Alejkumusselam.
Većina učenjaka je na stavu da je sunnet i mustehab teraviju klanjati u džematu u mesdžidu.

Pa tako imam Nevevi prenosi da su učenjaci složni oko toga da je klanjanje teravije mustehab, s tim da su se razišli da li je vrijednije klanjati je u kući pojedinačno ili u mesdžidu u džematu.

Mnogi učenjaci smatraju da je bolje klanjati teraviju u kući nego u mesdžidu.

Na tom stavu su malikije pod šartom da to ne utiče na prestanak klanjanja teravije u mesdžidima, takođe je to rivajet u šafijskom mezhebu. A sam imam Šafija smatra da je bolje da dobri učači Kur'ana klanjaju u kući.

Takođe, na ovom stavu je bio Ebu Jusuf od hanefija. Muhammed ibn Nasr El-Mervezi bilježi u svojoj knjizi “Muhtesaru kitabi kijamil-lejl” vjerodostojne predaje u kojima se navodi poimenično ko je sve od selefa klanjao teraviju u kući ili u mesdžidu pojedinačno van džemata.

Prenosi se da Omer, Osman, i Ibn Omer, radijallahu anhum, nisu klanjali teraviju u mesdžidu, takođe od selefa:

Ibn Hurmuz poznati karija, Rebi'a, El-Kasim, Salim ibn Omer, Nafi'a, ‘Urve, Mudžahid, Omer ibn Abdulaziz pravedni halifa, Ibn ‘Avan i mnogi drugi nisu klanjali teraviju u džematu.

Kaže Mudžahid: “Ako čovjek zna deset sura neka ih ponavlja i neka ne klanja u Ramazanu teraviju (u džematu) za imamom”.

Dokaz za njihovo ponašanje je hadis kojeg bilježi Muslim: “Klanjajte namaz u vašim kućama, zaista najbolji čovjekov namaz je onaj koji klanja u kući, osim farzova”. Neki od njih su tako klanjali da bi ljudima stavili do znanja da klanjanje teravije u mesdžidu u džematu nije vadžib.

Takođe, kažu da je čovjek tako dalje od rija'a (činjenja ibadeta da bi to ljudi vidjeli a ne radi Allaha) koji je haram. Oni su bili na tom stavu kada se teravija klanjala onako kako su je prve generacije klanjale. U okolnostima brzog klanjanja, kao što je praksa u mnogim džamijama kod nas, kada je upitna valjanost namaza nema sumnje da je ovo lijepo rješenje.

Takođe klanjanje teravije pojedinačno van džemata ulazi pod opće značenje hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Ko klanja (teraviju) u Ramazanu sa imanom i tražeći nagradu od Allaha, biće mu oprošteni njegovi dotadašnji grijesi”. Sve ovo se odnosi na muškarce.

A što se tiče žena, u osnovi njima je dozvoljeno da prisustvuju i klanjaju namaze u džamijama u džematu, pod šartom da budu propisno obučene i da ne izlaze namirisane. A njihov namaz koji obave u kući je vrijedniji od namaza koji obave u džamiji u džematu.

Oko ovoga skoro da nema razilaženja među učenjacima. Argumenti za ovo su spomenuti u vjerodostojnim hadisima. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide”.

A u rivajetu kod Ebu Davuda od Ibn Omera, radijallahu anhuma, se prenosi dodatak: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide, a njihove kuće su njima bolje”.

Ovaj dodatak “A njihove kuće su njima bolje” većina muhaddisa prihvata i ocjenjuje dobrim ili vjerodostojnim zbog mnoštva rivajeta u kojima je prenešen, poput Hakima, Zehebija, Nevevija, Albanija i Šuajba Arnauta.

Takođe, u rivajetu kod Ebu Davuda ali od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide, ali neka izlaze nenamirisane”.

Nije mi poznat neki poseban šerijatski tekst koji ukazuje da je ženi bolje klanjati teraviju u džematu u džamiji, nego njeno klanjanje teravije u kući ili mesdžidu ulazi pod gore spomenuti opći propis, tj. da joj je vrijednije klanjati u kući nego u džamiji. A to znači, da njeno klanjanje teravije u kući je vrijednije od klanjanja teravije u džamiji u džematu pa makar se klanjanje trevije u džematu u džamiji brojalo kao da se klanjalo čitavu noć.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Oko pitanja klanjanja noćnog namaza nakon klanjanja vitreta postoje tri mišljenja učenjaka.

Prvo: da je dozovljeno poslije klanjanog vitreta da se klanja noćni namaz dva po dva rekata ali da se ne klanja ponovo vitre, s tim da je mustehab da vitre budu zadnji namaz u noći.

Oni dokazuju svoj stav hadisom koji je prenesen u mnoštvu rivajeta čija je sadržina da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, klanjao noćni namaz dva po dva rekata, zatim klanjao vitre jedan rekat a zatim nakon toga klanjao još dva rekata. Od ovih mnoštva rivajeta najvjerodostojnije je ono što bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, klanjao trinaest rekata (noću): klanjao bi osam rekata a zatim jedan vitreta, zatim bi klanjao dva rekata sjedeći a kada bi htio ići na ruku ustao bi pa učinio ruku, zatim bi klanjao dva rekata između ezana i ikameta od sabah namaza. Zastupnici ovog mišljenja kažu da je ovim postupkom htio ukazati Ummetu na dozvolu klanjanja noćnog namaza poslije vitreta.
A da je mustehab da vitre bude zadnje što se klanja u noći to dokazuju hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhu, mutefekun alejhi (bilježe ga Buharija i Muslim) u kojem je došlo da Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Učinite vitre vaš zadnji namaz u noći”. Pa kažu da je spoj između ova dva hadisa da prvi pojašnjava dozovlu da se klanja poslije vitreta noćni namaz a ovaj hadis da je mustehab da vitre budu zadnji namaz u noći.

Drugo mišljenje je da nije dozvoljeno klanjati poslije vitreta nafilu (noćni namaz). To dokazuju gore spomenutim hadisom: “Učinite vitre vaš zadnji namaz u noći”. Kažu da je hadis došao u naredbodavnoj formi što znači da je postupiti po tome vadžib. S tim da ostaje nejasnoća šta će sa hadisima u kojima je došlo da bi Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, klanjao dva rekata noćnog namaza poslije vitreta.

Treće mišljenje je ono što prenosi Ahmed u svom Musnedu od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da bi on prije spavanja klanjao noćni namaz sa vitretom, zatim kada bi ustao u noći da klanja ponovo noćni namaz klanjao bi prvo jedan rekat čime bi učinio parnim (dva rekata) vitre koje je klanjao pred spavanje, zatim bi klanjao noćni namaz dva po dva i na kraju završio sa jednim rekatom vitreta, jer je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Učinite vitre vaš zadnji namaz u noći”. Ovaj eser (predaja) od Ibn Omera, radijallahu anhuma, je dobr i prihvatljiv sa strane seneda. Takođe ovo prenosi Šafija u svom Musnedu od Alije, radijallahu anhu. Međutim, problem kod ovog mišljenja je spajanje između jednog rekata vitreta klanjanog prije spavanja sa drugim jednim rekatom nakon spavanja a između njih je prošao duži vremenski period i spavanje.

U svakom slučaju, mišljenje koje je sa strane dokaza najbliže ispravnom je prvi stav učenjaka, da je dozovljeno poslije klanjanog vitreta da se klanja noćni namaz dva po dva rekata ali da se ne klanja ponovo vitre, s tim da je mustehab da vitre budu zadnji namaz u noći, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Pitanje dodirivanja žene za vrijeme posta se vraća na hadis mutefekun alejhi, tj. bilježe ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima, od Aiše, radijallahu anha, koja kaže: “Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi poljubio (svoju ženu) a postio i dodirivao (ženino tijelo) a postio, međutim on je najbolje od vas vladao svojom strašću”, u rivajetu kod Muslima je dodatak da je to radio u Ramazanu. Kažu učenjaci da je značenje ovog hadisa da se postač treba čuvati da poljubi ženu tokom posta i da sebi ne umišlja da je poput Posalnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je to radio jer je on vladao sobom i bio siguran da ga poljubac ne odvede u pobuđivanje polne strasti ili izlazak sjemena i sličnog a drugi ljudi mimo njega nisu sigurni od tih posljedica pa se trebaju toga čuvati.

Dio učenjaka smatra da je Aiša, radijallahu anha, smatrala poljubac i dodir tokom posta zabranjenim, dokazuju to onim što je došlo u rivajetu kod Nesaija kada je na pitanje dodirivanja postača (svoje) žene odgovorila negativno. Druga skupina smatra da je njen stav bio pokuđenost kao što prenosi hanefijski učenjak Ebu Jusuf u knjzi Es-Sijam u rivajetu od Hamada ibn Seleme da je bila upitana o dodirivanja postača (svoje) žene pa je izrazila pokuđenost. Dok neki učenjaci, poput Kurtubija, smatraju da je to njen idžtihad, tj. samo njeno mišljenje a ne nešto što treba slijediti.

Međutim, vanjština hadisa ukazuje na dozvolu ljubljenja i diranja (svoje) žene od strane postača, jer je osnova da se mu'mini povode i slijede za postupcima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

Po pitanju poljubca i dodira žene za vrijeme posta učenjaci imaju pet stavova:

Prvi – da je uopćeno mekruh na čemu su malikije.

Drugi – da je haram i da onaj ko poljubi da je pkvario post. Dokazuju to riječima Uzvišenog: “Dozvoljava vam se da se u noćima dok traje post sastajete sa svojim ženama; one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća. Allah zna da vam je bilo teško, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam. Zato se sada sastajte sa njima u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio”, misleći na riječi “zato se sada sastajte sa njima”, međutim, u ajetu se misli na polno općenje a ne na dodirivanje kao što je pojašnjeno u vjerodostojnom hadisu.

Treći – da je dozovljeno, a kod nekih zahirija je mustehab.

Četvrti – da je pokuđeno mladiću a dozvoljeno starcu što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. A dokazuju to sa hadisom kojeg bilježi Ebu Davud u kojem je došlo da je Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom čovjeku dozvolio dodirivanje žene tokom posta a u drugoj prilici drugom čovjeku zbaranio, čovjek kojem je dozovolio je bio starac a kojem je zabranio mladić. Međutim, ovaj hadis je slab, takvim ga ocjenjuje Albani, jer u njegovom senedu je ravija Ebu El-Anbes koji je slab.

Peti – da onaj ko može vladati sobom da mu je dozovljeno i poljubiti i dodirivati tijelo (svoje) žene, a onaj ko ne može da mu nije dozovljeno. Ovo je stav Šafije.

Najbliži stav ispravnom, a Allah zna najbolje, je dozvola onima koji vladaju svojim strastima našto ukazuje hadis Aiše, radijallahu anha. Takođe, dokaz dozvole je hadis od Omera, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je se jednog dana odmarao i opustio te poljubio svoju ženu a bio je postač. Onda je otišao do Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, i rekao mu da je uradio krupnu stvar, poljubio je ženu a postio je. Pa ga upita Poslanika, sallahu alejhi ve sellem: “A šta misliš da si ispirao usta vodom dok postiš?” Odgovorio je: Nema smetnje u tome. Pa mu onda reče Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: “Pa zašto pitaš”. Hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed, Hakim, Ibn Huzejme i Bejheki, a Hakim, Zehebi, Albani i Šujab Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Prema tome, nema smetnje da se ti i tvoja supruga dodirujete i poljubite za vrijeme posta ako ste u stanju da vladate svojim strastima. Međutim, ostaje pitanje da li priliči vjerniku i vjernici da se drže za ruke na putu, pri kupovini i sličnim javnim mjestima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Oko vremena sunećenja nije ništa vjerodostojno prenešeno, zbog toga učenjaci imaju podijeljeno mišljenje po tom pitanju.

Kada je upitan imam Ahmed o vremenu sunećenja odgovorio je: “O tome nisam čuo ništa”.

A kaže Ibnul-Munzir: “Oko vremena sunećenja nema hadisa na kojeg bi se moglo vratiti niti sunneta po kojem se radi”.

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ibrahim, alejhisselam, se osunetio u (u rivajetu: nakon) osamdestoj godini života u mjestu Kudum”.

Neki učenjaci kažu da je najbolje da se sunećenje izvrši u djetinjastvu jer u tom periodu je najmanje bolno za dijete, te da bi dijete odraslo u potpunom tjelesnom stanju.

Kaže imam Nevevi u “El-Medžmu” (1/351): “Mustehab je staratelju da osuneti dijete u njegovoj mladosti jer je to najblaže za dijete”.

Bilježi Bejheki u svom Sunenu od Džabira, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu laejhi ve sellem, zaklao akiku Hasanu i Husejnu i osunetio ih sedmog dana.

Međutim, sened ovog hadisa je slab kao što su to pojasnili šejh Albani i ostali, te ovaj hadis ne može biti argument po ovom pitanju.

A što se tiče vremena kada je vadžib da se dijete osuneti, po tom pitanju se prenose otprilike neka tri mišljenja: prvo – da je obavezan nakon punoljetnosti da se osuneti, drugo – prije nego što postane punoljetan i treće – kada god hoće, ali da je najbolje prije punoljetnosti.

Prvo mišljenje, da je sunećenje obavezno nakon punoljetnosti, je stav šafijskog mezheba, kao što prenosi imam Nevevi, a dokazuju ga time što uopćeno šerijatske obaveze ne počinju prije punoljetnosti pa tako i sunećenje.

Drugo mišljenje, da je sunećenje vadžib prije nastupanja punoljetnosti, zastupa između ostalih i Ibnul-Kajjim, s tim da je obaveza staratelja da izvrši sunećenje a ne samog djeteta. On dokazuje ovo mišljenje time što je Allahov

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavezao očeve da naređuju svojoj djeci da klanjaju od sedme godine a da ih uderaju od njihove desete godine ako ostavljaju namaz (kao što je prenešeno u hadisu mutefekun alejhi), pa kaže kako se može opravdati njihovo nesunećenje sve dok ne postanu punoljetni. Međutim, ovome se može prigovoriti da je ogromna razlika između obaveze namaza i obaveze sunećenja te da je kijasenje (analogija-upoređivanje) jednog na druga potpada pod tzv. kijas sa razlikom, tj. da ove dvije stvari (namaz i sunećenje) imaju mnogo različitih karakteristika zbog čega je neispravno upoređivati jednu sa drugom.

Od Ibn Tejmije se prenosi (El-Fetav el-kubra, 1/275) da je bio na trećem stavu, tj. da je muslimanu dozovljeno da se suneti kad god hoće a da bi trebao da se osuneti kada se približi godinama punoljetnosti, kao što je to bio običaj Arapa, tako da kada već postane punoljetan bude osunećen.

Nema sumnje da je najbolje i najbezbolnije za dijete da ga staratelj osuneti u djetinjstvu odmah nakon rođenja, s tim da nema dokaza da je to sunnet niti vadžib. A musliman postaje obavezan da se osuneti kada postanepunoljetan jer sa punoljetnošću postaje obavezan da radi i većinu ostalih šerijatskih obaveza, a da je musliman obavezan osunetiti se prije punoljetnosti za to nema dokaza. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

U hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza poslije sabaha (farz namaza) sve dok Sunce ne izađe, i nema namaza poslije ikindije sve dok Sunce ne zađe”.

A u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ukbe ibn Amira, radijallahu anhu, je došlo da on kaže : “Tri su vremena u kojima nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da klanjama i da ukopavamo njima svoje umrle: kada Sunce izlazi dok se ne podigne (na visinu koplja), kada je Sunce u zenitu sve dok malo ne pređe i kada Sunce počne da zalazi”.

Ova dva hadisa ukazuju na to da nije dozvoljeno klanjati opću nafilu nakon što se klanja farz sabaha pa sve dok Sunce ne izađe i podigne se na visinu jednog koplja. Takođe, nije dozvoljeno klanjati opću nafilu nakon što se klanja farza ikindije pa sve dok Sunce zađe. S tim da je dozvoljeno u svim ovim vremenima naklanjati propuštene farzove.

Takođe, dozvoljeno je, po ispravnom mišljenju učenjaka, da se u ovim vremenima klanjaju nafile koje se klanjaju sa povodom kao Tehijetul-mesdžid, namaz prilikom pomračenja Sunca i Mjeseca, dženaza namaz i slično. Hadisi ukazuju na zabranu ukopavanja umrlih u tri vremena: kada Sunce izlazi dok se ne podigne (na visinu koplja), kada je

Sunce u zenitu sve dok malo ne pređe i kada Sunce počne da zalazi.

Sa druge strane, bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: „ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikrullah (spominjao Allaha, zikrio, dovio) u svakom stanju“. To jest, to je činio stojeći, ležeći, kretajući se, jutrom, noću, danju, i tako dalje. Takođe, prenesene su dove i zikrovi koje je uči i na koje je podsticao da se uče i to zikrovi i dove pred spavanje, nakon buđenja, poslije sabaha, jutarnji zikr, u toku dana, večernji zikr, pri ulasku u kupatilo ili klozet, pri izlasku, …

A sve ovo ukazuje da je učenje dova, Kur'ana i zikrenje dozvoljeno u svim vremenima, a u određenim vremenima je mustehab.

Prema tome, zabrana je došla u spomenutim vremenima u pitanju ona se odnosi posebno za klanjanje opće nafile i ukopavanja umrlih, a ne zikrenja, dovljenja, učenja Kur'ana, pa čak i naklanjavanja farza i klanjanja nafila sa povodom. A ovo znači da tvoja praksa nema uporište u šerijatskim tekstovima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com