Priredio: Amir Durmić
U šerijatskim tekstovima nalazimo tri vrste zakletve za koje se vežu odreðeni propisi:

PRVA:
Lagvul-jemin, ili brzopleta zakletva. Ova zakletva se odnosi na ono na što se čovjek zaklete ne namjerno bez razmišljanja, ne želeći u stvarnosti da se zaklete ali iz običaja često koristi zakletvu. Kao na primjer da kaže ”ne tako mi Allaha” ili ” da kunem se Allahom” i tome slično. Takoðer ova zakletva se odnosi, da se čovjek zaklete na nešto što misli da je istina a u stvarnosti nije tako.
Onaj ko se zaklete na ovaj način, niti je grješan niti je obavezan da učini keffaret (iskup za krivokletstvo), a dokaz su riječi Allaha u prijevodu značenja: « Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti ako pod zakletvom nešto namjerno učinite…» (El-Bekare, 225).
DRUGA:
Gamus zakletva, odnosno lažna zakletva. To znači da se čovjek potpuno svjesno i bez ikakve prisile, zaklinje Allahom ili Njegovim imenima i svojstvima, na nešto što je u potpunosti svjestan i ubjeðen da je laž, kako bi pribavio odreðenu dunjalučku korist ili postigao odreðeni cilj. Još se naziva i šehadetuz-zur ili lažno svjedočenje.
Ovakva vrsta zakletve spada u velike grijehe. Rekao je Poslanik s.a.v.s. u hadisu koga prenosi Abdullah b. Amr r.a.: ”U velike grijehe spada: širk, neposlušnost roditeljima, ubistvo i lažna zakletva ”. (Buhari br.6675, Tirmizi br.3021).

Od Ebu Umame r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ko zakletvom oduzme nešto od prava muslimana, Allah ga je obavezao vatrom i zabranio mu ulazak u džennet…” (Muslim br.137, Ibn Madže br. 2324).

Od Abdullaha b. Mes’uda r.a se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ko se zakune lažnom zakletvom preko koje će zakinuti pravo i imetak muslimana, takav će Allaha sresti a On će na njega biti srdit”. (Buhari, br. 6676, Muslim, br.138)

SMIJE LI SE LAŽNO ZAKLESTI U SLUČAJU DARURE-PRIJEKE POTREBE?
Nema sumnje da je lažno zaklinjanje haram kako se da zaključiti iz navedenih hadisa. Meðutim, ponekad je dozvoljeno da se čovjek zaklete lažno kako bi sačuvao život ili čast muslimana, ili ostvario kolektivnu korist za muslimane. Tako na primjer ukoliko neko od muslimana bude upitan od strane nekog zločinca o drugom muslimanu, prvo treba da koristi tevriju (vrsta dozvoljene obmane), a ukoliko mu ne uspije, neka se istinski lažno zaklete i za to neće snositi odgovornost inšallah. Dokaz su riječi Allaha u prijevodu značenja, gdje se oslobaða odgovornosti ona osoba koja pod prisilom počini kufr: «Onoga ko zaniječe Allaha nakon što je i Njega vjerovao, osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri, čeka Allahova kazna…» (Nahl, 106). Sigurno je da je lažna zakletva manji grijeh od kufra, pa ako za njega pod prisilom čovjek neće biti odgovoran, preče je da ne bude odgovoran za lažnu zakletvu u ovakvoj situaciji. Što se tiče tevrije u vezi lažne zakletve, o njoj se prenosi slijedeća predaja: Od Suvejda b. Hanzale se prenosi da je rekao:
” Krenuli smo želeći da se pridružimo Allahovom Poslaniku s.a.v.s. a sa nama je bio Vail b. Hudžr r.a. koga su prepoznali i uhvatili njegovi neprijatelji. Tražili su od nas da se zakletemo(da je od nas), pa sam se ja zakleo da mi je on brat. Spomenu sam to Allahovom Poslaniku s.a.v.s. pa mi je rekao: ”Istinu si rekao, musliman je brat muslimanu”. (Ebu Davud br.3070, Ibn Madže br. 2119. Albani ga je ocijenio ispravnim).

POSTOJI LI KEFFARET-ISKUP ZA OVU ZAKLETVU, ILI PORED POKAJANJA ČOVJEK NIJE DUŽAN DA UČINI NIŠTA DRUGO?
Po ovom pitanju postoje dva poznata mišljenja. Prvo mišljenje zastupa većina islamskih učenjaka Hanefijskog, Malikijskog i Hanbelijskog mezheba, koji kažu da je počiniocu lažne zakletve obaveza iskreno pokajanje i da za nju nema iskupa.

Dokaz im je izmeðu ostalog predaja od Ibn Mesu’da r.a. da je rekao: ”U grijehe za koje ne postoji iskup smo ubrajali lažnu zakletvu. Upitaše ga: Šta je lažna zakletva?, a on odgovori: Da se čovjek lažno zaklete i na takav način od svoga brata zakine njegov imetak ”. (Bejheki 10/37, sa dobrim lancem prenosilaca). Nije nam poznato da je neko od ashaba rekao suprotno govoru Ibn Mes’uda.

Kažu takoĐer u prilog ovom mišljenju ide i činjenica, da ni za ostale velike grijehe, poput kraðe, zinaluka, pijenje alkohola itd., nema iskupa, pa tako ni za nju.
Drugo mišljenje zastupaju pravnici Šafijskog mezheba i rivajet od Imama Ahmeda, da za lažnu zakletvu ima iskup.
Prvo mišljenje je prioritetnije iz razloga što lažna zakletva u stvarnosti i nije zakletva, jer je istinska zakletva za koju postoji kefaret šerijatski dozvoljena, dok je lažna zakletva veliki grijeh koga šerijat nikako nije dozvolio, tako da je razlika meðu njima velika. U prilog ovog mišljenja ide i činjenica da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao onom bračnom paru kada je čovjek optužio ženu za zinaluk, pa su se oboje kleli da su u pravu i da istinu govore: ” Allah dobro zna da jedno od vas dvoje laže, pa ima li ko od vas da se pokaje? ” (Buhari, br. 5311). Iz ovog hadisa je vidljivo da im Poslanik s.a.v.s. nije naredio da se za lažnu zakletvu iskupi onaj ko je lažov, što bi on, da je bilo nužno sigurno učinio, jer nije dozvoljeno odgoditi objašnjenje vjerskog propisa, kada se za to ukaže potreba.

TREĆA:
Jeminul-munakid, ili zakletva sa čvrstom namjerom da se ispuni ono za što se čovjek zakleo. Ovo je inače zakletva za koju se, ukoliko se prekrši, čini iskup.
Da bi se nešto računalo ovom vrstom zakletve, potrebno je da se ispune odreðeni uvjeti, od kojih se neki odnose na onoga ko se zaklinje, a neki na ono u čemu se zaklinje.

Uvjeti koji se odnose na osobu koja se zaklinje su:
1-šerijatska punoljetnost
2-potpuna pamet, odnosno da je osoba normalna
3-islam, odnosno da je ta osoba musliman (kod Hanefija i Malikija)
4-izgovaranje zakletve jezikom, tako da se zakletvom ne računa ono što bi čovjek pomislio u sebi sve dok to ne izgovori. (osim kod nekih Malikija).
5-čvrsta namjera da se zakletva izgovori i ispuni,
6-lični odabir, tako da se ne računa zakletva onog ko pogriješi ili na zakletvu bude natjeran (osim kod Hanefija)

Uvjeti koji su vezani za ono za što se čovjek klete:
1-da se zakletva odnosi na nešto što je vezano za budućnost
2-da ono na što se čovjek klete bude realno moguće da se učini

Uvjeti vezani za jezičko formulisanje zakletve i njen izgovor:
1-da zakletva bude sa Allahom i Njegovim imenima ili svojstvima, a ne stvorenjima
2-da prilikom zaklinjanja ne bude pauze izmeðu zakletve i onoga u šta se čovjek kune
(na primjer, ako kaže tako mi Allaha, a zatim napravi dužu pauzu a zatim kaže: uradiću to i to, to se ne računa validnom zakletvom)
3-da na kraju svoje zakletve ne kaže inšalllah-ako bog da, jer će na takav način anulirati obavezu ispunjenja zakletve

PROPIS ISPUNJENJA ILI KRŠENJA OBEćANE ZAKLETVE:
Ima nekoliko situacija vezanih za ova vrstu zakletve(munakid):
1-ko se zaklete da će izvršiti vadžib ili ostaviti haram, nema razilaženja da mu je obaveza da je ispuni. Na primjer da osoba kaže: Tako mi Allah klanjati ću podne ili tako mi Allaha neću ništa ukrasti.
2-ko se zaklete da će učiniti haram ili ostaviti vadžib, obaveza mu je da tu zakletvu prekrši, i da se za nju iskupi.
3-da se zaklete da će izvršiti nešto što je mustehab-pohvalno, ili da će ostaviti nešto što je mekruh-pokuðeno. Na primjer da kaže: tako mi Allaha klanjati ću sunnete od podne namaza. U ovom slučaju, bolje je da ispuni svoju zakletvu, a pokuðeno je prekršiti istu, dok neki kažu da ju je obavezno ispuniti i da ju je haram prekršiti, zbog riječi Allaha u prijevodu značrnja: « i čuvajte svoje zakletve» (Maide 89).
4-ako se zaklete da će uraditi mekruh ili da će ostaviti mustehab, lijepo bi bilo da prekrši zakletvu i da se za nju iskupi, zbog riječi Poslanika s.a.v.s.:
”Ko se zaklete da će nešto uraditi pa nakon te zakletve vidi da je nešto drugo bolje od onoga na što se je zakleo, neka prekrši svoju zakletvu i neka uradi ono što vidi da je bolje ”. (Muslim br.1650, Tirmizi br. 1530).
Od ove vrste je i zakletva Ebu Bekra r.a. kada se je zakleo da više neće udjeljivati sadaku Mistahu r.a., koji je bio od učesnika potvore na Aišu r.a., pa je Allah objavio ajete koji u prijevodu znače: «Neka se čestiti i imućni meðu vama ne zaklinju da više neće pomagati roðake i siromahe…» (Nur, 22). (Hadis u kojem se spominje ovaj dogaðaj bilježe Buhari br. 4759 i Muslim br. 2770).

”IZDVAJANJE” (EL-ISTISNA) U ZAKLETVI:
Izdvajanje u zakletvi znači da se čovjek Allahom zaklete da će nešto učiniti na primjer, i odmah nakon zakletve kaže inšallah-ako bog da, ili ako Allah htjedne, ili ako mi Allah pomogne, i tome slično.
Ukoliko se ova riječ doda odmah nakon izgovorene zakletve, ona poništava obavezu izvršenja zakletve pa osoba nije obavezna da ispuni ono na što se je zaklela, i nema iskupa ako je prekrši. Neki čak prenose i idžma po ovom pitanju. (Mugni 11/226, Fethul-Bari 11/602). Dokaz su riječi Poslanika s.a.v.s. koje prenosi Ebu Hurejre r.a. da je rekao: ”Ko izgovori svoju zakletvu a zatim kaže inšallah, ne može je prekršiti”.
(Tirmizi br.1532, Ibn Madže br.2104. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u El-Irva br.2570)
Da bi se na ovakav način poništila zakletva, potrebi su slijedeći uvjeti:
1-da se riječi: ako Allah da, izgovore odmah nakon zakletve
2-da to izgovori jezikom, a ne samo da nijeti srcem
3-da mu je namjera da učini izdvajanje(el-istisna) a ne nešto drugo, premda nije uvjet da to nijeti od samog početka, već je može dodati i na kraju.
4-nema smetnje da se ovo izdvajanje kaže prije ili poslije zakletve.

Pripremljeno prema djelu: Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autor: Ebu Malik Kemal Ibnus-Sejjid Salim.
Slijedi: KAKO SE ISKUPITI ZA PREKRŠENU ZAKLETVU

Prvi put objavljeno: srijeda, 17 Listopad 2007 03:45

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Sead ef. Jasavić
Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh)
Ebu Hurejb rhm., prenosi da je Abdullah b. Omer r.a., rekao sljedeće: „Moj otac mi je ostavio u oporuku sljedeće: Kada me ponesete na tabutu – hodajte hodom izmeðu dva hoda (tj. ni sporo ni brzo), i idi za mnom, jer je čelo dženaze odreðeno za meleke, dok je pozadina ostavljena za Ademovu djecu!“ (Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.11275., 2/480.)

Imam Ševkani rhm., kaže: „Džumhur – većina islamskih učenjaka, smatra da je nošenje dženaze bržim hodom mustehabb/lijepo i pohvaljeno djelo, za razliku od imama Ibnu Hazma rhm., koji smatra da je ono vadžib/obavezno. Jedan dio učenjaka smatra da je mustehabb – sredina izmeðu dvoje (tj. sredina izmeðu sporog i brzog hoda), na osnovu riječi Allahovog Poslanika s.a.w.s.: „Budite umjereni u hodu – u toku nošenja dženaze!“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br.19657.)“ (Pogledaj: el-Derari el-Mudijjeh, 1/190.)

Imam el-Taberi rhm., kaže: „Peto: Treba brže hoditi u toku nošenja dženaze (k mezaru), shodno riječima Allahova Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže će te je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže će te se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ – a ne kako to rade neznalice nosajući dženazu sporo i polako, zastajući s njome s vremena na vrijeme, uz pratnju učenja Kur’ana uz ostale radnje koje nisu dozvoljene – kako to znaju činiti egipćani sa svojim umrlim!

Imam Nesa’i rhm., bilježi: Obavijestio nas je Muhammed b. ‘Abdul-E’ala koji kaže: Pričao nam je Halid koji kaže: Obavijestio nas je ‘Ujejneh b. ‘Abdurrahman b. Junus koji kaže: Pričao mi je moj otac da je prisustvovao dženazi Abdurrahmana b. Semure, kada je pošao Zijad hodijati ispred tabuta, dok su porodica Abdurrahmanova i njegovi robovi bili nasuprot tabuta, idući na svojim petama, govoreći: Polako te, polako te, Allah vam dao svako dobro. Povorka uspori s hodom, ali kada preðosmo jedan dio puta naiðosmo na Ebu Bekreta koji bijaše na svojoj mazgi, koji, kada vidje šta ovi čine, krenu na njih sa svojom mazgom i udari po njima svojim bičem, pa reče: „Nemojte to činiti! Tako mi Onoga koji je počastio lice Ebu Kasima s.a.w.s., znam da smo s Poslanikom s.a.w.s., blago žurili s dženazom – pa ga narod posluša!“ (Sunen Nesa’i, br.1912.. Šejh Albani rhm., kaže da je ovaj hadis sahih.) (Kod Ibnu Hibbana rhm., stoji dodatak: „Narod požuri s dženazom, a s njima i Zijad požuri!“ (Pogledaj: Sahih Ibnu Hibban, br.3043.; op.prev.))

Ebu Madžide prenosi od Ibnu Mes’uda r.a.: „Upitali smo Poslanika s.a.w.s., o brzini hoda u toku nošenja dženaze, pa je rekao: Blaže od trčanja; ako bude dobra osoba – brže će doći do dobra koje je čeka, a ako nije takva – neka su daleko od nas džehenemlije!“ (Ebu Davud, br.3184.; Sunen Tirmizi, br.1011.)

Ebu Omer rhm., kaže: „Ono na čemu je džema’at uleme jeste da će se žuriti u hodu u toku nošenja dženaze, i to malo brže od normalnog hoda, i brži hod im je draži od sporog hoda, dok je mekruh/pokuðeno ići toliko brzo da slabiji i stariji ljudi koji prate dženazu – da je ne mogu stići!“ Ibrahim el-Neha’i rhm., kaže: „Usporite malo s dženazom, ali ne onoliko kako to čine Jevreji i kršćani!“ Neki su shvatili da se navedeni hadis odnosi na žurenje sa ukopom mejta a ne na žurenje u hodu – što nije tačno, a Allah tevfik daje!“ (Pogledaj: Tefsirul-Taberi, 4/288.)

Imam Muslim rhm., bilježi: ‘Ata rhm., kaže: „Prisustvovali smo zajedno s Ibnu Abbasom r.a., Mejmuninoj r.a., dženazi – žena Muhammeda s.a.w.s., u Serfu nadomak Mekke, kada Ibnu Abbas r.a., reče: Ovo je Poslanikova s.a.w.s., žena, pa kada podignete njen tabut nemojte ga drmati i nemojte tresti, budite blagi…“ (Sahihu Muslim, br.1465., 2/1086.)

Imam Nevevi rhm., u komentaru ovog hadisa, u djelu „el-Hulasa“, kaže: „Nemojte ga drmati i nemojte tresti – zbog žurbe i brzog hoda u toku nošenja; budite blagi – zbog toga što se plašio naduvavanja i pucanja mejta.“ (Pogledaj: Nasbul-Rajeh, 2/210.)

Imam Malik rhm., prenosi od Nafi’a a on od Ebu Hurejre r.a.: „Požurite s dženazama; ili je u pitanju dobro kojem ih nosite, ili zlo kojeg će te se brzo otarasiti sa svojih ramena!“ (Muvetta’ od imama Malika, rivajet Muhammeda b. el-Hasena, br.305.)

Muhammed el-Šejbani rhm., kaže: „Na ovoj predaji se temelji propis žurenja u toku nošenja dženaze, što nam je draže od sporog hodanja s njom, i na ovome je imam Ebu Hanife rhm.“

Šejh Tekijjuddin el-Nedevi, muhakkik ovog djela kaže: „U pitanju je umjerena brzina, koja ne vodi trčanju, shodno predaji koju bilježi imam Ebu Davud i imam Tirmizi rhm., od Ibnu Mes’uda r.a., u kojoj stoji: „Upitali smo Poslanika s.a.w.s., o brzini hoda u toku nošenja dženaze, pa je rekao: Blaže od trčanja; ako bude dobra osoba – brže će doći do dobra koje je čeka, a ako nije takva – neka su daleko od nas džehenemlije!“, kao i drugoj predaji koju bilježi imam Ebu Davud i imam Hakim rhm., od Ebu Bekreta r.a., koji kaže: „Nemojte to činiti! Tako mi Onoga koji je počastio lice Ebu Kasima s.a.w.s., znam da smo s Poslanikom s.a.w.s., blago žurili s dženazom – pa ga narod posluša!“ Imam Ibnu Madždže i Kasim b. Asbeg bilježe od Ebu Musa’a r.a., sljedeću predaju: „Budite umjereni u hodu u toku nošenja dženaze!“ Imam Bejheki rhm., bilježi ovu predaju, za kojom stoji dodatak: „Kada krenete s mojom dženazom – požurite u hodu!“ – pa kaže: „Ovo nam ukazuje na to da je mekruh mnogo žuriti – trčati.“ (Pogledaj: el-Muvetta’ od imama Malika, rivajet Muhammeda b. el-Hasena, 2/90.)

Imam el-‘Ajni el-hanefi rhm., kaže: „Ovaj hadis nam ukazuje i na to da je lijepo požuriti s ukopom mejta ali nakon tačnog ustanovljenja nastupa smrti jer ima bolesnika čija smrt nije baš jasna, i primjetna je tek nakon prolaska izvjesnog vremena. Od Ibnu Bezize rhm., se bilježi da ne treba žuriti s ukopom mejta sve dok ne proðe jedan dan i noć, kako bi se sigurno ustanovila smrt mejta. Ovaj hadis nas tkð. upozorava i na to da se ne treba družiti s pokvarenjacima i lošim osobama (pa makar i mrtve bile!).“ (Pogledaj: ‘Umdetul-Kari, 8/114.)

Imam ‘Ala’uddin Ebul-Hasen ‘Ali b. Sulejman el-Merdavi el-hanbeli rhm., kaže: „Mekruh/pokuðeno je ostaviti mejta samog, već ako umre u akšamsko-jacijskom vaktu prenoćiće s njime njegova familija: Faide: 1. Imam el-Adžurri rhm., u vezi osobe koja preseli u akšamsko-jacijskom vaktu, kaže: „Mekruh je ostaviti mejta sama u kući; sa njime će prenoćiti njegova familija.“ Nema smetnje da se poljubi mejt ili da se gleda u njega pa makar i nakon zamotavanja u ćefine. Ovog je stava imam Ahmed rhm..“ (Pogledaj: el-Insaf, 2/468.)

Imam Taberani rhm., bilježi od Ibnu Omera r.a., da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Ko umre izjutra – neka prespava kajlulu u svome grobu (poslije podne), a ko umre u akšamsko-jacijskom vaktu – neka zanoći u svome grobu.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, br.13551., 12/421.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom – slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.12619., 1/1262.)

Imam Ibnu Kudame el-Makdisi el-hanbeli rhm., kaže: „Poglavlje: Mustehbb je požuriti s ukopom mejta onda kada se sigurno ustanovi njegova smrt, jer je to bolje za njega i sigurnije od propadanja i mjenjanja. Imam Ahmed rhm., kaže: „Požuriti s ukopom mejta je vid poštovanja prema njemu.“Imam Ebu Davud rhm., bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nema potrebe da se tijelo umrlog muslimana zadržava með’ njegovom familijom!“ (Sunen Ebu Davud, br.3159.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.6412.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom-slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.4908., 1/491.) Nema smetnje da se sačeka s ukopom mejta dok se ne sakupi džemat nadajući se nečijoj „makbul-dovi“ za njega, ako nema bojazni po samog mejta i ako se time ne otežava svijetu. Ovog je stava imam Ahmed rhm..“ (Pogledaj: el-Mugni, 2/312.)

Imam Ibnu ‘Abdul-Berr el-maliki rhm., kaže: „Ovo je i po meni mustehabb (tj. žurba s mejtom), ali sve ima i svoje kako, i ovo pitanje je lahko, inša’allah. Neki su hadis: „Požurite s dženazom“ – protumačili sa brzinom i žurbom pri ukopavanju mejta, nakon što se utvrdi nastup njegove smrti, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s., u kojem stoji: „…požurite s njime, jer nema potrebe da se tijelo umrlog muslimana zadržava með’ njegovom familijom!“ (Sunen Ebu Davud, br.3159.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.6412.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom-slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.4908., 1/491.)

Od Alije r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „O Alija, tri se stvari ne ostavljaju za kasnije: namaz – kada nastupi, dženaza – kada bude prisutna i udovica – kada se naðe odgovarajuća osoba za nju.“ (Sunen Tirmizi, br.1075.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.828.. Šejh Albani i šejh Šu’ajb Arnaut ovaj hadis ocjenjuju da’ifom-slabim.)

Ebu Omer rhm., kaže: „Poslanikove s.a.w.s., riječi: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh) – ukazuju samo na način hodanja prilikom nošenja mejta a ne i na brzinu njegova ukopa! Na ovo nas upućuje vanjsko značenje hadisa, mada sve što sadrži i izvjesna nutarnja značenja može se uzeti u obzir prilikom tumačenja.“ (Pogledaj: el-Istizkar, 3/123.)

Imam el-Kari rhm., u svom djelu „el-Mevdu’at“, kaže: „Odgaðanje ukopa mejta se može opravdati i iščekivanjem okupljanja muslimana radi namaza i sevaba praćenja dženaze pogotovo kada su vreli dani u pitanju. Od Abdullaha b. Mes’uda r.a., se bilježi da je rekao: „Ono što muslimani vide i smatraju lijepim i dobrim – ono je i kod Allaha lijepo i dobro, a ono što oni vide i smatraju lošim – ono je i kod Allaha loše!“ (Musned Ahmed, br.3600., 1/379.; Mustedrek, br.4465.; Musned Tajalisi, br.246.; el-Mu’udžem el-Kebir, br.8583.; el-Mu’udžem el-Evsat, br.3602.; Musned el-Bezzar, br.1816.. Šejh Albani rhm., za ovaj hadis kaže da je: hasen mevkuf. Pogledaj njegov tahridž na „Šerhul-‘Akideh el-Tahavijjeh“, br.530.).“ (Pogledaj: Kešful-Hafa’, br.504., 1/190.)

Šejh Albani rhm., kaže: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh) – vanjsko značenje ovog hadisa nam ukazuje na to da je u pitanju obaveza/vadžib žurenja prilikom nošenja mejta, na čemu je bio i imam Ibnu Hazm rhm., jer ne nailazimo na dokaz koji bi nam sugerirao da se radi samo o pohvaljenom djelu, tako da smo stali kod vanjskog teksta hadisa „Požurite s dženazom!“.“ (Pogledaj: Telhisu Ahkamil-Džena’iz, 1/39.)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je nareðivao da se bržim korakom nosi dženaza, tako da bi ashabi blago i potrkivali s njom, a što se tiče današnjeg mravljeg hoda od strane ljudi – stopu po stopu – to je mekruh bid’at/pokuðena novotarija, koja je u suprotnosti sa sunnetom, i koja u sebi sadrži jedan vid poistovjećivanja sa ehlu-kitabijama i jevrejima.“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 1/498.)

Imam Nevevi rhm., kaže: „Riječi Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom!“ – nam nareðuju žurbu u hodu prilikom nošenja dženaze zbog mudrosti koju je Poslanik s.a.w.s., u istom hadisu pojasnio, ali pobornici šafijskog mezheba kao i ostali smatraju da je žurba u hodu prilikom nošenja dženaze samo mustehabb/pohvaljena stvar, ako ne vodi tresanju i pucanju mejta tj. uslov bržeg nošenja mejta je ako neće dovesti do napuhivanja i pucanja mejta i sl.. Nošenje dženaze je farzi-kifaje… Neki su mišljenja da se „Požurite s dženazom!“ – odnosi na opremanje i ukop mejta odmah nakon utvrðivanja njegove smrti – što je netačno i neispravno, što nam potvrðuje krajnji dio hadisa: „…a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!““ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, 7/13.)

„Stalna komisija za fetve“, u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, kaže: „…nije dozvoljeno okašnjavati s ukopom mejta izuzev koliko je potrebno radi njegova opremanja i gasuljenja ili radi iščekivanja okupljanja njegovih bližnjih ili pak komšija – ako se to adetski ne smatra mnogo dugim, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom!“…“ (Br. fetve: 9024.; fetvu potpisali: šejh Abdullah b. Ku’ud, šejh Abdurrezzak ‘Afifi, šejh Abdul-Aziz b. Baz.)

Prvi put objavljeno: četvrtak, 25 Listopad 2007 10:46

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Sead ef. Jasavić
Abdullah b. Abbas r.a., prenosi: Allahov Poslanik s.a.w.s., se pope na minber, a to mu je bilo jedno od zadnjih obraćanja, bijaše ogrnut ogrtačem a na glavi mu stajaše turban; iskaza hvale i zahvale Allahu dž.š., pa reče: O ljudi, priđite – što oni i učinješe – pa nastavi: Ovo ensarijsko naselje ima sve manje ensarija a sve više ostalih.
Ko bude preuzeo na sebe neku od funkcija ummeta Muhammeda s.a.w.s. – pa bude u stanju da nekome naškodi a nekome da koristi – neka bude dobar prema dobrima, a neka oprašta onima koji griješe!” (Sahihul-Buhari, br.885.)

Džabir b. Abdullah el-Ensari r.a., kaže: “Poslanik s.a.w.s., je, na dan “Oslobođenja Mekke”, ušao u Mekku bez ihrama, sa crnim turbanom na glavi!” (Pogledaj: Sahihu Muslim, br.1358., 2/990., Sunen Tirmizi, br.1735., Sunen Ibnu Madždže, br.2822.)

Džabir b. Abdullah r.a., kaže: “Na dan bitke na Hendeku, Poslanik s.a.w.s., je imao na glavi crni turban!” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.6247.)

Džafer b. Amr b. Hurejs prenosi od svoga oca da im je Poslanik s.a.w.s., jedne prilike držao hutbu, a na glavi mu stajaše crni turban. (Pogledaj: Sahihu Muslim, br.1359.)

Džafer b. Amr b. Hurejs prenosi od svoga oca: “Vidio sam na Poslanikovoj s.a.w.s., glavi crni turban (‘amama harkanijja)!” (Pogledaj: Sunen Nesa’i, br.5343.)

Džafer b. Amr b. Hurejs prenosi od svoga oca sljedeće: “Kao da sada gledam u Allahova Poslanika s.a.w.s., kako stoji na minberi, dok mu na glavi bijaše crni turban čiji se dio pružaše niz leđa međ’ dvije plećke.” (Pogledaj: Sahihu Muslim, br.1359., Sunen Ebi Davud, br.4077., Sunen Nesa’i, br.5346., Sunen Ibnu Madždže, br.2821.; Sunen Nesa’i el-Kubra, br.9758.)

Nafi’ prenosi od Abdullah b. Omer r.a., sljedeće: “Kada bi Poslanik s.a.w.s., zamotao turban oko svoje glave, pustio bi jedan njegov dio da pada niza svoje pleći.” Nafi’ kaže: I Abdullah b. Omer r.a., je puštao dio svoga turbana da mu pada niz leđa, međ’ njegova pleća. Ubejdullah sin Omerov r.a., kaže: Vidio sam Kasima i Salima – isto tako su radili! (Sahih. Pogledaj: Sunen Tirmizi, br.1736.)

Ebu Abdusselam rhm., kaže: Pitao sam Ibnu Omera r.a.: “Kako je izgledao turban Allahovog Poslanika s.a.w.s. – pa reče: Turban bi obmotao oko svoje glave, odpozadi bi ga svezao, a jedan njegov dio bi opustio niz’ svoja leđa!” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.6252.)

Ajša r.a., kaže: Na dan bitke na Hendeku, vidjela sam čovjeka na jahalici u liku Dihje el-Kelbijja r.a., koji pozva Allahovog Poslanika s.a.w.s.. Na glavi je imao turban, čiji je dio bio opušten niz leđa. Upitala sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o njemu, pa reče: To je bio Džibril a.s.; naredio mi je da povedem vojsku na jevrejsko pleme Benu Kurejza!” (Sahih. Pogledaj: Mustedrek, br.7412., el-Mu’udžem el-Kebir, 23/35.)

Ajša r.a., kaže: “Vidjela sam Džibrila a.s., sa crvenim turbanom na glavi, i opuštenim dijelom turbana međ’ plećkama niz leđa.” (Pogledaj: el-Mu’udžem el-Evset, br.5620.)

Alija r.a., kaže: “Poslanik s.a.w.s., mi je zamotao turban na glavu, na dan “Gudejr Hamma”, pustivši jedan njegov dio meni niz leđa, nakon čega reče: Allah dž.š., me je na dan Bedra i Hunejna pomogao sa melekima koji su na svojim glavama imali ovakve turbane – i reče: “Turban je prepreka između kufra i imana!” (Pogledaj: Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.19520.; Musned el-Tajalisi, br.154.)

Abdullah b. Omer r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: “Nosite turbane, jer su oni odličja meleka; opustite jedan dio njih niz vaša leđa!” (Pogledaj: el-Mu’udžem el-Kebir, br.13418.; Šu’abul-Iman, br.6262.)

Mu’az b. Džebel r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Nosite turbane – povećaće vam se mudrost; ko bude nosio turban – sa svakim njegovim navojem imaće po jedno dobro djelo, a kada ga bude skidao, sa svakim razmotanim redom će mu spasti po jedan grijeh!” (Pogledaj djelo: Emsalul-Hadis, br.117., 1/152., od imama Ramehurmuzija rhm.)

‘Ata b. Ebi Rebbah rhm., kaže: Bio sam sa Abdullah b. Omerom r.a., kada mu priđe jedan momak i upita ga o repu turbana koji se pušta niz leđa – pa mu Ibnu Omer r.a., reče: Obavijestiću te šta ‘ilum/znanje govori o tome, inša’allahu te’ala. Reče: Bio sam jedan od desetorice u mesdžidu Allahovog Poslanika s.a.w.s., kao i Ebu Bekr i Omer i Osman i Alija i Ibnu Mes’ud i Huzejfe i Ibnu ‘Avf i Ebu Se’id el-Hudri r.a. – kada je došao jedan ensarija, mladić, koji nazva selam Allahovom Poslaniku s.a.w.s., i sjede. Poslanik s.a.w.s., upita: Koji vjernik je najbolji? Reče: Onaj koji je najboljeg ahlaka od njih. Upita: Koji vjernik je najmudriji? Reče: Onaj koji se najviše prisjeća smrti, i koji se najbolje za nju sprema prije nego li ga snađe. Zatim momak ušuti a Poslanik s.a.w.s., mu priđe, pa reče: O skupino muhadžira, utječem se Allahu dž.š., od toga da vas snađu sljedećih pet stvari: kada se nemoral i porok prošire u jednom narodu snaći će ih razne bolesti koje nisu snalazile njihove pretke; ako budu zakidali na vagi i mjeri snaći će ih suše i nestašice i nasilje vladara; ako ne budu davali zekat neće im padati kiša s nebesa, i da im nije stoke nikad im ne bi ni pala; neće prekršiti Alahov i Poslanikov ugovor a da ne budu kažnjeni time da njihov neprijatelj ovlada njima, i da im otme dio od imetaka njihova; neće njihove vođe i njihovi imami prestati da sude i da se vladaju po Allahovoj knjizi a da se neće međusobno zavaditi! Nakon ovoga, Poslanik s.a.w.s., naredi Abdurrahman b. Avfu da se spremi da ga pošalje u izvidnicu. Abdurrahman b. Avf r.a., stavi na glavu crni turban. Poslanik s.a.w.s., ga primače sebi, razmota mu crni turban sa glave, pa mu zamota bijeli turban na glavi, i opusti mu jedan njegov dio niz leđa, koliko četiri prsta ili tako nekako, pa reče: Ovako stavljaj turban o Ibnu Avfe, ovako je ljepše. Poslanik s.a.w.s., naredi Bilalu r.a., da mu predadne bajrak, pa izreče hvalu na Allaha dž.š., i donese salevat na Allahovog Poslanika s.a.w.s., pa reče: Uzmi ovo, Ibnu Avfe, i idite u pohod na Allahovom putu; borite se protivu onih koji ne vjeruju u Allaha dž.š.. Nemojte pretjerivati, nemojte varati, nemojte mrcvariti i nemojte ubijati djecu. Ovo je Allahov ugovor i put Njegova Poslanika s.a.w.s.!” (Sahih. Pogledaj: Mustedrek, br.8623.; el-Mu’udžem el-Evset, br.4671.)

Abdurrahman b. ‘Avf r.a., kaže: “Poslanik s.a.w.s., mi je zamotao turban na glavi, pa opusti jedan njegov dio ispred mene i jedan dio iza mene.” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.6253.)

Ebu Se’id el-Hudri r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., kada bi pribavio neko novo odijelo ili košulju ili turban, rekao bi sljedeće: “Bože moj, Tebi hvala jer si Ti taj koji me je obukao. Molim Ti se za dobro ove odjeće i za dobro onoga zbog čega je napravljena, i utječem Ti se od zla ove odjeće i od zla onoga zbog čega je napravljena!” (Pogledaj: Sunen Ebi Davud, br.4020., Sunen Tirmizi, br.1767.)

Abdullah b. Omer r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Isbal se može naći u izaru/donji dio odjeće, u kamisu/gornji dio odjeće, i u turbanu. Kome se išta od toga bude, iz oholosti, vuklo po zemlji – Allah neće pogledati u njega na Sudnjemu danu!” (Pogledaj: Sunen Ebi Davud, br.4094., Sunen Nesa’i, br.5334., Sunen Ibnu Madždže, br.3576. – u kojem stoji dodatak: Opušteni dio turbana će sezati do polovine leđa.)

Ebu Hurejre r.a., kaže: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se klanja namaz prekrivenih ustiju.” – što su tadašnji arapi znali raditi sa opuštenim dijelom turbana. (Pogledaj: Sunen Ibnu Madždže, br.966.)

Praksa ashaba i generacija muslimana za njima:

Tarik b. Šihab rhm., kaže: Kada je Omer b. el-Hattab r.a., došao u Šam, vojska mu je izašla u susret. Bio je u izaru/donji dio odjeće, huffanu/kožna obuća, ‘amami/turbanu, držeći svoju jahalicu za uzdu vodeći je na vodu. Neko mu reče: O vođo pravovjernih, u susret ti izlazi vojska i patrici Šama – a ti se tako obukao? Omer r.a., reče: Mi smo narod koje je Allah uzdigao islamom, tako da nam se veličina ne traži ni u čemu drugom!” (Pogledaj: Mustedrek, br.208.; Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.33847.)

Sa’ib b. Jezid rhm., kaže: “Vidio sam Omer b. el-Hattaba r.a., na dan Bajrama, sa turbanom na glavi, čiji je dio opustio preko leđi otraga!” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.6255.)

Džuvejrija b. Kudame rhm., priča: “Kada smo ušli kod Omera r.a., nakon što je bio ranjen, vidjesmo ga da je obmotao svoju ranu na stomaku svojim crnim turbanom, preko kojega je i dalje krv izbijala…” (Sahih. Pogledaj: Musned Ahmed b. Hanbel, br.362.)

Merjem bint Ferveh kaže: Kada se primakla smrt Imran b. Husajnu r.a., rekao je: “Kada budem umro, stegnite me mojim turbanom za tabut…” (Pogledaj: el-Mu’udžem el-Kebir, br.199.; Vesajel-‘Ulema’, 1/67.)

Abdullah b. Dinar rhm., prenosi slijedeće: Neki arap susrete Abdullaha b. Omera r.a., na putu ka Mekki. Ibnu Omer ga poselami, i posadi ga na svoju jahalicu koju je jahao, i pokloni mu svoj turban sa glave. Abdullah ibnu Dinar rhm., kaže: Rekosmo mu: Allah ti stanje popravio, to je samo obični beduin, oni se zadovoljavaju i sa manje od toga! Abdullah b. Omer r.a., reče: Otac ovog čovjeka je bio dragi prijatelj mome ocu, Omer b. el-Hattabu r.a., a ja sam čuo Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako kaže: “Jedno od najvećih dobročinstava jeste i to da dijete održava prijateljstvo i ljubav svoga oca!” (Pogledaj: Sahihu Muslim, br.2552.)

Muslim b. Zijad rhm., kaže: “Vidio sam četvoricu ashaba Allahovog Poslanika s.a.w.s.: Enes b. Malika, Fedalu b. Ubejda, Ebul-Muniba i Sejjar b. Ferruha – njihovi turbani su imali opuštene dijelove odpozadi niz leđa, a odjeća im nije prelazila članke.” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.6264.)

Ebu Dža’afer el-Ensari rhm., kaže: “Vidio sam Aliju r.a., sa crnim turbanom na glavi, na dan kada je bio ubijen Osman r.a..” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24951.)

Ebul-‘Anbes Amr b. Mervan rhm., prenosi od svog oca sljedeće: “Vidio sam Aliju r.a., sa crnim turbanom na glavi, i puštenim jednim njegovim dijelom niz leđa.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24953.)

Selemeh b. Verdan rhm., kaže: “Vidio sam Enesa r.a., sa crnim turbanom na glavi, bez kape ispod njega, kojeg je bio opustio niz svoja leđa koliko lakat dužine.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24955.)

Osman b. Ebi Hind rhm., kaže: “Vidio sam Ebu ‘Ubejdu r.a., sa crnim turbanom na glavi.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24956.)

Milhan b. Servan rhm., kaže: “Vidio sam Ammara r.a., sa crnim turbanom na glavi.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24957.)

Ebu Sahre rhm., kaže: “Vidio sam na Abdurrahmanu r.a., crni turban.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24960.)

Ebu Rezin rhm., kaže: “Vidio sam Aliju r.a., na dan Bajrama, sa turbanom na glavi; jedan dio turbana je bio opustio otraga niz leđa.” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.6255.)

Ebu Rezin rhm., kaže: “Husejn sin Alijin r.a., nam je držao, jedne prilike, džumansku hutbu, a na glavi je imao crni turban.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24970.)

Ebu Rezin rhm., kaže: “Hasan sin Alijin r.a., nam je, nakon smrti svoga oca, držao hutbu, a na glavi je imao crni turban, pa reče: Napustio vas je čovjek kojeg nisu prvi nisu pretekli u znanju, niti će ga u tome sustići potonji.” (Pogledaj: Ahmed b. Hanbel, Feda’ilul-Sahabe, br.1026.)

Hasan b. Salih prenosi od svoga oca: “Vidio sam Ša’abija rhm., sa bijelim turbanom na glavi.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24972.)

Isma’il b. Abdul-Melik kaže: “Vidio sam Se’id b. Džubejra rhm., sa bijelim turbanom na glavi.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24973.)

Ubejdeh b. Hišam rhm., kaže: “Vidio sam Abdullah b. Zubejra r.a., kako je opustio dio turbana niz sebe.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24977.)

Isma’il rhm., kaže: “Vidio sam Šurejha rhm., kako je opustio jedan dio turbana niza svoja leđa.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24982.)

Sulejman b. el-Mugire rhm., kaže: “Vidio sam Ebu Nadreta sa crnim turbanom na glavi, kojeg j obmotao oko svojeg vrata.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24984.)

Sabit b. Ubejd rhm., kaže: “Vidio sam Zejd b. Sabita r.a. – na sebi je imao izar/donji dio odjeće, rida’/ogrtač i ‘amamu/turban.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24988.)

Sulejman b. Ebi Abdulah rhm., kaže: “Susreo sam se sa prvim muhadžirima; nosili su na svojim glavama turbane, crne i bijele i crvene i zelene i žute. Stavili bi platno turbana na kapu, pa bi je zatim obmotali.” (Pogledaj: Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24987.)

Milhan b. Sevban rhm., kaže: “Ammar b. Jasir r.a., je bio naš valija u Kufi godinu dana. Držao nam je hutbe svake džume, a na glavi je imao crni turban.” (Pogledaj: Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.5774.)

Imran b. Bišr el-Hadremi rhm., kaže: “Vidio sam Abdullaha b. Busra el-Mazunijja, ashaba Allahovog Poslanika s.a.w.s., sa žutim turbanom i ogrtačem na sebi.” (Pogledaj: Musnedul-Haris, Zeva’idul-Hejsemi, br.575., 2/610.)

Ebul-Hitab el-Hajjat rhm., kaže: “Vidio sam Vasilu el-Eska’a r.a., kako stavlja kanu na bradu, i vidio sam na njemu crni turban s opuštenim repom niz leđa koliko lakat.” (Pogledaj: Šu’abul-Iman, br.6255.; el-Ahad vel-Mesani, br.912., 2/175.)

Atabeh b. el-Munzir rhm., kaže: “Jedne prilike sam vidio Ebu Umamu r.a., ashaba Allahovog Poslanika s.a.w.s., starog, na crnom magarcu, kojeg mu vođaše rob bizantinac, sa štapom u ruci. Ebu Umame r.a., je na sebi imao ogrtač od četri dirhema i adenski turban čiji je krak od pozadi padao niz leđa u dužini od jednog lakta…” (Pogledaj: el-Ahad vel-Mesani, br.1235., 2/442.)

Ebu ‘Ubejd rhm., priča: Vidio sam ‘Ata b. Jezida el-Lejsijja kako klanjaše namaz; na glavi mu stajaše crni turban, čiji je dio bio opustio niz leđa, a na bradi mu bijaše kana…” (Hasen. Pogledaj: Musned Ahmed b. Hanbel, br.11797.)

Ebu Ibrahim el-Terdžumani kaže: Vidio sam jednog starca u Damasku koji se zvao Ebu Ishak el-Edžreb, koji mi je rekao: Vidio sam Ebul-Derda’a r.a., druga Allahovog Poslanika s.a.w.s., sa surmom na očima, sa kanom na bradi, sa kapom na glavi i turbanom, čiji je dio opustio niz leđa, međ’ dvije plećke.” (Pogledaj: Mustedrek, br.5450.)

Hejjadž b. Bessam rhm., kaže: “Vidio sam Hasan el-Basriju rhm., sa kanom na bradi i crnim turbanom na glavi!” (Pogledaj: el-Edeb el-Mufred, br.1002.)

Abbad b. Abdullah b. Zubejr rhm., kaže: “Na dan Bedra, Zubejr b. el-‘Avvam r.a., je imao na glavi obmotan žuti turban.” (Pogledaj: Mustedrek, br.5554.)

Šta nam ulema četri mezheba može reći o turbanu:

Ulema hanefijskog mezheba:

Imam Serhasi i imam Kasani rhm., kažu: “Jedan dio turbana (zeneb), se opušta preko vrata niz leđa kao ukras.” (Pogledaj djela: el-Mebsut, 2/60.; Beda’i’ul-Sana’i, 2/36.)

U poznatom hanefijskom djelu “Tuhfetul-Muluk”, 1/278., stoji: “Mustehabb je da se dio turbana pusti međ’ plećke do polovine leđa. Jedni su stava da će taj dio biti u dužini pedlja, dok treći smatraju da će njegova dužina biti do mjesta sjedenja kada se sjedne.”

Imam Kasani rhm., kaže: “Mustehabb je da čovjek obavlja namaz u odjeći sastavljenoj od tri djela: kamis/gornji dio – izar/donji dio, ogrtač i ‘amama/turban.” (Pogledaj: Beda’i’ul-Sana’i, 1/503.; Fikhul-Ibadat el-Hanefi”, 1/76.)

Esed b. Omer rhm., priča: “Prišao sam dvoru abbasijskog halife Rešida rhm., kada u tom naiđe kadija imam Ebu Jusuf rhm., (najbolji učenik imama Ebu Hanife rhm., op.prev.), a na njemu bijaše crni turban i crno džube i crne mestve/cipele, i bijaše na crnome konju, i na njemu neimade ništa bijelog osim brade…” (Pogledaj: Hašijetul-Tahavi ‘alel-Meraki, 2/646.)

Ulema malikijskog mezheba:

Imam Ibnu Asakir rhm., bilježi u svom poznatom djelu “el-Ta’arih”, da je imam Malik rhm., rekao: “Ne trebaju se turbani izostavljati; ja sam nosio turban a na licu nisam imao jedne dlake!” (Pogledaj: Fejdul-Kadir, br.5101.)

Ulema šafijskog mezheba:

Imam Šafija rhm., kaže: “Drago mi je kada čovjek obuče najljepše što može naći na praznične dane poput džume i bajrama, kao i na proslavama ljudi, i da se očisti i da se namiriše, a pogotovo ako se radi o namazu za kišu, tada mi je posebno drago da je čovjek čist i skrušen. Drag mi je i turban kod imama, ne bitno je li vrijeme hladno ili toplo, a i ostalim ljudima volim ono što volim i imamu, od čistoće i korištenja mirisa i oblačenja najljepše odjeće do koje mogu doći, izuzev što mi je mnogo draže da vidim turban na imamu nego li na džematlijama.” (Pogledaj: el-Umm, 1/388.)

Imam Šafija rhm., kaže: “Drago mi je da imam predvodi bajram-namaz, jer on to najbolje zna završiti, i drago mi je da hodi ka musalli (mjestu klanjanja), i da na sebi ima turban, kao i ostali svijet i oni da obuku turbane, i da se namirišu prije nego li izađu iz kuće.” (Pogledaj: Muhtesar el-Hireki, 1/36.)

U šafijskom djelu, “Mugni el-Muhtadž”, 1/306., stoji: “Sunnet je da se jedan dio turbana pusti da pada niz leđa, među plećke.”

Ulema hanbelijskog mezheba:

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: “Poslanik s.a.w.s., je imao turban koji se zvao “el-Sehab”, kojeg je kasnije dao Aliji r.a.; nosio bi ga, a ispod njega bi imao kapu/kalansuva. Nekada bi nosio kapu bez turbana, a nekada turban bez kape. Kada bi stavio turban na glavu, jedan njegov dio bi pustio među plećke niz leđa kako nam to bilježi imam Muslim u svome Sahihu.” (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 1/130.)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., na drugom mjestu kaže: “Nemuslimanima se zabranjuje nošenje turbana. Turbani su krune arapa i u njima je njihov ponos nad svim ostalima. Turban je nosio Poslanik s.a.w.s., kao i njegovi ashabi nakon njega. Turban je stara arapska odjeća, ali je to odjeća i Poslanika s.a.w.s., i njegovih ashaba, pa je zbog toga turban ujedno i odjeća islama!

Džabir r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., na dan “Osvojenja Mekke”, ušao u Mekku sa crnim turbanom na glavi. (Muslim)

Abdullah ibnu Abbas r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: “Nosite turbane – bićete mudriji.” (Mustedrek, br.7411.)

Alija r.a., i Zuhri rhm., kažu: “Turbani su arapske krune!” (Šu’abul-Iman, br.6263.; Musnedul-Šihab, br.68.)

Rukane r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: “Razlika između nas i mušrika jeste i u motanju turbana na svojim kapama!” (Sunen Ebu Davud, br.4078.; Sunen Tirmizi, br.1784.) Ovaj hadis je opisnog karaktera ali je pored toga i propisnog!

Halid b. Ma’adan rhm., je rekao: “Allah dž.š., je stavio u obavezu ovom ummetu bajrake i turbane!” (Mursel. Kenzul-Ummal, br.41145.)

Sevban r.a., prenosi da je Poslanik s.a.s.w., poslao jednu grupu ashaba u izvidnicu, ali ih je kasnije snašla velika hladnoća. Kada su došli Poslaniku s.a.w.s., naredio im je: da sljedeći put čine mesh – potiru, po svojim turbanima i po svojim mestvama (prilikom uzimanja abdesta, op.prev.).” (Sahih. Sunen Ebu Davud, br.146.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.22437.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.293.)

Turbani nikada nisu bili obilježja i ukrasi jevreja; turbani su čisto arapski ukrasi. Ebul-Kasim rhm., je rekao: “Zimmiji – kršćaninu ili jevreju – u islamskoj državi, se neće dozvoljavati da nose turbane, zbog toga što “zimmije” ne smiju uživati ponos i veličinu u državi islama, niti je turban njihov ukras. Neće im se dozvoljavati ni turbani sa posebnom bojom, niti će im se dozvoljavati da puštaju dio turbana niza svoja leđa. Puštanje dijela turbana niza svoja leđa je ukras uleme, dobrih i časnih ljudi, i nije dozvoljeno puštati nevjernicima da se uzliče na muslimane u ovome!” (Pogledaj: Ahkamu Ehlil-Zimmeh, 3/1272-1281.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Puštanje dijela turbana niz leđa je sunnet Muhammeda s.a.w.s.. Imam Ahmed rhm., u rivajetu Esrema, kao i Ibrahim b. el-Haris, kažu: Treba da pusti iza sebe od svoga turbana onako kako se to spominje u hadisu Abdullaha b. Omera – misleći na predaju koju bilježi Ebu Bekr el-Halal od Nafi’a: “Ibnu Omer r.a., je nosio turban, i jedan njegov dio bi puštao međ’ plećke, niz leđa.” Od Ubejdullaha b. Omera r.a., se bilježi da su gledali ashabe Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako nose turbane, puštajući jedan dio njih odpozadi, da pada ispod plećki.” (Pogledaj: Šerhul-‘Umdeh, 1/270.)

U djelu “Šerhu Muntehel-Iradat”, 1/155., kao i djelu “el-Ikna’a”, 1/92., stoji: “Od sunneta je biti pristojan u odjeći, oblačiti bijelu odjeću, imati čisto tijelo i odijelo i mjesto sjedenja i boravka, mirisati sebe i odijelo, te nositi turban obmotavajući s njime cijelu glavu, s opuštenim dijelom odpozadi niz leđa, ali ne mnogo kako ne bi prešlo u haram.”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u komentaru hadisa: “Rukane r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: “Razlika između nas i mušrika jeste i u motanju turbana na svojim kapama!” (Sunen Ebu Davud, br.4078.; Sunen Tirmizi, br.1784.) – kaže: “Ovaj hadis je eksplicitan u tome da je razlikovanje muslimana od mušrika/nemuslimana, u odijevanju, obaveza koja je propisana šeri’atom!” (Pogledaj: Iktida’ul-Siratil-Mustekim, 1/86.)
Za kraj:

U djelu “Subulus-Selam”, 1/69., stoji: “Od edeba je da produžetak kod turbana ne bude mnogo dugačak, i da bude opušten niz leđa, između dvije plećke!”

Imam el-Ševkani rhm., je rekao: “Sve ove predaje nam potvrđuju sunnijjet turbana tj. da je od sunneta Poslanika s.a.w.s., njegovo nošenje, ali, oči su pomućene kod onih koje je Allah dž.š., u zabludi ostavio i srca im slijepim učinio, lutajući u tminama neznanja, pa se ostaviše turbana koji predstavlja arapsku krunu i potpuno je obilježje muslimana, a prihvatiše se odjeće i obilježja nevjernika, običaja neprijatelja i ala-franga odličja. Na to ih nije navelo, ništa drugo do sama blizina života sa njima kao i apsorbovanje njihovih ružnih navika. Pored svega toga, oni su ljude još i silom primoravali pa čak i ubijali zbog svega toga! Allah dž.š., ih ponizio, puteve im prekinuo i skupove im razbio; Allah da sačuva vjernike od njihova šerra. Gospodaru moj, popravi muhammedanski ummet, učvrsti ga u vjeri, pomozi ga protivu Tvoga neprijatelja, i sačuvaj ga od mjenjanja i deformacije. Zbog džehla i nepoznavanja suštine vjere, od strane većine ummeta, kao i nepoznavanje onoga na čemu je bio poslanik i odabranik Muhammed s.a.w.s. – velik broj muslimana se čudom čudi velikom broju islamskih propisa, a lijepim i dobrim smatraju samo ono na čemu su zatekli svoje suvremenike, pa makar i nevjerstvo bilo u pitanju. Sve staro (što je iz vremena Muhammeda s.a.w.s.), je postalo mrsko, a sve novo je postalo drago i milo. Mi smo Allahovi i Allahu se vraćamo. Gospodaru moj, budi blag prema robovima Tvojim; o Ti koji si Plemenit, o, Ti koji si Blag, o Allahu!” (Pogledaj: Nejlul-Evtar, 2/105.)

Allah dž.š., kaže: “Reci: »Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah zavoljeti i grijehe vam oprostiti!« – a Allah prašta i samilostan je.” (Alu Imran, 31.)

Ljubav ujedno znači i slijeđenje voljene osobe, a Muhammed, s.a.v.s., kaže: ”Ko slijedi mene, taj slijedi i Allaha, a ko ne slijedi mene, taj ne slijedi ni Allaha.” (Buharija i Muslim); “U kojoj ti je mjeri uzor Allahov Poslanik s.a.v.s., u toliko si i vjernik”. (Buharija i Muslim); ”Ko bude slijedio moj sunnet u vrijeme kada se moj ummet bude izopačio, imat će nagradu šehida.” (Taberani)

Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 16 Veljača 2009 13:35

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Husnija Sarkić
Nema sumnje da musliman mijenja svoje stanje, ponekad bude bolestan, a ponekad zdrav. Neke od bolesti koje ga zadese su manje a neke više opasne, a mudrost Allaha, dželle – še’nuhu, je u njihovom određivanju. Te bolesti niko ne može izliječiti osim Allah, dželle – še’nuhu. On izliječi koga hoće, a ostavlja bolesnog koga hoće. Neke od tih bolesti budu čak uzrok smrti. I sve je to od Njegove mudrosti. I pored toga, dozvolio je Allah, dželle – še’nuhu, da čovjek traži uzročnike bolesti, a da istovremeno bude potpuno oslonjen na Njega.
Načini liječenja su mnogobrojni. Neki se ostvaruju rukjom i dovama i to bivaju najveći uzročnici izlječenja. Također, mogući su i materijalni, odnosno medicinski (المحسوسة) uzročnici izlječenja, koji su poznati kroz Objavu ili iskustvo i praksu.
MIŠLJENJE FAKIHA O PITANJU LIJEČENJA

Islamski učenjaci imaju tri stava o liječenju:
Vadžib – to je mišljenje nekih potonjih (المتأخرون) malikija, šafija i hanbelija;
Mustehab – i to je mezheb šafija;
El-dževaz – dozvoljeno – sljedbenici ovog mišljenja su se podijelili na četiri mišljenja:
Da je apsolutno dozvoljeno (dzevaz mutlak). To je hanefijski stav i stav nekih malikija;
Poželjno je. Ovo je mišljenje nekih malikija i odabrano mišljenje kod nekih hanbelija;
Bolje ga je ostaviti. Ovo je opet mišljenje nekih hanefija, malikija i hanbelija koji navode da je liječenje mekruh. Rekao je Kurtubi da je ovo mišljenje nekih istaknutih prvaka, među kojima je spomenuo Ibn Mes’uda, Ebu Derda’a, radijallahu ‘anhuma, i neke tabi’ine.
Bolje da ga ostavi onaj ko ima jak tevekkul, a bolje da se liječi onaj ko je slab, ko nije izdržljiv. I to je mišljenje nekih šafija. (Hasan b. Ahmed El – Feki, Ahkjamu el-edvijetu fi eš-šeri’ati el-islamijeti, str. 27-28.)

DOKAZI DOZVOLJENOSTI LIJEČENJA

Hadis koji bilježi Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nije spustio Allah bolest a da za nju nije spustio lijek.“ (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, Ed-daru Er-rejanu lit-turasi, Kairo, 1987., X/141.)
Hadis koji bilježi Muslim od Džabira, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Za svaku bolest postoji lijek, ako se upotrijebi pravi lijek, bolesti nestaje, uz Allahovu dozvolu.“ (Muslim, Sahih, Knjiga o miru, br.2204; Ebu Davud: Knjiga o medicini, br. 3874.)
Hadis: „Liječite se, zaista Allah, azze ve dželle, nije dao ni jednu bolest a da za nju nije dao lijek, osim jedne bolesti; starosti.“ ( Bilježi ga Ahmed u Musnedu, Buhari u Edebul-mufredu, Ebu Davud u knjizi o medicini: 3855, Et-Tirmizi, 4/383 i kaže da je hasenu-ssahih. Kaže Hakim da mu je sened vjerodostojan.)
Ovi hadisi su dokaz dozvoljenosti liječenja. Čak se posljednjim hadisom iznosi naredba liječenja. Ako se ovo naređenje ne odnosi na obavezu, onda je mendub.
Oni koji su rekli da je bolje ostaviti liječenje kao dokaz navode dva hadisa:
Od Ataa ibn Ebi Rebaha, rahimehullah, prenosi se da je rekao: „Ibn Abbas, radijallahu ‘anhuma, me upitao: ‘Hoćeš li da ti pokažem stanovnicu Dženneta?’ Rekao sam: ‘Naravno!’ Rekao je: ‘Ova crnkinja je došla Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i rekla: ”Imam padavicu i otkrivam se kad me zadesi, pa moli Allaha za mene!” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, joj reče: ”Ako hoćeš strpi se i dobit ćeš Džennet, a ako hoćeš molit ću Allaha da te izliječi.” Rekla je: ”Strpit ću se.” Potom je rekla: ”Otkrivam se kada me to zadesi, pa moli Allaha da se ne otkrivam.” Pa je uputio Allahu dovu za nju.’“ (Muttefekun ‘alejh; Buhari mea’ el-Feth, 6/114; Muslim bi šerhi Nevevi, 16/131.)
Prenosi Ibn Abbas, radijallahu ‘anhu, poduži hadis o onima koji će ući u Džennet bez polaganja računa i patnje, u kojem se navodi da su oni opisani kao: „Oni koji nisu tražili da im se uči rukja.“ I ovaj hadis je muttefekun ‘alejh. (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, 1/199.)

Rekao je Ebu Umer ibn Abdul-Berr El-Maliki El-Andelusi, rahimehullah: „Bili su u ovom ummetu velikani, najbolji prethodnici, učenjaci i skupine koji su trpili bolest, dok ih Allah nije izliječio, a bilo je među njima doktora i učenjaka, koji ih nisu zbog toga ukorili.“ (Et-Temhid: 5/78)
Ibn Tejmije spominje da se skupina ashaba i tabi’ina nije liječila, kao što su Ebu Bekr, Ubejj ibn Ka’b i Ebu Zerr, radijallahu ‘anhuma. (Medžmu’ul-Fetava: 21/564)

REZIME

U navedenim mišljenjima razmimoilaženja i suprotstavljanja objašnjavamo tako što svako mišljenje odgovara određenoj situaciji. Rekao je Ibn Tejmije: „Ljudi su se razišli po pitanju liječenja: da li je mubah, mustehab ili vadžib? A najispravnije je da ponekad biva haram, ponekad mekruh, ponekad mubah, ponekad mustehab, a ponekad vadžib.“ ( Medžmu’ul-fetava: 12/18) Haram biva zbog lijeka koji se uzima, kao što je upotreba alkohola, ili zbog onog što bude u toku liječenja, kao npr. da liječnik gleda u ono što je avret u toku liječenja, bez nužde. Vadžib je onda kada život oboljelog bude u pitanju ako se ne bude liječio.
Šejhu Muhammedu Salihu El-Usejminu postavljeno je pitanje o propisu liječenja, pa je odgovorio: „Propis liječenja se može podijeliti u nekoliko vrsta: Ako prevladava mišljenje da će lijek koristiti, a velika je mogućnost štete njegovim ostavljanjem, tada je liječenje obavezno – vadžib; ako prevladava mišljene da će lijek koristiti, a ne postoji mogućnost štete njegovim ostavljanjem, tada je liječenje bolje od njegovog ostavljanja; Ako se izjednače mogućnosti tada je ostavljanje liječenja bolje. ( Fetawa fi ahkami-l-dženaiz od šejha Muhameda Saliha El-Usejmina, sabrao fetwe Fahd ibn Nasir Es-Sulejman, Daru Es-Surajja, I izdanje, Rijad, 2003. godine, str. 13.)

DA LI JE RUKJA IBADET?

Rukja je ibadet Uzvišenom Allahu. Ona je jedno od najboljih djela. Naveli smo već mišljenja oko njene propisanosti. Rako je Ibn Tejmijje, rahimehullah: „Istjerivanje džina spada među najveće oblike džihada, stoga on (misli se na učača rukje) bi se trebao paziti da ne pomaže svom neprijatelju da ga nadvlada preko vlastitih slabosti – grijeha.“ (Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str.99.)

PITANJE OSTAVLJANJA LIJEČENJA KUR’ANOM

„Što se tiče ostavljanja (opsjednutog) prijatelja bez da mu se pomogne, to je isto kao ostavljanje onoga koji je napadnut. Pomaganje napadnutom je farzi-kifaje, svakome u skladu s njegovim mogućnostima, kao što je izvješteno da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao, što se navodi u oba Sahiha: “Musliman je brat svakom muslimanu, on ga ne ostavlja u potrebi, niti mu nanosi štetu, …” (Sunen Ebu Davud, Mektebetul – me’arif, Rijad, bez god. izdanja, br. 4893. Njegovu vjerodostojnost potvrdio je Albani. Ovaj hadis je prenio ‘Abdullah ibn Omer, a postoji i druga predaja od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu.)
Ako on nije u mogućnosti da mu pomogne ili je zauzet nečim što je više obavezujuće, ili je neko drugi otišao da pomogne opsjednutoj osobi, njemu više nije obaveza da to učini. Ako je, s druge strane, on jedini prisutan, a nije zauzet nečim što je više obavezujuće, to mu onda postaje prijekom naredbom da istjera džina iz opsjednute osobe.“ Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str.108-109.Uzvišeni Allah je rekao: „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih…“ „Ako su okolnosti izvan mogućnosti ne bi se trebao izlagati nevoljama uzimajući ono što nije kadar obavljati.“(Prethodni izvor, str.99)
Prema tome, učiti rukju opsjednutoj osobi je farzi-kifaje onome ko ispunjava uvjete za to, kada se pokaže nužna potreba, ali je rukju kao zanimanje bolje izbjeći.

UVJETI ZA ONOG KOJI LIJEČI KUR’ANOM

Mnogi autori u literaturi koja se bavi ovom tematikom navode određena svojstva* – (Ovakav odabir nalazimo kod dr. Muharema Štulanovića, za kojeg s pravom možemo reći da je prenosilac znanja o ovoj oblasti kod nas u vrijeme poslije rata, kad se ono bilo potisnulo iz prakse i običaja naših muslimana usljed zabrane bavljenja egzorcizmom od strane komunističkog sistema. O ovoj vrsti liječenja moglo se potvrdno slušati samo od najstarijih praktičara vjere, koji su poznavali one koji su se bavili ovakvom metodom liječenja, koju su ljudi nazivali „istjerivanje šejtana“. Čak su u tome bile umješne i žene. Naravno, njih su uvijek predstavljali kao dobre vjernice i nisu ih ničim lošim okarakterizirali u svojim govorima (što govori o njihovim svojstvima)- i uvjete* (Vidi naslov: Svojstva učača rukje, Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, Fikhski propisi, istine i kontroverze, IPA Bihać, Bihać 2005. godine, str.48. i : Kakav treba biti onaj koji liječi, Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, Udruženje za promociju i afirmaciju mladih intelektualaca „PAMI“, Sarajevo, 2006.,str. 86.) , – koji se trebaju naći kod onih koji se bave liječenjem. Iako su to bitni uvjeti, bolje je da su to svojstva onih koji se bave liječenjem. Ibn Tejmijje, rahimehullah, nazvao je onog koji liječi Kur’anom, mudžahid.
Dakle, svojstva učača rukje su:
-da bude na akidi selefa, popraćenoj praksom u riječima i djelima;
-da ima jekin u to da je Kur’an lijek, a da je Allah, subhanehu ve te’ala, Onaj koji liječi;
-da je poznavalac islamske doktrine o džinima;
-da je poznavalac fikha (Navodi se kao uvjet i poznavanje šejtanskih spletki i zavođenja. Vidi Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 79. Primjer kada je Ibn Tejmijje, rahimehullah, učio oboljelom mladiću od ludila rukju, pri čemu „se džinica javila i rekla: -Ja ga volim. Rekao joj je: Ali on tebe ne voli. Rekla je: Želim na hadždž s njim. Rekao je: On ne želi na hadždž s tobom. Rekla je: Izaći ću zbog tebe. Rekao je: Ne, izađi pokoravajući se Allahu i Poslaniku. Rekla je: Dobro, izlazim. Nakon toga, čovjek je sjeo okrenuo se lijevo-desno i rekao: Šta ću ja kod šejha?“)
-lijepo je da je oženjen onaj ko se bavi liječenjem;
-treba biti u stalnoj pokornosti Allahu, dželle-še’nuhu, sa ihsanom;
-da ne čini grijehe u govoru i djelima;
-da redovno praktikuje sve vidove dnevnog zikra;
-da ima iskren i ispravan nijet kod liječenja.

ŠTA UTIČE NA USPJEŠNOST RUKJE

Prije svega, nužno je napomenuti da se ništa ne dešava bez Allahove volje i odredbe, od dobra ili zla. „Prenosi se da je ‘Ubade bin Samit, r.a., na svojoj samrti rekao svome sinu: ‘Sine moj! Ti nećeš okusiti slast pravog imana sve dok ne budeš znao da te nije moglo mimoići ono što te zadesilo, niti zadesiti ono što te mimoišlo.’“ (Muhammed Neim Jasin, Iman: temelj-suština-negacija, prijevod Zuhdija Adilović, VSK za pomoć BiH, Sarajevo, 1998., str. 105.)
Prema tome, samo izlječenje je stvar Allaha, dželle-še’nuhu, i moramo znati da je stanje svakog od nas u Allahovim rukama. Pored navednih uvjeta koje treba da ispuni učač rukje i svojstava koja treba da ima kod sebe, bitno je i postavljanje onog koji se liječi prema samom činu liječenja, bez obzira na njegovu bolest, njenu težinu, zastarjelost ili stadij. Dva su ubjeđenja koja se moraju naći i kod učača i kod oboljelog: da Allah doista sve može i da je Kur’an lijek.
Dakle, bude li imalo sumnji u jedno od ovo dvoje, izlječenje se dovodi u pitanje. Prvo se razumijeva tako što nema ništa a da Allah ne može, pa i izliječiti nekog ko je bolestan, a drugo se razumijeva tako da se ne javlja sumnja da možda tom i tom oboljelom Kur’an nije lijek, i da je kod njega riječ o psihičkoj bolesti medicinske prirode. Smiješno je za učača rukje da tako što i kaže.
„Liječenje napada koji su posljedica duševne opsjednutosti zahtjeva dva faktora, jednog od strane opsjednute osobe, a drugog od strane liječnika.
Što se tiče opsjednutog čovjeka od njega se zahtjeva lična snaga, iskreno okretanje Stvoritelju svih stvorenja i ispravan način traženja utočišta, gdje će srce i jezik biti u harmoniji. Jer, uistinu ovaj način liječenja je, zapravo, bitka i ratnik neće biti kadar pobijediti neprijatelja ako ne ispuni dva uslova: da samo njegovo oružje bude jako i oštro i da mu ruka bude čvrsta. Za slučaj da jedan od ova dva uslova ne budu ispunjena, dugi mač neće biti od koristi. Šta ako oba ova uslova nedostaju? Srce će biti u stanju opustošenosti i potpunog uništenja u odnosu na Tevhid, vjere u Allaha, bojazni od Allaha i okretanja Njemu. Kao takvo, ono će biti razoružano i bespomoćno.
Potreba koju liječnik mora ispunjavati je da on također posjeduje oba ova faktora, u tolikoj mjeri da onaj koji istjeruje džinna treba samo da kaže: „Izlazi iz njega!“ ili „Bismillah“, ili „La havle ve la kuvvete illa billah“, da bi postigao cilj.“ (Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str. 154 – 155.)

POSLJEDICE RUKJE

Bez obzira na ishod rukje, ona može imati i negativne posljedice po učača, onog koji se liječi i džinne. Što se tiče učača ona može biti napad i uznemiravanje od strane džinna zbog njegove slabosti. Što se tiče onog koji se liječi, bolest može biti povećana, a što se tiče džinna, oni zadobivaju udarce, oboljevaju pa čak i umru.
Muhammed ibn Abdullah eš – Šibeli, rahimehullah, u svojoj knjizi Akamul el – Merdžan, navodi odgovore na pitanja vezana za liječenje od šejhul – islama Ibn Tejmijje, u koje se kaže: „Ukoliko bolesnik ozdravi dovom, zikrom, naredbom ili zabranom džinnima, udaranjem, grđenjem, proklinjanjem ili sličnim govorom cilj je postignut, bez obzira što to podrazumijeva oboljevanje nekih džinna ili njihovu smrt. To nije nepravedno prema njima, sami su sebi nepravdu nanijeli, ako učač rukje nije bio nepravedan prema njima kao što to rade sihirbazi pa narede ubistvo ili zatočenje džinna koji ne zaslužuje biti ubijen ili zatočen. Tada im se džinni svete, a ako ne mogu njima, onda njihovoj djeci, ženi ili stoci.
Onaj ko u odbrani od njih bude pravedan, što su naredili Allah i Njegov Poslanik, nije učinio nikakvu grešku. On se samo pokorava Allahu i Poslaniku pomažući nevoljnicima i onima kojima je nanesena nepravda na šerijatski način, bez širka i nepravde prema stvorenjima. Takve džinni ne uznemiruju ili zbog znanja da su pravedni, ili što im ne mogu ništa. Ukoliko je džinn nepokoran, a učač slab, može se dogoditi da ga uznemiri.“ (Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 80. Vidi isto Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str. 96-97.)

Što se tiče oboljelog i posljedica koje se mogu javiti, one se uglavnom odnose na ispravan odnos prema liječenju. Ako bolesnik moli džinne za svoje ozdravljenje ili se na bilo koji način pouzda u njih, pa čak i preko sihirbaza koji mu tu uslugu čine, vjerovatnost je veća da će ih džinni još više napadati, a samim tim će biti jači oni koji su ih opsjeli, shodno kur’anskom ajetu: „I bilo je ljudi koji su pomoć od džinnova tražili, pa su im tako obijest povećali.“ „Tj. smatrali smo da smo mi odabraniji od ljudi, jer su oni tražili utočište kod nas kada bi se našli u kakvoj kotlini ili jezivom mjestu u pustinji ili drugdje, kao što je bio običaj Arapa u džahilijetu. Oni su tražili utočište kod džina, velikana tog mjesta, da im nečim ne naude. Pošto su džini vidjeli da se ljudi njih boje, odvažili su se protiv njih i povećano im nanosili neprijatnost i strah.“ (Ibn Kesir, Tefsir Ibn-Kesir, str. 1435.)

KOME SE UČI RUKJA?

Nema smetnje da se rukja uči svakoj osobi koja ima potrebu za liječenjem. Dakle muslimanu, ali i nemuslimanu. Osnova u Šerijatu što se tiče običaja je dozvola, (اباحة), osim ako nije došla izričita zabrana (u tekstovima), a što se tiče ibadeta, osnova je zabrana, osim ako nije došla izričita naredba ili dozvola. (والأصل في عاداتنا الإباحــــة حـتى يجـيء صـارف الإباحـة, وليس مشـروعا مـن الأمــــورغيرُ الذي فـــي شرعنا مذكور , Dr. Mustafa b. Kerametullah Mehdum, Revdatul – fevaid šerh menzumetil – kavaidi libni Si’di, Darul – Išhilija, 1999.)
Kako prema ovom tretiramo pitanje učenja rukje nemuslimanima? Pošto smo već rekli da je rukja ibadet, njena je osnova zabrana, ali pošto postoje tekstovi koji ju dozvoljavaju nemuslimanima, onda je možemo smatrati dozvoljenom. Već smo navodili hadise u kojima su ashabi učili rukju onima koji nisu muslimani, što se da iz analize hadisa vidjeti. Npr. hadis od Haridže ibn es – Salta, čiji amidža je učio Fatihu kao rukju, prolazeći pored ljudi, među kojima je bio jedan okovan u gvožđe, koji su mu se obratili riječima: „Čuli smo da je vaš prijatelj…“ ( Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, IV/533.); što asocira da ovi ljudi nisu bili muslimani. Još ću kao dokaz dozvoljenosti navesti sljedeću predaju:
U „Dva Sahiha“ prenosi se da je Ebu Seid el-Hudri rekao: „Grupa ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, otišla je na put. Na putu su došli do jednog logora beduina i tražili su njihovo gostoprimstvo. Beduini su ih odbili primiti, pa su ashabi odsjeli u blizini i krenuli na počinak. U međuvremenu, zapovijednik beduina razbolio se od uboda škorpiona. Njegovi su prijatelji pokušali sve što su znali (da ga izliječe), ali bez uspjeha. Napokon, otišli su i upitali ashabe da li imaju išta što bi izliječilo njihovog vođu. Jedan od ashaba je odgovorio: “Usitinu, slavljen neka je Allah, ja znam koje se djelotvorne dove uče kao lijek za otrovan ujed. Ipak, mi smo vas upitali da nas primite, a vi ste odbili da ponudite gostoprimstvo, i ja neću proučiti ove dove dok se ne nagodimo.” Beduini su ih obradovali i obećali nagraditi s nekoliko ovaca ako uspiju u liječenju njihovog vođe. Odmah zatim je ashab otišao u vođin šator i učio mu suru El-Fatiha, pljuckajući po njemu. Najednom, zapovjednik je povratio snagu kao da je čvrsta vrpca otpuštena. Kada su ga ashabi napustili, zapovijednik je povratio svu svoju snagu. Pošto su beduini ispunili svoje obećanje, ashabi su rekli: “Podijelimo nagradu!” Onaj ashab što je proučio rukju odgovorio je: “Ne činimo ništa dok se ne vratimo Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ispričamo mu naš slučaj.” Kasnije, kada su došli kod njega i ispričali mu šta se desilo, on je prokomentarisao: “Kako ste znali da je El-Fatiha rukja? Uistinu, bili ste u pravu. Sada, podijelite ono što imate između sebe i ostavite jedan dio i meni!“ (Sahih Muslim bi šerhi imam En–Nevevi, Mektebetu daru el – fejha, Damask, bez god. izdanja, IV/189, hadis: 2201.)

Ovdje možemo navesti i pozitivnu stranu učenja rukje onima koji nisu muslimani, uzevši u obzir da je to način predstvaljanja svoje vjere, njene primjenjenosti i istinitosti, dakle, da’va u kojoj daija nema potrebe da preže od bilo čega što treba da govori o islamu. Samim tim, Allahovom dozvolom, učenje rukje može biti sebeb nečijeg primanja islama.

Nastaviti će se inšallah. U nastavku, ”Ostala pitanja vezana za liječenje”.

Mail autora: husnija.sarkic@bih.net.ba

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje