Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

 

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da bi govor o ovoj temi bio potpuniji neophodno je obraditi sljedeće tematike: šerijatska definicija dobrovoljnog djela, vrste dobrovoljnih djela, smisao i mudrost propisivanja dobrovoljnih djela, najbolje (najvrijednije) dobrovoljno djelo, stavovi učenjaka i argumenti i odabrano mišljenje.

Šerijatska definicija dobrovoljnog djela

Učenjaci imaju tri tumačenja oko toga šta se podrazumijeva pod DOBROVOLJNIM DJELOM (tetavvu'u):

Prvo –dobrovoljno djelo je sve ono što je propisano raditi mimo farzova i vadžiba, tj. ono što ulazi pod naziv sunet, mendub (preporučeno), mustehab (preporučeno), nafila, dobro djelo (kurbetun ili hasen) i dobročinstvo (ihsan).

Ovo je stav velike većine učenjaka ovog Ummeta, tj. stav malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka hanefijskog mezheba, kao i stav učenjaka Usulul-fikha mimo hanefija.

Drugo – dobrovoljno djelo je svako djelo mimo farzova, vadžiba i suneta.

Ovo je stav učenjaka Usulul-fikha hanefijskog mezheba.

Treće – dobrovoljno djelo je ono djelo za koje nije došao neki poseban šerijatski tekst.
Ovo je stav nekih učenjaka malikijskog mezheba, Kadi Husejna i drugih od šafija.

Odabrana defincija je ono na čemu je većina učenjaka, tj. da je dobrovoljno djelo sve ono što je propisano raditi mimo farzova i vadžiba, tj. ono što se naziva sunet, mendub (preporučeno), mustehab (preporučeno), nafila, kurbetun (dobro djelo), hasen (dobro djelo) i ihsan (dobročinstvo).

Vrste dobrovoljnih djela

Dobrovoljno djelo može biti u ibadetima i međuljudskim postupcima, tj. mimo ibadeta.

Dobrovoljni ibadeti su svi ibadeti koji nisu farz ili vadžib, poput dobrovoljnih namaza, dobrovoljnog posta, dobrovoljne sadake (tj. mimo zekata i sadekatul-fitra), dobrovoljnog hadždža i dobrovoljnog džihada.

Dobrovoljni namazi su vitre (po džumhuru mimo hanefija), potvrđeni i nepotvrđeni suneti, duha-namaz, tehijetul-mesdžid, kijamu lejl, opća nafila i slično.

Dobrovoljni post su sve vrste postova mimo posta Ramazana i zavjetnog posta, poput posta dana Ašure, dana Arefata, posta tri dana svakog mjeseca, posta ponedjeljkom i četvrtkom i slično.
Spomenuti dobrovoljni ibadeti nisu svi na istom stepenu, neki od njih su vrijedniji od drugih, poput potvrđenih suneta i kijamu lejla koji su vrijedniji od tehijetul-mesdžida i duha-namaza, a ovi zadnji su vrijedniji od opće nafile.

Dobrovoljna djela mimo ibadeta (tj. u međuljudskim postupcima) su sva ona dobra djela koja nisu vadžib, poput traženja šerijatskog znanja, udjeljivanja (infak) rodbini koju nije vadžib izdržavati, udjeljivanja siromašnim ili onima kojima je potrebna pomoć kao bolesnim ili koje je zadesio neki musibet, davanje pozajmice, vesijet (opruka), davanje u vakuf, posuđivanje i slično.

Smisao i mudrost propisivanja dobrovoljnih djela

Osnovna mudrost i cilj propisivanja dobrovoljnih djela je da se sa njima Allahov rob približava svome Gospodaru i da mu On poveća nagradu i deredžu na Ahiretu.

Na ovo ukazuje hadis-i-kudsi kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: „Neprestano se Moj rob Meni približava sa nafilom (dobrovoljnim djelima) sve dok ga ne zavolim, …“.

Učenjaci su sabrali hadise koji govore o vrijednosti dobrovoljnih djela i izvukli iz njih sljedeće mudrosti i smisao propisivanja tih djela:

– Zadobijanje Allahovog zadovoljstva i sticanje mnogostruke nagrade.

Na ovo ukazuje mnoštvo hadisa, poput hadisa: „Ko klanja 12 rekata u danu i noći biće mu zbog njih sagrađena kuća u Džennetu“ (Muslim), takođe hadis: „Dva sabahska rekata su bolja od dunjaluka i onoga što je na njemu“ (Muslim). „Ko posti Ramazan, zatim uslijedi za njim šest dana Ševala, (ima nagradu) kao da je postio čitavo vrijeme“ (Muslim).

– Navikavanje na činjenje ibadeta i priprema za obavljanje farzove.

– Nadoknada učinjenih propusta prilikom obavljanja farzova.

Na ovo ukazuje poznati hadis u kojem je došlo: „Prvo djelo za koje će se polagati račun na Sudnjem danu je namaz. Reći će naš Gospodar, a On najbolje zna: ‘Pogledajte namaz Moga roba, je li ga upotpunio ili ima nedostataka?’ Pa ako je potpun biće mu upisan kao potpun, a ako ima ikakvih nedostataka, reći će: ‘Pogledajte ima li Moj rob dobrovoljnih namaza’. Pa ako bude imao dobrovoljnih namaza, reći će: ‘Upotpunite Mome robu njegove farzove sa dobrovljnim namazima’. Zatim će se djela obračunavati na taj način“. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ahmed, Bejheki i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šujab Arnaut, a dobrim Tirmizi.

– Dobrovoljnim djelima se ljudi međusobno potpomažu i učvršćuju veze i bliskost.

Na ovo ukazuje ajet: „I međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti“ (El-Maide, 2), kao i hadis: „Allah pomaže robu sve dok je on pomaže svome bratu“ (Muslim).

Najbolje (najvrijednije) dobrovoljno djelo, stavovi učenjaka i argumenti

Kaže Nevevi u knjizi „El-Medžmu“ (3/456): „Kada učenjaci kažu da je (dobrovoljni) namaz bolji od (dobrovoljnog) posta oni ne misle da su dva rekata bolja od posta nekoliko dana ili jednog dana, jer je post bolji od dva rekata bez ikakve sumnje. Nego je značenje toga da onaj ko ne može da spoji između povećanja ibadeta u dobrovoljnim namazima i povećanja ibadeta u dobrovoljnom postu, nego može i hoće da poveća ibadet u jednom od ovog dvoga i da taj ibadet preovlađuje kod njega, a da se u drugom ibadetu skrati samo na potvrđene dobrovoljne ibadete, eh, ovo je taj detalj i mjesto oko kojeg se učenjaci razilaze kada kažu koji je dobrovoljni ibadet bolji.

A ispravno je davanje prednosti (dobrovoljnom) namazu“.

Po ovom pitanju, koje je najbolje dobrovoljno djelo, islamski pravnici imaju više mišljenja:

Prvo mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo NAMAZ.

Ovo je stav malikijskog i šafijskog mezheba.

Kažu da kao što je farz namazi najbolji i najvrijedniji od farzova tako su i dobrovoljni namazi najbolji i najvrijedniji među dobrovoljnim djelima. Takođe, argumentiraju svoj stav time što namaz u sebi sadrži mnogo drugih posebnih ibadeta, poput zikra, dove i učenja Kur'ana, za razliku od drugih dobrovoljnih ibadeta.

Drugo mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo POST.

Ovo je drugi stav unutar šafijskog mezheba.

Nisam našao argumente sa kojima s dokazuje ovaj stav. Vjerovatno uzimaju u obzir vrijednost nagrade posta koja je došla u mnogim hadisima.

Treće mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo DŽIHAD, zatim TRAŽENJE ZNANJA I PODUČAVANJE DRUGIH, a zatim NAMAZ.

Ovo je stav hanbelijskog mezheba.

A da je dobrovoljni džihad najbolje dobrovoljno djelo to je poznat stav imam Ahmeda i mnogih drugih učenjaka, poput Ibn Kudame, Ibn Tejmije i Ibn Redžeba.

Prenosi Ibn Kudame u knjizi El-Kafi (4/256): „Spomenuta mu je (imamu Ahmedu) borba, pa je zaplakao rekavši: ‘Nema dobrog djela boljeg od njega (džihada), pa koje djelo je bolje od njega? Oni koji se bore na Allahovom putu brane Islam i njegove svetosti, oni žrtvuju svoje najvrijednije (živote), dok su ljudi sigurni oni su u strahu'“.

Kaže Ibn Redžeb (Džamiul-ulum vel-hikem, 1/274) komentarišući dio hadisa u kojem je došlo da je džihad najviši dio Islama: „Ovo ukazuje da je džihad najbolje djelo poslije farzova, kao što kaže imam Ahmed i drugi učenjaci“.

Ibn Kudame u svojo knjizi „El-Mugni“ (10/362) pojašnjava zašto je džihad najbolje dobrovoljno djelo, pa kaže: „Zato jer džihad predstvalja žrtvovanje najvrijednijeg (života) i imetka, njegova korist obuhavata sve muslimane, mlade i stare, jake i slabe, muško i žensko, druga dobra djela se sa njim ne mogu izjednačiti u koristi (koja iz njega proizilazi) i opasnosti (kojoj se mudžahid izlaže) pa tako isto se ne mogu izjednačiti u vrijednosti i nagradi“.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Es-Sijase eš-šerijje, 159): „Naredba džihada i spominjanje njegove vrijednosti u Kitabu i Sunetu teško da se može obuhvatiti i nabrojati. Zbog toga je džihad najbolje dobrovoljno djelo koje insan može raditi. Nema razilaženja među učenjacima da je (dobrovoljni) džihad bolji od (dobrovoljnog) hadždža i umre, od dobrovoljnog namaza i dobrovoljnog posta, a našto ukazuje Kitab i Sunet.

Čak kaže Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Glavna stvar je Islam, njegov stub je namaz, a njegov najviši vrh je džihad’. Nije prenešeno o nagradama za dobra djela ni za jedno djelo kao što je prenešeno o vrijednosti džihada, a to je jasno i sa razumske strane.

Korist džihada je opća i za vjeru i dunjaluk onoga ko ga vodi a i za druge mimo njega. Džihad obuhvata sve vrste unutrašnjeg i vanjskog ibadeta. On u sebi sadrži: ljubav prema Allahu, iskrenost, tevekkul, davanje svog života i imetka Allahu, sabur i zuhd, zikrullah i mnoge druge vrste dobrih djela koje ne sadrži ni jedno drugo dobro djelo. …“.

Takođe, kaže u „Medžmuil-fetava“ (28/418): „Takođe, složni su učenjaci, shodno onome što ja znam, da nema među dobrovoljnim djelima boljeg djela od džihada, on je bolji od hadždža, dobrovoljnog posta i dobrovoljnog namaza, stražarenje na Allahovom putu (čuvanje granica islamske države od napada neprijatelja) je bolje od boravka u Mekki, Medini i Kudsu“.

Riječi Ibn Tejmije da nema razilaženja i da su učenjaci složni da je džihad najbolje dobrovoljno djelo su upitne, jer ih opovrgavaju stavovi mngih drugih učenjaka, čak i selefa (od ashaba, tabi'ina pa nadalje) koji su davali prednost traženju znanja i poučavanju ljudi nad džihadom.

Učenjaci koji su na stavu da je džihad najbolje dobrovoljno djelo dokazuju svoj stav riječima Uzvišenog: „Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti sa mudžahidima na Allahovu putu koji se bore imecima svojim i životima svojim! Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore, a svima Allah obećava lijepu nagradu! Allah je odli­kovao mudžahide nad onima koji se ne bore velikom nagradom!” (En-Nisa, 95)

A da je poslije džihada najbolje dobrovoljno djelo traženje znanja i poučavanje drugih, dokazuju hadisom u kojem je došlo:„Zaista je prednost alima nad abidom (pobožnjakom) kao prednost punog mjeseca nad ostalim zvijezdama“, bilježi ga Ebu Davud, takođe hadisom: „Prednost alima nad abidom (pobožnjakom) je kao moja prednost (moj fadl) nad najslabijim od vas“, oba hadisa je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani.

A da poslije traženja znanja dolazi namaz to dokazuju time što je došlo u vjerodostojnim hadisima da je namaz jedno od najdražih djela Allahu i time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajavao na klanjanju nafila.

Četvrto mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo ONO OD KOJEG JE NAJVEĆA KORIST.

Ovo je stav Ebu Hamida Gazalija i Izzuddina ibn Abdusselama.

Dokazuju to time što ona djela od kojih ljudi imaju najveću korist da su zbog toga i vrednija. Primjer takvog djela je davanje sadake siromašnom rođaku koje je vrijednije od davanja sadake onome koji nije rođak, jer u prvoj sadaci je i sadaka i održavanje rodbinskih veza.

Peto mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo TRAŽENJE ZNANJA I POUČAVANJE DRUGIH.

Ovo je stav Ebu Hurejre, Ibn Abbasa, radijallahu anhum, Hasana El-Basrija, Šafije, Ibn Bettala i mnogih drugih učenjaci.

Kaže Ebu Hurejre, radijallahu anhuma: „Da naučim neko poglavlje (šerijatskog) znanja o naredbi i zabrani draže mi je od 70 bitki na Allahovom putu“ (El-Fekih vel-mutefekkih, str. 16). Kaže Jahja ibn ebi Kesir El-Ezdi da je pitao

Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, o džihadu, pa mu je rekao: „Hoćeš li da te uputim na bolje od džihada?“ Rekao sam: „Svakako“. Kaže: „Sagradi mesdžid i poučavaj u njemu feraid (nasljedstvo), sunet i fikh u vjeri“ (Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, str.60, u njegovom senedu ima slabosti zbog ravije Lejsa).

Kaže Hasan El-Basri: „Od svega onoga što je Allah stvorio nema ništa veće zbog veličine nagrade od traženja znanja, ni hadždž, ni umra, ni džihad, ni sadaka, ni oslobađanje roba“ (Medžu'u resail Ibn Redžeb, 1/36).

Kaže imam Šafija: „Poslije farzova nema ništa bolje (vrijednije) od traženja znanja“, pa mu rekoše: „Ni džihad na Allahovom putu?“ Kaže: „Ni džihad na Allahovom putu“ (El-Medhal ilesunen, str 310). Kaže Ibn Bettal, autor komentara Sahiha Buharije: „Zaista traženje znanja treba da bude bolje od džihada i drugih djela, jer džihad ne biva osim sa znanjem o njegovim propisima i o tome šta je Allah dozvolio a šta zabranio u njemu“ (Šerh Sahihu-buhari, 5/49).

Dokazuju to šerijatskim tekstovima u kojima je došla vrijednost uleme, traženja znanja i poučavanja drugih. Poput ajeta: „Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?“ (Ez-Zumer, 9)

Šesto mišljenje: da najbolje dobrovoljno djelo ZAVISI OD VREMENA, STANJA I SAMIH OSOBA koje ih rade.

Ovaj stav navode neki učenjaci ali bez navođenja imena učenjaka koji zastupaju ovo mišljenje.

Dokazuju svoj stav vjerodostojnim hadisima u kojima je tačno naznačeno koja djela su najbolja. Ti hadisi su:

Prvi- Hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koje djelo je najbolje. On je odgovorio: „Iman u Allaha i Njegovog Poslanika“. Zatim koje? „Džihad na Allahovom putu“. Zatim koje? „Primljen hadždž“, odgovorio je.

Drugi – Takođe, hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan koje djelo je najbolje. On je odgovorio: „Iman u Allaha i džihad na Allahovom putu“.

Treći – Hadis mutefekun alejhi od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Najbolja djela su: namaz u njegovo vrijeme i dobročinstvo prema roditeljima“.

Četvrti – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Katade, radijallahu anhu, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao među njima i spomenuo da su džihad na Allahovom putu i iman u Allaha najbolja djela.

Peti – Hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed od Ebu Derda’, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o boljem djelu od stepena posta, namaza i sadake? Popravljanje loših odnosa među muslimanima (izmirivanje posvađanih), jer fesad u međuljudskim odnosima uništava vjeru“. Hadis su ocijenili vjerodostojnim Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.

Šesti – Hadis kojeg bilježe Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Hakim i Bejheki od Ebu Derda’, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o najboljem vašem djelu, najčistijem kod vašeg Gospodara, koje vas podiže na veću deredžu, koje je bolje od udjeljivanja zlata i srebra na Allahovom putu i koje je vama bolje od toga da sretnete vašeg neprijatelja i udarate ih po njihovim vratovima a i oni udaraju vas po vašim vratovima?“ Kaže: „Zikrullah (spominjanje Allaha)“. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šuajb Arnaut, dobrim Hejsemi a imam Malik smatra da je hadis mevkuf (tj. da su ovo riječi ashaba).

Dakle, u ovim hadisima je došlo da je najbolje djelo: iman, džihad na Allahovom putu, namaz u njegovo vrijeme, dobročinstvo prema roditeljima, popravljanje loših odnosa među muslimanima (izmirivanje posvađanih) i zikrullah.

Kažu: ovo je dokaz da najbolje dobrovoljno djelo zavisi od vremena i stanja u kojem se živi i od samih osoba, nekad je džihad najbolje djelo u nekom vremenu i stanju muslimana nekog mjesta, hadždž najbolje u drugom vremenu i tome slično, ili za neke osobe je dobročinstvo prema roditeljima, dobrovoljni namaz i zikr najbolje djelo jer oni nisu za džihada ili nisu sposobni za popravljanje stanja među zavađenim muslimanima i tako redom.

Međutim, ovom dokazivanju se može prigovoriti da učenjaci tumače ove različite odgovore od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na isto pitanje, ovo prenose Ibn Dekik el-‘Id, Mubarekfuri i mnogi drugi, time da su odgovori davani shodno stanju onih koji su pitali, tj. da je odgovoreno svakom ko je pitao odgovorom koji je najkorisniji i najpriličniji njemu (ili njima) lično. Jakom, hrabrom i snažnom je odgovorio džihad, tjelesno slabom namaz i dobročinstvo prema roditeljima, i tako redom. A to znači da hadisi ne govore o najboljem dobrovoljnom djelu u općem smislu, a mes'ela o kojoj se ovdje govori je koje je najbolje dobrovoljno djelo uopćeno nevezano za ljude, stanja i vremena.

Sa druge strane, u odgovorima je spomenut iman i namaz u njegovom vremenu, a ovo dvoje su farzovi a ne dobrovoljna djela.

Kaže Izzuddin Abdusselam u svojoj knjizi El-Kavaid, za gore spomenuti šesti hadis sljedeće: „Ovaj hadis ukazuje da nagrada (sevap) nije spram težine umora u činjenju nekog djela u svim ibadetima, nego ponekad Allah više nagrađuje za manja djela nego za veća djela …“. Znači, hadis nije dokaz da je zikrullah bolji od džihada životima i imetkom.

Odabrano (radžih) mišljenje

Ispravno stav učenjaka, a Allah zna najbolje, je treće mišljenje, tj. da je najbolje i najvrijednije dobrovoljno djelo poslije farzova i vadžiba dobrovoljni DŽIHAD, zatim TRAŽENJE ZNANJA I PODUČAVANJE DRUGIH, a zatim dobrovoljni NAMAZ.

Džihad i traženje znanja su po većini učenjaka farz kifaje, tj. farz kojeg ako obavi jedna skupina spada obaveza sa ostalih muslimana a ako ga niko ne obavi svi su griješni, i ne samo to nego su džihad i traženje znanja dva najbolja djela od djela koja su farz kifaje oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ovom karakteristikom ova dva dobrovoljna djela se automatski izdižu iznad svih vrsta dobrovljnih ibadeta namaza, posta, sadake i slično, jer spomenuta djela nisu farz kifaje.

Ostaje da se utvrdi koje je bolje i vrijednije djelo: džihad ili traženje znanja?

Skupina učenjaka koja daje prednost traženju znanja nad džihadom najjače sa čime može dokazivati svoj stav su šerijatski tekstovi Kitaba i Suneta koji ukazuju na vrijednost i prednost uleme u odnosu na šehide, a to je većdrugo pitanje jer mi ovdje govorimo o najboljem  dobrovoljnom djelu a ne skupini ljudi.

Naime, sljedeći dokazi Kur'ana i vjerodostojnog Suneta presuđuju i presjecaju po ovom pitanju:

– Riječi Uzvišenog: „Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti sa mudžahidima na Allahovu putu koji se bore imecima svojim i životima svojim! Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore, a svima Allah obećava lijepu nagradu! Allah je odli­kovao mudžahide nad onima koji se ne bore velikom nagradom!” (En-Nisa, 95)

Iako većina učenjaka traženje znanja ubrajaju u jednu od vrsta džihada, našto ukazuju neki hadisi i što je tačno ali u prenesenom značenju tih riječi, riječi Uzvišenog „Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore“ ograničuju značenje ajeta samo na mudžahide imecima i životima.

– Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: „Uputi me na djelo koje je ravno džihadu“. On mu odgovori: „Ne mogu ga naći. Je si li u stanju kada izađe mudžahid da uđeš u svoj mesdžid i klanjaš bez prekida, da postiš bez mršenja?“ On mu odgovori: „Ko to može?“ Ovo je rivajet kod Buharije.

U rivajetu kod Muslima je došlo da je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šta je ravno džihadu na Allahovom putu? On je odgovorio: „Vi to ne možete“. Pa su mu dva ili tri puta ponovili pitanje, a on je svaki put odgovarao: „Vi to ne možete“. A na treći upit je odgovorio: „Primjer mudžahida na Allahovom putu je primjer postača klanjača koji vrijeme provodi u molitvi učeći Allahove ajete koji ne prekida sa postom niti sa namazom sve dok se mudžahid ne vrati sa Allahovog puta“.

Ovaj hadis jasno i nedvosmisleno ukazuje da je dobrovoljni džihad mnogostruko bolji od dobrovoljnog namaza i posta.

– Bilježi Buharija od Aiše, radijallahu anha, da je rekla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „O Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo, pa hoćemo li se mi (žene) boriti?“ On joj odgovori: „Najbolji džihad (za vas žene) je hadždž mebrur“. U drugom rijavajetu kod Buharije ona je tražila da joj dozvoli da ide u džihad, pa joj je odgovorio: „Vaš džihad je hadždž“.

Dokaz u ovom hadisu su riječi Aiše, radijallahu anha: „O Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo“, a on joj nije negirao tu tvrdnju da je džihad najbolje djelo, nego je potvrdio da je džihad najbolje djelo, s tim da je džihad žena obavljanje hadždža.

Ako ovim šerijatskim argumentima još dodamo veličinu žrtve koju podnosi mudžahid žrtvujući svoj život i imetak i sveopću korist za sve muslimane i za Islam uopćeno koja proizlazi iz džihada, onda ne bi trebalo biti velikog dvoumljenja oko ovog pitanja.

Konkretan odgovor na pitanje:
Stav ili propis da je najbolje dobrovoljno djelo džihad ili traženje znanja (ili nešto treće) ne znači da onaj ko se posveti recimo traženju znanja treba ostaviti klanjanje potvrđenih i nepotvrđenih suneta, kijamu lejla, duha-namaz i slično, kao i da treba ostaviti post dana Ašure, ili ponedjeljka i četvrtka i slično. Nego baš suprotno, pravi i istinski talibul-ilm (onaj koji traži znanje) ili mudžahid potvrđuje svoje znanje i svoj džihad praktikovanjem spomenutih suneta. Izuzetak ovome su samo posebne situacije i stanja kao i za svaki drugi ibadet.

Prema tome, nije ispravno razumijevanje ovog pitanja da se zbog davanja prednosti traženju znanja ne klanjanju pritvrđeni sunneti (2 prije sabaha, 4 prije i 2 poslije podne itd) i da to bude stalna praksa, to nema smetnje da se uradi u posebnim prilikama koje su izuzetak.
Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam. Dozvoljeno je ženi da uči Kur’an bez mahrame, tj. otkrivene glave, takođe otkrivenog nekog drugog dijela tijela kojeg je inače dužna pokriti u prisustvu muškaraca koji joj nisu mahremi. Nema dokaza ni u Kur’anu ni u Sunnetu koji obavezuju ženu da prilikom učenja Kur’ana pokrije glavu, čak nema dokaza koji ukazuje da je to mustehab (preporučeno).

Mada neki učenjaci navode da ako bi žena pokrila glavu prilikom učenja Kur’ana sa strane da je to od potpunog edeba ophođenja sa Allahovom Knjigom i nadati je se da će biti nagrađena za to. Dok neki drugi učenjaci kada govore o adabima učenja Kur’ana kažu da je od adaba da učač bude propisno obučen, što bi za ženu značilo da bude pokrivena. Činjenica je da za sve ovo nema dokaza u šerijatskim tekstovima, jer da bi nešto bilo mustehab a kamoli vadžib treba na to da ukazuje neki validan argument. A uz to ako dodamo da je učenje Kur’ana od strane žena u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila stalna praksa a da nam istovremeno nije prenešen niti jedan vjerodostojan hadis koji ukazuje na preporučenost pokrivanja žene, onda to dodatno potvrđuje upitnost smatranja da je to propisano ili od lijepih adaba.

Smisao pokrivanja žene je da pokrije svoje stidno mjesto od muškaraca koji joj nisu mahremi. A njeno pokrivanje u namazu je pojašnjeno u posebnim šerijatskim tekstovima za razliku od učenja Kur’ana. A nije ispravno kijasiti (upoređivati) propisanost učenja Kur’ana sa pokrivanjem žene u namazu, jer onda bi bilo preče da ženi bude propisano da se pokriva uz Ramazan prilikom posta koji je veći ibadet od učenja Kur’ana a što niko od učenjaka nije rekao.

A uvjerenje da žene kada uče Kur’an pokrivene da tada njihovim halkama prisustvuju meleci to nema osnova u šerijatskim tekstovima.
Prema tome, nije grijeh ženi da uči Kur’an otkrivene glave a nema dokaza da je to mustehab. Ve billahi tevfik!

Dr. Zijad Ljakić

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Odlika mjeseca Redžepa

Od posebnih karakteristika mjeseca Redžepa je da je on jedan od četiri sveta (zabranjena) mjeseca kao što je došlo u kur'anskom ajetu. Kaže Uzvišeni: „Broj mjeseci u

Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta; to je prava vjera. U njima ne griješite! A borite se protiv svih mnogobožaca, kao što se oni svi bore protiv vas; i znajte da je Allah na strani onih koji se Allaha boje i grijeha klone“ (Et-Tevba, 36).

Sveti zabranjeni mjeseci su: Redžep, Zul-ki'ade, Zul-hidždže i El-Muharrem. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Godina ima dvanaest mjeseci, od njih su četiri sveta, tri uzastopna: Zul-ki'ade, Zul-hidždže i El-Muharrem, a Redžep je (mjesec plemena) Mudar koji je između Džumada i Š'abana “.

Ovi mjeseci su nazvani svetim (zabranjenim) zbog dvije stvari:

Prva – zbog zabrane ratovanja u njima osim ako neprijatelj započne.

Druga – jer je skrnavljenje Allahovih svetosti (zabrana) u njima veći grijeh od skrnavljenja u drugim mjesecima.

Zbog toga nam je Uzvišeni Allah zabranio griješenje u ovim mjesecima pa kaže: „U njima ne griješite!“ iako je činjenje grijeha zabranjeno i u drugim mjesecima, osim što je u ovim mjesecima veća zabrana.

Nijedna druga odlika i karakteristika nijed došla u šerijatskim tekstovima.

O danima posta i mubarek-noćima u mjesecu Redžepu koji se praktikuju kod nas

Pod naslovom “Odabrane večeri (mubarek-večeri)“ Enver Mulahalilović u svojoj poznatoj knjizi “Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini“ kaže sljedeće:
„Pored muslimanskih praznika postoje i mubarek-večeri koje se na poseban i svečan način obilježavaju svake godine a to su: Lejletur-regaib, Lejletul-mi'radž, Lejletul-berat, Lejletul-kadr i Lejletul-bedr.

a) Lejletur-regaib pada uoči prvog petka u mjesecu Redžepa islamske mjesečeve godine. To je noć u kojoj je hazreti Amina osjetila da je ponijela Muhammeda a.s. Ta noć je bila u Julu 570.godine.

b) Lejletul-mi'radž pada na 27. večer mjeseca Redžepa, odonosno 26. dan Redžepa uveče, 12.godine po Muhammedovom a.s. poslanstvu (621.godine) ili na godinu dana prije Hidžre. To je noć u kojoj s edogodio Muhammedov a.s. Isra’ i Mi'radž u kojima je doživio najviše duhovno i fizičko uzdignuće i spokojstvo. Te noći on je od Allaha dž.š. dobio zaduženje za pet dnevnih namaza“.

Zatim je pod c, d i e govorio o Lejletul-beratu, Lejletul-kadru i Lejletul-bedru, a poslije toga kaže:„Dane uoči mubarek-večeri mnogi muslimani i muslimanke poste jer se smatra da je u te dane posebno lijepo postiti. …. Navedenih mubarek-večeri između akšama ijacije u kućama se uči Kur'an, predaju proučene hatme za duše umrlih i dr. U isto vrijeme se, obično u džamijama, održavaju prigodna predavanja o njihovom značaju.

Ponegdje se održavaju mevludi, tevhidi, zikri (u tekijama). Posebno uoči Lejletul-mi'radža ponegdje se održavaju i uče miradžijje i dr.“

Zatim je autor pisao o Miradžijjama, ko ih je prvi uveo, kada su se počele izvoditi, tj. naveo je da su miradžijje uveli, organizovali i izvodili sufije u svojim tekijama, poput mevlevijske tekije na Bendbaši i Hadži Sinanove tekije u Sarajevu, povodom noći Mi'radža.

Šerijatski status posta spomenutih dana u Redžepu

Oko vrijednosti posta nekih određenih dana mjeseca Redžepa nije ništa vjerodostojno prenešeno u Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Sa druge strane, kao što je općepoznato post je ibadet, a osnova u ibadetima je zabrana, tj. nije dozvoljeno vršiti ibadete osim onih za koje postoje dokazi u šerijatskim tekstovima, a za post ovih dana mjeseca Redžepa nema dokaza u vjerodostojnim šerijatskim tekstovima.

Pa tako postiti neke posebne dane u mjesecu Redžepu sa uvjerenjem i ubjeđenjem da ih je vrijedno postiti je čista novotarija u vjeri. A svaka novotarija po tekstu hadisa mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, se odbacuje: “Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje”.

A po tekstu drugog vjerodostojnog hadisa kojeg bilježi Tirmizi svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u vatru, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čuvajte se novina (u vjeri), jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet, a svaki dalalet vodi u vatru”.

Iz ovog se izuzima post ponedjeljkom i četvrtkom, post bilo koja tri dana u mjesecu i post bijelih dana (13., 14. i 15.), za koje je došlo u vjerodostojnim hadisima da ih je mustehab postiti u bilo kojem mjesecu u što ulazi i mjesec Redžep.

Tako, prenešeno je u slaboj predaji hadis koji ukazuje na preporučenost posta u svetim mjesecima uopćeno, a Redžep je jedan od tih mjeseci.

Kaže Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Ebu Davud u svom Sunenu: „Posti u svetim mjesecima a i ostavi (post u njima)“. Hadis je slab zbog slabosti ravije Mudžibeta El-Bahilija, slabim su ga ocijenili šejh Albani i Abduaziz Et-Tarifi.

Pa tako ovaj hadis, iako je slab, ukazuje na preporučenost posta u svetim mjesecima, pa ko posti u mjesecu Redžepu na osnovu ovog hadisa, a postio je takođe i u svetim mjesecima prije Redžepa, nema smetnje, međutim izdvajanje mjeseca Redžepa sa postom to nema osnova.

Kaže Ibn Tejmije u „Medžmu'ul-fetava“ (25/290): „A što se tiče posebnog posta u Redžepu, svi hadisi o tome su slabi pa čak i izmišljeni“.

Kaže Ibnul-Kajjim u „El-Menar el-menif“ (str. 96): „Svaki hadis u kojem se spominje post Redžepa i klanjanje nekih noći u njemu je izmišljen i krivotvoren“.

Kaže Ibn Hadžer u knjizi „Tebjinul-adžeb“ (str. 11): „Nije prenešen nijedan vjerodostojan hadis sa kojim se može dokazivati o vrijednosti mjeseca Redžepa, postu tog mjeseca ili nekih dana u njemu, niti klanjanja kijamu lejla (noćnog namaza) u njemu“.

Kaže Sejjid Sabik u „Fikhussunne“ (1/383): „Post u mjesecu Redžepu nema posebnu vrijednost u odnosu na druge mjesece, osim što je on jedan od svetih mjeseci, nije prenešeno u vjerodostojnom sunetu da post u ovom mjesecu ima posebnu vrijednost, a ono što je prenešeno (od slabih predaja) ne može se dignuti na stepen validnog dokaza“.

Šejh Ibn Usejmin u odgovoru na pitanje o postu 27. dana Redžepa i klanjanja te noći kaže (Medžmu'u fetava Ibn Usejmin, 20/440): „Post 27. Redžepa i klanjanje te noći, izdvajanje tog dana i noći u tome je novotarija, a svaka novotarija je dalalet“.

Propis obilježavanja mubarek-noći Lejletur-regaiba i Lejletul-mi'radža

A što se tiče šerijatskog statusa obilježavanja Lejletur-regaiba i Lejletul-mi'radža u mjesecu Redžepu, kao i obilježavanja Lejletul-berata, Lejletul-kadra i Lejletul-bedra, čijim povodom se u navedenim mubarek-večerima između akšama i jacije u kućama se uči Kur'an, predaju proučene hatme za duše umrlih, pri čemu se u isto vrijeme se u džamijama održavaju prigodna predavanja o njihovom značaju, takođe održavaju mevludi, tevhidi, zikri, izdvajaju te noći za klanjanje noćnog namaza i slično, za sve ove radnje nema osnova u šerijatskim tekstovima.

Organizovanje skupova, predavanja, priredbi, svečanosti, mevluda i slično povodom noći Isra i Miradža, noći Lejletul-kadr, bitke na Bedru i slično, i ponavljanje istih svake godine u isto vrijeme, je novotarija u vjeri. Takve manifestacije nisu propisane u Islamu, te ih nije dozvoljeno organizovati niti njima prisustvovati.

Argumenti zabrane ovakvih skupova i aktivnosti su:

Prvo – jer ovo predstavlja novotariju u vjeri.

Povodom tih dana i noći nisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni ashabi niti selef ovog Ummeta pravili manifestacije, svečanosti ili na neki drug način ih obilježavali. A ono što nije bilo od vjere u njihovo vrijeme nije ni danas, jer da je u tome bilo hajra ne bi ih mi u tome pretekli s obzirom koliko su oni bili gorljivi u praktikovanju i slijeđenju sunneta.

A svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u vatru, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi : “Čuvajte se novina (u vjeri), jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet, a svaki dalalet vodi u vatru”. Takođe, svaka novotarija se odbacuje po tekstu hadisa mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha: “Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje”.

Drugo – što se ovakve svečanosti konstantno ponavljaju svake godine u isto vrijeme, a u Islamu ono što se ponavlja svake godine naziva se ID-om-praznikom, tj. vraća se na arapsku riječ ADE, JEUDU, ID što znaći ono što se stalno vraća i ponavlja. A u osnovi u Islamu nema ID-a (praznika koji se ponavlja svake godine) osim dva ID-a bajrama: ramazanskog i kurbanskog. Svi praznici mimo dva bajrama su novotarija u vjeri.

Dokaz za to su je hadis od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu oni su imali dva dana (praznika) u kojima su igrali (praznovali), pa je rekao: “Zaista vam je Allah zamjenio (ta dva praznika) sa boljim od njih: kurbanski i hadžijski bajram”. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Zehebi, Ibn Hadžer, Albani i Šuajb Arnaut.

Treće – organizovanje ovakvih susreta nije bilo poznato kod prvih muslimana nego je to posljedica oponašanja kjafira u njihovim običajima jer oni obilježavaju na sličan način poznate događaje iz svoje historije. A oponašanje kjafira u onome što je karakteristično za njih je zabranjeno, jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih”. Hadis bilježe Ebu Davud i Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Ulvan.

Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas upozorava na slijeđenje puteva Židova i kršćana a od čega je i obilježavanje historiskih događaja, pa kaže u hadisu kojeg bilježe imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, korak po korak, čak kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” ”Jesu li to židovi i kršćani?”- upitali smo. ”A ko drugi?”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Sa druge strane, musliman treba da se prisjeća velikih događaja iz istorije Islama iz sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stalno i neprestano, da slijedi njegov sunnet, da ga uzme za uzor u njegovoj Uputi sa kojom je došao u svim sferama života, da nastoji izučavati sunnet i siru cijele godine. A ne da njegova vjera postane zbir vjerskih manifestacija i svečanosti zbog ovog ili onog dana ili noći u kojima se nešto u istoriji Islama desilo.
Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Hadisi o pranju vrata pri abdestu

Oko pranja ili potiranja vrata prilikom abdesta nije ništa vjerodostojno prenešeno u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Oko potiranja vrata pri abdestu prenose se dva hadisa.

Prvi hadis – prenosi Lejs od Talhe ibn Musarifa od njegovog oca od njegovog djeda da je on vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je on učinio mesh po svojoj glavi tako da je potrao po potiljku i prednjemdijelu vrata.Ovaj hadis bilježe Ebu Davud i Ahmed, njegov sened je veoma slab zbog dvije stvari. Prva što je u njegovom senedu ravija Lejs ibn Ebi Sulejm, oko čije slabosti nema razilaženja među muhadisima, kako prenosi Nevevi. Druga je nepoznato stanje djeda Talhe ibn Musarifa a što navode Ibn Ebi Hatim i Jahja ibn Kattan.

Prema tome, ovaj hadis je veoma slab oko čije slabosti nema razilaženja.

Drugi hadis – ono što se prenosi od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko abdesti i uzme mesh po vratu neće mu biti stavljena omča (oko vrata) na Sudnjem danu”. Hadis bilježi Ebu Nu'ajm u “Tarihu Asbehan” (2/78). U njegovom senedu je ravija Muhammed ibn Amr El-Ensari, a on je Ebu Sehl El-Basri oko čije slabosti nema razilaženja. Prema tome, hadis je veoma slab.

Stavovi mezheba
Oko potiranja vrata prilikom uzimanja abdesta učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

– to je MUSTEHAB kod hanefija, u jednom od mišljenja unutar šafijskog mezheba i u rivajetu kod Ahmeda.

– to NIJE MUSTEHAB kod džumhura (većine) učenjaka kao i u stavu kod hanefija unutar mezheba, a neki od njih kažu da je MEKRUH dok drugi da je to NOVOTARIJA.

Stavovi nekih učenjaka

Kaže imam Nevevi da o potiranju vrata pri abdestu nije ništa vjerodostojno prenešeno i da to nije sunnet nego novotarija.

Takođe, kaže Ibnul-Kajjim u “Zadul-me'ad” da nije ništa vjerodostojno prenešeno o potiranju vrata prilikom abdesta.

Kaže Šejhul-islam Ibn Tejmije: “Nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je on potirao svoj vrat pri abdestu, nego čak nije prenešeno oko pranja vrata ni jedan prihvatljiv hadis. Svi vjerodostojni hadisi u kojima se opisuje način abdesta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije u njima spomenuto da je potirao svoj vrat.

Zbog toga to većina učenjaka nije smatrala preporučljivim, poput Malika, Šafije i Ahmeda. A oni koji to smatraju preporučenim oslanjaju se na predaju od Ebu Hurejre, ili na hadis prenešen u slabom senedu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potrao svoju glavu sve do početka potiljka. Nešto poput ovog ne može biti osnov niti se može uporediti sa onim na što ukazuju drugi hadisi. Onaj ko ostavi potiranje vrata abdest mu je ispravan na čemu su složni učenjaci”. (Medžmu'ul-fetava 21/127)

Zaključak
Prema tome, nema vjerodostojnog hadisa o potiranje vrata pri abdestu tako da raditi po tome nije propisano, a ustrajavanje na pranju vrata pri abdestu je pokuđeno a po nekim učenjacima novotarija. Mađutim, smatram da je stav nekih učenjaka poput Nevevija da je to novotarija prejaka ocjena ove prakse, jer je oslonac kod onih koji tako rade po ovom pitanju slab hadis a ne uvedena praksa u ibadetu (abdestu) za koju nema osnova, tj. nikakvog dokaza, a Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)

Vidi manje

Ve alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

„Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je 23. januara 1995. godine donio Odluku da se drugi dan Ramazanskog bajrama obilježava kao Dan šehida, te da se, u skladu s tim određuje i plan aktivnosti organa Islamske zajednice povodom obilježavanja Dana šehida. Prije Ramazanskog bajrama službe Rijaseta IZ dostavljaju protokol obilježavanja Dana šehida nižim organima IZ na daljnje postupanje. Prema protokolu Dana šehida reisul-ulema, muftije, glavni imami i imami bili su dužni posjetiti šehidska mezarja na svom području …“

(https://www.preporod.com/index.php/duhovnost/tradicija/item/3421-detaljno-o-bajramskim-propisima-i-obicajima).

Obilaženje mezarja drugog dana Ramazanskog bajrama i obilježavanje tog dana kao Dan šehida nije dozvoljeno i predstavlja novotariju. Ovo je jedna od mnogih autohtonih bošnjačkih novotarija poput mukabela, hadžijske ikrar dove, hafiske dove i slično.

Dokaz da je novotarija i zabranjeno su sljedeće stvari:

– ova praksa predstavlja oponašanje kjafira, Allahovih i poslanikovih neprijatelja, u običajima, jer su oni uveli ove ideje da za svaku stvar koju hoće raširiti odrede poseban povod i svečanost koja se ponavlja godinama, poput Svjetskog dana za djecu, Svjetskog dana za borbu protiv nasilja prema ženi, Svjetskog dana za borbu protiv raka, Svjetskog dana za osobe sa posebnim potrebama, 8. mart Dan žena, Dan nacije i tome slično.

– obilježavanje Dana šehida svake godine na drugi dan Ramazanskog bajrama je novotarija, jer određivanje nekog određenog dana svake godine čini taj dan ‘idom (posebnim danom koji se obilježava), jer je ‘id ime za ono što se vraća i ponavlja”, a u islamu postoje samo dva posebna dana koji se obilježavaju svake godine: kurbanski i ramazanski bajram.

– posjeta mezarja je u osnovi propisana (mustehab), međutim kada se ta posjeta odredi i ograniči da bude svake godine na drugi dan Ramazanskog bajrama onda je to novotarija ograničavanja općeg ibadeta poput novotarije džematskog zikrenja poslije farz namaza koji je u osnovi propisan.

Prema tome, nije dozvoljeno obilježavati Dan šehida niti organizovano obilaziti mezarja tog dana.

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)

Vidi manje