Alejkumusselam. Ovaj odgovor, tj. savjet a ne presuda među vama (u kojoj se inače ocjenjuje ko je kriv), se zasniva na tvom opisu situacije, pa ako si šta oduzeo ili dodao, preuveličao ili prešutio to si na svoju štetu učinio. Naime, ako ona neće da praktikuje vjeru, tj. da klanja, nosi hidžab i slično, tebi je mustehab ili čak vadžib, shodno razilaženju učenjaka, da joj daš talak (da je pustiš). Jer zbog nemarnosti supruge u praktikovanju vjerskih propisa na mužu je nakon što uloži maksimalan trud u normalizovanju stanja da je pusti.

Znači, ti nju treba da pustiš (da joj daš talak) a ne da dozvoliš da ona tebe ucjenjuje ili da je moliš da ti se vrati. A ti kako opisuješ situaciju ona i neće više sa tobom da živi pa ti i nemaš nekog izbora. Razvod braka nije velika tragedija, jer ako supružnici ne mogu naći zajedničke razvod je lijepo rješenje i u njemu može biti veliki hajr. Kaže Uzvišeni: “A ako se njih dvoje (supružnici) ipak rastave, Allah će ih iz obilja svoga neovisnim učiniti” (En-Nisa, 130).

Prema tome, ono što trebaš sada da uradiš je da ostaviš ti nju i da ne pokušavaš da se pomiriš sa njom, jer ako je tako da ona ne želi vjeru onda i jest bolje da se vi na vrijeme raziđete. Da ona želi tebe i život sa tobom ali ne želi vjeru ti bi nju trebao ostaviti, a pogotovu što ona neće ni tebe ni vjeru. Ako je ona takva nemoj žaliti što je gubiš.

Moli Allaha da te opskrbi ženom vjernicom sa kojom ćeš zajedno da ispunjavaš svoje vjerske obaveze, gradiš lijep život i uzdižeš porodicu sa kojom je Uzvišeni zadovoljan a i ona sa Njim. Za dijete se ne sikiraj, Allah je taj koji upućuje na pravi put, a ti sa svoje strane učini sve da se brineš o njoj i da i ti imaš udjela u njenom odgoju i ti je uči Islamu i islamskim vrijednostima.

Uglavnom, ne sikiraj se, posveti se vjeri što više možeš, traži sebi ženu vjernicu, osloni se na Allaha i nemoj se previše zamarati. Kaže Uzvišeni: “Ko se osloni na Allaha. Pa On mu je dovoljan” (Et-Talak, 3). Mi ne znamo u čemu je hajr, a Allah zna. Kaže Uzvišeni: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas, a nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi neznate” (El-Bekare, 216). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumus-selam! Hadiski učenjaci razišli su se po pitanju značenja ovoga hadisa, pa jedan mali dio učenjaka smatra da je pokuđeno traženje lijeka pored oslonca na Allaha. Međutim, velika većina uleme odbija ovakvo mišljenje, a to je da se lijek ne treba tražiti nego se čovjek treba jako osloniti na Allaha koji daje bolest i lijek.

Drugi dio uleme smatra da se pod “netraženjem učenja rukje” misli na način korištenja rukje koju su korisitili predislamski Arapi, jer su se oni žigosali vatrom i usijanim željezom, koristeći pritom razne vrste rukje, kako bi otklonili bolest, pa je upravo zbog toga svaka rukja koja je nejasna ili ima nejasno značenje, ili u kojoj je širk – strogo zabranjena. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Zaista su rukje, hamajlije i ljubavne čarolije – širk.” (Ebu Davud, Ibn Madže, a šejh Albani, rahimehullah, smatra ga sahih hadisom)

Dakle, u ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., jasno je rekao da je rukja širk, ali se ovdje misli na rukje koje su korisitli mušrici i koje su zabranjene.

Drugi dio uleme smatra da je POHVALNO onome ko je jakog imana i ko je jakog sabura da ne koristi rukju, dok onaj ko je SLABOG IMANA i nije siguran u sebe, da je obaveza da mu se uči rukja, kako ne bi došlo do veće štete po njegovo zdravlje i njegovo vjerovanje, jer džinsko djelovanje na vjernika slabog imana može da ugrozi i njegov odnos prema Allahu.

Među ulemom ima i onih koji smatraju da oni koji ostavljaju rukje i oslone se na Allaha i smatraju da bolesnik bude zadovoljan sa Allahovim određenjem u bolesti koja ih je snašla, to NE ZNAČI da čovjek ako se i liječi rukjom time gubi na jačini oslonca na Allaha.

Prenosi nam hafiz Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, da je u vezi ovog hadisa imam El-Kurtubi rekao: “Rukja sa Allahovim imenima sadrži jak oslonac na Allaha i jaku želju za Njegovim zadovoljstvom, jer da ima neke SMETNJE U UČENJU RUKJE (Kur’an), ONDA BI BILA SMETNJA I U DOVI, JER NEMA RAZLIKE IZMEĐU DOVE I ZIKRA, a poznato je da je Džibril, a.s., učio rukju Poslaniku, s.a.v.s., a i Poslanik, s.a.v.s., učio je drugima, a to su uradili i naši dobri prethodnici (selefus-salih) koji su od nas bili učeniji i bogobojazniji.“

Ne bih sada navodio sve te hadise u kojima Poslanik, s.a.v.s., preporučuje da se bolesniku uči rukja, oni su općepoznati. Rekao je Ibn Hadžer: “Zaista nema smetnje da onaj koji se iskreno osloni na Allaha, da uradi i dodatne stvari kako bi određena stvar ili posao bili što efikasniji, kao što je Poslanik, s.a.v.s., prije polaska na Uhud i pored jakog oslonca na Allaha stavio na svoja prsa dva pancira, a također, pored oslonca na Allaha i nadajući se pobjedi od Njega, Poslanik, s.a.v.s., rasporedio je strijelce na brdu Uhud, pa je iskopao hendek oko Medine, i pored jakog oslonca na Allaha.“

Rekao je Ibn Kajjim: “Sahih hadisi ukazuju da traženje lijeka uopće ne utječe na snagu i djelotvornost tevekkula (oslonca) na Allaha.“

Svaki musliman mora znati da postoji pet pravila u vezi liječenja, a to su: ono koje je vadžib, mustehab, mubah, mekruh i haram. Haram liječenje ne treba objašnjavati, jer se tu radi o liječenju nedozvoljenim stvarima. Ali, islamski učenjaci su suglasni da ona osoba koja teško oboli od sihra ili ako njegovo tijelo ili razum opsjedne džinn nevjernik koji ga tjera na činjenje grijeha i čovjek mu se ne može oduprijeti, njemu učenje rukje postaje VADŽIB ILI OBAVEZA, bilo da čovjek uči sam sebi ili da ode nekome ko ima sa time iskustva.

Na kraju, rekao je šejh Ibn Baz, rahimehullah: “ONAJ KOJI POTRAŽI LIJEKA PUTEM RUKJE, NE IZLAZI IZ SKUPINE ONIH KOJI ĆE UĆI U DŽENNET BEZ POLAGANJA RAČUNA.“

Ko želi opširnije o značenju ovoga hadisa, neka se vrati na sljedeća djela: Fethul-Bari, 11/409, poglavlje: Jadhulul-Džennete sebu’ne elfen bi gajri hisab, zatim, Sahihul-Muslim šerhun-Nevevi, 10/211; Fethul-Kadir šerh Edž-Džami‘a es-Sagir. 87.

Na pitanje odgovorio: Ebu Bilal – svršenik Medinskog fakulteta
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propis zinaluka
Zinaluk je jedno od najrazvratnijih djela u islamu. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “I ne približavajte se bludu, jer to je razvrat, kako je to ružan put!”. (El-Isra’ 32)

Takođe, kaže navodeći osobine robova Milostivog: “I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu” (El-Furkan 68).

Ovi i mnogi drugi ajeti jasno i nedvosmisleno zabranjuju zinaluk. Zabrana zinaluka je takođe povrđena sunnetom u mnogim vjerodostojnim hadisima i na ovome je idžmau učenjaka ovog Ummeta. Ko od muslimana zanegira da je zinaluk zabranjen a živi među muslimanima on je kjafir, jer utjerava Uzvišenog Allaha u laž.

Historijat propisivanja kazne za zinaluk
U početku islama kazna za zinaluk je bila zatvor za udatu osobu a proklinjanje i ukor za neoženjene i neudate.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Kada neka od žena vaših blud počini, zatražite da to protiv njih četvorica od vas posvjedoče, pa ako posvjedoče, držite ih u kućama sve dok ih smrt ne umori ili dok im Allah ne nađe izlaz neki. A ako dvoje to učine, izgrdite ih; pa ako se pokaju i poprave, onda ih na miru ostavite, jer Allah prima pokajanje i samilostan je”. (En-Nisa’ 15-16)

Zatim je ova kazna za udatu i oženjenu osobu derogirana sa sto bičeva i kamenovanjem. Ova derogacija je potvrđena u ajetu čiji je tekst i čitanje derogirano a propis i značenje ostalo, taj ajet je: “Starac i starica kada učine zinaluk kamenujte ih zauvijek, to je opomena od Allaha, Allah je silan i mudar”.

Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha da Omer, radijallahu anhu, rekao a sjedio je na minberu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je Allah poslao Muhammeda, sallahu alejhi ve sellem, sa istinom i objavio mu Kitab, a od onog što mu je bilo objavljeno je ajet o kamenovanju. Čitali smo taj ajet, zapamtili ga i razumjeli ga. Kamenovao je (zinalučare) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i mi smo kamenovali poslije njega. Pa se bojim kada prođe dugo vremena da će neko kazati: mi ne nalazimo kamenovanje u Allahovoj knjizi, pa će zalutati ostavljajući farz koji je Allah objavio. Zaista je kamenovanje oženjene muške i udate ženske osobe u Allahovoj knjizi istina, kada postoji dokaz (4 svjedoka), trudnoća ili priznanje”.

Takođe, prvobitna kazna je derogirana hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od ‘Ubadete ibn Es-Samita, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzmite od mene, uzmite od mene, Allah im (znalučarima) je našao izlaz, neoženjeni sa neudatom (kazna je) sto bičeva i godina dana progonstva, oženjeni sa udatom (kazna je) sto bičeva i kamenovanje”.

Da se udata žena koja učini zinaluk kamenuje, naravno kada se to dokaže šerijatsko priznatim dokazima, na tome je idžamu učenjaka kako to prenosi Ševkani u “Nejlul-evtar” (7/254).

Učenjaci su se razišli oko toga da li se mora uz kamenovanje bičevati sa sto bičeva ili ne. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio kao što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima da se kamenuju Ma'iz, žena iz plemena Gamidijje i čovjek i žena od Židova koji su počinili zinaluk.

Takođe, prvobitna kazna zinaluka neoženjene i neudate osobe je derogirana kur'anskim ajetom: “Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!” (En-Nur 2). Uz kaznu bičevanja propisano je po gore spomenutom hadisu ‘Ubadete ibn Es-Samita, radijallahu anhu, i godina dana progonstva, s tim da se učenjaci razilaze oko progonjenja neudate žene koja učini zinaluk.

Specifičnost šerijatske kazne za zinaluk

Ono što specifiše zinaluk i kaznu za zinaluk su sljedeće stvari:

Prva – Šerijat je zabranio mnoge radnje zato što vode u zinaluk, i naredio mnoge radnje da ne odvedu u zinaluk, između ostalog:

– naređeno je obaranje pogleda i ženama i muškarcima (En-Nur 31. i 32. ajet),

– zabranjeno je ženi da se osami sa muškarcom koji joj nije mahrem (po idžamu),

– zabranjeno je ženi da putuje bez mahrema,

– zabranjeno je ženi da izlazi van kuće namirisana,

– zabranjeno je ženi da opisuje neku drugu ženu svome mužu,

– zabranjeno je miješanje žena sa muškarcima u džamijama, školama, radnom mjestu i slično (izuzetak su javna mjesta),

– zabranjeno je muškarcu da gleda u lice žene.

Sve ovo ukazuje na težinu grijeha zinaluka i obaveze čuvanja od istog.

Druga – zinaluk zbog kojeg se kažnjava počinioc tog grijeha je: polno općenje sa ženom sa kojom nije u braku niti u šerijatski spornom bračnom odnosu, učenjaci to preciziraju pa kažu: zinaluk je stavljenje muškog polnog organa u ženski polni organ (kod nekih učenjaka i u duburu), svejedno došlo do ejakulacije (izbacivanja sjemena) ili ne, žene sa kojom nije u braku niti u šerijatski spornom bračnom odnosu.

Treće – svako drugo naslađivanje u tijelu (muška ili ženska) mimo stavljenje muškog polnog organa u ženski polni organ nije čin zinaluka koji se kažnjava kaznom kamenovanja ili bičevanja sa 100 bičeva. Nema sumnje da je i ovo djelo haram i veliki grijeh i da, kada se potvrdi kod kadije, kadija može odrediti neku kaznu bičevanja (koja mora biti ispod 100 bičeva) nad počiniocima shodno težini grijeha, s tim da ovo nije zinaluk u šerijatskom smislu te riječi.

Četvrto – zinaluk se kod kadije potvrđuje sljedećim stvarima:

1- priznanjem zinalučara (priznanje jednog od njih dvoje nije dokaz nad drugim da je počinio zinaluk ako ga drugi poriče),

2- svjedočenjem četiri svjedoka da su vidjeli čin zinaluka, i to tako da opis čina zinaluka ukazuje da je njegov polni organ ušao u njen (ako posvjedoče manje od četiri osobe one se kažnjavaju kaznom potvore za zinaluk po stavu svečetiri mezheba),

3- trudnoća žene koja nema muža (kod malikija dok kod ostala tri mezheba ovo nije dokaz zinaluka zbog kojeg se kažnjava).

Peto – šerijatska kazna za zinaluk oženjene osobe ili one koja je bila oženjena je kamenovanje do smrti, a kazna neoženjene osobe je bičevanje sa 100 bičeva po idžmau i progonstvo godinu dana po većini učenjaka.

Preporučenost skrivanja grijeha
Onaj ko vidi nekog muslimana kako čini zločin, prekršaj ili grijeh koji se u Šerijatu kažnjava određenim poznatim kaznama, on ima izbora između dvoga: da posvjedoči kod kadije taj čin ili da sakrije i prešuti taj grijeh tog muslimana. Ovo drugo je bolje i preče, pogotovo ako ta osoba nije poznata po javnom činjenju velikih grijeha niti je taj grijeh radila na javnom mjestu među ljudima.

Dokaz da je ovo drugo bolje je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je došlo: „Ko sakrije (sramotu ili grijeh) muslimana, Allah će sakriti njegov i na dunjaluku i na ahiretu“ (bilježe ga Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže).

Takođe, mustehab je muslimanu da svoje grijehe koje počini sakrije od ljudi i ne govori o njima, a vadžib mu je naravno da učini iskrenu tevbu za te grijehe.

Na ovo ukazuje hadis mutefekun alejhi: „Svima iz mog Ummeta će biti oprošteno osim onima koji javno (na očigled ljudi) čine grijehe. Od javnog griješenja je to da čovjek noću uradi neko djelo (grijeh), a zatim osvane, a već mu je Allah sakrio to djelo, i kaže: O fulan (spomenuvši osobu po imenu), sinoć sam radio to i to, a zanoćio je tako da mu je Allah sakrio to djelo (grijeh) da bi osvanuo obznanjujući ono što je Allah o njemu sakrio“.

Šta da uradi osoba koju Allah iskuša ovim grijehom?
Osoba koja bude iskušana ovim velikim razvratnim djelom (zinalukom), a protiv nje nije podignuta optužba zinaluka (jer se javno ne zna za taj gnusni čin), svejedno živjela u zemlji u kojoj se primjenjuju šerijatske kazne ili ne, obavezna je da učini iskrenu tevbu (pokajanje) i da nikoga ne obavještava o tome nego naprotiv da sakrije tu sramotu.

Dokaz za ovo su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko uradi nešto od ovih prljavština, neka se sakrije Allahovim prekrivanjem”, a u drugom rivajetu ima dodatak:”A ko nam otkrije svoje djelo mi ćemo izvršiti nad njim kaznu”. Bilježe ga Hakim i Bejheki od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a hadis su ocjenili Sujuti i Ibnul-Mulekkin vjerodostojnim, a Iraki dobrim.

Pa kada se iskreno pokaje Allahu Allah prima tevbu svojih robova, kaže Uzvišeni: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv”. (Ez-Zumer 53)

Od šartova primanja tevbe je da čvrsto odluči da se više nikada neće vratiti na to ogavno djelo.

Osoba koja učini zinaluk nema nikakvo opravdanje za to gnusno djelo u tome što je ušla u brak bez svoje volje. Time joj nije umanjen grijeh niti bi bila manja kazna kada bi se kažnjavala. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Zahvala pripada Allahu i neka je selam i salavat na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Čitav Kur'an je lijek i rukja

U osnovi, čitav Kur'an se uči kao rukja, od početka do kraja bez izuzetka neke sure ili ajeta. Ko isčita i razmisli Allahov govor, njegove ajete, tefsir i značenja tih ajeta od učenjaka selefa (dobrih prethodnika) ovog Ummeta, neće imati ni najmanju sumnju da je Plemeniti Kur'an čitav u cjelosti lijek i hajr. A kako i ne bi bio, Kur'an je Allahov savršeni govor, koji je čist od bilo kakvih grešaka, nedostataka i mahana, on sav u cjelosti djeluje na šejtane i njihovo ezijećenje ljudi, on im oduzima snagu i uništava njihove spletke, ako se smjesti u osvijetljena srca koja su spoznala njegova značenja, odnosno koja izvršavaju njegove naredbe i klone se njegovih zabrana.

Kaže Uzvišeni Allah u nekoliko ajeta da je Kur'an (u cjelosti sa svim ajetima) lijek:

„Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast“. (El-Isra’, 82)

„O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima“. (Junus, 57)

„Reci: “On je vjernicima uputstvo i lijek“. (Fussilet, 44)

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko značenja i tumačenja riječi Uzvišenog da je Kur'an „lijek“, po jednoj skupini se to odnosi samo na bolesti srca (psihe i duha) poput šubhi, kufra, nifaka i dalaleta, naravno i bolesti sihra, džinskog opsijedanja, uroka i zavisti a što je potvrđeno u šerijatskim tekstovima, a po drugima se odnosi i na sve vrste tjelesne bolesti ušto ubrajaju i tjelesne bolesti a ne samo bolesti srca i duše. Detalji o ovom pitanju su tema za sebe.

Sa druge strane, ajeti TERGIBA (tj. u kojima se podstiče na iman, dobra djela i slično i u kojima se obečavaju džennetske bašće pokornim) sa kojima se omekšava srce i ljudi i džina ti ajeti više utiču od drugih ajeta, takođe ajeti TERHIBA (tj. ajeti u kojima se prijeti Džehennemom neposlušnima i oholima) više utiču na ljude i džine od drugih ajeta. A to znači da učenje ovih ajeta više djeluje na ljude i džine od drugih, pa tako i prilikom učenja rukje.

Potvrđene sure i ajeti koji se uče kao rukja

A što se tiče sura i ajeta za koje je došlo u šerijatskim tekstovima Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta da je njihovo učenje rukja, tj. da ih je mustehab učiti pri učenju rukje, to su sljedeće sure i ajeti:

1 – Učenje Fatihe.

Jedan od mnogo dokaza da je učenje Fatihe korisno i preporučeno pri učenju rukje je hadis mutefekun alejhi od Ebu Se'ida El-hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je jedan od ashaba učio Fatihu kao rukju prvaku kojeg je ujeo škorpion od nekog plemena koje je odbilo da ih ugosti. Učio je rukju Fatihom uslovivši učenje naplatom sa dijelom stada (nekoliko ovaca, u rivajetu 30 ovaca). Nakon što je prvak izliječen i uzet dio stada, došli su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pitali o propisu toga kako su postupili. On im je odobrio postupak rekavši: „Kako si znao da je ona (učenje Fatihe) rukja? Ispravno ste postupili, podijelite (zaradu-ovce) i računajte i mene u podjeli (ovaca)“. U rivajetu kod Buharije: „Zaista je najpreče ono što naplaćujete Allahova knjiga“.

2 – Učenje Bekare.

Dokaz da je njeno učenje rukja je hadis od Ebu Umame, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „… Učite suru Bekare, jer je njeno učenje bereket a njeno zapostavljanje teška tuga, nju ne mogu (učiti) sihrbazi“.

Takođe, hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: „Nemojte praviti od svojih kuća mezarja, zaista šejtan bježi iz kuće u kojoj se uči sura Bekara“. A u rivajetu: „Nemojte praviti od svojih kuća mezarja, zaista kuća u kojoj se uči Bekara u nju ne ulazi šejtan“.

3 – Učenje Ajetul-kursija.

Najpoznatiji dokaz, mimo ostalih, je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu. U tom dužem hadisu je došlo da je neki čovjek (tj. šejtan koji se pretvorio u lik čovjeka) koji je krao ramazanski zekat iz Bejtul-mala kojeg je čuvao Ebu Hurejre, radijallahu anhu, nakon što ga je hvatao na djelu krađe tri puta i puštao pod obećanjem da neće više dolaziti, zadnji treći put rekao da ga pusti a on će ga nečemu poučiti.

Rekao mu je da prije spavanja prouči Ajetul-kursi i da će te noći biti pod zaštitom, šejtan mu neće moći ništa sve dok ne osvane. Zatim mu je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, pojasnio da je to cijelo vrijeme bio šejtan i da je istinu rekao, kaže: „Istinu ti je rekao a on je lažljivac“.

Znači, ovaj hadis, kao imnogi drugi koji su u istom kontekstu, ukazuju na to da učenje Ajetul-kursija štiti i čuva od šejtana. A to dalje znači da učenje ovog ajeta opsihrenoj ili opsjednutoj osobi liječi tu osobu od tih bolesti jer je Ajetul-kursi zaštita od džina i šejtana.

4 – Učenje zadnja dva ajeta Bekare.

Dokaz je hadis mutefekun alejhi od Ebu Nes'uda El-Ensarija, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko u noći prouči dva zadnja ajeta sure El-Bekare ona su mu dovoljna“.

Kaže Ibnul-Kajjim (El-Vabilu es-sajjib, str. 25): „Ispravno (značenje) je da su mu dovoljna od zla svega što ga ezijeti“.

Kaže Nevevi (Šerh Sahihu Muslim, 6/417): „Jedni kažu da je njegovo značenje: da su dovoljna umjesto kijamu-lejla, drugi: da su dovoljna (u zaštiti) od šejtana, treći: od (svih) zala, a može obuhvatati i sva značenja“.

Takođe, u hadisu od Nu'man ibn Bešira, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista je Allah napisao Knjigu 2000 godina prije nego je stvorio nebesa i Zemlju, i iz nje je objavio dva ajeta sa kojima je zapečatio suru El-Bekare, neće se proučiti u nekoj kući tri noći a da joj se približi šejtan“. Bilježe ga Tirmizi, Ahmed, Darekutni i Halžkim, a vjerodostonim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šuajb Arnaut, a dobrim Tirmizi.

5 – Učenje sure Kafirun.

Dokaz je hadis od Alije, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, ujeo škorpion dok je klanjao. Kada je klanjao rekao je: „Neka Allah prokune škorpiona, ne ostavlja klanjaču ni druge a da ih ne ujede“, zatim je zatražio vode i soli, trljao stopalo i učio „Kul ja ejjuhel kafirun“, Kul euzu birabbilfelek“ i „Kul euzu birabbinnas“. Bilježi ga Taberani u Sagiru, a dobrim ga je ocijenio Hejsemi u Medžmei’ a Albani vjerodostojnim u Silsili sahiha. S tim da u senedu ima slabosti, a i u tekstu ima dodatak učenja sure Kafirun, dok u drugim rivajetima se spominju samo Felek i Nas.

6 – Učenje Mu'avvizat, tj. sura Ihlas, Felek i Nas.

Jedan od dokaza je hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svake noći kada bo htio leći u postelju sakupio svoje šake, puhnuo u njih i proučio Kulhuvella, Felek i Nas, a zatim bi potrao šakama koliko je mogao od svoga tijela od glave, lica pa nadalje. Tako bi uradio tri puta.

U hadisu od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, je došlo da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio zaštitu kod Allaha od džina i ljudskog oka (uroka) sve dok nisu objavljene sure Felek i Nas, a kada su one objavljene učio ove sure a ostavio je sve drugo mimo njih. Hadis bilježi Tirmizi u vjerodostojnom rivajetu (Tirmizi i Albani). Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijllahu anha, da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi neko bio bolestan od ukućana učio bi mu Mu'avvizat (Ihlas, Felek i Nas) i puhao u njega.

O preporučenosti učenja sura Felek i Nas radi zaštite od džina, sihra i uroka je prenešeno mnogo hadisa, ali nije cilj ovog teksta navođenje svih hadisa o tome.

Neki učenjaci i stručnjaci iz oblasti šerijatske rukje navode i mnoge druge sure i ajete, međutim u hadisima u kojima je su prenešeni ima slabosti ili ako nema hadisi nisu direktan dokaz da je mustehab da se ti ajeti ili sure uče kao rukja. Od tih ajeta i hadisa su:

– Rivajet koji se prenosi kao riječi od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, o učenju prva četiri ajeta sure El-Bekare ali u slabom rivajetu u Sunenu Darekutnija.

– Od Džabira, radijallahu anhu, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o učenju (čitave) sure Er-Rahman u slabom rivajetu u Sunenu Tirmizija.

– Takođe, od Džabira, radijallahu anhu, da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije spavao sve dok ne prouči suru Es-Sedžde i El-Mulk, bilježe ga Tirmizi, Ahmed, Darimi, Hakim i drugi, a mnogi muhaddisi ocjenjuju prihvatljivim i dobrim, poput Albanija, Šuajba Arnauta i drugih, s tim da učenja ovih sura nema direktne veze sa rukjom.

Ovdje treba naglasiti da su sure i ajeti za koje je poimenično i direktno došlo u vjerodostojnim hadisima su učeni kao rukja samo sura Fatiha i sure Mu'avvizat (Ihlas, Felek i Nas), i sura Kafirun ako uzmemo da je hadis o njoj dobar i prihvatljiv (jer u sebi ima slabosti). Dok su sve ostale sure i ajeti: sura Bekare, Ajetu-kursi i dva zadnja ajeta iz Bekare, došli u kontekstu onoga što štiti onoga koji ih uči od šejtana, a time ujedno i od džina, sihra, uroka i svih drugih vsta zla.

Tako da je ispravnije i preciznije reći za ove zadnje sure i ajete da su hadisi o njima dokaz da se uče kao zaštita i preventiva od sihra, džina, uroka i slično, a ne da su direktan dokaz o preporučenosti da se uče kao rukja.

Sure i ajeti čiji je poseban uticaj pri liječenju potvrđen praksom i iskustvom

I na kraju da dodamo radi karisti i fajde, da iako je učenje čitavog Kur'ana rukja pri liječenju bolesnika, oni koji se bave liječenjem sa učenjem Kur'ana i stručnjaci iz oblasti šerijatske rukje utvrdili su iz iskustva i prakse da učenje određenih sura i ajeta posebno koristi, ostvaruje uticaj i liječi bolesnike raznoraznih bolesti. Te sure i ajeti su:

– sura Fatiha (cijela)

– sura El-Bekare (ajeti 1-5)

– sura El-Bekare (102)

– sura El-Bekare (109)

– sura El-Bekare (163-164)

– sura El-Bekare (222)

– sura El-Bekare (255)

– sura El-Bekare (266)

– sura El-Bekare (285-286)

– sura Ali Imran (18-19)

– sura Ali Imran (26-27)

– sura Ali Imran (190-200)

– sura En-Nisa (54)

– sura En-Nisa (56)

– sura En-Nisa (168-169)

– sura El-E'araf (54)

– sura El-E'araf (179)

– sura El-Enfal (50-51)

– sura Ibrahim (15-17)

– sura Ibrahim (42-52)

– sura El-Isra’ (81-82)

– sura El-Kehf (39-41)

– sura Merjem (68-72)

– sura El-Hadždž (19-22)

– sura El-Mu'minun (97-108)

– sura El-Mu'minun (115-116)

– sura En-Nur (35)

– sura Jasin (1-12)

– sura Es-Saffat (1-10)

– sura Es-Saffat (158)

– sura (Ed-Duhan (43-49)

– sura El-Ahkaf (29-32)

– sura Muhammed (4)

– sura El-Feth (29)

– sura Er-Rahman (1-13)

– sura El-Vaki'a (41-56)

– sura El-Hašr (21-24)

– sura El-Kalem (51-52)

– sura El-Hakka (19-37)

– sura El-Džinn (1-11)

– sura El-Burudž (10)

– sura Et-Tarik (cijela)

– sura Ez-Zulzile (cijela)

– sura El-Kafirun (cijela)

– sura El-Ihlas (cijela)

– sura El-Felek (cijela)

– sura En-Nas (cijela)

Ovdje je bitno napomenuti nekoliko stvari:

– da se ne stvara posebno i pogrešno uvjerenje prema ovim ajetima mimo drugih iz Allahove knjige Kur'ana, jer je čitav Kur'an lijek i rukja,

– stvarni uticaj prilikom učenja ovih ajeta dolazi sa strane toga što se u ovim ajetima govori o tevhidu, iskrenosti, podsticanju na Allahovu milost i Njegov Džennet, i upozorenju na Njegovu srdžbu i kaznu,

– najbolje je učenje ovih ajeta redosljedom kako je gore navedeno, tj. kako je došlo u Kur'anu, o bitnosti ovoga su imami i učenjaci ovog Ummeta govorili,

– najpreča i najbolja rukja je ona koja je prenešena od Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, poput rukje učenjem Fatihe, Bekare, Ajetul-kursija, zadnja dva ajeta Bekare, sure Ihlas, Felek i Nas.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Odgovor na ovo pitanje se vraća na opći propis naređivanja dobra (sve ono na što Islam postiče i što naređuje) i zabranjivanja zla (sve ono što Islam smatra pokuđenim i zabranjenim).

Idžmau učenjaka ovog Ummeta je na tome da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla uopćeno vadžib svim muslimanima.

Od učenjaka koji navode ovaj idžma učenjaka su hanefijski učenjak Ebu Bekr El-Džessas u svojoj knjizi “Ahkamul-Kur'an” (2/592), Ibn Hazm u knjizi “EL-Fisal” (4/171), Nevevi u knjizi “Šerh Sahihul-Muslim” (1/51) i Ševkani u knjizi “Fethul-kadir” (1/369).

Prema tome, nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla vadžib svakom muslimanu i muslimanki.

Međutim, učenjaci su se razišli oko toga kojoj vrsti vadžiba ova obaveza pripada, tj. da li je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz ajn (stroga obaveza svakom muslimanu), ili farz kifaje (ako je izvrši jedna skupina muslimana spada obaveza sa ostalih muslimana), ili je vadžib shodno mogućnosti svakog pojedinca, ili je vadžib shodno onome na što se poziva i od čega se odvraća.

Pa tako shodno ove četiri mogućnosti učenjaci imaju i četiri mišljenja po ovom pitanju.

Razilaženje učenjaka oko vrste vadžiba po ovom pitanju je izgrađena na sljedećim šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta:

Prvi – riječi Uzvišenog: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići” (Ali Imran, 104).

Drugi – riječi Uzvišenog: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete” (Ali Imran, 110).

Treći – hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Tarik ibn Šihaba, radijallahu anhu: “Ko od vas vidi munker (ono što je pokuđeno ili zabranjeno) neka ga otkloni svojom rukom, a ako nije u stanju onda svojim jezikom, a ako nije ni to u stanju onda svojim srcem a to je najslabiji iman”.

Četvrti – hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio zlatni prsten na ruci nekog čovjeka pa ga je skinuo i bacio i rekao: “Neko od vas namjerno hoće žeravicu od Vatre, pa neka je baci sa svoje ruke”.

Peti – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan oslobađanja Meke ušao Harem a oko Kabe je bilo tristo šezdeset kipova pa ih je on stao probadati svojim štapom izgovarajući (riječi Uzvišenog): “I reci: “Došla je istina, a nestalo je laži” (El-Isra, 81).

Šesti – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je ona stavila zastor na otvor na zidu na kojem su bile slike (onog što ima dušu), pa ih je uklonio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, a ona je od njih napravila dva šilteta koji su bili u kući i na kojima se sjedilo.

Sedmi – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava ashabe na sjedenje po putevima, a oni mu odgovaraju da je to nešto neizbježno jer tu razgovaraju, a onda im on kaže da ako već moraju da sjede po putevima da daju putu njegovo pravo. A onda im je naveo prava puta rekavši: “Obaranje pogleda, neuznemiravanje (prolaznika), odgovaranje na selam i naređivanje dobra i zabranjivanje zla”.

Osmi – hadis kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša ili ćete naređivati dobro i zabranjivati zlo ili će Allah ubrzo poslati na vas kaznu pa ćete mu upućivati dovu a neće vam biti uslišana”. Hadis ocjenjuju dobrim Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.

Deveti – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Nu'man ibn Bešira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Primjer onog koji čuva Allahove granice (naređivanjem dobra i zabranjivanjem zla) i onog koji ih prelazi (tj. čini grijehe) je poput primjera ljudi su izvlačili ko će biti iznad palube na brodu a ko ispod, pa jednima je dopalo da budu gore a drugima da budu ispod. Pa oni koji su bili ispod palube kada im zatreba voda morali su ići kod onih koji su iznad palube, pa su rekli: Kada bi mi u našem dijelu broda probili rupu (da uzimamo vodu iz mora) kako ne bi uznemiravali one iznad nas. Pa ako bi ih ovi koji su iznad palube pustili da rade što su namjerili svi bi propali, a ako ih spriječe spasili bi se i jedni i drugi”.

Prvo mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz ajn, tj. stroga obaveza svakog muslimana. Ovaj stav zastupa mufesir Zedždžadž, kadija Tilmisani, šafijski učenjak Ibnul-Nehhas, a od savremenih Abdulkadir Avda i Muhammed Abduhu.

Ono što se može prigovoriti ovom stavu je da je nemoguće zahtijevati od svakog muslimana, bez obzira na nivo njegovog znanja i mogućnosti, da traži munkere i otklanja one na koje naiđe, a ako to ne uradi da je griješan.

Osim ako se pod ovim mišljenjem misli da je svaki musliman obavezan shodno njegovim mogućnostima i znanju i shodno munkeru kojeg otklanja, onda ovaj stav ima osnova.

Drugo mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz kifaje, tj. da ako ga jedna skupina obavlja spada odgovornost sa drugih. Dokaz sa kojim oni preferiraju ovaj stav je ajet: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati ” (Ali Imran, 104), jer riječi “Među vama” ukazuje da se misli na određenu skupinu ljudi a ne na sve muslimane. Onda se zastupnici ovoga mišljenja međusobno razilaze u tome ko je ta skupina, neki kažu: učenjaci, drugi: oni koje vladar odredi da se time bave, treći: nešto drugo.

Ovaj stav zastupaju Kurtubi, Ibn Kesir, Ibnul-Arebi, Zamahšeri, Razi, Ibnul-Kudame, El-Gazali, Ibn Tejmije, Nevevi i Ibn Hadžer, i može se reći da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta iako su se oni razišli u nekim detaljima.

Treće mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla obaveza svakom pojedincu shodno njegovoj mogućnosti. Odnosno, po njima je vadžib svakom muslimanu da otkloni rukom zlo osim ako se boji da će mu zbog toga biti nanešena šteta (fizička ili materijalna), pa ako nije u stanju rukom onda je obavezan jezikom, tj. ukorom, savjetom i slično, osim ako će mu zbog toga biti nanešena šteta. Nakon toga mu ne preostaje ništa drugo nego da srcem negira taj munker, što je najmanji vid imana nakon čega nema imana kod čovjeka.

Ovaj stav pripisuju imamu Ahmebu, Ibn Hazmu, Kurtubiju, Ibnul-Kajjimu i drugima.

Ono što je primijetno to je da se ovaj stav u suštini i ne razlikuje od prvog, tj. onih koji zastupaju da je farz ajn jer i oni smatraju da je obaveza svakog muslimana uslovljena njegovim mogućnostima. Da je obaveza izvršavanja vadžiba uslovljena mogućnostima ukazuju riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih” (El-Bekare, 286), “Zato se Allaha bojte koliko god možete” (Et-Tegabun, 16).

Četvrto mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla zavisno od toga šta se naređuje a šta zabranjuje. Pa kažu da ako je ono što se naređuje vadžib da je i naređivanje vadžib, a ako je to što se naređuje sunnet ili mustehab da je samo njihovo naređivanje mustehab, a tako isto i kod onoga što se zabranjuje. Ovaj stav se pripisuje učenjaku Ibnul-Uhuve a navodi Alusi da je to stav nekih učenjaka s tim da ne spominje njihova imena, a Ibnul-Muflih spominje ovaj stav kao mišljenje nekih učenjaka unutar hanbelijskog mezheba.

Međutim, ono što je upitno kod ovog stava je da nema nekog šerijatskog teksta u kojima se pravi razlika na način kako su to oni objasnili nego je došla opća naredba naređivanja svega što je ma'ruf, tj. bilo ono mustehab ili vadžib, kao i naredba zabranjivanja svega što je munker, tj. bio on mekruh ili haram.

Nakon svega spomenutog ostaje da se odabere mišljenje koje je najbliže onome na što upućuju šerijatski tekstovi. Sva navedena mišljenja imaju osnova i zasnovana su na dokazima te je najbliže da ustvari odbarano mišljenje i sadrži ono što je došlo u sva četiri spomenuta mišljenja.

Odabrano mišljenje je, a Allah zna najbolje, da je svaki musliman dužan da naređuje dobro i zabranjuje zlo shodno njegovom znanju i mogućnostima i to onako kako je došlo u hadisu prvo rukom, zatim jezikom, i na kraju srcem.

Ovo znači da je svakom muslimanu obaveza da naređuje, podstiče, savjetuje i poziva na dobro, kao i da zabranjuje, ukorava i savjetuje ostavljanje munkera, s tim da u toj obavezi se razlikuju oni koji imaju znanja (učeni, daije i slično), kao i oni koji imaju moć poput namjesnika, direktora, oca u kući i slično, njihova obaveza je veća zbog njihove veće mogućnosti da otklone munker.

Takođe, zastupati stav da je svakom muslimanu farz ajn naređivanje dobra i zabranjivanje munkera tako da ako se negdje pojavi munker da su svi muslimani obavezni da ga odu otkloniti i ako ne odu da su griješni, je pogrešno jer je to nemoguće i neizvodljivo u praksi. Isto tako, zastupati stav da je naređivanje dobra i zabranjivanje munkera farz kifaje tako da je to oabveza raditi samo učenjacima ili skupini koju za to ovlasti muslimanska vlast je pogrešno jer oni nisu u stanju da otklone sve munkere koji postoje u stvarnosti te se time otvara prostora za nesmetano širenje fesada i nereda u muslimanskim sredinama.

Prema tome, svaki musliman, pa tako i ti i ja, smo obavezni da pozivamo druge na uputu shodno kako je gore pojašnjeno. A kada izvršiš obavezu naređivanje dobra i zabranjivanja munkera onda možeš da se brineš samo za sebe jer si ispunio vadžib. Nije ispravno da muslimana nije briga za ostale ljude oko njega i da ne mari za njih.

A riječi Uzvišenog: “O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!” (El-Maide, 105) se odnose na onoga ko je izvršio obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od munkera. Ovako je to protumačio Omer, radijallahu anhu, onima koji su mislili da je dovoljno da se brinu samo o sebi bez da izvršavaju ovaj vadžib. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com