Nema nikakve smetnje da se krate nokti i šiša u bilo koje doba dana i noći i bilo koji dan u sedmici. Ono što se prenosi u narodu da ne valja kratiti nokte utorkom ili nekim drugim danom, da odrezane nokte treba zakopati u zemlju i tome slično sa strane islama nema nikakve validnosti niti ima u islamu uporišta. To su puka praznovjerja, naklapanja ili nasljeđeni običaji koji su bili rasprostranjeni u ovim krajevima (Bosne i Balkana) prije dolaska islama. Od sunneta vjere islama je da musliman i muslimanka redovno obrezuju nokte, otklanjaju dlake sa stidnih mjesta i ispod pazuha, da muškarac krati brkove i da se osuneti.

Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pet stvari je od fitre: otklanjanje dlaka sa stidnih mjesta, sunećenje, skraćivanje brkova, otklanjanje dlaka ispod pazuha i kraćenje noktiju“. A imam Muslim bilježi od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao da im je određeno (od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) da skraćivanje brkova, kraćenje noktiju, otklanjanje dlaka ispod pazuha i sa stidnih mjesta ne ostavljaju više od četrdeset noćiju”.

A što se tiče brijanja brade složni su prvi učenjaci ovog Ummeta, od kojih su i učenjaci svečetiri mezheba hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog, da muslimanu nije dozovljeno brijeti bradu i da je puštanje brade stvar od vjere a ne od običaja. Bilježe Buharija i Muslim od Ibn Omera, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Razlikujte se od mušrika, puštajte brade i kratite brkove“. Kada postane brada bujna i naraste dozvoljeno ju je kratit i uzimati ono što pređe preko dužine šake. Kraćenje brade je prenešeno od nekoliko ashaba, tabi’ina i to je opći stav selefa ovog Ummeta.

Oko pitanja učenja Kur’ana bez abdesta i u stanju džunubluka učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Ispravno je da je dozvoljeno učiti Kur’an u stanju džunubluka kao i bez abdesta, svejedno učili ga napamet ili držeći Mushaf u rukama. S tim da je mustehab (preporučeno) da se uči pod abdestom i u stanju čistoće oko čega nema razilaženja među učenjacima.

Dokaz da je dozvoljeno učiti bez abdesta i u stanju džunubluka je hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem ona kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spominjao Allaha u svakom stanju”. A pod spominjanjem Allaha ulazi i učenje Kur’ana. A hadis u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kur’an ne dodiruje osim onaj koji je čist“, bilježe ga Malik, Nesai’ i Ibn Hibban. Kao i hadis od Alije, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Poučavao nas je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Kur’anu ako nije bio džunub“, a bilježe ga Ebu Davud, Nesai’, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed i Ibn Hibban. Oba ova hadisa su slabi te se ne mogu uzeti kao dokaz po ovim pitanjima, pojašnjenje slabosti ovih hadisa uzelo bi mnogo prostora.

A što se tiče učenja Kur’ana u ležećem položaju, od adaba učenja Kur’ana je da se uči pod abdestom, u sjedećem položaju okrenut u pravcu Kible. Kada kažemo od adaba to znači da je lijepo učiti Kur’an na takav način, osim što je biti pod abdestom mustehab. A nema nikakve smetnje da se Kur’an uči u ležećem položaju jer nema dokaza koji to zabranjuje.

Dr. Zijad Ljakić

preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Hvala Allahu, dž.š. Šerijat je došao sa naredbom obaranja pogleda i zabranom gledanja stranih žena kako bi na taj način očuvao njihove duše čistim i očuvao čast i obraz Allahovih, dž.š., robova. On je izuzeo situacije u kojima je dozvolio gledanje u strane žene i to zbog nužde i velike potrebe. Od tih izuzetnih situacija je viđenje vjerenice od strane vjerenika. On će na osnovu viđenja da izgradi svoj stav i donese vrlo važnu i presudnu odluku koja će imati dalekosežne posljedice, velikog utjecaja i važnosti u životu i muškarca i žene. Od argumenata koji idu u prilog stavu da je dozvoljeno viđenje vjerenice su i slijedeći dokazi:

1- Od Džabira ibn Abdullaha, r.a., se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik, ﷺ. je kazao: ‘Kada neko od vas zaprosi  ženu, ako je u mogućnosti da vidi ono što će ga potaknuti da je oženi, neka to učini!'”

Džabir ibn Abdullah, r.a., nastavlja dalje i kaže: “Zaprosio sam djevojku i posmatrao je, skrivajući se od nje, dok nisam vidio ono što me je potaknulo da stupim u brak sa njom, te sam je oženio.” U drugom rivajetu ovog hadisa stoji da je Džabir, r.a., rekao: “Djevojka je bila iz plemena Benu Seleme. Skrivao sam se od nje, posmatrajući je iz blizine, dok nisam vidio ono što me je privuklo da stupim u brak sa njom, pa sam je oženio.” (Albani u Sahihu Ebi Davud, hadis br. 1832. i 1834.)

2- Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je rekao: “Bio sam kod Allahovog Poslanika, ﷺ. kada mu je došao čovjek koji ga je obavijestio da se oženio jednom ženom ensarijkom. Allahov Poslanik, ﷺ. ga je upitao: ‘Da li si je vidio?’ ‘Nisam’- odgovori on. Allahov Poslanik, ﷺ. tada reče: ‘Otiđi i pogledaj je! Zaista u očima ensarija ima nešto.'” (Muslim u Sahihu, hadis br. 1424., i Darukutni u Sunenu, 3/253 (34).)

3- Od Mugire ibn Šu’be, ﷺ. se prenosi da je rekao: “Oženio sam jednu ženu, te me Allahov Poslanik, ﷺ. upita: ‘Je si li je vidio?’ ‘Nisam’- odgovorio sam. Allahov Poslanik, ﷺ. reče: ‘Pogledaj je! Zaista će tim prije doći do sklada među vama.'”

U drugoj predaji ovog hadisa se kaže: “On je to i učinio. Oženio ju je i spominjao njenu prikladnost i slaganje sa njom.” (Darukutni u Sunenu, 3/253 (31. , 32.), i Ibn Madže u Sunenu, 1/574.)

4- Od Sehl ibn Sa’da, r.a., se prenosi da je rekao: “Došla je jedna žena do Allahovog Poslanika, ﷺ. i rekla mu: ‘Allahov Poslaniče, ﷺ. došla sam do tebe kako bih ti se poklonila i ponudila za brak.’ Allahov Poslanik, ﷺ. ju je smjerno odmjerio pogledom od glave do pete, a zatim je oborio svoju glavu. Žena je sjela kada je vidjela da Allahov Poslanik, ﷺ. nije ništa odlučio vezano za nju. Tada je jedan od njegovih ashaba ustao i rekao: ‘Allahov Poslaniče, ﷺ.  ako ne misliš i nemaš potrebe da se ženiš sa njom, onda je udaj za mene!..'” (Buhari u Sahihu, 7/19., Muslim u Sahihu, 4/143., Nesai u Sunenu, 6/113 (zajedno s komentarom Imama Sujutije), i Bejheki u Sunenu, 7/84.)

Sada ćemo navesti neka mišljenja islamskih učenjaka po pitanju granica dozvoljenog kod viđenja zaručnice:

Imam Šafija, r.a., kaže: “Kada čovjek odluči da se oženi nekom ženom, on ne može da je vidi otkrivenu. Može da vidi samo njeno lice i šake, dok su ostali dijelovi tijela pokriveni. To može vidjeti sa njenom dozvolom ili bez nje. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje.” (En-Nur, 31.)

Imam Šafija reče: “Ovo se odnosi na lice i šake.” (El-Havil-kebir, 9/34.)

Imam Nevevi kaže: “Kada čovjek bude želio da se oženi nekom ženom, preporučeno (mustehab) mu je da je vidi i pogleda, kako se poslije ne bi kajao. U drugom mišljenju šafijskog mezheba stoji da ovo viđenje nije mustehab, nego je ono dozvoljeno (mubah). Ispravno je prvo mišljenje, odnosno da je viđenje žene prije udaje mustehab zbog hadisa koji govore na ovu temu. Dozvoljeno je da se viđenje opetuje i ponovi, sa njenim izunom ili bez njega. Ako nije u stanju da je vidi, poslat će neku ženu koja će je posmatrati, a zatim mu je opisati. Isto tako, žena će vidjeti i gledati čovjeka za kojeg se želi udati. Njoj se dopada na njemu isto ono što se i njemu dopada na njoj. Ono što se može vidjeti i što je predmet posmatranja jeste lice i šake sa unutrašnje i vanjske strane. Sve drugo nije predmet posmatranja i ne može se vidjeti.” (Nevevi, Revdatut-talibin ve umdetul-muftin, 7/19-20.)

Imam Ebu Hanifa, r.a., je pored lica i šaka dozvolio da se vide i stopala. (Ibn Rušd, Bidajetul-mudžtehidi ve nihajetul-muktesidi, 3/10.)

Ibn Abidin kaže: “Dozvoljeno je viđenje lica, šaka i stopala, ali ne više od toga.” (Hašijetu Ibn Abidin, 5/325) Ovaj stav hanefija je prenio Ibn Rušd, kao što je već napomenuto.

Od predaja koje se prenose od Imama Malika, r.a., su sljedeće:

– “…mogu se vidjeti samo lice i šake.”

– “…mogu se vidjeti samo lice, šake i ruke.”

Od Imama Ahmeda, r.a., se prenosi, također, nekoliko predaja:

U jednoj od njih on kaže da je dozvoljeno vidjeti njeno lice i ruke,

a u drugoj on kaže da je dozvoljeno kod nje vidjeti ono što se obično ukazuje kao što je vrat, podkoljenice i sl. (Ova mišljenja Imama Ahmeda su zabilježili: Ibn Kudame, El-Mugni, 7/454, Ibnul-Kajjim El-Dževzijje, Tehzibus-suneni, 3/25-26., Hafiz Ibnul-Hadžer El-Askalani, Fethu-l-Bari, 11/78…)

Autentičnom i pouzdanom predajom u knjigama hanbelijskog mezheba smatra se ova druga.

Iz navedenog se zaključuje da je većina islamskih učenjaka na stanovištu da je vjereniku dozvoljeno da vidi lice i šake vjerenice. Lice je znak koji ukazuje na ljepotu ili ružnoću, dok šake upućuju na vitkost ili punoću tijela.

Ebul-Feredž El-Makdisi kaže: “Nema razlike u mišljenju među učenjacima da je dozvoljeno gledanje lica vjerenice… Ono je sastajalište ljepota i predmet gledanja…”

– Šerijatski tretman dodirivanja vjerenice i osamljivanja sa njom:

Ez-Zejle’i, r.a., kaže: “Vjereniku nije dozvoljeno dodirivanje lica ili šake vjerenice, makar bio i siguran da to neće probuditi njegove strasti, zbog postojanja zabrane u tom smislu i odsutnosti nužde.” U “Dureru-l-biharu” stoji: “Kadiji, svjedoku i vjereniku nije dozvoljeno dodirivanje žene kojoj nisu mahrem, makar bili sigurni od strasti, zbog nepostojanja potrebe za tim postupkom…” (Reddul-muhtar aled-durril-muhtar, 5/237.)

Ibn Kudama, r.a., kaže: “Vjereniku nije dozvoljeno da se osami sa svojom vjerenicom, pošto mu je ona još zabranjena. Šerijat je dozvolio isključivo viđenje, pa je osamljivanje sa njom ostalo i dalje zabranjeno. Isto tako, nije sigurno da sa osamljivanjem neće doći i do zabranjene obljube.” Allahov Poslanik, ﷺ. je rekao: “Neka se ne nikako ne osamljuje čovjeka sa stranom ženom, jer će u tom slučaju šejtan biti treći među njima!”

I kod viđenja, on neće u nju gledati sa užitkom, strasti ili nekom sumnjom.

U rivajetu od Imama Ahmeda, r.a., koga prenosi Salih se kaže: “On će pogledati u njeno lice, ali bez primjesa strasti i pohote. Vjerenik može ponoviti pogled prema njoj, dobro uočavajući njenu ljepotu, pošto se cilj viđenja ne može ostvariti bez toga.”

-Pitanje dozvole od vjerenice da bude predmetom posmatranja:

Čovjeku je dozvoljeno vidjeti ženu kojom se želi vjeriti i oženiti, pa čak i bez njenog pristanka ili znanja. Na ovo nas upućuju vjerodostojni hadisi zabilježeni od Allahovog Poslanika, ﷺ.

Ibn Hadžer, r.a., kaže: “Većina učenjaka kaže: ‘Čovjeku je dozvoljeno da je vidi i bez njenog pristanka, ako se odluči na ženidbu.'” (Ibnul-Hadžer El-Askalani, Fethul-Bari, 9/157.)

Šejh muhaddis Muhammed Nasirud-din Albani, podržavajući ovo mišljenje, kaže sljedeće: “Identično ovome, po značenju i argumentaciji, su i riječi Allahovog Poslanika, ﷺ.: “…pa makar ona to i ne znala..” To je ojačano i praksom ashaba Allahovog poslanika, ﷺ. To znači da je  njihova praksa uz sunnet Allahovog Poslanika, ﷺ. Od ashaba to su radili Muhammed ibn Mesleme i Džabir ibn Abdullah, r.a. Svaki od njih dvojice su se sakrili od svoje vjerenice, kako bi kod nje vidio ono što ga stimulira da je oženi…” (Albani, Es-Silsiletus-sahiha, 1/156.)

Šejh Albani, r.a., dalje nastavlja, pa kaže: “Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. imao namjeru oženiti  jednu ženu. Ženi koju je zadužio da je vidi i pogleda rekao je sljedeće: ‘Pomiriši joj zadah iz usta i pogledaj joj noge!'” (Hakim u El-Mustedreku, 2/166. Za ovu predaju Hakim kaže da odgovara naučnim kriterijima kojih se pridržava poznati hadiski autoritet imam Muslim, a Zehebi je saglasan sa ovom klasifikacijom. Hadis bilježi i Bejheki, 7/87. u Medžmeu-z-zevaidu, 4/507., se kaže: Hadis su zabilježili Ahmed i Bezzar, a prenosioci hadisa koji bilježi Ahmed su pouzdani.)

U Mugnil-muhtadžu stoji: “Iz ove predaje se može izvesti zaključak da ona koja je poslana može opisati onome ko ga je poslao više od onoga što mu je samom dozvoljeno vidjeti. Tako se može više okoristiti od slanja određene osobe nego od direktnog viđenja.” (Mugni-l-muhtadž,  3/128.) Allah, dž.š., najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Alejkumusselam.

Pitanje učenja Bismile na početku Fatihe i na početku sure zahtijeva da se kaže nešto ukratko o dvije mes’sle na kojima je ovo pitanje zasnovano, a to su: da li je Bismila ajet iz Kur’ana ili nije i kakav je propis učenja Bismile na početku Fatihe.

Da li se Bismila ubraja u ajet iz Kur’ana ili ne

Ovo pitanje je jedno od najbitnijih mes’ela u poglavlju namaza jer od njega zavisi valjanost namaza. Zato kaže imam Nevevi (El-Medžmu 3/334): “Znaj, da je pitanje Bismile važno i bitno na njemu je izgrađena ispravnost namaza koji je najvećei temelj (vjere) poslije tevhida”.

Prije navođenja stavova učenjaka neophodno je razdvojiti ono oko čega se učenjaci slažu po ovom pitanju da bi tek onda naveli stavove učenjaka oko onoga oko čega se razilaze.

Naime, složni su učenjaci da je Bismila dio ajeta iz sure En-Neml, a to su riječi Uzvišenog: “Ono je od Sulejmana i glasi: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! (En-Nemlu, 30), kao i da Bismila nije ajet na početku sure Et-Tevba. Da oko ovoga nema razilaženja među učenjacima to navode hanefijski učenjak Ebu Bekr El-Džessas, Nevevi, Ibn Tejmije, Ibn Rušd i mnogi drugi.

Zatim su se učenjaci razišli oko Bismile da li je ona ajet od Fatihe ili ne, da li prvi je ajet na početku svake sure ili ne, ili je ajet sam za sebe objavljen radi razdvajanja između sura, ili je ajet u Fatihi a nije u ostalim surama? Po ovom pitanju učenjaci imaju pet mišljanja.

Prvo mišljenje: da Bismila nije ajet od Fatihe niti ajet na početku svake sure nego je ajet sam za sebe objavljen da bi se znali gdje se razdvajaju sure, pa tako po ovom mišljenju Kur’an ima 114 sura i jedan ajet a to je Bismila.

Ovo je poznat stav kod hanefija naročito njihovih potonjih učenjaka, rivajet od Ahmeda i izabrao ga je šejhul-islam Ibn Tejmije.

Drugo mišljenje: da je Bismila ajet od Fatihe i prvi ajet svake sure.

Ovo je stav imama Šafije i odabrani stav većine njegovih učenika.

Treće mišljenje: da Bismila nije ajet ni od Fatihe ni prvi ajet svake sure niti je objavljena radi razdvajanja među surama.

Ovo je stav nekih prvih učenjaka kod hanefija, imama Malika i učenjaka njegovog mezheba. Po njima Bismila se piše radi da bi se znalo gdje je početak neke sure i radi bereketa a ne zato što je ajet iz Kur’ana.

Četvrti stav: da je Bismila ajet od Fatihe ali nije ajet na početku svake sure.

Ovo je stav nekih učenjaka šafijskog mezheba, rivajet od imama Ahmeda i nekih učenjaka hanbelijskog mezheba.

Peto mišljenje: da je Bismila ajet od Fatihe i dio prvog ajeta na početku svake sure.

Ovo je stav nekih učenjaka šafijaskog mezheba.

Navođenje dokaza za svako mišljenje i komentarisanje istih bi uzelo mnogo prostora, zbog toga ću navesti odabrano mišljenje poduprijeto sa argumentima.

Odabrano mišljenje je treći stav učenjaka, tj. da Bismila nije ajet ni od Fatihe niti je ajet na početku svake sure, a takođe nije ajet iz Kur’ana sa kojim se razdvajaju sure, nego je ajet sa kojim počinje svaka sura (osim Et-Tevbe), znači ona se navodi na početku svake sure čime se ujedno zna i kraj prethodne.

Od dokaza koji podupiru ovaj stav je sljedeće:

Prvo: hadis kojeg bilježi Ebu Davud od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao gdje se razdvaja sura (od one prije nje) sve dok mu se ne spusti Bismillahirrahmanirrahim”. Hadis je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani. Znači nije znao gdje završava neka sura sve dok mu se ne spusti Bismila sa kojom mu se stavi do znanja da počinje sljedeća sura.

Drugo: Bismila se navodi i prije sure Fatihe iako prije nje nema nijedne sure, a to znači da je Bismila objavljena radi razdvajanja među surama ne bi se spominjala na početku Fatihe.

Treće: Bismila se piše na početku svake sure a ne ubraja se ajetom od te sure, tj. ne piše se da je to prvi ajet te sure. Na primjer, sura El-Kevser ima samo tri ajeta po idžmau učenjaka, a da se ubraja u tu suru imala bi četiri ajeta, takođe sura El-Mulk ima trideset ajeta a da je Bismila od nje imala bi 31 ajet a što bilo oprečno hadisu u kojem je došlo da ona ima 30 ajeta.

Korist poznavanja ovog pitanja se sastoji u sljedećem:

Prvo – onaj ko kaže da je Bismila ajet na početku svake sure po njemu je vadžib učiti Bismilu na početku Fatihe i svake sure u namazu jer je po njemu ona dio te sure.

Drugo – ko smatra da je Bismila prvi ajet od Fatihe po njemu je obaveza da se i Bismila uči naglas u namazima u kojim imam uči Fatiha naglas.

Propis učenja Bismile na početku Fatihe

Oko propisa učenja Bismile u namazu na početku Fatihe učenjaci imaju tri mišljenja:

Prvo mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu mustehab.

Ovo je najpoznatiji stav unutar hanefijskog mezheba a zastupasju ga i hanabile.

Svoj stav dokazuju sa dva hadisa:

Prvi: hadis od Nuajma El-Mudžmira u kojem kaže da je klanjao iza Ebu Hurejre, radijallahu anhu, proučio je Bismillahirrahmanirrahim, a zatim Fatihu …, te kada je predao selam rekao je: “Tako mi onog u čijoj je ruci moja duša, ja najsličnije klanjam namazu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”. hadis bilježe Bejheki, Darekutni i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Bejheki, Darekutni, Hakim i Zehebi.

Drugi: hadis od Ummu Selem, radijallahu anha, u kojem ona kaže: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio učio bi ajet po ajet: Bismillahirrahmanirrahim, El-Hamdu lillahi rabbil-alemin, …”. bilježe ga Darekutni, Hakim, Ibn Huzejme i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Darekutni, Hakim i Zehebi.

Drugo mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu vadžib. Ovo je stav imama Šafije i sljedbenika njegovog mezheba.

Oni dokazuju svoj stav time što je Bismila ajet od Fatihe te zbog toga vadžib da se uči. Na ovo se može prigovoriti da oko pitanja da li je Bismila dio Fatihe postoji jako razilaženje među učenjacima te se zbog toga ne može sa tim dokazivati.

Treće mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u farz namazima mekruh (pokuđeno) a u nafilama dozovljeno.

Ovo je stav imama Malika i većine njegovih sljedbenika.

Oni svoj stav dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Da su Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr i Omer otpočinjali namaz sa El-Hamdu lillahi rabbil-alemin”. Kažu da ovo ukazuje da nije propisano da se Bismila uči na farz namazima.

Takođe, dokazuju svoj stav sa hadisom kojeg bilježi Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed, u kojem je došlo da je ashab Abdullah ibn Mugaffel nazvao učenje Bismile prije Fatihe u namazu novotarijom. Međutim, hadis je slab te ga nema potrebe navoditi.

Ovom stavu se može prigovoriti da u hadisu sa kojim dokazuju nepropisanost učenja Bismile nije došlo da oni nisu učili Bismilu u sebi što je moguće, te tako njihov dokaz ne može presuditi po ovom pitanju.

Odabrani stav je prvo mišljenje, tj. da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu mustehab, jer dokazi koje navode jasno ukazuju na propisanost učenja Bismile, a Allah zna najbolje.

Prema tome, mustehab je učiti Bismilu prije Fatihe, a oko učenja Bismile prije sure u namazu nije mi poznat neki šerijatski tekst na tu temu niti stavovi učenjaka o tome.

A što se tiče izgovaranja tekbira pri podizanju ruku na trećem rekatu kada se već dignemo na treći rekat i izgovaramo tekbir na sedždi to nije propisano, nego se izgovara samo jedan tekbir prilikom ustajanja sa sedžde. Ve billahi tevfik.

mr. Zijad Ljakić!

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com