Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Pitanja zapošljavanja žene, njenog školovanja, zijareta udate žene njenih roditelja, glavne uloge žene u braku, dužnosti žene prema mužu i muža prema njegovoj supruzi, sve ovo su teme za sebe koje se trebaju ponaosob obrađivati a što zahtijeva mnogo više prostora.

Ono na šta se može u ovoj prilici odgovoriti je zadnje pitanje koje glasi: koju ženu je najbolje oženiti sa kojom bi Uzvišeni bio zadovoljan.

Mustehab je, tj. preporučuje se, onome ko hoće da se oženi da izabere ženu sa sljedećim osobinama (pogledaj: El-Mugni 15/94):

1- Onu koja praktikuje vjeru, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženu žene (najviše) zbog četiri stvari: zbog njenog imetka, porijekla, ljepote i vjere, ti izaberi onu koja praktikuje vjeru” (mutefekun alejhi).

2- Djevicu, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao Džabira je li se oženio, a on mu odgovorio da jeste. Pa ga je priupitao: “Je li djevica ili je već bila udavana?”, odgovorio je da je bila udavana, a on mu reče: “Kamo sreće da je djevica, da se ti sa njom poigravaš a ona sa tobom” (mutefekun alejhi).

3- Rotkinju, tj. onu čija su majka ili njene sestre i rodice poznate po mnoštvu rađanja djece, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženite one (žene) koje se zavole (koje su drage) i rotkinje, jer ja ću se ponositi na Sudnjem danu pred drugim narodima sa vašom brojnošću” (Ebu Davud, Nesai’, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocjenili Hakim, Ibn Hibban, Iraki, Albani i ostali).

4- Lijepu, kako bi se više smirio uz nju, više je volio i bolje obarao pogled od drugih žena, jer je zbog ljepote žene mustehab (preporučeno) onome ko hoće da se ženi da ode i vidi ženu koju ima namjeru zaprositi. Prenosi Džabir, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas hoće da zaprosi ženu, ako je u stanju neka je vidi (kako bi vidio ono) što će ga navesti da je oženi”.

Hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed i Hakim, vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim i Zehebi, Ibn Hadžer kaže da su ravije pouzdani, a Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju dobrim.

Ovo su poželjne karakteristike žene koja se želi zaprositi koje su zasnovane na vjerodostojnim dokazima, dok islamski pravnici navode i mnoge druge poželjne osobine kod žene, poput toga da bude ošroumna, plemenitog porijekla i slično, međutim za poželjnost tih osobina nema posebnih dokaza u šerijatskim tekstovima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U osnovi sve dok neku ženu smatramo muslimankom i ubrajamo je u muslimane (znači da nije murted, mušrikinja ili kjafirkinja) dozvoljeno je da je musliman ženi.

S tim, da musliman treba da ženi muslimanku koja redovno klanja, pokrivena je, posti Ramazan i slično, a i obrnuto, da se muslimanke udaju za takve muškarce.

Problem nastaje kada u sredini u kojoj živimo ne možemo lahko naći djevojku muslimanku koja praktikuje osnovne stvari vjere. Tako pitanje nije trebalo glasiti da li je dozvoljeno ovakvu ženu ženiti ili nije, nego u kojim situacijama nema smetnje da se ženi ,a u kojim je bolje da se ne ženi takva žena.

Naime, islam preporučuje prilikom izbora bračnog druga da buduća životna družica bude od onih koji se ističu u praktikovanju vjere, tj. pridržavanju islamskih propisa.

Prenosi Ebu Hurejre, radijellahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ženu žene zbog četiri srvari: zbog njenog bogatstva, porijekla, ljepote i vjere, izaberi onu koja praktikuje vjeru.“ (muttefekun alejhi, Buharija 5090, Muslim 3708)

Hadis znači da ako bi mladić imao izbora između četiri djevojke: jedna je iz bogate porodice, druga iz ugledne familije, treća poznata po ljepoti i četvrta koju krasi čvrsto pridržavanje vjere, islam podstiče da oženi onu koja je prepoznatljiva po držanju vjere.

Pod praktikovanjem vjere u hadisu se ne misli na klanjanje pet vakata namaza, pokrivenost i slično, jer su to vadžibi, farzovi i temelji sa kojima musliman biva muslimanom i jer i ostale tri vrste djevojaka spomenutih u hadisu, bogata, ugledna i lijepa, moraju biti one koje se drže temeljnih propisa vjere (klanjanje i pokrivenost), nego se pod djevojkom koju krasi pridržavanje vjere podrazumijeva ono što je više od ispunjavanja temelja vjere (namaz, post, pokrivanje, i slično) i ostavljanja opće poznatih harama, poput mnoštvo ibadeta, prisustvovanje vjerskim kursevima, bavljenje davetskim aktivnostima, stid, neašikovanje i slično.

Sa druge strane, islamski pravnici kada govore o situacijama i okolnostima kada je mustehab ili vadžib (shodno razilaženju) mužu da dâ talak (tj. pusti) svojoj ženi, navode da je to slučaj kada ona ostavlja namaz, te ga klanja samo u njegovom prisustvu, ili kada ne vodi računa o propisnom pokrivanju (znači pokrivena je, ali nemarna u odijevanju) i tome slično.

Naravno, ne možemo zanemariti sredinu i okolnosti u kojima živimo tj. da smo kao muslimanski narod prošli kroz pedesetogodišnje komunističko zatiranje vjerskih vrijednosti i odvraćanje od vjere, kao i da smo u periodu islamskog buđenja (sahve) i vraćanja islamskim vrijednostima, gdje oni koji sebe smatraju muslimanima ne izvršavaju ni osnovne temelje vjere, poput namaza.

Pa tako uzimajući u obzir gore spomenuto, tj. da islam podstiče na ženjenje djevojke koja se ističe u pridržavanju vjere (ne samo da klanja i da je pokrivena kakva treba biti svaka muslimanka), te da je mustehab razvesti se sa ženom koja je nemarna u praktikovanju vadžiba vjere (namazu, pokrivanju i slično), kao i okolnosti i uticaj sredine u kojoj mi musimani Bosne živimo, savjetujem te da postupiš na sljedeći način; da na lijep i mudar način podstakneš i ubijediš tu djevojku da počne klanjati beš-vakat (pet dnevnih namaza) i da se pokrije prije nego što sklopiš sa njom bračni ugovor, a ako neće bolje je da je ne ženiš (osim ako ona ima opravdan razlog za odbijanje).

Time ćeš uvidjeti da li je ona spremna i voljna da se pridržava vjerskih propisa i da li je iskrena u svojim obećanjima. U protivnom, ako bi je oženio u stanju u kakvom i jeste sa nadom da će sa vremenom sve doći na svoje, doći ćeš u neizvjestan položaj. Da li će ona početi klanjati beš-vakat i pokriti se i kada će to biti, je veoma relativno i upitno.

Moguće da prođe mnogo vremena a da se to ne desi, da dobijete djecu, da se brak učvrsti, a da ona pod raznoraznim izgovorima ne učini ono što ti je obećala i što joj je vjerska dužnost, pa ćeš doći u situaciju da postavljaš ponovo pitanje: živim sa ženom koja šara sa namazom ili klanja samo u mom prisustvu i odbija da se pokrije, je li dozovljeno živjeti sa njom, i trebam li se razvesti od nje?

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se obradi više podpitanja vezanih za gledanje žene koja se želi zaporositi.

Propis viđenja žene koja se želi zaprositi

Velika većina učenjaka je na stavu da je mustehab (preporučeno) vidjeti ženu koja se želi zaporositi. Manja skupina učenjaka kaže da je to samo dozvoljeno, a ne i preporučeno. Niko od učenjaka nije rekao da je to vadžib a kamoli šart valjanosti braka.

Kaže Ibn Tejmije (Medžu'ul-fetava, 29/355): „Brak je ispravan i ako on (mladoženja) nije vidi nju (mladu). Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjavajući gledanje (u ženu pri prosidbi) nije rekao da bez njega nije ispravan brak. A to ukazuje da gledanje nije vadžib i da je brak bez njega valjan“.

Prenešeno je nekoliko hadisa koji ukazuju da je preporučeno vidjeti ženu koja se želi zaprositi. Od tih hadisa su:

– Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Bio sam kod Vjerovjesnika, sallallahu alejih ve sellem, došao mu je neki čovjek i obavijestio ga da se oženio ženom od Ensarija. Pa ga upitao Allahov Poslanik, sallallahu alejih ve sellem: ‘Je si li pogledao u nju?’ ‘Nisam’, odgovorio. ‘Idi i pogledaj je, jer u očima Ensarija ima nešto'“.

– Hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem kaže: „Čuo sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, da je rekao: ‘Kada neko od vas hoće da zaprosi ženu, ako je u mogućnosti da vidi (od nje) ono što će ga navesti da je oženi, neka to učini’. Pa sam zaprosio djevojku. Skrivao sam se sve dok nisam vidio na njoj ono što me je navelo da je oženim, pa sam je oženio“. Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Ibn Hibban i Bejheki, vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim i Ibn Hibban, a dobrim Albani i Šu'ajb Arnaut.

– Hadis mutefekun alejhi od Sehla ibn S'ada, radijallahu anhu, u kojem je prepričao događaj žene koja je došla kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, i ponudila se da je on oženi. Pa je on pogledao u nju, podigao pogled i usmjerio prema njoj, a zatim spustio glavu.

– Hadis od Mugire ibn Š'ubeta, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je on zaprosio neku ženu pa mu je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem: rekao: „Pogledaj u nju, jer je to napreče da vam učini brak trajnijim“. Bilježe ga Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Darimi i Ib Hibban. Vjerodostojnim su ga ocjenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn El-Mulekkin, El-Busiri, Albani i Šu'ajb Arnaut, a dobrim Tirmizi.

Hadisi Džabira i Mugire, radijallahu anhuma, govore ujedno i o dvije najbitnije mudrosti gledanja u ženu koja se želi zaprositi, a to su:

– da prosac gledanjem u nju vidi ono što će ga podstaknuti da je oženi,

– da njeno viđenje uzrokuje da brak bude trajniji.

Nema sumnje da spomenuti hadisi ukazuju na preporučenost gledanja u ženu koja se želi zaprositi.

Granice onoga šta je dozvoljeno vidjeti kod žene pri prosidbi

Zatim su se učenjaci razišli oko toga šta je dozvoljeno proscu da vidi od tijela žene koju želi zaprositi.

Prenosi Ibn Kudame (El-Mugni, 6/552) da su učenjaci složni da je dozvoljeno vidjeti njeno lice i šake. Zatim su se razišli oko dozvole viđenja više od lica i šaka na nekoliko stavova (Fethul-bari 9/182):

Prvi stav: da je dozvoljeno vidjeti samo lice i šake.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka. Na ovome su hanefije, malikije, šafije i stav unutar hanbelijskog mezheba (rivajet od imama Ahmeda). (Hašijetu Ibn Abidin 5/237, Dževahirul-iklil 1/275, Mugnil-muhtadž 3/128)

Oni svoj stav obrazlažu time što je lice centralno mjesto ljepote žene, mjesto koje se najprije gleda i koje ukazuje na ljepotu žene. Dok šake žene ukazuju na plodnost tijela. Takođe, kažu da su lice i šake mjesta na tijelu koja se uobičajno pokazuju (vidljiva su), a nije dozvoljeno gledati u one dijelove tijela koja se uobičajno ne pokazuju, tj. nisu vidljiva.

Drugi stav: da je dozvoljeno vidjeti one dijelove koji se  u često sami pokažu, poput ruku (šaka), lica, vrata i stopala.

Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba (drugi rivajet od imama Ahmeda). (El-Insaf 8/19, El-Mugni 6/552)

Oni to dokazuju time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da je vidi bez njenog znanja, iz čega se razumije da je dozvoljeno vidjeti sve ono što se u većini slučajeva samo po sebi pokaže od ženinog tijela.

Prenosi Ebu Džafer El-Bakir da je Omer, radijallahu anhu, zaprosio kćerku Alijinu, radijallahu anhu. Pa mu je Alija rekao da je ona mala, našto mu je Omer prigovorio da ga time želi odbiti. „Poslaću je tebi, pa ako budeš zadovoljan ona je tvoj žena“, rekao je Alija i poslao je Omeru da je vidi. Kada je došla Omer joj je prišao i štapom zadigao odjeću od stopala i otkrio njenu podkoljenicu. A onda mu je ona rekla: „Spustio to, da nisi emir pravovjernih oči bi ti izbila“. Ovu predaju bilježe Abdurezak u svom Musannefu i Se'id ibn Mensur u svom Sunenu. Ova predaja je slaba jer u njenom lancu ima prekid.

Kažu: ovo je dokaz da je dozvoljeno vidjeti više od lica i šaka, jer su ovo dozvolila dvojica pravovjernih halifa Omer i Alija, radijallahu anhu. Nema sumnje daje ovo jak argument da nije slabosti u samoj predaji.

Treći stav: da je dozvoljeno vidjeti šta god hoće od tijela osim stidnog mjesta (polnog organa).

Ovo je stav imama El-Evza'ia. (Fethul-bari 9/182)

Četvrti stav: da je dozvoljeno vidjeti cijelo njeno tijelo.

Ovo je stav Davuda Ez-Zahirija, Ibn Hazma i treći rivajet od imama Ahmeda. (El-Muhalla 10/30, El-Insaf 8/19)

Treći i četvrti stav se dokazuje istim argumentom a to je opće vanjsko značenje hadisa Mugire, radijallahu anhu: „Pogledaj u nju“.

Odabrano (radžih) mišljenje je spoj prvog i drugog stava učenjaka. To jest, kada prosac ode da vidi i zaprosi ženu, njoj nije dozvoljeno da pokaže više od lica i šaka, na čemu je džumhur (večina) učenjaka, niti on ima pravo da traži da vidi više od toga. A mladić koji se sakrije da bi vidio ženu koju želi zaprositi bez njenog znanja, ili je posmatra sa strane, njemu je dozvoljeno da vidi šta god se pokaže od njenog tijela, od vrata, stopala, kose i slično.

Na ovo ukazuje više argumenata:

– hadis Džabira, radijallahu anhu: „Ako je u mogućnosti da vidi (od nje) ono što će ga navesti da je oženi, neka to učini“,

– hadis Mugire, radijallahu anhu: „Pogledaj u nju“.

– riječi Džabira, radijallahu anhu: „Skrivao sam se sve dok nisam vidio od nje ono što me je navelo da je oženim, pa sam je oženio“.

Propis gledanja žene u prosca

Propis gedanja žene u prosca je isti kao i propis gledanja prosca u ženu koju ima namjeru zaprositi, jer se i on njoj može svidjeti ili ne svidjeti kao što se i ona njemu može svidjeti ili ne. Čak je njoj preče da vidi njega nego njemu nju, jer on njoj može dati talak ako mu se ne svidi, dok ona to ne može (pravo talaka je u rukama muškaraca).

Razlog zbog kojeg je došlo u hadisima da je propis gledanja vezan samo za muškarce je zbog toga što su muškarci svakako vidljivi u javnom druševnom životu žene ih veoma lahko mogu vidjeti, za razliku od žena koje su pokrivene i skrivene od javnosti. (Ahkamuzzevadž Omer El-eškar, str. 61)

Učenjaci se takođe razilaze oko toga šta je ženi dozovljeno da vidi od tijela prosca. Najbliže je da nema smetnje da vidi više od lica i šaka, jer je stidno mjesto muškaraca ono što je između pupka i koljena. (Hašijetu Ibn Abidin 5/237, Hašijetu Ed-Dusuki 2/215)

Je li uslov da bi vidio ženu koju želi zaprositi njena dozvola?

Džumhur (većina) učenjaka smatra da prosac ne treba tražiti dozvolu žene ili njenog velija (staratelja) niti da ona zna da je želi vidjeti. Kažu da je dovljeno to što je to dozvolio Zakonodavac. Takođe, hadisi su došli u općoj formi bez uslovljavanja spomenutog. Džabir, radijallahu anhu, kaže da se skrivao da bi je vidio, znači bez njenog znanja i dozvole.

Neku učenjaci kažu da je bolje da ona ne zna da je želi vidjeti, jer će tako biti prirodnija i nenašminkana.

Sa druge strane, malikije smatraju da je vadžib tražiti dozvolu i obavijestiti ženu o tome, kako ne bi griješnici i bestidnici u tome imalu izgovor da gledaju i zagledaju žene, jer su prosci.

Prvi stav je bliže ispravnom, jer dokazi ukazuju na to. Takođe, ako je moguće da prosac vidi djevojku prije nego što je zaprosi, to je najbolje, kako se ne bi desilo da je zaprosi i tek onda vidi a ona mu se ne svidi pa je onda želi odbiti a time joj može nanijeti neprijatnosti.

Dozvoljene i zabranje radnje tokom gledanja i prosidbe

Nema smetnje da prosac razgovara sa ženom koju prosi u prisustvu mahrema ili na javnom mjestu gdje ima ljudi. Sve dok je razgovor i komuniciranje u cilju i kontekstu sklapanja braka i budućeg zajedničkog života njih dvoje smiju razgovarati ili razmjenjivati mejlove i poruke.

Nema smetnje da prosac pogleda u slike žene koju prosi, koje mu ona sa tim ciljem pošalje, sa ciljem viđenja zbog prosidbe. Naročito ako prosac živi daleko od žene te nije u mogućnosti da je posjeti zbog cilja prosidbe i viđenja.

Zabranjeno je osamljivanje prosca sa ženom koju prosi, jer je zabrana osamljivanja sa ženom strankinjom (kojoj nije mahrem) potvrđena idžamaom učenjaka i jasnim hadiskim tekstovima. Kaže Posanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: „Neka se nikako ne osamljuje muškarac sa ženom osim sa (njenim) mahremom“.

Takođe, proscu nije dozvoljeno da se rukuje sa ženom koju prosi niti da dirne bilo koji dio njenog tijela, našto ukazuju nedvosmisleni šerijatski tekstovi.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Spomenuti hadis na kraju pitanja, a koji se jako mnogo upotrebljava i navodi u sličnim povodim, se prenosi od grupe ashaba u nekoliko različitih seneda:

Prvi hadis – od Huzejfe, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko osvane a dunjaluk mu najveća briga nije kod Allaha ninačemu, onaj ko se ne boji Allaha nije kod Allaha ninačemu, a onaj ko se ne brine za opće stvari muslimana on nije od njih”.

Bilježe ga Hakim, Taberani i Sujuti u tri različite rivajeta od Huzejfe, radijallahu anhu. U prvom rivajetu je ravija Ishak ibn Bišr za koga kaže darekutni da krivotvori hadise a Ibn hibban da nije dozvoljeno od njega prenositi hadise osim radi ibreta. Zato za ovaj rivejt kaže Zehebi: “Mislim da je izmišljen”, a Ibnul-Dževzi i Iraki su ga ocijenili slabim zbog ovog ravije.

Drugi rivajet bilježi Tebarani u “El-Evsatu” i “Es-Sagiru” u njegovom rivajetu je Abdullah ibn ebi Džafer Er-Razi koji se izdvojio sa ovim hadisom a njegovo izdvajanje čini hadis veoma slabim – mukerom – zbog slabosti samog ravije kako kaže Ibn Hibban.

I treći rivajet navodi sujuti u “El-ala'i el-masnu'a” kojeg je šejh Alabani ocijenio veoma slabim zbog nekih nepoznatih ravija u njemu i drugih koji su optuženi za krivotvorenje hadisa.

Drugi hadis – od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko osvane a briga mu neko mimo Allaha, ‘azze ve dželle, nije kod Allaha ninačemu, a onaj ko se ne brine za muslimane on nije od njih”.

Bilježi ga Hakim a u njegovom senedu je Ishak ibn Bišr o kome je već bilo govora i Mukatil ibn Sulejman za kojeg kaže Zehebi da je veoma slab.

Prema tome, ovaj hadis je munker, tj. veoma slab.

Treći hadis – od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko osvane a briga mu dunjaluk nije kod Allaha ninačemu, onaj ko se ne brine za stanje muslimana on nije od njih, a onaj ko se sam sebe ponizi bez prisile nije od nas”.

Bilježi ga Teberani u “El-Evsatu” a u njegovom senedu je Jezid ibn Rebi'a za čije hadise kaže Buharija da su munkeri (jako slabi i neprihvatljivi) a Nesa'i da je ravija metruk (čiji su hadisi ostavljeni). Zato su ovaj hadis Iraki i Hejsemi ocijenili slabim.

Četvrti hadis – od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko osvane a briga mu neko mimo Allaha on nije od Allaha (njegov iskreni rob), a onaj ko osvane ne brinući za muslimane on nije od njih”.

Bilježe ga Ibn ‘Adijji u “el-Kamilu” i Bejheki u “Šu'abul-imanu”, a u njegovom senedu je Vehb ibn Rašid za kojeg Darekutni kaže da je metruk a Ibn Hibban da nije dozvoljeno argumentirat njegovim hadisom.

Takođe, u senedu je ravija Ferkad Es-Sebhi koji je slab u hadisu. Hadis je Bejheki ocijenio slabim.

Rezime svega spomenutog je da su svi hadisi i rivajeti koji sadrže tekst “Ko se nebrine za stanje muslimana on nije od njih” veoma slabi, čija slabost ne može da se udruži i podigne hadis na stepen dobrog hadisa zbog mnoštva rivajata, zato nije dozvoljeno da se ovaj hadis pripisuje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nego ako se veš spomene da se kaže da je munker i veoma slab.

Šejh Albani je sve spomenute rivajete gore spomenutih hadisa ocijenio veoma slabim u svojoj knjizi “Es-silsiletued-da'ife” (309-312). Ovaj hadis navode učenjaci u knigama u kojima su izdvojili i sabrali slabe i izmišljene hadise, poput Ibnul-Dževzija, Taberabija, Sehavija i ‘Adželunija (osim Hakima koji ga navodi u svom “Mustedreku”).

Sa druge strane, umjesto ovog slabog hadisa dovoljnه su muslimanima vjerodostojni hadisi koji pozivaju muslimane u međusobnu ljubav, samilost i vođenje računa o stanju njihove braće po imanu itd.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: “Primjer mu'mina u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti i suosjećanju je primjer tijela čiji je neki organ bolestan kada ostali organi tijela reaguju sa nesanicom i groznicom”.

Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: “Mu'min prema mu'mina je poput građevine čiji jedni dijelovi pomažu druge”, a zatim je spojio između prstiju.

Bilježi Buharija od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Niko od vas neće biti pravi vjernik sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi samom sebi”.

Prema tome, mustehab je, od vjere i imana da muslimani upućuju dove Allahu da pomogne našu braću u Siriji ili bilo kom drugom mjestu gdje su muslamani potlačeni, napadnuti i poniženi. Propisano je na osnovu vjerodostojnih hadisa gore spomenutih da se interesujemo i vodimo brigu o stanju muslimana svugdje u svijetu, a naročito onih koji su napadnuti i koji su ugroženi.
A što se tiče spomenutog hadisa u pitanju, on je veoma slab i ne treba ga ni spominjati niti tumačiti osim da bi se pojasnila njegova slabost. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Oko pokrivanja lica žene muslimanke učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav učenjaka je da lice žene nije avret a da ga je mustehab pokriti, odnosno da ga je dozvoljeno otkriti osim ako se boji za sebe fitne, tj. kada se iskvari vrijeme i pojavi se mnoštvo fasika. Ovo je stav hanefijskog i malikijskog mezheba.

Takođe, lice žene nije avret kod šafija, s tim da oni obavezuju ženu da pokrije lice zbog zabrane gledanja u njeno lice.

Dok neki drugi učenjaci kažu da su unutar šafijskog mezheba dva stava: prvi zvanični stav da je vadžib pokriti lice i drugi stav unutar mezheba da je dozvoljeno otkriti lice.

Drugi stav učenjaka je da je lice žene avret, odnosno da je vadžib da ga pokrije pred muškarcima koji joj nisu mahremi. Ovo je stav hanbelijskog mezheba i ispravan stav šafijskog mezheba s obzirom na razilaženje unutar mezheba.

Ono što je bitno naglasiti da su složni učenjaci da je pokrivanje lica žene propisano, s tim da su se razišli da li je mustehab ili vadžib, zato čude izjave nekih koji govore u ime Islama da pokrivanje lica žene nije propisano ili da nije od Islama što ukazuje da ili se nisu vratili na knjige mezheba ili je nadvladala strast i džehl a ne zna se šta je gore.

Takođe, bitno je naglasiti da je ovo teoretsko razilaženje među učenjacima oko obaveze pokrivanja lica žene, a da su muslimani u praksi složni da je žena obavezna pokriti lice.

Ovaj praktični idžma prenose mnogi učenjaci poput Ibn Hadžera, Ibn Tejmije i ostalih, a svjedoči mu istorija islamskog ummeta u svim krajevima muslimanskog svijeta, svejedno na kojem mezhebu bile sve žene muslimanke su pokrivale lice.

A ono što potvrđuje obavezu pokrivanja lica, s jedne strane, su jasni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta koji ukazuju na to nasuprot slabim i nejasnim dokazima kojima se dokazuje dozvola otkrivanja. A sa druge strane, ono što potvrđuje obavezu pokrivanja lica je ono na čemu su sve četiri mezheba a to je da je obaveza ženi pokriti lice kada se pokvari vrijeme i pojavi mnoštvo fasika (griješnika), a ima li goreg vremena po ovom pitanju od današnjeg.

A što se tiče skidanja nikaba i otkrivanja lica od strane žene koja ga je prije toga nosila, to pitanje može imati tri stanja:

Prvo stanje – da skinula nikab nakon što ga je nosila sa ubjeđenjem i znanjem da je pokrivanje lica žene muslimanke vadžib, svejedno bila ubijeđena sa dokazima ili slijedeći one učenjake u čije znanje ima najviše povjerenje jer se inače na njih vraća i njih pita i u svim drugim pitanjima. Ovakva žena je griješna, obaveza je da učini tevbu i da ponovo pokrije lice.

Treba napomenuti da teško stanje, bolest, rad na poslu, slijeđenje drugih žena koje su otkrile lice i slično nisu šerijatski opravdani izgovori da žena koja je pokrivala lice da ga otkrije. Izuzetak ovome je potpuno otkrivanje lica u nuždi pod kojom se podrazumijeva da bi joj, ako ne bi otkrila lice, bila nanešena ogromna šteta u psihičkom (npr. da je to odvede do ludila ili uzrokuje neku duševnu bolest), tjelesnom (npr. da bude kažnjena zatvorom, udaranjem i slično) ili materijalnom (npr. da plaća kazne koje materijalno ne može podnijeti) pogledu sa kojom ne može živjeti normalnim životom.

Drugo stanje – da je skinula nikab nakon što ga je nosila sa ubjeđenjem da je njegovo nošenje mustehaba a ne vadžib slijedeći u tome poznati i priznat stav učenjaka ovog Ummeta. Ovakva žena nije griješna ali joj je bolje i ispravnije da pokrije lice i da ponovo preispita svoj postupak.

Treće stanje – da je skinula nikab nakon što ga je nosila, s tim da je pokrila lice i nosila nikab slijedeći trend i druge žene ne vodeći apsolutno računa o stavovima učenjaka, dokazima i slično. Na ovakvoj ženi je da se pokaje zbog ovakvog ponašanja jer vjerski propisi nisu moda i igra i da detaljno izuči ovo pitanje kao i druga pitanja vjere i da prihvati onaj stav učenjaka i da slijedi onog učenog u čije znanje i bogobojaznost ima najviše povjerenje kao što ih slijedi u drugim pitanjima.

Nakon svega kazanog, preporučujem sestrama koje ne pokrivaju lice da pokriju lice jer je to ispravan stav učenjaka na osnovu dokaza i na osnovu onoga na čemu su se složili kada se pojavi fitna, a ona se već pojavila, da je obaveza pokriti lice.

A one sestre koje su pokrile lice neka znaju da je to čast i ponos muslimanke pogotovu u sadašnje vrijeme. I neka znaju da je ono što se najviše napada u Islamu (poput džihada, primjene Šerijata, položaja žene, pokrivanja lica) da je to je najvrednije u njemu, a nikab je jedna od tih stvari.

Budi hrabra i odvažna i zamisli koju ćeš nagradu imati da u ovakvim vremenima napada i podvala na Islam ti budeš jedna od onih koja ga praktično brani.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com