Alejkumusselam. Od onog što je došlo u sunnetu je da se novorođenčetu kolje akika, brije glava, nadijeva ime i uči ezan na desno uho.

Akika (tj. klanje kurbana povodom dobijanja novorođenčeta) je sunnet jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao akiku za Hasan i Husejna. Sunnet je da se akika kolje sedmi dan po rođenju shodno hadisu: ”Svako dijete vezano je za svoju akiku, koja se kolje sedmi dan po njegovu rođenju, a isti dan mu se brije kosa i nadijeva ime.”
(Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, hadis je vjerodostojan)

Akika se kolje za muško i za žensko dijete kao što je došlo u hadisu: ”Za muško dijete se kolju dvije jednake ovce, a za žensko dijete jedna ovca.” (Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže) Dozvoljeno je za muško dijete zaklati jednu akiku jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako učinio sa Hasanom i Husejnom. Akika se kolje sedmi dan, četrnaesti ili dvadeset i prvi kako je došlo u sunnetu. A poslije toga bilo koji dan sve dok dijete ne postane punoljetno. Nakon punoljetnosti akiku nije propisano klati po ispravnom mišljenju učenjaka. Meso zaklane akike se može podijeliti kao što se dijeli kurbansko meso povodom Kurban bajrama. Takođe, ispravno je da se zaklana akika ispeče na ražnju i pozovu prijatelji, komšije i rođaci i pojede.

Djetetu se glava brije sedmi dan po rođenju shodno hadisu: ”A kosa mu se brije i ime mu se nadijeva sedmi dan po rođenju.” (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai) Kolika bude težina obrijane kose toliko će se u srebru dati sadake siromasima: ”O Fatima, obrij mu glavu i daj u sadaku srebra siromasima kolika je težina obrijane kose.” (Ahmed, Tirmizi, s tim da ovaj hadis ima slabosti).

Najljepša i najiskrenija imena navedena su u hadisu: ”Najdraža Allahu imena su: Abdullah i Abdurrahman, a najiskrenija imena su: Hemmam i Haris.” (Ahmed, Ebu Davud). Zabranjeno je dati djetetu ime Kralj Kraljeva i slično, shodno hadisu: ”Najmrže Allahu ime na Sudnjem danu bit će Kralj Kraljeva.” (Buharija, Muslim, Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi) Pokuđeno je dijete nazivati određenim imenima kao što su: ”Ne nazivajte dijete Jesar (olakšanje), niti Rebah (dobitak), niti Nedžah (uspjeh), niti Efleh (uspješan), jer kada kažeš:Ima li Jesara ili Rebaha ili Nedžaha ili Efleha, bit ćeš prisiljen reći da ga nema (tj. nema olakšanja,dobitka niti uspjeha).” (Muslim, Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi i drugi).

Učenje ezana na desno uho novorođenčeta je zasnovano na hadisu u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio na uho (desno) Hasan ezan kada ga je rodila Fatima, radijallahu anha. Ovaj hadis bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Hakim, Bejheki i ostali. Vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi i Hakim, a Albani dobrim. A slabim su ga ocijenili Zehebi, Šuajb Arnaut i ostali jer je u senedu ‘Asim ibn ‘Ubejd koji je slab. A ispravno je da je hadis slab i da su svi drugi rivajti koji ga podupiru još slabiji od ovog hadisa. Poput hadisa: “Kome se rodi dijete pa prouči mu ezan na desno a ikamet na lijevo uho neće mu nanositi štetu šejtan”, prenosi ga Nesai’ u knjizi “‘Amelul-jeumi vel-lejleti” a u njegovom senedu je Jahaja ibnul-‘Ala’ za koga su Ahmed i drugi rekli da je lažljivac koji izmišlja hadise, takođe u njegovom senedu je Mervan ibn Salim koji takođe optužen za krivotvorenje hadisa. Iako je hadis (prvi gore spomenuti) slab po njemu su radili učenjaci ovog Ummeta, zato kaže Tirmizi da se po njemu radi, tj. da je prihvaćen te su ga zbog toga učenjaci navodili u svojim knjigama i smatrali da je mustehab proučiti ezan na uho novoređenčeta.

Nije došlo u hadisima pojašnjenje ko treba proučiti ezan, pa tako ko god prouči izvršeno je ono što je pohvaljeno. A smatrati da ga treba neko posebno proučiti radi bereketa nema nikakvog osnova. Ko god prouči ezan ne utiče na vrijednost i fadl tog čina. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumus selam.

Dovoljno je muslimanu ako zna da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto radio ili preporučio da se radi, svejedno poznavao on povod, mudrost ili smisao toga, da to radi i praktikuje. A ako poznaje povod, smisao i mudrost određenog dobrog djela to je onda bolje. Međutim, što se tiče dana Ašure ovo pitanje ima smisla pošto je oko tog dana rašireno mnogo neosnovanih radnji, djela i postupaka od kojih je ova vjera čista.

Što se tiče toga zašto je propisano postiti taj dan odgovor je u hadisu kojeg prenose Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: “Došao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu pa je zatekao Židove da poste na dan Ašure (deseti Muharrem) pa su ih upitali o tome. A oni su odgovorili: Ovo je dan u kojem je Allah dao pobjedu Musau, alejhi selam, i Benu Israilu nad faraonom, pa ga mi postimo veličajući taj dan. Pa je rekao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: “Mi smo preči da slijedimo Musaa, alejhi selam, od vas”. Pa je naredio da se posti taj dan.

Ovo je jedino što je vjerodostojno prenešeno po pitanju toga šta se desilo taj dan i zašto ga postimo. Navode se predaje u kojima je došlo da je se na dan Ašure Nuh, alejhi selam, iskrcao na brdo El-Džudij, da je Allah, subhaneh, tog dana oprostio Ademu, alejhi selam, i Junusovom narodu, da se taj dan rodio Ibrahim, alejhi selam, da je taj dan spašen od vatre, i druge predaje koje se često spominju i navode u knjigama i na minberima. Sve ove predaje, većinu ih navodi Taberani u svom “Kebiru”, su ili veoma slabe zbog ravija čiji senedi se ostavljaju i ne prenose osim ibreta i upozorenja na njih, ili su izmišljene i krivotvorene.

A to znači da nije dozvoljeno prepričavati ove predaje i imati ubjeđenje oko onog što je njima prenešeno o vrijednosti toga dana zbog velikih događaja koji su se navodno tada desili. Od svega spomenutog spomenutog pouzdano je samo da su Musa, alejhi selam, i njegov narod toga dana spašen od faraona.

Takođe, od izmišljotina i novotarija toga dana je ono što rade šije od samokažnjavanja udarajući se sabljama i puštajući krv jer navodno nisu spriječili ubistvo Husejna, radijallahu anhu, jer je on toga dana ubijen. Takođe, sufijske novotarije koje su zajedničke sa šitskim od spremanja određenog jela za taj dan koje se zove ašura sa posebnim receptom, gdje se skuhaju sve vrste zrnevlja (pšenica, kukuruz, grah, riža…) i jede se taj dan smatrajući to ibadetom. I još mnoge druge stvari za koje nije došao dokaz u šerijatskim tekstovima a što se pripisuje ovoj uzvišenoj vjeri a ona je čista od toga.

Ispravno je da se ne može spojiti post koji je vadžib sa postom koji je mustehab, pa tako trebaš posebno nanijetiti i postiti dane propuštene u Ramazanu a posebno postiti dane Ašure čiji post je sunnet a ne vadžib. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se navedu dvije mes’ele:
prva – propis označavanja kabura i druga – propis pisanja na kaburu.

Po pitanju označavanja kabura postoje tri mišljenja učenjaka:

Prvo – da je mekruh stavljati bilo koji znak na kaburu. Ovo je stav hanefijskog mezheba.

Drugo – da je dozvoljeno označiti kabur kamenom, drvetom ili sličnim. A ovo je stav malikijskog mezheba, mišljenje unutar hanefijskog mezheba i jedan od dva rivajeta hanbelijskog mezheba.

Treće – da je mustehab označiti kabur tako što će se staviti uspravljeni kamen, drvo ili slično gdje je glava mejjita. Ovo je stav šafijskog mezheba i drugi rivajet hanbelijskog mezheba.

Pošto prva dva stava učenjaka ne dokazuju svoj stav nekim šerijatskim tekstom a zagovarači trećeg stava imaju hadis na kojeg se oslanjaju njihov stav je najbliži ispravnom. Ili preciznije rečeno, dozvoljeno je ili mustehab je da se kabur umrlog označi kamenom, drvetom ili sličnim iznad glave mejjita.

A hadis sa kojim se dokazuje dozvoljenost i pohvaljenost označavanja kabura je hadis kojeg bilježe Ebu Davud i Ibn Madže, da je prilikom ukopavanja Osmana ibn M’azuna, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se njegov kabur označi sa kamenom koji će se staviti iznad njegove glave pri čemu je i on sam učestvovao, a zatim je rekao: “Da označim sa njim (kamenom) kabur moga brata i da ukopavam kod njega one koji umru iz moje porodice”. Ovaj hadis su ocijenili vjerodostojnim Zehebi, El-Busiri i Albani, a dobrim Iraki i Ibn Hadžer.

Takođe, bilježi Ibn Madže od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, označio kabur Osmana ibn Maz’una kamenom. Hadis je ocijenio dobrim El-Busiri a vjerodostojnim Albani, dok su ga slabim ocijenili Ibn Hadžer i Ibn Ebi Hatim zbog slabosti ravije Kesir ibn Zejda.
Prema tome, nema sumnje da su ova dva hadisa dovoljan argument za propisanost označavanja kabura kamenom, drvetom ili sličnim kako bi se znalo gdje je ukopana osoba i da bi se pored nje ukopavali ostali članovi porodice, baš onako kako je to spomenuto u hadisu.

A što se tiče pisanja na onome čime se označi kabur (kamenu ili drvetu), takođe i oko tog pitanja ima razilaženja među učenjacima.

Prvi stav učenjaka je da je dozvoljeno pisanje ako za tim ima potrebe, a bez opravdanog razloga ne treba pisati. Ovo je stav nekih učenjaka hanefijskog mezheba kao i učenjaka zahirijskog mezheba a odabrali su ga od savremenih učenjaka šejh Abdurrahman Es-S’adi, šejh Albani i Šuajb Arnaut. Kaže Ibn Hazm: “Kada bi se uklesalo njegovo ime na kamenu, za nas to nije pokuđeno” (El-Muhalla, 5/133).

Oni dokazuju svoj stav sljedećim argumentima:
Prvi – da je pisanje imena na kaburu praktični idžma’ muslimana, tj. da je to praksa muslimana. Muhaddis Hakim, nakon što je naveo hadis u kojem je došla zabrana pisanja na kaburu, rekao je sljedeće: “Ovi senedi su vjerodostojni a ne radi se po njima, jer se pisalo na kaburovima imama (učenjaka) muslimana od Istoka do Zapada, a to je praksa koju je uzeo halef (zadnje generacije) od selefa (prve generacije)” (El-Mustedrek, 1/525).

Komentar: Da je ovo praktični idžma’ to je samo tvrdnja za koju nema dokaza, nego ispravno je da većina učenjaka smatra pokuđenim pisanje na kaburu. A dovoljno je kao odgovor na riječi Hakima ono što mu je Zehebi odgovorio: “To što si rekao je besmisleno, ne znamo ashaba koji je tako nešto uradio, nego su to uveli neki tabi’ini i oni poslije njih a nije do njih došla zabrana” (Telhisul-mustedrek, 1/525).

Drugi – jer ima potrebe za pisanjem imena kako bi se znalo ko je ukopan u njemu i da analogno tome što je propisano označiti kabur kamenom, drvetom i sličnim, nema smetnje da se on označi pisanjem imena umrlog, pogotovu ako su to evlije i dobri ljudi, kao što to navodi Hejtemi i Remli od šafijskih učenjaka.

Komentar: Ako se za potrebom pisanja misli na potrebu označavanja kabura dovoljno je da se označi kamenom i sličnom kao što je došlo u hadisu. A ako se pod potrebom misli da se naznači koja osoba je u njemu ukopana onda je takođe dovoljno da se sa različitim oblikom ili veličinom kamena, drveta i sličnog označi kabur.
A što se tiče analogije pisanja imena na dozvolu obilježavanja kamenom, onda je ova analogija oprečna tekstu hadisa u kojem je došla zabrana pisanja. Treba naglasiti da sa ovim dokazuju obožavaoci kaburova i sufije koji i jesu uveli u praksu i izmislili sve ono zabranjeno što danas muslimani rade oko kaburova.

Drugi stav učenjaka je da je mekruh pisati na kaburovima. Ovo je stav velike većine učenjaka ovog Ummeta, na njemu su Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasan od hanefija, i on je mezheb malikija, šafija i hanabila.
Oni svoj stav dokazuju sljedećim dokazima:
Prvi – hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da se izgrađuje na kaburovima, da se piše na njima i da se gaze”. Ovaj hadis sa ovim dodatkom da “da se piše na njima” bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Hakim, a osnov hadisa bilježi Muslim. Ovaj dodatak ocijenili su vjerodostojnim Tirmizi, Hakim i Albani. Dok je u rivajetu Ibn Madže došlo: “Zabranio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se bilo šta piše na kaburu”. Nema sumnje da ovaj tekst hadisa presuđuje po ovoj temi.

Drugi – da pisanje na kaburovima nije bila praksa selefa ovog Ummeta, počev od ashaba pa na dalje, i nije prenešeno ni od jednog ashaba da je na njegovom kaburu nešto napisano.

Treći stav učenjaka je da je zabranjeno pisanje na kaburovima svejedno bilo to ime ili nešto drugo. Na ovom stavu su Ibnul-Hadž od malikija, Ševkani, Bin Baz, Salih Fevzan, Abdullah Eba Betin i mnogi drugi. Njihov je argument je vanjsko značenje hadisa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se piše na kaburovima.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je u najmanju ruku pokuđenost svejedno bilo potrebe ili ne, a da je najbliže da je to zabranjeno. Jer argumenti zabrane su jači, naime u hadisu je došla jasna zabrana pisanja na kaburovima, a pisanje imena nije bila praksa ashaba, niti mnogih tabi’ina.

Prema tome, nema smetnje da se kabur obilježi kamenom (nišanom), drvetom i sličnim ali bez pisanja imena ili bilo čega drugog. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Ovaj odgovor, tj. savjet a ne presuda među vama (u kojoj se inače ocjenjuje ko je kriv), se zasniva na tvom opisu situacije, pa ako si šta oduzeo ili dodao, preuveličao ili prešutio to si na svoju štetu učinio. Naime, ako ona neće da praktikuje vjeru, tj. da klanja, nosi hidžab i slično, tebi je mustehab ili čak vadžib, shodno razilaženju učenjaka, da joj daš talak (da je pustiš). Jer zbog nemarnosti supruge u praktikovanju vjerskih propisa na mužu je nakon što uloži maksimalan trud u normalizovanju stanja da je pusti.

Znači, ti nju treba da pustiš (da joj daš talak) a ne da dozvoliš da ona tebe ucjenjuje ili da je moliš da ti se vrati. A ti kako opisuješ situaciju ona i neće više sa tobom da živi pa ti i nemaš nekog izbora. Razvod braka nije velika tragedija, jer ako supružnici ne mogu naći zajedničke razvod je lijepo rješenje i u njemu može biti veliki hajr. Kaže Uzvišeni: “A ako se njih dvoje (supružnici) ipak rastave, Allah će ih iz obilja svoga neovisnim učiniti” (En-Nisa, 130).

Prema tome, ono što trebaš sada da uradiš je da ostaviš ti nju i da ne pokušavaš da se pomiriš sa njom, jer ako je tako da ona ne želi vjeru onda i jest bolje da se vi na vrijeme raziđete. Da ona želi tebe i život sa tobom ali ne želi vjeru ti bi nju trebao ostaviti, a pogotovu što ona neće ni tebe ni vjeru. Ako je ona takva nemoj žaliti što je gubiš.

Moli Allaha da te opskrbi ženom vjernicom sa kojom ćeš zajedno da ispunjavaš svoje vjerske obaveze, gradiš lijep život i uzdižeš porodicu sa kojom je Uzvišeni zadovoljan a i ona sa Njim. Za dijete se ne sikiraj, Allah je taj koji upućuje na pravi put, a ti sa svoje strane učini sve da se brineš o njoj i da i ti imaš udjela u njenom odgoju i ti je uči Islamu i islamskim vrijednostima.

Uglavnom, ne sikiraj se, posveti se vjeri što više možeš, traži sebi ženu vjernicu, osloni se na Allaha i nemoj se previše zamarati. Kaže Uzvišeni: “Ko se osloni na Allaha. Pa On mu je dovoljan” (Et-Talak, 3). Mi ne znamo u čemu je hajr, a Allah zna. Kaže Uzvišeni: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas, a nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi neznate” (El-Bekare, 216). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Kao prvo, ne vidim zašto bi bilo dobro da se ne iznosi javno kako doktori islama argumentiraju svoje stavove u škakljivim mes’elama za naše podneblje.

Kao drugo, bitno je navesti ko argumentira na ovakav način. To jest, gore spomenuta pitanja su navedena na stranici http://www.dzemat-oberhausen.de pod naslovom “Savjeti muslimanskoj omladini (dr. Fuad Sedić i dr. Izet Terzić) Tekst je objavljen u hrestomatiji: SAVREMENE MUSLIMANSKE DILEME, pluralizam, ljudska prava, demokratija, pravda, džihad, ekstremizam, terorizam. Priređivač: Ahmet Alibašić. Izdavač: Centar za napredne studije, Sarajevo, 2009./1430. h.g. (pdf-izdanje)“.

A što se tiče odgovora na pitanje on glasi:

Prva mes’ela (Korištenje tespiha i zajednički zikr u namazu)

Argumentiranje opravdanosti zajedničkog zikrenja u namazu sa:
– “oduvijek je kod nas bila praksa da se poslije namaza zajednički zikri (tespih čini) i da se zajednički uči dova”,

– “naši stariji su lijepo govorili: “Kada se dije sijeno, treba lijepo dovršiti”, aludirajući time na tespihanje i učenje dove nakon namaza”,

– etiketiranje ovog zajedničkog zikra novotarijom i zajedničko netespihanje je zbunjivanje našeg naroda i pokušaj uvođenja smutnje i razdora,

– “dosadašnja praksa u Bosni je pokazala da imamo toliko ljudi među našim džematlijama koji će, ako nemaju u rukama tespih, i ako im još mujezin glasno ne kaže šta treba da izgovaraju, samo šutjeti. Pa zašto onda smeta da ljudi, ako im to olakšava zikr, koriste tespih ili neko drugo pomagalo”,

– “tespih je kod nas oduvijek imao vjersko obilježje”, …

Ovakvo argumentiranje i opravdavanje nekog postupka u najmanju ruku ne priliči nekome ko završi neki pa i najlošiji islamski fakultet a kamoli nekom doktoru islama. U Šerijatu su argumenti i dokazi ajeti iz Kur’ana, vjerodostojni hadisi, idžma učenjaka i kijas (analogija) (a oko ostalih dokaza kao izvora Šerijata ima veliko razilaženje među učenjacima).

Nema sumnje da je zajednički zikr (ne korištenje tespiha, jer oko njega ima razilaženje) novotarija, a dokaz je hadis mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, rekao: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija”.

Druga mes’ela (Obavljanje namaza po drugim mezhebima)

A što se tiče onoga što je navedeno po pitanju mes’ele obavljanja namaza po drugom mezhebu:

– “forsiranje drukčijeg načina klanjanja nije donijelo nikakve pozitivne rezultate u našoj sredini, nego je samo unijelo zabunu među našim narodom”,

– oni koji to rade unose zabunu i remete ustaljeni način klanjanja, zaboravljaju da je sloga i zajedništvo farz, a da su te stvari (dizanje ruku prije i poslije ruku’a) samo pohvaljene sunnet, …

Sve navedeno je neprihvatljivo jer slijeđenje mezheba nije vjerska obaveza, tj. slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb. A obavezivanje muslimana da slijede neki određeni mezheb (bio hanefijski ili neki drugi) je novotarija u vjeri našto ukazuje sljedeće:

1. Hadis mutefekun alejhi: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija”. A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.

2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.

3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur’ana i Sunneta.

4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.)

Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…”. (Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž, 3/468).

Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…”. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.)

Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur’ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31). El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame, 1/10).

Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…”. (Medžmu’ul-fetava, 20/208-209).

Treća mes’ela (Dizanje ruku prilikom učenja dove i potiranje lica nakon toga)

Tačno je da je dizanje ruku prilikom učenja dove prenešeno u mutevatir hadisima, s tim da mi nije poznato da iko od onih protiv kojih je usmjerena knjiga “Savjeti muslimanskoj omladini” negira ovo pitanje (dizanje ruku prilikom učenja dove) i ovu praksu a kamoli da to smatra novotarijom.

A što se tiče spomenutih hadisa o potiranju lica nakon dove, treba znati da potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice kojeg bilježe Ebu Davud od Ibn Abbsa i Tirmizija od Omera, radijallahu anhum, ovaj hadis je munker (veoma loš), takvim ga ocjenjuju Ebu Davud i Ebu Hatim u knjizi “El-‘Ilel” (2/351).

U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab (Tehzibul-kemal, 7/281). Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim u knjizi (Irvaul-galil, 433 i 434).

Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima. Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano. Čudno je da doktor hadisa nije naveo ili istražio i spomenuo šta su učenjaci rekli o ovim hadisima, tj. da su svi slabi, a negiranje prakse koja je zasnovana na slabim hadisima nije netolerancija i jednostranost.

Uglavnom, uopćena ocjena ovakvog argumentiranja, dokazivanja i obrađivanja nekih aktuelnih šerijatskih pitanja je veoma slaba, nema objektivnosti u pristupu tematici niti su naučno (šerijatskom naukom, naravno) obrađena pitanja, a da ne govorimo o smiješnim (i istovremeno žalosnim) pokušajima opravdavanja postojeće prakse kojekakvim narodnim izrekama ili parolama: “zbunjivanja ljudi i sijanja smutnje i razdora” i “zajedništvo i jedinstvo su farz”. Stiče se dojam da je cilj knjige bio da se po svaku cijenu opravda postojeća praksa praktikovanja vjere u Bosni (i šire) u spomenutim pitanjima, svejedno imali za to dokaza u Šerijatu ili ne i je su li to novotarije ili ne. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com