Alejkumusselam!

Dovoljno je muslimanu ako zna da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto radio ili preporučio da se radi, svejedno poznavao on povod, mudrost ili smisao toga, da to radi i praktikuje. A ako poznaje povod, smisao i mudrost određenog dobrog djela to je onda bolje.

Međutim, što se tiče dana Ašure ovo pitanje ima smisla pošto je oko tog dana rašireno mnogo neosnovanih radnji, djela i postupaka od kojih je ova vjera čista.

Što se tiče toga zašto je propisano postiti taj dan odgovor je u hadisu kojeg prenose Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: “Došao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu pa je zatekao Židove da poste na dan Ašure (deseti Muharrem) pa su ih upitali o tome. A oni su odgovorili: Ovo je dan u kojem je Allah dao pobjedu Musau, alejhi selam, i Benu Israilu nad faraonom, pa ga mi postimo veličajući taj dan. Pa je rekao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: “Mi smo preči da slijedimo Musaa, alejhi selam, od vas”. Pa je naredio da se posti taj dan.

Ovo je jedino što je vjerodostojno prenešeno po pitanju toga šta se desilo taj dan i zašto ga postimo.

Navode se predaje u kojima je došlo da je se na dan Ašure Nuh, alejhi selam, iskrcao na brdo El-Džudij, da je Allah, subhaneh, tog dana oprostio Ademu, alejhi selam, i Junusovom narodu, da se taj dan rodio Ibrahim, alejhi selam, da je taj dan spašen od vatre, i druge predaje koje se često spominju i navode u knjigama i na minberima.

Sve ove predaje, većinu ih navodi Taberani u svom “Kebiru”, su ili veoma slabe zbog ravija čiji senedi se ostavljaju i ne prenose osim radi ibreta i upozorenja na njih, ili su izmišljene i krivotvorene. A to znači da nije dozvoljeno prepričavati ove predaje i imati ubjeđenje oko onog što je u njima prenešeno o vrijednosti toga dana zbog velikih događaja koji su se navodno tada desili.

Od svega spomenutog pouzdano je samo da su Musa, alejhi selam, i njegov narod toga dana spašen od faraona.

Takođe, od izmišljotina i novotarija toga dana je ono što rade šije od samokažnjavanja udarajući se sabljama i puštajući krv jer navodno nisu spriječili ubistvo Husejna, radijallahu anhu, jer je on toga dana ubijen.

Takođe, sufijske novotarije koje su zajedničke sa šitskim od spremanja određenog jela za taj dan koje se zove ašura sa posebnim receptom, gdje se skuhaju sve vrste zrnevlja (pšenica, kukuruz, grah, riža…) i jede se taj dan smatrajući to obredima i običajima dana Ašure ili čak ibadetom. I još mnoge druge stvari za koje nije došao dokaz u šerijatskim tekstovima a što se pripisuje ovoj uzvišenoj vjeri a ona je čista od toga.

Ispravno je da se ne može spojiti post koji je vadžib sa postom koji je mustehab, pa tako ako hoćeš nagradu posta za dane Ašure trebaš posebno nanijetiti i postiti dane propuštene u Ramazanu a posebno postiti dane Ašure čiji post je sunnet a ne vadžib. Ili ako zanijetiš u danima posta povodom Ašure ujedno i napaštanje dana Ramazana onda nemaš nagradu posta za dane Ašure nego samo za napaštanje Ramazana.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko spajanja nijeta farz ibadeta (napaštanja Ramazana, posta kefareta i slično) sa ibadetom nafile (suneta ili mustehaba, poput posta dana Ašure, dana Arefata, drugih raznih dobrovoljnih postova) učenjaci mezheba imaju podijeljeno mišljenje. Razlog razilaženja je prvenstveno nepostojanje šerijatskih tekstova koji pojašnjavaju to pitanje.

Prvi stav – da ko zanijeti farz (napaštanje Ramazana) i nafilu (post dana Ašure) ima nagradu farza a nafila mu je batil.

Ovo je stav Ebu Jusufa od hanefija.

Dok Muhammed ibn Hasan eš-Šejbani smatra da nema nagradu ni za jedno.

Drugi stav – da ko zanijeti sa farzom i nafilu ima nagradu za oboje.

Ovo je stav šafijskog mezheba i nekih učenjaka unutar malikijskog i hanbelijskog mezheba.

Već je rečeno da po ovom pitanju nema šerijatskog teksta ili nečeg drugog što može presuditi. A najsigurnije je razdvojiti ove dvije vrste posta, a Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko broja rekata teravih namaza je veliko razilaženje među učenjacima. Najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je da broj rekata teravih namaza nije u šerijatskim tekstovima određen, nego u tome ima širine, pa ko oduži kijam smanji broj rekata, a ko skrati kijam poveća broj rekata. Sunnet i mustehab je klanjati bilo koji broj rekata teravih namaza (shodno kako se dogovore džematlije) koji je prenešen od selefa (tj. onih 15 mišljenja prenesenih od selefa), a to se razlikuje od vremena, mjesta, džemata i džematlija. Ovo je stav imama Šafije, Ahmeda, Ibn Abdulberra, Ibn Tejmije, Sujutija i mnogih savremenih učenjaka.

Detaljnije o broju rekata teravih namaza pročitaj na ovom linku: BROJ REKATA TERAVIJE NAMAZA.

Onome ko klanja teravih namaz u džematu za imamom sunnet je da klanja do kraja teravije (sa vitretom) sa imamom. Dokaz za to je hadis u kojem je došlo da je Ebu Zerr, radijallahu anhu, pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je klanjao sa ashabima teraviju do pola noći, zašto ne klanja sa njima preostali dio noći? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: “Ko klanja sa imamom sve do kraja namaza, broji mu se kao da je klanjao čitavu noć”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Hibban i Ibn Huzejme, a vjerodostojnim ga je ocijenio Tirmizi, Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Šu'ajb Arnaut i Albani u “Sahihul-džami'a” (1615).

Klanjanje teravih namaza u džematu je u osnovi mustehab po većini učenjaka, pa tako nema smetnje da klanjač napusti klanjanje teravije kada god hoće, nakon četvrtog, osmog ili 12-og rekata i slično.

Pogrešna je praksa stalno napuštanje teravije nakon osmog rekata sa uvjerenjem da je to sunnet oslanjajući se na hadise u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao kijamu lejl 11 rekata, jer je ispravnije mišljenje učenjaka da teravija nema propisan i određen broj rekata. Takođe, stalni izlazak nakon osmog rekata ezijeti ostale džematlije i narušava safove. Još ako se te osobe koje napuste teraviju nakon osmog rekata zadržavaju u džamiji ili dvorištu džamije podižući glas pri razgovoru, nema sumnje da je to loša praksa koju treba napustiti.

Međutim, nije ispravno tretirati novotarijom napuštanje teravije nakon osmog rekata. To ne može biti novotarija zbog sljedećeg:

1 – jer se u svom ponašanju oslanjaju na hadis mutefekun alejhi, tj. oko čije vjerodostojnosti su se složili Buharija i Muslim:

Upitana je Aiša, radijallahu anha, kakav je bio namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Ramazanu, pa je odgovorila da on nije klanjao ni u Ramazanu niti van Ramazana više od 11 rekata. Opisujući njegov namaz ona kaže: “Klanjao bi četiri rekata, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, zatim bi klanjao još četiri, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, a zatim bi klanjao tri”.

2 – najvjerodostojnije što je preneseno od Omera, radijallahu anhu, oko klanjanja teravije je da je on naredio Ubej ibn K'abu da klanja 11 rekata:

Prenosi Imam Malik u svom Muvetteu sa vjerodostojnim lancem prenosilaca od ashaba Es-Saida ibn Jezida da je Omer naredio Ubejj ibn K'abu i Temimu ed-Dariju, radijallahu anhum, da klanjaju teraviju 11 rekata. Ovaj rivajet takođe bilježe Bejheki i Ibn Ebi Šejbe. Ovo je najvjerodostojnije što je prenešeno od djela Omera, radijallahu anhu, po pitanju teravije. A rivajet u Muvettu od Jezid ibn Rumana da su ljudi u vremenu Omera, radijallahu anhu, klanjali teraviju 23 rekata je slab, jer je Jezid rođen poslije smrti Omera, radijallahu anhu.

3 – jer je mnogo učenjaka na stavu da je teraviju propisano klanjati 11 (8+3) rekata:

Skupina učenjaka: imam Malik, Ibnul-Hummam (od hanefija), muhaddis El-Mu'allimi, Bin Baz i mnogi drugi, smatraju da je teraviju sunnet i najbolje klanjati 11 (8+3) rekata a dozvoljeno je i više od toga.

Šejh Albani smatra da je sunnet teraviju klanjati najviše 11 rekata i da nije dozvoljeno klanjati teraviju više od 11 rekata.

Kaže imam Sane'anai (autor “Subulus-selama”) da teravija ima najviše 11 rekata sa vitre-namazom i da je to sunnet, a klanjanje teravije 20 rekata na način na koji se klanja sa ustrajnošću na tome kod većine muslimana je novotarija.

Prema tome, kako može biti novotarija da se klanja teravija 8 rekata, ako se to zasniva na vjerodostojnom hadisu od Aiše, radijallahu anha, onome što je najvjerodostojnije preneseno od Omera, radijallahu anhu, kada je uspostavio klanjanje teravije i ako je na tom stavu spomenuta skupina učenjaka?!

Rezime odgovora je da napuštanje teravije nakon osmog rekata nije novotarija, ali da je bolje klanjati teraviju do kraja za imamom zbog nagrade spomenute u hadisu i kako se ne bi ezijetili ostali klanjači i pravio nered.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam.

Učenje tekbira u danima dva bajrama (ramazanskog i kurbanskog) i prvih deset dana Zul-hidždžeta je mustehab po džumhuru (većini) učenjaka kako prenosi Ibn Rušd u knjizi “Bidajetul-mudžtehid”.

Argumenti propisanosti učenja tekbira

Osnovni dokaz o propisanosti učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta su riječi Uzvišenog: “I da bi u određenim danima Allahovo ime spominjali” (El-Hadž, 28). Većina mufesira je na stavu da se pod riječima “određeni dani” misli na prvih deset dana Zul-hidždžeta. Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao: “Riječi Uzvišenog: “I da bi u određenim danima Allahovo ime spominjali”, se odnose na prvih deset dana Zul-hidždžeta, a riječi Uzvišenog “Spominjite Allaha u određenim danima” (El-Bekara 203) se odnose na dane Tešrika (tri dana poslije kurbanskog bajrama). Ova dva ajeta sa rivajetom od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, su jasni i nedvosmisleni dokazi propisanosti učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta i danima kurbanskog bajrama.

Takođe, da je propisano učenje tekbira u danima kurban bajrama ukazuje ono što bilježi Buharija u svom Sahihu od Omera, radijallahu anhu, da je učio tekbire u svom šatoru na Mini (u toku obreda hadždža) pa bi ga čuli oni koji su u mesdžidu pa bi i oni učili tekbir, a oni koji su na pijaci bi učili tekbire tako da bi Mina odzvanjala od tekbira.

Ibn Omer, radijallahu anhuma, bi u danima boravka na Mini učio tekbire, učio bi nakon farz namaza, u postelji gdje je spavao, u svom šatoru, na mjestu gdje je sjedio i kuda bi se kretao tokom svih tih dana. A Mejmuna, radijallahu anha, bi učila tekbire na dan bajrama, a žene bi učile tekbire iza Ubane ibn Osmana i Omera ibn Abdulaziza sa muškarcima u mesdžidu u noćima tešrika (tri dana poslije kurbanskog bajrama).

A na propisanost učenja tekbira za ramazanski bajram ukazuju riječi Uzvišenog: “Da određeni broj dana upotpunite i da veličate Allaha (učite tekbire) zato što vam je na pravi put ukazao” (El-Bekara, 185).

Ovaj dio ajeta se navodi na kraju trećeg ajeta od ajeta koji govore o propisima posta, a učenjaci sa ovim ajetom dokazuju propisanost učenja tekbira na dan ramazanskog bajrama.

Vrijeme učenja tekbira

Nakon šte se džumhur učenjaka složio oko propisanosti učenja tekbira na što ukazuju kur'anski ajeti i rivajti od ashaba, ti isti učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko početka i kraja učenja tekbira u danima dva bajrama. A razlog tog razilaženja je što po ovom pitanju nisu prenešene ni riječi ni praksa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego predaje od nekih ashaba.

Pa tako, oko vremena učenja tekbira ramazanskog bajrama učenjaci imaju dva mišljenja.

Džumhur učenjaka je na stavu da je propisano učenje tekbira od odlaska na musalu pa sve dok imam ne izađe i ne počne sa klanjanjem bajram namaza. Na ovom stavu su skupina od ashaba i tabi'ina a to je mezheb Malika i Ahmeda a izbarali su ga i Ishak i Ebu Sevr.

Drugi stav učenjaka je da učenje tekbira počinje od akšam namaza zadnjeg dana Ramazana sa viđenjem mlađaka pa sve dok ne izađe imam da klanja bajram.

Prvi stav je bliži ispravnom jer ga zastupa velika skupina ashaba.

Oko početka i završetka učenja tekbira za vrijeme kurbanskog bajrama Ibnul-Munzir prenosi deset mišljenja. Od tih mišljenja najpoznatija su sljedeća:

Prvi stav – da se tekbiri počinju učiti od sabah namaza dana Arefata do ikindije zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovo je stav imama Ahmeda, Sufjana Ebu Sevrija.

Drugi stav – da se počinju učiti od podne namaza dana bajrama do sabah namaza zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovo je mezheb Malika i Šafije.

Treći stav – da se tekbiri uče od podne namaza prvog dana bajrama do ikindije zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovaj stav prenosi Zuhri i smatra da je ovo sunet.

Kaže Ibn Hadžer da najvjerodostojnije što je preneseno od ashaba po ovom pitanju je ono što se prenosi od Alije i Ibn Mes'uda, radijallahu anhuma, tj. da se tekbiri uče od sabaha dana Arefata do kraja boravka na Mini, tj. do ikindije zadnjega dana Tešrika (četvrtog dana bajrama).

A što se tiče početka i kraja učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta, opće poznati stav je da počinje od viđenja mlađaka Zul-hidždžeta, tj. akšam namaza zadnjeg dana Zul-kideta, pa do Arefata ili prvog dana bajrama, shodno razilaženju.

Oblici i forme učenja tekbira

Sve što je prenešeno po ovom pitanju uglavnom se vraća na ono što se prenosi od ashaba a što je ujedno i razlog razilaženja po ovom pitanju.

Pa tako imam Malik i Šafija su na stavu da se tekbiri uče sa tri tekbira a što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

To jest, oblik ovog tekbira bi glasio:

ALLAHU EKBER

ALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER KEBIRA,

ovo je prenešeno u vjerodostojnoj predaji kod Ibn Ebi Šejbe i Bejhekija.

Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi da se uči:

ALLAHU EKBER KEBIRA

ALLAHU EKBER KEBIRA
ALLAHU EKBER KEBIRA
VE LILLAHILHAMD.

Dok su ostali učenjaci na stavu da se tekbiri uče sa dva tekbira. Od vjerodostojnih predaja u kojima se potvrđuje ovaj oblik tekbira je da se uči:

ALLAHI EKBER

ALLAHU EKBER
LA ILLAHE ILLELLAH
VALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER
VE LILLAHILHAMD.

Ovo je općepoznati i rašireni oblik učenja tekbira.

Postoje i mnogi drugi oblici učenja tekbira koji se prenose od ashaba kako u slabim tako i u prihvatljivim predajama.

Na prenesene forme i oblike tekbira od ashaba ljudi su uvodili raznorazne dodatke na postojeće oblike. Primjer tih dodataka su:

– VE LA NA'BUDU ILLA IJJAHU MUHLISINE LEHUDDIN,

– SADEKA V'ADEHU VE NASERE ABDEHU VE E'AZE DŽUNDEHU …

– ALLAHUME SALLI ALA SEJJIDINA MUHAMMEDIN …

Oko ovih i sličnih dodataka koji nemaju uporišta u predajama ashaba dio učenjaka smatra da je novotarija tako učiti tekbire i da treba izbjegavati te forme i oblike, dok druga skupina smatra da u ovome ima širine s obzirom da po ovom pitanju nije ništa prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ovo je zadnje bliže ispravnom, a Allah zna najbolje.

Međutim, ono što se može ubrojati u novotarije po ovom pitanju su posebna okupljanja na dan Arefata u džamijama i mesdžidima u gradovima i selima radi učenja tekbira, kaže šejh Ibn Usejmin da su ovo novotarije.

Sunet je da se tekbiri uče naglas s tim da treba izbjegavati učenje tekbira džematski u jednom glasu jer takva praksa nije prenešena od ashaba.

Podjela tekbira na tekbir mutlak i tekbir mukajjed

Neki učenjaci dijele učenje tekbira u danima Zul-hidždžeta i kurban bajrama na mutlak (uopćeni koji se uče u bilo koje vrijeme i na bilo kom mjestu) i mukajjed (koji se uče u određeno vrijeme). Tekbir mutlak se uči od nastupanja mjeseca Zul-hidždžeta pa sve do kraja zadnjeg dana Tešrika, tj. četvrtog dana bajrama. A tekbir mukajjed počinje od sabah namaza na dan Arefata pa do ikindije namaza zadnjeg dana Tešrika i uči se poslije svakog farz namaza.

Kaže Kadi Ebu J'ala: “Učenje tekbira za kurbanski bajram može biti mutlak i mukajjed, mukajjed se uče nakon pet farz namaza a mutlak se uče u svakom stanju, na trgovima, pijacama i u svakom vremenu”. Prenosi se od imama Ahmeda da se ovo odnosi na one koji nisu na hadždžu, dok oni koji su na hadždžu počinju sa učenjem tekbira nakon podne namaza prvog dana bajrama jer su hadžije prije toga zauzeti sa učenjem telbije čije učenje se prekida sa bacanjem Džemreta. Ahmed ovo prenosi i podržava od Sufjana ibn Ujejne.

Ovu podjelu tekbira, učenjaci koji je zastupaju, argumentiraju sa onim što se prenosi od skupine ashaba da su učili tekbire nakon sabah namaza na dan Arefata mada se tekbiri u osnovi uče od nastupanja dana mjeseca Zul-hidždžeta, pa kažu tekbiri koje su učili poslije sabah namaza se odnose na tekbir mukajjed a one koje su učili od početka dana Zul-hidždžeta to su tekbiri mutlak.

Ibn Redžeb u svojoj knjizi “Fethul-bari” bilježi da imam Ahmed prenosi idžmau učenjaka da je propisan tekbir mukajjed koji počinje nakon sabah namaz dana Arefata. On ovo prenosi od Omera, Alije, Ibn Mesu'da i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, a kada mu je rečeno da ima drugi rivajet oprečan ovom od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, on je odgovorio da to nije vjerodostojno za razliku od prvog.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se obradi više podpitanja vezanih za gledanje žene koja se želi zaporositi.

PROPIS VIĐENJA ŽENE KOJA SE ŽELI ZAPROSITI

Velika većina učenjaka je na stavu da je mustehab (preporučeno) vidjeti ženu koja se želi zaporositi. Manja skupina učenjaka kaže da je to samo dozvoljeno, a ne i preporučeno. Niko od učenjaka nije rekao da je to vadžib a kamoli šart valjanosti braka.

Kaže Ibn Tejmije (Medžu'ul-fetava, 29/355): „Brak je ispravan i ako on (mladoženja) nije vidio nju (mladu). Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjavajući gledanje (u ženu pri prosidbi) nije rekao da bez njega nije ispravan brak. A to ukazuje da gledanje nije vadžib i da je brak bez njega valjan“.

Prenešeno je nekoliko hadisa koji ukazuju da je preporučeno vidjeti ženu koja se želi zaprositi.

Od tih hadisa su:

– Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Bio sam kod Vjerovjesnika, sallallahu alejih ve sellem, došao mu je neki čovjek i obavijestio ga da se oženio ženom od Ensarija. Pa ga upitao Allahov Poslanik, sallallahu alejih ve sellem: ‘Je si li pogledao u nju?’ ‘Nisam’, odgovorio. ‘Idi i pogledaj je, jer u očima Ensarija ima nešto'“.

– Hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem kaže: „Čuo sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, da je rekao: ‘Kada neko od vas hoće da zaprosi ženu, ako je u mogućnosti da vidi (od nje) ono što će ga navesti da je oženi, neka to učini’. Pa sam zaprosio djevojku. Skrivao sam se sve dok nisam vidio na njoj ono što me je navelo da je oženim, pa sam je oženio“. Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Ibn Hibban i Bejheki, vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim i Ibn Hibban, a dobrim Albani i Šu'ajb Arnaut.

– Hadis mutefekun alejhi od Sehla ibn S'ada, radijallahu anhu, u kojem je prepričao događaj žene koja je došla kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, i ponudila se da je on oženi. Pa je on pogledao u nju, podigao pogled i usmjerio prema njoj, a zatim spustio glavu.

– Hadis od Mugire ibn Š'ubeta, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je on zaprosio neku ženu pa mu je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem: rekao: „Pogledaj u nju, jer je to napreče da vam učini brak trajnijim“. Bilježe ga Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Darimi i Ib Hibban. Vjerodostojnim su ga ocjenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn El-Mulekkin, El-Busiri, Albani i Šu'ajb Arnaut, a dobrim Tirmizi.

Hadisi Džabira i Mugire, radijallahu anhuma, govore ujedno i o dvije najbitnije mudrosti gledanja u ženu koja se želi zaprositi, a to su:

– da prosac gledanjem u nju vidi ono što će ga podstaknuti da je oženi,

– da njeno viđenje uzrokuje da brak bude trajniji.

Nema sumnje da spomenuti hadisi ukazuju na preporučenost gledanja u ženu koja se želi zaprositi.

GRANICE ONOGA ŠTA JE DOZVOLJENO VIDJETI KOD ŽENE PRI PROSIDBI

Zatim su se učenjaci razišli oko toga šta je dozvoljeno proscu da vidi od tijela žene koju želi zaprositi.

Prenosi Ibn Kudame (El-Mugni, 6/552) da su učenjaci složni da je dozvoljeno vidjeti njeno lice i šake. Zatim su se razišli oko dozvole viđenja više od lica i šaka na nekoliko stavova (Fethul-bari 9/182):

Prvi stav: da je dozvoljeno vidjeti samo lice i šake.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka. Na ovome su hanefije, malikije, šafije i stav unutar hanbelijskog mezheba (rivajet od imama Ahmeda). (Hašijetu Ibn Abidin 5/237, Dževahirul-iklil 1/275, Mugnil-muhtadž 3/128)

Oni svoj stav obrazlažu time što je lice centralno mjesto ljepote žene, mjesto koje se najprije gleda i koje ukazuje na ljepotu žene. Dok šake žene ukazuju na plodnost tijela. Takođe, kažu da su lice i šake mjesta na tijelu koja se uobičajno pokazuju (vidljiva su), a nije dozvoljeno gledati u one dijelove tijela koja se uobičajno ne pokazuju, tj. nisu vidljiva.

Drugi stav: da je dozvoljeno vidjeti one dijelove koji se često sami pokažu, poput ruku (šaka), lica, vrata i stopala.

Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba (drugi rivajet od imama Ahmeda). (El-Insaf 8/19, El-Mugni 6/552)

Oni to dokazuju time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da je vidi bez njenog znanja, iz čega se razumije da je dozvoljeno vidjeti sve ono što se u većini slučajeva samo po sebi pokaže od ženinog tijela.

Prenosi Ebu Džafer El-Bakir da je Omer, radijallahu anhu, zaprosio kćerku Alijinu, radijallahu anhu. Pa mu je Alija rekao da je ona mala, našto mu je Omer prigovorio da ga time želi odbiti. „Poslaću je tebi, pa ako budeš zadovoljan ona je tvoja žena“, rekao je Alija i poslao je Omeru da je vidi. Kada je došla Omer joj je prišao i štapom zadigao odjeću od stopala i otkrio njenu podkoljenicu. A onda mu je ona rekla: „Spustio to, da nisi emir pravovjernih oči bi ti izbila“. Ovu predaju bilježe Abdurezak u svom Musannefu i Se'id ibn Mensur u svom Sunenu. Ova predaja je slaba jer u njenom lancu ima prekid.

Kažu: ovo je dokaz da je dozvoljeno vidjeti više od lica i šaka, jer su ovo dozvolila dvojica pravovjernih halifa Omer i Alija, radijallahu anhu. Nema sumnje daje ovo jak argument da nije slabosti u samoj predaji.

Treći stav: da je dozvoljeno vidjeti šta god hoće od tijela osim stidnog mjesta (polnog organa).

Ovo je stav imama El-Evza'ia. (Fethul-bari 9/182)

Četvrti stav: da je dozvoljeno vidjeti cijelo njeno tijelo.

Ovo je stav Davuda Ez-Zahirija, Ibn Hazma i treći rivajet od imama Ahmeda. (El-Muhalla 10/30, El-Insaf 8/19)

Treći i četvrti stav se dokazuje istim argumentom a to je opće vanjsko značenje hadisa Mugire, radijallahu anhu: „Pogledaj u nju“.

Odabrano (radžih) mišljenje je spoj prvog i drugog stava učenjaka. To jest, kada prosac ode da vidi i zaprosi ženu, njoj nije dozvoljeno da pokaže više od lica i šaka, na čemu je džumhur (većina) učenjaka, niti on ima pravo da traži da vidi više od toga. A mladić koji se sakrije da bi vidio ženu koju želi zaprositi bez njenog znanja, ili je posmatra sa strane, njemu je dozvoljeno da vidi šta god se pokaže od njenog tijela, od vrata, stopala, kose i slično.

Na ovo ukazuje više argumenata:

– hadis Džabira, radijallahu anhu: „Ako je u mogućnosti da vidi (od nje) ono što će ga navesti da je oženi, neka to učini“,

– hadis Mugire, radijallahu anhu: „Pogledaj u nju“.

– riječi Džabira, radijallahu anhu: „Skrivao sam se sve dok nisam vidio od nje ono što me je navelo da je oženim, pa sam je oženio“.

PROPIS GLEDANJA ŽENE U PROSCA

Propis gledanja žene u prosca je isti kao i propis gledanja prosca u ženu koju ima namjeru zaprositi, jer se i on njoj može svidjeti ili ne svidjeti kao što se i ona njemu može svidjeti ili ne. Čak je njoj preče da vidi njega nego njemu nju, jer on njoj može dati talak ako mu se ne svidi, dok ona to ne može (pravo talaka je u rukama muškaraca).

Razlog zbog kojeg je došlo u hadisima da je propis gledanja vezan samo za muškarce je zbog toga što su muškarci svakako vidljivi u javnom životu i žene ih veoma lahko mogu vidjeti, za razliku od žena koje su pokrivene i skrivene od javnosti. (Ahkamuzzevadž Omer El-eškar, str. 61)

Učenjaci se takođe razilaze oko toga šta je ženi dozvoljeno da vidi od tijela prosca. Najbliže je da nema smetnje da vidi više od lica i šaka, jer je stidno mjesto muškaraca ono što je između pupka i koljena. (Hašijetu Ibn Abidin 5/237, Hašijetu Ed-Dusuki 2/215)

JE LI USLOV DA BI VIDIO ŽENU KOJU ŽELI ZAPROSITI NJENA DOZVOLA?

Džumhur (većina) učenjaka smatra da prosac ne treba tražiti dozvolu žene ili njenog velija (staratelja) niti da ona zna da je želi vidjeti. Kažu da je dozvoljeno to što je to dozvolio Zakonodavac. Takođe, hadisi su došli u općoj formi bez uslovljavanja spomenutog. Džabir, radijallahu anhu, kaže da se skrivao da bi je vidio, znači bez njenog znanja i dozvole.

Neku učenjaci kažu da je bolje da ona ne zna da je želi vidjeti, jer će tako biti prirodnija i nenašminkana.

Sa druge strane, malikije smatraju da je vadžib tražiti dozvolu i obavijestiti ženu o tome, kako ne bi griješnici i bestidnici u tome imali izgovor da gledaju i zagledaju žene, jer su prosci.

Prvi stav je bliže ispravnom, jer dokazi ukazuju na to. Takođe, ako je moguće da prosac vidi djevojku prije nego što je zaprosi, to je najbolje, kako se ne bi desilo da je zaprosi i tek onda vidi a ona mu se ne svidi pa je onda želi odbiti a time joj može nanijeti neprijatnosti.

DOZVOLJENE I ZABRANJE RADNJE TOKOM GLEDANJA I PROSIDBE

Nema smetnje da prosac razgovara sa ženom koju prosi u prisustvu mahrema ili na javnom mjestu gdje ima ljudi. Sve dok je razgovor i komuniciranje u cilju i kontekstu sklapanja braka i budućeg zajedničkog života njih dvoje smiju razgovarati ili razmjenjivati mejlove i poruke.

Nema smetnje da prosac pogleda u slike žene koju prosi, koje mu ona sa tim ciljem pošalje, sa ciljem viđenja zbog prosidbe. Naročito ako prosac živi daleko od žene te nije u mogućnosti da je posjeti zbog cilja prosidbe i viđenja.

Zabranjeno je osamljivanje prosca sa ženom koju prosi, jer je zabrana osamljivanja sa ženom strankinjom (kojoj nije mahrem) potvrđena idžamaom učenjaka i jasnim hadiskim tekstovima. Kaže Posanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: „Neka se nikako ne osamljuje muškarac sa ženom osim sa (njenim) mahremom“.

Takođe, proscu nije dozvoljeno da se rukuje sa ženom koju prosi niti da dirne bilo koji dio njenog tijela, našto ukazuju nedvosmisleni šerijatski tekstovi.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba