Alejkumusselam.

Bilježe Buharija (994) i Muslim (736) od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik je klanjao između jacije i zore 11 rekata predavao bi selam na svaka dva rekata i klanjao bi vitre sa jednim rekatom, …”.
Od Ibn Omera i Aiše bilježi Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Vitr je jedan rekat na kraju noći”.

Bilježe Nesai, Ibn Madže i Ahmed u vjerodostojnom hadisu od Ummu Seleme, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik je klanjao vitre sa sedam i pet rekata ne bi ih razdvajao sa selamom niti pričom”.

Bilježe Buharija (1140) i Muslim (730) od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik je klanjao noću 13 rekata a od toga bi klanjao 5 rekata vitreta koje ne bi razdvajao ničim (selamom) osim na kraju”.

Bilježi Muslim u svom Sahihu (737) od Aiše, radijallahu anha, da bi se Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, probudio, abdestio i klanjao noću 9 rekata u kojima ne bi sjedio osim na 8, zikrio bi hvalio Allaha i dovio, a zatim ustao na deveti i klanjao ga, oslije toga bi klanjao dva rekata , to bi bilo 11 rekata. A kada je ostario klanjao bi vitre sa sedam rekata kao što je prethodno spomenuto ….

Bilježe Nesai i Ahmed od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik je klanjao vitre tri rekata ne bi ih razdvajao (selamom), ne bi predavao selam na drugom rekatu vitreta”. Ahmed je ovaj hadis ocijenio slabim, dok su ga ostali poput Hakima ocijenili vjerodostojnim.

Bilježe Buharija (1147) i Muslim (1757) od Aiše, radijallahu anha, da Allahov Poslanik nije klanjao noćni namaz ni u Ramazanu niti van njega više od 11 rekata, klanjao bi 4 ne pitaj o njihovoj ljepoti, zatim bi klanjao četiri ne pitaj o njihovoj ljepoti, a zatim bi klanjao tri rekata.

Ne znam da ima hadis da je klanjao 8 a zatim tri vitreta, mislim da je doašao sa ovim riječima.

PREMA TOME, VITRE SE MOŽE KLANJATI 1, 3, 5, 7 i 9 REKATA.
Ako klanja tri on ima dva oblika:
prvi – da klanja dva rekata preda selam pa onda još jedan,

drugi – da klanja svatri bez sjedenja na dva i preda selam nakon trećeg.
Ako klanja 5 rekata mustehab je da ne sjedi na rekatu prije zadnjeg.
Ako klanja 7 ili 9 mustehab je da prije zadnjeg sjedne učini tešehud ali da ne preda selam te onda klanja preostali zadnji rekat.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Kaže Ibn Hubejre u knjizi „Ihtilafu el-eimmeti el-‘ulema'“ (1/339-400): „Učenjaci se razilaze oko količine kurbanskog mesa koje se jede, udjeljuje kao sadaka i daje kao hedija.

Kaže Ebu Hanife: kurbansko meso (onaj ko zakolje kurban) može da jede, da nahrani bogate i siromašne i da ostavi za poslije (uskladišti). Mustehab je da udjeljivanje kurbana ne bude manje od trećine (mesa).

Kaže Malik: kurbansko meso može da jede, da nahrani bogatog i siromašnog, slobodnog i roba i da ostavi za poslije (meso može da bude) svježe i kuhano. Odabrani stav je da manje pojede, a više podijeli, a ako bi trećinu pojeo, a ostalo podijelio to bi bilo najbolje.

Kaže Šafija u jednom od dva njegova stava: mustehab je da trećinu pojede, da jednu trećinu udijeli kao sadaku (siromašnima), a jednu trećinu podijeli kao hediju (bogatima). A u drugom stavu kaže: jede polovinu i udijeli polovinu (kao sadaku).

Kaže Ahmed: mustehab je da jednu trećinu pojede, drugu trećinu udijeli kao sadaku (siromašnima), a treću trećinu podijeli kao hediju (bogatima)“.

Da li se kubansko meso dijeli svježe, kuhano ili pečeno, po tom pitanju učenjaci imaju sljedeće stavove:

Prvi stav: da je dozvoljeno dijeliti i nahraniti siromašne svježim ili skuhanim mesom.

Ovo je stav imama Malika i malikijskog mezheba. (El-Kafi 1/424, Et-Tevdihu 3/274, Džami'ul-ummehat str. 230)

Drugi stav: da je vadžib i šart da se kurbansko meso dijeli sveže kako bi onaj ko ga dobije mogao sa njim raditi šta hoće, da ga proda i slično.

Ovo je stav šafijskog mezheba. (Mugnil-muhtadž 6/135, El-Ikna’ 2/592)

Kaže autor Fethul-vehhadž (2/592) i autor Hašijetul-džemeli (5/259): „Dovoljno je da jednom miskinu da u vlasništvo svježe meso nekuhano, jer bi tada ličilo na komad kruha“.

Odabrano mišljenje je stav malikija, tj. da je dozvoljeno kurbansko meso dijeliti svježe ili skuhano. A pod skuhano ulazi i pečeno na ražnju.

Da je ovaj stav ispravan ukazuje sljedeće:

– da nema šerijatskog argumenta koji to strogo ograničava i određuje

– da je u osnovi dijeljenje kurbanskog mesa na tri dijela, ili na dva dijela ili zadržavanje čitavog mesa ili udjeljivanje čitavog- mustehab i u tome ima širine, pa kako može da bude vadžib ili šart onog što je mustehab da se udjeljuje samo svježe

– argumenti sa kojima se dokazuje da je šart i vadžib udjeljivati svježe jedva se mogu dignuti na stepen preporučenosti, a kamoli vadžiba.

Prema tome, iako se u osnovi kurbansko meso dijeli svježe, nema smetnje da se postupi i drugačije, ako se procijeni da je od koristi ispeći ga i kao takvog podijeliti. Ili čak da se zadrži sve za sebe ako se radi o velikoj porodici, shodno kako su pojasnili učenjaci

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje se vraća na poznatu mes'elu: šta je dozvoljeno da otkrije muslimanka od svoga tijela pred nemuslimankom?

Po ovom pitanju učenjaci imaju podiljeno mišljenje:

Prvo mišljenje – da je stidno mjesto muslimanke ispred nemuslimanke njeno čitavo tijelo izuzev ono što se otkrije prilikom obavljanja kućnih poslova.

Ovo je zvanični stav hanefijskog i šafijskog mezheba, nekih učenjaka malikijskog mezheba, Ahmeda u jednom rivajetu od njega i Mekhula.

Bilježi imam Kurtubi u svom tefsiru da je ovo stav većine selefa, takođe ovaj stav se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Mudžahida i Ibn Džurejdža.

Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, napisao Ebu Ubejdi: “Prenešeno mi je da žene zimijke ulaze zajedno sa ženama muslimankama u javna kupatila, zabrani to i uradi drugačije, jer nije dozvoljeno da zimijka vidi golotinju muslimanke”.

Međutim, ovaj rivajet od Omera, radijallahu anhu, nisam ga mogao pronaći ni u jednoj zbirci hadisa, a niti oni koji ga navode ne spominju njegov sened niti izvor odakle ga prenose tako da oslanjati se na njega nije pouzdano.

Oni svoj stav dokazuju sljedećim argumentima:

1- Riječima Uzvišenog: “Neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, … ili ženama svojim…” (En-Nur, 31). Kažu da se pod riječima “ženama svojim” misli na muslimanke, jer da se misli uopćeno na sve žene ne bi imalo smisla to izdvajati sa “svojim”.

2- Žena kjafirkinja je nepovjerljiva pa može opisati svom mužu ili nekom drugom ženu muslimanku.

Drugo mišljenje – da je muslimanki ispred nemuslimanke dozvoljeno otkriti samo lice i šake.

Ovaj stav zastupaju neki učenjaci malikijskog i šafijskog mezheba. S tim da za ovo svoje mišljenje ne navode argumente.

Treće mišljenje – da je stidno mjesto muslimanke ispred nemuslimanke poput stidnog mjesta muslimanke ispred muslimanke, tj. dozvoljeno joj je da gleda u čitavo tijelo izuzev onog što je između pupka i koljena (shodno mišljenju da je to stidno mjesto muslimanke pred muslimankom).

Dok druga skupina učenjaka, tj. oni koji su stavu da je stidno mjesto muslimanke pred muslimankom poput stidnog mjesta muslimanke pred njenim mahremima, smatraju da je kjafirki dozvoljeno da vidi od tijela muslimanke ono što je dozvoljeno njenim mahremima (mimo muža, naravno), tj. lice, kosu, vrat, ruke do laktova i stopala do članaka.

Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka malikijskog i šafijskog mezheba.

Oni svoje mišljenje dokazuju sljedećim dokazima:

1- Hadisom kojeg bilježe Buharija (1049) i Muslim (2146) u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je došla jevrejka da je nešto pita pa joj je između ostalog rekla: “Neka te Allah sačuva od kaburske kazne”, pa je ona pitala o tome Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

2- Hadisom kojeg bilježe Buharija (2620) i Muslim (2371) u svojim Sahihima od Esme, radijallahu anha, u kojem je došlo da je njena majka, koja nije primila Islam, došla njoj u zijaret, pa je ona pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li da je primi, pa joj je potvrdno odgovorio.

Ova dva hadisa ukazuju da su jevrejke i mušrikinje dolazile kod žena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i drugih muslimanki, a da im on, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da pred njima oblače hidžab i da pokrivaju lice jer žene u svojim kućama su otkrivene.

Zagovarači ovog mišljenja smatraju da se riječi Uzvišenog “ili ženama svojim” odnose na sve žene, i muslimanke i nemuslimanke, a da ono što se prenosi od selefa o obavezi pokrivanja muslimanke ispred nemuslimanke je da je to mustehab a ne vadžib.

A to kako da se riječi Uzvišenog “ili ženama svojim” odnose i na nemuslimanke pojašnjava malikijski učenjak Ibnul-Arebi u svom tefsiru time što je zamjenica “svojim” došla u ajetu iz razloga da se ne razlikuje od ostalih dvadeset i pet riječi u istom ajetu u kojima je došla ista zamjenica, a ne da bi ograničila otkrivanje muslimanke samo ispred muslimanki. A u protivnom, kako onda razumjeti da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije primijenio taj ajet na svojim ženama i ashabijkama.

Takođe, od argumenta sa kojima se može poduprijeti ovaj zadnji stav je i to što bi kitabijka koja se uda za muslimana (što je dozvoljeno po Kur'anu) i miješa se sa njegovom ženskom rodbinom, uzrokavala da se njegova ženska rodbina, po mišljenju mimo ovog zadnjeg, mora pred njom cijelo vrijeme pokrivati u čemu je velika neprijatnost i nelagodnost.

Mišljenje koje je najbliže ispravnom je treći stav učenjaka zbog hadisa koji presuđuju po ovom pitanju, a to je da je stidno mjesto muslimanke pred nemuslimankom poput stidnog mjesta muslimanke pred njenim mahremima.

Prema tome, kjafirki je dozvoljeno da vidi od tijela muslimanke ono što je dozvoljeno njenim mahremima (mimo muža, naravno), tj. lice, kosu, vrat, ruke do laktova i stopala do članaka.

Na osnovu gore spomenutog dolazimo do zaključka da nema smetnje da muslimanka ode kod frizerke nemuslimanke da je ošiša ili napravi frizuru.

Naravno, pod šartom da od nje zahtijeva da u radnju ne ulaze muškarci.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Učenje tekbira u danima dva bajrama (ramazanskog i kurbanskog) i prvih deset dana Zul-hidždžeta je mustehab po džumhuru (većini) učenjaka kako prenosi Ibn Rušd u knjizi “Bidajetul-mudžtehid”.

Argumenti propisanosti učenja tekbira

Osnovni dokaz o propisanosti učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta su riječi Uzvišenog: “I da bi u određenim danima Allahovo ime spominjali” (El-Hadž, 28).

Većina mufesira je na stavu da se pod riječima “određeni dani” misli na prvih deset dana Zul-hidždžeta.

Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao: “Riječi Uzviženog: “I da bi u određenim danima Allahovo ime spominjali”, se odnose na prvih deset dana Zul-hidždžeta, a riječi Uzvišenog “Spominjite Allaha u određenim danima” (El-Bekara 203) se odnose na dane Tešrika (tri dana poslije kurbanskog bajrama)”.

Ova dva ajeta sa rivajetom od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, su jasni i nedvosmisleni dokazi propisanosti učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta i danima kurbanskog bajrama.

Takođe, da je propisano učenje tekbira u danima kurban bajrama ukazuje ono što bilježi Buharija u svom Sahihu od Omera, radijallahu anhu, da je učio tekbire u svom šatoru na Mini (u toku obreda hadždža) pa bi ga čuli oni koji su u mesdžidu pa bi i oni učili tekbir, a oni koji su na pijaci bi učili tekbire tako da bi Mina odzvanjala od tekbira.

Ibn Omer, radijallahu anhuma, bi u danima boravka na Mini učio tekbire, učio bi nakon farz namaza, u postelji gdje je spavao, u svom šatoru, na mjestu gdje je sjedio i kuda bi se kretao tokom svih tih dana.

A Mejmuna, radijallahu anha, bi učila tekbire na dan bajrama, a žene bi učile tekbire iza Ubane ibn Osmana i Omera ibn Abdulaziza sa muškarcima u mesdžidu u noćima tešrika (tri dana poslije kurbanskog bajrama).

A na propisanost učenja tekbira za ramazanski bajram ukazuju riječi Uzvišenog: “Da određeni broj dana upotpunite i da veličate Allaha (učite tekbire) zato što vam je na pravi put ukazao” (El-Bekara, 185).

Ovaj dio ajeta se navodi na kraju trećeg ajeta od ajeta koji govore o propisima posta, a učenjaci sa ovim ajetom dokazuju propisanost učenja tekbira na dan ramazanskog bajrama.

Vrijeme učenja tekbira

Nakon šte se džumhur učenjaka složio oko propisanosti učenja tekbira na što ukazuju kur'anski ajeti i rivajti od ashaba, ti isti učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko početka i kraja učenja tekbira u danima dva bajrama. A razlog tog razilaženja je što po ovom pitanju nisu prenešene ni riječi ni praksa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego predaje od nekih ashaba.

Pa tako, oko vremena učenja tekbira ramazanskog bajrama učenjaci imaju dva mišljenja.

Džumhur učenjaka je na stavu da je propisano učenje tekbira od odlaska na musalu pa sve dok imam ne izađe i ne počne sa klanjanjem bajram namaza. Na ovom stavu su skupina od ashaba i tabi'ina a to je mezheb Malika i Ahmeda a izbarali su ga i Ishak i Ebu Sevr.

Drugi stav učenjaka je da učenje tekbira počinje od akšam namaza zadnjeg dana Ramazana sa viđenjem mlađaka pa sve dok ne izađe imam da klanja bajram.

Prvi stav je bliži ispravnom jer ga zastupa velika skupina ashaba.

Oko početka i završetka učenja tekbira za vrijeme kurbanskog bajrama Ibnul-Munzir prenosi deset mišljenja. Od tih mišljenja najpoznatija su sljedeća:

Prvi stav – da se tekbiri počinju učiti od sabah namaza dana Arefata do ikindije zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovo je stav imama Ahmeda, Sufjana Ebu Sevrija.

Drugi stav – da se počinju učiti od podne namaza dana bajrama do sabah namaza zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovo je mezheb Malika i Šafije.

Treći stav – da se tekbiri uče od podne namaza prvog dana bajrama do ikindije zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovaj stav prenosi Zuhri i smatra da je ovo sunet.

Kaže Ibn Hadžer da najvjerodostojnije što je preneseno od ashaba po ovom pitanju je ono što se prenosi od Alije i Ibn Mes'uda, radijallahu anhuma, tj. da se tekbiri uče od sabaha dana Arefata do kraja boravka na Mini, tj. do ikindije zadnjega dana Tešrika (četvrtog dana bajrama).

A što se tiče početka i kraja učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta, opće poznati stav je da počinje od viđenja mlađaka Zul-hidždžeta, tj. akšam namaza zadnjeg dana Zul-kideta, pa do Arefata ili prvog dana bajrama, shodno razilaženju.

Oblici i forme učenja tekbira

Sve što je prenešeno po ovom pitanju uglavnom se vraća na ono što se prenosi od ashaba a što je ujedno i razlog razilaženja po ovom pitanju.

Pa tako imam Malik i Šafija su na stavu da se tekbiri uče sa tri tekbira a što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. To jest, oblik ovog tekbira bi glasio:

ALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER KEBIRA,
ovo je prenešeno u vjerodostojnoj predaji kod Ibn Ebi Šejbe i Bejhekija.
Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi da se uči:
ALLAHU EKBER KEBIRA
ALLAHU EKBER KEBIRA
ALLAHU EKBER KEBIRA
VE LILLAHILHAMD.
Dok su ostali učenjaci na stavu da se tekbiri uče sa dva tekbira. Od vjerodostojnih predaja u kojima se potvrđuje ovaj oblik tekbira je da se uči:
ALLAHI EKBER
ALLAHU EKBER
LA ILLAHE ILLELLAH
VALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER
VE LILLAHILHAMD. Ovo je općepoznati i rašireni oblik učenja tekbira.

Postoje i mnogi drugi oblici učenja tekbira koji se prenose od ashaba kako u slabim tako i u prihvatljivim predajama.

Na prenesene forme i oblike tekbira od ashaba ljudi su uvodili raznorazne dodatke na postojeće oblike. Primjer tih dodataka su:

– VE LA NA'BUDU ILLA IJJAHU MUHLISINE LEHUDDIN,

– SADEKA V'ADEHU VE NASERE ABDEHU VE E'AZE DŽUNDEHU …

– ALLAHUME SALLI ALA SEJJIDINA MUHAMMEDIN …

Oko ovih i sličnih dodataka koji nemaju uporišta u predajama ashaba dio učenjaka smatra da je novotarija tako učiti tekbire i da treba izbjegavati te forme i oblike, dok druga skupina smatra da u ovome ima širine s obzirom da po ovom pitanju nije ništa prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ovo je zadnje bliže ispravnom, a Allah zna najbolje.

Međutim, ono što se može ubrojati u novotarije po ovom pitanju su posebna okupljanja na dan Arefata u džamijama i mesdžidima u gradovima i selima radi učenja tekbira, kaže šejh Ibn Usejmin da su ovo novotarije.

Sunet je da se tekbiri uče naglas s tim da treba izbjegavati učenje tekbira džematski u jednom glasu jer takva praksa nije prenešena od ashaba.

Podjela tekbira na tekbir mutlak i tekbir mukajjed

Neki učenjaci dijele učenje tekbira u danima Zul-hidždžeta i kurban bajrama na mutlak (uopćeni koji se uče u bilo koje vrijeme i na bilo kom mjestu) i mukajjed (koji se uče u određeno vrijeme).

Tekbir mutlak se uči od nastupanja mjeseca Zul-hidždžeta pa sve do kraja zadnjeg dana Tešrika, tj. četvrtog dana bajrama. A tekbir mukajjed počinje od sabah namaza na dan Arefata pa do ikindije namaza zadnjeg dana Tešrika i uči se poslije svakog farz namaza.

Kaže Kadi Ebu J'ala: “Učenje tekbira za kurbanski bajram može biti mutlak i mukajjed, mukajjed se uče nakon pet farz namaza a mutlak se uče u svakom stanju, na trgovima, pijacama i u svakom vremenu”. Prenosi se od imama Ahmeda da se ovo odnosi na one koji nisu na hadždžu, dok oni koji su na hadždžu počinju sa učenjem tekbira nakon podne namaza prvog dana bajrama jer su hadžije prije toga zauzeti sa učenjem telbije čije učenje se prekida sa bacanjem Džemreta. Ahmed ovo prenosi i podržava od Sufjana ibn Ujejne.

Ovu podjelu tekbira, učenjaci koji je zastupaju, argumentiraju sa onim što se prenosi od skupine ashaba da su učili tekbire nakon sabah namaza na dan Arefata mada se tekbiri u osnovi uče od nastupanja dana mjeseca Zul-hidždžeta, pa kažu tekbiri koje su učili poslije sabah namaza se odnose na tekbir mukajjed a one koje su učili od početka dana Zul-hidždžeta to su tekbiri mutlak.

Ibn Redžeb u svojoj knjizi “Fethul-bari” bilježi da imam Ahmed prenosi idžmau učenjaka da je propisan tekbir mukajjed koji počinje nakon sabah namaz dana Arefata. On ovo prenosi od Omera, Alije, Ibn Mesu'da i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, a kada mu je rečeno da ima drugi rivajet oprečan ovom od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, on je odgovorio da to nije vjerodostojno za razliku od prvog. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Zahvala pripada Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg Poslanika, a zatim:

Koliko kurbana se kolje za muško a koliko za ženski dijete?

Mustehab je da se za muško dijete zakolje dva kurbana a za žensko jedan. Na ovo ukazuje vjerodostojan hadis kojeg bilježi Tirmizi od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se za muško dijete kolju dvije iste ovce a za žensko jedna ovca.

Iako je u hadisu došla naredba ispravno je da je klanje dva kurbana za muško dijete mustehab a ne vadžib.

Dokaz koji ukazuje da je to samo mustehab je hadis kojeg prenosi Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao kao akiku za Hasana ovna i za Husejna ovna. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai i Ahmed a vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Huzejme, Ibnul-Džarud, Abdulhak El-Išbili, Albani i Šuajb Arnaut.

Je su li propisi akike kao propisi kurbana?

Većina učenjaka smatra da je propis mesa akike, njegove kože i ostalih dijelova poput mesa kurbana u raspodjeli (da se ostavi nešto sebi a ostalo da se podijeli siromašnim, poznanicima i komšijama) i zabrani da se prodaje (da se prodaje njeno meso, koža, glava i ostalo). Pa tako po nekim učenjacima akika i kurban se slažu u tri stvari a razlikuju u tri.

Tri stvari u kojima se slažu su:

Prvo- da životinja koja se kolje i za kurban i za akiku mora biti jedna od četiri: koza, ovca, krava i deva, s tim da neki učenjaci kažu da se akika kolje samo od koze i ovce.

Drugo- da životinja mora dostići određenu starosnu dobu, a to je šest mjeseci za ovcu, godina za kozu, dvije godine za kravu i pet godina za devu.

Treće- da životinja koja se kolje nema mahana zbog kojih se ne prima njen kurban.

A tri stvari u kojima se razlikuje akika od običnog kurbana su:

Prvo- da je njeno kuhanje ili pečenje akike bolje od dijeljenja mesa.

Drugo- da se kosti zaklane akike ne smiju lomiti, dok se kod kurbana mogu lomiti.

Treće- da u klanju akike ne može učestvovati druga akika ili kurban, odnosno, da ako bi se zaklala krava ili deva za akiku nije dozvoljeno niti ispravno da se krava ili deva dijele na dvije ili više (najviše sedam) akika ili na akiku i kurban, nego mora čitava krava ili deva biti samo za jednu akiku. Dok se za kurban krava i deva mogu podijeliti na sedam dijelova.

Treba napomenuti da za svetri stvari u kojima spomenuto da se razlikuje akika od običnog kurbana nema nema dokaza u vjerodostojnom Sunnetu.

Način spremanja i dijeljenja akike

U Sunnetu nije prenešeno kako se akika priprema za jelo i kako se i kome dijeli osim ako bi rekli da akika ima iste propise kao i bilo koji drugi kurban. Bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, u dugom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao govoreći o tome šta se radi sa mesom kurbana: “Jedite, uskladištite (tj. ostavite za poslije) i podijelite kao sadaku”.

Zbog toga što nije nešto prenešeno o načinu spremanja i dijeljenja akike, što bi obavezivalo da se slijedi kao sunnet, učenjaci imaju različito mišljenje oko toga, a što predstavlja njihov čisti idžtihad (mišljenje) u kojem ima širine.

Po malikijama ljudi se ne zovu da bi im se pripremila akika kako bi je jeli jer je imam Malik rekao: “A što se tiče toga da se ljudi pozovu da jedu akiku, ja prezirem hvalisanje” (Hašijetu Dusuki 2/126). Kaže malikijski učenjak Badži da se iz ovih riječi imama Malika razumije da je sunnet dijeljenja akike tako da se ona podijeli ljudima (El-Munteka 3/104).

Dok šafije (Mugnil-muhtadž 4/294) i hanabile (El-Mugni 11/124) smatraju da je bolje da se akika skuha (pripremi za jelo svejedno skuhalo se ili pečeno na ražnju) i da se pozovu prijatelji i rodbina.

Upitan je imam Ahmed da li akiku treba skuhati a on je potvrdno odgovorio, zatim mu bi rečeno da je to dodatna obaveza ljudima a on im odgovori da to trebaju podnijeti.

Kaže Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “Tuhfetu mevlud” (str. 179) nadovezujući se na riječi imama Ahmeda: “To je tako jer kada skuha akiku time je olakšao obavezu njenog kuhanja od strane siromaha i komšija, a u tome je dodatno dobročinstvo i zahvalnost na blagodati, a radost onoga kome se akika pokloni skuhana je potpunija”.

Prema tome, nema nikakve smetnje da se akika ispeče na ražnju a zatim podijeli jer u njenom načinu spravljanja i dijeljenja ima širine. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com