Alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Ako je stanje onako kako ste spomenuli u pitanju, vi niste obavezni da se pridržavate proračuna spomenutog na vašim šemama, čak je vama obaveza da klanjate, i vi i vaš muž, onda kada nastupi namasko vrijeme, a ne da se slijepo pridržavate neke šeme, koju je napisao insan, koji nije nepogrešiv, znajući da nije tačna, te da na taj način dovedete svoj namaz u pitanje.

Po konsenzusu islamskih učenjaka, nije ispravan namaz koji se započne prije nastupanja namaskog vremena.
Izrada vremenskih šema za namaz je jedna olakšica ljudima kojih će se insan pridržavati sve dok bude znao da su tačne, a kada primijeti da su netačne i da je došlo do greške, tada će ostaviti rad po njima.

Isti propis važi i za početak i kraj posta. Ako čovjek zna da mujezin za iftar uči nekoliko minuta ranije ili kasnije od propisanog vremena, neće obraćati pažnju na to, već će se iftariti onda kada je propisano.
Ako ste sigurni da ste taj namaz započeli klanjati prije nastupanja namaskog vremena, vama je obaveza da ponovo klanjate taj namaz.

Čovjek ne treba da za argumentovanje vjerskih obreda koristi praksu ljudi današnjeg vremena. Svaki insan je podložan grešci i može se desiti da pogriješi. I ne treba da ga obmanjuje mnoštvo onih koji prakticiraju odreðenu stvar, jer ako mnogi ljudi nešto čine, to ne mora značiti da je istina to što čine, niti čovjek treba odustati od slijeðenja istine zbog malog broja njenih praktičara.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin

Uvažena sestro u vjeri, treba znati da je potiranje glave prilikom uzimanja abdesta stroga obaveza (rukn), po jednoglasnom stavu islamskih učenjaka. U sunnetu Allahovog Poslanika nalazimo opis potiranja po glavi prilikom uzimanja abdesta. Od sunneta je da se prilikom potiranja glave mokre ruke stave na vrh čela (početak kose) tako da palčevi obje ruke budu na sljepoočnicama, te da se tako lagano potare sva glava sve dok se ne stigne do potiljka, a potom da se ruke vrate (potirući kosu) do mjesta odakle se počelo sa potiranjem.

Neki je čovjek došao Abdullahu b. Zejdu, r. a., i kazao: “Možeš li mi pokazati kako je abdestio Allahov Poslanik?” Kazao je: “Mogu.” Tada je zatražio da mu donesu vodu, pa je polio vodu na ruke i oprao ih dva puta, a onda je isprao usta i išmrknuo se tri puta. Nakon toga oprao je lice tri puta, a zatim je oprao svaku ruku do iza lakata dva puta. Poslije toga, objema rukama potrao je glavu, od naprijed prema nazad i od nazad prema naprijed, počevši od vrha čela (početka kose) sve dok nije otišao sa njima do potiljka, a potom ih je vratio (potirući ponovo) do mjesta odakle je i počeo, a onda je oprao noge.” (Buhari i Muslim)

Ovaj hadis jasno nam pokazuje kako musliman i muslimanka treba da potiru glavu prilikom uzimanja abdesta, pošto je osnova u propisima da se muškarci i žene ne razlikuju osim ako postoji poseban dokaz koji jednu od dvije skupine izuzima, a u ovom slučaju takav argument ne postoji.

Treba napomenuti da je drugo potiranje (povratak ruku) spomenuto u citiranom hadisu neobavezujuće, već da je pohvalno (sunnet), ako se desi nakon što je već jednom potrta cijela glava.

Učenjaci su se jednoglasno složili u mišljenju da je sunnet da se prilikom abdesta potare cijela glava, ali su se razišli u pogledu toga koliki dio glave minimalno treba da se potare prilikom abdesta, kako bi abdest bio validan. Ne želeći da vas opterećujemo time, mi ćemo vam spomenuti ono što smatramo najispravnijim. Citirani hadis nam jasno ukazuje na to da treba potrati cijelu glavu, dok drugi argument, koji indirektno ukazuju na to da je dovoljno da se potare samo jedan dio glave, nisu jasni, pošto se radi o hadisima u kojima je Allahov Poslanik potrao samo početak (čela) kose i nastavio da potire po turbanu.

Stoga smatram da je prioritetnije da musliman i muslimanka praktikuju one hadise koji su jasni i da prilikom potiranja po glavi potaru svu glavu. Na taj način će postupiti po sunnetu Allahovog Poslanika, a isto tako po mišljenju svih učenjaka, i na taj način oni nisu napravili prijestup. S druge strane, ako se zadovolje time da potaru samo jedan dio glave, po mišljenju određenog dijela učenjaka, njihovo potiranje je neispravno. Slično su kazali imam Maverdi i imam Nevevi. Iako su obojica bili učenjaci šafijske pravne škole, koja smatra da je prilikom abdesta dovoljno potrati samo jedan dio glave, spomenuli su da bi musliman trebao da prilikom abdesta potare cijelu glavu zato što je to spomenuto u hadisu Abdullaha b. Zejda, r. a., i jer se na taj način izlazi iz razilaženja islamskih učenjaka. (El-Havi el-kebir, 1/117, El-Medžmu, 1/401)

Rezime: Prilikom potiranja glave žena će postupiti kao i muškarac: staviti ruke na vrh čela (početak kose) potom će lagano potrati kosu na način da će rukama otići do potiljka. Ako joj ne predstavlja problem (zbog dužine kose ili se ne plaši da će poremetiti frizuru) od sunneta je da ruke vrati potirući po kosi ponovno do mjesta odakle je počela, ali ako joj vraćanje ruku predstavlja problem i ako se boji da će tako poremetiti kosu, onda će se zadovoljiti prelaskom ruku od početka čela do potiljaka bez vraćanja ruku i ponovnog potiranja.

Drugim riječima kazano, na bilo koji način da žena (zbog različitih frizura kod žena) potare cijelu glavu, njeno je potiranje validno, i to po konsenzusu islamskih učenjaka, kako to bilježi Ibn Abdulberr, s tim što se može desiti da je izostavila sunnet kakvoće potiranja glave. (El-Istizkar, 1/130)

U poglavlju o potiranju glave prilikom uzimanja abdesta Ibn Kudama je kazao: “A ako se radi o osobi koja ima dugu kosu i koja se boji da će se, ako vrati ruke, njena kosa poremetiti, onda ih neće vraćati.” Imam Ahmed je, praktično pokazujući kako će potrati glavu onaj ko ima kosu do ramena, jasno rekao da će tako postupiti. To znači da će on potrati do potiljka i neće ruke vraćati ponovno potirući.” (El-Mugni, 1/94)

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin

Alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu!
Cijenjeni brate, na samom početku molim Uzvišenog Allaha da nas sve skupa učvrsti na putu pridržavanja za načela ove savršene vjere. Molim Ga, subhanehu ve te’ala, da nam istinu pokaže istinom i olakša nam njeno slijeðenje i prakticiranje, a da nam neistinu pokaže neistinom i da nam omrzne njeno slijeðenje i prakticiranje. Što se tiče tvojih pitanja, odgovor na njih iziskuje poznavanje jedne veoma bitne osnove u vjeri islamu. Naime, trebaš znati da svako ko nas pozove u činjenje bilo čega i kaže da je to ibadet, obavezan je za to predočiti validan dokaz.

Islamski učenjaci u svojim knjigama spomenuli su da je osnova u ibadetima zabrana, osim onoga što je potvrðeno validnim argumentima, dok je osnova u običajima dozvola, osim onoga što je zabranjeno validnim argumentima

Govoreći o tome, kazao je šejh Abdur-Rahman ibn Nasir es-Si’di u stihovima:

و أصل في عاداتنا الإباحة حتى يجيئ صارف الإباحة
و ليس مشروعا من الأمور غير الذي في شرعنا مذكور

Prijevod stihova:

“Osnova u našim običajima je dozvola

sve dok ne doðe nešto što mijenja tu osnovu.

Nije propisano u našoj vjeri ništa osim onoga

na što ukazuju validni argumenti vjere.”
Dokazi koji ukazuju na ovo pravilo:

Da je osnova u običajima dozvola, na to nam ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: ‘’On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio.“

A da je osnova u ibadetima zabrana, na to nam ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: ”Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?“

Takoðer to potvrðuju riječi Allahovog Poslanika: ”Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje, to će biti odbačeno.“ (Buharija i Muslim od Aiše, r.a.)

Pojašnjenje ovog pravila

Čovjekovi postupci mogu se podijeliti u dvije skupine: ibadeti i običaji.

Što se tiče ibadeta, osnova u tom poglavlju je da ne možemo ni za jedan postupak tvrditi da je njegovo činjenje ibadet osim ako za to posjedujemo validan i jasan argument. Npr., ako bi nas neko pozvao da činimo neko djelo smatrajući to ibadetom, mi ćemo tražiti od takve osobe validan i jasan dokaz, ako nam spomene validan argument za to, mi ćemo to činiti, a ako ne spomene, mi to nećemo činiti.

A što se tiče običaja, sve je dozvoljeno činiti osim onoga što nam validni i jasni dokazi zabrane. Npr., čovjeku je dozvoljeno da jede, pije, oblači sve što želi osim onoga što je validnim argumentima izuzeto iz te osnove i zabranjeno, kao svinjetina, alkohol i dr.

Na osnovu spomenutog, preostaje nam da tvoje pitanje provučemo kroz ovu veliku formulu.

Da li postoje validni i jasni argumenti koji ukazuju na to da je Poslanik nakon namaza činio zajednički zikr ili ga je sâm činio? Da li je preneseno da je on učio nakon namaza dovu, a drugi aminali na njegovu dovu? Da li je učio Fatihu nakon namaza, potirući rukama lice?

Odgovor: Ne postoje validni dokazi da je Poslanik zajedno zikrio sa ashabima, već su zikrili svako za sebe. Ne postoje validni argumenti da je Poslanik učio dovu nakon svakog namaza i da su ashabi aminovali na ono što on kaže. Ne postoje validni argumenti koji ukazuju da je Allahov Poslanik učio Fatihu nakon namaza i nakon toga potirao lice

Allah najbolje zna

Odgovorio: Pezić Elvedin, 5. rabi’ul-evvela 1428. h.g. / 13. 3. 2008. god

Es-selamu alejkum! Odgovor na vaše pitanje naći ćemo u riječima Allahovog Poslanika: “Naredite svojoj djeci (u vjerodostojnoj predaji: podučite ih) da namaz obavljaju kada napune sedam godina, a zbog namaza ih istucite kada napune deset godina i rastavite ih u postelji.” (Ebu Davud, njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani)

Islamski učenjaci u komentaru ovog hadisa spominju da ovaj hadis ne znači da će dijete koje nije punoljetno biti grješno ako ostavi namaz, jer obaveznost namaza počinje da se odnosi na njega od momenta kada postaje pravno-šerijatski punoljetno. Meðutim, većina učenjaka smatrala je da iz imperativa u spomenutom hadisu proizilazi obaveznost (kao što je u osnovi) i roditelj će biti grješan, po mišljenju većine učenjaka, ako se ne odazove ovom imperativu, nareðivanju – podučavanju djece namazu nakon što napune sedam godina.
Allah najbolje zna.

Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.

Uvažena sestro, doista bi se mnogo toga moglo kazati vezano za spomenutu pojavu, a mi ćemo spomenuti samo nekoliko najbitnijih stvari, kako pravnih (fikhskih) tako i pedagoško-odgojnih.

Prvo, spomenuti čin samoozljeđivanja islamom je zabranjen. Islam u svom savršenstvu mnogo pažnje posvećuje ljudskom životu, čovjekovom zdravlju i zbog toga su preventivno zabranjene mnoge stvari, sve s ciljem kako bi se očuvao ljudski život i kako bi se očuvalo ljudsko zdravlje.

Isto tako, islamski učenjaci veoma često spominju da je ljudsko tijelo Allahov dar čovjeku i on ne može da raspolaže s njime kako on hoće, već u granicama onoga što je dopušteno. Ljudsko tijelo ima svoju svetost koju nije dozvoljeno povređivati. Jedna od stvari koja je zabranjena jeste unakažavanje ljudskog tijela.

Drugo, osoba koja ima naviku samoozljeđivanja samim tim postupkom pokazala je da ima ozbiljnih psiholoških problema s kojima ne zna da se nosi i da joj je potreban tuđi savjet i pomoć.

Stručni i kompetentni ljudi, koji toj pojavi pristupaju s psihološke strane, smatraju da takva osoba to čini da bi umanjila emocionalnu tegobu i bol situacije u kojoj se trenutno nalazi, misleći da će, ako se samoozljeđuju i sebi na taj način nanose bol, tako zaboraviti na bolove i problema s kojim se susreću u svakodnevnom životu.

Ovakav način rješavanja problema nije ništa drugo do produbljavanje psihičke krize osobe koja je odlučila “riješiti” svoje probleme na način što će, nanoseći sebi fizički bol, trenutno zaboraviti na emocionalnu bol. Nije to prvi pogrešan put koji su ljudi, zaboravivši zašto su stvoreni i šta je cilj njihovog boravka na zemlji, odabrali da bi riješili svoje probleme. Postoji veliki broj narkomana, alkoholičara, pušača, onih koji se odluče na samoubistvo, a koji to sve čine samo kako bi nakratko zaboravili trenutni problem kroz koji prolaze, a za čije rješenje nemaju odgovora.

Ovdje do izražaja dolazi pomoć ljudi sa strane.

Oni koji primijete da određena osoba ima naviku da se samoozljeđuje trebali bi da interveniraju, da pokušaju pomoći toj osobi.

Jedna od najboljih metoda jeste razgovor s tom osobom tokom kojeg će se ohrabriti i pozvati na realno sagledavanje situacije, pokušati je pozvati da razmisli šta u stvarnosti postiže samoozljeđivanjem i da li je na taj način riješila problem ili ne.

Spomenute osobe nerijetko se odaju samoozljeđivanju zbog gubljenja samopouzdanja, stoga ih treba prvenstveno saslušati, da shvate da postoji neko ko želi da im pomogne, da shvate da nisu odbačeni i zaboravljeni, i to im sigurno može mnogo pomoći.

Isto tako, takvim osobama treba preporučiti odlazak kod stručnih osoba koje će putem razgovora shvatiti šta je istinski razlog samoozljeđivanja i kako da se prevaziđu problemi koji su u osnovi uzrokovali samoozljeđivanje.

Normalno, ključna stvar u svemu tome, po mom skromnom mišljenju, jeste čovjekova udaljenost od Gospodara. Siguran sam da samoozljeđivanje nema mjesta u životu vjernika i vjernice. Oni znaju da je dunjalučki život protkan iskušenjima kako bi se pokazalo ko će u tim kriznim momentima biti pokoran, a ko nepokoran.

Vjernik i vjernica prvenstveno znaju da sva iskušenja koja ih zadese, nisu ih mogla zaobići, pa makar se u tome ispriječilo cijelo čovječanstvo, i da, ako se strpe i Allahu zahvale, da ih za to čeka velika nagrada kod Gospodara. Dalje, oni nemaju potrebe da samoozljeđivanjem zaboravljaju probleme koji su ih zadesili, pa oni imaju 24 sata otvorenu mogućnost da svoj problem putem dove kažu Svemogućem Gospodaru, koji, kada želi nešto, samo kaže: “Budi!”, i ono bude.

Kada bi spomenute osobe, one koje se odluče na samoozljeđivanje, znale koliku slast osjećaju vjernici kada u kasnim noćnim satima ponizno i skrušeno stoje pred svojim Gospodarom, kroz suze na sedždi Njemu kazujući svoje probleme, shvatili bi tada koliko su oni siromašni i koliko su griješili kada su samoozljeđivanjem bježali od problema koji su ih zadesili.

Pravi vjernik, ako spozna veličinu svoga Gospodara, Njegov rahmet i dobrotu prema robovima, nikada neće zapasti u problem zbog kojeg će pomisliti da putem samoozljeđivanja, duhana, alkohola, samoubistva, rješava probleme pred kojima se trenutno nalazi.

Vjernik, u svom najvećem uzoru, Allahovom miljeniku, ima praktičan primjer rješavanja problema. On, iako Allahu najdraži rob, prolazio je kroz velika iskušenja, kojih je bilo toliko da se ne mogu prebrojati, ali ih je znao riješiti, i nikada se nije bojao problema, već je hrabro poduzimao ono što je u njegovoj mogućnost, a za ostalo se oslanjao na Uzvišenog Gospodara.

Pa ako je on, kao Allahu najdraža osoba prolazio kroz ispite i iskušenja, pa da mi budemo podvrgnuti ispitima mnogo je prioritetnije. U osnovi, ljudi koji su se odlučili na samoozljeđivanje, u stvarnosti nisu svjesni činjenice da svi ljudi imaju problema i, po njihovom shvatanju, svi bismo trebali da se  samoozljeđujemo i da kao noj zabijamo glavu u pijesak i smatramo da su problemi nerješivi.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.