Kada čovjek dođe pred nečija vrata, pokucat će i okrenuti se na desnu ili na lijevu stranu, a neće stojati licem prema vratima, jer tako može vidjeti u tuđoj kući ono što mu nije dopušteno vidjeti. Neki je čovjek došao kod Poslanika, ﷺ, i stao prema vratima tražeći dopuštenje za ulazak. Poslanik, ﷺ, reče mu: “Okreni se bočno desno ili lijevo; dopuštenje za ulazak traži se zbog pogleda.” (Ebu Davud, 4/346/5174, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihu Suneni Ebi Davud, 3/269.)

Kada bi došao nekome pred vrata, Resulullah, ﷺ, ne bi stojao prema njima, već bi se okrenuo bočno na lijevu ili na desnu stranu. (Ebu Davud, 4/349/5186, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 2/849-850.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Kada je riječ o ustajanju pred ljudima, islamski učenjaci imaju dva mišljenja. Neki to zabranjuju, a neki, opet, dopuštaju. Oni koji to zabranjuju svoj stav dokazuju sljedećim argumentima.

1. Muavija b. Ebu Sufijan prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Ko priželjkuje da mu ljudi ustaju, neka sebi pripremi mjesto u Vatri.” (Tirmizi, Ahmed, Begavi, 12/295/3330, i Ibn Nedždžar, u djelu Zejlu tarihi Bagdad, 20/101. Ovo su predanje vjerodostojnim ocijenili: Munziri, Ibnul-Kajjim i Albani, a dobrim sljedeći muhaddisi: Tirmizi i Nevevi. Vidjeti: Šerhus-sunna, 12/295, Mugnil-esfar, 2/256 – El-Ihja, Tehzibus-sunen, 14/85, Tuhfetul-ahvezi, 8/24, i Sahihut-tergib, 3/31.)

2. Enes b. Malik pripovijedao je: “Niko nije bio draži ashabima od Poslanika, ﷺ, ali kada bi ga vidjeli, nisu mu ustajali, znajući da on to prezire.” (Tirmizi, Ahmed, Ebu Ja’la, 3/321-322/3772, i Bejheki, u djelu Šuabul-iman, 6/469/8936. Imam Tirmizi, Ibnul-Kajjim i Albani ovo predanje smatraju ispravnim. Vidjeti: Tehzibus-sunen, 14/85, Tuhfetul-ahvezi, 8/23, i Es-Silsiletus-sahiha, 1/698.)

3. Neposredno pred hidžru, Poslanik, ﷺ, ušao je kod Ebu Bekra dok je sjedio na krevetu, pa se Ebu Bekr pomjerio da bi Poslanik, ﷺ, mogao sjesti. (Vidjeti: Tarihut-Taberi, 1/569.) Ibn Hadždž Maliki napominje: “Pogledaj, Allah nam se smilovao: Ebu Bekr se pomjerio da bi Poslanik, ﷺ, sjeo, a nije mu ustao, mada ga je najviše poštovao, cijenio i volio.” (Vidjeti: El-Medhal, 1/187, i Medžmu’ul-fetava, 1/258.)

Muavija b. Ebu Sufjan govorio je: “Nemoj ustajati nikome kada dođe, a ni mrtvom kada ga pronesu.” (Hinnad, u djelu Ez-Zuhd, 2/428.)

Omer b. Abdulaziz govorio je: “Kada me vidite, ne ustajte, već se sabijte i napravite mi mjesta.” (Ibn Asakir, u djelu Tarihu Dimešk, 19/170/2. Preuzeto iz djela Es-Silsiletus-sahiha, 1/696.)

Kada je Mehdi b. Mensur (jedan halifa) ušao u Poslanikovu, ﷺ, džamiju, svi su mu ustali osim Ibn Ebu Zi’ba. Musejjib b. Zuhejr reče mu: “Ustani, ovo je vladar pravovjernih!” Ibn Ebu Zi’b odgovori: “Ljudi ustaju pred Gospodarom svjetova!” Na to Mehdi reče: “Pusti ga, jeza me podilazi od tih njegovih riječi.” (Vidjeti: Tarihu Bagdad, 3/99-100, Tehzibul-kemal, 6/407, i Sijeru ealamin-nubela, 7/143.)

Halifa Ebu Džafer Mensur došao je jašući pa su mu ustali svi ljudi osim Feredža b. Fudale. Halifa se razljutio, pozvao ga i pitao zašto nije ustao kada ga je vidio, a Feredž mu odgovori: “Strahovao sam da će me Allah pitati zašto sam ustao, a tebe zašto si bio zadovoljan mojim ustajanjem; ustajanje je prezirao Poslanik, ﷺ.” Mensur tada zaplaka, postavi Feredža pored sebe i ispuni mu neke njegove potrebe. (Vidjeti: Tarihu Bagdad, 12/390, i Tehzibul-kemal, 6/22-23.)

Halifa Muvekkil pozvao je neke učenjake u goste, a kada se pojavio, svi su ustali osim Ahmeda b. Gajlana Malikija. Muvekkil je pitao prisutne zašto Ahmed nije ustao pa su kazali da ima slab vid i da nije primijetio halifin dolazak. Kada je to čuo Ahmed b. Gajlan, reče: “Nikako, vladaru pravovjernih! Ja dobro vidim, ali sam te htio poštedjeti Allahove kazne. Naime, Poslanik, ﷺ, rekao je: ’Ko priželjkuje da mu ljudi ustaju, neka sebi pripremi mjesto u Vatri.’”Muvekkil tada priđe Ahmedu i sjede pored njega. (Ebu Bekr Dineveri, u djelu El-Mudžalese, 1/176.)

Imam Malik, Ahmed, Ibn Tejmijje i neki drugi učenjaci kažu da je ustajanje pred nekim zabranjeno. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 27/56, El-Medhal, 1/187, i Sijeru ealamin-nubela, 13/140.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje rekao je: “Ashabi nisu običavali ustajati pred Poslanikom, ﷺ, kad god ga vide (…) A kada jer riječ o ustajanju putniku kada se vrati s puta s namjerom dočeka, to se smatra pohvalnim djelom.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 1/258.)

Islamski učenjaci koji dopuštaju ustajanje pred ljudima svoj stav dokazuju sljedećim dokazima.

1. Ebu Seid Hudri prenosi da je Poslanik, ﷺ, nakon presude Benu Kurejzi tražio Sa‘da b. Muaza. Kada se pojavio jašući, Poslanik, ﷺ, rekao je ensarijama: “Ustanite vašem velikanu!” (Buharija i Muslim.) Imam Muslim izjavio je: “Ne znam da postoji vjerodostojniji hadis kada se radi o ustajanju pred drugom osobom od ovog hadisa. Ovo je ustajanje iz dobročinstva, a ne iz pretjeranog poštivanja.” (Bejheki, u djelu El-Medhal, 2/202.) Imam Nevevi tvrdi da su Buharija, Muslim i Ebu Davud dokazivali ovim hadisom da je ustajanje pred drugim čovjekom dopušteno. (Vidjeti: Fethul-Bari, 11/54.)

Imam Bejheki na osnovu ovog hadisa naslovio je poglavlje: Ustajanje pred prijateljem iz poštovanja i dobročinstva. (Vidjeti: Šuabul-iman, 6/466. A sličnu je cjelinu naslovio u djelima El-Adab, str. 190, i El-Medhal, 2/200.) Većina islamskih učenjaka smatra da nije pokuđeno ustati pred osobom, ako je motiv ustajanja poštivanje i dobročinstvo. (Vidjeti: El-Minhadž, 12/75.) Ovo mišljenje, između ostalih, odabrali su: Ebu Sulejman Hattabi, Ibn Bettal, Begavi, Nevevi, Ibn Hadžer i kadija Ijad. (Vidjeti: Mealimus-sunen, 4/144, Šerhus-sunna, 12/295, El-Mufhim, 3/592, Šerhu sahihil-Buhari, 9/43, od Ibn Bettala, El-Minhadž, 12/75, Umdetul-Kari, 22/251, i Fethul-Bari, 11/56.)

Neki učenjaci tvrde da ashabi nisu ustali iz poštivanja, već da pomognu Sa‘du da sjaše, a to jasno stoji  u drugoj verziji hadisa: ”Ustanite vašem velikanu i pomozite mu da sjaše!” (Ibn Hibban i Ahmed, 6/141/25140. Ibn Hadžer i Albani ovu verziju smatraju dobrom. Vidjeti: Fethul-Bari, 11/53, Medžmeuz-zevaid, 6/138 i Es-Silsiletus-sahiha, 1/143-145.)

2. Prenosi se da je Poslanik, ﷺ, ustajao Fatimi, radijallahu anha, kada bi došla kod njega, i da bi ona ustajala Poslaniku, ﷺ, kada bi došao kod nje. (Tirmizi i Ebu Davud, 4/356-357/5217, sa ispravnim lancem prenosilaca.)

Imam Šafija prošao je jašući pored imama Ahmeda, a kada ga je vidio, imam Ahmed pohrlio mu je u susret i pratio ga sve dok se nije udaljio. Kada se nakon izvjesnog vremena vratio, rekao je: “Ko želi naučiti pravo neka slijedi Šafiju, makar hodao iza njegove mazge.” (Vidjeti: Hil’ijetul-evlija, 9/99, Sijeru ealamin-nubela, 10/86-87, i Bejheki, u djelu Menakibuš-Šafi, 2/252-253.)

Ebu Bekr Mervezi vidio je Hadždžadža b. Šaira, a Hadždžadž je služio imama Ahmeda i poštivao ga. Ustao mu je i rekao: “Neka je mir na slugu iskrenih robova.” (Ebu Nuajm, u djelu Hil’ijetul-evlija, 9/173.)

Postoje brojni drugi argumenti koji ukazuju da je ustajanje pred drugim ljudima dopušteno, ali je njihova autentičnost diskutabilna, pa ih nećemo ni spomenuti na ovom mjestu.

Prioritetnije mišljenje

Imamo vjerodostojne, ali naoko oprečne dokaze koje moramo uskladiti. Ta je oprečnost, kako rekosmo, prividna, jer nemoguće je da vjerodostojni hadisi budu u koliziji jedni s drugima. Naime, kada je riječ o zabrani ustajanja pred drugim ljudima, ona se odnosi na sljedeće slučajeve:

a) Kada osoba voli da joj neko ustaje iz počasti, takvoj osobi nije dopušteno ustati po mišljenju svih učenjaka, jer se taj postupak jasno kosi s Muavijinim i Enesovim predanjem;
b) da ne postoji nikakva potreba za ustajanjem;
c) ustajanje oholnicima i tiranima;
d) ako se ustajanje shvati kao obaveza; i
e) ustajanje nevjerniku ili velikom grješniku.

Ako postoji opravdan razlog za ustajanjem pred osobom kao poštivanje učenog ili pobožnog, iz dobročinstva ili uvažavanja, tada nema smetnje.

Ebu Velid b. Rušd ustajanje pred drugim ljudima dijeli na četiri vrste: prvo, ustanje nekome zbog njegove oholosti, i ova vrsta ustajanja je strogo zabranjena; drugo, ustajanje ne zbog njegove oholosti, ali postoji bojazan da bi se vremenom mogao uzoholiti zbog toga; i ustajanje u ovom slučaju pokuđeno je; treće, ustajanje iz dobročinstva i poštivanja, a on ne očekuje niti voli da mu se ustaje, i to je u ovom slučaju dopušteno; i, četvrto, ustajanje putniku kada se vrati s puta, odnosno ustajanje u nekakvom veselju zbog čestitanja, odnosno u žalosti zbog izražavanja saučešća, i ovo ustajanje je pohvalno (mendub). (Vidjeti: Fethul-Bari, 11/54, i Umdetul-kari, 22/252.)

Prema tome, nema smetnje ustati učenom čovjeku iz poštovanja prema materiji koju posjeduje, starijoj osobi, žena mužu i sl., uzimajući u obzir prethodno spomenuta pravila. Ako čovjek zna da će u određenim situacijama neustajanjem izazvati veće zlo, tada nema problema u tome da ustane. (Vidjeti: Fethul-Bari, 11/56.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Najbolje da djeca počnu učiti Kur’an napamet od četvrte ili pete godine, mada neka djeca mogu početi i prije toga, ovisno o umnim mogućnostima. Neki ispravni prethodnici smatrali su da nema smetnje u tome da se dijete počne poučavati Kur’anu kada navrši tri godine. (Vidjeti: El-Kifaja, str. 64.) Ibrahim b. Seid Dževheri govorio je: “Vidio sam dječačića od četiri godine: dovodili bi ga kod halife Memuna pa bi učio Kur’an pred njim; a kada bi ogladnio, plakao je.” (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 12/150, i El-Kifaja, str. 64.)

Svevišnji Allah olakšao je pamćenje Kur’ana, pa neispravno je djecu oslobađati te odgojne obaveze pod izgovorom da teško pamte. Istina, među djecom postoji razlika, ali svako dijete može zapamtiti nekoliko odlomaka Kur’ana, neka djeca više a neka  manje. Predškolsko vrijeme idealna je prilika koja se treba iskoristiti, jer polazak u školu povlači za sobom druge obaveze. U svakom slučaju pamćenje Kur’ana kod djece uveliko se razlikuje od pamćenja kod odraslih. Govoreći o pamćenju Kur’ana mladih, imam Katade rekao je: “Pamćenje u mladosti je kao urezivanje u kamen.” (Ibn Sa‘d, u djelu Et-Tabekat, 7/171.)

Hasan Basri rekao je: “Učenje u mladosti je kao uklesavanje u kamen.” (Bejheki, u djelu El-Medhal, 2/160/640.) Ove se riječi navode u jednom hadisu čija je vjerodostojnost diskutabilna. Gotovo da nećemo naći učenjaka prvih, ali i potonjih generacija a da nije naučio Kur’an u ranoj mladosti. U vjerodostojnom predanju navodi se da je Ibn Abbas rekao: “Pitajte me o tefsiru, jer sam zapamtio Kur’an u ranoj mladosti.” (Vidjeti: Fethul-Bari, 9/84.) Kadija Abdullah Ebu Muhammed Asbehani, poznat kao Ibnul-Lebbab, zapamtio je Kur’an u petoj godini. (Vidjeti: Tarihu Bagdad, 10/143, El-Kifaja, str. 64-65, od Hatiba Bagdadija, i Sijeru ealamin-nubela, 12/150 i 17/654.) Kadija Ebu Bekr Merestan zapamtio je Kur’an kada je imao sedam godina. (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 20/26.)

Imam Šafija rekao je: “Zapamtio sam Kur’an sa sedam godina, a Malikovu El-Muvettu kada sam imao deset godina.” (Vidjeti: Tarihu Bagdad, 2/60, Sijeru ealamin-nubela, 10/11.) Dijete treba forsirati na pamćenje tekstova u mladosti, a na njihovo razumijevanje u kasnijem periodu, jer se u mladosti lakše pamti, a u zrelijoj dobi lakše razumijeva, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović