, br.6754.)

Hafiz Ibnul-Hadžer el-Askelani rhm., kaže: “Me’azif su instrumenti, dok Kurtubi prenosi od Dževherija da je me’azif – pjesma (el-gina’), dok u njegovom Sahihu stoji da je me’azif – sredstva za razonodu. Neki kažu da je me’azif – zvukovi instrumenata, a u Dimjatijevoj Havašiji stoji: me’azif su defovi i ostali udarački instrumenti.” (Pogledaj: Fethul-Bari, 10/55.)

Muhammed Šemsul-Hakk el-Azim Abadi Ebul-Tajjib rhm., kaže: “Imam Ebu Hanife je jedan od najstrožijih imama što se muzike tiče i njegov mezheb je jedan od najstrožijih mezheba po ovom pitanju. Hanefijski učenjaci su na bezbroj mjesta izjavljivali da je zabranjeno slušati muziku kako frule tako i defove, i da je to grijeh u rangu fiska zbog kojeg se odbija svjedočenje na sudu od strane osobe koja se time bavi, a neki su dodali i to da je naslađivanje muzikom nevjerstvo! Dodaju: Čovjek se mora potruditi da ne sluša muziku ako pored nje prolazi ili mu je u susjedstvu.” (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 13/186.)

Imam Ebul-‘Ala el-Mubarekfuri rhm., kaže: “Me’azif su defovi i ostali udarački instrumenti, kako nam to opisuje djelo el-Nihaja, dok u djelu el-Kamus stoji da su me’azif – instrumenti poput ‘uda i tanbura.” (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, 6/378.)

Imam Abdur-Re’uf el-Menavi rhm., kaže: “Me’azif su defovi.” (Pogledaj: Fejdul-Kadir, br.774., 1/409.)

Ostale predaje:

Ali b. Ebi Talib r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: “Kada se moj ummet počne baviti sa sljedećih 15 stvari zapašće u belaje i iskušenja. Bi rečeno, koje su to stvari o Allahov Poslaniče? On reče: Kad se monopol uspostavi nad ratnim plijenom, i kada emanet i povjereništvo postane ratnim plijenom, i kada davanje zekata bude muka, i kada čovjek bude pokoran svojoj ženi a nepokoran svojoj majci, dobar prema svome prijatelju a loš prema svome ocu, i kada se glasovi počnu dizati u džamijama, i kada vođa jednog naroda bude najgori od njih, i kada neki čovjek bude čašćavan zbog straha od njegova šerra, i kada se počne piti alkohol i oblačiti svila, i kada se budu nabavljale pjevačice i me’azif/muzika, i kada zadnje generacije muslimana budu proklinjale prve generacije muslimana – neka tada iščekuju užareni vjetar ili propadanje u zemlju ili deformaciju (tijela i duše)!” (Sunen Tirmizi, br.2210.)

Ebu Hurejre r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: “Kada se nad ratnim plijenom uspostavi monopol, i kada emaneti i povjereništva postanu ratnim plijenom, a zekat mukom, i bude se učilo a ne radi vjere, i kada čovjek bude pokoran prema svojoj ženi a nepokoran prema svojoj majci, i približi sebi svoga druga a udalji svoga oca, i kada se glasovi budu podizali u džamijama, i kada pleme bude predvodio najgriješniji od njih, i kada vođa jednog naroda bude najgori od njih, i kada čovjek bude čašćavan iz straha od njegova šerra, i kada se pojave pjevačice i me’azif/muzika, i kada se počne ispijati alkohol, i kada zadnje generacije muslimana počnu proklinjati prve generacije muslimana – neka tada iščekuju užareni vjetar i zemljotres i propadanje u zemlju i gađanje iz vazduha i razna čuda, koja će nailaziti jedno za drugim, poput ogrlice koja pukne pa zrna, sve jedno za drugim, počnu ispadati!” (Sunen Tirmizi, br.2211.)

Ebu Malik el-Eš’ari r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: “Ljudi iz mog ummeta će ispijati alkohol i nazivaće ga drugim imenima; iznad glava će im biti muzika/me’azif, i pjevačice – Allah će ih u zemlju utjerati! Od njih će praviti majmune i svinje!” (Sunen Ibnu Madždže, br.4020.)

Ebu Umame r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Allah dž.š., me je poslao kao milost i uputu svim svjetovima, i naredio mi je da unišćavam frule i muzičke instrumente (berabit i me’azif), i kipove koji su se obožavali u džahilijjetu! I kunem se Allahovom veličinom neć Njegov rob popiti čašu alkohola a da neće biti, istom takom, napojen iz džehenemskih vrela, ne bitno jeli jedan od kažnjenih ili onih kojima je oprošteno; i čovjek neće dati jednu čašu alkohola djetetu a da neće biti, istom takvom, napojen iz džehenemskog vrela ne bitno jeli jedan od kažnjenih ili onih kojima je oprošteno. Neće čovjek ostaviti čašu alkohola iz straha od Mene a da ga neću napojiti sa džennetskog vrela.” (Musned Ahmed b. Hanbel, br.22272.)

Ebu Umame r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Allah dž.š., me je poslao kao milost i uputu svim svjetovima, i naredio mi je moj Gospodar da uništavam muzičke instrumente (me’azif), i frule (mezamir), i kipove (evsan), i krst (sulb), i džahilijetske stvari…” (Musned Ahmed b. Hanbel, br.22361.)

Omer b. el-Hattab r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Zarada od pjevačice je suht/haram, i njeno pjevanje je haram, i gledanje u nju je haram, i zarada od nje je poput zarade od pseta, a zarada stečena od prodaje pseta je haram. Meso koje je odgojeno na haramu džehennemska vatra ga je najpreča!” (Taberani, el-Mu’udžem el-Kebir, br.87.)

Sehl b. Sa’ad r.a., kaže: Rekao je Allahov Poslanik s.a.w.s.: “Pred smak svijeta pojaviće se propadanje u zemlju, gađanje iz nebesa i deformacija. Bi rečeno: Kada će se to pojaviti, o Allahov Poslaniče? Reče: Kada se pojavi muzika (me’azif), pjevačice i kada se ohalali alkohol!” (Taberani, el-Mu’udžem el-Kebir, br.5810.)

Ebu Umame r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Čovjek neće podići glas svoj pjevajući a da mu Allah dž.š., ne pošalje dva šejtana koji će mu sjesti na ramena, i cupkati svojim petama po njegovim prsima sve dok ne prestane pjevati!” (Taberani, el-Mu’udžem el-Kebir, br.7825.)

Abdullah b. Mes’ud r.a., kaže da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Od predznaka Sudnjeg Dana jeste pojava muzike i pijenje alkohola!” (Taberani, el-Mu’udžem el-Kebir, br.10556.)

Abdullah b. Abbas r.a., kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., je oharamio šest stvari: alkohol, kocku i muzičke instrumente (me’azif, mezamir, defovi i kuba).” (Taberani, el-Mu’udžem el-Evset, br.7388.)

Ibnu Sabit r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “U mom ummetu će biti propadanja u zemlju, deformacije i gađanja iz nebesa! Rekoše: O, Allahov Poslaniče, hoće li oni svjedočiti šehadet: da nema drugog boga osim Allaha (la ilahe illalah)? Reče: Da, ali će me’azif/muzika, alkohol i svila uzeti maha!” (Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, 37545.)

Nafi’ kaže: “Abdullah ibnu Omer r.a., je čuo jednog čovjeka kako svira frulu, pa začepi svoje uši prstima, i malo se udalji s puta. Reče mi: O Nafi’, čuješ li ti šta? Rekoh: Ne. On izvadi prste iz svojih ušiju, pa reče: Bio sam jedne prilike sa Poslanikom s.a.w.s., i kada je čuo frulu i on je začepio svoje uši!” (Sunen Ebi Davud, br.4924.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20786.)

Ebu Hašim el-Kufi prenosi da je Ibnu Abbas r.a., rekao: “Deff je haram, me’azif/instrumenti su haram, kuba/instrument, je haram, i frula je haram!” (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20789.)

Abdurrahman b. Jezid prenosi da je Abdullah b. Mes’ud r.a., rekao: “Pjesma urađa licemjerstvom u ljudskom srcu isto kao što voda urađa plodom, a zikr urađa imanom u srcu isto kao što voda urađa plodom.” (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20796.)

Abdulah b. Dinar rhm., kaže: “Abdullah b. Omer r.a., je prosao pored jedne omanje robinje koja je pjevala, pa reče: Da je šejtan ikoga ostavio ostavio bi nju!” (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20798.)

Ubejdullah b. Omer r.a., kaže: Jedan čovjek je upitao Kasim b. Muhammeda o pjesmi, pa mu on reče: Zabranjujem ti to, i mrsko mi je. Ovaj čovjek reče: Jel’ to pjesma haram? Kasim b. Muhammed reče: Bratiću moj, ako je Alah dž.š., odvojio istinu od neistine – u koju skupinu bi onda spadala pjesma? (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20800.)

Ebu Osman el-Lejsi prenosi da je Jezid b. el-Velid el-Nakid rekao: “O Emevije, dobro se čuvajte pjesme i muzike jer ona umanjuje stid, pojačava strasti, obara ljudskost, zamjenjuje alkohol i proizvodi isto što proizvodi i alkohol. Ako se baš morate baviti pjesmom i muzikom onda je udaljite od vaših žena jer pjesma i muzika pozivaju na zinaluk/blud!” (Šu’abul-Iman, br.5180.)

Imam, mufessir el-Alusi rhm., kaže:

“Pjevanje je uhoda srca, kradljivac ljudskosti i razuma, kruži tminama srca i razotkriva njegove tajne. Čovjeka čini zamišljenim i rasplamsava pri njemu pohote, strasti, prostakluk i grubost. Vidjećeš nekog mirnog čovjeka, smirenog i razumnog, na kome se vide znaci imana i znanja, čiji je govor mudrost, a ćutnja ibret i pouka – kada počne slušati muziku razum i stid mu oslabe, ljudskotina i svjetlo mu ponestaje, odaje tajne koje je u sebi krio, i iz svjetla ćutnje i smirenosti prelazi u stanje galame, nesvijesti i tresanja kao da je džin postao. Možda će početi da pljeska rukama i da cupka po zemlji svojim nogama. Isto ovo i još više izaziva i alkohol! Islamska ulema se razilazi po pitanju šeri’atskog statusa pjesme (el-gina’).

Imam Ebu Hanife rhm., je bio stava da je muzika haram, a taj njegov stav nam prenose: imam Kadi Ebul-Tajjib, imam Kurtubi, imam Maverdi i imam Kadi Ijad. U djelu el-Tatar-hanijja stoji: Znaj da je pjevanje haram i to po svim religijama! U djelu el-Zijadat stoji: Vasijjet i oporučivanje imetka pjevačima i pjevačicama je haram, kako kod nas tako i kod jevreja i hrišćana! Autori djela el-Hidaja i el-Zehira pjesmu smatraju velikim grijehom. Ovo je njihov stav po pitanju pjevanja mimo dana bajrama i mimo svadbi, a u ovo će spadati i pjevanje savremenih sufija po džamijama kao i dove i zikrovi u stihovima uz mješanje sa novotarima i golobradima. Ovo je čak i gore od običnog pjevanja zbog toga što mu se daje prizvuk ibadeta. Što se tiče samostalnog pjevušenja određenih stihova radi odagnavanja samoće ili na bajramima i svadbama, islamska ulema se razilazi po tom pitanju ali je ispravno da je i to zabranjeno u današnjem vremenu! (kraj) U djelu el-Durr el-Muhtar stoji: “Pjevanje za svoju dušu, radi odagnavanja samoće i usamljenosti je dozvoljeno kod sve uleme kako to stoji u djelu el-‘Inaja, što imam el-‘Ajni i ostali smatraju sahihom i ispravnim. On kaže: Ako bi u tim stihovima bilo va’aza i mudrosti to je dozvoljeno uz opštu saglasnost svih. Neki od učenjaka su to dozvoljavali samo na svadbama kao i udaranje defa. Neki od učenjaka su dali opštu dozvolu za to, a neki od njih su dali opštu zabranu. (kraj) U djelu el-Bahr i u djelu el-Mezheb stoji općenita zabrana pjevanju što kida svako razilaženje. Spoljašnje razumjevanje traktata iz djela el-Hidaja nas upućuje na to da je pjevanje veliki grijeh (kebira), pa makar to pjevanje bilo lično za svoju dušu, što je i autor djela potvrdio! On kaže: Ne prima se svjedočenje na sudu onome ko sluša muziku ili prisustvuje muzici. (kraj iz djela: el-Durr el-Muhtar)

Imam Ebu Bekr el-Tarsusi rhm., spominje u svome djelu “Tahrimul-Sima’i”, sljedeće: Imam Ebu Hanife mrzi pjevanje (el-gina’), i smatra ga grijehom. Ovog su stava kufljani: Sufjan, Hammad, Ibrahim, Ša’abi i ostali. Među njima nema razilaženja po ovom pitanju. Također nema razilaženja ni među basrijama po ovom pitanju tj. da je pjevanje zabranjeno. (kraj)

Imam ‘Alejhir-rahmet prenosi od imama Malika rhm., da je i on smatrao pjevanje zabranjenim kao i slušanje pjesama. On je bio stava da ako neki čovjek kupi robinju pa se ispostavi da je ona pjevačica ima obavezu da je vrati prvom vlasniku pošto je kupljena robinja sa mahanom. Kada je imam Malik rhm., bio upitan o pjevanju kojeg neke medinelije praktikuju, rekao je: Time se kod nas bave samo griješnici-fussak!

Da je pjevanje haram – to se bilježi i od velikog broja hanbelija kako nam to spominje komentator djela el-Mukni’a kao i ostali.

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže da je većina hanbelijske uleme na stanovištu da je pjevanje haram.

Od Abdullaha sina imama Ahmeda rhm., se bilježi da je rekao: Pitao sam svoga oca o pjevanju pa mi je rekao: Pjevanje izaziva licemjerstvo u srcu, i ne sviđa mi se! Potom je naveo riječi imama Malika rhm., koji kaže: “Time se kod nas u Medini bave samo griješnici-fussak.”

El-Muhasibi, u djelu el-Inša’, kaže: Pjevanje je haram poput mrcine.

Imam el-Tarsusi bilježi isto u djelu Edebul-Kada’: Imam Šafija rhm., kaže: “Pjevanje je zabranjeno gubljenje vremena koje sliči stvarima koje su batil i neispravne. Ko se bude mnogo bavio pjevanjem ta osoba nije normalna i svjedočenje joj se odbija.”

U istom djelu stoji da su dobri poznavaoci mezheba imama Šafije rhm., na stavu da je on smatrao pjevanje haramom, i smatraju neispravnim pripisivanje dozvole pjevanja imamu Šafiji rhm., poput imama Kadi Ebul-Tajjiba, Taberija, šejha Ebu Ishaka, i to u djelu el-Tenbih.

Neki od učenika imama el-Begavija rhm., spominju, u njegovoj knjizi el-Takrib, da je pjevanje haram kao i njegovo slušanje.

Imam Ibnu Salah rhm., kaže u svojim fetvama, nakon poduže priče: “Stoga, slušanje pjesama je haram po idžma’u i konsenzusu sve islamske uleme.”

Ono što sam vidio u djelu el-Šerh el-Kebir lil-Džami’ el-Sagir od imama Fadila el-Menavija je to da je mezheb imama Šafije po pitanju pjevanja da je ono mekruh-tenzih ako se je sigurno od fitni i smutnji.

U djelu el-Minhadž stoji: “Mekruh je pjevanje bez muzike!”

Imam Zerkeši rhm., kaže: “Instrumenti su svakako haram, a pjevanje ostaje na mekruhu.”

Razilaženje uleme po pitanju slušanja muzike je isto poput njihova razilaženja po pitanju pjevanja. Neki su dozvolili slušanje muzike kao i pjevanje, potkrijepljujući svoje mišljenje hadisom kojeg bilježi imam Buharija od Ajše r.a., kada je Poslanik s.a.w.s., slušao pjevanje i sviranje od strane dvije robinje na dan Bajrama.

Dokaz im je u tome što je tu bilo i slušanja i pjevanja i poslanikovog s.a.w.s., negiranja Ebu Bekru r.a., koji je htio sve to da zabrani. U toj predaji je i dokaz tome da je muškarcu dozvoljeno da sluša ženski glas pa makar i ne bila u pitanju lična robinja jer Poslanik s.a.w.s., nije zabranio Ebu Bekru r.a., da sluša njihovo pjevanje. Poslanik je negirao Ebu Bekrovo r.a., negiranje! Robinje su nastavile pjevati sve dok im Ajša r.a., nije rekla da izađu.

Ebu Bekr r.a., je htio zabraniti svojoj ćerki Ajši r.a., takvo postupanje zbog toga što je mislio da se to radi bez znanja Poslanika s.a.w.s., jer ga je našao kako leži pokriven pa je mislio da on spava.

U djelu Fethul-Bari stoji: Neke sufije su na osnovu ovoga hadisa zauzele stav da je pjevanje i slušanje pjesama dozvoljeno bilo ono s muzikom ili bez nje!?

Za obaranje ovakvog stava dovoljan je Ajšin r.a., hadis koji slijedi u narednom poglavlju, kada je rekla Ebu Bekru r.a.: “Nisu to pjevačice!” Imam Kurtubi rhm., kaže: “Nisu one pjevačice” tj. nisu one jedne od onih koje znaju i koje se bave pjevanjem kao profesionalne pjevačice koje su poznate po tome.

Pjevanje ima svoj šeri’atski okvir tj. da je na dan bajrama i svadbenih veselja, jer je Ebu Bekr r.a., mislio da je zabrana pjevanja općenita što je shvatio tek nakon što mu je Poslanik s.a.w.s., na to ukazao. Poslanikovo s.a.w.s., pokrivanje i okretanje glave u stranu nam ukazuje na to da je nebaviti se time bolje i preče. Poslanikova s.a.w.s., praksa nam ukazuje na to da je slušanje pjevanja od strane robinje koja nije naše vlasništvo dozvoljeno ako se je sigurno od zapadanja u fitnu, tako da nam ovaj hadis može poslužiti kao dokaz ovom stavu. (Pogledaj: Tefsir Ruhul-Me’ani, 21/71.)

Burejde r.a., kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., je pošao u jedan od svojih pohoda, pa, kada se vratio s tog pohoda, jedna crna robinja mu priđe i reče: O Allahov Poslaniče, ja sam se bila zavjetovala – ako te Allah dž.š., vrati iz pohoda živa i zdrava – da ispred tebe udarim u deff i da zapjevam. Poslanik s.a.w.s., joj je reče: Ako si se na to zavjetovala onda udri u deff, a ako nisi onda nemoj. Počela je da udara u deff, nakon čega uđe Ebu Bekr r.a., a ona i dalje udaraše u deff. Zatim uđe Alija r.a., a ona i dalje udaraše u deff. Potom uđe Osman r.a., ona i dalje udaraše u deff. Zatim uđe Omer r.a., kad crnkinja odmah stavi deff pod sobom i sjede na njega. Poslanik s.a.w.s., reče: Šejtan te se plaši o Omere. Dok sam ja sjedio ona je svirala; Ebu Bekr uđe ona udaraše u def, zatim uđe Alija ona i dalje udaraše u deff, a zatim uđe Osman r.a., ona i dalje udaraše u deff. Kada si ti ušao ona je bacila deff!” (Sunen Tirmizi, br.3690.)

Imam el-Halimi rhm., kaže: “Drugačije se udara u deff radi pjevanja a drugačije radi svadbi, a isti je slučaj i sa dobošem, drugačije se udara u doboš radi pjevanja a drugačije radi pokreta vojske ili hadžija ili njihovog stajanja ili radi bajrama što sve nije radi razonode i zabave (lehv). Ono što je namjenjeno razonodi to je zabranjeno, a Allah najbolje zna! Dalje navodi: Ako je udaranje u doboš dozvoljeno onda je dozvoljeno muškarcima, a udaranje u deff je dozvoljeno samo ženama, jer je to njihova praksa, a znamo da je Poslanik s.a.w.s., prokleo muškarce koji oponašaju žene!” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.5121.)

Enes b. Malik r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: “Dva glasa su prokleta na dunjaluku i na ahiretu: frula pri ni’imetu i kuknjava pri musibetu!” (Imam Hejsemi, Medžme’ul-Zeva’id, br.4017.; Bezzar)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., je rekao: “Alkohol opija krv i tijelo a muzika i pjesma opijaju srce i dušu!” (Pogledaj: Medaridžul-Salikin, 1/493.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Prvi put objavljeno: srijeda, 25 Ožujak 2009 04:00

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić.

Ako je neka žena udata i primi islam prije svoga muža ili ona prihvati islam a on to odbije učiniti, a uz sve to ona ga voli i on nju također, i iza sebe imaju dugogodišnji skladan brak, a možda imaju i djecu i potomstvo i imetak – šta da radi žena u ovom slučaju, jer ona žudi za islamom, ali, u isto vrijeme, žudi i za svojom djecom, mužem i domom? Za muslimanku koja je tek prihvatila islam predstavlja veliku poteškoću žrtvovati muža i porodicu i djecu i imetak! Neke od njih žele prihvatiti islam, ali razvod od muža stoji kao kamen spoticanja na njenom putu u islam. U čemu je riješenje?
Odgovor: Imam hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., obrađuje ovaj problem u svom poznatom djelu „Ahkamu Ehliz-Zimmeh“ – „Propisi o zimmijama“, 1/318-326., u kojem kaže da su se islamski učenjaci razišli po ovom pitanju na mnogo mišljenja i stavova, i to kako prve generacije (selef), tako i potonje generacije (halef):

1. Raskid braka odmah nakon prihvatanja islama!

Onda kada žena, koja je udata za ehli-kitabiju ili mušrika, prihvati islam, njen brak momentalno postaje nevažećim, bez obzira na to bi li njen muž primio islam poslije nje koliko za treptaj oka ili ne! Ona njemu ne pripada, jedino da zajedno prime islam u isto vrijeme, i obratno. Ako bi oženjeni čovjek primio islam, a oženjen je mušrikinjom, njegov brak momentalno postaje nevažećim od vremena njegovog ulaska u islam, makar ona prihvatila islam nakon njega za koliko treptaj oka (ovo ne važi za ženu kitabijku).

Ovo je stav jedne skupine tabi’ina i jednog dijela pripadnika Zahirija, a bilježi se i od Džabira b. Abdullaha, Abdullaha b. Abbasa, Hammada b. Zejda, Hakema b. Ujejne, Seid b. Džubejra, Omera b. Abdul-Aziza, Hasana el-Basrije, Adijj b. Adijja, Katade i Šahija.

2. Raskid braka ako muž odbije prihvatiti islam.

Kada jedno prihvati islam prije drugog – ako su unutar islamskog svijeta (darul-islam), onda se nudi prihvatanje islama onome ko to nije učinio, pa ako prihvati ostaju u svome braku, a ako odbije – onda dolazi do razvoda braka i ne čeka se istek iddeta (3 mjesečna pranja)!

Ovog je stava imam Ebu Hanife rhm..

3. Raskid braka nakon isteka Iddeta žene koja je imala bračni odnos sa mužem.

Ako žena prihvati islam a muž to ne učini – ako se to dogodi prije bračnog odnosa, raskida se brak, a ako se dogodi poslije, onda ostaju u braku – ako muž prihvati islam u toku njenog iddeta, a ako on ne prihvati islam nakon isteka iddeta, onda se ona razvodi od njega. Ako muž prihvati islam, a ona to ne učini, nudi joj se da uđe u islam, pa ako prihvati – ostaju u braku, a ako odbije – raskida se brak odmah nakon njenog odbijanja, bez obzira na to je li to bilo prije stupanja u bračni odnos ili poslije!

Ovog je stava imam Malik rhm..

4. Suprotno trećem stavu.

Ako ona postane muslimanka prije muža razvod braka nastupa odmah, a ako on postane musliman prije nje i ona prihvati islam u periodu iddeta (iščeka), ona i dalje ostaje njegovom ženom, a ako ona to ne učini, razvod braka nastupa nakon isteka njenog iddeta.

Ovog je stava Ibnu Šubrume rhm..

5. Iddet-priček, je oboma odrednica.

Ako jedno od njih postane musliman prije drugoga – ako se to desilo prije stupanja u bračni odnos braka nema, a ako se to desilo poslije stupanja u bračni odnos, pa ono drugo prihvati islam u toku iddeta, ostaje se u braku, a ako iddet istekne, a ono drugo ne prihvati islam – brak se raskida.

Ovog stava su: Evza’i, Zuhri, Lejs, Ahmed, Šafija i Ishak b. Rahivejh.

6. Žena čeka i ostaje u braku, pa makar proboravila godine, ako to ona izabere.

Allahov Poslanik s.a.w.s., nije nikada (prisilno), razveo muža i ženu, ako je jedno od njih dvoje prihvatilo islam prije drugoga, niti na jednom mjestu, niti je ikada spomenuo da postoji razlika između perioda prije isteka iddeta i poslije iddeta, niti je bilo koju ženu ispitivao za njen iddet, i ako je većina njih primalo islam nakon perioda u kome se iddet mogao završiti – naravno uz zabranu imanja bračnog odnosa između njih dvoje.

Ovog je stava šejhul-islam Ibnu Tejmijje i hafiz Ibnul-Kajjim rhm..

7. On polaže više prava na nju sve dok ona ne napusti (hidžra), svoje mjesto boravka.

Ovog je stava Ali b. Ebi Talib r.a..

8. Oni su u braku sve dok ih vladar ne razvede.

Ovog je stava imam Zuhri rhm..

9. Ostaje kod njega, ali im se zabranjuje bračni odnos.

Ovog stava je bio imam el-Neha’i rhm..

U globalu se svi ovi stavovi mogu svesti na dva stava:

1. Stav onih koji požuruju razvod takvog braka, i oni svoje mišljenje temelje na sljedećem: „O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo, pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kad im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama – a Allah sve zna i mudar je.“ (el-Mumtehina, 10.)

2. Stav onih koji ne požuruju razvod takvog braka, koji kažu: Ovaj ajet dozvoljava muhadžirki da se odrekne svoga muža koji nije prihvatio islam i da se može nakon njega udati, ali joj isti ovaj ajet dozvoljava i to da može čekati svoga muža da prihvati islam, a muslimanima je zabranjeno da je silom vrate natrag i ako imaju sklopljen ugovor sa mušricima o povraćaju muslimana natrag. Jedno drugome su zabranjeni u bračnom odnosu, ali muslimanka opet ima pravo čekati ga da prihvati islam. Ako se muhadžirke odreknu svojih muževa – dozvoljeno je zaprositi ih i oženiti, nakon isteka njihova iddeta i nakon njihovoga odabira, i obratno, čovjek može čekati svoju ženu-mušrikinju sve dok ne postane muslimanka, samo što se on u ovakvoj situaciji neće smatrati njenim mužem, jer ona-mušrikinja, nakon isteka svoga iddeta, može slobodno da se uda za drugoga. Iddet je samo uslov da bi se sačuvalo očinstvo prvoga muža, ako se slučajno odabrao raskid braka. U svakom slučaju, bračni ugovor traje, ako muslimanka to hoće, naravno bez mogućnosti stupanja u bračni kontakt i odnos sa mužem nemuslimanom!

P.S.: Kategorički je haram i ni jedan fakih i učenjak nije rekao da je muslimanki dozvoljeno da se uda za nemuslimana! Ovdje, u ovome tekstu, je riječ o udatoj nemuslimanki koja kao takva prihvati islam – šta joj je kasnije činiti, mada su učenjaci tkđ. stava da sama udadba muslimanke za nemuslimana nije djelo koje izvodi iz vjere ali jeste veliki i teški grijeh koji je lahko može izvesti iz islama: „…ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao. Oni zovu u džehennem, a Allah, voljom Svojom, nudi džennet i oprost, i objašnjava ljudima dokaze Svoje, da bi razmislili!“ (el-Bekara, 221.)

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm.
Za više detalja pogledati:
„Kako biti musliman na zapadu“, str.122-146., Libris.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/