Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Zahvala pripada Allahu, neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu i ashabe, a zatim;

Sa šerijatske strane supruga nije obavezna da služi roditelje svoga muža, tj. to joj nije vadžib koji ako nebi ispunila biva griješna. Međutim, nije od lijepog ophođenja prema mužu da njegova dva ili jedan roditelja budu prisutni u stanu ili kući a da njegova supruga ne bude njima na usluzi poput spremanja hrane, pranja njihovog veša i slično.

Znači, u osnovi ženi nije vadžib da uslužuje roditelje svoga muža a ako bi to uradila dobrovoljno ona ima nagradu kod Allaha, inšaallah.

Međutim, nečinjenje dobročinstva roditeljima muža od strane supruge nije od lijepog ophođenja prema samom njenom mužu. S tim ako bi odbila da služi njegove roditelje iz opravdanog ili neopravdanog razloga ona nije griješna kod Allaha, subhanehu. U osnovi djeca, sinovi i kćeri, su obavezni da služe svoje roditelje i na njih se odnose šerijatski tekstovi u kojima je došla naredba činjenja dobročinstva prema roditeljima.

Nema smetnje da muž traži od svoje supruge da služi njegove roditelje i čak da je oženi sa tim ciljem. Došlo je u vjerodostojnom hadisu od Džabira, radijallahu anhu, da je on oženio puštenicu, pa mu je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zašto nisi oženio djevicu kako bi se sa njom igrao a i ona sa tobom“, a on odgovori:“O Allahov Poslaniče, otac mi je ubijen u bici na Uhudu i ostavio mi je devet kćerki pa sam prezirao da sastavim sa njima još jednu sličnu njima, međutim htio sam ženu koja će ih češljati i voditi brigu o njima“. Pa mu odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Odlično si postupio“. Hadis bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha. A kaže učenjak Iraki u svojoj knjizi „Tarhu et-tesribi“ u komentaru ovog hadisa: “

U hadisu je dokaz da je dozvoljeno ženi da služi njenog muža, njegovu djecu, njegove sestre i njegovu porodicu, i da nema smetnje da se čovjek oženi sa ženom sa tim ciljem iako to njoj nije vadžib nego to ona čini sa njenim pristankom“.

Takođe, na preporučenost služenja roditelja muža ukazuje 36.ajet sure En-Nisa: “Samo Allahu ibadet činite i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte. A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima i onima koji su u vašem posjedu. Allah zaista ne voli one koji se ohole i hvališu“.

Prema tome, na osnovu ovog ajeta ako je mustehab čovjeku da dobročinstvo čini svim ovim kategorijama mimo roditelja a posebno komšijama, drugovima i čak putnicima, pa onda je zaista preče da se čini dobročinstvo roditeljima muža, a od tog dobročinstva je njihovo služenje.

Prema tome, tebi nije šerijatska obaveza i vadžib da služiš roditelje muža niti da stanuješ sa njima. Međutim, od lijepog bračnog ophođenja prema tvom mužu je to da služiš njegove roditelje i vodiš brigu o njima kada si u njihovom prisustvu. Konkretno u tvom slučaju zaista ne priliči i nije od ahlaka da u tom periodu kada posjetite njegove roditelje u Bosni da im ti ne budeš na usluzi i da im ne činiš dobročinstvo u vidu raznoraznog pomaganja u kućanskim poslovima. S tim da ti i tvoj muž trebate riješiti i dogovoriti sa njegovim roditeljima da ne sjedite u pomiješanim sijelima, niti da se rukujete sa suprotnim spolovima i slično, jer te stvari sa šerijatske strane nisu dozvoljene i da opravdanje u činjenju tih harama ne predstavlja činjenje dobročinstva i služenje roditelja.

A što se tiče dovljenja da živite samostalno, pošto je to svakako halal i dozvoljeno i ne predstavlja neposlušnost muža njegovim roditeljima, u tome nema nikakve smetnje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Prije odgovora na pitanje neophodno je nešto ukratko i uopćeno reći o karateu i pojasniti propis treniranja istog.

Naime, karate kao sportska igra zasniva se na izvođenju pokretnih vještina rukama ili stopalima sa ciljem savladavanja protivnika. Osnova japanske riječi karate znači prazna ruka, a to je zbog toga što se karatista uglavnom oslanja na svoje prazne ruke u odbrani i napadu.

Ova sportska igra se izvodi u obliku borbe između dvojice karatista, gdje svaki od njih nastoji da savlada svoga protivnika tako što će ga udariti rukom ili stopalom, osim što su mnogi pokreti ograničeni sa zabranom jakog udarca, nego je dovoljno za dobijanje poena pri borbi da se dodirnu prsa protivnika ili njegovo lice ali da to ne bude bolno za njega. Iz ovoga se izuzima dozvola nekih snažnih udaraca u određene dijelove tijela poput udarca u glavu.

Od stvari koje karakterišu karate je i posebna vrsta pozdrava prilikom koga karatista pozdravlja trenera ili protivnika ili komisiju (žiri) prije početka borbe. Oblik tog pozdrava je takav da se karatista nakloni svojim tijelom poput onoga ko ode na ruku, a smisao tog pozdrava je izražavanje poštovanja prema njima.

Šerijatski status karatea

Prvo: što se tiče same borbe karatista ona je dozvoljena pod šartom da se ne upućuje udarac u lice protivnika pa makar taj udarac bio i lagan, jer je udaranje lica zabranjeno.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Kada neko od vas udara neka ne udara u lice”.

Takođe, karatista treba izbjegavati sve druge šerijatski zabranjene radnje koje se često vežu za ovu igru poput omalovažavanja i vrijeđanje protivnika, klađenja i slično. Pa onaj ko ima namjeru treniranjem karatea da jača svoje tijelo, da se tjelesno osposobljava za samoodbranu ili odbranu drugih, ili za borbu na Allahovom putu kada za to dođe vrijeme i prilika, radeći sve ovo iz pokornosti Allahu, dželle še'nuhu, i tražeći u tome njegovo zadovoljstvo, i ako se sačuva spornih stvari koje prate ovaj sport može se reći da je treniranje karatea u ovim slučajevima mustehab.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jak mu'min je bolji i draži Allahu od slabog mu'mina, a u obojici je hajr …”.

Drugo: što se tiče pozdrava kojeg praktikuju karatisti, a koji se sastoji u poklanjanju i naklanjanju jednih prema drugima,on je šerijatski zabranjen u tom obliku kako ga oni upražnjavaju, jer takav vid pozdravljanja predstavlja poniznost kao vrsta ibadeta nekome mimo Allaha, dželle še'nuhu, pa makar namjera tog pozdrava od strane karatista bila izražavanje poštovanja, jer sam oblik tog naklanjanja je zabranjen.

Kaže šejh Muhammed Usejmin: “Naklanjanje prilikom susreta, kao vid pozdrava i veličanja nije dozvoljeno, jer je ovo naklanjanje nekome drugome mimo Allaha, dželle še'nuhu, a musliman mora biti čist od toga da izražava poniznost nekome mimo Allaha, dželle še'nuhu, poput ovog poniznog naklanjanja” (Fetava menaril-islam, Et-Tajjar, 1/35).

Takođe, upitana je Komisija za fetve u Saudiji o naklanjanju karatista ako bi se izražavalo samo saginjanjem glave, pa je odgovorila sljedećim riječima: “Nije dozvoljeno naklanjanje prilikom pozdravljanja niti prema muslimani niti prema kjafiru, svejedno bilo gornjim dijelom tijela ili samo glavom, jer je naklanjanje pozdrav koji ima oblik ibadeta, a ibadet se ne upućuje osim Allahu …” (Fetava el-ledžneti ed-daimeti, str. 233).

Znači, naklanjanje prilikom pozdrava liči činjenju ibadeta u obliku rukua te je zbog toga i sa te strane zabranjen.

Od hadisa koji se prenose po ovom pitanju je ono što bilježe Tirmizi i Ibn Madže od Enesa, radijallahu anhu, da je neki čovjek rekao: “O Allahov Poslaniče, neko od nas sretne svoga brata ili prijatelja, pa hoće li mu se nakloniti?”, on odgovori: “Ne”, zatim je upitao: “A hoće li ga zagrliti i poljubiti?”, on mu opet odgovori: “Ne”. A onda ga upita: “Hoće li ga uzeti za ruku i rukovati se sa njim?”, a on mu odgovori: “Da”. Ovaj hadis ocjenjuju Tirmizi i Albani dobrim iako u njemu ima slabosti, zbog čega ga drugi ocjenjuju slabim.

Šejhul-islam Ibn Tejmije dokazuje sa ovim hadisom zabranu naklanjanja prilikom pozdrava (Medžmu'ul-fetava 1/377).

Pa tako musliman treba da koristi vrste pozdrava koje su njemu dozvoljene poput rukovanja, pozdrava riječima i slično, jer nisu svi običaji koje praktikuju sportisti šerijatski prihvatljivi, nego je hajr u onome što je propisao Allah i pojasnio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Prema tome, nema nikakve smetnje za bavljenje ovim sportom, čak je poželjan i može biti mustehab shodno okolnostima, uz obavezu da se izbjegava ono što je sporno, poput udaranja u lice i nanošenja tjelesnog bola protivniku kao i naklanjanja prilikom pozdrava.

Ovo sve gore spomenuto je bilo uopćeno o treniranju karatea i odnosi se na muškarce. A što se tiče žena tu postoji dodatni momenat a to je samo bavljenje žene sportom, čime da se bavi, kojim sportovima i tako dalje.

Treniranje karatea od strane žena

U osnovi bavljenje sportom od strane žene je dozvoljeno našto ukazuje vjerodostojan hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježe Ahmed i Ebu Davud, a u kojem ona kaže: “Natjecali smo se ja i vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u trčanju pa sam bila brža. A kada sam se udebljala ponovo smo se natjecali u trčanju pa je on bio brži, rekao mi je: “Ovo je za ono”.

Međutim, da bi ženi bilo dozvoljeno da se bavi sportom treba da se ispune sljedeći uvjeti:

1- da taj sport odgovara prirodi žene,

2- da njeno bavljenje sportom bude povremeno a ne profesija kako je bavljenje sportom ne bi odvratilo od njene osnovne uloge i zadaće u životu,

3- da svoje tjelesne ljepote ne pokazuje i ne ističe u obliku u kojem se to danas čini od strane žena koje se bave sportom,

4- da bavljenje sportom upražnjava među ženama sličnih njoj ili među mahremima (osobama za koje joj je zabranjeno da se uda za sva vremena), daleko od miješanja sa muškarcima strancima (kojima je dozvoljeno da je ožene).

Kada žena ispuni ove uvjete nema smetnje da upražnjava sport, a u protivnom joj je zabranjeno bavljenje sportom.

Takođe, treba dodati da je ženi muslimanki najbolje da upražnjava tjelesne vježbe i sportske aktivnosti unutar svoje kuće daleko od sportskih klubova i sportskih sala kako se ne bi na nju odnosio hadis: “Nijedna žena neće skinuti svoju odjeću van svoje kuće a da neće oskrnaviti ono što je između nje i Allaha”. Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi, kaže Tirmizi da je dobar a šejh Alabani ga ocjenjuje vjerodostojnim u “Sahihul-džami'” (5692). Ve billlahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje se vraća na dvije mes'ele: propis pokrivanja lica i kada je vadžib učiniti hidžru iz neislamske zemlje u islamsku.

1- Propis pokrivanja lica (nošenja nikaba)

Oko pokrivanja lica žene muslimanke učenjaci imaju dva poznata mišljenja:

Prvo – da ženi nije vadžib pokriti lice nego mustehab.

(stav hanefija, malikija i jedno mišljenje unutar šafijskog mezheba)

Drugo – da je ženi vadžib da ga pokrije lice.

(stav hanbelija i mišljenje unutar šafijskog mezheba)

Znači, složni su učenjaci da je ženi propisano pokriti lice, ali se razilaze da li je mustehab ili vadžib. Mnogi učenjaci su naglasili da su složna svečetiri mezheba da je žena obavezna pokriti lice u vrijeme fesada i pojave mnoštva fasika (griješnika). Bez obzira na teoretsko razilaženje učenjaka oko pokrivanja lica žene, prenose Ibn Tejmijje i Ibn Hadžer, da su u praksi žene muslimanke su u svim krajevima islamskog svijeta pokrivale lice (sve do početka 20. stoljeća).

2- Kada je vadžib učiniti hidžru iz nevjerničke sredine u islamsku?

Muslimanu je vadžib da učini hidžru iz kjafirske zemlje u islamsku, kako navode učenjaci Maverdi, Ibn Kudame, Ibn Hadžer i drugi, kada se ispune dva šarta (uvjeta):

1- kada nije u stanju da ispoljava obilježja vjere i izvršava vadžibe (poput namaza, posta, zekata, hadža, hidžaba i slično)

2- kada je u fizičkoj i materijalnoj mogućnosti da učini hidžru

Detaljnije o propisu hidžre, dokazima i stavovima učenjaka pročitaj na ovom linku:

http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=373:kada-i-kome-je-vadib-da-uini-hidru-iz-kjafirskog-mjesta&catid=87:savremena-pitanjaaktuelno&Itemid=44

Shodno gore spomenutom, odgovor na pitanje propisa otkrivanja lica (skidanje nikaba) žena koje žive u zapadnim neislamskim zemljama u kojima je na snazi zabrana pokrivanja lica, može se reći sljedeće:

Prvo: Žena koja nosi nikab (pokriva lice) sa ubjeđenjem da je njegovo nošenje mustehab a ne vadžib, slijedeći u tome poznati i priznati stav učenjaka ovog ummeta, njoj je dozvoljeno da skine nikab zbog zabrane nošenja istog u državi u kojoj živi. Drugim riječima, ona nije griješna ako skine nikab niti joj je vadžib da zbog toga učini hidžru.

Drugo: Žena koja nosi nikab (pokriva lice) sa ubjeđenjem da je njegovo nošenje vadžib, slijedeći u tome drugi poznati i priznati stav učenjaka ovog ummeta, njoj je vadžib da učini hidžru u iz kjafirske države u kojoj je zabranjeno pokrivanje lica u drugu državu u kojoj može izvršavati ovaj vadžib vjere. Njoj je vadžib da učini hidržu pod uslovom da je u fizičkoj i materijalnoj mogućnosti da to učini i da ima gdje da iseli. Njeno činjenje hidžre umnogome zavisi od njenog staratelja (muža, oca, brata i slično) i njegove mogućnosti da joj to obezbjedi ako sama nije u stanju. Svako zna svoje stanje, to je između njega i Allaha, ljudi se mogu varati a Allaha ne može.

Prema tome, sestra koja nosi nikab, a koja nema mogućnosti da učini hidžru, njoj je dozvoljeno da skine nikab kada god ima jaku potrebu ili nuždu da izađe van kuće, jer u nuždi (prinudi) je dozvoljeno ono što je zabranjeno.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Po pitanju kvarenja abdesta zbog dodira polnog organa djeteta, svejedno da li bilo od strane žene ili muškarca, nije prenešen nijedan vjerodostojan hadis.

A hadis kojeg prenose Taberani od Ibn Abbasa, radjallahu anhuma, Bajheki od Ibn ebu Lejle, i Ibn Asakir u “Et-Tarihu” od Džabira, radijallahu anhu, da su bili kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razdvojio između dvije noge Hasana, radijallahu anhu, i poljubio, u rijavetu: dodirnuo, njegov polni organ, a u rivajtu: i Husejna, radijallahu anhu. Ovaj hadis navodi Ibn Kudame u “El-Mugni” sa dodatkom “pa je klanjao a nije obnovio abdest” dokazujući sa njim da dodir polnog organa djeteta ne kvari abdest, međutim, Ibn Hadžer u “Et-Telhisu el-habir” i drugi muhaddisi su pojasnili da ovaj dodatak ne postoji u zbirkama Taberanija, Bejhekija i Ibn Asakira.

Rivajet Taberanija je slab zbog ravije Tabusa koji je veoma slab i sa čijim se hadisima ne dokazuje (Ebu Hatim, Nesai i Ibn Hibban).

A rivajet Bejhekija je takođe slab zbog slabosti Ibn ebi Lejla što je sam Bejheki potvrdio a šejh Albani dodatno pojasnio.

A rijajet Ibn Asakira je izmišljen našto je ukazao Ibnul Dževzi i ovaj hadis svrastao u izmišljene hadise u svojoj knjizi “El-Mevdu'at”, a takođe, Hatib El-Bagdadi ga u “Et-Tarihu” ocjenjuje ga izmišljenim rekavši: “Ovaj hadis je izmišljen tekstom i senedom, a nije daleko da ga je (ravija) Ibn ebi El-Ezher izmislio”.

Prema tome, ovaj hadis je veoma slab u prva dva rivajeta a krivotvoren i lažan u trećem rivajetu.

A pitanje kvarenja abdesta zbog dodira polnog organa djeteta se vraća u osnovi na pitanje i argumente sa kojima se dokazuju stavovi učenjaka oko kvarenja abdesta zbog dodira polnog organa uopćeno.

Pa tako, može se reći, da oko kvarenja abdesta zbog dodira polnog organa djeteta učenjaci imaju četiri stava:

Prvi stav – da se pri dodiru polnog organa djeteta ne kvari abdest jer u osnovi dodir polnog organa uopće ne kvari abdest.
Ovo je stav onih učenjaka koji su na stavu da dodir polnog organa ne kvari abdest, a to su hanefije, skupina učenjaka malikijskog mezheba, rivajet od Ahmeda kao i skupina ashaba: Abdullah ibn Mes'ud, Huzejfe, S'ad, Abdullah ibn Abbas i drugi, radijalalhu anhum, i tabi'ina: Se'id ibn Musejjib i Tavus.
Njihov dokaz je poznati hadis od Talk ibn Alijja, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je neki čovjek rekao: “Dodirnuo sam svoj polni organ”, ili da je taj čovjek rekao: “Ako čovjek dodirne svoj polni organ u namazu je li na njemu da uzme abdest”? Pa je odgovorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ne, on (polni organ) je komad mesa od tebe (tvog tijela)”. A u rivajetu: “Zar on (polni organ) nije komad mesa od tebe (tvog tijela)?” Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed i Darekutni. Skupina muhaddisa ga ocjenjuje vjerodostojnim, poput Amr El-Felasa, Ibnul Medinija, Tahavije, Tirmizija, Ibn Hibbana, Taberanija i Ibn Hazma, doka ga supina ocjenjuje slabim, poput Šafije, Ebu Hatima, Ebu Zur'e, Darekutnija, Bejhekija i Ibnul Dževzija. A ispravno je da je hadis dobar i prihvatljiv i da se sa njim može dokazivati ono na šta ukazuje.

Drugi stav: da dodirivanje polnog organa djeteta (šakom) kvari abdest.
Na ovom stavu je većina ashaba, ovo je šafijski mezheb, malikije u poznatijem stavu mezheba i poznati stav unutar hanbelijskog mezheba.
S tim da neki učenjaci koji su na ovom stavu smatraju da dodirivanje polnog organa muškog ili ženskog djeteta pri pranju i slično ne kvari abdest jer je u hadisima došlo da kvari abdest samo ako muškarac ili žena dodirnu vlastiti polni organ, a za sve ostalo nema dokaza.
Oni dokazuju svoj stav sa hadisom od Busre bint Safvan, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko dodirne svoj polni organ neka uzme abdest”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed i ostali. Hadis su vjerodostojnim ocijenili Tirmizi, koji prenosi od Buharije da je rekao: “Najvjerodostojnije što je prenešeno u ovom poglavlju je hadis Busre”. Takođe, vjerodostojnim su ga ocijenili Darekutni, Jahja ibn Me'in, Ibn Abdulberr, Bejheki i mnogi drugi.
Njihov odgovor na hadis Talka ibn Alijja, radijallahu anhu, koji je kontadiktoran i oprečan hadisu Busre bint Safvan, radujallahu anhuma, je na jedan od tri načina, (naravno pri čemu daju prednost radu po hadisu Busre bint Safvan).

Prvi način: Da je hadis Talk ibn Alijja, radijallahu anhu, slab zbog ravije Kajs ibn Talka, jer je on nepouzdan ravija. Takođe, najveći učenjaci hadisa su ga ocijenili slabim, poput Ebu Hatima, Ebu Zur'e, Darekutnija i Bejhekija.

Drugi način: Da se u osnovi prihvata da su oba hadisa (od Talka i Busre, radijallahu anhuma) vjerodostojni, s tim da je hadis Talka ibn Alijja, radijallahu anhu, derogiran hadisom Busre bint Safvan, radijallahu anha.

Treći način: Da se u osnovi prihvata da su oba hadisa (od Talka i Busre, radijallahu anhuma) vjerodostojni, s tim da se radu po hadisu Busre bint Safvan, radijallahu anha, (tj. “Ko dodirne svoj polni organ neka uzme abdest”) daje prednost zbog sljedećih razloga:

– Hadis Busre, radijallahu anhuma, je vjerodostojniji od hadisa Talka, radijallahu anhu, jer mu je sened potpuno ispravan, zato kaže imam muhaddisa Buharija o hadisu Busre, radijallahu anha: “On je nešto najvjerodostojnije u ovom poglavlju”. Međutim, ovome se može prigovoriti da je Ibnul Medini dao prednost hadisu Talka nad hadisom Busre, radijallahu anhuma.
– Hadis Busre, radijallahu anha, ima mnogo šahida, tj. hadisa koji se prenose u istom značenju od drugih ashaba, prenose ga 17 ashaba, poput Ebu Hurejre, Aiše, Džabira, Zejd ibn Halida, Abdullah ibn ‘Amra, Erve bint Unejs i drugih radijallahu anhum, za razliku od hadisa Talka, radijallahu anhu, koji nema nijednog šahida, tj. ne prenosi ga nijedan drugi ashab.
– Hadis Talka, radijallahu anhu, je izgrađen na osnovi, tj. da dodir polnog organa ne kvari abdest, dok hadis Busre, radijallahu anha, dolazi sa novim propisom, tj. da kvari abdest, a radi se po onom argumentu koji dolazi po nečemu novom jer je u tome dodatno znanje.
– U radu po hadisu Busre, radijallahu anha, je veća preodstrožnost i sigurnost.
Komentar: Zajednička primjedba na sve spomenuto je da rad po tzv. TERDŽIHU, davanju prednosti jednom hadisu nad drugim jer je jedan vjerodostojniji od drugog, dolazi na red i ima smisla ako je nemoguće napraviti spoj između hadisa, tj. raditi po oba hadisa, a to je u ovom slučaju moguće (na čemu su treći i četvrti stav učenjaka).

Treći stav: ako se polni organ djeteta dodirne sa strašću kvari abdest a ako se dodirne bez strasti ne kvari abdest. Ovo je rivajet od imama Malika, Albanija i Ibn ‘Usejmina.
Dokaz im je to što su oba hadisa (hadis Talka i Busre, radijallahu anhum, koji su oprečni jedan drugom) vjerodostojna a raditi po oba hadisa je vadžib ako je to moguće, a rad po njima je moguć ako se hadis Busre, radijallahu anha, odnosi na dodir sa strašću a hadis Talka, radijallahu anhu, odnosi na dodir bez strasti.

Četvrti stav: onome ko dodirne polni organ djeteta mustehab mu je uzeti abdest što znači da time nije pokvario abdest. Ovo je stav Malika i Ahmeda u rivajetima koji se prenose od njih, takođe to je stav Ibn Huzejme, Ibnul Munzira i Ibn Tejmije.

Argument ovog mišljenja se bazira na tome da su oba hadisa, koji su protivrječni jedan drugom, vjerodostojna i da je vadžib raditi po oba hadisa ako je moguće napraviti spoj među njima, a on je moguć. Po njima je spoj sljedeći: hadis Busre, radijallahu anha, ukazuje da je vadžib uzeti abdest zbog dodir ponog organa koji ga kvari. A hadis Talka, radijallahu anhu, u kojem je došlo da dodir polnog organa ne kvari abdest jer je polni organ sastavni dio tijela kao i ostali dijelovi tijela, ukazuje da se hadis Busre, radijallahu anha, svodi i spušta sa vadžiba (uzimanja abdesta zbog dodira polnog organa) na stepen mustehaba.

Odabrani stav po ovom pitanju je da onaj ko dodirne polni organ djeteta nije izgubio abdest, a Allah zna najbolje.
Da je ovo mišljenje najbliže ispravnom ukazuju to da je odabrani stavu učenjaka uopćeno po pitanju kvarenja abdesta zbog dodira polnog organa: da je mustehab uzeti abdest onome ko dodirne svoj polni organ a ne da mu to kvari abdest. Takođe, da se ovaj propis ograničava samo na ono što je došlo u vjerodostojnim hadisima, to jest, taj propis se odnosi samo na muškarca i ženu koji dodirnu svoj vlastiti polni organ, a ne na dodir tuđeg polnog organa (osim ako pri dodiru tuđeg polnog organa sa strašću izađe mezj koji kvari abdest), a u što ulazi i dodir polnog organa djeteta (pri pranju, presvlačenju i slično). Dokaz za ovo je to što je u svim hadisima u kojima je došao ovaj propis došlo “ko dodirne svoj polni organ” a nije došlo “ko dodirne polni organ” u općoj formi. A da se propis odnosi i na ženu dokaz je hadis: “Koji god muškarac dodirne svoj polni organ neka uzme abdest i koja god žena dodirne svoj polni organ neka uzme abdest”, bilježi ga Tirmizi i prenosi od Buharije u svom “Ilelu” da ga je ocijenio vjerodostojnim. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com