Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko broja rekata teravih namaza je veliko razilaženje među učenjacima. Najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je da broj rekata teravih namaza nije u šerijatskim tekstovima određen, nego u tome ima širine, pa ko oduži kijam smanji broj rekata, a ko skrati kijam poveća broj rekata.

Sunnet i mustehab je klanjati bilo koji broj rekata teravih namaza (shodno kako se dogovore džematlije) koji je prenešen od selefa (tj. onih 15 mišljenja prenesenih od selefa), a to se razlikuje od vremena, mjesta, džemata i džematlija. Ovo je stav imama Šafije, Ahmeda, Ibn Abdulberra, Ibn Tejmije, Sujutija i mnogih savremenih učanjaka.

Detaljnije o broju rekata teravih namaza pročitaj na ovom linku:

http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=257:broj-rekata-teravije-namaza&catid=35:namaz&Itemid=137

Onome ko klanja teravih namaz u džematu za imamom sunnet je da klanja do kraja teravije (sa vitretom) sa imamom.

Dokaz za to je hadis u kojem je došlo da je Ebu Zerr, radijallahu anhu, pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je klanjao sa ashabima teraviju do pola noći, zašto ne klanja sa njima preostali dio noći? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: “Ko klanja sa imamom sve do kraja namaza, broji mu se kao da je klanjao čitavu noć”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Hibban i Ibn Huzejme, a vjerodostojnim ga je ocijenio Tirmizi, Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Šu'ajb Arnaut i Albani u “Sahihul-džami'a” (1615).

Klanjanje teravih namaza u džematu je u osnovi mustehab po većini učenjaka, pa tako nema smetnje da klanjač napusti klanjanje teravije kada god hoće, nakon četvrtog, osmog ili 12-og rekata i slično.

Pogrešna je praksa stalno napuštanje teravije nakon osmog rekata sa uvjerenjem da je to sunnet oslanjajući se na hadise u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao kijamu lejl 11 rekata, jer je ispravnije mišljenje učenjaka da teravija nema propisan i određen broj rekata.

Takođe, stalni izlazak nakon osmog rekata ezijeti ostale džematlije i narušava safove. Još ako se te osobe koje napuste teraviju nakon osmog rekata zadržavaju u džamiji ili dvorištu džamije podižući glas pri razgovoru, nema sumnje da je to loša praksa koju treba napustiti.

Međutim, nije ispravno tretirati novotarijom napuštanje teravije nakon osmog rekata. To ne može biti novotarija zbog sljedećeg:

1- jer se u svom ponašanju oslanjaju na hadis mutefekun alejhi, tj. oko čije vjerodostojnosti su se složili Buharija i Muslim:

Upitana je Aiša, radijallahu anha, kakav je bio namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Ramazanu, pa je odgovorila da on nije klanjao ni u Ramazanu niti van Ramazana više od 11 rekata. Opisujući njegov namaz ona kaže: “Klanjao bi četiri rekata, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, zatim bi klanjao još četiri, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, a zatim bi klanjao tri”.

2- najvjerodostojnije što je preneseno od Omera, radijallahu anhu, oko klanjanja teravije je da je on naredio Ubej ibn K'abu da klanja 11 rekata:

Prenosi Imam Malik u svom Muvetteu sa vjerodostojnim lancem prenosilaca od ashaba Es-Saida ibn Jezida da je Omer naredio Ubejj ibn K'abu i Temimu ed-Dariju, radijallahu anhum, da klanjaju teraviju 11 rekata. Ovaj rivajet takođe bilježe Bejheki i Ibn Ebi Šejbe. Ovo je najvjerodostojnije što je prenešeno od djela Omera, radijallahu anhu, po pitanju teravije. A rivajet u Muvettu od Jezid ibn Rumana da su ljudi u vremenu Omera, radijallahu anhu, klanjali teraviju 23 rekata je slab, jer je Jezid rođen poslije smrti Omera, radijallahu anhu.

3- jer je mnogo učenjaka na stavu da je teraviju propisano klanjati 11 (8+3) rekata:

Skupina učenjaka: imam Malik, Ibnul-Hummam (od hanefija), muhaddis El-Mu'allimi, Bin Baz i mnogi drugi, smatraju da je teraviju sunnet i najbolje klanjati 11 (8+3) rekata a dozvoljeno je i više od toga.

Šejh Albani smatra da je sunnet teraviju klanjati najviše 11 rekata i da nije dozvoljeno klanjati teraviju više od 11 rekata.

Kaže imam Sane'anai (autor “Subulus-selama”) da teravija ima najviše 11 rekata sa vitre-namazom i da je to sunnet, a klanjanje teravije 20 rekata na način na koji se klanja sa ustrajnošću na tome kod većine muslimana je novotarija.

Prema tome, kako može biti novotarija da se klanja teravija 8 rekata, ako se to zasniva na vjerodostojnom hadisu od Aiše, radijallahu anha, onome što je najvjerodostojnije preneseno od Omera, radijallahu anhu, kada je upostavio klanjanje teravije i ako je na tom stavu spomenuta skupina učenjaka?!

Rezime odgovora je da napuštanje teravije nakon osmog rekata nije novotarija, ali da je bolje klanjati teraviju do kraja za imamom zbog nagrade spomenute u hadisu i kako se ne bi ezijetili ostali klanjači i pravio nered.

Ve billahi tevfik.

http://www.ehlus-sunne.ba

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Posjecivanje mezarja za Bajram nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti selefa ovog ummeta.
Praksa organizovanog posjecivanja mezarja ili kaburova sehida svakog Bajrama kod nas u Bosni uz ucenje Kur'ana, Jasina i slicnih sura na mezarjima je prerasla u cistu bosansku novotariju koju je obaveza prekinuti kao i sve druge novotarije. Ovo je novotarija zato sto ucenje Kur'ana mrtvima na mezarju predstavlja ibadet, a taj ibadet nije prenesen od Posnika, sallalahu alejhi ve sellem, niti prvih generacija iako su i oni imali razloga da cine isto djelo i nije ih u tome nesto sprijecavalo da ga rade. A osnova u ibadetima je zabrana, tj. da se ne radi osim ono za sta postoji argument. Posjecivanje mezarja je uopceno mustehab, medutim kada se ono ogranici u jedno vrijeme (na dan Bajrama) uz ucenje Kur'ana, nosenje cvijeca, odlazak zena i sve ovo organizovano da se ponavlja svakog Bajrama, onda nema sumnje da je ovo cista novotarija u vjeri.
Naravno, svaka novotarija je dalalet i svaka novotarija vodi u Vatru po tekstu vjerodstojnog hadisa kojeg biljezi Tirmizi. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Po pitanju označavanja kabura umrlog muslimana učenjaci imaju tri mišljenja:

Prvo – da je mekruh stavljati bilo koji znak na kaburu. Ovo je stav hanefijskog mezheba.

Drugo – da je dozvoljeno označiti kabur kamenom, drvetom ili sličnim. A ovo je stav malikijskog mezheba, mišljenje unutar hanefijskog mezheba i jedan od dva rivajeta hanbelijskog mezheba.

Treće – da je mustehab označiti kabur tako što će se staviti uspravljeni kamen, drvo ili slično gdje je glava mejjita. Ovo je stav šafijskog mezheba i drugi rivajet hanbelijskog mezheba.

Pošto prva dva stava učenjaka ne dokazuju svoj stav nekim šerijatskim tekstom a zagovarači trećeg stava imaju hadis na kojeg se oslanjaju njihov stav je najbliži ispravnom. Ili preciznije rečeno, dozvoljeno je ili mustehab je da se kabur umrlog označi kamenbom, drvetom ili sličnim iznad glave mejjita.

A hadis sa kojim se dokazuje dozvoljenost i pohvaljenost označavanja kabura je hadis kojeg bilježe Ebu Davud i Ibn Madže, da je prilikom ukopavanja Osmana ibn M'azuna, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se njegov kabur označi sa kamenom koji će se staviti iznad njegove glave pri čemu je i on sam učestvovao, a zatim je rekao: “Da označim sa njim (kamenom) kabur moga brata i da ukopavam kod njega one koji umru iz moje porodice”. Ovaj hadis su ocijenili vjerodostojnim Zehebi, El-Busiri i Albani, a dobrim Iraki i Ibn Hadžer.

Takođe, bilježi Ibn Madže od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, označio kabur Osmana ibn Maz'una kamenom. Hadis je ocijenio dobrim El-Busiri a vjerodostojnim Albani, dok su ga slabim ocijenili Ibn

Hadžer i Ibn Ebi Hatim zbog slabosti ravije Kesir ibn Zejda.

Prema tome, nema sumnje da su ova dva hadisa dovoljan argument za propisanost označavanja kabura kamenom, drvetom ili sličnim kako bi se znalo gdje je ukopana osoba i da bi se pored nje ukopavali ostali članovi porodice, baš onako kako je to spomenuto u hadisu. Ve billahi tevfik.

PISANJE NA NIŠANIMA
– Esselamu alejkum.
Moje pitanje je: da li dozvoljeno pisanje imena, datuma, mudrih izreka, stihova i slično na nišanima? Džezakellahu hajra.
ODGOVOR: Alejkumusselam.

Pisanje na onome čime se označi kabur (kamenu ili drvetu) je jedno od pitanja oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Njihovi stavovi se mogu svrstati i sakupiti u tri mišljenja:

Prvi stav učenjaka je da je dozvoljeno pisanje ako za tim ima potrebe, a bez opravdanog razloga ne treba pisati. Ovo je stav nekih učenjaka hanefijskog mezheba kao i učenjaka zahirijskog mezheba a odabrali su ga od savremenih učenjaka šejh Abdurrahman Es-S'adi, šejh Albani i Šuajb Arnaut.

Kaže Ibn Hazm: “Kada bi se uklesalo njegovo ime na kamenu, za nas to nije pokuđeno” (El-Muhalla, 5/133).
Oni dokazuju svoj stav sljedećim argumentima:

Prvi – da je pisanje imena na kaburu praktični idžma’ muslimana, tj. da je to praksa muslimana. Muhaddis Hakim, nakon što je naveo hadis u kojem je došla zabrana pisanja na kaburu, rekao je sljedeće: “Ovi senedi su vjerodostojni a ne radi se po njima, jer se pisalo na kaburovima imama (učenjaka) muslimana od Istoka do Zapada, a to je praksa koju je uzeo halef (zadnje generacije) od selefa (prve generacije)” (El-Mustedrek, 1/525).

Komentar: Da je ovo praktični idžma’ to je samo tvrdnja za koju nema dokaza, nego ispravno je da većina učenjaka smatra pokuđenim pisanje na kaburu. A dovoljno je kao odgovor na riječi Hakima ono što mu je Zehebi odgovorio: “To što si rekao je besmisleno, ne znamo ashaba koji je tako nešto uradio, nego su to uveli neki tabi'ini i oni poslije njih a nije do njih došla zabrana” (Telhisul-mustedrek, 1/525).

Drugi – jer ima potrebe za pisanjem imena kako bi se znalo ko je ukopan u njemu i da analogno tome što je propisano označiti kabur kamenom, drvetom i sličnim, nema smetnje da se on označi pisanjem imena umrlog, pogotovu ako su to evlije i dobri ljudi, kao što to navodi Hejtemi i Remli od šafijskih učenjaka.

Komentar: Ako se za potrebom pisanja misli na potrebu označavanja kabura dovoljno je da se označi kamenom i sličnom kao što je došlo u hadisu. A ako se pod potrebom misli da se naznači koja osoba je u njemu ukopana onda je takođe dovoljno da se sa različitim oblikom ili veličinom kamena, drveta i sličnog označi kabur.

A što se tiče analogije pisanja imena na dozvolu obilježavanja kamenom, onda je ova analogija oprečna tekstu hadisa u kojem je došla zabrana pisanja. Treba naglasiti da sa ovim dokazuju obožavaoci kaburova i sufije koji i jesu uveli u praksu i izmislili sve ono zabranjeno što danas muslimani rade oko kaburova.

Drugi stav učenjaka je da je mekruh pisati na kaburovima. Ovo je stav velike većine učenjaka ovog Ummeta, na njemu su Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasan od hanefija, i on je mezheb malikija, šafija i hanabila.

Oni svoj stav dokazuju sljedećim dokazima:

Prvi – hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da se izgrađuje na kaburovima, da se piše na njima i da se gaze”. Ovaj hadis sa ovim dodatkom da “da se piše na njima” bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Hakim, a osnov hadisa bilježi Muslim.

Ovaj dodatak ocijenili su vjerodostojnim Tirmizi, Hakim i Albani. Dok je u rivajetu Ibn Madže došlo: “Zabranio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se bilo šta piše na kaburu”. Nema sumnje da ovaj tekst hadisa presuđuje po ovoj temi.

Drugi – da pisanje na kaburovima nije bila praksa selefa ovog Ummeta, počev od ashaba pa na dalje, i nije prenešeno ni od jednog ashaba da je na njegovom kaburu nešto napisano.

Treći stav učenjaka je da je zabranjeno pisanje na kaburovima svejedno bilo to ime ili nešto drugo. Na ovom stavu su Ibnul-Hadždž od malikija, Ševkani, Bin Baz, Salih Fevzan, Abdullah Eba Betin i mnogi drugi.

Njihov je argument je vanjsko značenje hadisa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se piše na kaburovima.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je pokuđenost pisanja po onome sa čime se obilježe kaburovi svejedno bilo potrebe ili ne. Na pokuđenost ukazuje hadis u kojem je došla zabrana a sa druge strane pisanje imena nije bila praksa ashaba niti mnogih tabi'ina. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Prije konkretnog odgovora na pitanje ukratko će biti obrađena, uz Allahovu pomoć, mes'ela samog otvaranja frizerskih salona i rada u njima u osnovi.
U osnovi, preporučeno je ženi muslimanki da se uljepšava i sređuje svome mužu, kao i obrnuto, mustehab je mužu da se uljepšava svojoj supruzi. Smisao ovog propisa je da se time produžava, oživljava i stvara ljubav i bliskost među supružnicima.

Ovo uljepšavanje od strane supružnika često se ne može ostvariti osim putem odlaska u frizerske salone. Frizerski saloni se mogu podijeliti podijeliti u tri skupine:

Prva skupina – muški frizerski saloni ili brijačnice
Ako se briječnica bavi pored šišanja brijenjem brade muškaraca, a što je zabranjeno po jasnim i nedvosmislenim vjerodostojnim hadisima i oko čega nema razilaženja među prvim učenjacima, ili ako se bavi šišanjem, u šerijatskoj terminologiji zvanim, KAZE'A načinom, tj. da se obrije bilo koji dio glave (sa strane, u sredini, po zadi) a drugi dio ostavi sa kosom, a zašto je došla zabrana u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu, s tim da učenjaci prenose konsenzus (idžma) da je to samo mekruh a ne haram osim ako se ustrajava na tome. Onda u ovom slučaju, tj. ako se brijačnica bavi brijenjem brada, nije dozvoljeno otvarati ovakve briječnice niti raditi (posao brijača) u njima.

Naravno, dozvoljeno je ošišati se u takvim brijačnicama pod uslovom da brijač ne bude žena i da se izbjegava šišanje na frizuru KAZE'A (tj. da se obrije dio glave a dio ostavi sa kosom).

Druga skupina – ženski frizerski ili kozmetički saloni

Dozvoljeno je otvarati ovakve salone ili raditi u njima ako se ispune sljedeći šartovi:
– ako se davanje frizure ili bilo koji drugi vid uljepšavanja žena vrši nad ženama koje svoju ljepotu i ukrase ne pokazuju osim pred svojim muževima ili mahremima, tj. ako se vrši nad pokrivenim muslimankama,
– ako je rad u salonu čist od harama, poput: čupanja obrva, stavljanja perike, da frizer bude muškarac i slično.

U protivnom, ako je rad u salonu zasnovan na:
– davanju frizure pokrivenim i otkrivenim ženama koje svoju ljepotu pokazuju muškarcima strancima (koji nisu mahremi ili muževi),
– ili je zasnovan na nekom gore spomenutom haramu.

Onda je otvaranje i rad u takvim salonima zabranjen, a imetak zarađen na takav način je haram.

Argumenti zabrane su općepoznati šerijatski tekstovi u kojima je došla zabrana čupanja obrva, stavljanja perike, da muškarac dira ili gleda tijelo žene strankinje. A davanju frizure otkrivenim ženama koje svoju ljepotu pokazuju muškarcima strancima (koji nisu mahremi ili muževi) predstavlja potpomaganje u griješenju koje je zabranjeno kur'anskim ajetom u kojem Uzvišeni kaže: “I ne potpomažite se u griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide, 2).

Treća skupina – muško-ženski frizerski ili kozmetički saloni

Pošto se ovakve vrste salona zasnivaju na miješanju muškaraca i žena koji jedni drugima nisu muževi ili mahremi, ako bi i bili čisti od gore spomenutih šerijatskih prekršaja (davanju frizure otkrivenim ženama, ili da je zasnovan na nekom drugom jasnom haramu), ovakvu vrstu mješovitih salona je zabranjeno otvoriti i raditi u njoj. Naravno, osnovni argumenti zabrane su šerijatski tekstovi koji ukazuju na zabranu bespotrebnog i neopravdanog miješanja muškog i ženskog spola. A da ne govorimo o drugim zabranjenim radnjama koje se neminovno rade u takvim salonima a koje su posljedica miješanja.

Prema tome, dozvoljeno je otvaranje muških frizerskih salona (tzv. brijačnica) i rad u njima ako se u njima ne vrši brijanje brade muškaraca i izbjegava tzv. šišanje KAZE'A (tj. da se obrije dio glave a dio ostavi sa kosom).

Takođe, dozvoljeno je otvaranje ženskih frizerskih salona i rad u njima ako su u njima ne vrši davanje frizure (ukrašavanje) otkrivenih žena koje svoju ljepotu pokazuju muškarcima strancima (koji nisu mahremi ili muževi), i ako nije zasnovan na nekom drugom gore spomenutom haramu. A otvaranje muško-ženskih frizerskih ili kozmetičkih salona i rad u njima je zabranjen zbog toga što je zasnovano na šerijatski zabranjenom miješanju dva spola.

A što se tiče samih podpitanja, odgovor na njih je sljedeći:

1. Da li je otvaranje frizersko-kozmetižarskog salona haram ili ne? (znači tu je miješanje muskaraca i žena, uljepšavanje žena i izlazak na ulicu takvih)?
Odgovor: Na ovo pitanje je već dat odgovor.

2. Da li je nabavljanje robe, odnosno opreme za takve salone haram?
Odgovor: Ako se roba nabavlja za one vrste salona koje je po gore opisanim karakteristikama haram otvarati i raditi u njima, tj. ako se zna sigurno da će se tražena roba koristiti u haramu, poput aparata, mašina, stolica i slično, onda to nabavljanje robe predstavlja potpomaganje u griješenju a koje je zabranjenom riječima Uzvišenog.

3. Da li je otvaranje neke “kafeterije” u takvom salonu haram, i zarada od toga haram? (mislim na služenje kahve u takvom salonu)
Odgovor: Nema sumnje da je otvaranje kafetrije unutar frizerskih salona koje je haram otvarati i raditi u njima zabranjeno jer predstavlja indirektno učestvovanje, zadovoljsvo i prešućivanje djelom harama koji se tu rade. Za razliku od kafeterije koja je otvorena i radi neovisno od frizerskog salona (naravno, ako ne prodaje alkohol ili nema drugih harama) njoj je dozvoljeno prodavati kahvu (i slično) tim haram salonima

4. Da li ja kao njegova supruga snosim odgovornost ako on ne posluša i ne odustane od toga, i ako u kuću unosi haram zaradu? (kako da postupim?)
Odgovor: Ti bez sumnje snosiš odgovornost ako prihvatiš i budeš zadovoljna sa njegovim načinom zarade a znaš da je zasnovana na haramima. U protivnom, ako ga budeš savjetovala da to ostavi, odbijala korištenje imetka i zarade koju na takav način (haram) zaradi, i čak bila spremna, tako što ćeš mu to staviti do znanja, da se razvedeš ako ne prestane sa donošenjem haram zarade (jer ti je iz ovog razloga dozvoljeno traženje razvoda), onda ti ne snosiš odgovornost za njegova djela, nego čak imaš nagradu kod Allaha jer ga odvaraćaš od harama.

A ako bi bila prisiljena od njega tako što bi te tukao, maltetrirao zbog odbijanja i fizički ili na neko drugi način te bukvalno prislilo, ili ako nemaš snage kao osoba za ovakvu vrstu otpora nakon što je pokušaš, pa i dalje nastaviš sa njim živjeti pod nepromjenjenim okolnosti, onda se to može smatrati stanjem prisile u kojem nisi odgovorna pred Allahom.

S tim da žena koja nosi nikab sebi ne bi smjela da dozvoliti da je njen muž materijalno izdržava (a što mu je vadžib) sa imetkom koji stiče na haram način. Molim Uzvišenog da ti olakša i pomogne te u rješavanju ovog jako bitnog životnog problema.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Biti slavan je jedan od dunjalučkih užitaka, a istovremeno bude i razlog dunjalučke patnje slavnih. Međutim, to što je nešto dunjalučki užitak to samo ga ne čini ga dozvoljenim ili zabranjenim u Islamu, nego je ibret da li je taj užitak zabranjen Kur'anom, Sunnetom, idžaom ili kijasom.

Pa je tako pijenje alkohola dunjalučki užitak ali je zabranjeno Kur'anom: “O vjernici, vino (alkohol) i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite”. (El-Maide, 90).

Takođe, zinaluk je dunjalučki užitak ali je zabranjen Kur'anom: “Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!” (En-Nur, 2)

Propis bavljenja pjevanjem

Da li je dozvoljeno biti pjevač zavisi od toga koje pjesme se pjevaju, je li to pjevanje uz muzičke instrumente, da li pjeva žena ili muškarac i ko sluša.
Dozvoljene pjesme bez pratnje muzičkih instrumenata su RADNE pjesme, SVADBENE pjesme, BAJRAMSKE pjesme, DŽIHADSKE pjesme, USPAVANKE i ZAHIDSKE (isposničke) pjesme. Dokaz da su dozvoljene je ono što prenose Buharija i Muslim u svojim Sahihima da su ashabi prilikom kopanja kanala u bitci na Hendeku pjevali ovu vrstu pjesme, s tim da su one dozvoljene pod uslovom da u njima nema opisa žena, pozivanje na pokvarenost i grijeh.

Zabranjene pjesme bez pratnje muzičkih instrumenata su NARICALJKE koje se pjevaju prilikom žaljenja za umrlim. Ova vrsta pjesama je zabranjena a dokaz za njihovu zabranu je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije od nas ko se udara po licu, cijepa odjeću i nariče džahilijetskim naricanjem”.

Takođe, zabranjene su LJUBAVNE PJESME, tj. one u kojima se opisuje tijelo žene, njeno lice, stas, grljenje žene, ljubav, strast, poljubac, ljubavni sastanak i tome slično. Ovo su zabranjene pjesme koje su uglavnom danas raširene.

Pjesme sa muzičkim instrumentima se dijele na dvije vrste: prva – zabranjene: pjesme uz gitaru, frulu, klavir, violinu, tamburu, bubnjeve i slično. U ovo ulazi sva današnja muzika uz instrumente: narodna, zabavna, pop, rok i slično. A druga vrsta su dozvoljene: to je DEF (šupalj predmet zatvoren sa jedne strane kožom).

Def je dozvoljen uz ispunjenje tri šarta:

Prvi šart: da bude samo na svadbi zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Stvar koja je između halala i harama je udaranje u def i glas (pjevanje) u svadbi” (Prenosi ga Tirmizi, Nesai, Bejheki, Ahmed i Hakim. Kaže Albani da je hasen).

Drugi šart: da bude samo za žene bez muškaraca jer u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba to nisu radili muškarci (Ovo navodi šejhul-islam Ibn Tejmije u “Medžmu'ul-fetava” 11/565).

Treći šart: da u pjesmi ne bude širka i novotarija zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada su robinje pjevale negirao njihove riječi u pjesmi “A među nama je vjerovjesnik, zna šta će biti sutra” iz kojih se razumije da Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, zna gajb (bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Šuajb Arnaut i Albani).

Opći šerijatski stav o muzici je da je haram po Kur'anu i Sunnetu i ovo je zvanični stav sve četiri fikhska mezheba (uz gore spomenute detanje i razlike među pjesmama).

Dokaz iz Kur'ana su riječi Uzvišenig: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna”. (Lukman, 6)

Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da su rekli da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.

Dokaz iz Sunneta je hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …” (Bilježi ga Buharija u svom Sahihu u obliku T'alika, a hadis je vjerodostojan oko čega nema razilaženja kod stručnjaka hadisa). Ovaj hadis je šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju, jer ohalaliti muzičke instrumente ima smisla samo onda kada su zabranjeni, što jasno i nedvosmisleno znači da je muzika haram.

Mustehab je ženama da se zabave na svadbi tako što će pjevati i udarati u def, bez drugih muzičkih instrumenata. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Granica između halala i harama je pjevanje uz def”. Bilježi ga Tirmizi, Nesai i Ibn Madže, a dobrim ga ocjenjuju Tirmizi i Albani. Udaranje u def je specifično samo za žene i nema nešto vjerodostojno prenešeno da su to radili muškarci.

Nije dozovljeno muškarcima slušanje pjesama koje pjevaju žene što se može zaključiti iz ajeta u kojem Uzvišeni Allah zabranjuje ženama da zavode muškarce uljepšavanjem svoga glasa.

Kaže Uzvišeni: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!” ( El-Ahzab, 32). Pa ako je ženi zabranjeno da u običnom govoru uljepšava glas kako ne bi pobudila strast kod muške strane onda je preče da to bude zabranjeno i veći grijeh ako se to isti radi kroz pjesmu i muziku. A ako bi neko prigovorio da se ajet odnosi samo na žene Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, mufesiri se ne bi složili sa njim jer su složni na tome da taj propis nije specifičan samo za Poslanikove žene, jer su one uzor vjernicama u onome što je karakteristično za njih, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzor za muškarce.

Prema tome, nema smetnje da muškarac pjeva dozovljene pjesme bez pratnje muzičkih instrumeneta (čak ni defa). Takođe, nema smetnje da žena pjeva dozvoljene pjesme pa čak i uz def uz šart da to bude među ženama u posebnim prilikama (poput bajrama, svadbe i slično).

Propis bavljenja voditeljskim poslom

A što se tiče bavljenja voditeljskim poslom, on je u osnovi dozvoljen, s tim da može biti zabranjen shodno da li je muško ili žensko voditelj i kakve emisije se vode. Pa ako je muškarac voditelj emisije koja je sama po sebi haram, poput muzičke emisije, ženske modne revije i slično, onda je i njemu haram da bude voditelj takvih emisija. Ženi je zabranjeno da bude voditelj u bilo kakvim prilikama ako su gledaoci muškarci pa makar bila islamski obućena i pokrivena maramom ali sa otkrivenim licem. Jer je muškarcima naređeno da obaraju pogled od žena ajetom i vjerodostojnim hadisima.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com