Na početku želim da vam spomenem da islam poziva da se djeci nadijevaju lijepa imena, pošto će dijete cijeli svoj život biti poznato pod tim imenom i bit će prinuđeno da ga sluša od drugih, prilikom međusobne komunikacije.

Allahov Poslanik kazao je da su Allahu najdraža imena Abdullah i Abdurrahman. (Muslim i dr. od Ibn Omera, radijallahu anhu)

S druge strane, svako ime koje nema pogrdno značenje i nije u koliziji s načelima vjere, u osnovi je dopušteno. Praksa Allahovog Poslanika bila je da je mijenjao imena samo onih ashaba čija su imena imala ružno značenje ili su bila u koliziji s vjerskim načelima. Imam Buhari zabilježio je hadis u kojem je spomenuto da je Poslanik predložio ashabu koji se zvao Huzn – što znači tuga, hrapavost i grubost, da promijeni ime u Sehl – što znači lagano – suprotno njegovom imenu, i kao što je naredio ashabu koji se zvao Abdulhadžer – rob kamena – da promijeni ime u Abdullah.

Što se tiče imena Danija, ono ima svoj korijen i osnovu u arapskom jeziku, u najpouzdanijim rječnicima arapskog jezika, kao što je poznati arapski rječnik Lisanul-Arab u kojem se spominje „دَانِية“ kao opis, pa čak se u Kur’anu na više mjesta spominje ovaj izraz.

Na osnovu spomenutog, ne postoji smetnja da se ženskom djetetu nadjene ime Danija.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin

Uvaženi brate u vjeri, u vašem pitanju niste spomenuli najbitniju stvar vezanu za vaše pitanje, a to je koliko je mjeseci bebi. To je najbitnija stvar u pitanju i od nje zavisi odgovor.

Ali, pošto se radi o dijagnozi da kičma djeteta nije uredu, onda to ukazuje da su se organi vašeg djeteta već formirali i da je ono oživjelo u utrobi svoje majke.

Ako je tačno to što smo zaključili, da je dijete oživjelo u utrobi majke, a to se najčešće dešava nakon 120 dana od početka trudnoće, ili nakon prolaska četiri mjeseca od početka trudnoće, onda se na abortiranje tog djeteta u islamu gleda kao na ubistvo odrasle osobe.

Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav o tome da u osnovi nije dozvoljeno abortirati dijete nakon što u njega bude udahnuta duša, a to je nakon 120 dana od početka trudoće, i da se to smatra njegovim ubistvom.

U pravnoj enciklopediji El-Mevsuatul-fikhijje, 2/57, navodi se: “Nije poznato da postoji razilaženje među učenjacima da nije dopušteno abortirati nakon što dijete oživi u majčinoj utrobi. Islamski su učenjaci jasno rekli da postoji konsenzus da nije dozvoljno abortirati nakon što djetetu bude udahnuta duša. Također su jednoglasno potvrdili da se abortus u tom periodu smatra ubistvom.”

Neki savremeni učenjaci iz spomenute situacije izdvojili su slučaj kada nakon udahnuća duše u dijete daljnji nastavak trudnoće, po mišljenju povjerljivih doktora, dovodi u pitanje život majke koja ga nosi, pa je većina učenjaka kazala da će se dati prednost životu majke nad životom djeteta, dok su drugi branili stav, koji je veoma jak, da se daje prednost životu djeteta nad životom majke.

Pošto život majke nije ugrožen, a s druge strane stav doktora koji se zasniva na prethodnim iskustvima nije nepogrješiv, jer koliko se puta desi da doktori kažu da je dijete deformirano, a ono se rodi zdravo, ili kažu da majka nosi muško, a ono bude žensko, ili kažu da majka nosi dvojke, a ispostavi se da je jedno, mi kažemo da u vašoj situaciji nije dopušteno da se počini abortus, i da se činjenje abortusa u periodu nakon oživljenja djeteta smatra ravnim njegovom ubistvu.

Islamske su knjige prepune fetvi (odgovora) islamskih učenjaka koji su smatrali zabranjenim abortiranje ploda nakon udahnjivanja duše u njega, pa makar doktori tvrdili da postoje određene deformacije na djetetu.

Ovakav je propis ako smo tačno konstatirali da je dijete starije od četiri mjeseca, a ako to nije tačno i ako dijete još nije oživjelo, onda se propis razlikuje, ali opet shodno dobi djeteta, a dodatno pojašnjenje možete dobiti ako nas ponovno kontaktirate.

(Savjetujem da pročitate sljedeći tekst o propisima abortusa: http://minber.ba.dedi474.your-server.de/fetve//index.php?option=com_content&task=view&id=2064&Itemid=66 )

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin

Uvaženi brate, vaša konstatacija da je dizanje ruku u namazu sunnet (pohvalan čin) potpuno je tačna.

Naš stav o tom pitanju, koji smo naučili od najvećih autoriteta današnjice, i više je nego jasan. Kada se nađete u situaciji da ste u džematu u kojem je dizanje ruku nepoznanica i kada postoji vjerovatnoća da ćete tim postupkom unijeti pometnju u džematu, kao i to da će vas ljudi zbog toga smatrati sljedbenikom neke zalutale sekte, onda nema nikakve smetnje da u datom momentu ostavite dizanje ruku u namazu.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Doista se djela vrednuju prema namjerama.” (Buhari i Muslim, od Omera, radijallahu anhu)

Ako je Allahov Poslanik, kao što nam to bilježi Buhari, odustao od rušenja Kabe i njenog ponovnog izgrađivanja na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, samo zato što su Kurejšije bili tek prihvatili vjeru, i nisu bili spremni da shvate takav postupak, pa da mi ostavimo nešto što je pohvalno (sunnet) s ciljem jačanja bratskih veza u džematu, mnogo je preče. Ne smijemo zaboraviti na činjenicu da ljudi na našim prostorima već stoljećima klanjaju po hanefijskom mezhebu i da su odrasli daleko od mjesta gdje je dizanje ruku u namazu poznato, pa ne treba da nas čudi njihovo reagiranje. Ono je u osnovi pokazatelj njihove privrženosti onome što znaju i onome čemu su ih naučili njihovi učeni, što je u osnovi pozitivno.

Šejhu Ibn Bazu, koji je živio u sredini gdje je općepoznat i prihvatljiv čin dizanje ruku u namazu, kao i glasno izgovaranje amin u namazu, postavljeno je sljedeće pitanje: “Je li dozvoljeno izostaviti glasno izgovaranje amin u namazu i ne podizati ruke u namazu?”, pa je odgovorio: “Da, ako se nalazi u sredini –među ljudima koji ne podižu ruke u namazu niti glasno izgovaraju amin, u toj je situaciji prioritetnije da to ne čini, kako bi se zbližila njihova srca i kao bi ih mogao pozvati u dobro – hajr, i kako bi imao priliku da ih poduči, i da ih usmjerava, i kako bi mogao da popravlja njihove nedostatke. Ako bi čovjek činio suprotno onome što oni smatraju ispravnim, oni će negodovati zato što oni smatraju da je (samo) to vjera, smatraju da je vjera da se ruke podižu samo kod početnog tekbira, tako su odrasli i tako naučili od svojih učenjaka. Isto tako je i s glasnim izgovaranjem amin. Poznato je razilaženje među učenjacima u pogledu tih pitanja: neki su kazali da se amin izgovara naglas, a neki su kazali da se ne izgovara naglas. U nekim hadisima spomenuto je da je Poslanik podizao glas prilikom izgovaranja amin, dok je u drugim spomenuto da je to izgovarao sniženim tonom. Ispravno je mišljenje da je pohvalno izgovaranje amin naglas. Onaj ko to ostavi, ostavio je samo pohvalnu stvar, zato mu’min neće učiniti ono što je pohvalno ako to vodi razjedinjenju muslimana, međusobnom razilaženju, smutnjama. Štaviše, svaki mu’min, a prvenstveno daija, treba da ostavi pohvalnu stvar ako iz njenog ostavljanja proizlazi veća korist. U tom kontekstu se navodi događaj kada je Allahov Poslanik ostavio rušenje Kabe i njeno građenje na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, govoreći: “Da Kurejšije nisu tek prihvatili vjeru…”, zbog toga je Poslanik Kabu ostavio onakvu kakva jeste i nije je promijenio zbog opće koristi.”
(Fetve Bin Baza, 29/274–275)

Allah se smilovao našim velikanima, od kojih je sigurno naš šejh Ibn Baz, koliko je samo tolerancije u njihovim stavovima i s koliko su mudrosti odgovarali na postavljena pitanja.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin

Uvažena sestro, vaše je pitanje poprilično nepojašnjeno i bojimo se da davanje općenitih odgovora na ovakva pitanja može uzrokovati da ih ljudi tumače shodno svojim potrebama.

Generalno gledajući, islamski učenjaci postavili su nekoliko smjernica i pravila o prodaji artikala koji se mogu koristiti na više načina: na zabranjen, a i na dozvoljen način, kao što je slučaj sa šminkom koja može da se koristi na dopušten način, a to je da je žena koristi pred osobama koje mogu da je vide s ukrasima, kao što je njen muž, ili pred drugim ženama, onda kada je ne vide muškarci koji su za nju stranci. Isto tako, šminka se može koristiti i na zabranjen način, i to je, nažalost, danas preovladavajuće korištenje šminke, kao da je žena koristi prilikom izlaska iz kuće onda kada će je vidjeti muškarci koji joj nisu mahremi i s kojima bi u osnovi mogla da stupi u brak.

Prvo pravilo: ako prodavač sigurno zna, ili kod njega preovladava mišljenje, da će onaj ko kupuje šminku koristiti je na dopušten način, tada mu je dopušteno da to prodaje.

Drugo pravilo: ako prodavač sigurno zna, ili kod njega preovladava mišljenje, da će onaj ko kupuje šminku, koristiti je na zabranjen način, tada mu je zabranjeno da to prodaje.

Treće pravilo: ako ne zna kako i na koji će način kupac koristiti šminku, niti kod njega preovladava mišljenje o tome kako i na koji način će kupac koristiti šminku, onda mu je, u osnovi, dozvoljeno da je prodaje.

(Pogledati: islam-qa.com, broje fetve 67745, ili islamweb.net, broje fetve 7307)

Vjernik treba da se trudi da njegov imetak bude stečen na halal način i nikako drugačije, znajući da će na Sudnjem danu stroge račune polagati za svaki stečeni dinar.

Smatram da je u današnjem vremenu na našim prostorima veoma teško baviti se prodajom šminke. Pošto živimo u vremenu kada su i pokrivene sestre, a da ne govorimo o onima koje to nisu, toliko popustile u pogledu korištenja šminke prilikom izlaska iz kuće, kao i prilikom slikanja za svoje Facebook profile, da su rijetke one koje to ne čine, onda ne treba spominjati koliko je uzak krug žena koje šminku koriste na dopušten način.

Kazao je Uzvišeni Allah: “A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio.” (Et-Talak, 2–3)

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin

Prvo, učenje ezana prilikom nastupanja namaskog vremena kolektivnaje obaveza muslimana jednog mjesta (ar. fard kifaje).

Drugo, puštanje ezana putem CD-a ili onoga što mu sliči smatra se novotarijom i zabranjenom stvari u kojoj muslimanu nije dopušteno da učestvuje.

Treće, kao mujezin, treba da se podučiš ispravnom izgovaranju riječi ezana, kako bi ezan koji učiš bio validan, a što se tiče ljepote glasa, to ne treba da te brine, pošto ljepota glasa nije uvjet za ispravnost ezana. Nažalost, muslimani su se toliko udaljili od vjere da ne znaju šta znače riječi kojima mujezin poziva ljude na namaz, ali su zato pitanje ljepote mujezinovog glasa toliko isforsirali kao da je to najbitnije pitanje vezano za ezan. Toliko tome pridaju pažnje da su spremni i na grijeh i na novotariju, samo kako bi se ispunio taj nepostojeći “uvjet” ljepote mujezinovog glasa, pa ezan puštaju putem CD-a.

– Oni koji puštaju ezan putem CD-a prave nekoliko prijestupa: Uskraćuju muslimanima, a i sebi, veliku nagradu koja je obećana za učenje ezana, ali i za sve ostale ibadete koji se vezuju za ezan, kao što je ponavljanje za mujezinom i sl.

– Na taj način uzrokovali su da u mjestu kojem se to čini ljudi ostaju bez validno proučenog ezana, što je grijeh, jer je ispravno mišljenje da je učenje ezana kolektivna obaveza. Što znači, ako neko od njih to učini, niko neće biti grješan, a ako to niko ne učini, onda su svi grješni.

– Takav postupak otvara vrata novim novotarijama u vjeri i novim prekršajima, naročito kada dolazi od onih koji bi trebali da ljudima budu uzori u prakticiranju islama.

Čudno je da su najveće pravne institucije, kolegiji koji se bave savremenim pitanjima i koji okupljaju najveće alime svijeta, već poodavno govorili o tome, i da se veliki broj mujezina i imama tako jednostavno oglušuje o njihove stavove.

Islamski pravni kolegij pri Rabiti, na zasjedanju održanom u Mekki daleke 1406. (sada je 1435. h.g.), raspravljao je o tom pitanju, pa su zaključili sljedeće:

“Prilikom nastupanja namaskog vremena nije dozvoljeno zadovoljiti se puštanjem ezana u mesdžidu putem kasetofona i sličnih aparata, i time se ne ispunjavaju uvjeti ovog ibadeta i to nije propisani ezan. Muslimanima je obaveza da lično prouče ezan prilikom nastupanja namaskog vremena, u svakoj džamiji, baš kako su to naslijedili iz vremena Allahovog Poslanika pa sve do današnjih dana.”

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin