Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Je li dozvoljeno donijeti početni tekbir prije imama?
Primijetio sam da mnogo ljudi kada klanjaju u džematu donesu početni tekbir (izgovore "Allahu ekber") prije imama. Njihov namaz je neispravan po koncenzusu učenjaka. To je isto kao da nisu nikako klanjali. Ako se desi da imam kaže "Allaaaaahu ekber", pa oduži sa tekbirom, neki počnu sa tekbirom nakoviše
Primijetio sam da mnogo ljudi kada klanjaju u džematu donesu početni tekbir (izgovore “Allahu ekber”) prije imama. Njihov namaz je neispravan po koncenzusu učenjaka. To je isto kao da nisu nikako klanjali.
Ako se desi da imam kaže “Allaaaaahu ekber”, pa oduži sa tekbirom, neki počnu sa tekbirom nakon imama, ali završe sa riječima “ekber” prije imama. Kod većine učenjaka i njihov namaz je neispravan kao i u prethodnom slučaju.
Zato nemojte žuriti sa početnim tekbirom kada klanjate u džematu.
Najlakše je da sačekate da čujete “r” od “ekber” pa tek onda vi donesite početni tekbir. Tako sigurno nećete pogriješiti.
Preuzeto sa zvaničnog Facebook profila dr. Rusmir Čoković
https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=3322327327878946&id=100003051343501
Vidi manjeKako je Allahov Poslanik obavio hadž?
Svaki vjernik koji se iskreno, radi Allaha, uputi na hadž, želi da ovaj obred obavi propisno. Slično namazu, osim općih smjernica, u Kur’anu nije podrobno opisan način obavljanja hadža. No, budući da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, taj koji je u djelo pretočio kur’anske smjernice,više
Svaki vjernik koji se iskreno, radi Allaha, uputi na hadž, želi da ovaj obred obavi propisno.
Slično namazu, osim općih smjernica, u Kur’anu nije podrobno opisan način obavljanja hadža. No, budući da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, taj koji je u djelo pretočio kur’anske smjernice, onda, kao i u namazu, gledamo na koji je način on obavio hadž kako bismo, slijedeći njega u tome, ispravno postupali. Na to nas je uputio Božiji Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, kada je rekao: “Uzmite od mene način kako se obavljaju obredi hadža.”[1]
Iako je veoma teško obaviti hadž bez vodiča, ipak je neophodno da hodočasnik poznaje način obavljanja ovog obreda i da razumije njegove osnovne propise.
Mnogo je hadisa u kojima se opisuju obredi hadža, ali za jedan od njih, s obzirom na njegov sadržaj, može se reći da je najobuhvatniji, a to je poznati hadis koji bilježi imam Muslim u svojoj zbirci vjerodostojnih hadisa, a u kojem ashab Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, opisuje hadž[2] Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam[3]:
“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostao je u Medini devet godina (nakon hidžre) a da nije obavio hadž. Desete godine oglasio je ljudima da će te godine obaviti hadž, tako da je u Medinu došlo mnogo ljudi i svaki od njih nastojao je da slijedi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da obavi hadžske obrede povodeći se za njim.
Krenuli smo sa Poslanikom [nakon što je pustio kosu, stavio po njoj ulja i obukao izar i ogrtač, a tako su postupili i njegovi ashabi][4] i kada smo stigli do Zul-Hulejfe,Esma bint Umejs rodila je Muhammeda, sina Ebu Bekrovog, te je poslala nekoga da upita Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako će dalje postupiti, a on je rekao: ‘Okupaj se, poveži se odjećom i zanijeti ulazak u obrede hadža.’
Nakon toga, Božiji Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, klanjao je u mesdžidu [tu je podigao glas izgovarajući telbijju][5], a onda je uzjahao Kasvu. Kad je njegova deva stigla na ravnicu kod (mjesta) Bejda, pogledao sam i dokle mi pogled dopire i ispred njega (tj. Poslanika) vidio sam jahače i pješake, a s njegove desne i lijeve strane prizor je bio isti, a i iza njega. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je okružen nama i tada mu je objavljivan Kur’an i on je znao njegovo značenje. Sve što je radio, radili smo i mi. Počeo je hadžske obrede izgovarajući telbijju: ‘Odazivam Ti se, Allahu, odazivam! Odazivam Ti se, Ti nemaš nikakvog sudruga, odazivam Ti se! Doista, sva pohvala i sve blagodati Tebi pripadaju, i vlast, Ti nemaš nikakvog sudruga!’
Ljudi su izgovarali telbijju onako kako su to dotad običavali činiti, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije prigovarao njihovoj telbijji.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano je izgovarao (svoju) telbijju…”
Džabir dalje kazuje: “Zanijetili smo hadžske obrede i nismo ništa znali za umru (da je propisana u mjesecima hadža).
Kada smo s njim došli do Kabe [uzimanje abdesta bilo je prvo što je uradio kada je došao][6], dotakao je Crni kamen, pa je [otkrivši desno rame][7] užurbanim hodom obišao oko nje tri puta, a običnim hodom ostala četiri puta [nije dodirivao ništa osim jemenskog ugla i ugla gdje se nalazi Crni kamen][8]. [Između njih je govorio: ‘Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u Ognju!’][9].
Zatim je kroz gužvu došao do Mekamu Ibrahima i proučio ‘Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza kojeg ćete molitvu obavljati!’ (El-Bekara, 125), a Mekamu Ibrahim bio je između njega i Kabe. Na dva rekata koja je klanjao kod Mekamu Ibrahima proučio je: ‘Reci: On je Allah – Jedan!’ (El-Ihlas), i: ‘Reci: ‘O, vi nevjernici…’ (El-Kafirun).
Kada je klanjao dva rekata, vratio se do Crnog kamena i dotakao ga [I više se nije približio Kabi dok se nije vratio sa Arefata na dan Bajrama][10], a potom je izašao na vrata i uputio se prema Safi učeći: ‘Safa i Merva su Allahova časna mjesta’[11], a zatim je rekao: ‘Počinjem (sa‘j) s mjesta odakle je Allah počeo (u Svom Govoru).’ Počeo je sa‘j od Safe na koju se popeo toliko da je mogao vidjeti Kabu, okrenuo se prema Kibli i, nakon što je proučio tehlil (la ilahe illallah) i tekbir (Allahu ekber), rekao je: ‘Nema boga osim Allaha Jedinog, koji nema sudruga, Njemu pripada sva Vlast i sva pohvala i On sve može! Nema boga osim Allaha Jedinog, ispunio je Svoje obećanje i pomogao je Svoga roba, i sâm je porazio saveznike.’ U međuvremenu je dovio i sve to ponovio je tri puta. Zatim se zaputio prema Mervi i kada je stigao u srednji dio doline, potrčao je, a onda se počeo penjati običnim hodom dok nije došao do Merve. Na Mervi je uradio isto što je uradio i na Safi. Kada je završio sa‘j na Mervi, rekao je: ‘Da nisam već ovako uradio kako sam uradio, ne bih sa sobom poveo hedj – kurban, i učinio bih da mi ovo bude umra. Stoga, onaj ko sa sobom nije poveo hedj – kurban, neka se oslobodi ihrama i neka mu ovo bude umra.’
Tada je ustao Suraka b. Malik b. Džu’šum i upitao: ‘O, Allahov Poslaniče, je li to samo (važi) ove godine ili stalno?’, a Božiji Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, isprepleo je prste i rekao: ‘Umra je ušla u (sastav) hadža (tj. može se obavljati u mjesecima hadža)’, ponovivši to dva puta, a zatim je rekao: ‘Ne, nije samo sada, već zauvijek.’
Alija, radijallahu anhu, došao je iz Jemena vodeći deve Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vidio je da se Fatima, radijallahu anha, oslobodila ihrama i da je obukla odjeću u boji, pa je to osudio, a ona mu reče: ‘Doista mi je moj otac ovo naredio.’ Alija je u Iraku govorio: ‘Otišao sam Božijem Poslaniku, alejhis-salatu ves-selam, ljutit na Fatimu zbog onoga što je uradila i upitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o onome što je ona spomenula da joj je rekao, te sam mu rekao da sam osudio ono što je uradila.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: – Istinu je rekla! Istinu je rekla! Šta si ti rekao kad si zanijetio hadž?, a Alija odgovori: ‘Rekao sam: O, Allahu, ja Ti se odazivam onako kako Ti se odaziva Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem (tj. počinjem obred onako kako počinje Poslanik).’ Na to mu Poslanik reče: ‘Ja imam hedj – kurban, pa ti se nemoj oslobađati ihrama.’”
Džabir dalje kazuje: “Ukupan broj kurbana, zajedno sa onima koje je Alija, radijallahu anhu, doveo iz Jemena i sa onima koji su bili uz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iznosio je stotinu.
Svi ljudi oslobodili su se ihrama i skratili kosu, osim Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i onih koji su sa sobom poveli hedje – kurbane.
Kad je došao dan tervijje (osmi dan zul-hidžeta), uputili su se prema Mini i podignutim glasom izgovarali telbijju (nijeteći ulazak u) hadžske obrede. Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, jahao je devu i došao do Mine gdje je klanjao podne, ikindiju, akšam, jaciju i sabah-namaz.
Ostao je još malo dok sunce nije izašlo i naredio je da mu se na Nemiri (do Arefata) postavi šator od kože. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo je, a Kurejševići nisu sumnjali da će stati na Mešaril-haramu (brdu na Muzdelifi) gdje su i oni boravili u džahilijetu, ali Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastavio se kretati sve dok nije došao do Arefata gdje je zatekao postavljen šator na Nemiri, pa je tu i odsjeo.
Na tom mjestu ostao je dok sunce nije izašlo iz zenita (kad nastupa podne) i tada je naredio da mu dovedu devu koja se zvala Kasva. Kada su je doveli, krenuo je i došavši do do srednjeg dijela doline, zaustavio se i na tom mjestu ljudima održao hutbu u kojoj je rekao: ‘Vaši životi i vaši imeci uistinu su sveti kao što je svet ovaj vaš dan, u ovom vašem mjesecu, u ovom vašem mjestu. Zar nisam dokinuo paganske običaje? Doista prva krvarina koju poništavam jeste naša krvarina (traženje odmazde za Ibn Rebia b. El-Harisa koji je bio dojen u plemenu Benu Sa‘d pa ga je ubilo pleme Huzejl). I doista, prva kamata koju poništavam jeste naša kamata, kamata Abbasa b. El-Muttaliba; ona je u potpunosti poništena. Bojte se Allaha kada su u pitanju vaše žene! Vi ste se njima oženili uz Allahovu garanciju i, Allahovom riječju, postale vam dozvoljene za spolni odnos. Vi, kada je o njima riječ, imate pravo da od njih zahtijevate da u vaše kuće ne puštaju nikoga s kime niste zadovoljni, pa ako to ipak urade, blago ih udarite. Njihovo pravo jeste da ih hranite i oblačite u skladu sa vašim mogućnostima. Ostavljam vam nešto, pa ako se toga budete čvrsto držali, nećete zalutati: Allahovu Knjigu. Vi ćete biti pitani o meni pa šta ćete reći?’ Oni rekoše: ‘Svjedočimo da si dostavio, da si ispunio zadato i da si pojasnio.’ Tada je Poslanik podigao svoj kažiprst prema nebesima i, pokazujući prema ljudima, rekao: ‘O, Allahu, budi svjedok! O, Allahu, budi svjedok!’, ponavljajući to tri puta.
Zatim je (Bilal) proučio ezan, a potom ikamet, pa je klanjao podne, a onda je proučen ikamet, pa je klanjao ikindiju, a između ova dva namaza nije ništa klanjao (od dobrovoljnih namaza).
Nakon toga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzjahao je devu i išao sve dok nije došao do Arefata (kod Brda milosti). Stomak svoje deve Kasve okrenuo je prema stijenama, a put kojim idu pješaci bio je ispred njega, te se okrenuo prema Kibli i ostao na tom mjestu (sjedeci na devi i doveci) sve dok sunce nije zašlo.
Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, stavio je Usamu b. Zejda iza sebe na jahalicu, a već je bio pritegao povodac Kasve toliko da je gotovo dodirivala njegovo sedlo (da ne bi išla brzo), a desnom je rukom pokazivao i govorio: ‘O, ljudi, budite smireni! Budite smireni!’ Svaki put kada bi došao do neke uzbrdice, malo bi joj popustio (uzde) dok se ne bi popela, i sve tako dok nije došao do Muzdelife gdje je klanjao akšam i jaciju sa jednim ezanom i dva ikameta, a između njih nije klanjao ništa (od dobrovoljnih namaza).
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potom je legao (da spava i tako je ostao) sve do zore. Kada se ukazala zora, klanjao je sabah-namaz sa jednim ezanom i ikametom.
Zatim je uzjahao Kasvu i išao sve dok nije došao do Mešaril-harama, okrenuo se prema Kibli, proučio dovu Allahu, učio je tekbir i tehlil te je tako ostao dok se nije dobro razdanilo, a onda je krenuo prije izlaska sunca stavljajući sa sobom na jahalicu Fadla b. Abbasa koji je bio čovjek lijepe kose, bijela i vedra lica.
Kada je krenuo, pored njega su užurbano prošle žene koje su bile na jahalicama, pa je Fadl počeo gledati u njih, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavi mu ruku na lice. Tada se Fadl okrenuo na drugu stranu da ih gleda, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa druge strane stavio svoju ruku na Fadlovo lice okrećući mu lice na drugu stranu.
[Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano je učio telbijju dok nije došao do džemreta.][12]
Kada je došao do sredine Muhassira (dolina između Muzdelife i Mine), požurio je, a zatim se zaputio srednjim putem koji vodi prema velikom džemretu. Došavši do džemreta koje se nalazi kod drveta, bacio je sedam malih kamenčića (koji stanu između palca i kažiprsta) izgovarajući tekbir prilikom bacanja svakog kamenčića. Bacao je iz sredine doline (tako da mu je Mina bila sa desne, a Meka sa lijeve strane).
Zatim je otišao na mjesto klanja gdje je svojom rukom zaklao trideset šest deva, a potom je to prepustio Aliji, radijallahu anhu, koji je zaklao što je preostalo i učinio ga je saučesnikom u svom hedju – kurbanu.Naredio je da se od svake deve uzme komad, stavi u lonac i skuha, pa su obojica jeli od tog mesa i pili mesnu čorbu.
[Obrijao je glavu.][13] [I Aiša mu je stavila miris.][14]
Potom je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzjahao devu i išao sve dok nije došao do Kabe i učinio tavaf, i u Meki je klanjao podne. Prišao je članovima plemena Benu Abdulmuttaliba koji su pojili ljude zemzemom, pa je rekao: ‘(Izvlačite vodu) i pojite hadžije, sinovi Abdulmuttalibovi! Da se ne bojim da će vam to ljudi preuzeti, i ja bih (izvlačio) s vama i pojio hadžije!’ Tada su mu dali jednu posudu iz koje se napio zemzema.”[15]
[Zatim se vratio na Minu i na njoj boravio (po noći) u danima tešrika (11.–13. zul-hidžeta), bacao je kamenčiće na džemreta kada je sunce krenulo prema zapadu, na svako džemre bacio je sedam kamenčića i prilikom svakog bacanja izgovorio bi: “Allahu ekber”, stajao je kod prvog i drugog džemreta i dugo i usrdno učio dovu (podignutih ruku okrenut prema Meki), i bacao je kamenčiće na treće džemre, ali se nije zadržao kod njega][16].
Posljednje što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio hadžiji da obavi prije napuštanja Meke jeste oproštajni tavaf. Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: “Ljudima je naređeno da im posljednji od obreda bude tavaf, osim što su te obaveze oslobođene žene u menstrualnom ciklusu.”[17]
Molim Uzvišenog Allaha da hadžije ispravno obave hadž i da im ga primi, da nam svima oprosti grijehe i uvede nas u Džennet!
(minber.ba 21.09.2014.)
[1] Hadis bilježi Muslim, br. 1297, od Džabira b. Abdullaha, r. a.
[2] U ovom hadisu nije spomenuto nekoliko Poslanikovih postupaka tokom obavljanja hadža, a koje je važno navesti, tako da sam ih izdvojio i naveo u uglastim zagradama u okviru teksta hadisa koji prenosi Džabir.
[3] Muslim, Sahih, br. 1218.
[4] Hadis bilježi Buhari, br. 1545, od Abdullaha b. Abbasa, r. a.
[5] Hadis bilježe Buhari, br. 1541, i Muslim, br. 1186, od Abdullaha b. Omera, r. a.
[6] Hadis bilježe Buhari, br. 1641, i Muslim, br. 1235, od Aiše, r. a.
[7] Hadis bilježe Ebu Davud, br. 1883, i Tirmizi, br. 859, od Ja‘le b. Umejja, r. a. Tirmizi kaže da je ovaj hadis hasen-sahih (dobar-vjerodostojan), a šejh Albani u svojoj knjizi Sahih Ebi Davud, 6/133, br. 1645, ocijenio je da je hasen – dobar.
[8] Hadis bilježi Muslim, br. 1269, od Ibn Abbasa, r. a.
[9] Hadis bilježi Ebu Davud, br. 1892, od Abdullaha b. Es-Saiba, r. a. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejma, navodeći ga u svom Sahihu, 4/215, br. 2721, Ibn Hibban, navodeći ga u svom Sahihu, 9/134, br. 3826, i Hakim, navodeći ga u svom El-Mustedreku, 1/455, i kaže da ispunjava uvjete imama Muslima, a šejh Albani u svojoj knjizi Sahih Ebi Davud, 6/141, br. 1653, ocijenio je da je hasen – dobar.
[10] Hadis bilježi Buhari, br. 1625, od Abdullaha b. Omera, r. a.
[11] El-Bekara, 158.
[12] Hadis bilježi Buhari, br. 1686, od Abdullaha b. Abbasa, r. a.
[13] Pogledati hadis Abdullaha b. Amra, r. a., koji bilježe Buhari, br. 1736, i Muslim, br. 1306.
[14] Hadis bilježe Buhari, br. 1754, i Muslim, br. 1189, od Aiše, r. a.
[15] Ovdje je kraj hadisa koji prenosi Džabir, r. a.
[16] Hadis bilježi Ebu Davud, br. 1973, od Aiše, r. a. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejma, navodeći ga u svom Sahihu, 4/311, br. 2956, Ibn Hibban, navodeći ga u svom Sahihu, 9/180, br. 3868, i Hakim, navodeći ga u svom El-Mustedreku, 1/477, a takvim ga je ocijenio i šejh Albani u svom djelu Sahih Ebi Davud, 6/213, br. 1722.
[17] Hadis bilježi Buhari, br. 1755.
Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Vidi manjePreuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com
Na koji način treba učiti tj. sticati znanje?
Etika učenja Vjernika ništa ne može uzdići, u bilo kojem pogledu, kao korisno znanje: “Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. A Allah dobro zna ono što radite.” (Mudžadela, 11) Kada se u Kur’anu i sunnetu spominju znanje i učenjaci, podrazumijeva seviše
Etika učenja
Vjernika ništa ne može uzdići, u bilo kojem pogledu, kao korisno znanje: “Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. A Allah dobro zna ono što radite.” (Mudžadela, 11) Kada se u Kur’anu i sunnetu spominju znanje i učenjaci, podrazumijeva se islamsko, šerijatsko znanje i islamski učenjaci.
Jedan od preduvjeta uspješnog učenja jeste poznavanje etike koje se treba pridržavati da bi učenje bilo plodotvornije, a njene osnove jesu sljedećih deset principa:
1. Učenik koji želi da uči / stječe znanje najprije mora očistiti svoje srce.
Srce treba očistiti od dviju negativnosti: od prljavštine sumnji u pogledu vjerovanja i od prljavštine strasti. Srce je za znanje poput posude: što je posuda čistija i prostranija, to može prihvatiti više znanja.
Ako se čovjek stidi da mu ljudi vide prljavštinu na odjeći, kako se onda treba stidjeti Allaha da mu On vidi u srcu prljavštine!? Rekao je Allahov Poslanik: “Allah ne gleda u vaša lica i vaša tijela, već gleda u vaša srca i vaša djela.” (Bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu)
2. Znanje je ibadet, a osnovni uvjet za primanje ibadeta jeste ispravna namjera koja se ogleda u sljedećem:
– da čovjek uči da bi postupao u skladu sa usvojenim znanjem,
– da uči s ciljem otklanjanja neznanja od sebe,
– da uči kako bi postao od onih koji čuvaju znanje,
– da uči da bi kasnije podučavao druge.
Tokom učenja učenik će ispravljati namjeru ako se pokvari i obnavljati je ukoliko se nije pokvarila.
3. Učenje je proces koji zahtijeva ulaganje truda, tako da učenik treba biti spreman da uloži napor na putu stjecanja znanja. Stoga će najprije moliti Allaha da ga uputi i da mu olakša: “I reci: ‘Gospodaru moj, Ti znanje moje povećaj!’” (Taha, 114) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je: “Allahu, daj mojoj duši bogobojaznost i učini je čistom jer Ti si onaj koji je najbolje može očistiti, Ti si njen Zaštitnik i Gospodar. Allahu, utječem Ti se od znanja koje ne koristi, od srca u kojem nema strahopoštovanja prema Tebi, od duše koja je nezasita i od dove na koju se ne odazivaš.” (Muslim, br. 2722, od Zejd b. Erkama, radijallahu anhu)
4. Učenik se mora odlikovati lijepim ponašanjem i čuvati se ružnog ponašanja.
Stjecatelj znanja naročito se mora paziti oholosti, čiji se početak ogleda u tome da čovjek ne postupa u skladu sa naučenim i da se voli hvaliti količinom naučenog i pročitanog.
Kaže Muhamed b. Sirin: “Ashabi su učili kako da se ponašaju isto kao što su učili znanje.”
Imam Malik je govorio: “Uči se lijepo ponašati prije nego što usvojiš nešto od znanja.”
5. Učiti treba postepeno, počinjući od važnijeg prije važnog. Allah nam kaže: “Oni koji ne vjeruju govore: ‘Trebalo je da mu Kur’an bude objavljen čitav, i to odjednom!’ A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i Mi ga sve ajet po ajet objavljujemo.” (Furkan, 32) Na putu stjecanja znanja potrebno je pokazati strpljivost kako prilikom slušanja predavanja, tako i prilikom učenja napamet, prilikom nastojanja da se razumije i u odnosu prema onome od koga se uči.
6. Osnova znanja ogleda se u razumijevanju onoga što se nauči napamet: “A to su ajeti jasni, u grudima su onih kojima je dato znanje.” (Ankebut, 49) Rekao je Muhammed b. Usejmin: “Malo toga smo naučili napamet, a mnogo smo čitali, a ono što smo napamet znali bilo nam je korisnije od onoga što smo čitali.” Čitanje nas usmjerava na put razumijevanja onoga što naučimo napamet. Znanje je poput drveta, učenje napamet (hifz) je njegovo zasađivanje, ponavljanje naučenog poput je njegovog zalijevanja, a postavljanje pitanja jeste njegov rast.
7. Neophodno je da učenik, naročito na početku, uči kod učitelja ili profesora.
Prilikom dolaska na predavanja, učenik treba postupati na sljedeći način:
– lijepo se obući i namirisati,
– na čas ili predavanja doći na vrijeme i ne kasniti,
– ne izostajati sa časova,
– pristojno sjediti,
– pomno slušati na času i učtivo postavljati pitanje o onome što mu nije jasno,
– cijeniti i poštovati svog učitelja i pred njim umjereno ponizan,
– učitelja neće dozivati imenom, već riječima “učitelju!”, “profesore!” i tome slično,
– neće raditi i govoriti ono što će uznemiravati učitelja,
– ako učitelj pogriješi, što je neminovno, zbog toga ga neće smatrati manje vrijednim, već će ga i dalje cijeniti i nastojati da od njega nešto nauči. U tom slučaju će na najljepši način pokušati da mu ukaže da misli da je pogriješio.
Kada je u pitanju ukazivanje na grešku učitelja, ne treba žuriti, već treba:
– utvrditi da je stvarno u pitanju greška,
– naći mu opravdanje za nju,
– čuvati njegovu čast i ugled kod muslimana.
Najgore što učenik može uraditi jeste da se ismijava sa učiteljem, da ga ogovara ili da drugima otkriva njegove mahane. Ako je ismijavanje, ogovaranje i otkrivanje nedostataka zabranjeno kada je u pitanju osoba od koje čovjek nema koristi, onda je sve ovo na većem stepenu zabrane kada je u pitanju osoba koja čovjeka podučava i koristi mu u tom pogledu.
Koliko će učitelj biti aktivan ovisi o tome kako ga učenici slušaju i koliko učestvuju na času / predavanju. Lijenost i nemarnost sprečavaju učenika da usvoji znanje od učitelja i stoga se ovih negativnih osobina treba čuvati svaki učenik.
Da bi učenika podučio učtivom ponašanju, učitelj ga može ukoriti riječima, upozoriti i udaljiti sa časa ili predavanja. Učitelj iz odgojnih razloga može da ne odgovori učeniku na neko pitanje.
8. Učenik treba učtivo postavljati pitanja.
Ako želi postaviti pitanje, učenik treba postupiti na sljedeći način:
– Prvo će razmisliti zašto hoće da postavi određeno pitanje. Ako bude htio postaviti pitanje sa namjerom da razumije i shvati, onda će pitati, a ako to bude htio uraditi da bi se otkrilo kako učitelj nešto ne zna, ili da se sa nečim ili sa nekim ismijava, onda neće postavljati pitanje.
– Neće pitati o onome od čega nema koristi, niti o onome što se nije desilo ili je mala vjerovatnoća da će se desiti. Isto tako, neće pitati o onome zbog čijeg bi odgovora mogao dovesti svog učitelja u neugodnu situaciju kod ljudi ili kod drugih učenika.
– Odabrat će riječi kojima će postaviti pitanje.
9. Prepreke u učenju:
– Želja za dokazivanjem i hvalisanjem. Pokazatelji te želje jesu da čovjek žuri da što više nauči za kratko vrijeme i da uči zbog toga da umije da pobijedi u raspravi.
– Nekorektan odnos prema drugim učenicima i kolegama studentima.
– Traćenje vremena, zavist, loše mišljenje o muslimanima, mržnja, tračanje, prenošenje tuđih riječi, otkrivanje tajni, previše šale i smijanja, činjenje grijeha.
10. S vremena na vrijeme učenik se treba podsjećati na etiku učenja, tako što će ponavljati navedena pravila, o njima preslušati predavanje ili pročitati knjigu koja govori o ovoj etici i u kojoj se navode biografije učenjaka.
Znanje nam je potrebno za lijepo i ispravno ophođenje prema Allahu i svim Njegovim stvorenjima, a vrhunac učenosti spomenut je u ajetu: “A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. Allah je, doista, silan i On prašta.” (Fatir, 28)
(minber.ba 30.11.2014.)
Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Vidi manjePreuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com
Koji su osnovni propisi ramazanskog posta i teravih-namaza?
Kaže Uzvišeni Allah: "O vjernici! Obaveznim vam je učinjen post, kao što je obaveznim učinjen onima prije vas, da biste bili bogobojazni." (El-Bekara, 183.) Post znači sustezati se radi Allaha od jela, pića, i udovoljavanja spolnom nagonu u danima ramazana od početka zore do zalaska sunca. Post ramaviše
Kaže Uzvišeni Allah: “O vjernici! Obaveznim vam je učinjen post, kao što je obaveznim učinjen onima prije vas, da biste bili bogobojazni.” (El-Bekara, 183.)
Post znači sustezati se radi Allaha od jela, pića, i udovoljavanja spolnom nagonu u danima ramazana od početka zore do zalaska sunca.
Post ramazana je stroga obaveza-farz svakom pametnom i punoljetnom muslimanu i muslimanki koji nije putnik i ženi ukoliko nije u hajzu (menstrualni ciklus) ili nifasu (postporođajno krvarenje).
Nijjet za post će se donijeti prije nastupanja zore.
Post će biti pokvaren ukoliko postač namjerno:
-bude bilo šta namjerno pojeo ili popio, makar i ne bila hrana;
-ili bude imao spolni odnos;
-ili ako usljed dodirivanja ili poljubaca ili samozadovoljavanja bude polucirao;
-ili ako izazove povraćanje, te povrati punim ustima;
-ili ako bi nakapao lijek u nos ili uho pa on dospije u grlo;
-ili ako bude pušio duhan ili namjerno udisao njegov dim;
– pojava krvi menstruacije ili nifasa kod žene također kvari post.
Ako bude namjerno jeo, pio, ili imao spolni odnos obavezan je napostiti taj dan i uz to za iskup ispostiti dva lunarna mjeseca uzastopno ili nahraniti 60 siromaha. Ukoliko bude jeo ili pio iz zaborava post neće prekidati, već će ga nastaviti i nije dužan da se iskupi. Ukoliko bi nastavio jesti ili piti nakon što se prisjetio da posti, post toga dana će biti pokvaren i dužan ga je napostiti.
Ukoliko bi neko zaspao pa u u snu imao polucio ili nakon spolnog odnosa dočeka ili poluciju dočeka zoru to neće pokvariti post.
Pokuđeno je da neko namjerno proba ukus hrane tako što je stavi usta i nakon toga ispljune, ali mu to neće pokvariti post.
Dozvoljeno je i pohvalno pranje zuba misvakom i četkicom za zube, ali je pokuđeno je prati ih sa pastom za zube; ako bi pasta za zube dospjela u grlo tako što je proguta post bi bio pokvaren.
Ako nekog zatekne zora a nije se poslije spolnog odnosa okupao (gusul) to neće uticati na ispravnost posta.
Ako neko tokom dana (od nastupanja zore do zalaska Sunca) za koji je naumio postiti bude polucirao u snu, upotpunit će post toga dana i to mu neće pokvariti post.
Ako neko bude jeo misleći da je još nije nastupila zora ili se bude iftario misleći da je sunce zašlo i nastupilo vrijeme iftara prije nego je zapravo nastupilo vrijeme iftara dužan je napostiti taj dan.
Bolesnik koji se boji da će mu se pogoršati ili produžiti bolest zbog posta neće postiti dok ne prizdravi, a onda će propuštene dane napostiti.
Ako bi neko prekinuo post bojeći se da ne oboli zbog napornog rada dužan je taj dan napostiti.
Ako neko bude bolovao od teške neizlječive bolesti ili je veoma star i zbog toga ne može postiti obavezan je za svaki dan nahraniti siromaha, ili mu udijeliti 1,666 kg pšenice ili brašna, ili mu vrijednost toga dati u novcu.
Putniku (a to je svako onaj ko otputuje iz mjesta svoga boravka 85 km i dalje od toga) je bolje da posti, ali mu je dozvoljeno da ne posti, a propuštene dane je dužan napostiti.
Trudnica i dojilja koje se boje za svoje zdravlje ili zdravlje djeteta neće postiti, ali je dužna napostiti propuštene dane.
Onaj koji napašta dane koje nije postio ne mora ih napostiti uzastopno, već može to učiniti i odvojeno, i svejedno je hoće li te dane napostiti ljeti kada su dani duži ili zimi kada su kraći.
Čovjek je dužan kloniti se grijeha inače, a naročito tokom posta budući da je on propisan da ljudi budu bogobojazni. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko ne ostavi nevaljao govor i rad po njemu, Allah nema potrebu za njegovim ostavljanjem hrane i pića.” (Buharija, br. 1903) Čovjek hranu, piće i ostalo što mu je inače dozvoljeno mimo ramazana ostavlja tokom posta, pa zar nije preče da ostavi one stvari koje su inače zabranjene u vrijeme dok posti!? U prethodnom hadisu se spomenut nevaljao govor, a sigurno je gore od nevaljalog govora propuštanje farz-namaza.
Teravih-namaz
Klanjati teravih namaz u noćima ramazana je pritvrđeni sunnet (veoma pohvalno). Propisano (sunnet) je da se klanja zajednički u džematu gdje će poslije jacijskog namaza (farza i sunneta) imam klanjati 20 rekata, tako što će se selam predati poslije svaka dva rekata. Može se predati selam i poslije svaka četiri rekata; u tom slučaju će se na svakom sjedenju učiti salavati i dove, a na svakom prvom i trećem rekatu “Subhaneke” i “Euzu”. Odmah poslije teravije-namaza zajednički se u džematu klanja i vitr namaz.
Ko nije u mogućnosti teravih-namaz klanjati u džematu dozvoljeno mu je da klanja sam.
Vrijednije je klanjati pet farz-obaveznih namaza u njihovo vrijeme i uz to ne klanjati teravih namaz zbog toga što su obavezni, nego klanjati teraviju uz istovremeno ispuštanje obaveznih namaza, jer ih je veliki grijeh ispuštati i ne klanjati u njihovo vrijeme.
Allah najbolje zna.
Neka hvala Allahu, Gospodaru svjetova i neka je salavat i selam na našeg Poslanika Muhammeda.
Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Vidi manjePreuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com
Kakvo je vjerovanje imama Ebu Hanife u pogledu ashaba?
Od same pojave šiizma u prvom stoljeću po Hidžri, učenjaci islama su, temeljeći svoje stavove na Kur’anu, sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i konsenzusu muslimana, pojašnjavali status šiitskog pravca i upućivali su muslimane kako da se ophode prema njegovim sljedbenicima. Međviše
Od same pojave šiizma u prvom stoljeću po Hidžri, učenjaci islama su, temeljeći svoje stavove na Kur’anu, sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i konsenzusu muslimana, pojašnjavali status šiitskog pravca i upućivali su muslimane kako da se ophode prema njegovim sljedbenicima. Među tim učenjacima bio je i naš imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao i u Džennetu ga na visokom mjestu nastanio.
Budući da se kod nas, pripadnika pravne škole ovog velikana, često javljaju nedoumice u pogledu odnosa prema šiizmu i njegovim sljedbenicima, a uzimajući u obzir važnost teme, valjalo je na jednom mjestu objasniti i navesti njegove stavove i ukazati na kur’ansko-hadiske tekstove na kojima su isti utemeljeni, koji se o ovom pitanju nisu nimalo razlikovali od stavova ostalih imama i učenjaka islama.
Prije negoli navedemo dio naučne zaostavštine ovog imama o ovom pitanju, važno je istaći da postoje dvije stvari vezane za vjerovanje u pogledu ashaba:
Prva je njihova vrijednost i važnost u islamu, a koja se primarno ogleda u četiri stvari:
1) Ashabi su prvi povjerovali u Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sve ono sa čime ga je Uzvišeni Allah poslao.
2) Allah ih je izabrao da budu svjedoci objave Allahovom Poslaniku, sallallahu aljhi ve sellem.
3) Oni su svojim životima i imecima branili Allahovu vjeru kada je to bilo najpotrebnije, za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nakon njegove smrti.
4) Oni su kao svjedoci objave istu tu objavu prenijeli nakon njegove smrti.
Druga je hilafet, odnosno namjesništvo ashaba nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najprije Ebu Bekra es-Siddika, zatim Omera b. Hattaba, potom Osmana b. Affana, te Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhum. Hilafet je općenito imao i ima dvije osnovne zadaće, a to su očuvanje vjere i upravljanje ovosvjetskim stvarima.[1]
Uvidjet ćemo kako su navedene stvari, s jedne strane, naglašene kod imama Ebu Hanife, a i kako, s druge strane, šiiti i oni koji su zastranili u pogledu ashaba negiraju te stvari.
Vrijednost ashaba kod imama Ebu Hanife, Allah mu se smilovao
Na ovakvo vjerovanje upućuju sljedeći ajeti i hadisi:
Kaže Uzvišeni Allah: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.”[3]
“I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu – to su, zaista, pravi vjernici – onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili.”[4]
Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Znak vjerovanja je ljubav prema ensarijama, a znak licemjerstva je mržnja prema ensarijama.”[5]
Bera b. Azib, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ensarije voli samo vjernik, a mrzi ih samo licemjer. Ko ih bude volio, i Allah će njega voljeti, a ko ih bude mrzio, i Allah će njega mrziti.”[6]
Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji ljudi u mom ummetu jesu moji ashabi.”[7]
Komentirajući dio navedenih riječi: “I ne pretjerujemo u ljubavi prema bilo kojem od njih”, Ibn Ebu ‘Izz el-Hanefi kaže: “Mi ne pretjerujemo u ljubavi prema ijednom od njih kao što to rade šiiti, jer bismo tako bili nepravedni, a Allah kaže: ‘O sljedbenici Knjige, ne pretjerujte u svojoj vjeri…’[8]”[9]
A komentirajući navod Tahavije: “I ne odričemo se nijednog od njih”, Ibn Ebu ‘Izz kaže: “Kao što to čine rafidije (šiiti). Kod njih ne postoji privrženost niti odricanje, odnosno kod njih se ne mogu voljeti članovi porodice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok se ne odrekne Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma Sljedbenici sunneta (ehlus-sunnet) privrženi su svakom od njih.”[10]
Tahavijin navod: “Mrzimo onoga ko ih mrzi i ko ih ne spominje po dobru”, odnosi se na dvije skupine: šiite i haridžije.[11] Ovo je potvrda prethodnom navodu da “volimo sve ashabe” i prirodni je rezultat te ljubavi koji je utemeljen na navedenim kur’ansko-hadiskim tekstovima.
Prethodio je sličan navod od Tahavija.
Navod da “vjerujemo da je ljubav prema njima vjera (dīn), vjerovanje (imān), i dobročinstvo (ihsān)”, plod je primjene navedenih ajeta i hadisa.[14]
Na istu temu prenosi se od Abdullaha b. Mugeffela, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahom vas upozoravam u pogledu svojih ashaba, nemojte iz uzimati za metu (za vrijeđanje i psovanje); ko ih bude volio – to je zbog toga jer ih ja volim, a ko ih bude mrzio – mrzi ih zato što mene mrzi, a ko ih bude uznemiravao – taj mene uznemirava, a ko mene uznemirava, taj uznemirava Uzvišenog Allaha, a ko uznemirava Allaha, približila mu se Njegova kazna.”[15]
Riječi iz Tahavijske poslanice: “Mrziti njih (ashabe), to je nevjerstvo, licemjerstvo i nepravda”, su objašnjenje za maločas navedeno, a to je da je “ljubav prema njima vjera, vjerovanje i dobročinstvo”.
Tahavi u svojoj poslanici navodi da je vjerovanje imama Ebu Hanife da “onaj ko bude lijepo pričao o ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim suprugama, koje su čiste od bila kakve nevaljalštine, i njegovim potomcima koji su čistunci – takav je čist od svake vrste licemjerstva.”[16]
Slično ovome se prenosi od ashaba Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, koji je rekao: “Nemojte vrijeđati ashabe Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jedan njihov čas (proveden sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem) bolji je nego što neko od vas može uraditi cijeli svoj život.”[18]
Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, kaže: “Za vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatrali smo da je najbolji Ebu Bekru, zatim Omer, a zatim Osman, radijallahu anhum.”[22]
Prenosi se od Muhammeda b. el-Hanefijje, da je rekao: “Upitao sam svog oca (Aliju b. Ebu Taliba): ‘Ko je najbolji čovjek nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?’, a on odgovori: ‘Ebu Bekr.’ Upitao sam: ‘A potom?’ ‘Potom Omer’, odgovorio je. Bojao sam se da će zatim reći da je najbolji Osman pa sam rekao: ‘A potom si ti najbolji?’ ‘Ja nisam ništa do jedan običan musliman’, odgovorio je.”[23]
Prenosi se od Sa‘da b. Ebu Vekkasa, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Aliji b. Ebu Talibu: “Zar nisi zadovoljan da kod mene budeš kao što je Harun bio kod Musaa, s tim da poslije mene nema vjerovjesnika?”[24]
Drugo: Hilafet, redoslijed halifa nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihova vrijednost kod imama Ebu Hanife, Allah mu se smilovao
Tahavi u svojoj poslanici o vjerovanju navodi potvrdu za ovo prenoseći od imama i njegove dvojice učenika da su vjerovali: “Hilafet poslije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđujemo najprije Ebu Bekr es-Siddiku, radijallahu anhu, vjerujući da je on najbolji i dajući mu prednost u odnosu na sav ostali ummet, potom Omeru b. Hattabu, radijallahu anhu, potom Osmanu, radijallahu anhu, a potom Aliji b. Ebu Talibu, radijallahu anhu; oni su ispravne halife i upućeni imami.”[26]
Osnova za hilafet – namjesništvo Ebu Bekra, radijallahu anhu, nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nalazi se u vjerodostojnim hadisima.
Od Džubejra b. Mut‘ima, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Došla je jedna žena kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i on joj je rekao da dođe drugi put, a ona je na to upitala: ‘Reci mi šta da radim ako dođem i ne nađem te?’ ‘Ako me ne nađeš, onda idi kod Ebu Bekra’, rekao je Poslanik.”[28]
Od Huzejfe b. El-Jemana, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Slijedite dvojicu ljudi poslije mene: Ebu Bekra i Omera.”[29]
Imam Buhari zabilježio je predaju o ubistvu Omera, radijallahu anhu, o njegovoj naredbi da se uspostavi vijeće ashaba koji će izabrati halifu i o njihovom izboru Osmana za halifu.[30]
A nakon ubistva Osmana, ashabi su prisegu dali Aliji b. Ebu Talibu, radijallahu anhu.
Prenosi se od Irbada b. Sarije, radijallahu anhu, da je rekao: “Jednog dana klanjali smo za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon namaza okrenuo se prema nama i dirljivo nas je savjetovao tako da su nam se oči napunile suzama, a srca zatreperila. Na to je neko rekao: ‘Allahov Poslaniče, ovo kao da je oproštajni savjet, pa šta nam oporučuješ?’ Na to je rekao: ‘Oporučujem vam bogobojaznost, i da slušate i pokoravate se vašem vladaru, makar bio i abesinski rob. Ko od vas bude poživio, vidjet će mnogo razilaženja. Tada se držite moga sunneta i sunneta ispravnih i upućenih halifa poslije mene, čvrsto se toga držite. I čuvajte se novinā u vjeri, jer je svaka novina novotarija – bidat, a svaka novotarija je zabluda.”[31]
Treće: Kakav odnos prema šiitima preporučuje imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao
Iz prethodnih citata možemo zaključiti da je imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, podučavao svoje učenike, koji će kasnije i druge podučavati, da je pitanje vjerovanja u pogledu ashaba izrazito važno pitanje koje se ne smije zapostaviti jer je zasnovano na mnogobrojnim kur’anskim ajetima, vjerodostojnim hadisima i zbog toga su ga uvrštavali u svoja djela i poslanice o temeljima vjerovanja. Očito je da je trebalo posebno naglašavati ova pitanja zbog postojanja grupacija koje su zastranile u pogledu navedene teme, a koje danas na perfidan način među našim muslimanima šire svoje zablude.
Šiiti vjeruju da su, uz nekoliko izuzetaka, svi ashabi postali nevjernici nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pored Alije b. Ebu Taliba, njegove supruge Fatime, kćerke Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihove djece Hasana i Husejna, izuzetak čine i Selman el-Farisi, Mikdad b. El-Esved, Ebu Zerr el-Gifari, Ammar b. Jasir, a možda njima dodaju još pet-šest imena.[32] Isto tako vjeruju da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, silom uzeo hilafet od Alije b. Ebu Taliba, a nakon njega nepravedno je predat Omeru, a potom i Osmanu. Naravno da oni svoje vjerovanje ne temelje na kur’anskim ajetima ili vjerodostojnim hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, već na navodnim predajama svojih imama.
Oni, a među njima je i skupina dvanaestoimamija koji vladaju Iranom i koja je danas daleko najutjecajnija, svoje vjerovanje temelje na onome što im kažu i kako im protumače njihovi imami, oni koji su rekli da su svi ashabi, osim izuzetih, postali nevjernici, ali da su istovremeno njihovi imami na većem stepenu kod Allaha i od samih poslanikā, od kojih su oni, prema njihovom mišljenju, učeniji i nepogrješivi, te za koje vjeruju da je ono što oni kažu na istom stepenu kao i ono što su rekli Allah ili Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Budući da su poništili Kur’an i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda su za sveti tekst uzeli navodne predaje svojih nepogrješivih imama.
Prije nekoliko godina na jednom predavanju prof. dr. Ibrahim es-Sejf upitao nas je: “Recimo da se vi sporite sa nekim pred sudijom i da su vaš jedini dokaz svjedoci koji mogu potvrditi da se nešto zaista dogodilo, šta bi se desilo da nemate svjedoke?” Naš logičan odgovor bio je: “Ne bismo mogli dokazati da se išta desilo.” Tada nam je rekao: “To je ono zbog čega šiiti govore za ashabe da su oni postali otpadnici čim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro. Ashabi su svjedoci objave i ako osporite svjedoke, objava kao da se nije ni desila. I to je ono na što je imam Malik b. Enes, Allah mu se smilovao, ukazao govoreći o onima koji napadaju ashabe: ‘To su ljudi koji hoće da ospore Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali kako im to nije pošlo za rukom, onda su osporili njegove ashabe da bi se za Poslanika reklo: ‘On je loš čovjek, jer da je bio dobar čovjek, njegovi drugovi bi bili dobri ljudi.’[33]”
Vjeru uzimati, o vjeri pitati, o njoj se savjetovati i za vjeru primati od šiita, koji smatraju ništavnim Kur’an i sunnet i nevjernicima smatraju one koji su svjedočili objavu posljednjem Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i koji su ga životom i imetkom branili u najtežim trenucima, to može samo onaj ko ne samo da ne drži do Allahove Knjige, sunneta Njegovog Poslanika i do vjere, nego ne drži ni do sebe.
A mi vjerujemo kao što je vjerovao i naš imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, “da je ljubav prema ashabima vjera (dīn), vjerovanje (imān), i dobročinstvo (ihsān) i da je mržnja prema njima nevjerstvo, licemjerstvo i nepravda”.
(www.minber.ba 08.06.2015.)
[1] Vidjeti: Maverdi, El-Ahkamus-sultanijja, str. 15.
[2] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz el-Hanefi, Tahavijska akida sa komentarom, 2/689, Bejrut, 1997. g.
[3] Et-Tevba, 101.
[4] El-Hašr, 8–9.
[5] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 17 i 3784, i Muslim, Sahih, br. 74.
[6] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3783, i Muslim, Sahih, br. 75.
[7] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3651.
[8] En-Nisa, 171.
[9] Šerhul Akidetit-Tahavijja, 2/697.
[10] Ibid., 2/698.
[11] Vidjeti: Dr. Abdurrahman b. Nasir el-Berrak, Šerhul Akidet-Tahavijja, str. 365, Rijad, 2008. g.
[12] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ekber sa komentarom, str. 43, Ujedinjeni Arapski Emirati, 1999. g.
[13] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ebsat sa komentarom, str. 78, Ujedinjeni Arapski Emirati, 1999. g.
[14] Šerhul Akidetit-Tahavijja, 2/698.
[15] Hadis bilježe Tirmizi, Sunen, br. 3862; Ahmed, Musned, br. 16803; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, br. 992; Rujani, Musned, br. 882; Hallal, Es-Sunne, br. 830; Adžurri, Eš-Šeria, br. 1991, a Ibn Hibban ga je ocijenio vjerodostojnim uvrštavajući ga u svoj Sahih, br. 7256. No, u lancu ovog hadisa nalazi se Abdurrahman b. Zijad kojeg neki prenosioci nazivaju Abdullah b. Abdurrahman, koji je nepoznat prenosilac. Zbog toga je Albani ovu predaju ocijenio slabom u Es-Silsiletud-daifa, br. 2901.
[16] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/738, Bejrut, 1997. g.
[17] Vidjeti: Muveffak b. Ahmed el-Mekki, Menakib Ebi Hanifa, str. 14.
[18] Hadis bilježe Ibn Madža, Sunen, br. 162, i Ahmed, Fadailus-sahaba, br. 15, sa jakim lancem prenosilaca, a Albani, Sahih Ibn Madža, 1/70, ocijenio je da je lanac dobar.
[19] Ebu Hanifa, El-Vesijja sa komentarom, str. 14.
Slični citati imama navode se i u drugim izvorima. Vidjeti: Hamis, I‘tikad el-eimetil-erbe, str. 21, Rijad, 1992. g.
[20] Vjerodostojne hadise o tome bilježe Ebu Davud, Sunen, br. 4649; Tirmizi, Sunen, br. 3748; Nesai, Es-Sunenul-Kubra, br. 8151; Ibn Madža, Sunen, br. 133; Ahmed, Musned, br. 1629, i mnogi drugi.
[21] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/728, Bejrut, 1997. g.
[22] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3655.
[23] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3671.
[24] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3706 i 4416; i Muslim, Sahih, br. 2404.
[25] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ekber sa komentarom, str. 41.
[26] Pogledati: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/698, Bejrut, 1997. g.
[27] Vidjeti: Kerderi, Menakibu Ebi Hanifa, str. 180.
[28] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3659, i Muslim, Sahih, br. 2386.
[29] Hadis bilježe Tirmizi, Sunen, br. 3662, koji je rekao da je hasen – dobar; Ibn Madža, Sunen, br. 97; Humejdi, Musned, br. 454; Ahmed, Musned, br. 23245, a vjerodostojnim ga je ocijenio Ibn Hibban uvrštavajući ga u svoj Sahih, br. 6902, te Hakim, Mustedrek, br. 4451, čiju je ocjenu potvrdio i Zehebi. Isto je potvrdio i Albani u djelu Sahih Sunen Ibn Madža, br. 97.
[30] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3700, i 7207.
[31] Hadis bilježe Ebu Davud, Sunen, br. 4607; Tirmizi, Sunen, br. 2676, i rekao je da je hasen-sahih; Ibn Madža, Sunen, br. 42; Ahmed, Musned, 17144; Darimi, Sunen, br. 96; Taberani, El-Mu‘džemul-kebir, br. 617, i drugi, a vjerodostojnim su ga, pored Tirmizija, ocijenili i Ibn Hibban, koji ga je uvrstio u svoj Sahih, br. 5, te Hakim, Mustedrek, br. 329, sa kojim se složio i Zehebi.
[32] Kada šiiti kažu: “Allah neka je zadovoljan njima” prilikom spominjanja ashaba, oni misle na spomenute ashabe.
[33] Izjava imama Malika, Allah mu se smilovao, nalazi se u djelu: Es-Sarim el-Mesluk, str. 553.
[34] Pogledati: El-Hatib el-Bagdadi, El-Kifaje, str. 126.
Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Vidi manjePreuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com
Koliko je godina imala Hatidža kada se udala za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?
Ne postoji saglasnost historičara, učenjaka sire – Poslanikove biografije koliko je Hatidža tada imala godina. Makrizi je otprilike nabrojao stavove učenjaka u vezi sa ovim pitanjem, rekavši: “Imala je četrdeset godina, a neki kažu četrdeset šest, a drugi četrdeset osam, a treći pedeset, četvrti triviše
Ne postoji saglasnost historičara, učenjaka sire – Poslanikove biografije koliko je Hatidža tada imala godina. Makrizi je otprilike nabrojao stavove učenjaka u vezi sa ovim pitanjem, rekavši: “Imala je četrdeset godina, a neki kažu četrdeset šest, a drugi četrdeset osam, a treći pedeset, četvrti trideset, a neki kažu da je imala dvadeset osam godina.”[1]
U klasičnim djelima u kojima se navode predaje sa lancima prenosilaca nisam uspio naći nikakve dodatne podatke osim onoga što prenosi Ibn Sa’d u svojoj knjizi Tabekatul-kubra.
Ibn Sa’d kazuje: “Obavijestio nas je Hišam b. Muhammed b. Saib, od svog oca, a on od Ebu Saliha, koji prenosi da je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao: ‘Na dan kad ju je oženio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Hatidža je imala dvadeset osam godina.’”[2]
Ovaj lanac prenosilaca je neprihvatljiv (metruk), jer se u njemu nalaze Hišam i njegov otac, a obojica su metruk – skloni laži u prenošenju hadisa”[3], tj. njihove se predaje nipošto ne prihvataju.
Zatim Ibn Sa’d nastavlja: “Muhammed b. Omer (el-Vakidi) rekao je: “Mi i učenjaci našeg mezheba smatramo da se Hatidža rodila petnaest godina prije Godine slona[4], te da je imala četrdeset godina kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stupio u brak s njom.” Potom je El-Vakidi naveo nekoliko predaja (sa lancima prenosilaca) koje potvrđuju njegovu tvrdnju.
No, Ibn Sa’dov učitelj El-Vakidi nije ni blizu ispunjavao kriterije vjerodostojnog, pa ni slabog prenosioca predaja. Zehebi za njega veli: “Učenjaci su se složili u pogledu toga da je on metruk – sklon laži u prenošenju hadisa[5].[6]
Dakle, ova druga predaja nije ništa vjerodostojnija od one prve, već su obje metruk –neprihvatljive. Stoga smo morali tragati za predajama u drugim klasičnim djelima.
U vezi s ovim pitanjem Ibn Ishak[7] je rekao: “Hatidža je imala dvadeset osam godina kada se njome oženio.”[8] Ibn Ishak je umro pedeset sedam godina prije Vakidija i, za razliku od El-Vakidija, koji je metruk, Ibn Ishak je saduk – istinoljubiv prenosilac, a osim toga njegova specijalnost je Poslanikova biografija.
Veliki savremeni historičar i muhadis dr. Ekrem el-Umeri zaključuje: “Ibn Ishak smatra da je Hatidža tada imala dvadeset osam godina, a ono što prenosi El-Vakidi ukazuje na to da je imala četrdeset godina. Hatidža je Poslaniku rodila dva sina i četiri kćerke, što ukazuje na to da je predaja Ibn Ishaka tačnija, jer žene koje dostignu tu starost uglavnom teže dobivaju porod.”[9]
Dakle, dr. Umeri ukazuje na dva argumenta:
prvi, predaja Ibn Ishaka koji je imam – stručnjak u pitanju detalja poslaničke biografije;
drugi, razumljivo je da Hatidža nije mogla imati više od četrdeset godina jer je rodila čak šestero djece, što bi, da je tačno, bilo neobično.
Uzimajući u obzir navedeno, može se zaključiti da se ne bilježi nijedna vjerodostojna predaja o tome koliko je godina imala Hatidža kada se udala za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali je od svega što se prenosi najtačnije je da je imala dvadeset osam godina, kao što je rekao Ibn Ishak. A Allah najbolje zna!
(www.minber.ba 21.10.2017)
___________________________________
[1] Imtaul-esma, 6/28.
[2] Tabekatul-kubra, 8/16.
[3] Vidjeti: El-Mugni fid-duafa, br. 6756.
[4] Godina slona je godina u kojoj je jemenski vladar Ebreha Ebreha je opremio veliku vojsku i sa sobom je poveo ogromnog slona kako bi srušio Kabu. U ovoj godini rodio se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dakle četrdeset godina prije poslanstva, odnosno pedeset tri godine prije Hidžre.
[5] Vidjeti: El-Mugni fid-duafa, br. 5861.
[6] Vidjeti i: Takribut-tehzib, br. 6175, Tehzibut-tehzib, 3/656.
[7] Ibn Ishakovo puno ime je Muhammed b. Ishak b. Jesar el-Muttalebi el-Medeni (umro 151. h. g.). Za njega Ibn Hadžer el-Askalani u Takribu, br. 5725, kaže: “On je imam megazija – predvodnik naučnika u pitanju Poslanikove biografije, bio je saduk – istinoljubiv prenosilac, koristio se tedlisom…”
Napomena: Ibn Ishak je autor poznate sire – biografije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja je izgubljena i nije u potpunosti prenesena do nas, a ono što je preneseno jeste skraćena verzija; skratio ga je Ibn Hišam i to djelo je poznato pod imenom Sira Ibn Hišama, iako je u biti to skraćena verzija Sire Ibn Ishaka. Mustafa Prljača preveo je skraćenu verziju ne Ibn Ishakove, već skraćenu verziju Ibn Hišamove Sire, koja je izdata u Sarajevu 1998. godine pod nazivom Poslanikov životopis, Ibn Hišam.
[8] Hakim, El-Mustedrek, 3/200, br. 4837.
[9] Siretun-Nebevijja es-sahiha, 1/113.
Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Vidi manjePreuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com
Najviše problema u brakovima bude ili zbog punice ili zbog svekrve
Uzoriti suprug „Žena je stvorena od rebra, a najiskrivljeniji dio rebra je njegov gornji dio. Ako budeš htio da ga ispraviš slomit ćeš ga, a ukoliko ga ne budeš dirao ostat će iskrivljeno. Stoga oporučujte jedni drugima da budete dobri prema ženama.“ (Hadis) Brak za vjernika ne samo da je blagodat,više
Uzoriti suprug
„Žena je stvorena od rebra, a najiskrivljeniji dio rebra je njegov gornji dio. Ako budeš htio da ga ispraviš slomit ćeš ga, a ukoliko ga ne budeš dirao ostat će iskrivljeno. Stoga oporučujte jedni drugima da budete dobri prema ženama.“ (Hadis)
Brak za vjernika ne samo da je blagodat, već je, kako nam Ku’ran kaže, Allahov dokaz: „I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.“(Prijevod značenja Er-Rum, 21) Budući da vidimo da mladenci relativno brzo nakon uspostave braka, umjesto pomenute smirenosti, nailaze na ono što je oprečno tome, a to je uznemirenost i raznovrsni bračni problemi, neophodno je spomenuti nekoliko važnih stvari da bi se ova smirenost postigla i, ukoliko je izgubljena, povratila.
Svakom mužu brak, osim smirenosti, nudi jednu fascinantnu mogućnost, a to je da on, bez obzira u kojem vremenu i na kojem prostoru živio, može zbog braka postati najbolji vjernik. Biti dobar vjernik ogleda se u dvjema stvarima:
Prva je čovjekov odnos prema njegovom Gospodaru, njegovo lijepo i iskreno vjerovanje, izvršavanje Njegovih naredbi, i izbjegavanje loših i zabranjenih stvari. On prije svega čuva svoj namaz obavljajući ga redovno, redovno čita Kur’an iz kojeg crpi pozitivnu energiju, i kloni se svih grijeha, prije svega onih velikih.
Druga stvar je čovjekov odnos prema ljudima, naročito onima sa kojima najviše dijeli svoj životni prostor, prioritiziranim shodno kur’ansko-hadiskim uputama. U tom smislu Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, je rekao: „Najbolji među vama su oni koji su najbolji prema svojim ženama, a ja sam najbolji prema svojim ženama.“ (Bilježi Tirmizi, br. 3895)
Dakle, onaj ko želi da bude najbolji ne mora ići na daleko putovanje, ne mora tražiti ogromna finansijska sredstva niti pomagače, već svakodnevno ima priliku da bude najbolji vjernik ukoliko bude najbolji prema svojoj voljenoj drúgi istodobno slijedeći najljepši uzor, sallallahu ‘alejhi ve selleme.
Uzorit suprug sa svojom suprugom ima dva poprišta interakcije – prvi je da joj bude dobročinitelj u najširem značenju te riječi, a drugi da ne dopusti, odnosno da spriječi uplitanje bilo koga u brak.
Pažljiv suprug
Jedna od rijetkih stvari koju jedni drugima trebamo oporučivati je dobročinstvo prema suprugama. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme: „Oporučujte jedni drugima da budete dobri prema svojim ženama.“ (Bilježi Buhari, br. 3331)
Da bi čovjek u bračnim vodama mogao uopće ploviti u ispravnom smjeru mora poznavati narav svog saputnika. Ukoliko lađu braka budu zajedno i koordinisano vodili, svako shodno svojim odgovornostima, onda će sa njom daleko stići i uspješno okončati svoje putovanje čije je odredište Džennet.
Prije braka većina nas imamo prilično idealnu sliku o braku, a ona počinje da se manje ili više narušava kako brak odmiče. Razlog tome je uglavnom što upoznajemo loše strane svoje supruge, a loše strane svi imamo. Pogledajmo kako Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, upućuje vjernika da gleda na svoju suprugu vjernicu: „Neka vjernik ne mrzi vjernicu; ako bude mrzio neku njenu osobinu sigurno voli neku drugu.“ (Bilježi Muslim, br. 1469) U ovom hadisu on se, ‘alejhi-s-salatu ve-s-selam, obraća vjernicima, ali ne smijemo zaboraviti da su živeći sa nama i naše supruge isto tako otkrile naše loše strane, naše mahane, pa stoga nemamo ništa veće pravo da nabrajamo njene mahane uz istovremeno nabrajanje zaboravljenih svojih mahana. Postoji jedna razlika, a to je da muž treba biti pažljiviji, da treba često namjerno da zažmiri na njene eventualne propuste prema njemu. Sjetimo se hadisa koji bilježi Buharija (br. 29), a u kojem Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, kaže da je vidio da će većina stanovnika Džehennema biti žene. Kada je upitan o razlogu toga, rekao je: „Zato što mnogo proklinju i mnogo negiraju dobročinstvo muža. Ukoliko joj stalno činiš dobročinstvo, a onda ona vidi nešto što joj se ne dopada, ona kaže: ‘Nikakvog dobra od tebe nisam vidjela.’“ Neki učenjaci kažu da je ova osobina, iako spomenuta u kontekstu žena, navedena kao razlog ulaska u Džehennem općenito; tj. nije uvjet da bude prisutna kod žena, već se prijetnja odnosi i na muškarce ukoliko se nađe kod njih.
U drugom hadisu plemeniti Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, veli: „Pažljivo sa staklenkama.“ (Bilježe Buhari, br. 6209, Muslim, br. 2323, i Ahmed, br. 12761) Kako lijepa usporedba!? „Staklenke“. Ukoliko sa njima imaš brze i nagle pokrete, ukoliko dopustiš da ti ispadnu i ukoliko ne budeš brižno pazio na njihovu krhkost veoma brzo će se slomiti.
Mogli bismo slobodno reći da svaki čovjek ima neku ili više „slabih tačaka“. Da bi posebno bio pažljiv muž mora realno znati šta su „slabe tačke“ njegove supruge, a onda nakon što ih je spoznao da se prema njima ispravno postavi. Prva stvar je da ju zbog njih ne smatra manje važnom i da je nipošto ne omalovažava. A druga je da drugim ljudima, ma koliko mu bili bliski, ne otkriva te njene slabe tačke. Na ovakvo značenje nas upućuje hadis u kojem Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, kaže: „Ko prikrije muslimana, Allah će njega prikriti na Ovom i na Onom svijetu.“ (Bilježi Muslim, br. 2669)
Svaki iskren vjernik, kao što zna da treba nastojati da sebe popravi zna da treba raditi na popravljanju stanja ljudi oko njega, a naročito onih sa kojima živi i koje voli. Međutim, moramo shvatiti da stvari koje su dio nečijeg karaktera zahtijevaju mnogo vremena i truda da bi se promijenile, ako uopće dođe do promjene. Stoga nas Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, savjetuje: „Žena je stvorena od rebra, a najiskrivljeniji dio rebra je njegov gornji dio. Ako budeš htio da ga ispraviš slomit ćeš ga, a ukoliko ga ne budeš dirao ostat će iskrivljeno. Stoga oporučujte jedni drugima da budete dobri prema ženama.“ (Bilježi Buhari, br. 3331) A u predaji ovog hadisa kod Muslima (br. 1468) stoji: „Ako budeš uživao sa njom, uživat ćeš iako pri njoj ima nedostataka, ako budeš pokušao da je ispraviš slomit ćeš je, a njeno lomljenje je njeno puštanje.“
Vidovi pažnje
Sljedeće vidove pažnje iz prakse našeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, potvrdila su mnoga savremena istraživanja u oblasti bračnih odnosa:
1) Supruga od muža očekuje da je sasluša i da pokaže razumijevanje za njene emocije, njene doživljaje i njena razmišljanja. Hadis Ummu Zer‘e je jedan od dužih hadisa koje su zabilježili islamski učenjaci. U tom hadisu Aiša, radijallahu ‘anha, prepričava svom mužu, našem Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve selleme, kako se sastalo jedanaest žena koje su dugo razgovarale, pa mu je spomenula šta je svaka od njih rekla. Ovaj vjerodostojni hadis koji bilježi i Buharija (br. 5189) kao i mnogi drugi slični njemu ukazuju da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, imao vrlinu da pomno sluša i do kraja sa pažnjom sasluša svoju suprugu.
2) Konstantno ukazivati pažnju toplim riječima, komplimentima i tjelesnim dodirima koji nisu dio predigre intimnog odnosa, već odraz prisnosti i bliskosti. Aiša, radijallahu ‘anha, veli: „Ne bi prošao nijedan dan, a da Poslanik, sallallah ‘alejhi ve selleme, ne bi došao kod svake od nas pa bi nas samo zagrlio.“ (Bilježi Ebu Davud, br. 2135)
3) Stalno brinuti o poklonima i lijepim iznenađenjima. Pod ovim ne mislimo na izdržavanje žene koje se spominje u hadisu: „Vi ste dužni njih izdržavati i odijevati u skladu sa običajem.“ (Bilježi Muslim, br. 1218) Pod ovim mislimo na mala iznenađenja i poklone koje žene vole, koji im nevjerovatno puno znače, a ne koštaju mnogo. To su nevjerovatne stvari u bračnom životu zbog kojih itekako treba uključiti svoju maštu i za njih od Allaha očekivati lijepu nagradu.
Također, onaj ko pred svojom djecom svojim primjerom pokazuje ili, bolje rečeno, živi dobročinstvo prema svojoj supruzi, na najbolji način u njihov odgoj urezuje kako oni trebaju poštovati svoju majku, ali i kako da oni sutra budu uzoriti bračni drugovi.
Čuvanje bračnog dvorca
Sva tvoja pažnja i svo vaše međusobno povjerenje u dvorcu vašeg braka prestat će onog trenutka kada u njega uvedete nekog ko mu ne pripada, a dvorac će, ukoliko i ostane čitav, postati tijesan i neudoban. Ukoliko želiš da u njemu uživaš, u svoj brak nemoj nikoga uvoditi, ni svoje prijatelje, ni rođake, ni komšije, pa čak ni roditelje. Šta znači ne uvoditi u brak? To znači sve stvari, bez obzira bile pozitivne ili negativne, koje se tiču tvog odnosa sa tvojom ženom, ne smiješ iznositi i o njima pričati sa onima koje smo spomenuli. Svi posebni momenti nježnosti, ljubavi, užitaka i sreće koliko god je moguće neka ne prelaze prag vašeg doma. Isto važi i za sve tvoje i njene međusobne nesuglasice ma kakvog intenziteta bile a koje su neminovne u najidealnijem braku. Ne treba ih i ne smije niko da zna pa makar bio najbliži rod. Zašto? Nebrojena savremena istraživanja su pokazala da su ovo najveći rušitelji braka, jer kod najvećeg broja ljudi koji saznaju za lijepe stvari u vašem braku to izaziva ljubomoru i zavist koji ih mogu motivisati da o vama govore ili vam prirede ono što će nauditi braku; sa druge strane kod velikog broja onih koji saznaju za vaše probleme to će biti sofra sa kojom će se oni naslađivati i sa nje će oni hraniti one koji su slični njima, a nimalo vam i da mogu neće pomoći. Nesuglasice su u braku neminovne, ali ih supružnici uglavnom najbolje sami znaju riješiti. Poznati islamski učenjak šejh Ali Tantavi je bio kadija. Jedne prilike su mu došli muž i žena koji su rekli da žele da se razvedu. On ih je pitao gdje žive, a nakon što su mu odgovorili on im je rekao da uđu u jednu prostoriju pored one u kojoj je on vršio svoju kadijsku dužnost i zamolio ih da ga sačekaju dok on završi neke važne presude. Nakon nekoliko sati pozvao ih je da ponovo uđu kod njega. „Cijenjeni kadijo, mi se izvinjavamo. Predomislili smo se i ne želimo da se razvedemo.“ – rekoše oni. „Dobro, razumijem,“ – reče šejh nasmijano, „možete slobodno ići“. Neko od prisutnih se začudio te je nakon što su ovo dvoje izašli pitao: „Šta se desilo sa njima?“ Šejh tada reče: „Kada su tek ušli kod mene mogao sam primijetiti da jedno drugo puno vole. Kada sam ih pitao gdje žive, rekli su mi da žive kod njegovih roditelja, i da ih ima mnogo u istoj kući. Znao sam da oni nemaju dovoljno vremena, a vjerovatno ni prilike, da jedno sa drugim razgovaraju, pa sam im rekao da uđu u onu prostoriju. U njoj su njih dvoje razgovarali na miru i bez ičijeg miješanja i to je bilo dovoljno da se pomire.“ Zbog mnoštva ovakvih slučajeva, a radi blagostanja u porodici, uzorit muž će maksimalno nastojati da živi zasebno od svojih roditelja, uz istovremenemo pojačavanje napora da bude njima dobročinitelj. Izuzetak su stari i bespomoćni roditelji koji su u potrebi za njegom.
Mi smo svjedoci da najviše problema u brakovima bude ili zbog punice ili zbog svekrve. Razlog tome su dvije sljedeće stvari:
1) Svaka majka, pa i majka koja je dobra vjernica, je po inerciji ljubomorna kada dijete kojem je ona posvetila čitav svoj život dobije nekog koga to dijete voli i pazi, o kome se brine i kome posvećuje pažnju. Ta ljubomora koje majke nisu ni svjesne postaje u onoj mjeri veća u kojoj čovjek pred njom iskazuje ljubav, brigu i vezanost za svojim bračnim drugom. Iz toga se kod majke izgrađuju nerazumne, a često po brak i veoma pogubne reakcije prema bračnom drugu njenog djeteta. Da bi ublažio neželjene reakcije ove ljubomore, uzorit muž će nastojati da što više čini dobročinstvo svojoj majci tako da ona umjesto da osjeti da je zaboravljena i napuštena, osjeća da je njen sin sada mnogo bolji i pažljiviji prema njoj. Pažnja koju će joj posvetiti mora biti daleko veća nego ikad prije braka.
2) Ranije pomenute bračne nesuglasice, kada ih muž i žena iznose i ispričaju drugima, bliskim prijateljima, pa čak i svojoj braći ili sestrama, a naročito roditeljima, oni stanu na stranu svog, a protiv tuđeg djeteta, kojem onda usljed nedovoljne bogobojaznosti najčešće čine neki vid nepravde.
Svima nam je dobro poznato da je neposlušnost roditeljima jedan od najvećih grijeha, i da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: „Džennet je pod majčinim nogama“. (Bilježi Nesai, br. 3104) Ali je isto tako rekao: „Najbolji među vama je onaj ko bude najbolji prema svojoj ženi.“ (Bilježi Tirmizi, br. 3895)
Greška koju muževi često čine od samog početka braka jeste da od svoje supruge načine majčinu služavku, koja ukoliko ne izvršava svoj (služavski) posao zaslužuje svaki ukor, i „opravdano“ može biti „otjerana“ i vraćena nazad svojima. Iako je ovo kod nas često običaj, meni nije poznato da je ovo nešto na što nas upućuje naša lijepa vjera i smatram da ovu grešku uzoriti suprug mora nastojati da ispravi. Žena je dužna biti poslušna svom mužu, a ne njegovim roditeljima, što svakako ne znači da se ona prema njima ne treba lijepo i uljudno odnositi. Kao što je neprihvatljiva greška da čovjek na zahtjev svoje žene „izbaci“ majku iz svoje kuće, pogrešno je udovoljiti proizvoljnoj želji roditelja da njihov sin razvede svoju suprugu. S toga, da bi najbolje primijenio oba pomenuta hadisa, ne trebaš reći svojoj ženi da uradi sve što joj na primjer tvoja majka kaže da uradi, već trebaš zamoliti svoju majku da tebi kaže šta joj treba, pa onda da to sam uradiš, što se zapravo od tebe traži, ili da zatražiš od svoje supruge da ona to uradi. Na taj način možeš na neki način održavati ravnotežu između svoje žene i tvojih roditelja. Zar ne očekuješ od svoje žene da se ona isto tako postavi u odnosu tebe i njenih roditeljima!?
Slično ovome, uzorit suprug čuva dostojanstvo svoje supruge kod svih njegovih rođaka, komšija i prijatelja, baš onako kako bi volio da ona čuva njegovo, jer nastoji primijeniti hadis „niko od vas neće vjerovati dok svome bratu u vjeri ne bude volio ono što voli sebi“, a najpreči „brat“ je supruga muslimanka koja zasigurno potpada pod značenje ovog hadisa.
(Ramazanski preporod, Tuzla, juni 2017.)
Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Vidi manjePreuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com
Kako ne odgovoriti na nečije uznemiravanje i nepravdu?
Vrlina praštanja Svako od nas je naišao na nečije uznemiravanje, ili je doživio neku vrstu nepravde. Nerijetko to bude da nam se desi od naše braće muslimana. Stoga se postavlja pitanje: Kako ne odgovoriti na nečije uznemiravanje i nepravdu? Da li se treba strpiti, osaburiti i preći preko toga ili uviše
Vrlina praštanja
Svako od nas je naišao na nečije uznemiravanje, ili je doživio neku vrstu nepravde. Nerijetko to bude da nam se desi od naše braće muslimana. Stoga se postavlja pitanje: Kako ne odgovoriti na nečije uznemiravanje i nepravdu? Da li se treba strpiti, osaburiti i preći preko toga ili uzvratiti istom mjerom? U kojoj mjeri nas Kur’an podstiče na opraštanje drugima u ajetima poput onih iz sure Ali-‘Imran u kojoj Allah spominje svojstva vjernika kada kaže: „I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“1
Najprije da spomenem da je praštanje veoma usko vezano za sabur (strpljenje). Ovo zato jer islamski učenjaci dijele sabur na tri vrste:
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu, kaže: „U ovome hadisu je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, spojio tri stvari:
A potom je spomenuo čak dvadeset stvari čija spoznaja će pomoći čovjeku da se okiti ovom vrstom sabura koje će postati oličje vrline opraštanja9:
Ako vidiš čovjeka kako napada i vrijeđa ljude jer oni njega uznemiravaju, a ne preispituje sebe i ne moli Allaha za oprost svojih grijeha, onda znaj da je on u pravoj nedaći. A ako se pokaje, moli Allaha za oprost grijeha i sebi kaže: „Ovo je zbog mojih grijeha“, takvom je nedaća postala blagodat. Prenosi se od nekog ashaba da je rekao: „Nedaće ne dolaze osim zbog grijehova i ne prestaju osim kada se ljudi pokaju.“
I na kraju, vrlina opraštanja drugima i strpljivost na njihovim uznemiravanjima je osobenost vođā vjernikā kao što je uzvišeni Allah rekao: „Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali.“17 Pa zar da ne nastojimo da se ovom osobinom okitimo!?
(Ramazanski preporod, Tuzla, juni 2016.)
____________________________
Bilješke
Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Preuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com
Kako s Kur’anom usrećiti porodicu?
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo je kako da se postigne smirenost, milost i okruženje meleka u porodici na lahak način Dr. Rusmir Čoković Poslušajte audio mp3
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo je kako da se postigne smirenost, milost i okruženje meleka u porodici na lahak način
Dr. Rusmir Čoković
Poslušajte audio mp3
Vidi manjeDa li se sve mora oprati vodom da bi bilo šerijatski čisto i koliko ima šerijatskih načina čišćenja?
Ne mora se uvijek sve prati vodom da bi bilo čisto šerijatski Iako je osnova da se sve šerijatske nečistoće očiste pranjem sa čistom vodom i tako se otklone sa tijela, odijela i mjesta klanjanja, ipak to nije jedini način kako se nečistoća otklanja da bi se ispunio uvjet čistoće prije namaza. Postojviše
Ne mora se uvijek sve prati vodom da bi bilo čisto šerijatski
Iako je osnova da se sve šerijatske nečistoće očiste pranjem sa čistom vodom i tako se otklone sa tijela, odijela i mjesta klanjanja, ipak to nije jedini način kako se nečistoća otklanja da bi se ispunio uvjet čistoće prije namaza.
Postoji šest validnih načina šerijatskog uklanjanja nečistoće – čišćenja:
1. Osnovni način je čišćenje pranjem koristeći vodu, ali se to može postići i ukoliko se pere drugim čistim tekućinama kao što su npr. sirće, razređivač, benzin, sokovi i dr.
2. Trljanjem o zemlju, u slučaju da čovjek stane mestvom ili cipelom na nečistoću koja je u čvrstom stanju.
3. Brisanjem, ukoliko se čiste glatke površine kao što je staklo, ogledalo, mermer, lakirani podovi i sl. Pažljivo brisanje nečistoće sa takve površine je dovoljno, i nije neophodno da se opere vodom.
4. Isparavanjem (sušenjem), ukoliko se tečna nečistoća prolije na zemlju, pa se onda osuši.
5. Transformacijom, ukoliko se nečistoća preobrazuje u sol ili izgori pa postane pepeo.
6. Grebanjem, ukoliko se radi o osušenoj spermi na donjem vešu; dovoljno ju je grebanjem otkoniti.
Nečistoća može biti vidljiva i nevidljiva. Pod vidljivom se misli na nečistoću ukoliko se vidi na tkanini i nakon što se osuši tkanina, neophodno je nečistoću makar jednom oprati vodom (ili nekon drugom čistom tečnosti).
Pod nevidljivom nečistoćom se misli na onu koja se ne vidi nakon što se osuši na tkanini. Nju je neophodno oprati tri puta tako što se nakon kvašenja iscijedi, pa se ponovo kvasi i iscijedi, i tako se uradi tri puta. Ukoliko ostane vidljiv trag nakon toga to ne smeta.
Dr. Rusmir Čoković
Preuzeto sa zvaničnog Facebook profila:
https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=3227082047403475&id=100003051343501
Vidi manje