Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
ZAŠTO SE NEKI VELIKI UČENJACI NISU ŽENILI
Alejkumusselam. Tačno je da se određena skupina učenjaka ovog Ummeta nije ženila. Jedan od savremenih učenjaka Abdulfettah Ebu Gudde je napisao knjigu pod naslovom "Učenjaci neženje" u kojoj je pisao o učenjacima ovog Ummeta iz raznih znanosti i oblasti koji se nisu ženili. Od poznatijih učenjaka koviše
Alejkumusselam.
Tačno je da se određena skupina učenjaka ovog Ummeta nije ženila. Jedan od savremenih učenjaka Abdulfettah Ebu Gudde je napisao knjigu pod naslovom “Učenjaci neženje” u kojoj je pisao o učenjacima ovog Ummeta iz raznih znanosti i oblasti koji se nisu ženili.
Od poznatijih učenjaka koji se nisu nikako ženili su:
– otac mufessira Ibn Džerir Et-Taberi,
– mu'atezilski mufessir Zamahšeri,
– fakih i učenjak usulil-fikha Ebu Ishak Širazi,
– fakih i muhaddis Muhjiddin Nevevi,
– šejhul-islam Ibn Tejmije,
– fakih i učenjak usulil-fikha Ibn Džema'a,
– istoričar i muhaddis Ibn Tulun.
Naravno među njima se posebno ističu Ibn Džerir Et-Taberi, Nevevi i Ibn Tejmije, čiji značaj i ulogu zna iole obrazovan musliman.
Uloga i važnost braka u Islamu kao sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne kose niti su u oprečnosti sa činjenicom da su gore spomenuti učenjaci bili neženje. I to zbog sljedećih stvari:
Prvo – što ženidba nije farz ajn svakom muslimanu pojedinačno, nego ženidba prolazi kroz pet fikhskih propisa, može biti haram, vadžib, mustehab, mekruh i mubah. Haram je muslimanu da se ženi ako nije u materijalnoj mogućnosti da izdržava ženu, ili da oženi ženu kojoj je mahrem, ili koja je udata, ili da spoji dvije sestre i slični slučajevi. Vadžib je da se ženi onaj ko je u mogućnosti a boji se da će upasti u zinaluk ako se ne oženi. Mustehab je da se oženi onaj ko ima materijalnu mogućnost i polnu potrebu za ženom. Mubah je da se oženi onaj ko je bogat ali nema spolne potrebe za ženama. Mekruh je da se ženi onaj ko se boji za sebe da će biti nepravedan prema ženi, da će joj nanijeti štetu i slično. prema tome, gore spomenuti učenjaci samim time što se nisu ženili nisu učinili neki šerijatski prekršaj.
Drugo – ti učenjaci nisu pozivali na neženstvo, niti je poznato da su smatrali da se ne treba ženiti.
Treće – nije poznat razlog njihove neženidbe, možda su htjeli i nastojali da se ožene ali im nije bilo određeno.
Četvrto – ibret je u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je ženio žene i rekao “Ko ne voli moj sunnet nije od nas”, a ne u praksi nekih učenjaka.
Peto – ne možemo tvrditi da to što se nisu ženili da je to njihova odluka i njihov stav, nego samo možemo konstatovati da se nisu ženili. Osim ako neko dođe sa njihovim izjavama da se oni nisu htjeli ženiti.
Šesto – pitanje njihove neženidbe ne treba da stvara nedoumicu, niti da bude razlog umanjivanja vrijednosti ovih učenjaka, pa čak ako bi uzeli da su preferirali stav da se ne treba ženiti, jer u tom slučaju bi rekli da su pogriješili i da to ne umanjuje njihov doprinos Islamu i stepen koji su stekli svojim znanjem i radom za ovu vjeru. Ve billahi tevfik
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeŽENA MI JE PRIZNALA DA JE POČINILA ZINALUK
Alejkumusselam. Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje uzajamnog proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio, a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6.više
Alejkumusselam.
Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje uzajamnog proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio, a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6. do 9. ajeta) u kojima je propisano mužu kako da postupi u slučaju kada tvrdi da je vidio svoju ženu da je počinila zinaluk. Uglavnom, propis proklinjanja žene od strane muža može biti vadžib, mustehab, mubah (dozvoljen) i haram.
Vadžib je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je ostala trudna, a dijete koje bi se rodilo bi se pripisalo njemu da mu je on otac.
Ovim lianom (proklinjanjem) njihov brak bi bio razvrgnut i poništen, a dijete koje se rodi se ne smije pripisati njemu.
Drugim riječima, njemu je vadžib da izvrši proklinjanje (lian), tj. da joj dadne talak i da im se poništi brak kako se ne bi dijete njemu pripisalo a što je haram po idžma'u učenjaka.
A mustehab je mužu da da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg nije ostala trudna. Nije mu vadžib zato što nije ostala trudna pa ne postoji opasnost da mu se pripiše tuđe dijete. Ali mu je mustehab da izvrši proklinjanje, tj. da joj dadne talak zbog tog gnusnog i odvratnog čina (zinaluka) kojeg je uradila, naročito ako se na njoj ne vide tragovi kajanja.
Mubah (dozvoljeno) je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene, što znači da joj da talak, u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je nije ostala trudna ako je se ona pokajala i učinila iskrenu tevbu čiji su tragovi vidljivi. U ovoj situaciji nije mu vadžib niti mustehab da je prokune i da joj da talak nego samo mubah (dozvoljeno) iz razloga što se ona pokajala. Pa ako može preći preko tog njenog čina nije mu vadžib da joj da talak ali mu je ipak dozvoljeno a u nekim situacijama i mustehab ako mu je teško da prihvati i da živi sa ženom koja je učinila jedan od najgnusnijih i najogavnijih grijeha.
Haram je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada nije on svojim očima vidio niti na pouzdan način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk a niti mu je ona priznala da je to uradila.
A u slučaju da žena mužu prizna da je počinila zinaluk ophođenje muža prema njoj se shodno okolnostima vraća na prethodno gore spomenute tri situacije: pa tako proklinjanje (pred kadijom) i talak (bez kadije) može biti vadžib (ako je ostala trudna), ili mustehab (ako nije ostala trudna ali se nije ni pokajala) ili mubah (ako nije trudna a iskreno se pokajala).
Prema tome, odgovori na tvoja pitanja su sljedeći:
1- Shodno tvojoj situaciji kako si je ti opisao, tebi je samo mubah da je prokuneš pred kadijom i da joj daš talak bez kadije i nije ti grijeh da nastaviš živiti sa njom.
2- Ti nebi bio griješna kada bi joj dao talak, bez obzira što se ona pokajala, radi ono što ti voliš, praktikuje Islam, jer taj talak ima svoj povod i svoju osnovu a to je čin zinaluka, jer to mnoge ljudske prirode ne mogu prihvatiti i podnijeti. A s obzirom da je muslimanu da bude ljubomoran na svoju ženu talak u ovom slučaju ima itekako jaku potporu.
3- A što se tiče tvoji riječi “Ja sebe smatram vjernikom, i želim da imam zdravu islamsku familiju, da li bi ovo moglo negativno uticati na moju budućnost”, to je stvar gajba. Može se desiti da ona zbog ovoga bude bolja osoba, da svoju djecu odgaja da budu dobri vjernici i slično, a može i obrnuto, da joj se to ponovi, da se ta osobina prenese na djecu i slično.
4- A što se tiče tvojih riječi “Dio mene želi razvod braka, a drugi dio nju još voli i neznam sta da radim”, ta tvoja neodlučnost je potpuno razumljiva i prirodna. Ono što je bitno ovdje da znaš granice Šerijata, kada bi bio griješan u postupanju prema njoj a kada nisi.
5- A što se tiče klanjanja istihare namaza, ona se ne klanja kad je čovjek neodlučan šta hoće uraditi kako bi mu se pokazalo u snovima ili slično šta da uradi. Nego se ona klanja kada se čovjek odluči da nešto bitno u životu uradi, da mu Allah olakša da to uradi ako je u tome hajr za njega ili da ga spriječi ako u tome nije hajr. To je smisao klanjanja istihare namaza. U hadisu o istihari je došlo: “Kada neko od vas odluči da uradi neku stvar”, a nije došlo: Kada je neko od vas u nedoumici da uradi neku stvar neka klanja istiharu. Znači, ako odlučiš da joj daš talak klanjaj istiharu, ili ako odlučiš da ostaneš sa njom klanjaj istiharu i uradi onako kako si odlučio. Pa ako je u tome što si odlučio (jednom ili drugom) zlo po tebe Allah, dželle še'nuhu, će te odvratiti od toga.
Ti najbolje poznaješ svoju ženu prije zinaluka i nakon zinaluka tako da ne bih želio da ti sugerišem svoje lično i subjektivno mišljenje. Na tebi je da dobro razmisliš, da utvrdiš i ispitaš njeno trenutno stanje i ponašanje i da doneseš odlučan korak iza kojeg si spreman da stojiš. I kada se odlučiš osloni se na Allaha. I nakon toga zaboravi: Šta bi bilo da sam uradio ovako, ili možda bi bilo da sam uradio drugačije. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKako se održava svadba na pravilan način? Šta je zabranjeno i sta je dozvoljeno?
Alejkumusselam! Svadba se na arapskom jeziku naziva velimom, a velima je jezički znači pozivanje ljudi da jedu hranu koja se organizuje povodom ženidbe, dok neki učenjaci kažu da je velima naziv za svaku vrsta skupljanja ljudi da jedu hranu koja se priređuje povodom nekog sretnog i bitnog događaja.više
Alejkumusselam!
Svadba se na arapskom jeziku naziva velimom, a velima je jezički znači pozivanje ljudi da jedu hranu koja se organizuje povodom ženidbe, dok neki učenjaci kažu da je velima naziv za svaku vrsta skupljanja ljudi da jedu hranu koja se priređuje povodom nekog sretnog i bitnog događaja.
Prema tome, pod svadbom se u Šerijatu podrazumijeva zvanje ljudi na jedenje hrane povodom ženidbe. Ovo je bitno spomenuti zbog toga da se može napraviti razlika između onog što se u Šerijatu smatra svadbom i onog što je kod Bošnjaka prisutno od svadbenih običaja.
Propis pravljenja svadbe
Većina učenjaka smatra da je pravljenje svadbe sunnet, dok dio učenjaka kaže da je vadžib. Zagovarači oba ova mišljenja dokazuju svoj stav istim dokazom a to je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Abdurrahmanu ibn Avfu, radijallahu anhu, kada se ženio: “Napravi velimu pa makar sa ovcom”.
Vrijeme pravljenja svadbe
Oko vremena pravljenja svadbe u odnosu na vrijeme sklapanja bračnog ugovora učenjaci imaju više mišljenja. Pa tako neki kažu da se svadba pravi prilikom sklapanja samog ugovora, drugi kažu nakon što se sklopi, dok treći kažu da se svadba organizuje u vrijeme kada mladoženja prilazi mladi, a četvrti kažu da se pravi nakon što mladoženja priđe mladi.
Sva ova mišljenja imaju osnova s tim da mnogi naginju četvrtom mišljenju a to je da se svadba napravi nakon što mladoženja priđe mladi jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako uradio, kako se prenosi u vjerodostojnim predajama, kada je ženio Zejneb bint Džahš i Safiju, radijallahu anhuma.
Vrijeme trajanja svadbe
Takođe, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko dužine trajanja svadbe.
Pa tako neki smatraju da nema smetnje da svadba traje sedam a po nekima i osam dana, dok drugi kažu da je najbolje da ne prelazi tri dana dokazujući to predajom od Enesa, radijallahu anhu, u kojoj kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je oženio Safiju, radijallahu anha, pa je dao da njen mehr bude njeno oslobađanje iz robstva i napravio je velimu (svadbu) tri dana”. Hadis bilježi Ebu J'ala u svom Musnedu, a Ibn Hadžer ga ocjenjuje dobrim.
Naravno, ovaj hadis ne ukazuje na zabranu onome ko pravi svadbu više od tri dana. Ne misli se ovde da jedni te isti ljudi sjede cijelo vrijeme, nego jedan dan pozove jednu skupinu ljudi, drugi dan drugu i tako dalje jer se ovako prenosi od ashaba.
Hadisi u kojima je došlo da je treći dan svadbe dan rija'a i sum'e, tj. nastojanja da se onaj ko pravi svadbu hvalisa i istakne time što će ljudi vidjeti i čuti takvu svadbu, svi ti hadisi su slabi.
Odazivanje pozivu na svadbu
Vjerodostojni hadisi ukazuju da je odazivanje pozivu na svadbu vadžib što je poznati stav među islamskim učenjacima.
Prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao u hadisu Mutefekun alejhi: “Kada neko od vas bude pozvan na velimu (svadbu) neka se odazove”.
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: “Ko se ne odazove pozivu (na svadbu) neposlušan je Allahu i Njegovom Poslaniku” (Mutefekun alejhi).
S tim da je odazivanje pozivu na svadbu koje je vadžib uslovljeno ispunjenju sljedećih šartova:
– da svadba bude muslimanska, što znači da nije vadžib odazvati se na svadbu nemuslimana.- da bude pozvan na svadbu, svejedno bili to riječima, telefonom, porukom ili internetom.
– da se prilikom poziva pozvani pojedinačno pozovu, tj. ako poziv na svadbu bude opći za sve ljude onda nije vadžib odazvati se.
– da na samoj svadbi ne bude munkera (šerijatski zabranjenih djela), poput pijenja alkohola, miješanja muškaraca i žena, muzike i slično, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu Mutefekun alejhi odbio da uđe u kuću Alije, radijallahu anhu, u kojo je bili slika kada ga je pozvao na jelo, a na pitanje zašto je odbio odgovorio je: “U kući je zavjesa na kojoj imaju slike, a meleci zaista ne ulaze u kuću u kojoj ima slika”.
Iz ovoga se izuzima odlazak onoga koji ide sa namjerom da otkloni neki postojeći munker, pa ako uspije dobro i jest, a ako ne uspije obavezan je napustiti tu svadbu.
– da ga ne sprečava od odlaska na svadbu bolest, putovanje i neki drugi sličan opravdan razlog.
Neki adabi prilikom svadbe
Mustehab je da se na svadbu pozovu oni koji praktikuju vjeru, bogobojazni svejedno bili siromašni ili bogati a pokuđeno je izdvojiti samo bogate, jer je došlo u predaji koja se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: “Najgora je hrana hrana velime (svadbe i slično) na koju se pozivaju bogati a ostavljaju siromašni” (Mutefekun alejhi).
Takođe, obaveza je odazvati se pozivu na svadbu pa makar svadba bila veoma skromna, jer time se obraduje brat musliman i time se širi ljubav među muslimanima, jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Kada da bi bio pozvan na (jedenje) najslabijeg komada mesa ja bih se odazvao …”.
Onaj ko prisustvuje svadbi mustehab je da dovi za onoga ko ju je priredio, a jedna dova koje su prenešene je “ALLAHUMME AT'IM MEN AT'AMENI VESKI MEN SEKANI” (bilježi ga Muslim).
Takođe, mustehab je da se dovi prilikom čestitanja braka riječima: “BAREKELLAHU LEKE VE BAREKE ALEJKE VE DŽEME'A BEJNEKUMA FI HAJRIN” (Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, a Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim).
Mustehab je ženama da se zabave tako što će pjevati i udarati u def, bez drugih muzičkih instrumenata.
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Granica između halala i harama je pjevanje uz def”. Bilježi ga Tirmizi, Nesai i Ibn Madže, a dobrim ga ocjenjuju Tirmizi i Albani.
Udaranje u def je specifično samo za žene i nema nešto vjerodostojno prenešeno da su to radili muškarci.
Od prakse koja je prenešena od sahabijki je da, ako je spojena svadba sa dovođenjem žene mužu, da sa mladom dođu neke žene do kuće mladoženje.
Takođe, bilo je od prakse da mladu dočekaju žene u kući mladoženje (naravno, sve ovo bez miješanja muškaraca i žena), a u oba slučaja žene dove mladi da joj Allaha dadne bereket i hajr u braku.
Prenosi Buharija i Muslim u svojim Sahihima da su ovako uradile žene Ensarijke kada je Aiša dovedena Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Takođe, mustehab je da žene koje dođu sa mladom da ukrase, uljepšaju i lijepo obuku mladu kako bi je pripremile za mladoženju.
Prenosi se od Esme bint Es-Seken, radijallahu anha, da je rekla: “Ja sam uljepšala i ukrasila Aišu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zatim sam otišla i pozvala ga da je vidi otkrivenu. Kada je došao sjeo je do nje, pa mu je data velika posuda mlijeka, napio je se a zatim njoj ponudio a ona je oborila glavu i zastidila se”, kaže Esma: “Ukorila sam je rekavši joj: “Uzmi iz ruke vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem”. Pa je uzela i napila se malo, a onda joj je on rekao: “Daj je (posudu sa miljekom) svojoj prijateljici …”. Bilježi ga Ahmed i Taberani u “Kebiru”, a El-Munziri i Albani ga ocjenjuju dobrim i prihvatljivim.
Iz ovog hadisa se može uzeti da je mladoženji mustehab da bude blag i nježan prema prema mladi.
Isto tako, mustehab je mužu da se sređuje svojoj ženi, jer Uzvišeni kaže: “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti” (El-Bekare, 228).
Upitana je Aiša, radijallahu anha, šta bi prvo uradio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ušao u tvoju kuću, kaže ona: “Čistio bi zube misvakom” (bilježi ga Muslim).
A kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma: “Ja se sređujem svojoj ženi kao što se ona sređuje meni”, ovu predaju bilježe Bejheki i Ibn ebi Šejbe.
Od sunneta je da mladoženja stavi ruku na prednji dio mladine glave i da dovi.
Bilježe Ebu Davud, Ibn Madže i Hakim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada se neko od vas oženi ili kupi slugu, neka uzme za njegov čuperak, prouči Bismilu i dovi tražeći bereket: ALLAHUMME INNI ESELUKE MIN HEJRIHA VE HAJRI MA DŽEBBELTEHA ALEJHI, VE EUZU BIKE MIN ŠERRIHA VE ŠERRI MA DŽEBBELTEHA ALEJHI”. Hadis ocjenjuju vjerodostojnim Hakim, Zehebi i Ibn Hadžer, a Albani i Abdulkadir Arnaut ocjenjuju ga dobrim.
Nema smetnje da prilaženje mladoženje mladi (ili što ono što se naziva prvom bračnom noći) bude danju ili noću, bilo koji dan u sedmici i bilo koji mjesec u godini, na putovanju ili u svom mjestu. Ograničavati bilo šta od spomenutog nema osnova u šerijatskim tekstovima.
Ovo je rezime onog što je prenešeno u vjerodostojnom sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi svadbe i svadbenih propisa.
U bosanskoj praksi prisutni su mnogi svadbeni običaji koji su različiti od mjestu do mjesta.
Neki od tih običaja su svečani dolazak po mladu u današnje vrijeme autima a prije je to bilo konjima, kočijama i slično, i sve što prati tu ceremoniju od sakupljanja čitavog komšiluka, izlaska mlade, kićenja auta, kićenja svatova, svirke i muzike, igranja kola, darivanje svata i slično.
Takođe, neki običaji prilikom samog dolaska mlade poput davanja mladi da pojede kašiku meda i da je poslije toga baci preko kuće, davanje malog djeteta mladi u naručje, davanje Mushafa mladi da sa njim uđe u kuću, da mlada poljubi svekra i svekrvu u ruku, darivanje od strane onih koji nešto pojedu i popiju i slično.
Naravno svi običaji se umnogome razlikuju od mjesta do mjesta, a ono što je bitno da sve ovo nema potvrde u adabima islamske svadbe nego su ovo običaji koji mogu biti autohtonog porijekla ili preuzeti od komšija Srba i Hrvata.
Sa šerijatske strane svi ovi običaji koji nemaju uporišta u Sunnetu dozvoljeno ih je praktikovati jer je osnova u adetima i običajima dozvola. Izuzev onih običaja za koje je došlo u Šerijatu da su zabranjeni poput svirke i muzike, miješanja muškaraca i žena, izlazak mlade pred muškarce da je gledaju ili da služi muške goste i tome slično.
Uočljiva je razlika između razumijevanja svadbe koja je prenešena u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od onoga što je prisutno u bošnjačkoj praksi. A to je da se pod svadbom u islamu podrazumijeva pozivanje određene skupine ljudi na jedenje hrane povodom ženidbe, dok u bošnjačkoj praksi svadba ima dosta šire i drugačije značenje, poput odlaska po mladu i njeno dovođenje i sve što ide uz to, a čemu u sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije uopšte pridata važnost.
To kako će se mlada dovesti, šta će se tom prilikom raditi apsolutno nije spomenuto u adabima svadbe izuzev što je spomenuto da sa mladom dolazi skupina žena koje je pripremaju za mladoženju ili da je dočekuje grupa žena od strane mladoženje.
Nema sumnje da je najbolje da muslimani prilagode svoje svadbene običaje onome što je došlo u vjerodostojnom sunnetu, s tim da nema smetnje da se rade stvari koje su od naših običaja ali pod uslovom da se ne kose sa šerijatskim tekstovima. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUZIMANJE SVJEDOKA PRI DAVANJU TALAKA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berkatuhu. Ono na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta od prvih i potonjih generacija je da se valjanost talaka ne uvjetuje svjedočenjem svjedoka. Jer je davanje talaka pravo muškaraca, pa kada muž da ženi talak smatra se da je pao talak pa makar nemao svjedoke da jeviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berkatuhu.
Ono na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta od prvih i potonjih generacija je da se valjanost talaka ne uvjetuje svjedočenjem svjedoka. Jer je davanje talaka pravo muškaraca, pa kada muž da ženi talak smatra se da je pao talak pa makar nemao svjedoke da je dao talak.
Međutim, uzimanje svjedoka pri davanju talak je mustehab na osnovu riječi Uzvišenog: “I dok traje vrijeme određeno za čekanje, vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite, i svjedočenje Allaha radi obavite! To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje – a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći”. (Et-Talak, 2)
Kaže imam Kurtubi u svom tefsiru (18/157) da se u ajetu riječi Uzvišenog “I kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite” po nekim učenjacima vraća na talak a po drugima na vraćanje žene, dok po trećima i na jedno ina drugo, a da vanjsko značenje ajeta ukazuje da se ove riječi odnose na vraćanje žene a ne na talak.
Zatim Kurtubi dalje navodi da je uzimanje svjedoka prilikom vrćanja žene a i davanja talaka mustehab kod Ebu Hanife, dok je kod Šafije vadžib prilikom vraćanja žene a mustehab pri davanju talaka.
Korist od uzimanja svjedoka pri davanju talaka je u tome da ne bi neko od supružnika negirao talak kao i da neko od njih tvrdi trajanje braka prilikom smrti drugog a razvod se desio. Ve billahi tevfik
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDA LI JE DOZVOLJENO KLANJATI ZA IMAMIMA (i hodžama) KOJI TRAŽE ŠEFA'AT OD POSLANIKA s.a.v.s. RIJEČIMA “ŠEFA'AT, JA RESULELLAH”
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Da bi se dao potpun odgovor na ovo pitanje neophodno je ukratko obraditi sljedeća detalje: - jezička i šerijatska definicija šefa'ata - rezime vjerovanja Ehli suneta vel džemataviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Da bi se dao potpun odgovor na ovo pitanje neophodno je ukratko obraditi sljedeća detalje:
– jezička i šerijatska definicija šefa'ata
– rezime vjerovanja Ehli suneta vel džemata o šefa'atu
– kategorije ljudi u šefa'atu
– od koga se traži šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kako se stiče i zaslužuje?
– propis traženja šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (stavovi učenjaka)
– šta kažu Ibn Tejmije i Bin Baz o traženju šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
– opravdanje u džehlu i neznanju
– klanjanje za imamima koji traže šefa'at od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem
Jezička i šerijatska definicija šefa'ata
U arapskom jeziku riječ šefa'at znači posredovanje i zauzimanje, a praktično se upotrebljava u značenju govornog zauzimanja kod nekoga za neku osobu radi sticanja dunjalučke ili ahiretske koristi ili otklanjanja štete.
U Šerijatu, tj. šerijatskim tekstovima, termin šefa'at se upotrebljava u dvije oblasti i dva konteksta: šefa'at u akidi (zauzimanje na ahiretu) i šafa'at u fikhu (zauzimanje na dunjaluku).
U fikhu šefa'at se dijeli na dvije vrste: šefa'at u dobru i šefa'at u zlu (nepravdi). O tome govori kur'anski ajet: „Onaj ko se bude zauzimao u dobru – biće i njemu udio u njemu (nagradi), a onaj ko se bude zauzimao u zlu – biće i njemu udio u njemu (kazni). – A Allah nad svim bdi“ (En-Nisa, 85).
Šefa'at u dobru je zauzimanje za nekoga u onome što on zaslužuje a čime se ne nanosi drugome šteta, ili zauzimanje u otklanjanju zuluma ili nepravde koji su mu nanešeni. Šefa'at u zlu je zauzimanje za nekoga u nečemu što on ne zaslužuje ili u čemu se nanosi nepravda drugima. Ova fikhska vrsta šefa'ata nije predmet ovog pitanja, detaljnije o njoj se može naći u fikhskim knjigama.
Definicija šefa'ata u akidi (ili zauzimanje na ahiretu)
Šefa'at je zauzimanje ili posredovanje na Sudnjem danu kod Allaha, dželle še'nuhu, za nekog od Njegovih robova da mu se oproste veliki grijesi, ili olakša kazna koju zaslužuje, ili da bude izveden iz Džehennema ili uveden u Džennet i druge vrste zauzimanja koje su potvrđene u Kitabu i Sunetu.
Rezime vjerovanja Ehli suneta vel džemata o šefa'atu
Vjerovanje u šefa'at koji će biti na Sudnjem danu je istina shodno onome kako je došlo u šerijatskim tekstovima. Na Sudnjem danu će se zauzimati meleci, vjerovjesnici, šehidi i dobri ljudi kod Allaha za one Allahove robove koji su umrli na tevhidu. Allah, subhanehu ve te'ala, je vlasnik šefa'ata i niko se ne može zauzimazi kod Njega sve dok mu On ne dozvoli. Da bi neko ko ima pravo da čini šefa'at na Sudnjem danu i da bi se nekom Allahovom robu mogao činiti šefa'at moraju se ispuniti dva šarta:
prvi – da Allah da šefadžiji dozvolu da se zauzima, a što će biti tek na Sudnjem danu,
drugi – da je Allah zadovoljan sa onim kome se čini šefa'at od Allahovih robova, a On nije zadovoljan osim sa onima koji umru na tevhidu.
Ima nekoliko vrsta šefa'ata, neki su specifični samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a drugi se odnose i na njega i na sve ostale šefadžije.
Šefa'ati koji su dati samo Posalniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i sa kojima je odlikovan nad drugim vjerovjesnicima i ljudima uopćeno su dva šefa'ata.
Prvi – veliki šefa'at (šefa'atu kubra) za Ehlul-mevkif kada svi ljudi budu okupljeni radi presude, ljudi će tražiti od Adema, Nuha, Ibrahima, Muse i Ise, alejhimusselam, da se zauzimaju a oni će odustajati sve dok se traženje šefa'ata ne završi kod Posalnika, sallallahu alejhi ve sellem, on će se zauzeti a Allah će mu dozvoliti da uvede na desna vrata Dženneta one iz njegovog Ummeta koji neće polagati račun (70 000). Postoje još neki drugi detalji koji su prenešeni u drugim rivjatima.
Drugi – šefa'at stanovnicima Dženneta da uđu u Džennet.
Ostale vrste šefa'ata: velikim griješnicima: onima koji su ušli u Džehennem da izađu iz njega, i onima koji su zaslužili kaznu u Džehennemu da ne uđu u njega, šefa'at onima čiji su se grijesi izjednačili sa sevapima da uđu u Džennet i šefa'at za povećanje stepena onima koji su ušli u Džennet. Svi ovi šefa'ati u njima učestvuju Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, i sve ostale šafadžije od meleka, vjerovjesnika, dobrih vjernika i šehida.
Ovo je rezime akide Ehli suneta vel džemata o šefa'atu koja je zasnovana na tekstovima Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta i može se naći u svakoj akidetskoj knjizi Ehli suneta.
Kategorije ljudi u šefa'atu
U tretiranju, praktikovanju i razumijevanju šefa'ata ljudi se uopćeno mogu svrstati u tri kategorije (Tehzibu El-‘Akideti et-Tahavijje str. 276-277, Medžmu'ul-fetava od Ibn Tejmije 24/340-342):
Prva kategorije – mušrici, kršćani i novotari iz ovog Ummeta koji ih oponašaju.
Oni potvrđuju šefa'at koji je čisti širk. Upoređuju ga sa šefa'atom (zauzimanjem) koji je poznat na dunjaluku kada se ljudi bliski vladarima ili kraljevima zauzimaju kod njih za druge radi udovoljavanja njihovih potreba. Pa tako mušrici traže šefa'at od kipova i lažnih božanstava, kršćani od poslanika, vjerovjesnika i svetaca, anovotari iz ovog Ummeta traže šefa'at od vjerovjesnika, evlija, dobrih ljudi i svih drugih koje veličaju i uzdižu nakon njihove smrti ili u njihovom odsustvu.
Potvrđivanjem i činjenjem ovakvog šefa'ata oni su kod Allaha pravi i čisti mušrici. Jer kod Allaha se ne može niko zauzimati (tražiti šefa'at) bez Njegove dozvole, kaže Uzvišeni u Ajetul-kursi: „Ko se može kod Njega zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?!“ A On nikome nije dozvolio da se kod Njega zauzima prije ahireta. (El-Bekare, 255). Allah, subhanehu ve te'ala, u nekoliko ajeta negira posrednike, zagovorače i šefadžije mimo Njega Jednog Jedinog.
Kaže: „Osim Njega ni zaštitnika ni zagovornika (šefadžije) oni nemaju“ (El-En'am, 51), „Osim Allaha – ni zaštitnika ni posrednika (šefadžije) oni nemaju“ (El-En'am, 70), „Vi, osim Njega, ni zaštitnika ni posrednika (šefadžije) nemate“ (Es-Sedžde, 4).
Prema tome, oni koji traže šefa'at od vjerovjesnika, evlija i dobrih ljudi nakon njihove smrti, oni su mušrici, jer je to veliki širk koji je Allah jasno i nedvosmisleno zabranio u Kitabu a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio tu zabranu u Sunnetu.
Druga kategorije – mu'atezile i havaridži.
Oni negiraju šefa'at Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i drugih šefadžija na Sudnjem danu za počinioce velikih grijeha koji su umrli a nisu se pokajali za svoje velike grijehe. Po njima oni će vječno boraviti u Vatri. Naravno, ovo je oprečno šerijatskim tekstovima i akidi Ehli suneta vel džemata.
Treća kategorije – sljedbenici Ehli suneta vel džemata.
Oni potvrđuju šefa'at koji će biti na Sudnjem danu, a koji je detaljno pojašnjen u Kur'anu u vjerodostojnom Sunnetu, i negiraju traženje šefa'ata na dunjaluku od Allahovih stvorenja, poput vjerovjesnika i dobrih ljudi nakon njihove smrti, a koji predstavlja veliki širk koji izvodi iz vjere.
Od koga se traži šefa'at Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kako se stiče i zaslužuje?
Vlasnik šefa'ata je Allah, tebareke ve te'ala. Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Reci: “Allahu pripada sav šefa'at” (Zumer, 44).
Sa druge strane, Allah, subhanehu ve te'ala, je posebno odlikovao svoga Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, time što će mu dati na Sudnjem danu da čini dva posebna šefa'ata (gore spomenuta) a i ostale šefa'ate koje je dao i drugim šefadžijama (melecima, šehidima, dobrim ljudima). Pa se postavlja pitanje: da li se šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, traži, stiče i dobija od Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ili od Allaha, tebareke ve te'ala?
Po akidi Ehli suneta vel džemata, a našto jasno i nedvosmisleno ukazuju šerijatski tekstovi, šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i šefa'at drugih šefadžija, kojeg će oni činiti na Sudnjem danu, se traži, stiče, zaslužuje i dobija isključivo od Allaha, subhanehu ve te'ala. On se prvenstveno stiče, traži i zaslužuje ostvarenjem tevhida, tj. izdvajanjem Uzvišenog Allaha u činjenju ibadeta, a zatim učenjem prenešene dove poslije ezana ili direktnom upućivanju dove Uzvišenom Allahu da mu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, učini šefadžijim na Sudnjem danu. A o ovome će biti govora poslije, inšallah.
Veliki šefa'at kao i drugi šefa'ati su dati kao poklon Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu oni neće koristiti kod Allaha osim uz ispunjenje dva šarta koje Allah uslovljava da se ispune kod samog šefadžije i kod onog kome se čini šefa'at.
Ta dva šarta su:
Prvi šart – da Allah da dozvolu šefadžiji da čini šefa'at.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?!” (El-Bekara, 255). A ta dozvola će biti tek na Sudnjem danu.
Drugi šart – da je Allah zadovoljan sa osobom kojoj se čini šefa'at.
Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “I oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati” (El-Enbija, 28). Znači, dozvola činjenja šefa'ata na Sudnjem danu će biti samo onima sa kojima je Allah zadovoljan, a Uzvišeni Allah nije zadovoljan osim sa muvehhidima, tj. onima koji su ostvarili tevhid, odnosno koji nisu činili širk u svom životu, i koji su umrli na tome.
Takođe, onaj ko hoće da zasluži šefa'at Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, može da ga traži na jedan od dva načina:
Prvi način: da uči dovu nakon ezana sa kojom će zaslužiti šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu.
Bilježi Buharija u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko kaže kada čuje ezan: ALLAHUMME RABBE HAZIHID-DA'VETTI TAMETI VES-SALATIL-KAIMETI, ATI MUHAMMEDEN EL-VESILETE VEL-FADILETE VAB'ASHU MEKAMEN MAHMUDEN ELLEZI VE'ATEHU, biće mu dozvoljen moj šefa'at na Sudnjem danu”.
Drugi način: da dovi Uzvišenom Allahu tražeći od Njega da učini Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svojim šefadžijom na Sudnjem danu. A da bi ga Allah učinio njegovim šefadžijom on mora umrijeti na tevhidu. To je ono što je došlo u ajetu: “I oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati” (El-Enbija, 28).
Propis traženja šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (stavovi učenjaka)
Nema razilaženja među učenjacima i imamima Ehli suneta da je traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti riječima „Šefa'at, ja resulellah“ i slično novotarija i dalalet. Međutim, razišli su se oko toga da li je to djelo velikog širka koji izvodi iz Islama ili je djelo malog širka koji ne izvodi iz vjere.
Prvo mišljenje – je stav džumhura (većine) prvih i potonjih učenjaka koji smatraju da je traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti djelo velikog širka koje izvodi iz Islama.
Na ovom stavu su između ostalih Ibn Tejmije, Bin Baz i Ibn Usejmin od savremenih učenjaka.
Ovaj stav učenjaka je bez ikakve sumnje jedino ispravan, jer šerijatski argumenti jasno i nedvosmisleno ukazuju na to.
Traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima „Šefa'at, ja resulellah“ i slično predstavlja djelo velikog širka kojeg rade mušrici i kršćani.
Traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije radio niko od selefa ovog Ummeta, ni ashabi, ni tabi'ini niti oni poslije njih sve dok se nije pojavila zastranjenost, novotarija i zabludjelost unutar Ummeta po ovom pitanju, kada su neki počeli oponašati mušrike i kršćane u traženju šafa'ata tražeći ga od vjerovjesnika, evlija i dobrih ljudi koje veličaju nakon njihove smrti.
Drugo mišljenje –je stav na kojem je manja skupina učenjaka koji smatraju da ovo djelo nije djelo velikog širka i da ne izvodi iz Islama. Njihovi najjači argumenti sa kojim dokazuju svoj stav su šubhe i nejasnoće koje su raširene oko ovog pitanja. Glavna šubha je ubjeđenje da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iako je mrtav i u kaburu čuje one koji mu se obraćaju, kao što čuje selam onih koji ga selame, što je stav jedne skupine učenjaka.
Druga velika šubha je miješanje šefa'ata sa tevessulom (posredovanja i približavanja Allahu činjenjem dobrih djela) i nepravljenja razlike između ove dvije mes'ele. Pri čemu su ubijeđeni da traženjem šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iskazuju ljubav i poštovanje prema njemu čime čine veoma veliko Allahu drago djelo.
Ispravno je da ove i slične šubhe, nejasnoće, džehl i pogrešno tumačenje ovog pitanju mogu biti opravdanje i izgovor pri spuštanju pojedinačnog tekfira, ali ne mogu biti dovoljno jak argument u osnovnom propisu tog djela u kojem su presudili dokazi Kitaba i Suneta.
Napomena:
Ako bi neko prigovorio da se ovdje prešućuje stav nekih učenih, poput šafijskog učenjaka Ibn Hadžera El-Hejtemija, i drugih kojima se pripisuje znanje, koji u osnovi dozvoljavaju traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti, odgovor je sljedeći.
To nisu dozvolili osim učenjaci novotari i sljedbenici strasti koji su svakako novotari i u mnogim drugim akidetskim oblastima, poput sufijskih i drugih novotarskih šejhova, čije se mišljenje ne uzima u obzir. Na njihovo nakaradno i novotarsko tumačenje ovog pitanja se upozorava i odgovara argumentima Kitaba i Sunneta.
A za stav šafijskog učenjaka Ibn Hadžera El-Hejtemija i njemu sličnih koji ga u tome slijede, najblaže se može reći da je to anomalan (šaz), devijantan i nesumnjivo pogrešan stav, jer je oprečan šerijatskim tekstovima, te se kao takav ne navodi kao regularno mišljenje nego se može navesti i spomenuti samo radi upozorenja na njega. A ako bi se reklo da su time učinili djelo širka i da ih je taj stav izveo iz Islama, kao što kaže savremeni učenjak Mensur Es-Simari, i to nije daleko.
Šta kažu Ibn Tejmije i Bin Baz o traženju šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Šejhul-islam Ibn Tejmije je u nekoliko svojih knjiga podrobno i detaljno pojasnio pitanje šefa'ata, pri čemu je pojasnio šefa'at koji je potvrđen u šerijatskim tekstovima i šefa'at koji je Kur'an zanegirao, a to je šefa'at mušrika, kršćana i zabludjelih muslimana koji predstavlja zabranjeni širk protiv kojeg je Islam doašo da se bori. Kaže u „Medžmu'ul-fetava“ (24/342): „A što se tiče šefa'ata kojeg je Kur'an zanegirao i kojeg negiraju učenjaci i vjernici, poput onoga na čemu su mušrici, kršćani i oni koji ih oponašaju iz ovog Ummeta, kao na primjer da traže od vjerovjesnika i dobrih ljudi koji su umrli ili odsutni zadovoljavanje njihovih potreba, …“.A kaže u knjizi „Ka'idetun dželiletun fit-tevessuli vel-vesileti“ (Veliko pravilo o tevessulu i vesiletu“, str. 25-28): „Ove vrste obraćanja melecima, vjerovjesnicima i dobrim ljudima nakon njihove smrti kod njihovih kaburova ili u njihovom odsustvu, i oslovljavanje njihovih kipova, ovo je najveća vrsta širka koja je prisutna kod mušrika mimo Ehli kitaba, kod novotara od Ehli kitabija i kod muslimana koji su unijeli u vjeru širkove i ibadete koje Uzvišeni Allah nije dozvolio.
Kaže Uzvišeni: ‘Zar oni imaju saučesnike (bogove) koji im propisuju u vjeri ono što Allah nije dozvolio?’ (Eš-Šura, 21) Upućivanje dove melecima i vjerovjesnicima poslije njihove smrti i u njihovom odsustvu, traženja od njih pomoći i šefa'ata u tom stanju – i postavljanje kipova tražeći šefa'at (zauzimanje) od njih – to nije od vjere koju je Allah propisao, niti je sa time poslao nekog poslanika niti objavio neku knjigu. Muslimani su složni da to nije ni vadžib niti mustehab. To nije radio niko od ashaba niti tabi'ina, niti je naredio ijedan imam (učenjak) od imama muslimana. Iako to rade mnogi ljudi koji ibadete i koji su zahidi, navode o tome razne hikaje i snoviđenja, a sve to je od šejtana. Neki od njih satavljaju pjesme (kaside) o dovljenju umrlom, traženju šefa'ata i pomoći od njega, ili to spominju u sklopu pohvale vjerovjesnicima i dobrim ljudima, za sve ovo muslimani su složni da nije ni vadžib niti mustehab. …
Mnogi ljudi spominju kako u ovim vrstama širka ima koristi, dokazuju ih razumskim i osjetilnim argumentima, kao i snoviđenjima i sličnim.
Njima se može odgovoriti na dva načina: prvi – sa dokazima šerijatskih tekstova i idžma učenjaka, drugi – kijasom (analogijom) i razumskim pojašnjenjem ništavnosti toga, jer ništavnost toga preovlađuje nad umišljenim koristima.
Prvi – nužno je poznato, prenešeno tevaturom i idžmaom selefa Ummeta i imama (učenjaka) da to nije ni vadžib ni mustehab. Poznato je da nije Vjerovjesnik (Muhammed), niti neki drugi vjerovjesnik prije njega, propisao ljudima da dove melecima, vjerovjesnicima i dobrim ljudima (da im dove uslišaju) niti da traže šefa'at (zauzimanje kod Allaha) od njih, ni poslije njihove smrti ni u njihovom odsustvu.
Niko od njih nije govorio: O Allahovi meleci, činite šefa'at (zauzimajte) za mene kod Allaha, tražite od Allaha da nas pomogne ili opskrbi ili uputi.
Takođe, niko nije govorio vjerovjesnicima i dobrim ljudima koji su umrli: O Allahov vjerovjesniče, o Allahov poslaniče, dovi Allahu za mene, traži od Allaha za mene, traži od Allaha da mi oprosti, ili da me uputi ili da me pomogne ili da me izliječi. …
Nužno poznata stvar vjere Islam, prenešena u mutevatir predajama i po idžamau islamskih učenjaka je da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ovo propisao svome Ummetu“.
Upitan je šejh Bin Baz o propisu traženja šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima „Eš-Šefa'a, ja Muhammed“, da li je to širk. („Fetava Nurun aled-derb“, 1/392) Njegov odgovor je bio sljedeći:
„Traženje šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od nekoga drugog od umrlih nije dozvoljeno, učenjaci to ubrajaju u veliki širk, jer umrli nakon smrti nema nikakve moći.
A Allah kaže: “Reci: “Allahu pripada sav šefa'at” (Zumer, 44).
Šefa'at je Njegovo, subhanehu ve ta'ala, vlasništvo, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i drugi od umrlih nakon smrti nemaju moć raspolaganja šefa'atom, dovom i sličnim. Umrli kada umre prekida mu se djelo osim u trome … . …
Uglavnom, traženje šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od nekoga drugog od umrlih nije dozvoljeno, po šerijatskom pravilu to je veliki širk, jer predstavlja traženje od umrlog ono što nije u stanju učiniti, kao kada bi od njega tražio da izliječi bolesnog, ili da pomogne protiv neprijatelja, ili spasi onog ko je u nevolji ili slično tome. Sve ovo su vrste velikog širka.
Nema razlike u traženju šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od šejha Abdulkadira, ovog ili onog, ili od Bedevija, Husejna ili nekog drugog. Traženje šefa'ata od umrlih nije dozvoljeno i ono predstavlja jednu vrstu velikog širka.
Propisano je da se umrlim muslimanima traži od Allaha rahmet, da se dovi Allahu da im oprosti i da im se smiluje. A na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, se donosi salavat i selam, i dovi se Allahu za njega. Međutim, da se od njega traži pomoć ili šefa'at ili pobjeda nad neprijateljem, sve to nije dozvoljeno i spada u djela džahila i mušrika. Zato je obaveza muslimanu da vodi računa o ovome i da se čuva sličnih stvari.“
Opravdanje u džehlu i neznanju
Nakon ovoga, ostaje pitanje da li onaj ko izgovori ove riječi (Šefa'a, ja resulellah) velikog širka ima opravdanje u džehlu i neznanja. Odgovor na ovo pitanje se vraća na poznato razilaženje učenjaka Ehli Sunneta oko primanja i prihvatanja uzura (opravdanja) džehla u stvarima tevhida i djelima velikog širka.
Skupina učenjaka smatra da nema opravdanja, te po njima oni koji izgovore “Šefa'a, ja resullallah” i slično su mušrici i izašli su iz Islama, svejedno znali ili ne znali, razumjeli ili ne razumjeli da je to veliki širk.
Dok druga skupina učenjaka Ehli suneta smatra da džehl može biti opravdanje čak i u pitanjima tevhida i velikog širka, te po njima oni koji izgovore “Šefa'a ja resullallah” i slično nisu svi automatski postali mušrici, nego to zavisi od njihovog stanja. Neznalice i džahili od njih mogu imati opravdanje u svom džehlu.
Klanjanje za imamima koji traže šefa'at od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem
Propis klanjanja za imamom griješnikom ili novotarom zavisi od samog stanja grijeha ili novotarije. Pa tako, ako grijeh ili novotarija koji imam radi ne izvodi iz Islama, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko dozvole i valjanosti klanjanja namaza za njim. Ispravno je da je klanjanje namaza za njim dozvoljeno i da je namaz ispravan.
A ako grijeh ili novotarija koji radi imam izvode iz Islama ili vodi u kufr ili širk, onda nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da nije dozvoljeno klanjati namaz za takvim imamom. Klanjanje za takvim imamima nije dozvoljeno jer njihov namaz njima samima nije ispravan i valjan, pa tako ni onima koji klanjaju za njima.
A pošto je traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti djelo velikog širka, nije dozvoljeno klanjati za imamima i hodžama za koje pouzdano znamo ili smo čuli da na mevludima ili u nekim drugim prilikama izgovaraju riječi „Šefa'a, ja resulellah“ ili slično. A ko klanja za njima namaz nakon što je saznao ovaj propis, njegov namaz je batil i treba ga ponoviti. Namaze koje je prije klanjao za takvim imamima i hodžama iz neznanja o ovom propisu po ispravnom stavu učenjaka nije dužan naklanjati.
Izuzetak ovoj zabrani je dozvola klanjanja džume ili bajram-namaza za ovakvim imamima ako u blizini nemamo neki drugi mesdžid ili džemat. S tim da je obaveza poslije naklanjati te namaze.
Ovih dana sam lično pitao dva šejha, S'ada El-Haslanija i Abdullaha Es-Silmija, o propisu klanjanja za imamima koji traže šefa'at od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima „šefa'a, ja resulellah“, kao što je slučaj u našim krajevima a i u mnogim drugim mjestima širom svijeta. Njihov odgovor je bio istovjetan: da nije dozvoljeno klanjati za takvim imamima jer je traženje šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, djelo velikog širka koje izvodi iz vjere. A namaz koji se klanja za njima nakon saznanja ovog propisa je batil i obaveza ga je obnoviti.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUDAJA ZA DRUGOG ČOVJEKA U TOKU IDDETA ILI BRAKA SA PRVIM MUŽEM
Alejkumusselam. Na samom početku treba naglasiti da to što nisi znala: - da poslije talaka ima iddet od tri mjesečna pranja i da se u tom periodu žena broji suprugom muža sve do isteka iddeta te da nije dozvoljeno da se uda za drugog, - i što nisi znala da polni odnos sa mužem u toku intimnog odnosaviše
Alejkumusselam. Na samom početku treba naglasiti da to što nisi znala:
– da poslije talaka ima iddet od tri mjesečna pranja i da se u tom periodu žena broji suprugom muža sve do isteka iddeta te da nije dozvoljeno da se uda za drugog,
– i što nisi znala da polni odnos sa mužem u toku intimnog odnosa znači vraćanje žene u brak (naravno, ovdje se postavlja bezazleno pitanje: ako ovo nisi znala kako si mogla imati odnos sa onim za koga si računala da nisi u braku sa njim, znači bila si svjesna da činiš zabranjen intimni odnos, ovo po tvom opisu događaja ispadne tako),
– zatim se iz neznanja da je to zabranjeno (tj. udati se za drugog čovjeka u toku iddeta) udaješ za novog muža u toku iddeta od prvog muža i ne obavještavaš ga da si bila udata?,
SVE OVO IAKO JE BILO NA OSNOVU TVOJE IZJAVE ZASNOVANO NA NEZNANJU, TO NEZNANJE NE MIJENJA NA SUŠTINI PREKRŠAJA KOJE SI NAPRAVILA, NEZANJEM TI INŠALLAH NEMAŠ GRIJEHA KOD ALLAHA ZBOG TOGA ŠTO SI URADILA, A OSTALO, POSLJEDICE TIH DJELA, JE DRUGA PRIČA …
Naime, da bi se dao odgovor na ovaj komplikovan slučaj potrebno je ukratko navesti sljedeće mes'ele jer je odgovor na njima zasnovan:
– da li polnim odnosom muž vraća ženu koja je u iddetu (pričeku od talaka)?
– sklapanje braka sa udatom ženom,
– iddet (priček) žene koja je imala intimni odnos greškom (šubhom).
– sklapanja braka sa ženom koja je u iddetu,
– propis udaje za drugog muža nakon isteka iddeta
Da li polnim odnosom muž vraća ženu koja je u iddetu (pričeku od talaka)?
Iddet (priček) žene koja je puštena povratnim talakom (talak redž'i – to je talak u kojem muž može vratiti ženu, a to su prva dva talaka) je period tri mjesečna pranja ako ima hajz, a tri mjeseca ako nema hajza (ako je u klimaksu i slično) ili ga još nije dobila. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: „Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja“ (El-Bekare, 228), i riječi: „A one žene vaše koje su nadu u mjesečno pranje izgubile i one koje ga nisu dobile, one trebaju čekati tri mjeseca“ (Et-Talak, 4).
Muž ima pravo da vrati ženu kojoj je dao talak (u iddetu poslije prva dva talaka) sve dok je u iddetu htjela to ona ili ne. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: „Muževi njihovi imaju pravo da ih vrate dok su one u iddetu (pričeku)“ (El-Bekare, 228).
Vraćanje žene može biti riječima ili djelom. A riječima može biti na dva načina:
1- jasnim i nedvosmislenim riječima (poput: vračam te ili vratio sam te), nema razilaženja među učenjacima da je žena na ovaj način vraćena.
2- riječi sa prenesenim značenjem (dvosmislenim ili višesmislenim, poput: ti si meni kao što si bila), vraćanje žene u ovom obliku zavisi od nijeta muža, ako je nijetio vraćanje onda je ono i bilo a ako nije tim riječima nije vraćena.
Oko vraćanja žene djelima, poput polnog odnosa i predigre (dodira i ljubljenja), učenjaci imaju podijeljeno mišljenje na četiri stava:
Prvi stav – da se žena sa polnim odnosom, poljubcem sa strašću ili dodirom vraća u okrilje braka. Ovo je stav hanefija. Ovo argumentiraju time što su ova djela jasan izraz zadovoljstva muža da mu se žena vrati.
Drugi stav – da se žena sa polnim odnosom i ljubavnim predigrama (poljubcem ili dodirom sa strašću) vraća u okrilje braka pod šartom da muž nijeti sa tim djelima vraćanje žene, u protivnom ako ne nijeti vraćanje žena nije vraćena a muž je time počinio haram. Ovo je stav malikija.
Treći stav – da se žena može vratiti samo riječima, a sa bilo kojim djelima (polni odnos i ljubavne predigre) ona nije vraćena nijetilo se vraćanje ili ne. Ovo je stav šafijskog mezheba.
Četvrti stav – da se sa polnim odnosom žena vraća u okrilje braka svejedno nijeto to muž ili ne, a sa drugim djelima (poput ljubavne preigre) žena nije vraćena. Ovo je stav hanbelijskog mezheba (s tim da unutar mezheba ima razilaženja oko nekih detalja).
Stav koji je najbliži ispravnom je, a Allah zna najbolje, da se žena samo sa polnim odnosom (a ne i ljubavnim predigrama) vraća u okrilje braka ali pod šartom da muž nijeti sa tim djelom vraćanje žene. A ako polno opći sa njom u toku iddeta bez nijeta vraćanja, on je griješan i zaslužuje šerijatsku kaznu bićevanja shodno koliko procijeni kadija. A ako se rodi dijete iz tog odnosa ono se pripisuje ocu jer se to desilo u toku iddeta kada je žena još uvijek njegova sve do isteka iddeta.
Zato je mustehab i najbolje da žena u iddetu na zahtjev muža da polno opće uslovi odazivanje tome da pred dva svjedoka posvjedoči da ju je vratio, pa tek onda da mu se odazove u postelji. Dokaz da je mustehab posvjedočiti vraćanje žene su riječi Uzvišenog: „I dok traje vrijeme određeno za čekanje, vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite, i svjedočenje Allaha radi obavite“ (Et-Talak, 2).
Ovaj stav si između ostalih izabrali Ibn Tejmije i Ibn Usejmin.
Sklapanje braka sa udatom ženom
Idžmau učenjaka ovog Ummeta je na stavu da nije dozvoljeno sklapati brak sa udanom ženom (koja je već udata za drugog čovjeka) i da je njihov brak batil (ništavan) i nevalidan.
Dokaz da brak u ovom slučaju nije dozvoljen i da je batil i ništavan su riječi Uzvišenog, nakon što se u 23. ajetu sure En-Nisa navode žene koje su zabranjene ženiti , a zatim se u 24. ajetu nastavlja novođenje zabranjenih žena, pa kaže Uzvišeni: „I udate žene“ (En-Nisa, 24). To jest, zabranjene su vam udate žene.
Njih dvoje se obavezno moraju razdvojiti i ako joj je čovjek u tom drugog ništavnom braku prišao u postelji obavezna je provesti iddet (priček) od tri mjesečna pranja u kojem joj prvi muž ne smije prići. Prvenstveni cilj iddeta je da se ustanovi da li žena zatrudnila. Ako ostane trudna i rodi dijete prije šest mjeseci od sklapanja ništavnog drugog braka (i intimnog odnosa u njemu) dijete je pripisuje prvom regularnom mužu, a ako se dijete rodi poslije šest mjeseci dijete se pripisuje drugom nevalidnom mužu a po nekim učenjacima pripisuje se majci.
Iddet (priček) žene koja je imala intimni odnos greškom (šubhom)
Udata žena koja ima intimni odnos u braku koji sklopi greškom i iz neznanja da je to što je uradila haram (i da joj je brak batil i nevalidan), taj intimni odnos obavezuje ženu da nakon razdvajanja od drugog čovjeka (iz drugog pogrešnog braka) bude u iddetu. Taj iddet traje koliko i iddet bilo koje druge puštene žene, tj. tri mjesečna pranja. Naravno, smisao iddeta je da se ustanovi da li je ostala trudna da se ne bi miješalo sjeme od dvijice muškaraca sa kojima je imala intimni odnos te se ne bi znalo porijeklo dijeteta (tj. ko mu je stvarno otac). U toku iddeta od odnosa u neispravnom braku nije dozovljeno prvom pravom i stvarnom mužu da ima polni odnos sa njom, skupina učenjaka dozvoljava intimne predigre mimo odnosa.
Kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame u knjizi El-Mugni (9/77): „Žena koja polno opći greškom (šubhom) njen iddet je iddet drugih puštenica, … . Ako udata žena ima polni odnos greškom (šubhom), nije dozvoljeno njenom mužu da joj prilazi u postelji prije isteka njenog iddeta kako ne bi došlo do miješanja sjemena i nejasnoće oko porijekla (djeteta). A njemu je dozvoljeno da uživa u njenom tijelu mimo polnog organa, po jednom od dva stava unutar mezheba, jer je ona njegova supruga sa kojom mu nije dozvoljeno općiti zbog određenog razloga koji se vraća na polni organ, pa je zbog toga dozovljeno uživanje u tijelu mimo polnog organa poput žene u hajzu“.
Sklapanja braka sa ženom koja je u iddetu
Ženidba sa ženom koja je u iddetu od drugog čovjeka je haram po idžamu učenjaka. Na to ukazuju riječi Uzvišenog: „I ne odlučujte se na brak prije nego što propisano vrijeme za čekanje ne isteče“ (El-Bekare, 235).
Razlog ovo zabrane je u tome što je smisao iddeta da se ustanovi čistoća materice žene kako ne bi nepoznavanje toga odvelo u miješanje sjemena i porijekla. Takođe, razlog zabrane udaje žene u toku iddeta je pravo muža da je vrati.
Ako se sklopi ovakav brak (u iddetu) on je batil (ništavan) poput sklapanja braka sa udanom ženom. Vadžib je da se njih dvoje razdvoje, a ako nije imao odnos sa njom ona ostaje u istom iddetu od prvog muža, taj iddet se ne prekida zbog drugog braka jer je brak bio ništavan.
A ako je imao sa njom odnos onda se od momenta razdvajanja između njih dvoje nastavlja njen prvi iddet, a zatim nakon isteka prvog iddeta počinje drugi iddet od drugog ništavnog braka (zbog toga što je omao odnos sa njom) u trajanju od tri mjesečna pranja. Ovo je mezheb Ebu Hanife, Malika i Šafije. Takođe, imam Malik prenosi od Omera i Alij, radijallahu anhuma, da su tako presudili oko iddeta žene koja je sklopila brak u toku iddeta od prvog muža i imala odnos.
Znači, žena koja se uda u toku iddeta od prvog muža njen brak je batil (ništavan) i obaveza je uraditi sljedeće:
– da se odmah njih dvoje razdvoje, a zatim nakon razdvajanja:
– ako nije imala sa njom odnos, upotpunjuje prvi iddet, a nakon iddeta može se udati za istog čovjeka sa kojim je bila sklopila ništavan brak,
– a ako je imala odnos, treba upotpuniti iddet od talaka prvog muža a zatim nakon toga provesti u iddetu od drugog muža iz ništavnog braka, a oko dozvole da se nakon isteka iddeta ponovo uda za istog čovjeka iz drugog ništavnog braka učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Propis udaje za drugog muža nakon isteka iddeta
Već smo rekli da učenjaci imaju oko ovoga podijeljeno mišljenje:
Pravi stav – da mu je ona zabranjena za sva vremena. Na ovome je Malik, Šafija u svom prvotnom stavu i Ahmed u jednom od dva rivajeta.
To dokazuju sa gore spomenutom predajom od Omera, radijallahu anhu, u kojoj je presudio da žena koja se udala u toku iddeta i imala polni odnos da je tom drugom mužu zabranjena za sva vremena. Takođe, kažu da je on (drugi muž) ubrzao svoje pravo ženidbe prije vremena pa mu je sada u njegovom vremenu zabranjeno.
Drugi stav – da je drugom mužu dozvoljeno da je oženi poslije isteka iddeta. Na ovome su hanefije, Šafija u svom zadnjem stavu i Ahmedu drugom rivajetu.
S tim da Šafija i neki učenjaci hanbelijskog mezheba smatraju da mu je dozvoljeno da je oženi u toku iddeta od njega samoga.
Njihovo pojašnjenje dozvole se bazira na tome da kažu: da je ona učinila zinaluk sa njim ne bi bila nakon toga njemu zabranjena, a kamoli u braku zasnovanom na greški i neznanju, takođe kažu da ajeti u kojima se navode žene koje nije dozvoljeno ženiti nema žene koja se oženi u toku iddeta.
A zabrana koja se prenosi od Omera, radijallahu anhu, njoj je oprečna presuda Alije, radijallahu anhu, koji to dozvoljava.
Takođe, prenosi se da je se Omer, radijallahu anhu, vratio sa tog stava na stav Alije, radijallahu anhu. Od Alije, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: „Kada prođe iddet on (onaj što ju je ženio u toku iddeta) prosac od prosaca“. Pa reče Omer, radijallahu anhu: „Vratite neznanje na sunet“, te se vratio na stav Alije, radijallahu anhu.
Drugi stav učenjaka je odabrano mišljenje po ovom pitanju, tj. drugom mužu je dozvoljeno da je oženi poslije isteka oba iddeta ili po Šafiji može da je oženi i u toku iddeta od njega samoga.
Konkretan odgovor na pitanje
Nakon kratke obrade mes'ela na kojima je zasnovan odgovor na spomenuti slučaj u pitanju može se reći sljedeće:
Prvo – vadžib ti je da automatski prekineš kontakt, vezu, bilo kakav odnos i osamljivanje sa tim drugim mužem.
Drugo – s obzirom da si imala odnos sa prvim mužem u toku iddeta od njega po hanefijama i hanabilima ti si time vraćena prvom mužu, a iz toga prizilazi da je brak koji su poslije sklopila sa drugim mužem batil (ništavan) po idžmau, takođe imajući u vidu da si imala odnos u tom drugom braku obavezna si biti u iddetu tri mjesečna pranja pri čemu ti prvi muž ne smije prilaziti u postelji.
Treće – ako uzmemo soluciju da nisi vraćena prvom mužu zbog vašeg odnosa u toku iddeta, radeći po stavu šafijskog mezheba ili po kombinaciji drugih stavova, onda je tvoja udaja sklapanje braka u toku iddeta a taj brak je takođe batil (ništavnim) po idžamau, a to dalje zahtijeva da upotpuniš iddet od prvog muža a zatim nakon isteka prvog iddeta da budeš u iddetu od drugog muža.
Četvrto – ako bi se razvela od prvog muža (po soluciji da te je vratio sa polnim odnosom) ili nakon isteka oba iddeta (po soluciji da te prvi nije vrati) dozvoljeno ti je da se udaš uz ispunjenje svih šartova braka za drugog muža sa kojim ti je brak prije toga bio ništavan.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUČENJE KUR'ANA I UZIMANJE U RUKE U STANJU HAJZA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Prije govora o "onome što je svima poznato", tj. dodirivanja Kur'ana od strane žene u stanju hajza, neophodno je da se takođe u ovoj prilici ukratko pojasni propis učenja Kur'anaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Prije govora o “onome što je svima poznato”, tj. dodirivanja Kur'ana od strane žene u stanju hajza, neophodno je da se takođe u ovoj prilici ukratko pojasni propis učenja Kur'ana, svejedno gledajući u Kur'an ili učeći napamet, dirajući Kur'an ili bez diranja, od strane žene u stanju hajza.
Učenje Kur'ana od strane žene u stanju hajza
Oko učenja Kur'ana od strane žene u stanju hajza islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvo mišljenje – da ženi u stanju hajza uopće nije dozvoljeno da uči Kur'an, svejedno dirala Mushaf ili učila napamet.
Ovo je zvanični stav tri mezheba: hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog.
Argument sa kojim dokazuju svoj stav je hadis od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne uči džunub niti žena u stanju hajza ništa od Kur'ana”. Hadis bilježe Tirmizi iIbn Madže, a Tirmizi navodi da ga je imam Buhari ocijenio slabim. U njegovom senedu je ravija Ismail ibn Ajjaš čiji se hadis ne prihvata kod muhadisa kada prenosi od stanovnika Hidžaza a ovaj hadis je od njih. Takođe, Ebu Hatim smatra da su ovo riječi Ibn Omera, radijallahu anhuma. Prema tome, hadis je veoma slab zbog slabosti ravije Ismaila i zbog toga što su to riječi ashaba. Još ako se tome doda da se slabi ravija Ismail izdvojio sa ovim hadisom tako da ga niko drugi ne prenosi, dolazi se do rezultata da je hadis veoma slab i da ne može biti argument po ovom pitanju.
Stavovi ova tri mezheba se po ovom pitanju u nekim detaljima međusobno razlikuju. Pa je tako kod hanefija ženi u stanju hajza je dozvoljeno učiti Fatihu ili neku drugu suru koja ima značenje dove ako se izgovara kao dova a ne učenje Kur'ana, a nije joj dozvoljeno učiti sureta koja nemaju značenja dove poput sure Mesed (Tebettjeda).
Takođe, oni dozvoljavaju mualimi u stanju hajza da poučava Kur'anu ali da uči riječ po riječ razdvajajući jednu od druge.
Dok šafije zabranjuju učenje Kur'ana ženi u stanju hajza pa makar i dio ajeta, s tim da joj dozvoljavaju učenje Kur'ana srcem bez pomjeranja jezika ili uz pomjeranja jezika ali da se ne čuje glas, kao i da gleda u Mushaf.
Hanabile zabranjuju učenje jednog čitavog ajeta pa naviše, dok dozvoljavaju učenje jednog dijela ajeta, takođe dozvoljavaju razmišljanje o kur'anskim ajetima i učenje Kur'ana pomjeranjem usana pod uslovom da se usnama ne naznačavaju slova (harfovi). Takođe, dozvoljavaju ženi u stanju hajza da izgovara neke riječi koje su u Kur'anu ali ne sa ciljem učenja Kur'ana, poput riječi: BISMILLAH, ELHAMDULILLAHI RABBILALEMIN, INNA LILLAHI VE INNAILEJHI RADŽI'UN i slično.
Naravno, za ovakve detalje nema dokaza u šerijatskim tekstovima kao što u osnovi nemaju vjerodostojnog dokaza da je ženi u stanju hajza uopće zabranjeno učiti Kur'an.
Drugo mišljenje – da je ženi u stanju hajza dozvoljeno učiti Kur'an dok joj ide krv hajza, svejedno bojala se da će zaboraviti nešto iz Kur'ana ili ne, a kada joj prestane teći krv hajza nije joj dozvoljeno učiti Kur'an sve dok se ne okupa jer je tada u mogućnosti da se okupa.
Ovo je stav malikijskog mezheba.
Dokazuju ga vjerodostojnim hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikrullah (spominjao Allaha) u svakom stanju”. A učenje Kur'ana je zikr jer Uzvišeni Allah naziva Kur'an na nekoliko mjesta u Kur'anu zikrom.
Treće mišljenje – da je ženi u stanju hajza dozvoljeno da uči Kur'an ako se boji da će zaboraviti nešto iz Kur'ana, čak u tom stanju joj je vadžib da uči jer je fikhsko pravilo da ono bez čega se ne može izvršiti jedan vadžib ono samo postaje vadžib.
Ovo mišljenje se pripisuje ibn Tejmiji i zastupaju ga mnogi drugi učenjaci.
Odabrano mišljenje je stav onih učenjaka koji uopćeno dozvoljavaju učenje Kur'ana ženi u stanju hajza bez ikakvih ograničenja.
Na tom stavu su Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim a izabrali i mnogi savremeni učenjaci. A da je ovaj stav ispravan ukazuje sljedeće:
-nema šerijatskog dokaza koji zabranjuje učenje Kur'ana ženi u stanju hajza,
– a sa druge strane imamo vjerodostojan hadis u kome se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah, u što ulazi i učenje Kur'ana, u svim stanjima.
Diranje Mushafa od strane žene u stanju hajza
Ovo pitanje se vraća na mes'elu diranja Mushafa bez tahareta (abdesta, gusula ili tejemuma). Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko diranja, uzimanja i nošenja Mushafa od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta.
Prvi stav učenjaka – da je džunubu, ženi u stanju hajza i bez abdesta zabranjeno dirati mushaf ili dio mushafa.
Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta i zvanični stav četiri mezheba.
Najjači argumenti kojima potkrepljuju tu zabranu su jedan ajet i jedan hadis.
Prvi dokaz – riječi Uzvišenog: “On je, zaista, Kur'an plemeniti, u Knjizi brižljivo čuvanoj dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” (El-Vaki'a, 77-79). Kažu: ajet upućuje na zabranu diranja mushafa bez abdesta jer se zamjenica “je” vraća na Kur'an plemeniti, i po njihovom ajet se prevodi: “dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti”.
Komentar: Oni koji se ne slažu sa tumačenjem ovog ajeta na ovakav način poput mufessira Ibnul-Arebija i Kurtubija kažu: Ispravno je da se zamjenica “je” vraća na “Knjigu brižljivo čuvanu”, te prevode ajet: “dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” jer se zamjenica u osnovi vraća na najbližu imenicu prije nje.
Takođe, prenose Ibn Džerir i Ibn Kesir u svojim tefsirima da su Ibn Abbas, Enes, radijallahu anhum, Mudžahid, Ikrime, Seid ibn Džubejr, Dahhak, Džabir ibn Zejd, Es-Suddi i mnogi drugi, rekli da se pod riječima “Knjizi brižljivo čuvanoj” misli na knjigu na nebesima (levhul-mahfuz), a pod riječima “samo oni koji su čisti” da se misli na meleke.
Ono što podržava stav da se pod ajetom misli na meleke i Levhul-mahfuz je riječ u ajetu “El-mutahherun” koja znači: oni koji su sami po sebi čisti a to su meleci, jer da je se željelo ajetom reći da se misli na ljude koji se čiste tako što uzimaju abdest došla bi riječ “El-mutetahhirun” što znači oni koji se čiste, kao što je došlo u drugim ajetima. Kao u ajetu: “Allah zaista voli one koji se često kaju i voli el-mutetahhirine – one koji se mnogo čiste” (El-Bekara, 222).
Prema tome, argumentiranje sa ovim ajetom zabranu diranja mushafa bez abdesta je u najmanju ruku upitno a bliže bi bilo da se kaže da je i neispravno.
Drugi dokaz – poznati hadis Amra ibn Hazma od njegovog oca od njegovog djeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao pismo stanovnicima Jemena a u njemu je bilo napisano: “Ne dodiruje Kur'an osim tahir (onaj koji je čist)”. Bilježi ga Malik kao mursel (bez spomena ashaba koji prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), Nesai i Ibn Hibban. I kažu da je ovaj hadis jasan šerijatski tekst da nije dozvoljeno dirati mushaf bez tahareta (abdesta, gusula ili tejemuma).
Komentar: Prenosi Ibn Hadžer da ovaj hadis ima skrivenu mahanu a to je da je ravija Hakem ibn Musa pogriješio u ovom hadisu kada je naveo u senedu prenosilaca hadisa Sulejman ibn Davuda a ispravno je da je riječ o Sulejman ibn Erkamu, a Sulejman ibn Erkam je ravija čiji hadis se ne uzima. Ovu grešku koju navodi Ibn Hadžer spominju najveći učenjaci hadisa, poput Ebu Davuda, Ibn Ebi Hatima, Ebu Zur'e, Ibn Mendea, Nesaija i Saliha Džezerija.
Prema tome, ovaj hadis je veoma slab iz dva razloga: prvo – što je rivajet kod Malika mursel a mursel je slab hadis, drugo – što u rivajetu kod Nesaia ima skrivena mahana gore spomenuta zbog koje se hadis smatra neprihvatljivim za argumentiranje. Zbog ovoga ne treba da nas zavedu riječi Ibn Abdilberra da je šuhret (tj. to da je poznat) ovog hadisa kod učenjaka dovoljan tako da nema potrebe za njegovim senedom.
Takođe, ovaj hadis, i ako bi uzeli da je sa strane seneda prihvatljiv, on ima nejasno značenje sa strane tumačenja. Naime, riječ “tahir” (onaj koji je čist) koja je došla u hadisu u arapskom jeziku ima višestruko značenje.
Prvo značenje je čistoća u prenesenom smislu, tj. da “tahir” (onaj koji je čist) znači čistoću od kufra i širka pri čemu bi hadis značio: ne dodiruje Kur'an osim mu'min, jer je došlo u ajetu: “Zaista su mušrici nečisti” (Et-Tevbe, 28).
Drugo značenje je čistoća u fizičkom smislu, tj. da je “tahir” (onaj koji je čist) onaj koji je čist od nedžaseta (prljavština) koje se u Šerijatu smatraju nečistoćom, kao što je došlo u hadisu o mački: “Ona nije nečista”.
I treće značenje je čistoća u šerijatskom smislu, tj. da je pod abdestom ili gusulom. Pa ostaje nejasnoća na koje značenje od ova tri se odnosi hadis, odnosno da li se može odnositi na sve tri istovremeno. U svakom slučaju, slabost hadisa i neodređenost njegovog značenja ne daju ovom hadisu snagu kojom bi po njemu bilo zabranjeno dirati Mushaf bez abdesta, tj. da bi onaj koji bi to radio bio griješan zbog toga.
Drugo mišljenje učenjaka – da je dozvoljeno uzimati i dirati Mushaf od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta iako su i zagovarači ovog mišljenja složni da je to mustehab raditi uz abdest.
Na ovom stavu su: Hakem ibn ‘Utbe, Davud Zahiri, Ibn Hazm i ostali, a ovo mišljenje su izabrali i mnogi savremeni učenjaci.
Od najjačih argumenata sa kojima dokazuju svoj stav su sljedeći:
Prvi dokaz: da je osnova dozvola uzimanja, diranja i nošenja Mushafa u spomenutim stanjima sve dok nemamo dokaza za zabranu, a nema jasnog ajeta i vjerodostojnog hadisa koji ukazuju na zabranu.
Drugi dokaz: dugi hadis o pismu koje je poslao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Heraklu, rimljanskom namjesniku u Šamu, u kojem je između ostalog bilo napisano nekoliko ajeta iz Kur'ana a nema sumnje da su kršćani dirali to pismo čitajući ga. Ali ovome se može prigovoriti da pismo nije Mushaf niti dio njega, nego najviše liči nekim islamskim knjigama u kojima ima i ajeta.
Odabrano mišljenje nakon svega izloženog je dozvola diranja, uzimanja i nošenja Mushafa od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta jer nema jasnog niti vjerodostojnog dokaza koji to zabranjuje. A ako bi i prihvatili da se ajet iz sure Vakia ” … dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” odnosi na ljude a ne meleke kao i da je hadis od Amr ibn Hazma “Ne dodiruje Kur'an osim tahir (onaj koji je čist)” vjerodostojan, najbliže bi bilo da je značenje i ajeta i hadisa sljedeće: Ne dodiruje Mushaf osim mu'min (koji je čist sa svojim imanom i vjerom), svejedno bio bez abdesta, džunub, žena u stanju hajza ili nifasa ili ima na svom tijelu nedžaseta.
A što se tiče predaja od ashaba i selefa da su smatrali da se ne dodiruje Mushaf osim pod taharetom (sa abdestom, gusulom ili tejemumom) njihovo značenje je da je to mustehab a ne da onaj koji uzme Mushaf bez abdesta, gusula ili tejemuma da je griješan. A Allah zna najbolje.
Prema tome, ženi u stanju hajza je dozovljeno učiti Kur'an i dirati ga (bez rukavica), uzimati i nositi. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeVJENČANJE U DŽAMIJI SUNNET ILI NOVOTARIJA?
Alejkumusselam. Zahvala pripada Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim: Stavovi učenjaka po ovom pitanja se, uglavnom, mogu svesti pod tri sljedeća mišljenja: Prvo mišljenje: da je vjenčanje u mesdžidu mustehab radi bereketa i razglašavanja. Ovo je stav većine učenjakviše
Alejkumusselam.
Zahvala pripada Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:
Stavovi učenjaka po ovom pitanja se, uglavnom, mogu svesti pod tri sljedeća mišljenja:
Prvo mišljenje: da je vjenčanje u mesdžidu mustehab radi bereketa i razglašavanja. Ovo je stav većine učenjaka. To dokazuju hadisom i razumskim dokazom.
Bilježi Tirmizi u svom Džami'u da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Razglasite brak, sklapajte ga u mesdžidima i povodom njega pjevajte uz def”. Tirmizi kaže za ovaj hadis da je dobar i čudan i da je u njegovom senedu ravija Isa ibn Mejmun koji je slab.
A šejh Albani (Daifa 2/479) pojašnjava da je Tirmizi za ovaj hadis rekao da je dobar misleći na njegov prvi dio “razglasite brak” što je došlo u mnogim drugim rivajetima, a hadis je svakako naveo u poglavlju o razglašavanju braka.
Takođe, Albani dodaje da dodatak “sklapajte ga u mesdžidima i povodom njega pjevajte uz def” nije nigdje našao u nekom drugom hadisu te da je zbog toga ovaj dodatak munker, tj. skroz slab i neprihvatljiv. Hadis ocjenjuju slabim Bejheki, Ibnul-Dževzi, Ibn Hadžer i Albani zbog ravije Ise ibn Mejmuna koji je metruk, tj. čiji su hadisi odbačeni i ostavljeni. Prema tome, ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju zbog njegove jake slabosti i u senedu i u tekstu.
A razumski dokaz sa kojim podupiru ovaj stav je to da sklapanje braka u mesdžidu čini taj brak berićetnijim. Međutim, ovome se može prigovoriti time da ako je stvar takva kako kažu najpreči bi bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tome da sklapa svoje brakove u džamiji, tako isto ashabi a to nije prenešeno od njih.
Drugo mišljenje: da je vjenčanje u mesdžidu dozvoljeno ali nije mustehab niti sunnet. A dokaz da je dozvoljeno je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima koji govori o ženi koja je došla i htjela da ponudi samu sebe Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da je oženi, a na kraju hadisa se spominje da ju je on, sallallahu alejhi ve sellem, vjenčao sa jednim ashabom, a sve ovo se dogodilo u mesdžidu što znači da je vjenčanje u mesdžidu dozvoljeno. Međutim, nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sklapao brak i vjenčavao u mesdžidu mimo ovog slučaja, a ovaj slučaj sam po sebi nije bio ciljan nego je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedio u mesdžidu sa ashabima pa je odšla žena i ponudila mu se i desilo se da je vjenča u mesdžidu.
Treće mišljenje: da je vjenčavanje u mesdžidu u osnovi dozvoljeno ali pod određenim šartovima. Prvi šart je da to ne bude stalna praksa, a ako se uzme za stalnu praksu onda to prelazi u novotariju.
Drugi šart je da se prilikom tog vjenčanja ne rade neki munkeri poput toga da u mesdžid ulaze otkrivene žene, da se miješaju muškarci i žene, da djeca ezijete prisutne i prave nered i slično. Ovo je stav Stalne komisije za fetve u Saudiji u dvije fetve koje je izdala po ovom pitanju. U jednoj od tih fetvi (18/110-111) odgovor je bio sljedeći: “Vjenčavanje i sklapanje braka u mesdžidu i van mesdžida je stvar koja ima širine u Šerijatu, nije nam poznato nešto vjerodostojno da je vjenčavanje u mesdžidima poseban sunnet, pa to učiniti stalnom praksom je novotarija”.
A u drugoj fetvi (18/110-112) je došlo: “Sklapanje braka u mesdžidima nije sunnet, a učiniti sklapanje braka unutar mesdžida stalnom praksom i imati ubjeđenje da je to sunnet je novotarija, jer je u vjerodostojnoj predaji došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko uvede u ovu našu stvar ono što nije od nje to se odbacuje”. A ako toj svečanosti vjenčanja prisustvuju otkrivene žene i djeca koja čine nered i ezijet po mesdžidu onda treba zabraniti vjenčavanje unutar mesdžida zbog tih negativnosti”. Potpisnici obe fetve su Bin Baz, Abdurrezzak Afifi i Abdulah Gudejan.
A kaže šejh Muhammed ibn Salih Usejmin (Likau el-babu el-meftuh, 127/pitanje broj 12) : “Sklapanje braka u mesdžidu za tako nešto ne znam da ima osnova niti dokaza u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, ako se desi da su mladoženja i staratelj prisutni u mesdžidu pa se izvede vjenčanje onda u tome nema smetnje. Jer ovo (vjenčanje u mesdžidu) ne spada u prodaju i kupovinu, a poznato je da je trgovina u mesdžidu haram, a sklapanje bračnog ugovora nije od trgovine, pa zato ako se izvede vjenčanje u mesdžidu nema smetnje.
A što se tiče toga da je vjenčanje u mesdžidu mustehab, poput toga da kažemo izađite iz kuće u mesdžid radi vjenčanja ili se dogovorite da se vjenčate u mesdžidu, za tako nešto treba dokaz, a ja ne znam da ima dokaz”.
Prema tome, u osnovi je dozvoljeno sklopiti bračni ugovor u mesdžidu, a ako se to uzme kao stalna praksa sa ubjeđenjem da je to sunnet i fadl (vrijednost) onda to predstavlja novotariju. Ako se uz vjenčanje u mesdžidu rade određeni munkeri, poput prisustva otkrivenih žena (što je česta praksa), miješanja muškaraca i žena, ili se to radi oponašajući kršćane koji se vjenčavaju u crkvama, onda nema sumnje da su takva vjenčanja haram, nije ih dozvoljeno tako izvoditi niti njima prisustvovati. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeINTIMNI ODNOS SUPRUŽNIKA – problemi, poremećaji i islamski adabi
Alejkumusselam! Tvoja konstatacija je u globalu tačna, jer zaista po tom pitanju u praktičnom bračnom životu ima ozbiljnih problema i poremećaja. U tom kontekstu, ja bih se nadovezao na ovo što je već rečeno i dodao bih još neke pojedinosti i probleme vezane za intimni život jednog islamskog bračnogviše
Alejkumusselam!
Tvoja konstatacija je u globalu tačna, jer zaista po tom pitanju u praktičnom bračnom životu ima ozbiljnih problema i poremećaja. U tom kontekstu, ja bih se nadovezao na ovo što je već rečeno i dodao bih još neke pojedinosti i probleme vezane za intimni život jednog islamskog bračnog para te naveo neke osnovne adabe intimnog odnosa.
Naime, da je veoma bitno govoriti o intimnom odnosu supružnika ukazuju između ostalog tri stvari:
Prva – da skoro nema fikhske knjige a da se u poglavlju o braku ne obrađuje nekoliko posebnih cjelina vezanih za polni odnos, za koje je došlo pojašnjenje u šerijatskim tekstovima.
Drugo – jedina mahana oko koje su islamski pravnici saglasni da je zbog nje dozvoljeno i ženi i muškarcu da traže poništenje braka je nemogućnost jednog od supružnika da ima polni odnos, što zbog impotentnosti, urođene ili stečene mahane na polnom organu koja sprečava normalan polni odnos, tako i bolesti i slično.
Treće – potresne i nevjerovatne priče ili žalbe od strane žena koje žive po pet, osam ili deset godina u braku i imaju intimne odnose sa svojim muževima, međutim nikad nisu osjetile slast polnog užitka, mnoge od njih čak nisu ni doživjele orgazam nakon dugogodišnjeg bračnog života niti znaju šta je to, a mnoge od njih intinmi odnos doživljavaju kao patnju i bol. Čak do te mjere je poremećen intimni život da mnoge od supruga izbjegavaju polni odnos i odbijaju muža u postelji, a kako i ne bi kada ona ne osjeti u tom odnosu nikakve slasti i ne doživi orgazam, a vrhunac njenog polnog odnosa se svede na to da se u njoj probudi strast i osjeti želju za intimnim odnosom i na tome se završi jer je njen muž već završio i zadovoljio svoje strasti.
Nema sumnje, da vjera Islam koja nas uči kako da jedemo, kako da se oblačimo, kako da se ophodimo jedni prema drugima u svim životnim pojedinostima i detaljima, da nas isto tako podučava kako da imamo intimni odnos.
Zbog toga su propisani određeni adabi sa kojima se musliman izdiže sa svojim intimnim odnosom iznad običnog životinjskog upražnjavanja strasti i čak dostiže stepen da ima nagradu kod Allaha, dželle še'nuhu, ako polni odnos obavi na halal način (sa svojom ženom) i ima nijjet da sačuva sebe i svoju suprugu od harama kao i da uveća muslimanski porod.
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, u svoje dvije knjige “Zadul-mead” i “Et-tibu en-nebevi” posvećuje posebno poglavlje o intimnom odnosu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i značaju intimnog odnosa u životu pojedinca. Pa kaže između ostalog: “A što se tiče polnog odnosa, njegova (Poslanikova) uputa, sallallahu alejhi ve sellem, u tome je bila najpotpunija uputa, sa polnim odnosom se čuva zdravlje, upotpunjuje slast i duševna radost i njime se ostvaruju ciljevi zbog kojih i postoji polni odnos. Polni odnos postoji zbog tri stvari koje su u stvari njegovi temeljni ciljevi:
Prva – očuvanje poroda i održavanje ljudske vrste,
Drugo – izbacivanje sjemena čije zadržavanje šteti tijelu,
Treće – zadovoljavanje strasti i slasti i uživanje u Allahovoj blagodati, a ovo je jedina korist od polnog odnosa koja će biti i u Džennetu, jer tamo nema razmnožavanja niti štetnih stvari koje treba izbaciti iz organizma. Cijenjeni ljekari smatraju da je polni odnos jedan od razloga čuvanja zdravlja”. (Et-Tibu en-nebevi, str. 249) Takođe, kaže na drugom mjestu: “Koristi polnog odnosa su: obaranje pogleda, samokontrola, moć čuvanja časti od neupadanja u haram, sve ovo postiže i žena, muškarac koristi samom sebi na dunjaluku i na ahiretu a koristi i ženi.
Zbog toga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, volio polni odnos i kontinuirano ga imao, i rekao je: “Omiljeno mi je od vašeg dunjaluka troje: žene i miris, a poseban užitak mi je namaz”. (Bilježi ga Ahmed, Nesai, Hakim i Bejheki, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Ibn Hadžer i Albani) Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve selem: “O omladino, ko je u stanju od vas da se oženi neka se oženi, jer zaista se u braku više obara pogled i više čuva polni organ, a onaj ko nije u stanju neka posti jer mu je post zaštita” (Mutefekun alejhi). (Et-Tibu en-nebevi, str. 251)
Od bitnih stvari o kojima treba voditi računa prilikom polnog odnosa je sljedeće:
Prvo:
Da čineći ovo djelo zanijeti sticanje nagrade od Uzvišenog, tj. da zanijeti sa svojim polnim odnosom da čuva sebe i svoju ženu od harama i da poveća islamski Ummet jer je mnoštvo Ummeta njegov ponos, kao što je došlo u hadisu.
Takođe, treba da ima na umu da on ima nagradu čineći ovo djelo i pored toga što u njemu nalazi slast i dunjalučku radost, jer prenosi Ebu Zer, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “A vi u vašem polnom odnosu imate sadaku (sa vašom ženom)”, pa upitaše: O Allahov Poslaniče, zar neko od nas ima nagradu time što udovoljava svoju strast? Pa je odgovorio: “Pa šta mislite da je on svoju strast zadovoljio u haramu, zar ne bi imao grijeh? Takođe, ako je zadovolji u halalu ima nagradu”: (Bilježi ga Muslim u svom Sahihu) Ovo je od posebnih fadileta ovog Ummeta, pa hvala Allahu koji nas je učinio od njega.
Drugo:
Da muž pred sam čin polnog akta pokaže nježnost prema ženi, poigrava se sa njom, ljubi je i miluje, tj. da dođe sa ljubavnom predigrom sa ciljem da se što više kod žene pokrenu ljubavne strasti kako bi i ona doživjela vrhunac polnog čina, tj. orgazam. Odnosno, kako se ne bi desilo da muškarac zadovolji svoju strast i završi sa odnosom a da mu žena bude uskraćena za to.
Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “One su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća” (El-Bekara, 187), pa ako je žena odjeća svome mužu tako što ga štiti od potrebe za drugim ženama jer zadovolji svoju strast sa njom, tako isto ženi treba da muž biti zaštita time što će ona zadovoljiti svoju spolnu potrebu sa njim, a ona neće zadovoljiti svoju potrebu osim ako i ona uživa u polnom odnosu i doživi orgazam.
I kaže Uzvišeni: “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti” (El-Bekare, 228), pa ako je žena dužna da zadovolji svoga čovjeka u polnom odnosu isto tako je i on dužan da nju zadovolji u istom, a to se ne može postići osim tako da i ona doživi orgazam.
Islamski pravnici u svojim knjigama kao i Ibnul-Kajjim u “Zadul-mead” kada su govorili o ovoj temi naveli su da je od prakse Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo da je se on poigravao sa ženom prije polnog akta i ljubio je, te su naveli neke od rivajeta kojima to potvrđuju.
Međutim, po ovom pitanju nema ništa vjerodostojno prenešeno, niti da je to radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti da je riječima oporučio da se to radi. Sve što je prenešeno je između slabog, jako slabog i izmišljenog. Izuzev što se prenosi od Aiše, radijallahu anha, da bi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio za vrijeme ramazana dok posti, ali to ne ulazi u ovu temu.
Od tih slabih predaja su sljedeći hadisi:
1- “Kada neko od vas polno opći sa svojom ženom neka to radi na najmuževniji način, pa kada osjeti da će zadovoljiti svoju potrebu prije nego što žena završi neka ne žuri sve dok ona ne zadovolji svoju potrebu i strast”, bilježe ga Ahmed (sa jednim senedom), Ebu J'ala i Abdurrezak (u drugom senedu) od Enesa, radijallahu anhu. Sened hadisa kod Ahmeda je slab zbog tri mahane, to je pojasnio Albani u Irvaul-galil (2010), a sened kod Ebu J'ale je takođe slab jer ime ravije tabi'ina uopće nije spomenuto.
2- “Neka niko od vas ne prilazi svojoj ženi kao što radi hajvan, neka među njima (supružnicima) bude resul”, pa upitaše: “Šta je to resul, Allahov Poslaniče?” A on odgovori: “Poljubac i govor”. Hadis bilježi Dejlemi u “Musnedul-firdeus” od Enesa, radijallahu anhu, a Iraki ga ocjenjuje kao munker (veoma slabim) i šejh Albani se slažio sa tom ocjenom i pojasnio mahane seneda hadisa (Es-Silsiletu ed-daifetu 13/179).
3- Prenosi se od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio polno općenje prije poigravanja. Bilježi ga Sujuti u El-Džamius-sagir, a šejh Albani kaže da je izmišljen.
4- Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da bi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio a postio bi i sisao bi njen jezik. Hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed, Bejheki, Ibn Huzejme i mnogi drugi, a hadis su Ibn Hadžer, Albani, Šu'ajb Arnaut ocjenili slabim i složni su da je dodatak “i sisao bi njen jezik” slab dok je prvi dio hadisa došao vjerodostojan u drugim rivajetima poput Buharije i Muslima.
Pitanje ljubavne predigre i nepostajanje osjećaja, sluha i razumijevanja od strane muža po ovom pitanju je jedan od glavnih kamena spoticanja u intimnom životu između muža i žene. Jer kada muž ne ostavi dovoljno vremena da se njegova supruga zagrije za intimni odnos ili ako je on nestručan, grub i nesposoban da pobudi u njoj ljubavne strasti normalno je da će završetak takvog intimnog odnosa biti za ženu razlog njene rastrešenosti, frustracije, nezadovoljstva i da će u njoj ugasiti svaku potrebu za sastajanje sa mužem. Još ako se ovo ponavlja od intimnog odnosa do intimnog odnosa pa traje mjesecima i godinama onda nije čudo da neke supruge odbijaju svoje muževe u postelji ili na kulturan način iznalaze raznorazne isprike kako bi izbjegle polni odnos. Dok kod nekih žena polni odnos i odazivanje u postelji postanu jedno od najjačih oružja kako da vladaju svojim muževima, jer one osobno nemaju potrebe za intimnim odnosom.
Zato je na muževima da ulože maksimalan trud u tome da po ovom pitanju nađu zajedničko sa svojim suprugama. U tu svrhu nema smetnje da jedno drugome otkriju šta ih najviše uzbuđuje u intimnom odnosu i na koji način najlakše doživljavaju orgazam. Između muža i žene u ovome ne bi trebale da postoje stid, prepreke i neprijatnosti, naročito kada je u pitanju to da i jedno i drugo dožive potpuno zadovoljstvo u svom intimnom odnosu.
Treće:
Mustehab je da muž kada hoće da priđe ženi da prouči dovu “BISMILLAH ALAHUMME DŽENNIBNEŠŠEJTANE VE DŽENNIBIŠŠEJTANE MA REZAKTENA”. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ako bude određeno da se iz tog odnosa začne dijete neće mu naštetiti šejtan”. Bilježi ga Buharija u svom Sahihu.
Četvrto:
Dozvoljeno je čovjeku da prilazi svojoj ženi u njen polni organ sa koje god strane hoće, s prijeda ili od pozadi, pod uslovom da je u polni organ a ne u duburu zbog riječi Uzvišenog: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete” (El-Bekare, 223).
Način općenja i uživanja bračnih drugova jednog u tijelu drugog je pitanje o kojem su islamski pravnici na samom početku islama govorili i pisali. Čak su pojašnjavali u detalje šta je dozvoljeno a šta nije shodno onome kako je došlo u šerijatskim tekstovima. Ova tema nije produkt savremene seksualne revolucije, porno filmova, nemorala i pornografije, kako to neki neupućeni pokušavaju prikazati pa tim tumačenjem žele argumentirati zabranu istog, što je pogrešno. Jer je ibret u šerijatskim tekstovima. Ova tema je kao i sve ostale od onih pitanja u kojima je islam pojasnio granice dopuštenog i zabranjenog, zna to onaj ko zna a nepoznato je onome ko nema znanja.
Cijelo ženino tijelo je predmet uživanja od strane njenog muža svejedno bilo to pogledom, dodirom, poljupcem, milovanjem i slično. Takođe i obrnuto, cijelo muževo tijelo je predmet uživanja od strane njegove žene svejedno bilo to pogledom, dodirom, poljupcem, milovanjem i slično.
Ono što je Šerijat zabranio su dvije stvari: polno općenje u stražnjicu žene i polno općenje kada je žena u stanju hajza, s tim da je mužu dozvoljeno uživanje u njenom tijelu mimo polnog organa čak i u stanju hajza.
Peto:
Zabranjeno je polno općenje u stražnjicu žene. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od Huzejme ibn Sabita, radijallahu anhu: “Zaista se Allah ne stidi istine, ne prilazite ženama u njihove stražnjice” (Darimi (2213), Nesai’ u “El-Kubra” (8982), Ahmed (21907), Ibn Madže (1924), Bejheki (13894), Ibn Hibban (4200), Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Irvaul-galil” (2005)).
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u više rivajeta i različitih tekstova se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah neće gledati u čovjeka koji je polno općio sa svojom ženom u njenu stražnjicu” (Ahmed (2/344)), “Proklet je onaj ko priđe svojoj ženi u njenu stražnicu” (Ebu Davud (2162), Darimi (1140), Nesai’ u “El-Kubra” (9012), Ibn Madže (1923), Ahmed (2/272) i ostali), “Ko ode proroku i povjeruje mu u ono što kaže, ili priđe ženi koja je u stanju hajza, ili priđe ženi u njenu stražnjicu, on je čist od onoga što je objavljeno Muhammedu” (Ebu Davud (3904), Tirmizi (135), Ibn Madže (639) i Darimi (1136), Ahmed (10170)).
Šesto:
Zabranjeno je polno općenje kada je žena u stanju hajza.
Kaže Uzvišeni: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: “To je neprijatnost.” Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju. a kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio. – Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste” (El-Bekare 222).
Sedmo:
Dozvoljeno je mužu uživanje u njenom tijelu mimo polnog organa čak i u stanju hajza. U rivajetu od ‘Aiše i Mejmune, radijallahu anhuma, je došlo: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio da uživa u tijelu neke od njegovih žena, a ona je u stanju hajza, naredio bi joj da se ogrne, a zatim bi uživao u njenom tijelu” (Buharija (300) i Muslim (293)). A u rivajetu kod Ebu Davuda: “Kada bi htio nešto od žene koja je u hajzu, stavio bi na njen polni organ odjeću” (Ebu Davud (272)).
Osmo:
Samozadovoljavanje nije dozvoljeno jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je podsticao omladinu na ženidbu nije uputio na samozadovoljavanje (onanisanje) onu omladinu koja nije u stanju da se oženi, a da je u tome bilo hajra pojasnio bi im to. Nego im je dao izbor između dvoga: ženidbe i posta.
U hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita”.
Da je samozadovoljavanje zaštita za polni organ od upadanja u zinaluk Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi ga naveo kao izlaz i rješenje jer je ono lakše od posta.
Takođe Uzvišeni Allah kada govori o osobinama mu'mina koji će biti spašeni kaže da je jedna od tih osobina da stidna mjesta svoja čuvaju osim od žena svojih i robinja svojih, a da oni koji mimo toga traže nešto drugo oni u griješenju granice prelaze.
Pa kaže Uzvišeni: “… i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju sasvim pretjeruju” (Sura El-Mu'minun 5-7).
Prema tome Allah, subhanehu ve te'ala, sve intimne radnje mimo naslađivanja i polnog odnosa sa suprugom ili robinjom ubraja u griješenje sa kojim se prelaze granice dozvoljenog. Ova dva šerijatska teksta su dovoljni argumenti zabrane samozadovoljavanja i onanisanja uz pomoć ruke ili nekih drugih pomagala. Ova zabrana se odnosi i na ženu i na muškarce. Na ovom stavu je ogromna većina učenjaka ovog Ummeta.
A od onih učenjaka od kojih se prenosi dozvola, kod većine njih se misli na dozvolu u nuždi, tj. bojazni da se upadne u zinaluk. A neznatan dio učenjaka od kojih se prenosi uopštena dozvola ili pokuđenost, u njihovom stavu nema ibreta jer je oprečan gore spomenutom ajetu i hadisu.
Deveto:
Ako muž polno opći sa svojom suprugom, a zatim hoće da ponovi intimni odnos mustehab je da uzme abdest jer će ga to učiniti aktivnijim.
Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas priđe svojoj ženi a zatim htjedne da to ponovi neka abdesti jer će ga to učiniti aktivnijim”.
Deseto:
Dozvoljeno je mužu da čini takozvani azl ako neće da im se začne dijete, tj. da prilikom polnog odnosa izbaci sjeme van maternice supruge. Takođe, dozvoljeno je koristiti sve vrste kontarcepcijskih sredstava (osim onih koje štete muškom ili ženskom organizmu) sa kojima se želi privremeno spriječiti trudnoća, odnosno da se pravi razmak među djecom. Sve ovo je dozvoljeno ali uz saglasnost žene jer i ona ima pravo na dijete.
Dokaz i za jedno i za drugo (azl i konracepcijska sredstva) je hadis kojeg bilježe i Buharija i Muslim od Enesa, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Mi smo činili azl a Kur'an je spuštan, pa da je u njemu bilo nešto bilo bi nam zabranjeno”.
Jedanaesto:
Zabranjeno je mužu i ženi da pričaju o detaljima njihovog intimnog odnosa, to se čak ubraja u najružnije stvari.
Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista čovjek koji će biti na najgorem stepenu kod Allaha na Sudnjem danu je čovjek koji ima intimni odnos sa svojom ženom pa poslije priča o njenim tajnama”.
Dvanaesto:
Sve što je prenešeno o prekrivanju prilikom polnog odnosa su slabi hadisi. Poput hadisa kojeg bilježi Tirmizi od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klonite se skidanja golih, jer su sa vama oni koji se ne odvajaju od vas osim pri obavljanju velike nužde i kada čovjek priđe svojoj ženi, pa se stidite njih i poštujte ih”. Slabim su ga ocijenili Tirmizi i Albani zbog ravije Lejsa ibn Ebi Sulejma koji je slab.
Takođe hadis kojeg bilježi Ibn Madže od ‘Utbe ibn Abdin Es-Sulemija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas priđe vašoj ženi neka se prekrije i neka se ne otkriva kao što su otkriveni divlji magarci”. Albani ga je ocijenio slabim zbog nepoznatog stanja ravije tabi'ina.
Trinaesto:
Dozvoljeno je mužu i ženi kad su obavezni da uzmu gusul nakon polnog odnosa da odgode njegovo uzimanje do sljedećeg namaskog vremena i da legnu spavat u stanju džunubluka s tim da je mustehab da uzmu abdest prije spavanja.
Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Omer, radijallahu anhu, rekao: “Allahov Polaniče, smije li neko od nas leći u stanju džunubluka?” A on mu odgovori: “Da, kada abdesti”. A u drugom rivajetu istog hadisa bilježe Ibn Huzejme i Ibn Hibban dodatak: “Da, i neka abdesti ako hoće”, Šu'ajb Arnaut je sened hadisa ocijenio vjerodostojnim.
Četrnaesto:
Dozvoljeno je supružnicima da se zajedno kupaju na jednom mjestu prilikom uzimanja gusula pa makar pri tome gledali jedno drugo u nagom stanju.
Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Bili smo uzimali gusul ja i Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, iz jedne posude koja bi bila između nas, ruke bi nam se preplitale, a on bi prije mene uzimao vodu dok mu ne kažem: “Ostavi meni, ostavi meni”, a bili smo džunubi”.
Ovo su neki od osnovnih adaba i propisa vezanih za intimni odnos koje bi trebao poznavati svaki musliman i muslimanka. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS INTIMNOG ODNOSA U KUPATILU
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Dozvoljeno je mužu da ima intimni odnos sa svojom suprugom u kupatilu. Nema nekog direktnog niti općeg šerijatskog teksta koji to zbaranjuje ili čini pokuđenim. U prilog ove dozvviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Dozvoljeno je mužu da ima intimni odnos sa svojom suprugom u kupatilu. Nema nekog direktnog niti općeg šerijatskog teksta koji to zbaranjuje ili čini pokuđenim.
U prilog ove dozvole ukazuju takođe sljedeće stvari:
Prva – današnja kupatila, u kojima je obično i WC šolja za nuždu, se potpuno razlikuju od mjesta za obavljanje velike i male nužde, a gdje se često kupalo, koja su bila u stara vremena pojam nečistog, ogavnog i prljavog mjesta (osim kod onih koji su mjesto za kupanje odvajali od nužnika).
Današnja kupatila su čista i uredna, u njima se ne zadržava ljudski izmet niti mokraća kao u stara vremena. Tako da nema smetnje u zadovoljavanju spolne strasti na tim mjestima.
Drugo – bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio neku ženu pa je došao svojoj supruzi Zejneb, a ona pripremala kožu za štavljenje, pa je zadovoljio svoju strast sa njom (tj. polno općio). Zatim je izašao među ashabe i rekao: „Zaista, žena dolazi u liku šejtana i odlazi u liku šejtana (tj. pobuđuje strast i izaziva fitnu), pa kada neko od vas ugleda neku ženu (koja mu probudi strast i bude fitna), neka priđe svojoj ženi (tj. opći sa njom), jer to odbija ono što je u njegovoj duši (od strasti i fitne)“.
Ovaj hadis kao mnogi drugi u ovom kontekstu ukazuju da čovjek treba zadovoljavati svoju spolnu strast sa suprugom kada god se ona pojavi prilikom pogleda u nju ili njenog dodira i slično, jer je to način sa kojim se bolje čuva moralna čistoća, više obara pogled i zauzdava spolna strast. A ovo znači da ako se mužu pojavi spolna ženja u kupatilu sa suprugom treba joj udovoljiti, jer je u tome hajr i smiraj za njega.
Treće – u hadisu kojeg prenosi Talk ibn Alij, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada muž pozove svoju suprugu radi udovoljenja spolne potrebe, neka mu se odazove makar bila (pravila jelo) na peći“. Hadis bilježe Tirmizi, Nesai, Ibn Hibban, Bejheki, Tabrani i Begavi, a vjerodostojnim su ga ocjenili Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut. Hadis ukazuje na obavezu žene da se odazove mužu na njegov zahtjev da imaju intimni odnos makar pravila jelo na peći. Ovo se odnosi takođe i na odazivanje žene mužu u kupatilu.
S tim da muž treba nastojati da i u tom stanju primjeni i učini neke adabe intimnog odnosa, a od tih adaba su:
Prvo – mustehab (sunet) je mužu, kao što je došlo u hadisu mutefekun alejhi, prije intimnog odnosa da prouči dovu „Bismillah, Allahumme džennibna eššejtane ve džennibi eššejtane ma rezaktena“, jer ako im se rodi dijete iz tog odnosa, neće mu šejtan naštetiti nikada. A pošto nije dozvoljeno učiti dove u kupatilu, po ispravnom stavu učenjaka, da bi primjenio taj sunet treba izaći van kupatila proučiti dovi i ponovo se vratiti.
Drugo – još ako zanijeti sa tim odnosom zadovoljavanje spolnih strasti u halalu (dozvoljenoj ženi – supruzi) i zaštitu morala (poštenja i časti), onda ima u tome nagradu sadake i dobročinstva, kao što je došlo u hadisu koejg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Zerra, radijjallahu anhu.
Kaže Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: „Vi u intimnom odnosu imate sadaku (nagradu sadake)“. Upitaše: „O, Allahov Poslaniče, zar neko od nas kada udovolji svojoj strasti ima u tome nagradu?“. A on odgovori: „A šta mislite da je udovoljio svojoj strasti u haramu, zar ne bi bio griješan? Tako isto, ako je zadovolji u u halalu ima u tome nagradu“.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje