Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Kako se klanja nafila namaz u noći lejletul kadr?
Alejkumus-selam! Nafila namaz, tj. noćni namaz koji se klanja u noći LEJLETUL-KADRA se ni po čemu ne razlikuje od običnog noćnog namaza koji se klanja u noćima mimo lejletul-kadra. To jest, klanja se kao što se klanja svaki KIJAMUL-LEJL (noćni namaz): dva po dva rekata koliko želimo a onda završimoviše
Alejkumus-selam! Nafila namaz, tj. noćni namaz koji se klanja u noći LEJLETUL-KADRA se ni po čemu ne razlikuje od običnog noćnog namaza koji se klanja u noćima mimo lejletul-kadra. To jest, klanja se kao što se klanja svaki KIJAMUL-LEJL (noćni namaz): dva po dva rekata koliko želimo a onda završimo sa jednim ili tri ili pet rekata vitr namaza. Nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je klanjao noćni namaz u noćima lejletul-kadra drugačije od ostalih noći.
U hadisu koji je muttefekun alejhi, tj. bilježe ga Buharija i Muslim, je došlo da je neki čovjek pitao Poslanika, sallallahu laejhi ve sellem, kako se klanja noćni namaz, pa je odgovorio: “Dva po dva, a kada se uplašiš da će nastupiti vrijeme sabah namaza klanjaj vitre jedan rekat“.
Takođe, prenosi Aiša, radijallahu anha, da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni u ramazanu niti van njega nije klanjao više od 11 rekata, klanjao bi četiri ne pitaj o njihovoj dužini niti ljepoti, pa bi klanjao još četiri ne pitaj o njihovoj dužini i ljepoti”. (Buharija 1147 i Muslim 738) Međutim, došlo je u rivajetu kod Buharije (1164) od Aiše, radijalahu naha, da je nekad klanjao 13 rekata, takođe ovo se prenosi u vjerodostojnim predajama od Ibn ‘Abbasa (Buharija 117) i Zejd ibn Halida El-Džuhenija (Muslim 765), radijallahu anhum.
Od posebnih dova koje je mustehab učiti u noći lejletul-kadra su riječi “Allahumme inneke ‘afuvvun tuhibbul-afve f’afu ‘anni” jer se prenosi da je Aiša, radijallahu naha, pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, šta da uči i dovi u noći lejletul-kadra, pa joj je odgovorio da uči gore spomenutut dovu. (Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed, a vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim i Albani)
A ono što neki prenose da u noći lejletul-kadra treba klanjati toliko i toliko rekata i na savakom rekatu učiti određene sure, i tome slično, to nema nikakvog osnova u Šerijatu, to su čiste novotarije koje nije dozvoljeno slijediti zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Čuvajte se novotarija (novina u vjeri), jer je svaka novotarija dalalet“. ( Ebu Davud 4607 i Tirmizi 2676, a vjerodostojnim ga ocijenio Ibn Redžeb) Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić
Vidi manjeDa li prvo napostiti propuštene dane Ramazana, pa onda postiti dane Ševala?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Propis posta 6 dana Ševvala Većina učenjaka od malikija, šafija, hanabila i potonjih učenjaka hanefijskog mezheba smatra da je sunet (mustehab) nakon mjeseca Ramazana postiti 6 dviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Propis posta 6 dana Ševvala
Većina učenjaka od malikija, šafija, hanabila i potonjih učenjaka hanefijskog mezheba smatra da je sunet (mustehab) nakon mjeseca Ramazana postiti 6 dana Ševvala. Ovaj sunet dokazuju sa dva poznata hadisa:
Prvi – kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Ejjuba El-Ensarije, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko posti Ramazan a zatim ga uslijedi sa šest dana Ševvala kao da je postio cijelo vrijeme“.
Drugi – hadis od Sevbana, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko posti šest dana nakon Fitra (ramazanskog Bajrama) to je kao (post) cijele godine. Ko uradi jedno dobro djelo ima nagradu deset tih djela“. Hadis bilježe Nesai, Ibn Madže, Ahmed i Darimi sa malim razlikama u tekstu hadisa, a sam hadis je Albani ocijenio vjerodostojnim a Šujab Arnaut dobrim.
Od Ebu Hanife se prenosi da je post 6 dana Ševvala pokuđen, svejedno bilo uzastopno ili razdvojeno, a od Ebu Jusufa (učenika Ebu Hanife) da je pokuđeno postiti 6 dana Ševvala uzastopno dan za dan. Međutim, potonji učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da nema smetnje u postu 6 dana Ševvala. Takođe, kod malikija je pokuđeno postiti 6 dana Ševvala onome za koga se boji da je ubjeđen da je taj post vadžib ili onome ko ga posti spojeno sa Ramazanom, ili onome ko smatra da je spajanje tih 6 dana sa Ramazanom sunet. A mustehab je svim ostalima mimo ove tri skupine da poste 6 dana Ševvala.
Ispravno je da nema smetnje u postu 6 dana Ševvala spojeno ili razdvojeno, na početku mjeseca, sredini ili kraju, osim što je haram postiti prvi dan Ševvala, jer je to dan Bajrama kojeg je zabranjeno postiti po tekstu hadisa mutefekun alejhi.
Ko postiže nagradu 6 dana Ševvala (kao da je postio cijelu godinu)?
Nisam našao stav hanefija po ovom pitanju.
Malikije smatraju da se nagrada posta 6 dana Ševvala ne ograničava samo na post 6 dana u mjesecu Ševvalu nego i na post tih dana poslije Ševvala, jer kažu da spominjanje tog mjeseca u hadisu nije ciljano zbog ograničenja posta samo na taj mjesec nego zato što je to prvi mjesec nakon Ramazna.
Po šafijskom mezhebu nagradu posta 6 dana Ševvala postiže svako ko posti te dane, svejedno da li je ispostio čitav Ramazan ili ne, poput onoga ko je mrsio neke dane zbog bolesti, putovanja ili slično, ili ko je primio islam ili postao punoljetan u toku Ramazana. To jest, kod njih nije uslov sticanja nagrade da mora napostiti opravdano neispoštene dane Ramazana.
Po mezhebu hanabila preporučeno je postiti 6 dana Ševvala samo onome ko isposti sve dane Ramazana. To jest, kod njih je uslov sticanja nagrade da mora napostiti opravdano neispoštene dane Ramazana. Oni svoj stav dokazuju doslovnim riječima taksta hadisa: „Ko posti Ramazan a zatim ga uslijedi sa šest dana Ševvala kao da je postio cijelo vrijeme“. Kažu da riječi „posti Ramazan“ znače da treba ispostiti sve dane Ramazana, tj. da prije posta 6 dana Ševvala treba napostiti propuštene dane Ramazana. Međutim, dokazivanju hanabila se može prigovoriti da nije isto postiti Ramazan i napostiti propuštene dane, odnosno ne kaže se za onoga ko naposti propuštene dane Ramazana da je postio Ramazan. Ako se hanabile drže doslovnog teksta hadisa onda po njima nagradu posta 6 dana Ševvala postiže samo onaj ko zaista iposti sve dane Ramazana u mjesecu Ramazanu.
Ispravan stav po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, ono na čemu su šafije. To jest, da nije uslov postizanja nagrade posta 6 dana Ševvala napaštanje propuštenih dana Ramazana prije posta 6 dana Ševvala. Dokaz za to je da nema argumenta koji ukazuje na spomenuti uslov obaveze napaštanja propuštenih dana prije posta 6 dana Ševvala. A riječi u hadisu „ko posti Ramazan“ ne znače ko naposti i propuštene dane, nego ko posti Ramazan mimo onih dana za koje je Uzvišeni dozvolio zbog bolesti, putovanja i slično da se ne poste.
Propuštene dane Ramazna je dozvoljeno napaštati sve do sljedećeg Ramazana. Ve billahi tevfik.
Dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice n-um.com
Vidi manjeKako da naklanjam sabah namaz i do kada se može klanjati duha namaz?
Alejkumusselam. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi (klanjati) namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, nema kefareta za njega osim toga. “I klanjaj namaz da bi Me veličao”, a u rivajetu od Muslima jeviše
Alejkumusselam. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi (klanjati) namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, nema kefareta za njega osim toga. “I klanjaj namaz da bi Me veličao”, a u rivajetu od Muslima je došao dodatak: “Ili ga prespava”. Ovaj hadis ukazuje na obavezu naklanjavanja propuštenog farz namaza zbog spavanja ili zaborava čim se sjeti da ga je zaboravio klanjati ili prespavao. Nema smetnje da se iz opravdanog razloga malo odgodi naklanjavanje.
A što se tiče naklanjavanja suneta, mustehab i sunet je naklanjavati potvrđene sunete. S tim da vrijeme njihovog naklanjavanja ima više širine nego farz, kad god se naklnjaju dobro je a i ako se ne naklanjaju čovjek nema grijeha. Dokaza je mnogo koji ovo potvrđuju, tj. prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naklanjavao određene pritvrđene sunete poput podnevskog suneta i vitr namaza.
Nema nikakve smetnje da se zikri prilikom izlaska Sunca. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikr u svim vremenima”.
Vrijeme klanjanja duha namaza počinje nakon izlaska Sunca kada se ono podigne na visinu jednog koplja (otprilike petnaest ili dvadeset minuta nakon izlaska Sunca) a završava se prije početka podne namaza, odnosno kada bude Sunce u zenitu (otprilike petnaest ili dvadeset minuta prije dolaska Sunca u zenit). Ve billahi tevfik.
dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice n-um.com
Vidi manjeŠta roditelj treba da radi kada dobije dijete (kakvi propisi slijede)?
Alejkumusselam. Od onog što je došlo u sunnetu je da se novorođenčetu kolje akika, brije glava, nadijeva ime i uči ezan na desno uho. Akika (tj. klanje kurbana povodom dobijanja novorođenčeta) je sunnet jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao akiku za Hasana i Husejna. Sunnet je da se aviše
Alejkumusselam. Od onog što je došlo u sunnetu je da se novorođenčetu kolje akika, brije glava, nadijeva ime i uči ezan na desno uho.
Akika (tj. klanje kurbana povodom dobijanja novorođenčeta) je sunnet jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao akiku za Hasana i Husejna. Sunnet je da se akika kolje sedmi dan po rođenju shodno hadisu: ”Svako dijete vezano je za svoju akiku, koja se kolje sedmi dan po njegovu rođenju, a isti dan mu se brije kosa i nadijeva ime.” (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, hadis je vjerodostojan) Akika se kolje za muško i za žensko dijete kao što je došlo u hadisu: ”Za muško dijete se kolju dvije jednake ovce, a za žensko dijete jedna ovca.” (Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže) Dozvoljeno je za muško dijete zaklati jednu akiku jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako učinio sa Hasanom i Husejnom. Akika se kolje sedmi dan, četrnaesti ili dvadeset i prvi kako je došlo u sunnetu. A poslije toga bilo koji dan sve dok dijete ne postane punoljetno. Nakon punoljetnosti akiku nije propisano klati po ispravnom mišljenju učenjaka. Meso zaklane akike se može podijeliti kao što se dijeli kurbansko meso povodom Kurban bajrama. Takođe, ispravno je da se zaklana akika ispeče na ražnju pozovu prijetelji, komšije i rođaci i pojede.
Djetetu se glava brije sedmi dan po rođenju shodno hadisu: ”A kosa mu se brije i ime mu se nadijeva sedmi dan po rođenju.” (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai) Kolika bude težina obrijane kose toliko će se u srebru dati sadake siromasima: ”O Fatima, obrij mu glavu i daj u sadaku srebra siromasima kolika je težina obrijane kose.” (Ahmed, Tirmizi, s tim da ovaj hadis ima slabosti).
Najljepša i najiskrenija imena navedena su u hadisu: ”Najdraža Allahu imena su: Abdullah i Abdurrahman, a najiskrenija imena su: Hemmam i Haris.” (Ahmed, Ebu Davud). Zabranjeno je dati djetetu ime Kralj Kraljeva i slično, shodno hadisu: ”Najmrže Allahu ime na Sudnjem danu bit će Kralj Kraljeva.” (Buharija, Muslim, Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi) Pokuđeno je dijete nazivati određenim imenima kao što su: ”Ne nazivajte dijete Jesar (olakšanje), niti Rebah (dobitak), niti Nedžah (uspjeh), niti Efleh (uspješan), jer kada kažeš: Ima li Jesara ili Rebaha ili Nedžaha ili Efleha, bit ćeš prisiljen reći da ga nema (tj. nema olakšanja,dobitka niti uspjeha).” (Muslim, Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi i drugi)
Učenje ezana na desno uho novorođenčeta je zasnovano na hadisu u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio na uho (desno) Hasanu ezan kada ga je rodila Fatima, radijallahu anha. Ovaj hadis bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Hakim, Bejheki i ostali. Vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi i Hakim, a Albani dobrim. A slabim su ga ocijenili Zehebi, Šuajb Arnaut i ostali jer je u senedu ‘Asim ibn ‘Ubejd koji je slab. A ispravno je da je hadis slab i da su svi drugi rivajti koji ga podupiru još slabiji od ovog hadisa. Poput hadisa: “Kome se rodi dijete pa prouči mu ezan na desno a ikamet na lijevo uho neće mu nanositi štetu šejtan”, prenosi ga Nesai’ u knjizi “‘Amelul-jeumi vel-lejleti” a u njegovom senedu je Jahaja ibnul-‘Ala’ za koga su Ahmed i drugi rekli da je lažljivac koji izmišlja hadise, takođe u njegovom senedu je Mervan ibn Salim koji takođe optužen za krivotvorenje hadisa. Iako je hadis (prvi gore spomenuti) slab po njemu su radili učenjaci ovog Ummeta, zato kaže Tirmizi da se po njemu radi, tj. da je prihvaćen te su ga zbog toga učenjaci navodili u svojim knjigama i smatrali da je mustehab proučiti ezan na uho novoređenčeta.
Nije došlo u hadisima pojašnjenje ko treba proučiti ezan, pa tako ko god prouči izvršeno je ono što je pohvaljeno. A smatrati da ga treba neko posebno proučiti radi bereketa nema nikakvog osnova. Ko god prouči ezan ne utiče na vrijednost i fadl tog čina. Ve billahi tevfik.
Dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice n-um.com
Vidi manjeDa li je dozvoljeno učiti iz Kurana u stanju hajza sa rukavicama na rukama?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Prije govora o "onome što je svima poznato", tj. dodirivanja Kur'ana od strane žene u stanju hajza, neophodno je da se takođe u ovoj prilici ukratko pojasni propis učenjaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Prije govora o “onome što je svima poznato”, tj. dodirivanja Kur'ana od strane žene u stanju hajza, neophodno je da se takođe u ovoj prilici ukratko pojasni propis učenja Kur'ana, svejedno gledajući u Kur'an ili učeći napamet, dirajući Kur'an ili bez diranja, od strane žene u stanju hajza.
Učenje Kur'ana od strane žene u stanju hajza
Oko učenja Kur'ana od strane žene u stanju hajza islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvo mišljenje – da ženi u stanju hajza uopće nije dozvoljeno da uči Kur'an, svejedno dirala Mushaf ili učila napamet.
Ovo je zvanični stav tri mezheba: hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog.
Argument sa kojim dokazuju svoj stav je hadis od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne uči džunub niti žena u stanju hajza ništa od Kur'ana”. Hadis bilježe Tirmizi iIbn Madže, a Tirmizi navodi da ga je imam Buhari ocijenio slabim. U njegovom senedu je ravija Ismail ibn Ajjaš čiji se hadis ne prihvata kod muhadisa kada prenosi od stanovnika Hidžaza a ovaj hadis je od njih. Takođe, Ebu Hatim smatra da su ovo riječi Ibn Omera, radijallahu anhuma. Prema tome, hadis je veoma slab zbog slabosti ravije Ismaila i zbog toga što su to riječi ashaba. Još ako se tome doda da se slabi ravija Ismail izdvojio sa ovim hadisom tako da ga niko drugi ne prenosi, dolazi se do rezultata da je hadis veoma slab i da ne može biti argument po ovom pitanju.
Stavovi ova tri mezheba se po ovom pitanju u nekim detaljima međusobno razlikuju. Pa je tako kod hanefija ženi u stanju hajza je dozvoljeno učiti Fatihu ili neku drugu suru koja ima značenje dove ako se izgovara kao dova a ne učenje Kur'ana, a nije joj dozvoljeno učiti sureta koja nemaju značenja dove poput sure Mesed (Tebettjeda).
Takođe, oni dozvoljavaju mualimi u stanju hajza da poučava Kur'anu ali da uči riječ po riječ razdvajajući jednu od druge.
Dok šafije zabranjuju učenje Kur'ana ženi u stanju hajza pa makar i dio ajeta, s tim da joj dozvoljavaju učenje Kur'ana srcem bez pomjeranja jezika ili uz pomjeranja jezika ali da se ne čuje glas, kao i da gleda u Mushaf.
Hanabile zabranjuju učenje jednog čitavog ajeta pa naviše, dok dozvoljavaju učenje jednog dijela ajeta, takođe dozvoljavaju razmišljanje o kur'anskim ajetima i učenje Kur'ana pomjeranjem usana pod uslovom da se usnama ne naznačavaju slova (harfovi). Takođe, dozvoljavaju ženi u stanju hajza da izgovara neke riječi koje su u Kur'anu ali ne sa ciljem učenja Kur'ana, poput riječi: BISMILLAH, ELHAMDULILLAHI RABBILALEMIN, INNA LILLAHI VE INNAILEJHI RADŽI'UN i slično.
Naravno, za ovakve detalje nema dokaza u šerijatskim tekstovima kao što u osnovi nemaju vjerodostojnog dokaza da je ženi u stanju hajza uopće zabranjeno učiti Kur'an.
Drugo mišljenje – da je ženi u stanju hajza dozvoljeno učiti Kur'an dok joj ide krv hajza, svejedno bojala se da će zaboraviti nešto iz Kur'ana ili ne, a kada joj prestane teći krv hajza nije joj dozvoljeno učiti Kur'an sve dok se ne okupa jer je tada u mogućnosti da se okupa.
Ovo je stav malikijskog mezheba.
Dokazuju ga vjerodostojnim hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikrullah (spominjao Allaha) u svakom stanju”. A učenje Kur'ana je zikr jer Uzvišeni Allah naziva Kur'an na nekoliko mjesta u Kur'anu zikrom.
Treće mišljenje – da je ženi u stanju hajza dozvoljeno da uči Kur'an ako se boji da će zaboraviti nešto iz Kur'ana, čak u tom stanju joj je vadžib da uči jer je fikhsko pravilo da ono bez čega se ne može izvršiti jedan vadžib ono samo postaje vadžib.
Ovo mišljenje se pripisuje ibn Tejmiji i zastupaju ga mnogi drugi učenjaci.
Odabrano mišljenje je stav onih učenjaka koji uopćeno dozvoljavaju učenje Kur'ana ženi u stanju hajza bez ikakvih ograničenja.
Na tom stavu su Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim a izabrali i mnogi savremeni učenjaci. A da je ovaj stav ispravan ukazuje sljedeće:
-nema šerijatskog dokaza koji zabranjuje učenje Kur'ana ženi u stanju hajza,
– a sa druge strane imamo vjerodostojan hadis u kome se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah, u što ulazi i učenje Kur'ana, u svim stanjima.
Diranje Mushafa od strane žene u stanju hajza
Ovo pitanje se vraća na mes'elu diranja Mushafa bez tahareta (abdesta, gusula ili tejemuma). Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko diranja, uzimanja i nošenja Mushafa od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta.
Prvi stav učenjaka – da je džunubu, ženi u stanju hajza i bez abdesta zabranjeno dirati mushaf ili dio mushafa.
Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta i zvanični stav četiri mezheba.
Najjači argumenti kojima potkrepljuju tu zabranu su jedan ajet i jedan hadis.
Prvi dokaz – riječi Uzvišenog: “On je, zaista, Kur'an plemeniti, u Knjizi brižljivo čuvanoj dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” (El-Vaki'a, 77-79). Kažu: ajet upućuje na zabranu diranja mushafa bez abdesta jer se zamjenica “je” vraća na Kur'an plemeniti, i po njihovom ajet se prevodi: “dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti”.
Komentar: Oni koji se ne slažu sa tumačenjem ovog ajeta na ovakav način poput mufessira Ibnul-Arebija i Kurtubija kažu: Ispravno je da se zamjenica “je” vraća na “Knjigu brižljivo čuvanu”, te prevode ajet: “dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” jer se zamjenica u osnovi vraća na najbližu imenicu prije nje.
Takođe, prenose Ibn Džerir i Ibn Kesir u svojim tefsirima da su Ibn Abbas, Enes, radijallahu anhum, Mudžahid, Ikrime, Seid ibn Džubejr, Dahhak, Džabir ibn Zejd, Es-Suddi i mnogi drugi, rekli da se pod riječima “Knjizi brižljivo čuvanoj” misli na knjigu na nebesima (levhul-mahfuz), a pod riječima “samo oni koji su čisti” da se misli na meleke.
Ono što podržava stav da se pod ajetom misli na meleke i Levhul-mahfuz je riječ u ajetu “El-mutahherun” koja znači: oni koji su sami po sebi čisti a to su meleci, jer da je se željelo ajetom reći da se misli na ljude koji se čiste tako što uzimaju abdest došla bi riječ “El-mutetahhirun” što znači oni koji se čiste, kao što je došlo u drugim ajetima. Kao u ajetu: “Allah zaista voli one koji se često kaju i voli el-mutetahhirine – one koji se mnogo čiste” (El-Bekara, 222).
Prema tome, argumentiranje sa ovim ajetom zabranu diranja mushafa bez abdesta je u najmanju ruku upitno a bliže bi bilo da se kaže da je i neispravno.
Drugi dokaz – poznati hadis Amra ibn Hazma od njegovog oca od njegovog djeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao pismo stanovnicima Jemena a u njemu je bilo napisano: “Ne dodiruje Kur'an osim tahir (onaj koji je čist)”. Bilježi ga Malik kao mursel (bez spomena ashaba koji prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), Nesai i Ibn Hibban. I kažu da je ovaj hadis jasan šerijatski tekst da nije dozvoljeno dirati mushaf bez tahareta (abdesta, gusula ili tejemuma).
Komentar: Prenosi Ibn Hadžer da ovaj hadis ima skrivenu mahanu a to je da je ravija Hakem ibn Musa pogriješio u ovom hadisu kada je naveo u senedu prenosilaca hadisa Sulejman ibn Davuda a ispravno je da je riječ o Sulejman ibn Erkamu, a Sulejman ibn Erkam je ravija čiji hadis se ne uzima. Ovu grešku koju navodi Ibn Hadžer spominju najveći učenjaci hadisa, poput Ebu Davuda, Ibn Ebi Hatima, Ebu Zur'e, Ibn Mendea, Nesaija i Saliha Džezerija.
Prema tome, ovaj hadis je veoma slab iz dva razloga: prvo – što je rivajet kod Malika mursel a mursel je slab hadis, drugo – što u rivajetu kod Nesaia ima skrivena mahana gore spomenuta zbog koje se hadis smatra neprihvatljivim za argumentiranje. Zbog ovoga ne treba da nas zavedu riječi Ibn Abdilberra da je šuhret (tj. to da je poznat) ovog hadisa kod učenjaka dovoljan tako da nema potrebe za njegovim senedom.
Takođe, ovaj hadis, i ako bi uzeli da je sa strane seneda prihvatljiv, on ima nejasno značenje sa strane tumačenja. Naime, riječ “tahir” (onaj koji je čist) koja je došla u hadisu u arapskom jeziku ima višestruko značenje.
Prvo značenje je čistoća u prenesenom smislu, tj. da “tahir” (onaj koji je čist) znači čistoću od kufra i širka pri čemu bi hadis značio: ne dodiruje Kur'an osim mu'min, jer je došlo u ajetu: “Zaista su mušrici nečisti” (Et-Tevbe, 28).
Drugo značenje je čistoća u fizičkom smislu, tj. da je “tahir” (onaj koji je čist) onaj koji je čist od nedžaseta (prljavština) koje se u Šerijatu smatraju nečistoćom, kao što je došlo u hadisu o mački: “Ona nije nečista”.
I treće značenje je čistoća u šerijatskom smislu, tj. da je pod abdestom ili gusulom. Pa ostaje nejasnoća na koje značenje od ova tri se odnosi hadis, odnosno da li se može odnositi na sve tri istovremeno. U svakom slučaju, slabost hadisa i neodređenost njegovog značenja ne daju ovom hadisu snagu kojom bi po njemu bilo zabranjeno dirati Mushaf bez abdesta, tj. da bi onaj koji bi to radio bio griješan zbog toga.
Drugo mišljenje učenjaka – da je dozvoljeno uzimati i dirati Mushaf od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta iako su i zagovarači ovog mišljenja složni da je to mustehab raditi uz abdest.
Na ovom stavu su: Hakem ibn ‘Utbe, Davud Zahiri, Ibn Hazm i ostali, a ovo mišljenje su izabrali i mnogi savremeni učenjaci.
Od najjačih argumenata sa kojima dokazuju svoj stav su sljedeći:
Prvi dokaz: da je osnova dozvola uzimanja, diranja i nošenja Mushafa u spomenutim stanjima sve dok nemamo dokaza za zabranu, a nema jasnog ajeta i vjerodostojnog hadisa koji ukazuju na zabranu.
Drugi dokaz: dugi hadis o pismu koje je poslao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Heraklu, rimljanskom namjesniku u Šamu, u kojem je između ostalog bilo napisano nekoliko ajeta iz Kur'ana a nema sumnje da su kršćani dirali to pismo čitajući ga. Ali ovome se može prigovoriti da pismo nije Mushaf niti dio njega, nego najviše liči nekim islamskim knjigama u kojima ima i ajeta.
Odabrano mišljenje nakon svega izloženog je dozvola diranja, uzimanja i nošenja Mushafa od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta jer nema jasnog niti vjerodostojnog dokaza koji to zabranjuje. A ako bi i prihvatili da se ajet iz sure Vakia “ … dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” odnosi na ljude a ne meleke kao i da je hadis od Amr ibn Hazma “Ne dodiruje Kur'an osim tahir (onaj koji je čist)” vjerodostojan, najbliže bi bilo da je značenje i ajeta i hadisa sljedeće: Ne dodiruje Mushaf osim mu'min (koji je čist sa svojim imanom i vjerom), svejedno bio bez abdesta, džunub, žena u stanju hajza ili nifasa ili ima na svom tijelu nedžaseta.
A što se tiče predaja od ashaba i selefa da su smatrali da se ne dodiruje Mushaf osim pod taharetom (sa abdestom, gusulom ili tejemumom) njihovo značenje je da je to mustehab a ne da onaj koji uzme Mushaf bez abdesta, gusula ili tejemuma da je griješan. A Allah zna najbolje.
Prema tome, ženi u stanju hajza je dozovljeno učiti Kur'an i dirati ga (bez rukavica), uzimati i nositi. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Izgovaranje nijjeta – da ili ne?
Alejkum selam. Imam Ibnu Nudžejm el-hanefi, rhm., kaže: „Šart je da čovjek svojim srcem zna šta čini, tj. koji namaz klanja – uslov je da čovjek zna šta čini i šta klanja. Nijjet je želja ili volja za činjenjem nečega, a uslov nijjeta je da odvaja među farzovima – kako se to naznačava u Fethul-Kadirviše
Alejkum selam.
Imam Ibnu Nudžejm el-hanefi, rhm., kaže: „Šart je da čovjek svojim srcem zna šta čini, tj. koji namaz klanja – uslov je da čovjek zna šta čini i šta klanja. Nijjet je želja ili volja za činjenjem nečega, a uslov nijjeta je da odvaja među farzovima – kako se to naznačava u Fethul-Kadiru… u djelu Šerhul-Medžme’a, od Ibnul-Melika stoji: Ko namjeri klanjati namaz, i bude znao da li je u pitanju podne ili ikindija ili nafila ili na-kaza (naklanjavanje) – to će mu se smatrati nijjetom, i nije u potrebi za drugim nijjetom radi detaljnijeg definisanja postupka, ako odmah nakon toga učini tahrim (počne s namazom)… Znanje se spominje da je u srcu, pa je zbog toga nijjet djelo srca, i jezik nema veze s njim… Najmanji vid toga jeste da ako bi upitali čovjeka o tome što čini da nam odmah može odgovoriti bez razmišljanja…
Od Muhammeda el-Šejbanije, rhm., se prenosi da je rekao – ako bi čovjek, prilikom uzimanja abdesta, zanijetio da hoće klanjati podne ili ikindiju, za imamom, i nakon tog nijjeta ne bude se bavio radnjama ne vezanim za namaz, i kada dođe na mjesto obavljanja namaza – počne s namazom, a ništa od nijjeta više ne spomene – takav namaz mu je dozvoljen sa onim prvim nijjetom kojeg je imao prilikom uzimanja abdesta. Ovo se prenosi od imama Ebu Hanife i Ebu Jusufa.
U djelu el-Beda’i se bilježi da je Ebu Jusuf, rhm., rekao: „Ko izađe iz svoje kuće, s namjerom da obavi farz-namaz u džematu, pa kada stigne do imama, donese početni tekbir – i u tom momentu se ne prisjeti nikakvog nijjeta – takav postupak mu je dozvoljen. Imam el-Kerhi, rhm., kaže: Nije mi poznato da se iko od naše uleme razišao sa Ebu Jusufom po ovom pitanju… Islamska ulema je složna na tome da ako čovjek zanijeti svojim srcem i ništa ne izgovori – takav postupak mu je ispravan, kako to spominje velik broj učenjaka. Ono što se spominje u djelu el-Hanijja i kod imama Šafije – da je izgovor jezikom obavezan, to se ne prihvata.
Šejhovi se razilaze po pitanju izgovaranja nijjeta jezikom:
Ono što je Zahir-očito u djelu Fethul-Kadir, jeste odabir da je u pitanju bid’at-novotarija. Neki hafizi kažu: Od Allahovog Poslanika, s.a.w.s., se ništa ispravnim putem ne prenosi po ovom pitanju, niti sahih niti da’if – da je prilikom početnog tekbira izgovarao: klanjam taj i taj namaz, niti se to prenosi od ikog od ashaba i tabi’ina. Ono što se prenosi jeste da je Poslanik, s.a.w.s., donosio tekbir onda kada bi otpočinjao sa svojim namazom.“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik šerh Kenzul-Deka’ik, 3/93.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „El-hamdulillah; nijjet-namjera za taharet – abdest, gusul i tejemmum, te nijjet za namaz, post, hadždž, zekat, kefarete i ostale ibadete – nije u potrebi za izgovorom jezika, na čemu su složni svi islamski učenjaci. Mjesto nijjeta je srce a ne jezik, uz njihovu opštu saglasnot, tako da ako čovjek jezikom izgovori suprotno od onoga što mu je u srcu – u obzir će se uzeti ono što se imala namjera u srcu, ne ono što se reklo.
Ulema se spori samo da li je mustehabb-pohvaljeno u sebi izgovarati nijjet ili nije?
Po ovom pitanju pravnici imaju dva stava. Jedan dio imama hanefijskog mezheba, Šafija i Ahmed smatraju da je mustehabb-pohvaljeno, izgovarati nijjet u sebi, jer je to sigurnije. Jedan dio malikija, imam Ahmed i ostali kažu:
Nije mustehabb-pohvaljeno izgovarati nijjet – jer je to novotarija, ne prenosi se od Poslanika, s.a.w.s., niti od ashaba, niti je Poslanik, s.a.w.s., ikome naredio da izgovara nijjet, niti je ikoga od muslimana tome podučio. Da je taj postupak poznat i propisan, ne bi ga Poslanik, s.a.w.s., zaopostavio, niti njegovi ashabi – a Ummet je svakodnevno, jutrom i večerju, u potrebi za ovim propisom. Ovo mišljenje je najispravnije, po ovom pitanju.
Izgovaranje nijjeta se može smatrati naksom-krnjavošću u razumu i vjeri. U vjeri zato što je u pitanju novotarija, a u razumu zato što je taj postupak ravan postupku čovjeka koji želi jesti pa prije toga kaže: Odlučih da stavljanjem ove ruke u ovu posudu uzmem zalogaj kojeg ću staviti usta, sažvakati, zatim progutati kako bih se najeo i zasitio! – a Allah, dž.š., najbolje zna.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 22/232.)
Pripremio odgovor: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjeKada je brak obavezan, kada je samo dozvoljen, a kada zabranjen?
Ženidba je obavezna (vadžib) onda kada se osoba za sebe boji nemorala, a u stanju je, i tjelesno i finansijski, oženiti se i izdržavati porodicu. Ženidba je zabranjena (haram) kada čovjek boravi na neprijateljskoj teritoriji, kao i kada se želi oženiti još jednom ženom, ali se boji da neće biti pravviše
Ženidba je obavezna (vadžib) onda kada se osoba za sebe boji nemorala, a u stanju je, i tjelesno i finansijski, oženiti se i izdržavati porodicu.
Ženidba je zabranjena (haram) kada čovjek boravi na neprijateljskoj teritoriji, kao i kada se želi oženiti još jednom ženom, ali se boji da neće biti pravedan u odnosu prema objema.
Ženidba je muškarcu pokuđena (mekruh) ako je siromašan, a ionako ne osjeća potrebu za ženom.
Ženidba je čovjeku dozvoljena (mubah) ako je imućan, makar i ne osjećao potrebu za ženom.
Ženidba je u osnovi preporučljiva (mustehab), ukoliko ne postoji nijedan od prethodno navedenih razloga koji bi, u tom slučaju, promijenio propis u vezi s njom.
Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda b. Saliha el-Usejmina
Vidi manjeDa li je haram nositi hlače koje prelaze nožni članak?
Alejkum selam. Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah… Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „U vatru će sve što je niže od članaka!“ Sahih. Sahihul-Buhari, br.5450.; Sunen el-Nesa’i, br.5331.. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao:više
Alejkum selam. Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah…
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „U vatru će sve što je niže od članaka!“ Sahih. Sahihul-Buhari, br.5450.; Sunen el-Nesa’i, br.5331..
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Allah neće pogledati, na Sudnjemu danu, u osobu koja je svoju odjeću, iz oholosti, vukla po zemlji!“ Sahih. Sahihul-Buhari, br.5451..
Džabir b. Sulejm, rhm., kaže da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „…i podigni izar – donji dio odjeće do pola potkoljenica, a ako nećeš – onda do članaka. Strogo se pazi spuštanja izara – donjeg dijela odjeće, jer je to oholost/el-mehila, a Allah ne voli oholost/el-mehila…“ Sahih. Sunen Ebu Davud, br.4084.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.16667-20655-23253.; el-Mu’udžem el-Kebir, br.6386.; Musannef Abdurrezzak, br.19982.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20882..
Poslanik, s.a.w.s., je rekao: „Boj se Allaha i ne potcijeni ni jedno dobro djelo! Strogo se čuvaj isbala – puštanja odjeće po zemlji, jer je to mehila/oholost, a Allah, dž.š., ne voli ohole! Jedan čovjek reče: O Allahov Poslaniče, spomenuo si isbal izara – puštanje odjeće po zemlji, ali na potkoljenici nečijoj može biti kakva rana ili nešto od čega bi se zasramio pred drugima, na šta Poslanik, s.a.w.s., reče: Može ili do pola potkoljenice ili do članaka. Jedan čovjek koji je živio prije vas, je obukao burdu-ogrtač, pa se oholio s njim. Allah, dž.š., sa Arša pogleda u njega, i namah Mu posta omražen, i naredi zemlji da ga proguta – pa ga i proguta! Čuvajte se toga da se, Allah dž.š., ne omrazi na vas!“ El-Mu’udžem el-Kebir, br.6384..
Salim b. Abdullah, rhm., prenosi od njegovog oca da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Ko bude iz oholosti vukao svoju odjeću po zemlji – Allah neće pogledati u njega na Sudnjem Danu. Ebu Bekr, r.a., reče: Meni se katkad desi da se jedan dio izara – donjeg djela odjeće, opusti, pa ga popravljam. Poslanik, s.a.w.s., reče: Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti!“ Sahih. Sunen Ebu Davud, br.4085..
Muhammed b. ‘Akil, rhm., kaže: Čuo sam Abdullaha b. Omera, r.a., kako govori: „Poslanik, s.a.w.s., me ogrnu ogrtačem „koptijom“, a i Usamu ogrnu, pa me Poslanik, s.a.w.s., spazi kako mi se ogrtač vuče po zemlji, pa priđe i dohvati me za rame, i reče: O Ibnu Omere, u vatru će svaka odjeća koja dotiče zemlju. Ibnu ‘Akil kaže: Gledao sam Ibnu Omera, r.a., kasnije, kako je svoj izar – donji dio odjeće, nosio do pola potkoljenice!“ Sahih ligajrihi. Musned Ahmed b. Hanbel, br.5727.; el-Mu’džem el-Kebir, br.13433..
Abdullah b. Omer, r.a., kaže:Ušao sam Poslaniku, s.a.w.s., a na meni bijaše izar – donji dio odjeće, koji padaše na zemlju. Poslanik, s.a.w.s., upita: Ko je to? Rekoh: Abdullah b. Omer.Reče: Ako si pravi Allahov rob (Abdullah), podigni svoju odjeću, pa sam je podigao do pola potkoljenica, i tako sam je držao sve do njegove smrti. Hasen. Musned Ahmed b. Hanbel, br.6263.; el-Mu’udžem el-Kebir, br.13331.; el-Mu’udžem el-Evsat, 4/328..
Abdullah b. Muhammed prenosi od Abdullaha b. Omera, r.a., da mu je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „O Abdullahu, podigni svoj izar – donji dio odjeće. Ono što dodiruje zemlju ispod članaka – to će u vatru!“ Abdullah b. Muhammed, rhm., kaže: Nisam vidio da je iko jače pritezao svoju odjeću od Abdullaha b. Omera, r.a.. Hasen. Musned Ebu Ja’ala, br.5714., 10/78..
Ebu ‘Avvaneh, rhm., prenosi od Abdullaha b. Hasena da je rekao: „Vidio sam Abdullaha b. Omera, r.a., odjevenog u odijelo iz dva dijela. Odjeća mu je bila do pola potkoljenica.“ El-Mu’udžem el-Kebir, br.13049..
Od Ebu Se’id el-Hudrija, r.a., se bilježi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Donji dio odjeće jednog mu’mina je do polovine potkoljenica, a ako bude do članaka nije strašno, sve što je ispod članaka, to je u vatri.“ Sahih. Musned Ahmed b. Hanbel, br.11273.; Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24821..
Enes, r.a., kaže da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Izar – donji dio odjeće, je ili do koljena ili do članaka. Nema dobra u nižem od toga!“ Sahih. Musned Ahmed b. Hanbel, br.12447..
Enes, r.a., kaže da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Izar – donji dio odjeće- je do pola potkoljenica! Kada je primijetio da je to postalo teško muslimanima, rekao je: Do članaka; nema hajra u nižem od toga.“ Sahih. Musned Ahmed b. Hanbel, 13630-13717.; Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24827..
U drugoj predaji stoji: „Nema hajra u onome što prelazi članke.“ Šu’abul-Iman, br.6136..
Od Ebu Hurejre, r.a., se bilježi sljedeće: „Jedan čovjek je klanjao namaz spuštene odjeće, pa mu Poslanik, s.a.w.s., reče: Idi i uzmi abdest – pa on ode, uze abdest i dođe, pa mu Poslanik, s.a.w.s., opet reče: Idi i uzmi abdest! Neki čovjek reče: O Allahov Poslaniče, što si mu naredio da uzme abdest? Poslanik, s.a.w.s., reče: Klanjao je namaz a odjeća mu je spuštena; Allah, dž.š., ne kabuli namaz osobi čija je odjeća spuštena!“ Da’if. Sunen Ebu Davud, br.4086..
Ebu Zerr r.a, prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „S trojicom ljudi Allah dž.š., neće razgovarati, niti će pogledati na njih na Sudnjemu Danu, niti će ih očistiti, i snaći će ih bolna patnja! Rekoh: Ko su ti ljudi, o Allahov Poslaniče; baš su propali i stradali? On tri puta jedno te isto, i ja tri put upitah jedno te isto!? Reče: Osoba koja pušća svoju odjeću (musbil), i ona koja prenosi tuđe riječi (mennan), i osoba koja prodaje svoju robu lažno se zaklinući!“ Sahih. Sunen Ebu Davud, br.4087..
Ebul-Derda’, r.a., prenosi da je Ibnul-Hanzalijje, r.a., rekao: „…Divan li je čovjek Harim el-Esedi, da mu nije duge kose i duge odjeće (isbal)! To je Harim čuo, pa uze sječivo i skrati kosu do ušiju a odjeću podiže do pola potkoljenica…“ Da’if. Sunen Ebu Davud, br.4089..
Ebu Se’id el-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Donji dio odjeće jednog muslimana treba da bude do pola potkoljenice. Nema grijeha ako odjeća bude u dužini između toga djela tijela i članaka. Sve što je ispod članaka je u vatri. Ko svoju odjeću vuče po zemlji iz oholosti – Allah neće u njeg’ pogledati!“ Sahih. Sunen Ebu Davud, br.4093.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.11415-11505-11944.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.9716..
Imam Taberani, rhm., bilježi predaju od Ebu Se’id el-Hudrija, r.a., koji kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.w.s., da je rekao: „Donji dio odjeće jednog mu’mina treba da bude do pola potkoljenice, ali nema grijeha ako mu odjeća bude u dužini između tog dijela tijela i članaka ili ispod članaka! Allah neće pogledati u onog ko svoj izar – donji dio odjeće, vuče po zemlji iz oholosti!“ El-Mu’udžem el-Evsat, br.5204., Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.3135..
Ijjas b. Selemeh prenosi od svog oca da je Osman, r.a., nosio izar – donji dio odjeće, do pola potkoljenica, rekavši: „Ovakav je bio izar Allahova Poslanika, s.a.w.s..“ Musned el-Bezzar, br.353.. Imam el-Bezzar rhm., kaže: „Nije nam poznato da je iko prenio hadis koji govori o tome da je Poslanik, s.a.w.s., više od ovoga, podizao svoj izar.“
Šu’ube prenosi od Eš’asa b. Sulejmana: Čuo sam očevu sestru kako govori o mome amidži da je bio u Medini, kada začuh riječi: Podigni odjeću svoju, to ti je bogobojaznije i trajnije. Pogledah, kad ono Poslanik, s.a.w.s.. Rekoh: To je samo burda milha – prugasti ogrtač!? Poslanik, s.a.w.s., reče: Zar ti ja nisam najljepši primjer – pa pogledah u njega, a izar – donji dio odjeće, mu bijaše do pola potkoljenica.“ Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.9682..
Imam Buhari, rhm., bilježi da je Omer, r.a., dok je bio na smrtnoj postelji, jednom mladiću rekao sljedeće: „Sine brata mog, podigni odjeću svoju, jer je to čistije po odjeću tvoju, a i bogobojaznije je prema Gospodaru tvome!“ Sahihul-Buhari, br.3497..
Kako islamski učenjaci razumijevaju sve navedene predaje?
Šejh Ibnu Usejmin, rhm., kaže: „Isbal – puštanje odjeće, se dijeli na dvije vrste:
1. Isbal iz uzdizanja i oholosti – što spada u velike grijehe i što iziskuje veliku kaznu.
U dva Sahiha se bilježi od Abdullaha Ibnu Omera, r.a., da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Ko svoju odjeću bude vukao po zemlji iz oholosti – Allah ga neće pogledati na Sudnjem danu!“
Od Ebu Zerra el-Gifarija, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „S trojicom ljudi Allah, dž.š., neće razgovarati na Sudnjemu Danu, niti će pogledati na njih, niti će ih očistiti, i snaći će ih bolna patnja! Poslanik, s.a.w.s., tri puta ponovi jedno te isto! Rekoh: Ko su ti ljudi, o Allahov Poslaniče; baš su propali i stradali? Reče: Osoba koja pušća svoju odjeću (el-musbil), i ona koja prenosi tuđe riječi (el-mennan), i osoba koja prodaje svoju robu lažno se zaklinući!“
Dakle, za isbal propraćen ohološću obećava se ovakva žestoka kazna, tj. Allah, dž.š., neće pogledati u onoga koji to čini, niti će zboriti s njime, niti će ga očistiti na Sudnjemu Danu, i pripašće mu bolna kazna.
Općenitost Ebu Zerrovog hadisa se pobliže pojašnjava Ibnu Omerovim hadisom, pa će se ova kazna odnositi na onoga koji to bude činio iz oholosti, spajajući između postupka i kazne spomenute u oba hadisa.
2. Isbal kojeg ne prati uzdizanje i oholost – što je haram/zabranjeno, i za bojati se je da i to ne spada u velike grijehe, jer je Poslanik, s.a.w.s., i za takav postupak priprijetio vatrom. U Buharijinom Sahihu se bilježi od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Sve što je niže od članaka će u vatru!“
Ovaj hadis se ne može suziti Ibni Omerovim hadisom, zbog toga što je kazna različita, a to nam potvrđuje i hadis Ebu Se’ida el-Hudrija, r.a., koji kaže da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Izar mu’mina je do pola potkoljenica, a nema smetnje i da bude između toga i članaka. Sve što je niže od članaka će u vatru. Ko bude vukao svoju odjeću iz oholosti po zemlji – Allah ga neće pogledati!“ (Malik, Ebu Davud, Nesa’i, Ibnu Madždžeh, Ibnu Hibban)
Dakle, Poslanik, s.a.w.s., je napravio razliku između onoga ko vuče svoju odjeću iz oholosti i između onoga kome njegov izar samo prelazi niže od članaka. Ali, ako nekom čovjeku pantalone prelaze članke nenamjerno pa ih on s vremena na vrijeme zadiže – to nije strašno. U prijašnjem Ibnu Omerovom hadisu stoji da je Poslanik, s.a.w.s., rekao Ebu Bekru, r.a.: „Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti!“ (Pogledaj: Fetava ve Resa’il Ibni ‘Usejmin, 12 tom, br.224.)
Šejh Mustafa el-Buga kaže: „Jer je to čistije po odjeću tvoju“ – a u drugoj predaji stoji: „i trajnije“, tj. odjeća se, zbog svoje dužine, zna za vrlo kratko vrijeme raspasti; „a i bogobojaznije je prema Gospodaru tvome“ – odnosno dalji si od oholosti onda kada ti je odjeća kraća, a ujedno si dalji i od prljanja i nečistoća.“ (Pogledaj: el-Džami’ el-Sahih el-Muhtesar, br. 3497., 3/1353.)
Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani, rhm., kaže: „Iz svih navedenih hadisa se da razumjeti to da je spuštanje svoje odjeće (isbal) iz oholosti – veliki grijeh/kebira, a što se tiče spuštanja odjeće (isbal) bez oholosti – vanjština navedenih hadisa nam ukazuje na to da je takvo postupanje također haram, ali zbog stavljanja akcenta na oholost, u navedenim predajama, može se razumjeti to da nije zabranjeno puštanje odjeće preko članaka koje nije propraćeno ohološću.
Imam Ibnu Abdul-Berr, rhm., kaže: „Da se razumjeti to da se prijetnje ne odnose na puštanje odjeće po zemlji koje nije propraćeno ohološću, mada je u svakom slučaju pokuđeno vući odjeću po zemlji!“
Imam el-Nevevi, rhm., kaže: „Haram je spuštati odjeću preko članaka – radi oholosti, dok je spuštanje odjeće preko članaka bez oholosti – mekruh!“ Isto ovo je naznačio i imam Šafija, rhm., (Pogledaj: ‘Umdetul-Kari, 21/295.), praveći razliku između spuštanja odjeće iz oholosti ili bez nje, pa kaže:
„Mustehabb/lijepo, je da izar – donji dio odjeće bude do pola potkoljenica, dok je dozvoljeno bez ikakvog keraheta/pokude, spustiti izar – donji dio odjeće, do članaka. Ono što prelazi članke je zabranjeno haram kategorijom – ako je zbog oholosti, a ako nije zbog oholosti – onda je zabranjeno tenzih kategorijom, zbog toga što su hadisi koji nas upozoravaju na opasnost puštanja odjeće preko članaka – općeniti, pa ih je potrebno shvatiti na taj način da se odnose na takvo postupanje iz oholosti.“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 10/263.)
Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani, rhm., kaže: Ako je odjeća neke osobe duža od normalne, zabraniće joj se takvo postupanje zbog toga što je u pitanju:
1. Rasipanje novca.
2. Poistovjećivanje sa ženama.
3. Mogućnost prljanja odjeće.
4. Mogućnost oholjenja.
Imam Ibnul-‘Arebi, rhm., kaže: „Nije dozvoljeno čovjeku da mu odjeća prelazi članke i da govori ‘ja ne vučem svoju odjeću po zemlji iz oholosti’, jer je zabrana definisana riječju, i ko je sprovodi ne može reći da se na njega ne odnosi; takva odbrana nije validna. Spuštanje svoga ogrtača na zemlju je znak njegove oholosti!“
Ibnu Hadžer, rhm., dalje nastavlja: „Isbal – puštanje odjeće, iziskuje spuštanje odjeće na zemlju, dok spuštanje odjeće na zemlju iziskuje oholost, pa makar osoba koja to ne radi i ne htjela se time oholiti, što nam potvrđuje i sljedeća predaja: „Strogo se čuvaj spuštanja odjeće na zemlju! Spuštanje odjeće na zemlju (džerrul-izar), je oholjenje!“ (Ahmed)“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 10/264.)
Imam Ibnu Abdul-Berr, rhm., kaže: „Imam el-Evza’i prenosi od Amra b. Muhadžira sljedeće: „Košulje i odjeća halife Omer b. Abdul-‘Aziza, rhm., sezala je između članaka i vezica na njegovoj obući.“ Ovo se da protumačiti time da je halifa Omer b. Abdul-Aziz, rhm., smatrao da komplet članci spadaju u značenje hadisa – kao što se govori o člancima prilikom uzimanja abdesta gdje se obuhvataju cijeli članci – mada je bilo sigurnije da se zadržao samo do njih, jer je i značenje ovog propisa suprotno značenju abdesta, mada halifa Omer b. Abdul-Aziz, rhm., nije od onih na koje se dotični hadisi odnose, kao što je rekao Allahov Poslanik, s.a.w.s., Ebu Bekru, r.a.: „Nisi ti od onih koji vuku svoju odjeću po zemlji iz oholosti!““ (Pogledaj: el-Temhid, 20/229.)
Šejh Muhammed Šemsul-Hakk el-‘Azim Abadi Ebul-Tajjib, rhm., kaže: „Strogo se čuvaj spuštanja izara“, tj. čuvaj se spuštanja izara – donjeg djela odjeće, ispod članaka.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 11/94.)
Šejh Muhammed Šemsul-Hakk el-‘Azim Abadi Ebul-Tajjib rhm., u komentaru hadisa: „Strogo se čuvaj spuštanja izara – donjeg djela odjeće, jer je to oholost/el-mehila, a Allah ne voli oholost/el-mehila…“, kaže: „Ovaj hadis nam ukazuje na to da je poželjno da izar – donji dio odjeće, bude do pola potkoljenica, a da je dža’iz i dozvoljeno, i bez ikakvog keraheta/pokude, sve što je u dužini do članaka. Ono što je preko članaka i prekriva ih, to je haram.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 11/95.)
Na drugom mjestu, šejh Muhammed Šemsul-Hakk el-‘Azim Abadi Ebul-Tajjib, rhm., u komentaru dijela hadisa: „Ebu Bekr, r.a., reče: Meni se katkad desi da se jedan dio izara – donjeg dijela odjeće, opusti, pa ga popravljam. Poslanik, s.a.w.s., reče: Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti!“, navodi riječi imama el-Karija, rhm., koji kaže: „Ovo bi značilo da nenamjerno puštanje odjeće ne škodi, pogotovo ne onima koji nisu poznati po oholosti, ali je ipak bolje slijediti sunnet, pa se iz svega navedenog da razumjeti to da je sebeb i razlog zabrane vuče odjeće po zemlji (džerrul-izar) – oholost/el-hujela’.
Šejh Muhammed Abadi, rhm., dalje navodi: Ovaj hadis nam ukazuje na to da je haram iz oholosti vući odjeću po zemlji. Džerr znači vući odjeću po zemlji i ono je u skladu s riječima Poslanika, s.a.w.s.: „Što je ispod članaka – to je u vatri!“
Vanjski dio ovog hadisa nam ukazuje na to da je isbal – puštanje odjeće, zabranjen kako ljudima tako i ženama, jer se u hadisu kaže „ko pusti svoju odjeću“, ali, muslimani su se već složili na tome da je ženama isbal – spuštanje odjeće, dozvoljeno, kako nam to potvrđuje Ibnu Reslan u Šerhul-Sunenu. Vanjski dio hadisa koji povezuje spuštanje odjeće sa ohološću ukazuje nam na to da puštanje odjeće koje nije propraćeno ohološću – ne potpada pod navedenu prijetnju.
Imam Ibnu Abdul-Berr, rhm., kaže: Iz navedene predaje se da razumjeti to da osoba koja pušta svoju odjeću, ali ne iz oholosti – ne spada u navedenu prijetnju, s naznakom da ipak u pitanju pokuđeno djelo. Imam el-Nevevi, rhm., kaže: Spuštanje odjeće ispod članaka iz oholosti – nije dozvoljeno, ali ako nije iz oholosti – onda je mekruh!
Imam Ibnul-‘Arebi, rhm., kaže: Muškarcu nije dozvoljeno da mu odjeća prelazi članak i da kaže ‘ja to ne radim iz oholosti’ jer ga zabrana svojim izrazom obuhvata i nije je dozvoljeno kršiti, jer će ispasti da kaže ‘ja to ne radim’ zbog toga što razlog zabrane (tj. oholost), nije pri meni – što je tvrdnja koja nema jake potpore, zbog toga što je samo spuštanje odjeće znak nečije oholosti.
Na kraju, isbal – spuštanje odjeće, iziskuje to da se odjeća vuče po zemlji, dok sama vuča odjeće po zemlji iziskuje oholost, pa makar i dotična osoba ne imala to za cilj. Da se oholost ne uzima u obzir pri ovom propisu ukazuje nam na to i dio hadisa: „Strogo se čuvaj spuštanja izara – donjeg djela odjeće, zbog toga što je to oholost“, kako je to spomenuto u Džabirovom hadisu.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 11/96.)
Imam Muhammed el-Ševkani, rhm., u komentaru hadisa: „Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti!“, kaže: „Ovaj dio hadisa nam eksplicite ukazuje na to da razlog zabrane isbala – spuštanja odjeće, kruži oko oholosti (menatul-tahrim el-hujela’), te da samim tim spuštanje odjeće nekada može biti iz oholosti a nekada ne iz oholosti, stoga se riječi: „To je oholost!“ – iz hadisa Džabirovog, trebaju shvatiti da je takvo postupanje u većini slučajeva takvo, pa se i dotična prijetnja odnosi na one koji to rade iz oholosti. Reći da je svaki isbal – puštanje odjeće, oholost – takvo što ne prihvata nužda (terudduhu darura), jer svako zna da postoje ljudi kojima je odjeća spuštena a kojima oholost ne pada na pamet. Isto nam ovo potvrđuju i riječi Poslanika, s.a.w.s., upućene Ebu Bekru, r.a., koje već znaš. Na ovaj način se može napraviti spoj između svih hadisa, ne ispuštajući uslov oholosti iz vida, koji je naglašen u dva Sahiha.
Nekoliko učenjaka kasnijeg doba je pisalo zasebna djela na ovu temu protežirajući stav da je svaka vrsta isbala – haram, ali najjači dokaz za kojeg se drže jeste Džabirov, r.a., hadis, dok najviše na šta nam ukazuje hadis Ebu Umame, r.a., jeste da Allah, dž.š., ne voli musbila – onoga kome je odjeća spuštena, dok je hadis o kojem mi zborimo eksplicite vezan za oholost, tako da uopštenost nekog propisa (itlak), moramo vezati za njegov takjid, tj. njegovo bliže pojašnjenje.“ (Pogledaj: Nejlul-Evtar, 2/112.)
Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., kaže: „Haram/zabranjeno, je muškarcu da spušta odjeću svoju ispod članaka s ciljem oholjenja, dok mu je mekruh/pokuđeno, da to radi ne imajući oholost za cilj.“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.116., 1/121.)
Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., u komentaru dijela hadisa: „…i podigni izar – donji dio odjeće…“, kaže: „U ovom hadisu je dokaz tome da je zabranjeno – haram- čovjeku da spušta odjeću svoju preko članaka s ciljem oholjenja, dok mu je mekruh – pokuđeno, ako to radi bez cilja oholjenja. Sunnet je držati svoj izar – donji dio odjeće, do pola potkoljenica!“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.946., 1/475.)
Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., na drugom mjestu kaže: „Allah, dž.š., neće pogledati“ – pogledom milosti – „u osobu koja čini isbal – pušta svoju odjeću“ – niže članaka, tj. iz oholosti, kako je to spomenuto u prvom rivajetu, dok je isbal – puštanje odjeće, koji nije propraćeno ohološću i uzdizanjem, mekruh/pokuđeno, ali ne i haram/zabranjeno. Ovdje govorimo o isbalu – puštanju odjeće, bez neke posebne nužde i to kada su u pitanju muškarci, dok su muslimani složni na tome da je isbal dozvoljen ženama.“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.1834., 2/278.)
Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., na trećem mjestu kaže: „Znaj da je isbal izara – spuštanje donjeg djela odjeće – s ciljem oholjenja – haram, dok je spuštanje odjeće – bez cilja oholosti – mekruh. Poput izara je i svaka druga odjeća poput košulje i pantalona ili džubbeta.“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.2673., 3/33.)
Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., na četvrtom mjestu kaže: „Svi propisi koji su spomenuti za izar – donji dio odjeće od halala, harama i mekruha, sve to važi i za ostale dijelove odjeće poput košulje i ostalog!“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.3051., 3/175.)
Imam el-Nevevi, rhm., je u svom poznatom djelu „Rijadul-Salihin“, br.119., 1/1006., naslovio poglavlje slijedećim naslovom: „Opis dužine kamisa – košulje, kumma – rukava, izara – donjeg dijela odjeće, i ‘amame – kape, uz naznaku da je zabranjeno/haram, spuštanje bilo čega od navedenog do zemlje iz oholosti (el-isbal), te da je pokuđeno/mekruh, činiti to bez oholosti.“
Imam Ibnu Hibban, rhm., u svom Sahihu, 12/263., bilježi sljedeći naslov: „Pojašnjenje u vezi toga da se treba bojati džehennemske vatre za osobu čiji izar – donji dio odjeće, ide ispod članaka; utječemo se Allahu od džehennemske vatre!“
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „Mekruh je puštati, iz oholosti, kamis – košulju, ili rida’ – ogrtač, ili seravil – pantalone, a izar – donji dio odjeće, je poput pantalona. Dobar dio učenjaka našeg mezheba je koristio termin mekruh za navedeno, ali je i dobar dio njih koristio termin haram – i ovo je stav našeg mezheba bez ikakve dvojbe. Ebu Abdullah, rhm., kaže: Nisam prenosio hadise od čovjeka čije su pantalone dosezale vezice na cipelama. Govorio bi: „Što je ispod članaka – u vatru će“, a pantalone su poput izara; ništa se od odjeće ne smije vući! Ali, ako se to desi a nije propraćeno ohološću, već bude iz nekog razloga ili potrebe ili se nema za cilj oholjenje ili ukrašavanje dugačkom odjećom itd. – od njega se bilježi da takvo što nije strašno, i to mišljenje je odabrao imam el-Kadi el-Hanbeli, rhm., i ostali. U drugom rivajetu stoji: Spuštanje izara ili ogrtača u namazu – ako nije radi oholosti – može (la be’ese bihi).“ (Pogledaj: Šerhul-‘Umdeh, 4/361.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „Većina hadisa koji govore o isbalu – spuštanju odjeće, su vezani za oholost, tako da će se njihova općenitost prvashodno odnositi na oholost, dok se sve ostalo zadržava na dozvoljenosti/el-ibaha. Hadisi koji zabranjuju takvo postupanje se u globalu temelje na onome što se u većini slučajeva dešava i onome što je otprilike razlog samoga grijeha, ali mi ovdje govorimo o osobi kod koje se ne nađe ništa od toga! Ali, sve u svemu, kratka odjeća je sunnet Muhammeda, s.a.w.s., i njena granica se kreće između polovine potkoljenice i članaka… Dalje kaže: Što se tiče samih članaka – jedan dio učenjaka našeg mezheba je smatrao da je dozvoljeno spuštati odjeću do ispod članka… Bilježi se od Abdullaha, rhm., da je rekao: „Ne prenosim hadise od toga i toga – zbog toga što su mu pantalone sezale do kopči na cipelama. Na osnovu ovoga se da zaključiti da je mekruh prekrivati članke, a i na osnovu Huzejfinog, r.a., hadisa: „Izar – donji dio odjeće, ne polaže pravo na članke.“ (Sunen Tirmizi, br.1783.; Sunen Ibnu Madždžeh, br.3572.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.23404-23426-23450.)“ (Pogledaj: Šerhul-‘Umdeh, 4/367-368.)
Dakle, na kraju svega bi se moglo zaključiti slijedeće:
1. Isbal je haram – ako je iz oholosti i ako dodiruje zemlju.
2. Isbal je mekruh – ako nije iz oholosti i ako ne dodiruje zemlju.
3. Sunnet je da odjeća bude iznad članaka.
4. Mustehab je do odjeća bude do polovine potkoljenica.
A Allah, dž.š., najbolje zna. Vel-hamdu lillahi rabbil-‘alemin.
Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjeDa li mi je dozvoljeno raditi kao policajac?
Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah… Rad u policiji će nakada biti dozvoljen, a nekada će biti zabranjen (shodno mjestu, vremenu, osobi itd.). Ako se toga posla prihvati neko ko je čvrst, jak i snažan (el-kavijj), siguran, iskren i povjerljivviše
Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah…
Rad u policiji će nakada biti dozvoljen, a nekada će biti zabranjen (shodno mjestu, vremenu, osobi itd.). Ako se toga posla prihvati neko ko je čvrst, jak i snažan (el-kavijj), siguran, iskren i povjerljiv u pitanjima dina i dunjaluka (el-emin), za nadati se je da se putem takvog čovjeka mogu ostvariti razna dobra i interesi ljudstva poput pomaganja mazluma – unesrećenog i potlačenog, stajanje na put zalimu – nasilniku, kriminalcu, tlačitelju, sprječavanje ili uklanjanje zla, ili pak njegovo umanjenje itd. Čovjek koji radi u policiji mora se strogo paziti od toga da ne bude zaštitnik i pomagač kriminalnim grupama ili pojedincima, i da ne bude tlačitelj nevinih ljudi. Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ako će muslimani imati koristi od čovjeka-vojnika (džundi), a isti on je u stanju biti od takve koristi, ne treba mu da izbjegava taj posao, zbog nečega što nije veći interes muslimanima od toga!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 28/26.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Čovjeku nije dozvoljeno da bude pomagač u zulumu – nasilju i kriminalu. Međusobno potpomaganje se dijeli na dvije vrste:
1. Potpomaganje u dobročinstvu i bogobojaznosti, poput džihada – borbe na Allahovom, dž.š., putu, uspostavi šeri’atskih kazni i propisa, vraćanju tuđih prava onima kojima su prava otuđena i uzeta, sve ovo spada u ono što nam je Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.w.s., naredio, a ko se ustegne od ovih poslova iz bojazni da ne bude jedan od pomagača zulumćara i kriminalaca – nekada će izostaviti nešto što mu je farzi-ajn (lična obaveza), a nekada nešto što je farzi-kifaje (kolektivna obaveza) – umišljajući da će na taj način biti bogobojazan, a često puta se strah i kukavičluk miješaju sa bogobojaznošću, jer se oba temelje na odustajanju i povlačenju!
2. Potpomaganje u grijehu i neprijateljstvu poput potpomaganja u oduzimanju nevinog života i u prolijevanju nedužne krvi, ili u bespravnom oduzimanju tuđeg imetka, ili u udaranju nekoga ko to ne zaslužuje i sl., ovo je ono što je Allah, dž.š., zabranio i Njegov Poslanik, s.a.w.s..
Ako se ljudima imovina oduzima nepravedno, i bude teško vratiti je pravom vlasniku kao što je slučaj sa brojnom državnom imovinom i parama – pomoći da se taj imetak utroši na ono u čemu je korist muslimana poput izgradnje tvrđava, izdržavanja vojske i sl., sve to spada u kategoriju potpomaganja u dobročinstvu i bogobojaznosti.
Obaveza vladara (države), kada je takva vrsta imetka u pitanju – ako se ne zna pravi vlasnik i nemoguće mu ga je vratiti, niti njegovim nasljednicima – obaveza je taj imetak utrošiti, uz pokajanje i tevbu ako je vladar (ili neko drugi), zulumćar, na ono u čemu je opšta korist i interes muslimana, i ovo je stav većine uleme poput Malika, Ebu Hanife, Ahmeda, i ovo se bilježi od velikog broja ashaba, i na to nas upućuju šeri’atski dokazi, kako je o tome govoreno na drugim mjestima. Ako je neko drugi nepravedno postupao s tuđim imetkom – obaveza je (sadašnjim vlastima) da sa imetkom postupe na prethodno pojašnjen način. Ako se vladar (vlast) usteže od takvog postupanja s državnim imetkom, onda pomoći da se taj imetak vrati njegovim vlasnicima je preče nego li ga ostaviti u vlasništvu onoga ko će da ga izgubi i umjesto da ga utroši na njegove vlasnike i muslimane vlast-vladar ga spiska i potroši na nešto drugo. Šeri’at se bazira na ajetu: „Allaha se bojte kol’ko možete!“, što nam pobliže pojašnjava ajet: „Allaha se iskreno bojte!“, kao i na riječima Allahovog Poslanika, s.a.w.s., koji kaže: „Kada vam nešto naredim to izvršite onoliko kol’ko ste u stanju i mogućnosti!“ (Muttefekun ‘alejh)
Obaveza je ostvarivanje dobra i koristi i njihovo upotpunjenje, uz anuliranje zla i šteta kao i njihovo umanjenje, pa ako dođu u suprotnost jedno s drugim, veća korist i dobrobit će se ostvariti tako što će se ispustiti manja, i veće zlo će se otkloniti tako što će se počiniti ono koje je manje.
Pomogao je u grijehu i neprijateljstvu onaj ko je u zulmu pomogao zalima – silnika, zulumćara, kriminalca, a što se tiče onoga ko pomaže mazluma – onoga kome je nasilje učinjeno, umanjujući mu učinjenu nepravdu – takav je zastupnik mazluma-nevoljnika, a ne zastupnik zalima-silnika, u rangu onoga koji mu daje zajam ili je opunomoćenik u nošenju njegovog imetka zulumćaru poput staratelja jetima-siročeta, ili nadzornika vakufa – ako zalim (silnik) bude tražio od njega novac – pa se potrudi da ga odbije od sebe tako što će dati manje novca njemu ili nekom drugom, nakon maksimalnog napora da se od njega sačuva, takva osoba je dobročinitelj koji se ne smiju ni na koji način dirati! (ma ‘alel-muhsinine min sebil!).“ (Pogledaj: el-Sijasa el-Šer’ijja, 1/66.; Medžmu’ul-Fetava, 28/283.)
Pogledaj:
http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=119041
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže:
فصل إذا عرف هذا فالطرق التي تتضمن نفع المسلمين والذب عن الدين ونصر المظلومين وإغاثة الملهوفين ومعارضة المحتالين بالباطل ليدحضوا به الحق من أنفع الطرق وأجلها علما وعملا وتعليما فيجوز للرجل أن يظهر قولا أو فعلا مقصوده به مقصود صالح – وإن ظن الناس أنه قصد به غير ما قصد به – إذا كان فيه مصلحة دينية – مثل: دفع ظلم عن نفسه أو عن مسلم أو معاهد أو نصرة حق أو إبطال باطل من حيلة محرمة أو غيرها – أو دفع الكفار عن المسلمين – أو التوصل إلى تنفيذ أمر الله تعالى ورسوله – فكل هذه طرق جائزة أو مستحبة أو واجبة!
وإنما المحرم : أن يقصد بالعقود الشرعية غير ما شرعت له فيصير مخادعا لله فهذا مخادع لله ورسوله وذلك مخادع للكفار والفجار والظلمة وأرباب المكر والاحتيال فبين هذا الخداع وذاك الخداع من الفرق كما بين البر والإثم والعدل والظلم والطاعة والمعصية فأين من قصده إظهار دين الله تعالى ونصر المظلوم وكسر الظالم إلى من قصده ضد ذلك.
“Načini i metode (turuk) koje u sebi sadrže interes i korist po muslimane, kao i odbranu vjere, te pomaganje potlačenih i unesrećenih, kao i borbu i suprostavljanje protivu onih koji se pokvarenim lukavštinama i varkama bave kako bi hakk nečiji uzurpirali – su jedni od najboljih načina i metoda, koje je najvrijednije poznavati, po njima raditi, kao i druge njima podučavati!
Dozvoljeno je čovjeku da ispolji određene riječi ili djelo – pod uslovom da pri tome ima dobre namjere i cilj, pa makar i mislili ostali da je on htio nešto drugo mimo onoga što je naumio – ako se u tome nalazi interes vjere i dina, poput:
-otklanjanja zuluma i nasilja od sebe,
-otklanjanja zuluma i nasilja od muslimana,
-otklanjanja zuluma i nasilja od mu’ahida (nevjernika pod ugovorom),
-pomaganja hakka i istine,
-uklanjanja batila i laži poput raznih hila i spletki koje su zabranjene i haram,
-odbrane muslimana od nevjernika ili
-radi ispunjenja Allahovog, dž.š., i Poslanikovog emera.
Navedene metode, načini ili sredstva mogu biti:
-Dozvoljene (dža’iz).
-Pohvaljene (mustehabb).
-Obavezne (vadžib).
Ono što je zabranjeno, i što je haram, jeste to: kada čovjek ima za cilj – izvjesnim pravnim ugovorima – nešto sasvim drugo mimo onoga za što su ti ugovori i namijenjeni – postajući tako jednim od onih koji varaju Allaha! Ta osoba je ona koja želi varati Allaha i Njegova Poslanika, s.a.w.s. – dok je prethodno spomenuta osoba ona koja vara: nevjernike (kuffar), griješnike (fudždžar), nasilnike (zalemeh), spletkaroše i prevarante (erbabul-mekri vel-ihtijal)!
Razlika između ovakve vrste varanja i prethodno spomenutog varanja je razlika kao između dobra i zla, pravde i nepravde, pokornosti i grijeha! Kako da se poistovjete ljudi koji imaju za cilj ispoljavanje Allahove, dž.š., vjere, pomaganje potlačenih, i lomljenje nasilnika i zulumćara sa onima koji imaju za cilj nešto sasvim suprotno!“ (Pogledaj: “Igasetul-Lehfan fi Mesajidiš-Šejtan”, 2/94-95.)
Na osnovu svega navedenog, dozvoljeno je studirati i baviti se poslom policajca, nebitno je li islamska ili neislamska država u pitanju, sve dok se ima za cilj pomaganje dobra, istine i pravde kao i borba protivu zla, kriminala i nepravde, i ako se to ne može ostvariti osim uz brijanje brade onda je dozvoljeno počiniti manje zlo – obrijati bradu npr., radi uklanjanja većega zla – droge, ubistava, krađa, tuča itd., a Allah, dž.š., najbolje zna.
p.s.: obavljanje namaza je uslov u dozvoljenosti kako ovog tako i bilo kojeg drugog posla, i nema opravdanja za neobavljanje namaza, nebitno koji posao bio u pitanju!
Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjeTreba li sjediti kratko između prvog i drugog rekata?
Alejkumus-selam! Islamski učenjaci složni su u tome da kratko sjedenje između prvog i drugog rekata, i između trećeg i četvrtog rekata, nije ni vadžib ni pritvrđeni sunnet namaza, a razilaze se u tome da li je u pitanju sunnet namaza ili je to dozvoljeno činiti iz potrebe (starosti, bolesti itd.). Mviše
Alejkumus-selam! Islamski učenjaci složni su u tome da kratko sjedenje između prvog i drugog rekata, i između trećeg i četvrtog rekata, nije ni vadžib ni pritvrđeni sunnet namaza, a razilaze se u tome da li je u pitanju sunnet namaza ili je to dozvoljeno činiti iz potrebe (starosti, bolesti itd.).
Malik b. El-Huvejris el-Lejsi, rhm., prenosi da je gledao Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako klanja i da je primijetio da Poslanik, s.a.v.s., kada bi se našao na neparnom rekatu namaza, ne bi ustao (na drugi rekat) dok prethodno ne bi sjeo. (Buhari, br. 823, Ebu Davud, br. 844, Tirmizi, br. 287, Nesai, br. 1152, Ibn Huzejma, br. 686, Ibn Hibban, br. 1934)
Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani, rhm., kaže: “Islamski učenjaci razilaze se u pogledu toga da li je kratko sjedenje poslije neparnih rekata mustehabb – pohvalno činiti ili ne, pa jedni smatraju da je:
mustehabb, poput Hammada b. Zejda i Šafije, u jednom od njegova dva stava, Ahmeda u jednoj predaji koju bilježi. Hallal kaže: ‘To je bio zadnji stav koji je zastupao’, i Hallal je odabrao ovo mišljenje, kao i njegov prijatelj Ebu Bekr b. Džafer;
nije mustehabb – mišljenje većine učenjaka, a mustehabb je odmah poslije druge sedžde ustati na sljedeći rekat. Ovo prenosi imam Ahmed od Omera, Alije, Ibn Mesuda, a Ibn Munzir prenosi ovaj stav od Ibn Abbasa, r.a., gdje navodi sened od Numana b. Ajjaša koji kaže: “Sreo sam dosta ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji, kada bi podigli glavu sa druge sedžde, prvoga ili trećega rekata, odmah bi ustali na sljedeći rekat i ne bi sjedili…” Ovaj stav zastupali su Ubade b. Nesi, Ebu Zunad, Nehai, Sevri, Ebu Hanifa, Šafija u jednom od dva stava, Ahmed u mešhur (općepriširenom) mišljenju njegovog mezheba, shodno većini imama hanbelijskog mezheba.” (Vidjeti: Ibn Bettal, Šerhu Sahihil-Buhari, 2/437, br. 172)
Naši učenjaci i učenjaci šafijskog mezheba smatraju da je kratko sjedenje nakon neparnih rekata mustehabb starijim, slabim i gojaznijim osobama, jer im je teško sa koljena ustajati na sljedeći rekat a da prethodno ne sjednu. Ebu Ishak el-Mervezi tumači da se dva stava imama Šafije razlikuju shodno stanju klanjača, a ne shodno dokazima, i hadis Malika b. El-Huvejrisa tumače na taj način, navodeći da je Poslanik, s.a.v.s., ponekad sjedio između rekata nakon što je ostario i tjelesno otežao – a delegacije Arapa dolazile su Poslaniku, s.a.v.s., pred kraj njegovog života, što potvrđuje i praksa starijih ashaba koji su bili prisno uz Poslanika, s.a.v.s. – to sjedenje nisu praktikovali u svojim namazima, što nas upućuje na to da su oni znali da nikako nije u pitanju sunnet namaza.
Harb el-Kermani prenosi od Ishaka b. Rahivejha dva rivajeta:
Sjedenje radi odmora mustehabb je svakome.
Sjedenje radi odmora nije mustehabb osim osobi koja nije u stanju direktno s nogu ustati na sljedeći rekat. Ovo je također i predaja Ibn Mensura od Ishaka.
U svakom slučaju, oni koji smatraju da ovo sjedenje nije mustehabb – kažu: da je ipak u pitanju dozvoljeni postupak, koji se može praktikovati u namazu iz potrebe, poput odmaranja u namazu zbog muke i bolesti, ili radi čuvanja od neke štete, i slični postupci koji nisu sunnet – propisani, ali jesu mubah –dozvoljeni.“ (Pogledati: Fethul-Bari, 5/144, br. 832)
Kadi Ijad, rhm., kaže: “Oni koji smatraju da sjedenje nije mustehab, hadis Ibn Huvejrisa tumače na taj način da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., svojom praksom pokazao da je takav postupak dozvoljen u namazu.” (Pogledati: Ikmalul-Mu‘ulim fi Šerhi Sahihi Muslim, 2/256)
Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji smatra da je kratko sjedenje između rekata mustehabb – pohvalno, u svakom slučaju, te da nespominjanje ovog propisa u drugim hadisima ne znači da on nije mustehabb – poželjan i pohvaljen, već nam može samo ukazati na to da taj propis nije obavezan, što temeljimo na sljedećem:
Poslanikova, s.a.v.s., praksa ukazuje nam na nešto da je propisano, te da se u tome treba slijediti.
Ovaj propis ima potporu u hadisu Ebu Humejda el-Saidijja, koji prenose Ahmed, Ebu Davud, br.730–964., Ibn Madža, 2/171, Ibn Huzejma, br. 677, Darimi, br. 1356, sa dobrim senedom, u kojem se nalazi njegov opis namaza Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pred desetericom ashaba, koji su mu oni bespogovorno potvrdili. (Pogledati: Fetava el-islamijjeh, 1/268) A Allah, dž.š., najbolje zna!
Pogledati: http://www.islam-qa.com/ar/ref/21985
Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha
Vidi manje