Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Neke od grešaka i propusta vezanih za teravih-namaz ?
Preveo: Miralem Misini Ovo su samo neka zapažanja u vezi sa greškama prilikom obavljanja teravije, koje činimo kako iz neznanja tako i zbog zaborava, a na koje sam htio ukazati savjetujući u ime Allaha, Njegove Knjige i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i zbog svih muslimana općeniviše
Preveo: Miralem Misini
Ovo su samo neka zapažanja u vezi sa greškama prilikom obavljanja teravije, koje činimo kako iz neznanja tako i zbog zaborava, a na koje sam htio ukazati savjetujući u ime Allaha, Njegove Knjige i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i zbog svih muslimana općenito i pojedinačno, i na Allaha se oslanjam!
Prvo: greške imama, Allah ih učvrstio
1.Brzo učenje i obavljanje namaza kao i zanemarivanje upotpunjavanja ruku’a, sedždi, smirenosti i skrušenosti.
2.Pretjerivanje prilikom dove i duljenje iste… Trudi se, brate moj, da doviš vjerodostojnim i prenesenim dovama sveobuhvatne sadržine ne bi li na taj način postigao nagradu za upućenu dovu kao i nagradu za slijeđenje. Isto tako čuvaj se pogreški i odstupanja imajući u vidu da od Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, upute i prakse nije bilo ustrajavanje na kunut-dovi.
3.Ubjeđenje obaveznosti završavanja hatme Kur’ana, jer se usljed ovoga žuri sa učenjem do te mjere da se njime poigrava i griješi.
4.Podstičite imame na sunnet prilikom obavljanja namaza time što ćete teraviju obavljati sa jedanaest ili trinaest rekata, oduljivši je na najljepši način, ali ne po cijenu nanošenja poteškoće.
5.Također nemojte zaboraviti da ljude opominjete, savjetujete i upućujete nakon namaza s vrijemena na vrijeme… i u vremenu između ezana i ikameta, jer su ramazan i njegove noći jedna ogromna prilika za da’vu i savjetovanje.
Drugo: greške muškaraca, Allah ih čuvao
1.Pretjerivanje u traženju i promjeni mesdžida, kao i odlaženje u drugi mesdžid samo zbog lijepog učačevog glasa. Vjerodostojno je preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ”Neka svako od vas klanja u njemu najbližem mesdžidu i neka ne traži neki određeni mesdžid!” (Bilježi ga Taberani – Sahihul-Džami) Stoga su ispravni prethodnici zabranjivali ovakvo postupanje jer to može dovesti do napuštanja nekih džamija, kao i kašnjenje na početni tekbir, i zbog drugih stvari koje se mogu dogoditi usljed zaljubljenosti u glasove nekih učača Kur’ana i dr. Međutim, nema zapreke da klanjač odlazi u neki mesdžid izvan svog mjesta stanovanja te da nastavi klanjati u njemu sve do kraja ramazana ukoliko mu to povećava skrušenost i navodi ga na razmišljanje o onome što se uči.
2.Vrištanje i licemjerstvo prilikom plača, tj. podizanje glasa i samozaduživanje prilikom plača jer ovakvo postupanje nije od upute ispravnih prethodnika. Zapravo, naš uzor Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, kada bi plakao, samo bi se čulo nešto poput zujanja kotla ili mlina i ništa više. Stoga je samozaduživanje i opterećivanje time zabranjeno i ono podstiče na licemjerstvo, a pritom i ezijeti ostale klanjače. Međutim, ukoliko to prosto nadvlada čovjeka, takvom biva oprošteno, s tim što je na njemu da se obuzda. Zaista je najbolja uputa – uputa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
3.Na njega utječe govor ljudi, a ne govor Gospodara ljudi, na način da, recimo, isključivo plače prilikom dove, a kad je Kur’an u pitanju nikako. A Allah veli: ”I kada bi ovaj Kur’an spustili nekom brdu, vidio bi ga skrušenog kako se iz strahopoštovanja prema Allahu ruši!”
4.Neki čekaju imama sve dok ovaj ne ode na ruku’, a u međuvremenu se opterećuje govorom, pa tek onda kada imam učini ruku’, on tek onda ulazi u namaz. Ovo se često događa u Haremu, a jasno je da se ovim činom ostavlja slijeđenje imama kao i ispuštanje početnog tekbira i učenje Fatihe, pa ti, brate moj, nikako ne priliči da ovako postupaš!
5.Praćenje Mushafa u namazu u vremenu kada imam uči, i ovo se također često događa u Haremu. U ovakvom postupanju postoji nekoliko pogreški, kao što je: nepotrebno i suvišno pomjeranje rukama i pogleda, zatim ostavljanje sunneta vezivanja ruku, kao i ostavljanje stavljanja ruku na grudi, negledanje u mjesto sedžde itd….
6.Zadovoljavanje pojedinaca sa klanjanjem četiri ili šest rekata sa imamom te njihovo okretanje dunjaluku. Ovakvim postupanjem propušta se ogromna nagrada, za koju je Odabranik, sallallahu alejhi ve sellam, rekao: ”Onaj koji klanja za imamom sve dok on ne završi, takvom će biti upisano kao da je cijele noći klanjao.” (Zabilježili su ga autori Sunena, a predaja je vjerodostojna)
7.Prejedanje prilikom iftara; pa vidiš kako klanjač, sav natrpan hranom, ne može do kraja da upotpuni namaz, ili ga pak vidiš kako uznemirava ostale klanjače podrigivanjem.
Treće: greške žena, Allah ih čuvao…
1.Dolaženje u džamiju a naprosto isparava od mirisa. Ovo je svakako veliki prekršaj zbog hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Koja god se žena namiriše te prođe pored kakve skupine ne bi li oni osjetili njen miris, takva je bludnica!” (Hadis su prenijeli Ahmed i Tirmizi, koji je rekao: ”Dobar, vjerodostojan!”)
Pa šta misliš o onoj ženi koja ovako namirisana ide po pijacama!?
2.Nedovoljno pokrivanje kao i pokazivanje nekih dijelova tijela, a dužnost joj je da pokrije sve svoje tijelo, kao i da njen hidžab ne bude providan, a ni tijesan već dovoljno širok, te da ne pokazuje bilo šta od njene ljepote i ukrasa. Ovaj propis ni u kom slučaju ne znači ženino potiskivanje i zatvaranje, već je, naprotiv, zbog njene počasti, zaštite i čuvanja.
3.Dolazak do džamije sa vozačem – strancem, bez ičijeg prisustva, i na taj način čini šerijatski prijestup i to zbog činjenja mubah stvari ili pak njoj mustehabb. A ovo je svakako greška.
4.Prepuštanje i ostavljanje djece masijetu – griješenju, kao što je gledanje filmova, slušanje muzike i tome slično… ili pak dopuštanje druženja sa grješnicima, a Allah veli: O vi koji vjerujete, sačuvajte sebe i svoje porodice od vatre!” Stoga je i u ovakvoj situaciji njeno ostajanje u kući preče i obaveznije ne bi li ih na taj način čuvala.
5.Dovođenje nemirne djece te preokupiranje i uznemirivanje klanjača time!
6.Provođenje vremena nakon namaza u ”rekla-kazala”, kao i pričanje o ljudima i sve to propraćeno visokim tonom i dizanjem glasova tako da ih čuju muškarci, umjesto da kažu: ”Subhanel-Melikil-Kuddus” – tri puta, te da zikre i donose istigfar.
Sunnet je da nakon završetka namaza žene odmah krenu kući i da se ne zadržavaju osim sa razlogom, a muškarci trebaju malo pričekati sve dok one ne odu, ili da pak one pričekaju sve dok muškarci ne odu, a također i izlazak iz džamije ne treba da bude u isto vrijeme, a posebno onda kada su vrata blizu te dođe do gužve i miješanja kod vrata.
7.Prebacivanje iz najboljih i Allahu najdražih mjesta – Allahovih džamija u najgora i Njemu najmrža mjesta – pijace, bez ikakve velike potrebe.
8.Neporavnjavanje saffova kao i postojanje nepravilnosti i praznih mjesta u njima.
9.Njihovo ostavljanje truda u pokornosti i zikru onda kada joj nastupi mjesečnica i pored toga što postoji jedna čitava lepeza dobrih djela koja može činiti, poput dove, istigfara, tesbiha, udjeljivanja sadake, donošenja salavata na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem itd…
Četvrto: savjeti upućeni svakom muslimanu i muslimanki
Bojte se Allaha u vašem postu, klanjanju i dovama, i nemojte biti kao ona koja je svoju pređu rasplela nakon što ju je oplela, tako što ćete postiti dan, klanjati uveče i plakati zajedno za imamom, a potom otići i uništiti svoju nagradu i dobra djela gledajući, tim istim okom koje je malo prije plakalo, u haram filmove pune svega i svačega, ili slušajući, uhom koje je još pod utjecajem onoga što je malo prije slušalo, muziku i igru, ili da jezik, koji je uzvikivao AMIN na dovu, sada odriješite u ogovaranju, prenošenju, laži, izigravanju, rekla-kazala i u psovke, vrijeđanja i ostale pokuđene stvari koje se mogu učiniti jezikom. Također, ne smije se dogoditi da u srcu, koje je bilo skrušeno i koje se smirilo u učenju, sada nosite mržnju, zlobu i netrpeljivost prema ostalim muslimanima! Ovo svakako nama nikako ne priliči i prisjetite se da ”možda postač neće imati od svoga posta ništa drugo do glad i žeđ!” (Bilježi ga Ahmed, a hadis je vjerodostojan) I još se prisjetite Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Onaj ko ne ostavi lažan govor i postupanje po istom, ta Allah nema nikakve potrebe da taj takav uopće ostavlja hranu i piće!” (hadis je prenio Buharija)
Nemoj nalikovati onome koji kada se osami sa Allahovim zabranama, on ih odmah počini, jer je posljedica ovakog čina isključivo kazna.
Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem :
”Poznavat ću ljude iz svog ummeta koji će dolaziti sa dobrim djelima koja će biti poput ogromnih bijelih planina, pa će Allah učiniti te će postati samo obična raspršena prašina.” (Reče Sevban: ”O Allahov Poslaniče! Opiši nam ih i razotkrij kako ne bismo bili od njih ne znajući za to!” A Poslanik mu reče:) ”Ta doista će oni biti vaša braća, od vas samih, koji će od noći uzimati isto onako kako i vi uzimate (tj. klanjat će noćni namaz) s razlikom što oni kada se osame sa Allahovim zabranama – čine ih!” (Sahihul-Džami’)
”Kada se u mraku sa sumnjom osamiš, i kada duša poziva ka grijehu
zastidi se Gospodarova pogleda i reci joj: ‘Ta doista me vidi Onaj koji je mrak stvorio!”’
Na početku i kraju, sebe i tebe, brate moj, podsjećam da nijjet svoj očistiš te da bude samo Allaha radi i podsjećam te da Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, slijediš kako u klanjanju tako i u ostalim stvarima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Onaj koji ramazan, vjerujući i nadajući se nagradi, provede u klanjanju, takvome će biti oprošteni grijesi koje je učinio!” (Hadis su prenijeli Buharija i Muslim)
Allaha Uzvišenog molim da nas okoristi ovim stanovištima, te da nam podari ihlas, ispravnost i kabul!
Autor: Rijad ibn Abdurrahman el-Haqil
Preveo: Miralem Misini
student Medinskog univerziteta
Izvor:
http://saaid.net/mktarat/ramadan/60.htm
http://www.islamway.com/?iw_s=Article&iw_a=view&article_id=2417
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Šta se desilo sa Poslanikovim sallallahu alejhi ve sellem prstenom nakon njegove smrti ?
Piše: Zehrudin ef. Junuzović Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi u hadisu koji smo već citirali: ”Poslije smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ves sellem, taj prsten je nosio Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman sve dok nije pao u bunar Eris.» Kada je Osman izgubio ovaj prsten? Ibn Sa’d je zaviše
Piše: Zehrudin ef. Junuzović
Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi u hadisu koji smo već citirali: ”Poslije smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ves sellem, taj prsten je nosio Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman sve dok nije pao u bunar Eris.» Kada je Osman izgubio ovaj prsten? Ibn Sa’d je zabilježio predaju koja je na šartovima Buharije, da je Osman, radijallahu anhu, čuvao ovaj prsten 6. godina svoga hilafeta. S obzirom da je Osman preuzeo emanet hilafeta 24. h. god., jasno je da je prsten izgubio tridesete hidžretske godine. Ovo je podatak koji navode islamski historičari. Tako npr. hafiz Ibn Kesir u svome djelu «Bidaje ven-nihaje» navodi značajnije događaje koji su se desili u tridesetoj godini nakon Hidžre i tu spominje sljedeće događaje:
– u ovoj godini je Seid b. Els osvojio Tabaristan,
– u ovoj godini je Osman smijenio Velida b. Ukbu sa namjesništva Kufe,
– u ovoj godini je ispao Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, prsten sa ruke Osmana, u bunar Eris koji se nalazi dvije milje od Medine….. (1)
Osmanovo traganje za Poslanikovim prstenom
S obzirom na vrijednost prstena, kao lične stvari Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Osman, radijalahu anhu, počeo je tražiti ovaj prsten, konkretno naredio je da se iz bunara isprazni voda te da se bunar detaljno pretraži.
Opsežno i detaljno traganje za ovim prstenom, kako navodi Buhari u svome Sahihu, trajalo je puna tri dana.
Osmanovo gubljenje prstena bilo je znak da će izgubiti svoj utjecaj na neke grupe nezadovoljnika?
Neki učenjaci smatrali su da postoji veza i išaret u Osmanovom gubljenju prstena sa događajima i fitnom koji su poslije toga uslijedili. Jer, kada je izgubio svoj prsten, izgubio je i svoju vlast. Također, kada je Osman, radijallahu anhu, izgubio prsten Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, situacija se okrenula, njegovi protivnici iskazali su svoje otvoreno neprijateljstvo prema njemu, što je bio početak fitne koja je eskalirala njegovim ubistvom.
Ebu Davud, nakon što je naveo predaju u kojoj se govori o Osmanovom gubljenju prstena, konstatira: »Nije bilo nejedinstva oko (ličnosti i politike) Osmana dok mu (Poslanikov) prsten nije spao sa ruke.» (2)
Nošenje prstenja pod lupom fakiha – islamskih pravnika
Hanefijska pravna škola ne preporučuje nošenje prstena onome koji nema nekakvu vlast (li gajri zi sultan) ili potrebu za prstenom. (3) Ali Kari kaže: «Pohvalno je(mustehab) kadiji (sudiji) i sultanu i njima sličnima koji imaju potrebe za stavljanjem pečata. Oni koji to nisu, bolje je da i ne nose prsten.» (4)
Također, onaj koji nosi prsten treba voditi računa da ne bude odviše luksuzan niti skup.
Malikije uvjetuju da se prsten nosi isključivo s namjerom slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da ne bude skuplji od dva dirhema. Kada je u pitanju vrijednost prstena koji se nosi, šafije smatraju da je običaj mjerilo u tome. Ako bi nešto bilo iznad običajne normale, onda bi bilo haram. (5)
Zabrana nošenja zlatnog prstenja muškarcima
Postoji nemali broj tekstova u kojima se muškarcima zabranjuje nošenje zlata i zlatnog prstena.
Buhari, Muslim i Nesai zabilježili su od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio nošenje zlatnog prstena. (6) Muslim je zabilježio od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio na ruci nekog čovjeka zlatni prsten pa ga je skinuo s njegove ruke, bacio i rekao: »Neki od vas namjerno uzimaju vatrenu žišku i stavljaju je na svoju ruku.» Nakon toga je neko rekao tom čovjeku da uzme i da se okoristi tim prstenom na neki drugi način (da ga pokloni, proda i sl.), a on je rekao: ”Ne, tako mi Allaha, nikada neću uzeti ono što je bacio (osudio) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.» U hadisu je sasvim jasno izrečena zabrana nošenja zlatnog prstenja muškarcima. Nevevi, u Komentaru Muslimovog Sahiha, kaže: »Zlatni prsten je haram za muškarce bil-idžma’a – konsenzusom učenjaka.» Isti je propis i u slučajevima kada je prsten djelimično od srebra, a djelimično od zlata. (7)
Muškarcima je veliki grijeh nositi zlato
Jedna prilično raširena praksa među bosanskim muslimanima jeste nošenje zlata. Nose se veoma često zlatni ili pozlaćeni lančići i prstenje, satovi pa čak i narukvice od zlata. Ovakvo stanje, po našem mišljenju, rezultat je ponajprije:
1. nedovoljnog poznavanje tretmana zlata za muškarce, odnosno nepoznavanja kazne i veličine grijeha koji čini neki muškarac noseći zlato.
2. Prešućivanje onih koji to znaju. Nedovoljno angažiranje na sprečavanju onoga što je Allah zabranio, u konkretnom slučaju, toleriranju prakse nošenja zlata.
Ez-Zehebi je u svome poznatom djelu » El-Kebarir (8)» u velike grijehe uvrstio nošenje svile i zlata za muškarce. U ovom poglavlju on detaljno iznosi određeni broj tekstualnih zabrana nošenja svile i zlata muškarcima, uz konstataciju da je to haram!
Poslanikov trud u sprečavanju muškaraca u nošenju zlata
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ulagao je veliki napor u sprečavanju muškaraca u nošenju zlata. Evo nekih primjera:
-Da bi što više ljudi čulo i saznalo za zabranu nošenja zlata, on je to proklamirao javno, sa minbera.
-Jedne je prilike čak u jednu ruku uzeo komad svile, a u drugu zlato, a zatim objasnio kako je to dvoje zabranjeno muškarcima iz njegovog ummeta, ali da je dozvoljeno ženama.
-Kada je vidio jednog muškarca da nosi zlatni prsten, on mu ga je lično svojom mubarek rukom skinuo.
-Zabranjivao je općenito nošenje zlata.
-Nekima, poput Ebu Hurejre i Alije, radijallahu anhuma, posebno je skrenuo pažnju na zabranu nošenja zlata i zlatnog prstena.
Zlato za mušku djecu!
Od imama Malika, rahimehullah, prenosi se da je rekao: «Smatram pokuđenim da se muškoj djeci odijeva nešto od zlata, jer je do mene doprlo saznanje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjivao nošenje zlatnog prstenja.» (9)
Šihabuddin ez-Zuhri (ni)je pogriješio prilikom prenošenja ovog slučaja!?
Pitanje zlatnog prstena je primjer gdje je jedan od velikih hadiskih autoriteta, izvanredne memorije, čiste i uzorne biografije jednostavno, po mišljenju učenjaka, pogriješio, zamijenivši izraz zlatni sa srebreni.
Imam Nevevi prenio je stav Kadija: ”Svi učenjaci hadisa su rekli: ‘Ovo (da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prvo nosio i bacio prsten od srebra) je greška od Ibn Šihaba (Zuhrija). On je zamijenio izraz srebreni sa zlatni. Ono što je Enes, radijallahu anhu, tvrdio, kako je preneseno drugim lancima prenosilaca, jeste da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prvo nosio i bacio zlatni, a ne srebreni (prsten).»
S obzirom na pouzdanost Zuhrija i njegovu memoriju, brojni učenjaci su pokušavali da usaglase između Zuhrijeve i drugih predaja.
Nevevi podržava ovakav komentar: »Kada je Poslanik, sallalalhu alejhi ve sellem, htio da obznani zabranu nošenja zlatnog prstena, on je uzeo srebreni prsten i stavio ga na ruku, da bi time pojasnio da je to dozvoljeno, a bacio je zlatni prsten, da bi pojasnio zabranu, pa su i ostali pobacali (poskidali) svoje zlatno prstenje.
Nevevi, nakon navođenja ovakvog usklađivanja, kratko dodaje: »Ovakvo je pojašnjenje ispravno i u hadiskom tekstu nema ničega što bi odbacivalo jedan ovakav komentar.» (10)
Propisi o svili i zlatu utemeljeni su na tekstovima sunneta!
I na kraju, kao što se da primijetiti, mes’ela o nošenju zlatnog prstenja utemeljena je samo na osnovu dokaza iz sunneta. Časnome Kur’anu nema ajeta koji jasno i nedvosmisleno tretiraju temu nošenja zlata kao ukrasa za muškarce. Ovo je jedna od mes’ela gdje sunnet direktno uspostavlja i dokida određene propise, tzv. Istiklal-sunneti bi tešri’i. Kao što je poznato, odnos tekstova sunneta u odnosu na tekstove Kur’ana može se posmatrati kroz četiri sljedeće velike kategorije (11):
1. Sunnet kao potvrda Kur’anu, npr. kada Kur’an naredi obavljanje namaza, brojni tekstovi u sunnetu to potvrđuju. U tom slučaju određeni propis ima dva dokaza i izvora.
2. Sunnet pojašnjava Kur’an, npr.: «Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite sve do noći» (12). Sunnet je pojasnio da se crni konac odnosi na noć, a bijeli konac je ustvari dan itd.
3. Sunnet derogira nešto iz Kur’ana, ili putem sunneta saznajemo koji su ajeti derogirani, a koji ne, npr. Poslanikova izjava: «Nema oporučivanja nasljedniku (13)» derogira ajet: «Kada neko od vas bude na samrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima« (14).
4. Sunnet ponekad ustanovi novi propis koji Kur’an nije spomenuo. Jedan od primjera je i zabrana nošenja zlata i svile muškarcima (15).
NEKE SLABE PREDAJE O NOŠENJU PRSTENA
O tome da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skidao svoj prsten pri ulasku u nužnik
Hadis su zabilježili: Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže od Enesa b. Malika, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom ulaska u nužnik skidao svoj prsten. (16)
Status hadisa: Ovaj hadis, po ocjeni stručnjaka hadisa, je munker. Tako ga je ocijenio Ebu Davud koji, navodeći hadis, konstatira: «Ovo je munker-hadis…” i dodaje: ”Greška je od prenosioca Humama, niko osim njega ne prenosi ovaj hadis.” Šejh Albani, u Sahih Ebu Davud, i šejh Abdul-Kadir el-Arnaut, rahimehullah, u redakciji hadisa Džami’ul-usul, potvrđuju ovakvu ocjenu.
O tome da je zabranjeno nositi prsten na malom prstu
Hadis zabilježio: Ibn Madže je od Alije, radijallahu anhu, da je rekao: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio mi je da nosim prsten na ovome (prstu) i pokazao je na mali prst i onaj do njega.»
Status hadisa: Hadis je šaz.
Ispravno i vjerodostojno preneseno je da je Alija, radijallahu anhu, pokazao na srednji prst i kažiprst, da su to prsti na kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se nosi prsten.
O tome da je zabranjeno da se na prstenu gravira arapskim pismom
Hadis je zabilježio: Nesai svojim lancem prenosilaca od Enesa b. Malika, radijallahu anhu: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Nemojte se konsultirati sa mušricima, i nemojte na svojim prstenovima da gravirate arapskim pismom.»
U navedenom hadisu doslovno stoji: «…nemojte se obasjavati vatrom mušrika». Ibn Esir, veliki autoritet u pojašnjavanju manje jasnih hadisa, smatra da se ovim misli na konsultacije, postupanje po njihovom mišljenju itd.» (17)
O tome da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svoj prsten nije nosio nego ga je koristio kao pečat
Hadis je zabilježio: Nesai od Ibn Omera, radjallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio zlatni prsten, okrenuvši kamen prema unutrašnjosti dlana, a ljudi su uradili isto. On ga je zatim bacio, a svijet je učinio isto sa svojim prstenovima. Poslije je nabavio srebreni prsten pa je njime pečatio (pisma), ali ga nije nosio.
Status hadisa: Hadis je sahih do zadnjeg njegovog dijela: ”…ali ga nije nosio.” Taj dio je šaz. Utvrdili smo u prethodnom tekstu kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, definitivno nosio svoj prsten.
Bilješke:
1-El-Bidaje ven-Nihaje, 5: 237-238.
2-Ovo Ebu Davud izjavljuje nakon navođenja hadisa br. 4218, u Knjizi o prstenu, poglavlje: ”Nošenje prstena”.
3-O ovome u djelima hanefijskog fikha vidjeti npr: Hašije Ibn Abdidin, u knjizi ”Šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno” (hazr vel ibaha), Nasbu-raje, 4: 531. u knjizi ”El-Kerahije”.
4-«Fethu Babil-Inaje bi šerhi-n-Nukaje», 3:6.
5-Navedeno prema El-Fikh el-islami ve edilettuhu, dr. Vehbe Zuhejli, 4:2636.
6-Buhari, br. 5864, u Knjizi o od’jevanju, poglavlje: ”O zlatnom prstenju”. Muslim, br. 5462, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Zabrana zlatnog prstenja muškarcima”, Nesai, 5189, u Knjizi o ukrasima, poglavlje: ”O hadisu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, na ovu temu».
7-7:291.
8-El-Kebair, Šemsuddin ez-Zehebi, Dar ibn Zejdun Bejrut – Libansko treće izdanje 1993.
9-U Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O nošenju odjeće koja je protkana zlatom”. Muhaddis Abdul-Kadir el-Arnaut kaže: ”Isnad ovoga hadisa je minkati, ali on ima svoje ševahide u istom značenju.”
10-Sahihu Muslim bi šerhi Nevevi, 7:320.
11-Neke od njih imaju određene detaljnije podkategorije i primjere, ali nam nije namjera niti tema ovoga puta.
12-El-Bekare, 187.
13-Hadis zabilježio Tirmizi u Knjizi o vasijetima, poglavlje: ”O tome da nema ostavljanja vasijeta nasljedniku”, šejh Abdul-Kadir, el-Arnaut, rahimehullah, kaže da je ovaj hadis hasen. El-Kettani uvrstio ga je u mutevatir predaje u svome poznatom djelu »En-Nezmu el-Mutenasir fi el ehadisi el-mutevatir» i podsjeća da se hadis bilježi od Ebu Umame, Enesa, Alija, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Džabira b. Abdullaha, Zejda b. Ekrema, Ma’kala b. Jesara i dr., Haridža b. Amra, te kao mursel od Mudžahida, Ibn Dinara, Ebu Džafera Bakira.
14-El-Bekare, 180.
15-Vidjeti: El-Vedžiu fi usulil-fikhi», dr. Vehbe ez-Zehejli, Darul-fikri el-Muasir, Damask, drugo izdanje, 1995. Opširnije o ovoj važnoj mes’eli obratiti se i na: Difau ani-s sunneti», Muhammeda b. Muhammeda Ebu Šehbeta, str 13-19, Mektebetu-s-sunne, prvo izdanje, 1989., i Hudžijjetu-s-sunne, Abdul-Gani Abdul-Halik, str 495-540., on veoma opširno izlaže dokaze i protudokaze te se osvrće na stav Šatibija po ovome pitanju.
16-Ebu Davud, br. 19., u Knjizi o čistoći, poglavlje: ”O prstenu na kome je ugravirano Allahovo ime i ulasku u nužnik”. Tirmizi, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O nošenju prstena na desnoj ruci”. Nesai, br. 5216, u Knjizi o ukrasima, poglavlje: ”Skidanje prstena prilikom ulaska u nužnik”.
17-U svom djelu Džamiul-usul min ehadisi resul.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Neka od savremenih pitanja vezanih za čistoću ?
Piše: Mr. Hakija Kanurić Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika i odabranog poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve sljedbenike. Nakon naglog tehničko-organizacionog skoka, savremena ljudska zajednica našla se pred brojnim pojavama kaviše
Piše: Mr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika i odabranog poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve sljedbenike. Nakon naglog tehničko-organizacionog skoka, savremena ljudska zajednica našla se pred brojnim pojavama kakve je ranije i najbujnija mašta teško mogla zamisliti. Razvojem proizvodnje, saobraćaja, medicine, komunikacija, obrade podataka, načina poslovanja, otvorila su se, u svim segmentima savremenog življenja, brojna fikhska pitanja na koja muslimani ovog vremena moraju poznavati odgovore kako bi se pridržavali granica koje je njihov Gospodar postavio i kako bi ostali u krugu halala potvrđujući tako svoju odanost i privrženost Allahovoj vjeri – islamu. Iako klasični učenjaci nisu izravno govorili o ovim pitanjima, izvori šerijata ne samo da sadrže odgovore na njih nego ih usmjeravaju ispravnim tokom, stavljaju na pravo mjesto i ograničavaju, tako da prihvataju i potvrđuju sve što donosi korist i prosperitet, a odbacuju i negiraju sve što donosi štetu i vodi u propast na ovom i budućem svijetu. Učenjaci islamskog prava običavali su svoja djela počinjati pitanjima vezanim za ibadete – obrede, tj. pitanjima koja govore o odnosu roba spram Gospodara, a nakon toga dolaze pitanja koja reguliraju suživot u ljudskoj zajednici i međusobne odnose. S obzirom da je namaz stub vjere i nakon šehadeta najvažniji temelj islama, na početku svih fikhskih djela govori se o namazu, odnosno o taharetu – čistoći koja je uvjet da bi namaz bio validan. Nakon toga dolaze pitanja vezana za zekat, post i hadž, a nakon toga, uz određene razlike među pravnim školama, dolaze pitanja vezana za džihad – borbu na Allahovom putu, trgovinu, brak, sudstvo i sl. S obzirom da su savremena pitanja doslovno zašla u sva fikhska poglavlja, u ovoj rubrici upoznat ćemo čitaoca sa najbitnijim islamsko-pravnim regulativama počevši sa pitanjima vezanim za taharet, a zatim narednim fikhskim poglavljima, ograničavajući se na pojašnjenje pojma, njegovo utemeljenje i vezu sa pitanjem koje su klasični učenjaci obradili, šerijatski propis i argument, sažeto i bez pretjeranog detaljiziranja kako bi se obradio što veći broj pitanja i tako postigla veća korist.
Važnost izučavanja savremenih fikhskih pitanja
Musliman je dužan upoznati i naučiti propise koje mu je vjera stavila u obavezu kako bi ih obavljao na ispravan način, jer nepravilnim obavljanjem ibadeta stječe se srdžba umjesto milosti i grijeh umjesto sevapa. Jedne je prilike Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primijetivši da su neki ashabi požurili sa uzimanjem abdesta tako da nisu dobro oprali pete, rekao: “Teško se petama od džehennemske vatre!” (Buharija, br. 60, i Muslim, br. 593) Poslanik im prijeti Vatrom iako su činili ibadet i uzimali abdest! Razlog je upravo to što ibadet nisu obavljali doslovno i na propisan način. Izučavanje savremenih pitanja je u osnovi farz-kifaje, što znači da se među vjernicima mora naći skupina onih koji će tu obavezu sprovesti, jer u protivnom će svi biti grješni. Pojedinac koji se neminovno susreće s određenim pitanjem dužan je saznati i naučiti propis o tom pitanju. Tako naprimjer, poznavanje propisa vezanih za trgovinu je farz-kifaje, međutim, onaj ko se bavi trgovinom dužan je naučiti propise vezane za vrstu trgovine kojom se bavi. Isto tako, poučiti se savremenim fikhskim pitanjima je farz-kifaje, ali je obaveza onom ko se susreće i suočava s njima. Kroz izučavanje ovih pitanja ističe se potpunost i savršenost šerijata i njegova prirodna integriranost u svakom mjestu i vremenu, jer ne postoji savremeno pitanje a da šerijat nema na njega odgovor i pojašnjen propis. Rekao je Uzvišeni Allah: “Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.” (Prijevod značenja En-Nahl, 89.) Poučavanje propisima vjere i postupanje u skladu s njima je indikator Allahove naklonosti. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kome Allah želi dobro, pouči ga vjerskim propisima!” (Buharija, br. 3116, i Muslim, br. 2436) Samo poučavanje je ibadet, dobro djelo i put ka Džennetu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko se uputi putem tražeći znanje, Allah će mu time olakšati put ka Džennetu!” (Ahmed, br. 8299, Ebu Davud, br. 3643, Et-Tirmizi, br. 2646, i Ibn Madže, br. 223, rekao je Et-Tirmizi: hasen)
Savremena pitanja vezana za taharet (čistoću)
Savremena pitanja vezana za ovo fikhsko poglavlje su mnogobrojna. Tu spadaju pitanja vezana za vodu, abdest i gusul, kao naprimjer: Da li je ispravno pri uzimanju abdesta ili gusula koristiti vodu promijenjenu hemijskim sredstvima ili hrđom? Da li je ispravan abdest uzet kiselom vodom? Propis abdesta nakon upotrebe kozmetičkih sredstava poput laka za nokte, boje za kosu, krema i pudera. Da li se umjetna vilica mora vaditi radi ispiranja usta pri uzimanju abdesta? Da li upotreba katetera kvari abdest? Da li izlazak krvi prilikom dijalize kvari abdest? Da li transplantirani organi nečiste životinje utječu na čistoću? Da li je dozvoljena upotreba sredstva za čišćenja koja sadrže nečiste tvari poput svinjske masti ili alkohola? Ako je taharet prvo poglavlje kojim islamski pravnici započinju svoja djela, logično je da se prvo govori o vodi kao elementarnom sredstvu kojim se postiže čistoća. Rekao je Svemogući Allah: “Mi s neba čistu vodu spuštamo.” (Prijevod značenja El-Furkan, 48.) Stoga će i ova rubrika biti započeta pitanjima vezanim za vodu.
Upotreba promijenjene vode
Čišćenje u fikhskoj terminologiji obuhvata dvije stvari: otklanjanje nedžaseta (nečistih tvari) i postizanje vjerske čistoće, odnosno uzimanje abdesta i gusula. Otklanjanje nedžaseta ostvaruje se vodom, ali i na druge načine kao što je pojašnjeno u fikhskoj literaturi, dok se pri uzimanju abdesta i gusula upotrebljava isključivo voda. Rekao je Uzvišeni Allah: “I s neba vam kišu spustio da bi vas njome očistio.” (Prijevod znacenja El-Enfal, 11.) To znači da, kada bi naprimjer abdestili čajom ili limunadom, iako bismo oprali sve potrebne dijelove tijela, abdest ne bi bio validan. (El-Mugni, Ibn Kudame, 1/14) Ponekad voda promijeni neko od svoja tri elementarna svojstva: boju, okus ili miris, sredstvima dezinfekcije, poput hlora, sredstvima za čišćenje, poput sapunice, ili pak hrđom nastalom stajanjem u bojleru ili prolaskom kroz metalne cijevi. Da li je ispravno koristiti takvu vodu prilikom uzimanja abdesta ili gusula? Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se ukaže na vrste vode sa aspekta njene valjanosti za upotrebu pri čišćenju, da bi nakon toga vidjeli u koju vrstu spadaju vode podložne spomenutim i drugim promjenama. Voda se može klasificirati u pet vrsta:
Prva vrsta: Voda koja je zadržala svoja prirodna svojstva tako da nije podlegla bilo kakvoj promjeni, poput čiste vode iz izvora, rijeka, jezera, mora, bunara i sl. Takva voda je, bez sumnje, validna za upotrebu pri otklanjanju nečistih tvari, kao i pri postizanju vjerske čistoće, odnosno uzimanju abdesta i gusula. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan o uzimanju abdesta morskom vodom, rekao je: “Njegova voda je čista, a njegova strvina (morske životinje koje uginu ili budu ubijene bez propisanog klanja) je dozvoljena.” (Ahmed, br. 2732, Ebu Davud, br. 83, Et-Tirmizi, br. 69, En-Nesai fil-Kubra, br. 58, Ibn Madže, br. 386, i drugi, rekao je Et-Tirmizi: hasen-sahih.)
Druga vrsta: Voda koja se pomiješa sa nečistom tvari, tako da promijeni svoju boju, okus ili miris. Ovakva voda je nečista, po konsenzusu učenjaka, i nije validna za upotrebu pri čišćenju ili otklanjanju nečistoće. Konsenzus učenjaka je sam po sebi dokaz, a potkrepljuju ga i predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje je rekao: “Doista vodu neće onečistiti ništa osim ono što prevlada njen miris, okus i boju.” (Bilježi Ibn Madže, br. 521, a Ebu Hatim ga je ocijenio slabim)
Treća vrsta: Voda koja se promijeni uobičajenom i prirodnom promjenom, poput promjene koja nastaje dugim stajanjem ili pod utjecajem bilja koje raste u vodi, vodenih životinja kao i svega što se obično miješa sa vodom, poput zemlje. Takva voda je čista i validna za upotrebu, i na tome su učenjaci također složni.
Četvrta vrsta: Voda koja se promijeni čistom tvari bez da dodana tvar prevlada sastojke vode, a novonastala tvorevina i dalje zadržava naziv voda. U tom slučaju voda je i dalje validna za upotrebu u obje vrste čišćenja.
Peta vrsta: Voda koja se promijeni čistom tvari tako da dodana tvar prevlada sastojke vode, a nastala tvorevina gubi naziv voda, poput čaja, kahve, čorbe i sl. Ovakva tekućina nije voda i prema tome nije valida za upotrebu pri uzimanju abdesta i gusula. (El-Mugni, Ibn Kudame, 1/14)
Nakon što smo klasirali vodu sa aspekta njene validnosti za upotrebu pri šerijatskom čišćenju u pet vrsta, ostaje da vidimo u koju od spomenutih skupina spadaju vode koje se izlože određenoj promjeni:
● Voda pomiješana sa hlorom spada u četvrtu vrstu, jer je hlor čist, a njegovim dodavanjem voda i dalje zadržava svoj naziv i njeni elementarni sastojci su ostali nepromijenjeni, te je shodno tome validna za svaku upotrebu.
● Voda promijenjena sredstvom za čišćenje, poput sapunice, može spadati u četvrtu ili petu vrstu, shodo jačini promjene i veličini procenta dodane tvari. Ako je procenat mali, tako da ne gubi naziv voda, a pomiješana tvar nije prevladala sastojke vode, spada u četvrtu vrstu i ostaje validna za upotrebu, a ako je procent dodane tvari velik tako da je prevladao sastojke vode, a nastala tvar izgubila naziv voda, spada u petu vrstu i ne može se koristiti pri abdestu i gusulu, ali se može koristiti pri otklanjanju nečisti.
● Voda promijenjena hrđom spada u treću vrstu, jer se promijenila na prirodan način, što znači da ostaje čista i validna za svaku upotrebu.
● Kisela voda, ako je kiselost prirodna, spada u prvu vrstu i nema dileme da je validna za svaku upotrebu, poput morske vode. Ako je kiselost vještački inicirana, spada u četvrtu vrstu, jer je promijenjena čistom tvari koja nije prevladala njene osnovne sastojke i zadržala je naziv i bit vode, što znači da je, isto tako validna za svaku upotrebu.
Kozmetički i medicinski preparati
Govoreći o savremenim temama vezanim za čistoću, odnosno abdest i gusul, potrebno je ukazati na kozmetičke i medicinske preparate koji se ugrađuju ili nanose na tijelo, poput laka za nokte, boje za kose, pudera, krema, umjetnih noktiju, zuba i sl., sa aspekta njihovog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula.
Lakirani nokti
Iako je ovo pitanje jasno i očigledno, potrebno ga je spomenuti, jer postoji shvatanje da je lak na noktima poput čarapa na nogama, tako da se po njemu može potirati pri uzimanju abdesta, kao što se potiru čarape. Učenjaci sva četiri mezheba: hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog, jednoglasni su u mišljenju da je jedan od uvjeta ispravnosti abdesta otkloniti sve što sprečava dolazak vode do tijela (pogledati: Fethul-Kadir, Ibn Humam, 1/14, Eš-Šerhul-kebir Ed-Dirdir, 1/84, Esnal-Metalib, Zekerija el-Ensari, 1/44, i El-Insaf El-Merdavi, 1/111), a na to upućuje kur’anski ajet: “O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka.” (Prijevod značenja El-Maide, 6.) Uzvišeni Allah naređuje da se operu ruke i stopala, a to obuhvata i nokte na njima, što znači da osoba koja sa lakom na noktima uzima abdest nije ispoštovala ovu naredbu, jer nije oprala cijele ruke i stopala. Također na isto upućuje i hadis: “Teško se petama od džehennemske vatre!” (Buharija, br. 60, i Muslim, br. 593) Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje na važnost potpunog pranja stopala pri abdestu i prijeti onima koji o tome ne vode računa. Iz ajeta i hadisa se zaključuje da upotreba laka, koji kada se nanese na nokte formira sloj tako da sprečava dolazak vode do samog nokta, u vremenu kada je potrebno uzeti abdest ili gusul, nije dozvoljena, te da abdest i gusul uzeti s lakiranim noktima nisu ispravni. Desi li se da žena zaboravi odstraniti lak, abdest i gusul koje bi uzela nisu ispravni i dužna ih je ponoviti. Ipak, ako bi se neposredno nakon gusula sjetila i odstranila ono što sprečava dolazak vode do tijela, dovoljno bi bilo da opere dijelove do kojih voda nije došla i nije obavezna ponoviti gusul, jer redoslijed pranja dijelova tijela pri gusulu nije obavezan. Međutim, ako se sjeti nakon dužeg vremena, obavezna je ponoviti gusul, jer nije dozvoljeno odložiti pranje nekog dijela tijela za kasnije, dok se kraći period može tolerirati.
Umjetni nokti
To je imitacija prirodnih noktiju napravljena od plastike. Žena ih lakira u željenu boju, a zatim ih stavi preko prirodnih noktiju učvršćujući ih ljepljivom materijom. Upotreba umjetnih noktiju nije dozvoljena jer se time želi istaknuti dužina noktiju, a vjerom je naređeno da se nokti krate i režu, kao što na to upućuje predaja u kojoj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Pet je stvari koje su od prirode: sunećenje, otklanjanje dlaka oko stidnog mjesta, otklanjanje dlaka ispod pazuha, sječenje noktiju i kraćenje brkova.” (Buharija, br. 5889, i Muslim, br. 620) Učenjaci su još pojasnili da otklanjanje ovih prirodnih stvari, u kontekstu određenog vremenskog perioda, poprima tri različita propisa:
● Pohvala, a to je kada izrastu i pojavi se potreba da se otklone.
● Pokuđenost, a to je kada prođe četrdeset dana, jer je pokuđeno da se duže od četrdeset dana ne urede spomenute stvari. Enes, radijallahu anhu, rekao je: “Određeno nam je da kraćenje brkova, rezanje noktiju, otklanjanje dlaka ispod pazuha i stidnog mjesta ne ostavimo duže od četrdeset dana.” (Muslim, br. 622)
● Zabrana, a to je kada porastu i postanu dugi.
Uz to, puštanje dugih noktiju je vid poistovjećivanja sa divljim zvijerima, kao i sa nevjernicima. Pored toga što umjetni nokti nisu dozvoljeni oni isto tako utječu na ispravnost abdesta jer sprečavaju dolazak vode do tijela, kao što je slučaj i sa samim lakom.
Boje za kosu i kreme
Korisno je da izvučemo pravilo putem kojeg možemo znati propis bilo koje inovacije u pogledu njenog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula. Možemo zaključiti da sve što sprečava dolazak vode do tijela negativno utječe na ispravnost abdesta i gusula. Ako naneseni preparati na tijelu formiraju gusti sloj i naslage tako da predstavljaju prepreku u dolasku vode do tijela, utjecat će na ispravnost abdesta, a ako se naneseni preparati odražavaju u vidu boje, vlažnosti ili masnoće koja ne sprečava dolazak vode do tijela, sa strane ispravnosti abdesta i gusula neće biti sporni, analogno propisanosti upotrebe kane i surme, koja je potvrđena vjerodostojnim predajama. To znači da preparati koji se nanose na tijelo, a ne formiraju sloj koji sprečava dolazak vode, u pogledu čistoće i ispravnosti abdesta i gusula nisu sporni. Većina bojila za kosu su jednostavno boja, poput kane, koja utječe na boju kose bez formiranja sloja koji bi spriječio dolazak vode do samih dlaka, što znači da u pogledu validnosti abdesta i gusula nisu sporne. Ako određena sredstva za bojenje kose prave sloj koji čini dlake debljim i tako sprečavaju dolazak vode do njih, zabranjena su, jer utječu na ispravnost abdesta i gusula. U istom značenju su kreme i puderi koje mogu djelovati na takav način da se stope sa kožom i tako ne sprečavaju dolazak vode do tijela ili, pak, da formiraju deblju naslagu koja to sprečava i tako onemogućava ispravno uzimanje abdesta i gusula.
Umjetni zubi
Osobe koje koriste umjetne zube, koji se vade i stavljaju, mogu se zapitati da li su ih dužne odstraniti prilikom ispiranja usta pri abdestu ili gusulu. Nakon što smo spomenuli da su učenjaci složni na tome da je obavezno prije abdesta odstraniti sve što sprečava dolazak vode do tijela, može se probuditi sumnja i oko navlaka na zubima i aparata za ravnanje zuba, koji isto tako sprečavaju dolazak vode do tijela, stoga je potrebno ukazati na propis ovih inovacija u pogledu njihovog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula. Islamski pravnici imaju različita mišljenja po pitanju propisa ispiranja usta i nosa pri abdestu i gusulu. Učenjaci hanefijskog mezheba su stanovišta da je ispiranje usta i nosa farz kod gusula, a mustehab kod abdesta, malikije i šafije smatraju da je ispiranje usta i nosa sunnet kod abdesta i kod gusula, dok hanbelije smatraju da su ispiranje usta i nosa obavezni pri abdestu i gusulu. (El-Mevsuatul-Kuvejtije, 38/103) Dokazi za obaveznost ispiranja su sljedeći:
Kur’anski ajet: “O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, operite lica svoja…” (prijevod značenja El-Maide, 6). Usta i nos su dijelovi lica, što znači da se ajet odnosi i na njih. Usta i nos, koji se ispiru pri abdestu, nisu vanjski dio lica, ali imaju propis vanjskih dijelova.
Hadis: “Neka zatim ušmrka vodu u nos i neka je išmrka!” (Muslim, br. 583) Ove riječi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao u imperativu, a pravilo je da naredba upućuje na obavezu.
Više od dvadeset ashaba opisali su abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i niko od njih nije naveo da je izostavio ispiranje usta i nosa.
Prema mišljenju da je ispiranje usta samo sunnet, jasno je da umjetna vilica ne može utjecati na ispravnost abdesta ili gusula, jer kada bi se sunnet u potpunosti izostavio, to ne bi utjecalo na ispravnost ibadeta. Prema mišljenju koje preferira obavezu ispiranja usta i nosa pri abdestu i gusulu, a koje ima jaku argumentaciju, ne uvjetuje se da voda mora dodirnuti svaki dio unutrašnjosti usta i nosa, nego je to samo pohvalno. Rekao je Ibn Kudame: “Nije obavezno navesti vodu na sve dijelove usta niti je dovesti do svih unutrašnjih dijelova nosa, nego je to pretjerivanje u ispiranju pohvalno onome ko ne posti.” (El-Mugni, 1/206) Prema tome, protezu i umjetne zube nije obavezno skidati prilikom ispiranja usta uzimajući abdest ili gusul, kao što i ostali preprati koje stomatolozi ugrađuju, poput navlake na zube i aparata za ravnanje zuba, ne utječu na ispravnost abdesta ili gusula.
Umjetna noga i ruka
Ukoliko je dio tijela koji se pere pri abdestu bio amputiran u potpunosti, poput noge odsječene iznad članaka, protezu koja zamjenjuje stopalo nije potrebno prati ili potirati pri abdestu ili gusulu, jer dio tijela koji je obavezno prati ne postoji. Ako je pak ostao dio tijela koji se pere pri uzimanju abdesta, poput podlaktice preostale nakon amputacije šake, taj preostali dio je obavezno prati pri uzimanju abdesta. Ako se na taj preostali dio ugradi umjetni, prilikom uzimanja abdesta ili gusula umjetni dio će se ukloniti kako bi se tijelo nesmetano opralo, osim ako pri skidanju ugrađenog dijela postoji teškoća. U tom slučaju ugrađeni dio ne mora se skidati nego će se prati poput prirodnog dijela ili će se potirati, poput zavoja na rani. (Fetve Stalne komisije, br. 18431 i 18642) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je Arfedži, radijallahu anhu, nakon što mu je odsječen nos da ugradi drugi od zlata, a nije mu naredio da ga skida pri uzimanju abdesta ili gusula. (Ahmed, br. 19028, Ebu Davud, br. 4234, Et-Tirmizi, br. 1770, En-Nesai, br. 5161, rekao je Et-Tirmizi: hasen-garib) Uzvišeni Allah najbolje zna!
Časopis El-Asr br. 42
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je sunnete vrijednije klanjati u kući ili džamiji ?
Priredio: Sead ef. Jasavić Abdullah b. Sa’ad r.a., kaže: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o tome šta je vrijednije: namaz u mojoj kući ili namaz u džamiji? Reče: Vidiš li gdje mi je kuća; kako je blizu džamiji!? „Da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – iviše
Priredio: Sead ef. Jasavić
Abdullah b. Sa’ad r.a., kaže: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o tome šta je vrijednije: namaz u mojoj kući ili namaz u džamiji? Reče: Vidiš li gdje mi je kuća; kako je blizu džamiji!? „Da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.; Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3934.)
Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., u komentaru poslanikovih s.a.w.s., riječi: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.) – kaže: „Ovaj hadis, svojom vanjštinom, obuhvata sve dobrovoljne, nafila-namaze, jer se pod riječju el-Mektuba misli na riječ el-Mefruda tj. farz-namaz, pa se, s toga, hadis odnosi na sve one namaze koje nije propisano klanjati ih u džema’atu, kao i na namaze koji nisu u uskoj sprezi sa džamijom kao što je slučaj sa tehijjetul-mesdžidom. Ovo je stav jednog dijela naše uleme. Moguće je da se pod riječju namaz misli na sve ono što je propisano klanjati kako u kući tako i u džamiji – u šta neće spadati tehijjetul-mesdžid, jer on nije propisan za klanjati kod kuće, a da se pod riječju el-Mektuba misli na sve namaze koji se klanjaju u džema’atu, a sporno je da li i zavjetni namaz (menzura), spada u navedeno. El-Mektuba su pet dnevnih, obaveznih, farz-namaza – a ne ono što postaje na sporedni način obavezno poput zavjetnog namaza!“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 2/215.)
————————-
Imam el-Nevevi rhm., u komentaru hadisa: „Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.) – kaže: „Klanjajte u njima, i nemojte od kuća praviti groblja na kojima se ne klanja. Ovaj hadis se odnosi na dobrovoljne, nafila-namaze. Klanjajte dobrovoljne, nafila, namaze, u vašim kućama! Kadi Ijad rhm., kaže: Ovaj hadis se odnosi na farz-namaze, u značenju: Klanjajte neke od farz-namaza u vašim kućama kako bi se podučili namazu oni koji ne idu u džamije poput žena i robova i bolesnika i sl.. Kaže: Većina islamske uleme je na stanovištu da se ovaj hadis odnosi na nafila – dobrovoljne – namaze, kako bi se oni u potaji izvršavali, a i shodno drugom hadisu u kome se kaže: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)
Kažem: Tačno je to da se pod prethodno citiranim hadisom misli na nafila – dobrovoljne – namaze, i svi hadisi iz poglavlja se na to odnose, i nije dozvoljeno tumačiti ovaj hadis time da se on odnosi na farz-namaze. Poslanik s.a.w.s., je tražio od svojih ashaba da nafila namaze klanjaju u svojim kućama, jer je to skrivenije, dalje je od licemjerstva i pretvaranja, sigurnije od propadanja, a i radi kućnog berićeta jer zbog toga silazi Božiji rahmet i meleki, a šejtan od toga bježi, kako se to spominje u drugom hadisu, a što nam potvrđuju i riječi Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svog namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘ala Muslim, br.1296., 3/129.)
———————-
Imam Ebu Dža’afer el-Tahavi el-Hanefi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ – kaže:
„Jedan dio uleme smatra da se dobrovoljni namazi ne trebaju klanjati u džamiji izuzev onih namaza koji se ne trebaju izostavljati poput dva rekata poslije podnevnog farza, ili dva rekata poslije akšamskog farza, ili dva rekata tehijjetul-mesdžida nakon ulaska u džamiju itd.. Što se tiče ostalih namaza, ne treba ih klanjati u džamiji, već ih treba ostavljati za klanjanje kod kuće. Drugi dio uleme smatra da su dobrovoljni namazi u džamiji pohvaljeni, ali su, i pored toga, dobrovoljni namazi kod kuće vrijedniji od njih, potkrijepljujući to predajom od Abbasa r.a., koji kaže: „Jedne prilike sam noćio s familijom Allahova Poslanika s.a.w.s. – pa je Poslanik s.a.w.s., preklanjao jaciju-namaz, pa je zatim nastavio sa namazom toliko da u džamiji više nikoga nije bilo osim njega!“
Shodno ovoj predaji zaključujemo to da je Poslanik s.a.w.s., klanjao, i to dosta dugačko, dobrovoljne namaze u džamiji, što je po nama dokaz tome da je u pitanju vrijedno djelo, ali i pored toga kažemo da je dobrovoljni namaz, koji se klanja kod kuće, vrijedniji od ovog namaza, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.) Ovog stava su bili imam Ebu Hanife, imam Ebu Jusuf i imam Muhammed b. el-Hasen el-Šejbani rhm..“ (Pogledaj: Šerhu Me’anijel-Asar, br.1994-1995.)
————————
Imam Bedruddin el-‘Ajni el-Hanefi rhm., kaže: „Imam el-Tahavi rhm., spominje predaju: „Ako ljudi budu klanjali za imamom sve dok on ne završi sa svojim namazom – pisaće im se kao da su cijelu noć klanjali!“ – pa kaže: „Jedan dio uleme smatra da je noćni namaz, u mjesecu Ramazanu, za imamom, vrijedniji od noćnog namaza koji se klanja kod kuće, potkrijepljujući svoje mišljenje spomenutom predajom. Ovog stava su bili imam el-Lejs b. Sa’ad, Abdullah b. Mubarek, Ishak, Ahmed itd. – noćni namaz za imamom, u mjesecu ramazanu, je vrijedniji od noćnog namaza kod kuće! Ebu Omer rhm., kaže: Ahmed b. Hanbel rhm., je rekao: „Klanjanje noćnog namaza, u džamiji za imamom, mi je draže i vrijednije je od klanjanja nafila-namaza kod kuće!“ Ovog stava su i kasniji učenjaci – sljedbenici imama Ebu Hanife i Šafije rhm..“ (Pogledaj: ‘Umdetul-Kari, 6/498.)
———————–
Šejh mula ‘Ali el-Kari el-hanefi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – kaže: „Iz bojazni od licemjerstva i umišljenosti, i zbog sprovedbe istinitosti imana, radi kontriranja licemjerima, s ciljem postizanja berićeta za kuću i familiju, radi silaska meleka i tjeranja šejtana od kuće, kako se to, u nekim rivajetima, spominje; „izuzev ako je u pitanju mektuba“ – tj. farz-namaz, draže mi je da se farz-namaz klanja u džamiji, jer je to jedno od glavnih odličja vjere (še’airul-islam), a u skladu sa navedenim će ići i ostali ‘ibadeti poput davanja zekata i sadake i posta, tajno i javno. Ovaj hadis je u skladu sa hadisom: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)“ (Pogledaj: Džem’ul-Vesa’il fi šerhil-Šema’il, 2/93., bab: Salatul-tetavvu’i fil-bejti – na čijem početku stoji slijedeće: Riječ „el-Tetavvu’“ se odnosi na sve namaze mimo farz-namaza poput pritvrđenih namaskih sunneta, mustehabb namaza i ostalih namaza poput duha-namaza itd..)
———————
Šejh Muhammed el-Emin el-Šenkiti rhm., u pojašnjenju toga da li je u Medini, vrijednije klanjati nafila namaze kod kuće ili u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, kaže: „Povod razilaženja među islamskom ulemom, kada je navedeno u pitanju, jeste općenitost poslanikovih s.a.w.s., riječi u kojima se kaže: „Namaz obavljen u ovoj mojoj džamiji je hiljadu puta vrijedniji od namaza obavljenog na drugom mjestu, izuzev klanjanja namaza u mesdžidul-haramu!“ (Buhari, br.1190.; Muslim, br.3441.)
Ko ovaj hadis bude razumio u njegovoj općenitosti – time će obuhvatiti i nafila-namaze, a ko općenitost bude ograničio – vraća se osnovi tumačeći hadis time da se on odnosi na farz-namaze. Apsolutna općenitost se ograničava nečim što je posebno naznačeno, a to je, u ovom slučaju, farz-namaz, što nam potvrđuju i sljedeće poslanikove s.a.w.s., predaje:
„Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)
„Namaz kojeg čovjek obavi kod svoje kuće je vrijedniji od namaza kojeg će obaviti u mojoj džamiji izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1046.; el-mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.4762.)
„Da klanjam kod kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sahih. Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.4300.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.)
U skladu s navedenim, islamski učenjaci kažu:
1. Imam Ebu Hanife rhm., kaže: Nafila namaz je vrijednija kod kuće, ali ako se bude klanjala u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji imaće istu nagradu – što bi značilo da je hadis općenitog značenja za sve namaze, s naznakom da je nafila-namaz preklanjan kod kuće vrijedniji od nafila-namaza preklanjanog u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji.
2. Od imama Šafije rhm., se bilježe različiti rivajeti po ovom pitanju. Imam el-Nevevi, u šerhu na Muslima, navodi el-‘Umum tj. općenitost stava, dok u djelu el-Medžmu’ spominje el-Husus tj ograničenost ovog propisa, i ako ga nije posebno naznačio. Predaje koje nam još više potvrđuju vrijednost klanjanja nafila namaza kod kuće su sljedeće:
„Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.; el-Muvetta’, br.402.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.4653-24411.)
„Počastite vaše kuće sa dijelom vašeg namaza!“ (Sahih, Ibnu Huzejme, br.1207.; el-Mustedrek, br.1178.)
„Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svoga namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)
3. Po malikijama se hadis o vrijednosti namaza u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, odnosi kako na farz tako i na nafila namaze.
Ono što se da zaključiti između svega anvedenog jeste to da nema posebnog razilaženja među spoemnutim mišljenjima. Vrijednost od hiljadu namaza čovjek će steći – ne bitno koji namaz klanjao u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, i bez obzira na to je li farz ili nafila namaz u pitanju, dok je nafila-namaz, koji se klanja kod kuće, vrijedniji od nafila-namaza obavljenog u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, zbog istrajavanja Poslanika s.a.w.s., na obavljanju nafila-namaza kod kuće, i ako mu je džamija bila blizu kuće. Ova vrijednost se odnosi kako na namaz muškarca tako i na namaz žene, s naznakom na to da je namaz žene vrijedniji kod kuće joj nego li u džamiji.“ (Pogledaj: Adva’ul-Bejan, 8/330.)
——————————
Imam el-Ševkani rhm., u komentaru hadisa Abdullaha b. Sa’ada r.a.: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o tome šta je vrijednije: namaz u mojoj kući ili namaz u džamiji? Reče: Vidiš li gdje mi je kuća; kako je blizu džamiji!? „Da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.; Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3934.) – kaže:
„Ovaj hadis nam ukazuje na to da je pohvaljeno i mustehabb obavljati dobrovoljne – nafila – namaze, u kući, te da je njihovo klanjanje kod kuće vrijednije od njihova obavljanja u džamiji, pa makar i same džamije bile odabrane i vrijedne poput mesdžidul-harama, poslanikove s.a.w.s., džamije i mesdžida u bejtul-makdisu. Ovo nam je jasno naznačeno u jednom od dva rivajeta kod Ebu Davuda rhm., u hadisu Zejda b. Sabita r.a., u kojem se kaže: „Namaz kojeg čovjek obavi kod svoje kuće je vrijedniji od namaza kojeg će obaviti u mojoj džamiji izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1046.; el-mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.4762.)
Imam el-‘Iraki rhm., kaže: Sened ove predaje je sahih, što će značiti to da ako čovjek bude klanjao nafila-namaz u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji – biće mu hiljadu puta vrijedniji od namaza obavljenog na drugom mjestu – shodno mišljenju da u sklop i općenitost poslanikovih s.a.w.s., riječi spadaju i nafila-namazi, a ako čovjek, dobrovoljni namaz, bude klanjao kod kuće – biće mu vrijedniji nego li onih hiljadu namaza obećanih u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji! Isti je slučaj i sa nafilama u mesdžidul-haramu i bejtul-makdisu.
Šafije iz općenitosti hadisa izdvajaju nekoliko dobrovoljnih namaza za koje kažu da ih je vrijednije obavljati na drugom mjestu nego li kod kuće – a u pitanju su nafila-namazi koji se obavljaju u džema’atu poput klanjanja bajram-namaza, namaza radi pomračenja Sunca ili Mjeseca, namaza za kišu, kao i tehijjetul-mesdžid, dva reka’ata poslije obavljenog tavafa, dva reka’ata radi stupanja u hadžijski ihram itd..“ (Pogledaj: Nejlul-Evtar, 3/94.)
——————————
Šejh Abdurrahim el-Suhejm kaže: Nafila-namaze je vrijednije klanjati kod svoje kuće iz sljedećih razloga:
1. Bliže je iskrenosti – zbog čega je vrijednije namazliji da sunnete klanja tamo gdje ga ljudi ne gledaju, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže:
„Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)
„Namaz kojeg čovjek obavi kod svoje kuće je vrijedniji od namaza kojeg će obaviti u mojoj džamiji izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1046.; el-mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.4762.)
„Vrijednost namaza kojeg čovjek obavi kod svoje kuće u odnosu na namaz kojeg obavlja kada ga ljudi gledaju je poput vrijednosti farz-namaza nad nafila-namazom!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.7170.; Ma’arifetul-Sahabe, el-Asbehani, br.3369.)
Iz svega navedenog se izuzima teravih i tehedždžud namaz kojeg je vrijednije klanjati za imamom sve dok imam ne završi s namazom.
2. Da kuće ne bi postajale grobljima – na kojima se namaz ne klanja, shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže:
„Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.; el-Muvetta’, br.402.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.4653-24411.)
3. Kako bi čovjek bio primjer svojim ukućanima – kako bi se za njim povela djeca njegova, koja će ga gledati kako klanja. Pa će sa njim i klanjati namaz, zbog čega je Poslanik s.a.w.s., rekao:
„Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svog namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)“ (Pogledaj: Ittihaful-Kiram bi šerhi ‘Umdetil-Ahkam, 3/16.)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li riječ „el-Mektuba“ se odnosi samo na farz-namaz ?
Priredio: Sead ef. Jasavić Da li je namaski zikr propisan za učiti, poslije preklanjanih sun-sunneta ili poslije preklanjanog farza, to ćemo, između ostalog, najbolje razumjeti iz samih predaja i hadisa Poslanika s.a.w.s., koje nam potanko objašnjavaju to šta znači riječ „el-Mektuba“ – poslije kojeviše
Priredio: Sead ef. Jasavić
Da li je namaski zikr propisan za učiti, poslije preklanjanih sun-sunneta ili poslije preklanjanog farza, to ćemo, između ostalog, najbolje razumjeti iz samih predaja i hadisa Poslanika s.a.w.s., koje nam potanko objašnjavaju to šta znači riječ „el-Mektuba“ – poslije koje je propisan namaski zikr, a koja se spominje u brojnim hadisima koji govore o namaskim dovama i zikrovima. Objava islama sama sebe tumači, pa tako kur’anski ajeti jedni druge tumače, poslanikovi s.a.w.s., hadisi jedni druge tumače, i sami ajeti i hadisi se također međusobno detaljišu i tumače. Vođeni ovim pravilom, vratili smo se na hadise Poslanika s.a.w.s., kako bi bolje razumjeli to šta znači riječ el-Mektuba poslije koje su propisani brojni namaski zikrovi i dove:
Alija r.a., kaže: „Allahov Poslanik s.a.w.s., bi, nakon svakog farz-namaza (mektuba), klanjao dva rekata namaza (son-sunnet), izuzev nakon farza od sabaha i od ikindije namaza!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1277.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.1012.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1196.; Musned, el-Bezzar, br.674.; el-Sunen, el-Kubra, el-Nesa’i, br.339.; Musned, Ebu Ja’ala, br.573.)
Abdullah b. Sa’ad r.a., kaže: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o tome šta je vrijednije: namaz u mojoj kući ili namaz u džamiji? Reče: Vidiš li gdje mi je kuća?! Kako je blizu džamiji!? „Da klanjam kod kuće, draže mi je nego li da klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.)
Ebul-Derda’ r.a., kaže: „Moj prijatelj mi je ostavio u oporuku sljedeće: Nemoj ništa Allahu smatrat ravnim, pa makar te trgali i gorjeli; nemoj namjerno izostavljati farz-namaz (mektuba) – a onaj ko ga bude namjerno izostavljao, taj nikakvog opravdanja neće imati; nemoj piti alkohol jer je on ključ svakog zla!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.4034.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.22128.; Musned, el-Bezzar, br.4148.)
Osman r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: „Ko se bude lijepo abdestio, a zatim bude pješačio radi klanjanja farz-namaza (mektuba), kojeg i preklanja za imamom – grijeh će mu biti oprošten!“ (Sahih. Sahih Ibnu Huzejme, br.1489.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.483.. Imam Ebu Nu’ajm el-Asbehani rhm., kaže: el-Mektuba znači el-Mefruda tj. farz-namaz, el-Musned el-Mustahredž ‘ala Sahihi imam Muslim, 1/296., br.550.)
Zejneb prenosi od Ebu Se’id el-Hudrija r.a., koji kaže: Neki čovjek upita Poslanika s.a.w.s., o bolestima koje snalaze ljude – šta mi imamo od toga? Poslanik s.a.w.s., reče: „Bolesti su iskup od grijeha (keffarat)! Moj otac reče: Makar bile i sitne!? Poslanik s.a.w.s., reče: Makar bio u pitanju i trn, a za njim i sve što je veće od njega! Reče: Moj otac prouči dovu protivu sebe – da ga ne napušta temperatura sve dok ne umre – ali koja ga neće ometati od hadždža i umre, od džihada na Allahovom dž.š., putu, i od klanjanja farz-namaza (mektuba), u džema’atu! Ko god bi ga dotakao osjetio bi vrućicu na njegovom tijelu sve dok nije umro!“ (Hasen-sahih. Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11199.; Musned, Ebu Ja’ala, br.995.)
Enes r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., uniđe u kuću kod Ummu Sulejme, koja ga posluži sa hurmama i maslom, na šta joj Poslanik s.a.w.s., reče: „Vratite maslo u svoju mješinu, i hurme u svoju posudu – ja postim.“ Zatim ustade ka jednoj strani kuće, i klanja nafilu namaz (salaten gajre mektuba), i prouči dovu za Ummu Sulejm i ukućane. Ummu Sulejm r.a., mu reče: O Allahov Poslaniče, imam jednu potrebu! Reče: Koju? Reče: Tvoj mali sluga Enes – pa ne propusti ni jedno dobro ahireta niti dunjaluka a da mi u dovi nije zamolio za njega, za čim reče: Bože moj, opsrkbi ga imetkom i djetetom, i podaj mu berićeta. Reče: Ja sam jedan od najbogatijih ensarija!“ (Sahih, Ibnu Hibban, br.7186.; Musned, el-Bezzar, br.6601.; el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.8234.)
Enes r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., nam nikada nije imamio u farz-namazu (mektuba), a da, nakon što bi se okrenuo licem prema nama, nije proučio dovu: „Allahumme inni e’uzu bike min kulli ‘amelin juhzi, ve e’uzu bike min kulli sahibin jurdi, ve e’uzu bike min kulli emelin julhi, ve e’uzu bike min kulli fakrin junsi, ve e’uzu bike min kulli ‘inni jutgi“ – „Bože moj, utječem ti se od svakog djela koji ponižava, i od svakog lošeg druga, i od svake nade koja zavarava, i od svake vrste siromaštva koja nas zaboravnim čini, i od svakog oholog zulumćara!“ (Musned, el-Bezzar, br.7449.)
Malik b. Abdullah r.a., kaže: „Borio sam se zajedno sa Poslanikom s.a.w.s., i ni za kim nisam klanjao lakši farz-namaz (mektuba), kao što bih ga klanjao za njime!“ (Mu’udžemul-Sahabe, el-Begavi, br.2075.)
Abdullah b. Zubejr r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Nema ni jednog farz-namaza (mektuba), a da se prije njega ne klanjaju dva rekata nafile-sunneta!“ (Sunen, Darekutni, br.1046.)
Jezid b. Amir r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., mi je rekao: „Kada dođeš u džamiju, i zatekneš ljude kako klanjaju – klanjaj sa njima, pa i ako si već klanjao taj namaz! Tebi će biti nafila a njima je farz (mektuba)!“ (Sunen, Darekutni, br.1080.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3795.)
Amr b. Šu’ajb prenosi od svoga oca a on od svoga djeda da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Ko bude klanjao farz-namaz (mektuba), ili dobrovoljni namaz – neka uči u njemu Ummul-Kitab (suru el-Fatiha), zajedno sa još jednom surom, a ako prouči samo Ummul-Kitab – ispravno mu je!“ (Sunen, Darekutni, br.1223.)
Džabir b. Semure r.a., kaže: „Klanjali smo za Poslanikom s.a.w.s., farz-namaz (mektuba), pa u toku namaza, stisnu nešto svojom rukom. Kada je završio s namazom, rekosmo: O Allahov Poslaniče, je li se u namazu desila neka promjena? Poslanik s.a.w.s., reče: Ne izuzev toga što je šejtan htio preći ispred mene dok sam klanjao, pa sam ga ščepao tako da sam osjetio hladnoću od njegovih bala na mojoj ruci; tako mi Allaha, da me nije pretekao moj brat Sulejman, svezao bih ga jedan od džamijskih stubova, pa bi se medinska djeca s njime igrala!“ (Sunen, Darekutni, br.1375.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.4535.)
Ibnu Omer r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nemojte, farz-namaz (mektuba), klanjati dva puta dnevno!“ (Sunen, Darekutni, br.1542.)
Ibnu Abbas r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ako se neko, u toku klanjanja farz-namaza (mektuba), sjeti već propuštenog namaza – neka prvo završi s namazom u kojem je, pe neka, nakon njega, preklanja propušteni namaz.“ (Sunen, Darekutni, br.1558.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3321.)
Džabir r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je, jedne prilke, u Medini, pao sa svoga konja, i to na palmin panj, gdje je povrijedio stopalo, zbog čega je ležao u ajšinoj r.a., kući. Došli smo da ga obiđemo, pa ga zatekosmo kako sjedući klanja dobrovoljni namaz – pa mi stadosmo iza njega da klanjamo. Nakon toga, smo ga opet došli obići, a on klanjaše farz-namaz (mektuba), pa mi opet stadosmo iza njega da klanjamo za njim, pa nam pokaza rukom da sjednemo – te sjedosmo. Kada završi s namazom, reče: Pratite imama! Kad klanja sjedući – klanjajte i vi sjedući, a ako klanja stojeći – klanjajte i vi stojeći. Nemojte raditi onako kako persijanci postupaju sa svojim glavešinama!“ (Sunen, Darekutni, br.1562. ; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.5276.)
Berra’ b. ‘Azib r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., nije klanjao farz-namaza (mektuba), a da nije dovio u njemu!“ (Sunen, Darekutni, br.1687.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3216.)
Ibnu Omer r.a., kaže: „Tejemmum se uzima radi svakog novog farz-namaza, pa makar se i ne učinilo ono što kvari abdest.“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.450.)
Imam Šafija rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., bi klanjao vitr-namaz na kamili – a ne bilježi se da je farz-namaz (mektuba), klanjao na kamili!“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.735.)
Džabir r.a., kaže: „Mu’az r.a., bi klanjao jaciju-namaz za Poslanikom s.a.w.s., pa bi se zatim povratio svome plemenu kojima bi imamio na jaciji-namazu – njemu bi to bio dobrovoljni namaz, a njima je to bio jacijski farz (mektuba)!“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.1539.)
Ebu Umame r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ko bude pješačio radi klanjanja farz-namaza (mektuba), u džematu, imaće nagradu poput obavljenog hadždža, a ko bude pješačio radi klanjanja dobrovoljnog namaza, imaće nagradu poput potpuno obavljene umre!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.7717.)
Ebu Umame r.a., kaže: „Nikada se nisam primakao Allahovom Poslaniku s.a.w.s., u toku klanjanja farz-namaza (mektuba), ili u toku klanjanja dobrovoljnog namaza, a da ga nisam čuo kako uči dovu sljedećim riječima, ne dodajući im išta, niti im oduzimajući šta: „Allahumma-gfir li zunubi ve hatajaje; Allahuma-n’išni ve-džburni ve-hdini li-salihil-e’amal vel-ahlaki, fe innehu la jehdi li salihiha, ve la jasrifu sejji’eha illa ente!“ – „Bože moj, oprosti mi grijehe moje i greške sve; Bože moj, uzdigni me, učvrsti me, uputi me dobrim djelima i lijepom ponašanju. Dobrim djelima ne može uputit, niti loša djela može odagnati niko osim Tebe!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.7457.)
Ja’ala r.a., kaže: „Nastupio je farz-namaz (mektuba), a mi bijasmo zajedno sa Poslanikom s.a.w.s.. Predvodio nas je u namazu – a nije bio istupio ispred nas! Rekoh Ebu Sehlu: Šta ga je natjeralo da tako postupi? Reče: Mjesto je bilo tijesno!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.18137.)
Šurejh b. Ebreha r.a., kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako je, u danima kurban-bajrama, učio tekbire, od podne namaza prvog dana kurban-bajrama, pa sve dok je napustio Minu, tekbirajući nakon svakog farz-namaza (mektuba)!“ (el-Mu’udžem el-Evsat, el-Taberani, br.7280.)
Ajša r.a., kaže: „Allahov Poslanik s.a.w.s., bi, nakon svakog farz-namaza (mektuba), klanjao dva rekata (son-sunneta), izuzev nakon sabah-namaza, kod kojeg bi dva rekata klanjao prije farza.“ (el-Mu’udžem el-Evsat, el-Taberani, br.7539.)
Ebul-Derda’ r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: „Ko se lijepo abdesti, pa ustane klanjati namaz, pa preklanja dva ili četiri rekata, farza (mektuba), ili nafile (gajru-mektuba), lijepo obavljajući ruku’ i sedždu, a zatim zatraži oprosta od Allaha dž.š. – Allah će mu oprostiti!“ (el-Ahad vel-Mesani, Ebu Bekr el-Šejbani, br.2040.; el-Du’a, el-Taberani, br.1848.)
Ebul-Derda’ r.a., kaže: „Kome neopravdano prođe farz-namaz (mektuba), propalo mu je djelo!“ (Musannef, Ibnu Ebi Šejba, br.3464.)
Hišam prenosi od svoga oca da je rekao: „Sinovi moji, kad imam uči u sebi – učite i vi, a kada imam uči na glas – vi ćutite. Namaz nije potpun ako se u njemu ne prouči sura el-Fatiha pa naviše – bio farz ili nafila.“ (el-Kira’et halfel-Imam, Buhari, br.271.)
Rejta el-Hanifijja kaže: „Ajša r.a., je imamila ženama na taj način što je stala među žene na farz-namazu (mektuba).“ (Musannef, Abdurrezzak, br.5086.)
Imam Ebu Dža’afer el-Taberi rhm., kaže: Među ulemom ummeta kako Selefa tako i Halefa nema nikakva razilaženja u tome da nikome nije dozvoljeno da klanja farz-namaz (mektuba), na jahalici izuzev u nuždi, pa da je vitr-namaz obavezan-vadžib, Poslanik s.a.w.s., ga ne bi klanjao na jahalici!“ (Pogledaj: Tehzibul-Asar, br.2880.)
Imam Ebu Dža’afer el-Taberi rhm., kaže: „Kunut dova se uči u namazu onda kada su muslimani u potrebi za nečim, lično ili kolektivno, i ta kunut-dova, koja se uči na zadnjem reka’atu, bilo kojeg farz-namaza (mektuba), je lijepo i dobro djelo.“ (Tehzibul-Asar, Musned Ibnu Abbas, 1/386.)
Imam el-Mervezi rhm., kaže: „Postoji više vrsta namaza poput namaza „feridah-mektubah-mu’ekkedah“ tj. pet dnevnih namaza koji su obavezni uz optu saglasnost i konsenzus ummeta; zatim slijede namazi koji su sunnet tj. nisu farz, nafile koje su nam propisane i preporučene, na kojima je pohvalno istrajavati, i koje je mekruh izostavljati poput vitr-namaza, dva rekata prije sabahskog farza itd.. Imamo nafila namaza koje su mustehabb i dobrovoljne ali nisu u rangu sunneta – ko ih bude praktikovao imaće nagradu, a ko ih bude izostavljao – to mu se neće smatrati mekruhom.“ (Salatul-Vitr, Mervezi, br.52.)
Ebu ‘Amr rhm., je rekao: „Dječak koji nije punoljetan tj. nije polucirao, neće imamiti ljudima na farz-namazima (mektuba), izuzev ako se nalazi među ljudima koji ništa ne znaju od Kur’ana – takvima će stariji dječak imamiti!“ (Kijamu Ramadan, el-Mervezi, br.26.)
Ibnul-Munzir rhm., kaže: „Sunnet je da mu’ezzin prouči ezan za namaz i onda kada se na putu, i da, za svaki farz-namaz (mektuba), prouči ikamet.“ (el-Evsat, Ibnul-Munzir, br.1161.)
—————————-
Imam Ebul-‘Ala el-Mubarekfuri rhm., u komentaru hadisa Zejda b. Sabita r.a.: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Vaš najvrijedniji namaz jeste onaj kojeg budete klanjali kod vaših kuća izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahih. Sunen, Tirmizi, br.450.) – kaže: „El-mektuba tj. el-mefruda, odnosno farz-namaz, koji je vrijedniji kada se klanja u džamiji, zbog toga što ga je propisano klanjati u džema’atu, pa je zbog toga, sveukupno, vrijedniji i bolji!“ (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, br.412., 1/485.)
Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., u komentaru poslanikovih s.a.w.s., riječi: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.;) – kaže:
„Ovaj hadis, svojom vanjštinom, obuhvata sve dobrovoljne, nafila-namaze, jer se pod riječju el-Mektuba misli na riječ el-Mefruda tj. farz-namaz, pa se, s toga, hadis odnosi na sve one namaze koje nije propisano klanjati ih u džema’atu, kao i na namaze koji nisu u uskoj sprezi sa džamijom kao što je slučaj sa tehijjetul-mesdžidom. Ovo je stav jednog dijela naše uleme. Moguće je da se pod riječju namaz misli na sve ono što je propisano klanjati kako u kući tako i u džamiji – u šta neće spadati tehijjetul-mesdžid, jer on nije propisan za klanjati kod kuće, a da se pod riječju el-Mektuba misli na sve namaze koji se klanjaju u džema’atu, a sporno je da li i zavjetni namaz (menzura), spada u navedeno. El-Mektuba su pet dnevnih, obaveznih, farz-namaza – a ne ono što postaje na sporedni način obavezno poput zavjetnog namaza!“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 2/215.)
————————-
Imam el-Nevevi rhm., u komentaru hadisa: „Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.) – kaže: „Klanjajte u njima, i nemojte od kuća praviti groblja na kojima se ne klanja. Ovaj hadis se odnosi na dobrovoljne, nafila-namaze. Klanjajte dobrovoljne, nafila, namaze, u vašim kućama! Kadi Ijad rhm., kaže: Ovaj hadis se odnosi na farz-namaze, u značenju: Klanjajte neke od farz-namaza u vašim kućama kako bi se podučili namazu oni koji ne idu u džamije poput žena i robova i bolesnika i sl.. Kaže: Većina islamske uleme je na stanovištu da se ovaj hadis odnosi na nafila – dobrovoljne – namaze, kako bi se oni u potaji izvršavali, a i shodno drugom hadisu u kome se kaže: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)
Kažem: Tačno je to da se pod prethodno citiranim hadisom misli na nafila – dobrovoljne – namaze, i svi hadisi iz poglavlja se na to odnose, i nije dozvoljeno tumačiti ovaj hadis time da se on odnosi na farz-namaze. Poslanik s.a.w.s., je tražio od svojih ashaba da svoje nafila namaze klanjaju u svojim kućama, jer je to skrivenije, dalje je od licemjerstva i pretvaranja, sigurnije od propadanja, a i radi kućnog berićeta jer zbog toga silazi Božiji rahmet i meleki, a šejtan od toga bježi, kako se to spominje u drugom hadisu, a što nam potvrđuju i riječi Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svoga namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘ala Muslim, br.1296., 3/129.)
—————————
Šejh mula ‘Ali el-Kari el-hanefi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – kaže:
„Iz bojazni od licemjerstva i umišljenosti, i zbog sprovedbe istinitosti imana, radi kontriranja licemjerima, s ciljem postizanja berićeta za kuću i familiju, radi silaska meleka i tjeranja šejtana od kuće, kako se to, u nekim rivajetima, spominje; „izuzev ako je u pitanju mektuba“ – tj. farz-namaz, draže mi je da se farz-namaz klanja u džamiji, jer je to jedno od glavnih odličja vjere (še’airul-islam), a u skladu s navedenim će ići i ostali ‘ibadeti poput davanja zekata i sadake i posta, tajno i javno.
Ovaj hadis je u skladu sa hadisom: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)“ (Pogledaj: Džem’ul-Vesa’il fi šerhil-Šema’il, bab: Salatul-tetavvu’i fil-bejti – na čijem početku stoji sljedeće: Riječ „el-Tetavvu’“ se odnosi na sve namaze mimo farz-namaza poput pritvrđenih namaskih sunneta, mustehabb namaza i ostalih namaza poput duha-namaza itd..)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Propis o lijeganju na desni bok nakon sabahskog sunneta ?
Priredio: Amir Durmić Kada je riječ o dva rekata sabahskog sunneta, uz njih se neposredno veže jedan čin koji je Poslanik, s.a.v.s., lično vrlo često prakticirao, a radi se o lijeganju na desni bok nakon obavljenog sabahskog sunneta, a prije ikameta i klanjanja sabahskog farza. Na ovu Poslanikovu, sviše
Priredio: Amir Durmić
Kada je riječ o dva rekata sabahskog sunneta, uz njih se neposredno veže jedan čin koji je Poslanik, s.a.v.s., lično vrlo često prakticirao, a radi se o lijeganju na desni bok nakon obavljenog sabahskog sunneta, a prije ikameta i klanjanja sabahskog farza. Na ovu Poslanikovu, s.a.v.s., praksu, ukazuje sljedeći hadis: Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: ”Kada bi mujezin zašutio nakon proučenog prvog sabahskog ezana, Allahov Poslanik, s.a.v.s., bi ustao, i pošto bi se pojavila zora, prije sabahskog farza, (u svojoj sobi) bi klanjao dva kratka rekata (sabahskog sunneta), a zatim bi legao na svoj desni bok (i ostao tako ležati u svojoj sobi) sve dok ne bi došao mujezin da uči ikamet.” (Buhari, Sahih, br. 590.)
Da li je ova praksa, tj. lijeganje na desni bok nakon klanjanog sabahskog sunneta, propisana i njegovom, s.a.v.s., ummetu, po tom pitanju islamski učenjaci imaju mnogo mišljenja, a ovdje spominjemo četiri:
1. Mustehab općenito, tj. radi se lijepom i preporučenom činu bez obzira imao čovjek za njim potrebu ili ne. Ovo je stav nekih ashaba kao što su Ebu Musa el-Eš’ari, Rafi’a b. Hadidž, Enes b. Malik i Ebu Hurejre, radijallahu anhum, kao i stav pravnika šafijskog mezheba.
2. Vadžib, tj. stroga obaveza. Ovo je mišljenje glavnog predstavnika zahirija, odnosno sljedbenika bukvalističkog mezheba, Ebu Muhammeda ibn Hazma, koji ne samo da je smatrao da je lijeganje na desni bok nakon sabahskog sunneta obavezno, već je obavljanje tog čina smatrao uvjetom za ispravnost sabahskog farza! U vezi s ovim njegovim iznimno ekstremnim mišljenjem, Ibn Tejmijje je kazao: ”Ovo u ummetu niko nije kazao do njega…” (Ovu izreku od Ibn Tejmijje prenosi njegov učenik Ibn Kajjim u djelu Zadul-me’ad, 1/319)
Ovo svoje mišljenje Ibn Hazm zasnovao je ne samo na hadisu koji smo ovdje spomenuli već i na hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a u kojem on navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kada neko od vas klanja dva rekata (sunneta) prije sabah-namaza, neka legne na svoj desni bok.” (Ebu Davud, Sunen, br. 1261, Tirmizi, Sunen, br. 420, i drugi)
Dakle, shodno mišljenju Ibn Hazma, koji je bio ortodoksni bukvalista, u ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., je lijeganje na desni bok nakon obavljenog sabahskog sunneta izrekao u formi naredbe rekavši: ”…neka legne na svoj desni bok”.
Međutim, ovo mišljenje je apsolutno neprihvatljivo, prije svega iz razloga što spomenuti hadis, shodno ocjenama mnogih učenjaka, nije vjerodostojan, a Ibn Tejmijje za njega tvrdi da je batil – ništavan. S druge strane, kada bismo ga i prihvatili kao vjerodostojan, naredba u njemu nije eksplicitna i kategorična, već bi ona bila shvaćena u značenju preporuke i ukazivanja na lijepo i pohvalno djelo, a na to ukazuje predaja koju prenosi Aiša, radijallahu anha, u kojoj je ona kazala: ”Vjerovjesnik bi klanjao dva rekata (sabahskog sunneta), pa ako bih ja bila budna, on bi razgovarao sa mnom, a ako ja ne bih bila budna, on bi legao (na svoj desni bok).” (Buhari, Sahih, br. 1092, Muslim, Sahih, br. 1227)
Dakle, ukoliko bi Aiša, radijallahu anha, bila budna, Poslanik, s.a.v.s., nakon obavljenog sabahskog sunneta ne bi prakticirao lijeganje na desni bok, što je indicija koja spomenutu naredbu u hadisu sa stepena stroge naredbe ”spušta” na stepen lijepog i pohvalnog čina.
3. Mekruh, tj. pokuđen i neprimjeren čin, ali ne i strogo zabranjen. Ovo mišljenje prenosi se od skupine učenjaka iz prvih generacija muslimana, kao što su Abdullah b. Mes’ud, r.a., Ibn el-Musejjib, En-Nehai i drugi. Kao argument kojim dokazuju svoj stav, navode činjenicu da Poslanik, s.a.v.s., nikada nije viđen da to čini u džamiji, jer da je kojim slučajem to običavao raditi u njoj, to bi od njega bili preneseno u mnogobrojnim predajama, što nije slučaj.
4. Mustehab, ali samo onome ko je klanjao noćni namaz i tako dočeko zoru, pa je lijepo da malo prilegne na desnu stranu kako bi se odmorio. Ovo mišljenje odabrao je Ibn el-‘Arebi kao i šejhul-islam Ibn Tejmijje.
Odabrano mišljenje: Lijeganje na desni bok nakon klanjanog sabahskog farza je mustehab, tj. lijep i preporučen čin uz ispunjenje dva uvjeta:
Prvi: da to bude u kući, a ne u džamiji jer se od Poslanika, s.a.v.s., ne prenosi da je to prakticirao u džamiji već samo u svojoj kući.
Drugi: da osoba koja prakticira ovaj propis bude u stanju da nakon ove vrste odmora ustane i ode do džamije i u njoj klanja sabah-namaz u džematu, tj. da ne postoji bojazan da će čvrsto zaspati i tako prespavati ili džemat ili namaz u potpunosti, a Allah najbolje zna.
Naklanjavanje sabahskog sunneta
Ukoliko musliman zbog nekog opravdanog razloga izostavi sabahski sunnet i ne klanja ga u njegovom pravom vremenu, dakle prije sabahskog farza, isti je legitimno naklanjati nakon što nestane razlog zbog kojeg je taj sunnet izostavljen. Na to ukazuju sljedeći dokazi:
1. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže: ”(Jedne prilike) bili smo (na putu) s Vjerovjesnikom s.a.v.s., te smo pred sami kraj noći legli i zaspali. Niko se od nas nije probudio sve dok sunce nije izašlo. Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ‘Neka svako od vas uzme svoju devu za glavu (tj. za njen povodac na glavi i neka se udalji odavde), jer, uistinu smo na ovom mjestu zatekli šejtana.”’ Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže dalje: ”Učinili smo onako kako nam je Poslanik s.a.v.s. zapovjedio, a potom je on, s.a.v.s., zatražio vodu, nakon čega se abdestio. Zatim je klanjao dva rekata (sabahskog sunneta), a potom je proučen ikamet i onda je klanjao sabah-namaz.” (Muslim, Sahih, br. 1098, i drugi)
2. Kajs b. Amr, radijallahu anhu, pripovijeda: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., vidio je jednog čovjeka kako nakon sabahskog farza klanja dva rekata namaza, pa mu reče: ”Sabahski farz ima (samo) dva rekata!”, a ovaj čovjek mu odgovori: ”Ali ja nisam klanjao ona dva rekata (tj. sunneta) koji se klanjaju prije farza, pa sam ih zato klanjao sada.” Na ove njegove riječi Poslanik, s.a.v.s., nije ništa rekao.” (Ebu Davud, br. 1267, Tirmizi, br. 422, i drugi)
Dakle, Poslanik, s.a.v.s., je ovom čovjeku naklanjavanje sabahskog sunneta, i to odmah nakon farza, odobrio šutnjom.
3. Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ”Onaj ko nije klanjao dva rekata sabahskog sunneta, neka ih (na)klanja nakon što izađe sunce.” (Tirmizi, Sunen, br. 423, Ibn Huzejme, Sahih, br. 1117, i drugi)
Iz ovih ali i mnogih drugih predaja možemo zaključiti da je legitimno naklanjati opravdano izostavljen sabahski sunnet, pa čak i odmah nakon klanjanog sabahskog farza, na što upućuje druga predaja koju smo naveli. Što se tiče treće predaje iz koje se može shvatiti da se propušteni sunnet naklanjava tek nakon izlaska sunca, ona u suštini samo ukazuje na dozvolu da se sabahski sunnet naklanja i nakon izlaska sunca, ali ne negira legitimnost njegovog naklanjavanja i odmah nakon sabahskog farza, dakle i prije izlaska sunca, na što jasno ukazuje druga citirana predaja iz koje se vidi da je Poslanik, s.a.v.s., šutnjom odobrio upravo takav postupak.
Ostali članci iz serijala:
DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (1. dio) – Važnost i koristi dobrovoljnih namaza
DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (2. dio) – Pritvrđeni i nepritvrđeni sunneti
DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (3. dio) – Propis o lijeganju na desni bok nakon sabahskog sunneta
Nastaviće se inšallah…
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Koje su vrijednosti i propisi posta šest dana mjeseca Ševvala?
Piše: Šejh dr. Selman el-Awde Preveo: Smail L. Handžić Od Ebu Ejjuba el-Ensarija, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala, to će mu biti kao da je postio čitavo vrijeme.“ Ševval je odabviše
Piše: Šejh dr. Selman el-Awde
Preveo: Smail L. Handžić
Od Ebu Ejjuba el-Ensarija, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala, to će mu biti kao da je postio čitavo vrijeme.“ Ševval je odabran upravo radi toga što se u njemu javlja velika potreba za hranom, jer je on mjesec koji dolazi nakon mjeseca posta.U tom slučaju post postaje naporniji, a samim tim i nagrada za njega postaje mnogo veća. U hadisu koji se prenosi od Sewbana, a on od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, se prenosi da je rekao: „Ko bude postio ramazan – jedan mjesec je kao deset mjeseci – i postio šest dana nakon Bajrama, to biva kao da je postio čitavu godinu!“ Dakle, misli se na ramazan i šest dana nakon njega. Imam En-Nevevi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Učenjaci su kazali da to vrijedi kao post čitavo vrijeme upravo radi toga što jedno učinjeno dobro djelo vrijedi kao deset dobrih djela. Odatle je vrijednost mjeseca ramazana kao deset mjeseci, a šest dana kao dva mjeseca.“ Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, je rekao: „Meðu hadisima koji govore na ovu temu ne postoji vjerodostojniji hadis od ovoga.“
Vrijednosti posta u ševvalu
Za post šest dana mjeseca ševvala se vežu mnoge vrijednosti. Prije svega postom ovih šest dana se upotpunjava vrijednost posta čitavog vremena. Zatim, mjesec ševval i ša’ban su kao namaski sunneti koji dolaze prije i poslije obaveznog namaza, a oni upotpunjavaju eventualne nedostatke i mahane koje su se desile pri izvršavanju samog farza, te je odatle velika potreba za činjenjem djela koja će ga upotpuniti! Osim toga, sama navika i ustrajnost u postu nakon posta mjeseca ramazana je veoma lijep znak da je primljen post ramazana. To je zbog toga što Uzvišeni Allah kada primi odreðeno djelo nekog roba uputi ga na činjenje tog djela i kasnije. Otuda su neki kazali da je nagrada za učinjeno dobro djelo, ustvari, sâmo dobro djelo koje će se učiniti nakon njega. Zato onaj koji svoje dobro djelo poprati činjenjem drugih dobrih djela, ima jasan znak da mu je to djelo primljeno! I obrnuto, ako se desi da nakon učinjenog dobrog djela uslijedi činjenje lošeg djela, to je znak da dobro djelo nije primljeno! Već prije se spominjalo da je post mjeseca ramazana razlog za opraštanje svih grijeha koji su učinjeni. S obzirom da postači bivaju nagraðivani za svoj trud na dan Bajrama, a to je Dan nagrada, u tom slučaju post šest dana ševvala biva kao zahvala na ukazanu blagodat. Zaista nema veće blagodati od oprosta svih grijeha! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je imao običaj toliko dugo klanjati da su mu njegova stopala oticala. Kada bi ga neko upitao: ”Zbog čega to činiš kada ti je Allah oprostio sve tvoje prijašnje i buduće grijehe?”, on bi odgovorio: „Zar da ne budem zahvalni rob!?“ Uzvišeni Allah je naredio Svojim robovima da Mu zahvaljuju na ukazanim blagodatima posta mjeseca ramazana, samim tim što će Ga spominjati, ali i drugim vidovima iskazivanja zahvalnosti. Uzvišeni je rekao: …da odreðeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete. (El-Bekare, 185.) Nema sumnje da je jedan vid iskazivanja zahvalnosti roba njegovom Gospodaru na ukazanim blagodatima, odnosno nadahnuću i Njegovoj pomoći da se isposti čitav mjesec ramazan, kao i da mu se oproste svi njegovi grijesi, upravo post iz zahvalnosti. Neki naši ispravni prethodnici (selefi) su običavali da, ako bi bili nadahnuti da klanjaju u nekoj noći, sutradan osvanu kao postači upravo iz zahvalnosti na tom nadahnuću. Prenosi se da je Wuhejb ibn el-Werd često pitao o nagradama za neka dobra djela, poput tavafa ili nečega drugog, pa je neko rekao: „Nemojte se raspitivati o nagradama za učinjeno djelo, nego se raspitujte kako će se zahvaliti onaj koji bude nadahnut dobrom djelu, kako bi bili pomognuti i ponovo nadahnuti!“ Svaka Allahova blagodat koju ukaže Svome robu, bez obzira bila ona u pogledu njegove vjere ili ovosvjetskog života, iziskuje zahvalnost. Zatim, nadahnuće za činjenje te zahvalnosti je opet druga blagodat koja ponovo iziskuje drugu zahvalnost. Druga zahvalnost je, ustvari, opet blagodat koja iziskuje ponovo zahvalnost, što ide u nedogled. Otuda možemo kazati da robovi nisu u stanju nazahvaljivati se na blagodatima koje ih obasipaju, te da je prava zahvalnost, zapravo, potpuno priznanje za nesposobnost zahvaljivanja!
Propis posta šest dana ševvala
Post šest dana mjeseca ševvala je djelo koje je mustehab. Takvo mišljenje dijele imami Šafija, Ahmed i Ishak, a prenosi se i od Ibn Abbasa i Ka’ba el-Ahbara. Osim njih, to je stav Tawusa, Eš-Ša’bija, Mejmuna ibn Mehrana i Ibn el-Mubareka. Taj svoj stav potkrjepljuju sa gore navedenim hadisima koji govore o vrijednostima posta ovih šest dana, a koje bilježe Muslim i drugi. Neki su ovo pokudili! Meðu njima su imami Malik i Ebu Hanife koji svoj stav pravdaju bojaznošću da običan svijet, dakle, koji ne posjeduje znanje o njima, ne bi te dane prihvatio kao obavezu, i time što oni predstavljaju poistovjećenje sa sljedbenicima Knjige koji su dodali na obavezni mjesec posta! Meðutim, to nije nikakav dokaz jer sunnet je potvrdio post šest dana mjeseca ševvala, kao što stoji kod Muslima i u drugim hadiskim zbirkama. Ako bismo ostavili sunnet iz bojazni da on ne bude dodatak postu koji je farz, u tom slučaju bismo zapostavili sve ostale mendube, kao što je post Dana Ašure, bijelih dana i slično. Navodi se da je i sam imam Malik postio te dane kao sopstveni vird, te da kasniji zagovarači hanefijskog pravca u postu tih dana nisu vidjeli nikakvu smetnju. Ibn Abdul-Berr, Allah mu se smilovao, je rekao: „Do Malika nije došao hadis koji se prenosi od Ebu Ejjuba, iako je on bio medinski hadis. Nemoguće je bilo da on obuhvati sve znanje! To što je Malik smatrao pokuðenim, to je i objasnio i obznanio da je zbog bojazni da se ne doda na post mjeseca ramazana od strane običnih ljudi. Inače, on je bio mnogo brižljiv i oprezan kada je u pitanju vjera. Što se tiče posta šest dana zbog njihove vrijednosti i objašnjenja koje se navodi od Sewbana, mislim da Malik to ne bi, uz Allahovu volju, nimalo prezirao, jer je post zaštita, a njegova vrijednost je dobro poznata! Postač ostavlja svoju hranu i piće samo Allaha radi, i to je djelo koje je dobročinstvo i koje je lijepo! Uzvišeni je rekao: …i dobra djela činite da biste postigli ono što želite! (El-Hadždž, 77.) Malik je sve ovo dobro znao.“
Kako se ovi dani trebaju postiti?
Neki islamski učenjaci kažu da treba odmah ove dane postiti, dakle odmah sa početkom nastupanja samog mjeseca. To je mišljenje imama Šafije i Ibn el-Mubareka. Drugi uopće ne prave razliku izmeðu spajanja ovog posta sa ramazanskim i bilo kojih dana iz mjeseca ševvala, te kažu da je to isto. Ovo je mišljenje imama Ahmeda i Weki’a. Treće mišljenje je da se ne treba odmah postiti kada nastupi Bajram, jer su to dani kada je dozvoljeno jesti i piti i veseliti se. Lijepo je da se posti tri dana prije bijelih dana, te sami bijeli dani, ili nakon njih. To je stav Ma’mera i Abdur-Rezaka. Dakle, ipak se postaču ostavlja mogućnost da odabere bilo koje od ovih mišljenja i ne može mu se zamjeriti zbog njegovog odabira.
Post šest dana osobe koja je dužna napostiti propuštene dane ramazana
U Muslimovom ”Sahihu” se nalazi hadis od Ebu Ejjuba el-Ensarije, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala, to će mu biti kao da je postio čitavo vrijeme.“ Iz ovog hadisa se jasno da primijetiti da se za post šest dana ševvala neće postići obećana vrijednost ako je osoba dužna izvršiti svoju obavezu napaštanja propuštenih ramazanskih dana. Zbog toga nije ispravno kazati da će osoba zaslužiti opisanu nagradu ako prije toga nije upotpunila ramazanski post. Onaj koji je dužan da naposti te dane, za takvoga se još ne može kazati da je ispostio ramazan. Zatim, valja kazati da će vrijednost od posta šest dana mjeseca ševvala postići ona osoba koja je sa šerijatskim razlogom iftarila u danima ramazana. Neki rekoše da je post šest dana ševvala usko ograničen vremenom, za razliku od napaštanja ramazanskih dana koji nisu ograničeni samo u mjesecu ševvalu. Uzvišeni Allah je rekao: …isti broj drugih dana (El-Bekareh, 184.), a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala…“ On je znao da će mnogi ljudi biti obuzeti napaštanjem propuštenih ramazanskih dana, i zbog toga se nije jasno uvjetovalo u hadisu da se prvo trebaju napostiti propušteni dani. Na osnovu ovog mišljenja, onaj koji bude uposlen napaštanjem ramazanskih dana u kojima je iftario zbog valjanog šerijatskog razloga, i koji ima mogućnost i neophodnu širinu da nakon toga isposti i šest dana ševvala, takav će zatražiti Allahovu pomoć i prvo se usredsrediti na obavezu od svoga Gospodara, odnosno, obavit će napaštanje, a nakon toga će postiti šest dana ševvala. Tako će skinuti svoju obavezu i postići nagradu! Meðutim, ona osoba koja bude toliko uposlena sa napaštanjem ramazanskih dana u kojima je iftarila zbog validnog razloga, i kojoj ševval ne bude dovoljan da u njemu naposti svoju obavezu i nakon nje šest ševvalskih dana, ta osoba spada u onu kategoriju koja je sa razlogom onemogućena, pa će prvo postiti šest dana ševvala zbog stjecanja nagrade, a nakon toga će nadoknaditi svoj propušteni ramazanski post. To je zbog toga što ova osoba nije bezrazložno propuštala svoj ramazanski post, a sa druge strane imamo veliki broj argumenata koji govore da će svaka osoba koja je sa validnim razlogom onemogućena da stekne odreðenu nagradu, biti počašćena tom nagradom. Ovako se navodi u Buharijevom i Muslimovom ”Sahihu”, u hadisu koji se prenosi od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, vraćajući se iz Bitke na Tebuku, kada se približio Medini, rekao: „Zaista u Medini ima ljudi koji su sa vama bili tokom čitavog vašeg puta, i u svakoj dolini gdje ste i vi bili!“ Rekoše: „Allahov Poslaniče, ali oni su u Medini!?“ Reče: „Da, oni su u Medini, ali ih je onemogućio opravdan razlog!“
Post šest dana mimo mjeseca ševvala
Post šest dana se striktno veže za mjesec ševval, i to zbog dva razloga. Prvi je što se sa njima želi učiniti dobro prema osobi koja je šerijatski obveznik, jer je ta osoba već navikla na post pa će joj tih šest dana ševvala biti lahko postiti. Samim tim što se u hadisu spomenuo mjesec ševval, primjećujemo da je post u danima mimo njega vrjedniji. Ovo je veoma čudno i nepoznato mišljenje koje je naveo El-Karafi, učenjak malikijskog mezheba. Drugi razlog je to što se sa njima želi postići požurivanje ka činjenju dobrog djela i iskoristiti fenomenalna prilika prije nego li ona iščezne. Uzvišeni kaže: …i takmičite se u činjenju dobra! (El-Bekare, 148.) I kaže: …i požurite da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje! (Ali Imran, 133.) To je objašnjenje jedne skupine učenjaka iz šafijske pravne škole i drugih. Oni kažu: „Ova vrijednost se ne postiže sa postom nekih drugih dana mimo ševvala, jer se tim propustila prilika požurivanja sa dobrim djelima koja su draga Allahu!“ Dalje, oni kažu da se hadis potpuno slaže sa ovim mišljenjem, te da je ono najpreče da se prihvati! Uopće nema nikakve sumnje da je nemoguće obezvrijediti posebnost ševvala! Na koncu, kakva je onda korist od njegovog spominjanja u samom hadiskom tekstu?! Drugi su kazali da je neminovno da će se desiti odreðeni propusti vezani za ramazanski post, poput narušavanja njegovih prava i vadžiba, te je to razlog potrebe za postom šest dana mjeseca ševvala koji će nadoknaditi i ispraviti eventualne propuste koji se mogu dogoditi. Otuda se ovi dani shvataju kao sunneti koji odmah slijede nakon farza, a koji će upotpuniti njegove nedostatke. Na osnovu ovog mišljenja se jasno uočava korist od spominjanja mjeseca ševvala, a Allah najbolje zna!
Neka važna upozorenja
Neki ljudi prihvataju odreðeno vrijeme koje nije definisano šerijatskim slovom kao svoj praznik. Primjer tome je običaj neukih ljudi da osmi dan ševvala proslavljaju nazivajući ga danom dobročinitelja. To je očita zabludjela novotarija koja je pokuðena i koja je nepoznata našim ispravnim prethodnicima, jer to oni nisu činili. Muslimani imaju samo svoja dva praznika! Zatim, neki ljudi gaje mišljenje da je osoba koja jednom isposti šest dana ševvala dužna to svake godine činiti. Naravno, ovo je neispravno i svaka osoba ima potpuno pravo na svoj odabir. U jednoj predaji se kaže: „Dobrovoljni postač je svoj vlastiti starješina, ako želi postit će, a ako želi prekinut će post!“ Mnogi hadisi koji su vezani za mjesec ševval, uprkos svojoj poznatosti, su nevjerodostojni. Meðu njima je i hadis: „Ko bude postio ramazan, ševval, srijedu i četvrtak, ući će u Džennet!“ (Prenosi ga Ahmed, a u lancu je neimenovani prenosilac.) Zatim, tu je i hadis: „Ko bude postio ramazan, i nakon njega nastavi sa šest dana ševvala, postat će bezgrješan kao na dan kada ga je njegova majka rodila.“ (Prenosi ga Et-Taberani u ”El-Evsatu”, a u lancu prenosilaca se nalazi Mesleme ibn Ali el-Hušenijj koji je daif.)
Allahu moj, primi od nas naš post i naše namaze, Ti si zaista Onaj Koji sve dobro čuje i sve zna! Allahu moj, oprosti nam naše grijehe, jer Ti si Onaj Koji mnogo prašta i Koji je milostiv!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Međusobna konfrotacija i suprostavljanje između dobra i zla ?
Preveo: Sead ef. Jasavić U djelu “Medžmu’atul-Fetava“, knjiga: Usulu-Fikh, el-Temezhub vel-Ittiba’, 20/48-55., šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., pod naslovom: “Sažetak o tome kada u međusobnu konfrotaciju dođu dobro i zlo, ili oba zajedno tj. kada nastaju zajedno, i ne može se nikako između njih razdviše
Preveo: Sead ef. Jasavić
U djelu “Medžmu’atul-Fetava“, knjiga: Usulu-Fikh, el-Temezhub vel-Ittiba’, 20/48-55., šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., pod naslovom:
“Sažetak o tome kada u međusobnu konfrotaciju dođu dobro i zlo, ili oba zajedno tj. kada nastaju zajedno, i ne može se nikako između njih razdvojiti, već će se ili učiniti u kompletu ili ostaviti u kompletu“, kaže:
„O ovome sam već nešto slično pisao u djelu “Ka’idetul-Imareh vel-Hilafeh/Pravilo upravljanja i vladanja“, o tome da je glavna zadaća i cilj islamskog šeri’ata potpuno ostvarenje dobra, koristi i interesa, ili njihovo upotpunjenje, te potpuno anuliranje zla i šteta, ili pak njihovo umanjenje, kao i to da šeri’at daje prednost ostvarenju većeg od dva dobra, i nestanku većeg od dva zla, kao i to da se uvjek nastoji ostvarivati veći interes ispuštanjem manjeg interesa, i da će se uvjek otklanjati veća šteta činjenjem manje štete, pa kažemo:
Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., su nam propisali vadžibe i mustehabbe, mada je vadžib sam po sebi mustehabb i nešto jače, a također su nam zabranjenim učinili harame i mekruhe.
Din/vjera, je pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, i to je din i takvaluk; to je dobročinstvo i dobro djelo, i to je šeri’at i put – i ako između spomenutih termina ima izvjesnih razlika. Pohvalio je izvjesna djela tj. dobra djela, obećavši nagradu za njih, a isto tako je i pokudio određena djela tj. loša djela, i zaprijetio kaznom onima koji ih čine.
Allah dž.š., je sve navedeno povezao sa snagom/kudret, mogućnošću/istita’ah, širinom djelovanja/vus’ah, energijom/takat, pa kaže:
„Zato se Allaha bojte koliko možete!“ (el-Tegabun: 16.)
„Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih; u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu je zlo koje radi!“ (el-Bekarah: 286.)
„Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici – prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah, doista, nikoga ne zadužuje više nego što mu je dao!“ (el-Talak: 7.)
Dva zadnja ajeta, i ako su općenitog značenja, prvi ajet bi se odnosio na kontrolu i svođenje računa svojim dušama, što bi spadalo u nutarnja djela srca, dok se drugi ajet odnosi na obavezu udjeljivanja imetka. Allah dž.š., dalje kaže:
„Zato se ti bori na Allahovom putu, a za druge nisi obavezan; podstiči i vjernike!“ (el-Nisa’: 84.)
„Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate!“ (el-Bekarah: 185.)
„Allah želi da vam olakša!” (el-Nisa’: 28.)
„Allah ne želi da vas u nezgodnu situaciju dovodi – haredž!“ (el-Ma’ideh: 6.)
„U vjeri vam ništa teško nije propisao!” (Hadždž: 78.)
„O vjernici, brinite se o sebi!” (el-Ma’ida: 105.)
„A oko je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao!“ (el-Bekarah: 280.)
„Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj ko je u mogućnosti!“ (Alu ‘Imran: 97.)
„Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni!“ (el-Tevba: 91.)
Po pitanju posta, ihrama, tahareta, namaza, džihada… postoji niz tekstova slične sadržine.
Kada su zabrane u pitanju, Allah dž.š., kaže:
„On vam je potanko objasnio šta vam je zabranio – osim kada ste u nevolji!” (el-En’am: 119.)
„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije!“ (el-Bekarah: 173.)
„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da utoli glad, pa, Gospodar tvoj će, zaista, oprostiti i samilostan biti!“ (el-Nahl: 115.)
„Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!“ (el-Bekarah: 286.)
„Nije grijeh ako pogriješite! Grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je.“ (el-Ahzab: 5.)
„Da je Allah htio, mogao vam je propisati ono što vam je teško!“ (el-Bekarah: 220.)
„Pitaju te o svetom mjesecu o ratovanju u njemu. Reci: “Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha, i odvraćanje od Njegova puta, i časnih mjesta, i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih – još veći grijeh kod Allaha, a zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)
Kada su međusobno-suprostavljeni propisi u pitanju, Allah dž.š., kaže:
„Pitaju te o vinu i kocki. Reci: “Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta veća od koristi.” (el-Bekarah: 219.)
„Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate!“ (el-Bekarah: 216.)
„Nije vam grijeh da namaz na putovanju skratite, i kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti. Nevjernici su vam, doista, otvoreni neprijatelji!“ (el-Nisa’: 101.)
„Zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)
„Ako se budete nečega bojali, onda hodajući ili jašući; a kada budete sigurni, spominjite Allaha onako kako vas je On naučio onome što niste znali!“ (el-Bekarah: 239.)
„Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. Ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju!“ (el-Nisa’: 102.)
„Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim – Meni će se svi vratiti. & A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji Mi se iskreno obraća; Meni ćete se vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti!“ (Lukman: 14,15.)
Kažemo: Ako je tačno to da dobra djela sadrže koristi u sebi, pa makar se radilo i o vadžibima, onda u njihovom ostavljanju leži šteta; u lošim djelima je šteta, mada u nekom pokuđenom postupku ima i dobra. Konfrotacija i suprostavljanje se može javiti između dva dobra između kojih se ne može sastaviti, tako da će se učiniti dobro koje je vrijednije, a ispustiti ono koje je manje vrijedno, a može se javiti i između dva zla – između kojih se ne može razdvojiti, tako da će se otkloniti zlo koje je veće tako što će se počiniti ono koje je manje, dok će se nekada konfrotacija i suprostavljanje javiti između dobra i zla između kojih se neće moći razdvojiti, jer činjenje izvjesnog dobrog djela iziskuje i činjenje lošeg, ili nečinjenje nekog lošeg djela povlači za sobom i nečinjenje dobrog djela – tako da će se, u tom slučaju, dati prednost onome što je korisnije – ili dobru uz činjenje zla, ili ostavljanju zla uz ispuštanje dobra, tako da će se dati prednost ostvarenju koristi dobra ili anulaciji štete zla!
Prva vrsta je poput vadžiba i mustehabba, farzi ‘ajna i farzi kifajeta poput: davanja prednosti vraćanju duga koji se potražuje nad dobrovoljnom sadakom.
Druga vrsta je poput davanja prednosti finansiranju porodice i familije nad finansiranjem džihada koji nije farzi ‘ajn, ili davanje prednosti finansiranju roditelja nad finansiranjem džihada koji nije farzi ‘ajn, kao što je rečeno u hadisu: “Koje djelo je najvrijednije? Reče: Namaz u njegovom vremenu. A potom koje? Reče: Dobročinstvo prema roditeljima. A potom koje: Borba na Allahovom dž.š., putu.” (Muttefekun ‘alejh)
Ili, davanje prednosti džihadu nad hadždžom kako se to bilježi u Kur’anu i Sunnetu – nekome je obavezan a nekome pohvaljen; ili, davanje prednosti učenju Kur’ana nad zikrom ako su na istom stepenu djelovanja u nečijem srcu i na nečijem jeziku, ili davanje prednosti namazu nad učenjem Kur’ana i zikrom ako jednako djeluje na djelo srca dok će se u suprotnom dati prednost zikru kojeg prati razmišljanje i strah nad kira’etom i učenjem Kur’ana koji ne prelazi ključnu kost nekog čovjeka; ovo je široka oblast.
Treća vrsta: je davanje prednosti, od strane žene muhadžirke, putovanju bez mahrema nego li ostati u nevjerničkoj sredini (darul-harb), kao što je to uradila Ummu Kulsum u vezi koje je Allah dž.š., objavio ajet imtihana/ispita: “O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo, pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kada im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama – a Allah sve zna i mudar je.” (el-Mumtehina, 10.)
Ili, davanje prednosti smaknuću osobe nad nevjerstvom, kao što Allah dž.š., kaže: “Fitna je gora od ubijanja.” (el-Bekara, 191;217.)[1] tj. od ubistva osoba koji predstavljaju iskušenje po vjeru vjernika, zbog toga što je šteta koju proizvodi nevjerstvo veće od štete ubistva čovjeka.
Ili, davanje prednosti kidanju šake lopova i bičevanju bludnika i alkoholičara nad štetom koja nastaje iz samog čina krađe, zinaluka ili alkoholiziranja, a isti je slučaj i s ostalim kaznama koje su nam naređene da ih sprovodimo. One su nam naređene za sprovoditi i ako u samoj osnovi nisu lijepe, i one nose u sebi štetu samo što se tom štetom otklanja šteta koja je mnogo veća od nje a to je kriminal koji je veliko zlo, i to se zlo ne može otkloniti izuzev uz činjenje manjega zla.
Isti je slučaj i sa pitanjima džihada – rata i borbi. I ako je ubojstvo žena i djece i ostalih zabranjeno i haram – kad god se ukaže potreba za tim ono će se sprovesti i ubojstvo će i njih obuhvatiti poput korišćenja katapulta ili napada noću – što je sve dozvoljeno shodno sunnetu Poslanika s.a.w.s., kada je opsjedao grad Ta’if i kada ih je gađao katapultima, ili kada je u pitanju napad stanovnika nekog mjesta koji su idolopoklonici; sve je ovo otklanjanje štete fitneta i nevjerstva pa makar moralo doći do ubojstva onih koji se inače ne smiju ubijati!
Istog je statusa i mes’ela “teterrusa” – živog štita kojeg nevjernici stavljaju ispred sebe u ratu a sastavljenog od muslimana, koju spominju islamski pravnici u svojim djelima; džihad je odagnavanje štete nevjerstva i u džihadu znaju nastajati štete koje su manje od štete nevjerstva, tako da su islamski pravnici složni na toma da ako se ne može odagnati šteta od muslimana osim na način da se neki dio njih pobije tj. oni koji su stavljeni kao živi štit – takav postupak je dozvoljen, a ako se očekujuća šteta neće umanjiti tim činom, samo što ako će čišćenje živog štita biti podrška borbama i džihadu onda islamski pravnici imaju dva stava po tom pitanju. Oni koji dozvoljavaju to kažu: Ubiće se zbog šireg interesa džihada tako da će se ubijeni muslimanski borci smatrati šehidima; istog je slučaja i sprovedba kazni nad kriminalcima i borba protivu drumskih razbojnika ili ustanika itd.. U ovo će spadati i dozvola ženidbe robinje ako postoji bojazan od zapadanja u zinaluk – i ovo je široka oblast.
Četvrta vrsta je poput jela mrcine u nuždi; jelo je obavezno dobro djelo i ne može se sprovesti izuzev uz činjenje ovog lošeg djela, a interes jela je veći i jači (od štete mrcine). Suprotno ovome je loš lijek – njegova šteta je veća od njegove koristi u liječenju, a pogotovo ako postoji drugi lijek koji ga može zamijeniti. Dobročinstvo je ne oslanjati se na takve lijekove, a istog je statusa i pijenje alkohola ‘radi lijeka’.
Nakon svega navedenog da se razumjeti to da će se loše djelo u dvije situacije sprovoditi u praksu radi otklanjanja onoga što je mnogo gore od tog lošeg djela izuzev ako se to veće zlo ne može otkloniti na neki drugi način, i postizaće se ono što je korisnije od njegovog ostavljanja ako se to ne može ostvariti na neki drugi način. Isti je slučaj i sa dobrim djelom; u dvjema situacijama se dobro djelo neće raditi i to onda ako će se činjenjem izvjesnog dobrog djela ispustiti dobro koje je mnogo veće od njega ili ako će neko dobro djelo izazvati loše djelo čija će šteta biti mnogo veća od koristi dotičnog dobrog djela. Ovo je sve što se tiče vjerskog vaganja prioriteta!
Što se tiče obaranja i ispuštanja vadžiba/obaveze – zbog štete koju može nanijeti nekome na dunjaluku, kao i dozvola harama – zbog koristi koju može donijeti nekome na dunjaluku poput ispuštanja obaveze posta zbog koristi putovanja, ili ispuštanje ihramskih zabrana ili ruknova namaza zbog neke bolesti – ovo je posebna oblast koja spada u domen širine vjere i uklanjanja neugodnosti s njenog puta u vezi čega ima razlika između samih šeri’ata/zakonodavstava, za razliku od prvog spleta pitanja u vezi kojeg nema razilaženja između šeri’ata/zakonodavstava, i ako će doći do razilaženja u parcijalnim pitanjima. Sve ovo zdravi razum prihvata i potvrđuje, kao što je rečeno:
Nije pametan ona osoba koja
zna šta je dobro a šta je zlo!
Pametna je ona osoba koja zna
šta je bolje od dva dobra,
i šta je gore od dva zla!
Ili:
Pametna je ona osoba koja, kada je dvije
bolesti spopadnu, liječi onu koja joj je teža!
Ovakav način postupanja je prisutan i u ostalim oblastima života; ljekar je u potrebi za lijekom koji će ojačati pacijenta i otkloniti mu bolest i štetu pa će vagati da li da prilikom dobijanja snage izostavi to radi slabljenja bolesti ili da ga sprovede pri slabljenju snage pacijenta jer je ostaviti pacijenta snažnim i manje bolesnim preče nego li otkloniti oboje.
Nestanak snage iziskuje slabljenje, pa se stoga u razumu ljudi ustalilo pravilo da je u sušnim periodima padanje kiše milost – iako će se nečim, od onoga što zbog nje raste, ljudi koristiti radi činjenja zuluma, ali suša je mnogo štetnija po ljude (nego li prethodno spomenuti zulum, op.prev.)!
Isto tako, ljudi daju prednost postojanju nasilne vlasti nad anarhijom i bezvlašćem, što su i riječi pametnih mudraca:
“Šesdeset godina nepravedne vlasti
su bolje od jedne noći bezvlašća!”
Vlastima će se zamjerati na neprijateljstvu i zlu kojeg čini, i na neispunjavanju tuđih prava – onda kada se to bude u stanju učiniti, ali, ono što želim reći ovdje je slijedeće:
Ako osoba koja je preuzela opštu vlast ili neki od njenih ogranaka poput: uprave/imaret, vlasti/vilajet, sudstva/kada’, i tome slično – ako ne bude mogao izvršavati sve svoje obaveze (vadžibe), i ne bude mogao izbjeći sva zabranjena djela (harame), što ima u namjeri činiti, dok drugi ljudi namjerno to čine, a u stanju su to ispraviti – takvoj osobi je dozvoljeno da na sebe preuzme određenu vlast/vilajet, a možda će mu takav postupak biti i obaveza, jer, ako je vlast/vilajet, jedna od obaveza čiji se plod mora ubirati, poput borbe protivu neprijatelja, dijeljenja ratnog plijena, izvršavanja kazni, osiguravanja i bezbjednosti puteva – njeno izvršavanje će tada biti obavezno (vadžib).
Ako će sve to iziskivati zapošljavanje nekih ljudi koji to ne zaslužuju, ili uzimanje imetka od ljudi koji nije dozvoljen, ili davanje imetka nekome ko ga ne zaslužuje – jer se to ne može izbjeći – sve navedeno će spadati u opšte šeri’atsko pravilo koje glasi: “sve ono bez čega ne može doći do ispunjenja vadžiba ili mustehabba – to je vadžib ili mustehabb!” Nešto će biti vadžib ili mustehabb onda ako će šteta koja proizilazi iz njega biti manja od koristi koja proizilazi iz tog vadžiba ili mustehabba.
Čak, i ako bi sama vlast i uprava/vilajet, bio neobavezan, a u sebi sadrži zulum i nasilje, jer osoba koja ga praktikuje sprovodi nasilje i zulum sve dok tu vlast ne preuzme osoba koja za cilj ima umanjenje postojećeg nasilja, ili otklanjanje njegovog većeg dijela tako što će činiti nasilje koje je blaže ili slabije – takvo postupanje će biti dobro djelo (hasene), uz takav nijjet, i njegovo činjenje loših djela – koje čini s namjerom otklanjanja onoga što je gore i opasnije – će se smatrati dobrim djelom!
Ovo je oblast koja će se razlikovati shodno ljudskim namjerama/nijjetima, i ciljevima/mekasid, npr.: osoba koja je zulumćar i koja je na vlasti, i traži od druge osobe određenu svotu imetka, primoravajući ga na to, i u međuvremenu se neki čovjek založi da potlačenoj osobi olakša nasilje, svojevoljno uzimajući od njega određeni imetak, davajući ga nasilniku, kako prvi ne bi više nasilje činio nad ovim – ako bude u stanju to učiniti biće dobročinitelj, a ako se založi da tlačitelju pomogne biće griješnik!
U većini slučajeva, u ovim pitanjima je posrijedi pokvaren nijjet i pokvaren postupak. Što se tiče nijjeta on će biti kvaran onda kada je u pitanju želja za vlašću i imetkom, a što se tiče djela ona će biti kvarna zbog činjenja harama i nečinjenja vadžiba – ali ne zbog njihove međusobne konfrotacije i suprostavljenosti, niti zbog činjenja onoga što je vrijednije i bolje.
Uprava/vilajet, i ako je sama po sebi dozvoljena/dža’iz, lijepa/mustehabb, ili obavezna/vadžib, za nekog čovjeka će biti obaveznija ili ljepša u odnosu na drugog čovjeka, pa će se u takvoj situaciji dati prednost većem od dva dobra, što će nekada biti obavezno, a nekada lijepo!
U ovu oblast će spadati i Jusufovo a.s., preuzimanje na sebe obaveze “upravljanja riznicama” zemlje vladara Egipta; čak je u pitanju i zahtjev kojeg je Jusuf a.s., uputio kralju Egipta da ga na takvo mjesto postavi – mada su i kralj i njegov narod bili nevjernici – kafiri!
Allah dž.š., kaže: “Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je on donio. Kada je on umro, rekli ste: Allah više neće poslije njega poslati poslanika! Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja!” (Gafir: 34.)
Allah dž.š., kaže: “O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? & Oni kojima se vi, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli – vi i preci vaši – Allah o njima nikakav dokaz nije objavio…” (Jusuf: 39-40.)
Poznato je i to da su staro-egipćani, pored svog kufra i nevjerstva, imali i ustaljen običaj i zakon poreza i ubiranja imetka, kao i njegovog dijeljenja i trošenja na kraljevu svitu, kraljevu porodicu, kraljevu vojsku, kao i na kraljeve podanike, i taj zakon prihoda i rashoda imetka nije bio uspostavljen po sunnetu poslanika a.s., i njihovoj pravdi. Jusuf a.s., nije bio u stanju činiti sve što je htio tj. sve ono za što je smatrao da je od Allahove dž.š., vjere, jer mu se narod ne bi odazvao u tome. Jusuf a.s., je sprovodio pravdu i dobročinstvo onoliko koliko je mogao i svojom vlašću je uspio počastiti vjernike iz njegove porodice, što ne bi bio u stanju uspijeti da nije bio tamo gdje je bio. Sve navedeno spada u sklop i značenje Allahovih dž.š., riječi: “Allaha se bojte onoliko koliko možete!” (el-Tegabun: 16.)
Kada se međusobno suprostave dva vadžiba, i nije moguće napraviti spoj između njih – pa čovjek tada ukaže prednost jačem od ta dva vadžiba, ovaj drugi se, u ovakvoj situaciji, neće smatrati vadžibom, i osoba koja ga ne izvrši zbog toga što je izvršavala vadžib koji je bio preči od ovoga, se, u suštini stvari, neće smatrati ostavljačem vadžiba! Isti je slučaj i onda kada se međusobno suprostave dva harama, kada nije moguće izbjeći haram koji je veći, a da se ne počini onaj koji je manji – činjenje manjeg harama, u ovakvom slučaju, se, u suštini stvari, neće smatrati činjenjem harama; i ako će se ono prvo nazivati ostavljanjem vadžiba, i ovo drugo činjenjem harama – takvo što neće škoditi!
U ovom slučaju, reći će se slijedeće: Ostavio je vadžib/obavezu, iz opravdanog razloga, ili: počinio je haram radi:
– koristi koja je bila veća od njegove štete, ili
– radi nužde, ili
– radi otklanjanja onoga što je haramnije od njega!
Osoba koja prespava namaz ili ga zaboravi klanjati – on će ga naklanjati u drugom vremenu. Poslanik s.a.w.s., je rekao: “Ko prespava namaz ili ga zaboravi – neka ga klanja onda kada ga se sjeti; to je njegovo vrijeme, i nema drugog otkupa za njega!” (Sunen Nesa’i, Darimi)
Oblast međusobne suprostavljenosti i konfrotacije propisa je veoma široko polje, pogotovo u vremenu i prostoru u kojem je došlo do iščezavanja poslaničkih tragova i poslaničkog hilafeta. Ovakva pitanja se često javljaju u ovakvim kriznim situacijama, i što je slabljenje vjere veće dolazi do većeg javljanja ovih pitanja!
Ovo također zna biti fitna i iskušenje po islamski ummet, jer kada se dobro pomiješa sa zlom dolazi se do zabune. Neki ljudi – vidjeći samo dobro – daju mu prednost, pa makar u sebi nosio i ogromne greške; dok neki ljudi – vidjeći samo zlo – daju prednost njegovom nečinjenju pa makar u sebi nosio ogromno dobro.
Oni koji su umjereni (mutevessitun) – oni koji uvjek gledaju i u dobro i u zlo, nekada im se, ili većini njih, ne može baš ukazati količina određene korist ili određene šteta, ili pak uvide u čemu je korist ili u čemu je šteta, ali ne mogu naći osobu koja bi ih pomogla u činjenju tog dobra ili ostavljanju tog zla – jer su se strasti pomiiješale sa mišljenjima, na što se i misli ovim hadisom:
“Allah dž.š., voli oštro oko onda kada se dođe do pojave sumnji/šubuhat, i voli razborit um onda kada se dođe do pojave pohota i strasti/šehevat!” (el-Hiljeh, 6/199., Ebu Nu’ajm)
Na ‘alimu-učenoj osobi je obaveza da dobro i duboko razmišlja o ovim pitanjima tako da će obaveza u nekim pitanjima biti opraštanje po pitanju naredbi ili zabrana a ne totalno ohalaljivanje ili obaranje poput toga da se tražeći pokornost traži i činjenje nekog grijeha čija je šteta mnogo veća od koristi te naredbe pa će se izostaviti takva naredba kako se ne bi činio izvjestan grijeh; ili, prijavljivanje nekog kriminalca vlastima koji su nepravedni i zulumćari koji će mu veliko nasilje i nepravdu učiniti prilikom kažnjavanja – što je enormno veća šteta u odnosu na onu koju je sam počinio; ili, ako u zabranjivanju nekih loših djela stoji i ostavljanje nekih dobrih djela koja su mnogo korisnija od ostavljanja tih loših djela – pa će se prešutjeti zabranjivanje toga iz bojazni da takvo postupanje ne poluči ostavljanjem onoga što je naredio Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., što je mnogo veće i vrijednije od ostavljanja samog lošeg djela!
‘Alim će nekada nešto naređivati, nekada će nešto zabranjivati, nekada nešto dozvoljavati, a nekada će prećutati određenu naredbu ili zabranu ili dozvoljenost nečega; nekada će narediti 100%-tno dobro, a nekada dobro koje prevaguje 50%, i nekada će 100%-tno zabranjivati zlo, a nekada zlo koje prevaguje 50%.
Kada se naiđe na sukob interesa i međusobnu konfrotaciju propisa (el-te’arud), daće se prednost onome što je preče i prioritetnije – kao što je to malo prije pojašnjeno – onoliko koliko se bude moglo!
Ako se osoba kojoj se nešto naređuje ili zabranjuje ne pridržava onoga što je moguće ili zbog neznanja/džehla, ili zbog nasilja/zulma, i nije se u stanju odmah otkloniti njegovo neznanje ili nasilje – možda je, u tom slučaju, bolje ustegnuti se od naređivanja mu ili zabranjivanja, kao što se zna reći da se na neka pitanja odgovara ćutnjom, kao što je Zakonodavac, na početku objave islamskog šeri’ata, prećutao određene obaveze ili naredbe, sve dok se islam nije uzdigao i jakim postao!
Isto tako će i učenjak (‘alim), odgoditi dostavu propisa, ili pojašnjenje istih (te’hirul-bejani vel-belag), zbog nekih opravdanih razloga i to do odgovarajućeg vremena, kao što je Allah dž.š., odgodio objavu određenih ajeta i pojašnjenje određenih propisa, sve do momenta dok se sam Poslanik a.s., nije našao u odgovarajućoj poziciji za potpunu predaju njima. Allah dž.š., kaže: “Mi nijedan narod nismo kaznili – sve dok im poslanika nismo poslali!“ (el-Isra’: 15)
Dokaz protivu ljudi počiva na dvjema stvarima:
1. Mogućnost poznavanja onoga što je Allah objavio.
2. Mogućnost rada i postupanja po tom znanju.
Što se tiče osobe onemogućene od znanja poput luđaka, ili osobe koja je onemogućena od rada po tom znanju – njima se neće naređivati, niti zabranjivati!
Ako se ne bude poznavao dio vjere, ili se ne bude bilo u stanju nešto od vjere izvršavati – na tako nešto će imati pravo osoba koja ne zna, ili osoba koja ne može sprovoditi u potpunosti vjeru, i ona je poput osobe koja nije bila u stanju saznati za cijelu vjeru, ili nije bila u stanju raditi po njoj, poput lude osobe na primjer. Ovakve situacije se obično događaju u periodu “feterata”.[2] Ako se u takvim periodima (mjesto/vrijeme), nađu učenjaci, ili emiri ili oboje, moraće raditi na bejanu i pojašnjavanju onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., dio po dio, onako kako je to radio sam Poslanik s.a.w.s., onda kada je bio poslan – malo po malo! Poznato je da Poslanik s.a.w.s., nije govorio ljudima izuzev ono što se moglo znati i po njemu odmah raditi, a šeri’at nije odjednom dostavljen ljudima (već parcijalno, op.prev.), kao što se kaže: “Ako želiš da te drugi slušaju – onda im naređuj onoliko koliko mogu podnijeti!”
Osoba koja Allahovu dž.š., vjeru reformiše, kao i ona koja nastoji Poslanikov s.a.w.s., sunnet oživjeti – neće govoriti ljudima izuzev ono što se može znati i po njemu postupati, isto kao što se osoba koja primi islam ne može istog trenutka cijelom šeri’atu podučiti, ili pak od nje tražiti da svaku naredbu odmah izvrši!?
Ista je situacija i sa pokajnikom od grijeha, ili učenikom, ili onim koji uputu traži – ne može se, u startu, od njega tražiti cijela vjera, ili da mu se svo znanje najednom izrecituje – jer on ne može podnijeti takvo što, a sve što se ne može podnijeti – neće biti obavezno, a sve što nije obavezno – alim i emir nemaju pravo u startu to od drugih zahtijevati, već će izbjegavati naredbe ili zabrane koje se ne mogu znati ili izvršavati – sve do momenta kada se bude u stanju suprotno činiti, isto kao što je Poslanik s.a.w.s., odgađao neke propise i stvari sve do momenta kada im je došlo vrijeme.
Ovo se neće smatrati potvrdom harama, ili izbjegavanjem izvršavanja naredbi, jer vrlo dobro znamo da su obaveznost ili zabranjenost nečega uslovljeni znanjem i mogućnošću učinka – ali u našem slučaju je došlo do neispunjenja jednog od ova dva šarta/uslova, zato dobro promisli o navedenom pravilu, veoma je korisno!
Sada tek možemo razumjeti spadanje obaveze izvršenja velikog broja propisa, pa makar bili u pitanju vadžibi ili harami – zato što se nije bilo u mogućnosti vjera dostaviti (el-belag) – čime se dolazi do uspostave Božijeg dokaza po pitanju obaveznosti ili zabrane nečega! Nemogućnost – obara svaku naredbu ili zabranu, pa makar se radilo o obaveznosti u samoj osnovi, a Allah najbolje zna!
U navedena idžtihadska teorijsko-praktična pitanja spada i to da kada neki ‘alim/učenjak ili emir/vojskovođa nešto kaže ili uradi na osnovu svoga idžtihada ili taklida – ako drugi ‘alim ili emir takvo što ne smatra ispravnim – on takvo što neće naređivati ili takav će naređivati ono što on smatra da je interes i korist, ali ga neće i zabranjivati jer nema prava da brani drugome da slijedi njegov idžtihad, niti ima prava da drugoga obavezuje da ga slijedi. Ova pitanja su u njegovom slučaju oproštena, niti će ih naređivati niti će ih zabranjivati. Ona spadaju u domen dozvoljenog i oproštenog; ovo je veoma široka oblast, pa je uzmi u obzir i dobro o njoj razmišljaj.
_________________________
[1] Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Fitna je gora od ubistva!“ – Allah dž.š., ovim ajetom, kaže: “Ono što je vama mrsko i što ste zamjerili muslimanima – i pored toga što je u pitanju težak čin – ono je ništa u odnosu na vaš kufr i nevjerstvo u Allaha dž.š., i odvraćanje i odbijanje ljudi od Allahovog puta i od Allahove kuće, uz progonstvo muslimana iz Mekke – a prave su mekkelije, i uz širk i idolopoklonstvo na kojem ste, kao i fitna i zlostavljanje koje ste vršili; sve je to mnogo teže i gore kod Allaha dž.š., od borbe koju vjernici vode u svetom mjesecu. Većina selefa je riječ „fitnu“, spomenutu u ovom ajetu, prokomentarisala sa značenjem širka i idolopoklonstva (mušrika, op.prev.).” (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 3/150.)
[2] Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Pokornost Poslaniku a.s., je moguća samo uz poznavanje onoga s čime je on došao, kao i uz mogućnost rada i postupanja po tom znanju. Ako dođe do slabljenja znanja, ili se zapadne u stanje nemoći/’adžz – taj period se naziva “fetrom”, i postaje vremenom da’aveta i nubuvveta. Dobro obrati pažnju na ovo, jer je veoma korisno, a Allah najbolje zna!” Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 19/71..
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Ko treba čistiti abdesthanu?
Alejkumusselam. To je stvar džematskog odbora, džamije. Koga oni zaduže ili koga plaćaju da obavlja taj posao, na njemu je da to izvrši. A mustehab je svakom vjerniku da sa svoje strane da udjela u održavanju džamije, popratnih objekata, abdestane i slično. Ve billahi tevfik
Alejkumusselam.
To je stvar džematskog odbora, džamije. Koga oni zaduže ili koga plaćaju da obavlja taj posao, na njemu je da to izvrši. A mustehab je svakom vjerniku da sa svoje strane da udjela u održavanju džamije, popratnih objekata, abdestane i slično.
Ve billahi tevfik
Vidi manjeIma li direktor medrese pravo da me natjera na brijanje brade?
Uvaženi i cijenjeni brate u islamu, treba da znaš da je brijanje brade strogo zabranjen čin u islamu. Imam Ibn Hazm, rahimehullahu, na osnovu vjerodostojnih argumenata, navodi konsenzus – jednoglasan stav islamskih učenjaka (što svakako na prvom mjestu obuhvata učenjake hanefijske pravne škole) da jviše
Uvaženi i cijenjeni brate u islamu, treba da znaš da je brijanje brade strogo zabranjen čin u islamu. Imam Ibn Hazm, rahimehullahu, na osnovu vjerodostojnih argumenata, navodi konsenzus – jednoglasan stav islamskih učenjaka (što svakako na prvom mjestu obuhvata učenjake hanefijske pravne škole) da je haram – strogo zabranjeno brijanje brade i smatra to unakažavanjem ljudskog tijela.
Ako pogledamo u hadise Allahovog Poslanika, vidjet ćemo da postoje toliko jasni hadisi, zabilježeni čak u Buhariji i Muslimu, u kojima Allahov Poslanik naređuje muslimanima puštanje brade.
Kazao je Allahov Poslanik: “Razlikujte se od mnogobožaca, puštajte brade i potkraćujte brkove.” (Buharija i Muslim od Ibn Omera, r.a.) Osnova u vjeri jeste da se svaka stvar koja je spomenuta u imperativu – naredbenoj formi, smatra vadžibom – obavezom, osim ako postoji drugi argument koji tu naredbu “ublažava” i spušta na nivo pohvalne, mustehab stvari, što sa puštanjem brade nije slučaj.
S druge strane, ne postoji niti jedan vjerodostojan hadis u kojem je zabilježeno da je Allahov Poslanik skratio bradu, a da ne govorimo kako ne postoji dokaz koji ukazuje na to da je brijao bradu.
Na osnovu spomenutog, vaš direktor ne samo da nema pravo da vam naređuje brijanje brade, već je njegova obaveza da vam savjetuje da puštate brade, kako biste na taj način praktično pokazivali da slijedite praksu Muhammeda s.a.v.s. i uz to bili uzor ostalim muslimanima našeg podneblja u pogledu prakticiranja tog vadžiba, koji je, nažalost, toliko odbačen od mnogih muslimana našeg podneblja, da i oni sa najvećim diplomama i islamskim akademskim zvanjima među njima ne praktikuju ovaj sunnet. Posebno je žalosno što se takvo postupanje naređuje u medresi, koja se smatra institucijom za podučavanje i odgajanje kadrova koji će sutra ljudima tumačiti vjeru i nositi bajrak islama, a uglavnom se toleriše i sasvim normalno dopušta u ostalim svjetovnim školama, pa čak i u onim na čijem čelu su nemuslimani, kao osnovno pravo svakog čovjeka da izgleda kako želi, a naročito ako znamo da je to stvar naređena našom vjerom.
Ako su islamski učenjaci toliko oštro osudili ismijavanje brade, kazavši da se smatra otpadnikom od vjere onaj ko se svjesno ismijava sa bradom, otuda je sasvim jasno da je naređivanje brijanja brade na tom stepenu!
Šejh Ebu Fejd ibn es-Siddik konstantira: “Ismijavanje sa bradom je djelo kufra, koje čovjeka izvodi iz vjere (čini ga otpadnikom). Sa ovim su se složili svi islamski učenjaci, jer je to ismijavanje sa onim što je naredio islam.”
Ako na sve to, nakon što smo spomenuli da je to suprotstavljanje jasnim propisima, pridodamo činjenicu da je brijanje brade strogo zabranjeno u knjigama hanefijskog mezheba, a koji se smatra pravnim mezhebom po kojem djeluje Islamska zajednica Bosne i Hercegovine, sasvim je jasno koliko je to (ne)djelo daleko od istine i sevapa.
Šta uraditi? Odgovor ćemo naći u riječima Allahovog Poslanika, alejhis-selam: “Nema pokornosti stvorenjima u nepokornosti Stvoritelju – Allahu; pokornost je u dobročinstvu.” (Ebu Davud, br. 2625, od Alije, r.a., vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)
Ovaj hadis je veliki temelj u poglavlju pokornosti stvorenjima. Pokornost stvorenjima je u granicama dozvoljenih stvari, nikako u onome što je zabranjeno vjerom. To znači da vama ni u kojem pogledu nije dozvoljeno da brijete bradu, bez obzira tražio to od vas neko ili ne, pa makar to bio i direktor medrese.
Ustrajte u prakticiranju sunneta Allahovog miljenika, pa makar i po bilo koju cijenu, a znajte da vas Allah neće ostaviti na cjedilu nakon što radi Njega ostavite određenu stvar. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne je prilike nekog beduina uzeo za ruku, pa mu je između ostalog rekao i sljedeće: ”Uistinu nećeš ništa radi Allaha ostaviti a da ti Allah ono što si ostavio neće zamijeniti nečim što je bolje i vrednije od toga.’’ (Bilježi ga Ahmed u Musnedu)
Isto tako, kazao je Uzvišeni Allah: “Onaj ko se Allaha bude bojao, On će mu podariti izlaz iz svake situacije.”
Savjetujem vam da se potrudite i da svoje pitanje o ovom problemu proslijedite na adresu viših nadležnih organa IZ-a za koje smo uvjereni da uz Allahovu pomoć neće dijeliti mišljenje vašeg direktora.
A Uzvišeni Allah najbolje zna!
Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.
______________
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/category/savjetovaliste/