Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Muškarci su obavezni, po ispravnom stavu učenjaka, da klanjaju pet vakata farz namaza u mesdžidu (džamiji) u džematu. A ako u blizini kuće nema džamije (mesdžida) iz koje se čuje ezan proučen prirodnim glasom, tada nije obaveza klanjati farz namaze u džamiji.

U slučaju da u blizini kuće nema džamije ili ima ali se u njoj ne klanjaju svi farz namazi, onda je mustehab ukućanima, mužu i supruzi, majki i sinu i slično, da klanjaju farz namaze u džematu da bi imalu nagradu klanjanja u džematu. Jer je namaz u džematu 25 puta (u rivajetu 27 puta) vrijednije od namaza van džemata.

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Namaz u džematu je vrijedniji od pojedinačno obavljenog namaza za 25 deredža“. U rivajetu: „27 deredža“.

Za klanjanje u džematu su potrebne najmanje dvije osobe.

Kaže Ibn Kudame u svojoj knjizi „El-Mugni“ (3/408): „Džemat se uspostavlja sa dvije osobe pa naviše, ne znamo da oko toga ima razilaženja“.

Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Malika ibn El-Huvejrisa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je njemu i njegovom drugu Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, rekao: „Kada nastupi namaz, neka jedan od vas dvojice prouči ezan i neka vas predvodi onaj koji je najstariji“.

Takođe, u vjerodostojnim hadisima je prenešeno da je Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, klanjao u džematu jednom sa Huzejfom, drugi put sa Ibn Mesudom, i treći put sa Ibn Abbasom, radijallahu anhum.

Prema tome, mustehab je sinu i majci da klanjaju u džematu, ako sin nema u blizini kuće džamiju u kojoj se klanjaju namazi.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oni koji zastupaju, šire i ubijeđeni su u tvrdnju „da u ljudima ima božanskog“ oslanjaju se na riječi Uzvišenog: „I kad mu dam lik i u njega udahnem od Mog ruha (Moje duše), vi mu se poklonite!“ (El-Hidžr 29, Sad 72), kao i na ajet: „Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i ruh (duša) od Njega“ (En-Nisa 171). Prema njihovom shvatanju u ovim ajetima je dokaz da je u čovjeku dio od Allaha, tj. dio božanskog.

Nema sumnje da je ovakav način tumačenja ajeta batil (ništavno), jer riječ „ruh“ koja se spominje u ajetu nije Allahovo svojstvo i njeno spajanje i vezivanje za Allahovo ime je vezivanje stvorenja za svoga Stvoritelja. Ruh ili duše koje je Uzvišeni udahnuo u Adema i Isu, alejhimesselam, su duše od duša koje je Uzvišeni Allah stvorio, a ne dio Allahovog bića.

U ajetu „od Mog ruha (Moje duše)“ spajanje riječi ruh (duša) sa zamjenicom mog (ruha) ili moje (duše) koja se odnosi na Allaha je poput izraza bejtullah (Allahova kuća) i nakatullah (Alahova deva), u njima se iskazuje veličina i počast te stvari ili tog stvorenja, a ne da su one dio Allahovog bića ili slično tome. Ispravno značenje ovog ajeta je: i kad mu dam lik i u njega udahnem dušu od (Mojih) duša koje sam stvorio, vi mu se poklonite!

A dio ajeta u suri En-Nisa „i ruh (duša) od Njega“ riječ „od Njega“ ne znači da je ta duša dio Njega (Allaha) nego znači: i duša od Njegovih duša koje je stvorio.

Kaže Ibn Kesir u tefsiru ovog ajeta (Tefsir Ibn Kesir 1/784): „Riječi Uzvišenog u ajetu i hadisu „i ruh (duša) od Njega“ su poput riječi: „I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega“, (El-Džasije 13), tj. od Njegovih stvorenja i od Njega.“

Bitno je ovdje napomenuti da se riječi koje se dodaju uz Allahovo ime dijele na dvije vrste:

Prva vrsta – dodavanje uz Allahovo ime onoga što je odvojeno od Allahovog bića, što opstoji samo po sebi, poput dodavanje duša Adema i Ise, alehjimesselam, imenu Allaha „ruhun minhu“ (duša od Njega), kao i riječi „bejti“ (Moja kuća) i „nakatullahi“ (Allahova deva). Cilj i smisao dodavanja ovih stvari i stvorenja Allahovom imenu je da se ukaže na njihov značaj i veličinu kod Allaha.

Druga vrsta – dodavanje uz Allahovo ime onoga što je sastavni dio Njegovog bića ili što je od Njegovih svojstava, tj. nije odvojeno od Allahovog bića, poput lica (vedžhullah), ruke (jedullah) i slično.

Neki ljudi ne prave razliku između ove dvije vrste, pa misle da je svaki termin (stvar ili stvorenje) koji se piše uz Allahovo ime (kao genitivna veza) dio Njegovog bića. Ili suprotno tome, misle da se svaki termin tako piše da bi se ukazalo na njegovu veličinu i značaj. O ovome su detaljnije govorili i pisali Kurtubi, Ibn Tejmije i Ibnnul-Kajjim.

Prema tome, tvrdnja i uvjerenje da ljudi imaju božanskog u sebi je lažna, pogrešna i predstavlja čisti dalalet. Ona ima slično značenje onih koji potvrđuju El-hulul (da je Allah u nekom stvorenju) i El-Ittihad (da sve što postoji da je to Allahovo biće), jer vanjsko značenje ove tvrdnje je da se dio Allahovog bića utjelovilo u insanu, a Allah je uzvišen od takvih nakaradnih ubjeđenja. Ovakvo uvjerenje je kufr (nevjerstvo), nije dozvoljeno vjerovati u njega niti ga izgovarati.

Neophodno je ovdje naglasiti da spuštanje pojedinačnog kufra na konkretne osobe koje su ubjeđene i izgovaraju ove riječi nije ispravno, jer je njihovo shvatanje ovog pitanja zasnovano na pogrešnom tumačenju kur'anskih ajeta. Spuštanje pojedinačnog tekfira se može izvršiti nakon uspostavljanja dokaza (ikametul-hudždžeti), ispunjavanja šartova i otklanjanja prepreka pojedinačnog tekfira, a što je proces koji ne može i ne smije činiti osim učena osoba u ovoj oblasti.

A što se tiče klanjanja namaza za imamima koji ispoljavaju ovo uvjerenje, mustehab je izbjegavati klanjanje za njima jer su oni novotari u akidi. A ako bi se klanjalo za njima, ako u blizini nema druge džamije ili zbog nepoznavanja stanja tih imama, namaz je ispravan i ne treba ga ponavljati, jer se oni tretiraju kao muslimani.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Hadisi o mjestu klanjanja nafile nakon farza

O promjeni mjesta klanjanja nafile nakon farza prenose se tri hadisa:

Prvi hadis: Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Imam ne treba da klanja nafilu na svom mjestu (gdje je klanjao farz)“.

Hadis bilježi Buharija u svom Sahihu mu'allekan, tj. bez lanca prenosilaca hadisa, u obliku temrida „juzkeru“ koji ukazuje na slabost, a zatim kaže Buharija: „ve lem jesihhu“, što znači: „a nije vjerodostojno“. Nema razilaženja među muhaddisima oko slabosti ovog hadisa. Kaže Ibn Hadžer (Fethul-bari 2/335) da ga je Buharija ocijenio slabim zbog slabosti u senedu i poremećnosti hadisa, sa ovim hadisom se izdvojio ravija Lejs ibn ebi Sulejm, a on je slab.

Drugi hadis: Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zar je nekome od vas teško kada klanja da se pomjeri ili naprijed ili nazad ili desno ili lijevo“.

Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed. Slabim su ga ocijenili Buharija, Ibn Hadžer, Ševkani, Albani, Šu'ajb Arnaut i mnogi drugi. Hadis je veoma slab zbog nepoznatog stanja (džehalea) dvojice ravija: Ibrahim ibn Ismaila i Hadždžadž ibn ‘Ubejda, kao i zbog slabosti ravije Lejsa ibn ebi Sulejma.

Treći hadis: Od Mugire ibn Š'ubeta, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Imam ne treba da klanja na svom mjestu gdje je klanjao farzove sve dok se ne pomjeri sa njega“. Kaže Ebu Davud: ‘Ata’ El-Hurasani nije doživio Mugiru ibn Š'ubeta.

Bilježe ga Ebu Davud i Ibn Madže. Hadis je slabim ocijenio Ebu Davud, Ahmed, Ibn Hadžer i Šu'ajb Arnaut zbog prekida seneda hadisa.

Prema tome, nije ništa vjerodostojno prenešeno oko promjene mjesta imama i muktedije radi klanjanja nafile nakon farza.

Predaje ashaba po ovom pitanju

Prenosi Buharija u svom Sahihu sa vjerodostojnim lancem prenosilaca (kako je ocijenio Ibn Hadžer) od Nafi'e da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, klanjao na svom mjestu gdje je klanjao farz namaz, a tako je radio i Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr.

Dok Ibn ebi Šejbe prenosi u svom Musannefu od Alije, radijallahu anhu, da je rekao: „Od suneta je da imam ne klanja nafilu dok ne promijeni svoje mjesto“. Prenosi Ibn Kudame od imama Ahmeda da je rekao: „Nije mi ovo poznato od nekoga drugog mimo Alije“. A Ibn Hadžer je ovaj rivajet ocijenio dobrim.

Stavovi učenjaka po ovom pitanju

Oko promjene mjesta klanjanja nafile nakon farza učenjaci imaju tri mišljenja:

Prvo mišljenje: da imam i muktedija klanjaju nafilu na mjestu gdje su klanjali farz, tj. da nije od suneta da se mijenja mjesto.

Ovo je stav Ibn Omera, radijallahu anhuma, Kasima ibn Muhammeda, Ebu Davuda i drugih.

Dokaz za ovo je sljedeće:

1 – nije potvrđeno u vjerodostojnim hadisima da je sunet ili mustehab mjenjati mjesto

2 – prenešeno je od Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je tako postupao, a opštepoznato je da je on najdosljednije slijedio postupke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

3 – potvrđene sunete je u osnovi mustehab klanjati kod kuće, a ne u mesdžidu, što je potvrđeno riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a nije prenešeno da je on sunete klanjao u mesdžidu.

Drugo mišljenje: da je mustehab klanjaču, imamu i muktediji, da promijene mjesto klanjanja nafile nakon farza.

Ovo je stav džumhura učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila. (El-Mevsu'atu el-fikhhijje el-kuvejtijje 12/155-156)

Njihovi argumenti su:

1 – gore spomenuti hadisi

Komentar: svi hadisi su slabi i ne može se sa njima dokazivati preporučenost ovog postupka.

2 – Hadis od Muavije, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu. U njemu je došlo da je Saib ibn Jezid, čim bi klanjao džumu, ustao i klanjao nafilu, pa mu je Muavija rekao: „Nemoj to više raditi, kada klanjaš džumu ne spajaj je sa drugim namazom (nafilom) sve dok ne progovoriš ili ne izađeš, jer nam je tako naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se ne spaja namaz (farz) sa namazom (nafilom) sve dok ne progovorimo ili ne izađemo“.

Komentar: od suneta je da klanjač zikri poslije farz namaza poznati zikr i time je ispunio spomenutu zabranu spajanja farza i nafile jer je progovorio. A i ako bi promijenio mjesto da klanja nafilu zbog spomente zabrane spajanja farza i nafile u hadisu, recimo jer mu se žuri da ide svojim poslom, time se ne može dokazivati da je mustehab ili sunet promijeniti mjesto klanjanja nafile nakon farza.

3 – Kur'anskim ajetom iz sure Ez-Zulzile: „Toga Dana će ona (Zemlja) vijesti svoje kazivati“ (Ez-Zulzile, 4.). Došlo je u hadisu kod Tirmizija i Ibn Hibbana da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio kakve će vijesti kazivati, pa je rekao: „Njene vijesti su da će svjedočiti za svakog roba i robinju šta su radili na njoj, govoreći: radio je to i to dana tog i tog. Ovo su njene vijesti“.

Kažu: kada klanjač promijeni mjesto klanjanja svako mjesto će mu svjedočiti na Sudnjem danu da je tu klanjao.

Komentar: Spomenuti hadis je slab, slabim su ga ocijenili albani i Šu'ajb Arnaut, jer je u njegovom senedu ravija Jahja ibn ebi Sulejman za kojeg Buharija kaže da je jako slab (munkerul-hadis). Sa druge strane, u ajetu nije došlo da će Zemlja svjedočiti za nečija dobra djela, nego prenositi vijesti šta se desilo na njoj. Pa ako kažemo da je to mustehab radi svjedočenja Zemlje, zašto ne bi bilo mustehab da ciljamo postiti ili davati sadaku na raznim mjestima kako bi ta mjesta za nas svjedočila na Sudnjem danu da smo radili te ibadete na tim mjestima? Nije mi poznato da je to neko rekao za post i sadaku. Ibret je u tome da li je to mijenjanje mjesta klanjanja nafile prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili nije? A nije. Da je to bilo propisano i preče da se čini bilo bi prenešeno u makar jednoj vjerodostojnoj predaji.

Treće mišljenje: da je imamu propisano da promijeni mjesto, a za muktediju ima širine da klanja na svom mjestu.

Prenosi hanefijski učenjak El-Kasani (Bedai'us-sanai'a 1/285) da je pokuđeno imamu da klanja bilo šta od suneta na mjestu gdje je klanjao farz zbog hadisa Ebu Hurejre, radijallahu anhu, (naveo je hadis) a to nije pokuđeno muktediji. Pokuđeno je samo imamu, da ne bi onoga ko uđe navelo da pomisli da klanja farz, a nije muktediji jer nema te opasnosti, iako je i muktediji mustehab da promijeni mjesto kako bi razbio safove klanjača i otklonio zabunu.

Hanbelijski učenjak Ibn Kudame prenosi od imama Ahmeda (El-Mugni 1/403) da imam ne treba da klanja nafilu na mjestu gdje je klanjao farz, jer je tako rekao Alija, radijallahu anhu. A nema smetnje da muktedija klanja na mjestu jer je to radio Ibn Omer, radijallahu anhu.

Odabrano (radžih) mišljenje

Odabrano mišljenje je prvi stav učenjaka, tj. da imam i muktedija klanjaju nafilu na mjestu gdje su klanjali i farz, a Allah zna najbolje.

Razlozi koji idu u prilog ovom opredjeljenju su sljedeći:

– svetri hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o promjeni mjesta klanjanja nafile nakon farza su slabi, dva od njih su jako slabi, pa tako ovi hadisi ne mogu biti dokaz u potvrđivanju ovog suneta.

– od dva ashaba se prenose suprotni stavovi, a kada se oni raziđu trebamo se vratiti na sunet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kao što sam već spomenuo u sunetu nema ništa vjerodostojno.

A ako bi već davali prednost jednom od njih dvojice, opštepoznato je da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, najdosljednije od svih ashaba slijedio sunet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pa ako bi i pravili spoj između ova dva hadisa, najbliže je ono što se prenosi od imama Ahmeda.

– sa hadisom Muavije, radijallahu anhu, se ne može dokazivati da je mustehab promijeniti mjesto klanja nafile poslije farza, nego da se ne spaja nafila sa farzom na dva spomenuta načina: govorom (zikrom) ili izlaskom.

– a što se tiče promjena mjesta sedžde kako bi Zemlja svjedočila na Sudnjem danu da smo tu učinili sedždu- da je to bilo značenje i smisao ajeta, to bi nam pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a i on sam bi praktikovao taj čin.

I na kraju, klanjanje namaza, farzova i nafila, je najčešće dobro djelo koje je radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa zar je moguće da promjena mjesta klanjanja nafile nakon farza bude sunet ili mustehab, a da to nije prenešeno ni riječima ni djelom ni u jednom jedinom vjerodostojnom hadisu pored svakodnevnog klanjanja namaza? I da se potvrda toga prenosi samo od jednog ashaba, Alije, radijallahu anhu, za čiju predaju kaže imam Ahmed: „Nije mi ovo poznato od nekoga drugog mimo Alije, radijallahu anhu“.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Hadisi u kojima se navodi izgovaranje „Amin“ nakon učenja Fatihe su došli u opštoj formi te se odnose na svakog klanjača, tj. kako na muškarce tako i na žene. Što znači da je i ženama, u osnovi, mustehab da izgovaraju „Amin“ nakon učenja Fatihe.

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: „Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, kada bi završio učenje Ummul-Kur'an, podigao bi glas i rekao: ‘Amin.'“ Bilježi ga Darekutni i Hakim. Darekutni ga ocjenjuje dobrim, a Hakim vjerodostojnim. Kaže Ibn Hadžer u „Telhisu“: „Darekutni je rekao: ‘Lanac prenosilaca je dobar.’ Hakim je rekao: ‘Vjerodostojan je po uvjetima Buharije i Muslima.’ A Bejheki je rekao: ‘Hasen-sahih.'“

Kaže imam Nevevi u knjizi El-Medžmu’ (3/371): „Izgovaranje „Amin“ nakon Fatihe je sunnet svakom klanjaču, svejedno bilo imamu, muktediji, onom ko klanja sam, muškarcu, ženi, djetetu, onom ko stoji, sjedi, leži (iz opravdanog razloga), onome ko klanja farz ili nafilu, u namazima u kojima se uči naglas ili u sebi. Oko ovoga nema razilaženja među našim učenjacima (misli na šafijski mezheb)“.

Sa druge strane, ženi je zabranjeno da podiže glas u prisustvu muškaraca stranaca, pa ako žena klanja u džematu sa muškarcima koji joj nisu mahremi neće izgovarati „Amin“ naglas nego u sebi ili jako tiho. Dokaz za to je hadis u kojem je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ženama da izgovaraju „Subhanallah“ kada treba popraviti ili upozoriti imama u namazu da je napravio grešku; na njima je da udare rukom o ruku (pljesnu).

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tesbih (riječi: subhanellah) je za muškarce, a tasfik (udaranje rukom o ruku) za žene.“ Hadis je mutefekun alejhi, a Muslim dodaje: „U namazu.“

Kaže Ibn Hadžer u „Fethul-bari“ (3/77): „Ženama je zabranjeno da izgovore ‘Subhanallah’ jer im je naređeno uopšteno da stišavaju glas u namazu zbog bojazni da ne bude fitna (muškarcima), a muškarcima je zabranjeno pljeskanje jer je to svojstveno ženama“.

Ali ako žena klanja sa muškarcima koji su joj mahremi ili samo sa ženama ili klanjaju i muškarci i žene skupa, ali su žene u posebnoj prostoriji i ne postoji bojazan da će njihov glas doprijeti do muškaraca, onda im je mustehab da i one izgovaraju „Amin“ naglas.

Kaže Ibn Kudame u „El-Mugni“ (3/38): „Žene izgovaraju naglas u namazima u kojima se uči naglas, a u prisustvu muškaraca ne izgovaraju naglas, osim ako su muškarci njeni mahremi, onda nema smetnje“. Ovo isto potvrđuje imam Nevevi u „El-Medžmu“ (3/390).

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Po većini učenjaka klanjanje tehijetul-mesdžida je mustehab a ne vadžib, a što je i ispravan stav.

Prema tome, nisi uopšte dužan da klanjaš taj namaz, nego je samo preporučeno
Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba