Alejkumusselam. Nije mi poznato da postoji razilaženje među učenjacima oko dozvole upućivanja dove Allahu dž.š. od strane ženske osobe u stanju hajza. Na dozvolu upućivanja dove u stanju hajza ukazuje hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem ona kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spominjao Allaha u svakom stanju. Nema sumnje da pod “spominjanje Allaha” ulazi upućivanje dove. Nije došlo u nekom šerijatskom tekstu da na umanjivanje uslišavanja dove utiče hajz, niti da je mustehab ženi da dovi u stanju mimo hajza.

A oko učenja Kur’ana od strane žene u stanju hajza, tj. izgovaranja ajeta iz Kur’ana, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje je da ženi u stanju hajza uopće nije dozvoljeno da uči Kur’an, svejedno dirala Mushaf ili učila napamet. Ovo je zvanični stav tri mezheba: hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog. Argument sa kojim dokazuju svoj stav je hadis od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne uči džunub niti žena u stanju hajza ništa od Kur’ana”. Hadis bilježe Tirmizi i Ibn Madže, a Tirmizi navodi da ga je imam Buhari ocijenio slabim. U njegovom senedu je ravija Ismail ibn Ajjaš čiji se hadis ne prihvata kod muhadisa kada prenosi od stanovnika Hidžaza a ovaj hadis je od njih.

Takođe, Ebu Hatim smatra da su ovo riječi Ibn Omera, radijallahu anhuma. Prema tome, hadis je veoma slab zbog slabosti ravije Ismaila i zbog toga što su to riječi ashaba. Još ako se tome doda da se slabi ravija Ismail izdvojio sa ovim hadisom tako da ga niko drugi ne prenosi, dolazi se do rezultata da je hadis veoma slab i da ne može biti argument po ovom pitanju.

Stavovi ova tri mezheba se po ovom pitanju u nekim detaljima međusobno razlikuju. Pa je tako kod hanefija ženi u stanju hajza je dozvoljeno učiti Fatihu ili neku drugu suru koja ima značenje dove ako se izgovara kao dova a ne učenje Kur’ana, a nije joj dozvoljeno učiti sureta koja nemaju značenja dove poput sure Mesed (Tebettjeda). Takođe, oni dozvoljavaju mualimi u stanju hajza da poučava Kur’anu ali da uči riječ po riječ razdvajajući jednu od druge.

Dok šafije zabranjuju učenje Kur’ana ženi u stanju hajza pa makar i dio ajeta, s tim da joj dozvoljavaju učenje Kur’ana srcem bez pomjeranja jezika ili uz pomjeranja jezika ali da se ne čuje glas, kao i da gleda u Mushaf.

Hanabile zabranjuju učenje jednog čitavog ajeta pa naviše, dok dozvoljavaju učenje jednog dijela ajeta, takođe dozvoljavaju razmišljanje o kur’anskim ajetima i učenje Kur’ana pomjeranjem usana pod uslovom da se usnama ne naznačavaju slova (harfovi). Takođe, dozvoljavaju ženi u stanju hajza da izgovara neke riječi koje su u Kur’anu ali ne sa ciljem učenja Kur’ana, poput riječi: BISMILLAH, ELHAMDULILLAHI RABBILALEMIN, INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADŽI’UN i slično.

Naravno, za ovakve detalje nema dokaza u šerijatskim tekstovima kao što u osnovi nemaju vjerodostojnog dokaza da je ženi u stanju hajza uopće zabranjeno učiti Kur’an.

Drugo mišljenje je da je ženi u stanju hajza dozvoljeno učiti Kur’an dok joj ide krv hajza, svejedno bojala se da će zaboraviti nešto iz Kur’ana ili ne, a kada joj prestane teći krv hajza nije joj dozvoljeno učiti Kur’an sve dok se ne okupa jer je tada u mogućnosti da se okupa. Ovo je stav malikijskog mezheba, a dokazuju ga vjerodostojnim hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikrullah (spominjao Allaha) u svakom stanju“. A učenje Kur’ana je zikr jer Uzvišeni Allah naziva Kur’an na nekoliko mjesta u Kur’anu zikrom.

Treće mišljenje je da je ženi u stanju hajza dozvoljeno da uči Kur’an ako se boji da će zaboraviti nešto iz Kur’ana, čak u tom stanju joj je vadžib da uči jer je fikhsko pravilo da ono bez čega se ne može izvršiti jedan vadžib ono samo postaje vadžib. Ovo mišljenje se pripisuje ibn Tejmiji i zastupaju ga mnogi drugi učenjaci.

Odabrano mišljenje je stav onih učenjaka koji uopćeno dozvoljavaju učenje Kur’ana ženi u stanju hajza bez ikakvih ograničenja. Na tom stavu su Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim a izabrali i mnogi savremeni učenjaci. A da je ovaj stav ispravan ukazuje sljedeće:

– nema šerijatskog dokaza koji zabranjuje učenje Kur’ana ženi u stanju hajza,

– a sa druge strane imamo vjerodostojan hadis u kome se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah, u što ulazi i učenje Kur’ana, u svim stanjima.

Prema tome, nema nikakve smetnje da žena u stanju hajza dovi Uzvišenom Allahu i da pri tome izgovara (uči) ajete iz Kur’ana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Imena po kojima seljudi nazivaju, neka od njih su haram, druga mekruh, treća dozvoljena a četvrta preporučena za nadijevanje.

Mustehab je (preporučeno) da se nadijevaju imena poput Abdullah i Abdurrahman. Takođe, mustehab je nadijevati imena vjerovjesnika i poslanika. Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista Allahu najdraža vaša imena kojima se nazivate su Abdullah i Abdurrahman”.

Takođe, bilježe Ebu Davud i Nesai u svojim Sunenima od Ebu Vehba El-Džušenija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nadijevajte imena vjerovjesnika”. Hadis je šejh Albani prvo ocijenio slabim u “Irvaul-galil” a zatim vjerodostojnim u “Silsili sahiha”.

Od imena koja je lijepo nadijevati djeci je svako ime u kojem je dodat prefiks Abd (rob) nekom od Allahovih lijepih imena, poput Abdulaziz, Abdulmelik, Abdurrahim, Abduldžebbar, Abdulmedžid, Abdusselam i slično.

Imena koja je dozvoljeno nadijevati su općepoznata i raširena imena, poput imena Alija, Omer, Osman i slično, ili ženskih imena Zejneba, Hafsa, Seida, Suada, Aiša, Fatima i slično.

Od imena koje je pokuđeno nadijevati su dvije vrste imena. Prva – imena koja imaju ružno značenje poput Harb (rat), Hazen (tuga), ‘Asija (griješnica) i slično, i druga – kada ime u svom značenju sadrži pohvalu njegovog vlasnika, poput Zahid (isposnik), Abid (pobožnjak), Takva (bogobojaznost), Huda (uputa) i tako dalje.

Dokaz da je pokuđeno nadijevati imena koja imaju ružno značenje je hadis kojeg bilježi Muslim a prenosi ga Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, promijenio ime ‘Asije (nije Asja kako se zvala firaunova žena) i nadio joj ime Džemila.

A dokaz da je pokuđeno nadijevati ime koje ima u sebi pohvalu onoga ko ga nosi je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Semureta ibn Džundubeta, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemoj nazivati svoje dijete Jessar (onaj kome je sve olakšano), ni Rebbah (onaj koji mnogo stiče), niti Nedžih (onaj koji je uspio), niti Efleh (najuspješniji) …”.

Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Zejneb bint Ebi Seleme imala ime Berra (ona koja mnogo čini dobročinstvo), pa se govorilo da sama sebe hvali, pa joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao ime Zejneb.

Imena koja je haram nadijevati su imena koja sadrže u sebi značenje da je čovjek rob nekom mimo Allaha, poput imena Abdunnebijj, Abdulmesih i slično tome, jer nije dozvoljeno da čovjek bude rob nekome drugom mimo Allaha, dželle še’nuhu i jer su sva stvorenja u Allahovoj vlasti i njegovi su robovi. Kaže Ibn Hazm: “Učenjaci su složni oko zabrane nadijevanja bilo kojeg imena koje sadrži značenje robovanja nekom drugom mimo Allaha, dželle še’nuhu, poput Abduamr (rob Amra), Abdulk’aba (rob K’abe) i tome slično”.

Takođe, zabranjeno je nadijevati imena poput Melikulmuluk (kralj kraljeva), Šahušah (vladar vladara) i tome slično. Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je najniže ime kod Allaha, dželle še’nuhu, ime čovjeka koji se nazove Melikulmuluk”, a u rivajetu je dodano: “Nema Malika osim Allaha”. Kaže Sufjan: “Poput Šahušah”. Sa druge strane nadijevanje ovih imena je oprečno islamskoj akidi čiji je temelj tevhid, odnosno iskreno izdvajanje Allaha u upućivanju ibadeta.

Prema tome, prilikom nadijevanja imena u Islamu nije ibret u tome jel to ime spada u tzv. muslimanska imena ili ne, jer u ta današnja tzv. muslimanska imena ulaze imena arapskog, turskog, persijskog i drugog porijekla, što je rezultata istorijskog procesa primanja određenih naroda Islam. Nego je ibret u tome da to ime ima lijepo značenje bez obzira kojeg porijekla bilo, s tim da ne spada u ona imena koja je haram ili mekruh nadijevati. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Pitanje dodirivanja žene za vrijeme posta se vraća na hadis mutefekun alejhi, tj. bilježe ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima, od Aiše, radijallahu anha, koja kaže: Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi poljubio (svoju ženu) a postio i dodirivao (ženino tijelo) a postio, međutim on je najbolje od vas vladao svojom strašću“, u rivajetu kod Muslima je dodatak da je to radio u Ramazanu.

Kažu učenjaci da je značenje ovog hadisa da se postač treba čuvati da poljubi ženu tokom posta i da sebi ne umišlja da je poput Posalnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je to radio jer je on vladao sobom i bio siguran da ga poljubac ne odvede u pobuđivanje polne strasti ili izlazak sjemena i sličnog a drugi ljudi mimo njega nisu sigurni od tih posljedica pa se trebaju toga čuvati.

Dio učenjaka smatra da je Aiša, radijallahu anha, smatrala poljubac i dodir tokom posta zabranjenim, dokazuju to onim što je došlo u rivajetu kod Nesaija kada je na pitanje dodirivanja postača (svoje) žene odgovorila negativno. Druga skupina smatra da je njen stav bio pokuđenost kao što prenosi hanefijski učenjak Ebu Jusuf u knjzi Es-Sijam u rivajetu od Hamada ibn Seleme da je bila upitana o dodirivanja postača (svoje) žene pa je izrazila pokuđenost. Dok neki učenjaci, poput Kurtubija, smatraju da je to njen idžtihad, tj. samo njeno mišljenje a ne nešto što treba slijediti.

Međutim, vanjština hadisa ukazuje na dozvolu ljubljenja i diranja (svoje) žene od strane postača, jer je osnova da se mu’mini povode i slijede za postupcima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

Po pitanju poljubca i dodira žene za vrijeme posta učenjaci imaju pet stavova:

Prvi – da je uopćeno mekruh na čemu su malikije.

Drugi – da je haram i da onaj ko poljubi da je pkvario post. Dokazuju to riječima Uzvišenog: “Dozvoljava vam se da se u noćima dok traje post sastajete sa svojim ženama; one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća. Allah zna da vam je bilo teško, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam. Zato se sada sastajte sa njima u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio“, misleći na riječi “zato se sada sastajte sa njima“, međutim, u ajetu se misli na polno općenje a ne na dodirivanje kao što je pojašnjeno u vjerodostojnom hadisu.

Treći – da je dozovljeno, a kod nekih zahirija je mustehab.

Četvrti – da je pokuđeno mladiću a dozvoljeno starcu što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. A dokazuju to sa hadisom kojeg bilježi Ebu Davud u kojem je došlo da je Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom čovjeku dozvolio dodirivanje žene tokom posta a u drugoj prilici drugom čovjeku zbaranio, čovjek kojem je dozovolio je bio starac a kojem je zabranio mladić. Međutim, ovaj hadis je slab, takvim ga ocjenjuje Albani, jer u njegovom senedu je ravija Ebu El-Anbes koji je slab.

Peti – da onaj ko može vladati sobom da mu je dozovljeno i poljubiti i dodirivati tijelo (svoje) žene, a onaj ko ne može da mu nije dozovljeno. Ovo je stav Šafije.

Najbliži stav ispravnom, a Allah zna najbolje, je dozvola onima koji vladaju svojim strastima našto ukazuje hadis Aiše, radijallahu anha. Takođe, dokaz dozvole je hadis od Omera, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je se jednog dana odmarao i opustio te poljubio svoju ženu a bio je postač. Onda je otišao do Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, i rekao mu da je uradio krupnu stvar, poljubio je ženu a postio je. Pa ga upita Poslanika, sallahu alejhi ve sellem: “A šta misliš da si ispirao usta vodom dok postiš?” Odgovorio je: Nema smetnje u tome. Pa mu onda reče Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: “Pa zašto pitaš“. Hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed, Hakim, Ibn Huzejme i Bejheki, a Hakim, Zehebi, Albani i Šujab Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Prema tome, nema smetnje da se ti i tvoja supruga dodirujete i poljubite za vrijeme posta ako ste u stanju da vladate svojim strastima. Međutim, ostaje pitanje da li priliči vjerniku i vjernici da se drže za ruke na putu, pri kupovini i sličnim javnim mjestima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com