Alejkumusselam. Ako je žena imam, tj. predvodi u namazu, neophodno je razlikovati dva stanja: da žena predvodi žene u namazu i da žena predvodi muškarce u namazu.

Prvo stanje: predvođenje žene džemat žena

Oko imameta (predvođenja) žene džemat žena učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Ono što se prenosi od učenjaka može se svrstati u nekih pet mišljenja (El-Mugni 2/35).
1- Kaže skupina učenjaka da je mustehab ženama kada klanjaju same u džematu da ih jedna od njih predvodi. Ovo se prenosi od Aiše i Ummu Seleme, radijallahu anhuma, od ‘Ata’, Sevrija, Evzai’ja, Šafije, Ishaka i Ebu Sevra.
2- Grupa učenjaka smatra da je to samo dozvoljeno a ne mustehab, a ovo je rivajet od imama Ahmeda.
3- Drugi kažu da je mekruh da žena predvodi namaz žena a ako to urade ispravan im je namaz. Ovo je stav hanefija.
4- Skupina kaže da je to ženama dozovljeno pri klanjanju nafile (poput teravije) a ne pri klanjanju farz namaza. Na ovome su Š’abi, Nehai’ i Katade.
5- A grupa učenjaka smatra da nije dozovljeno ženi da predvodi džemat žena ni u farz namazima niti nafilama. Na ovome su Hasan El-Basri i Sulejman ibn Jesar. A kaže imam Malik: “Žena nikada ne treba da predvodi (namaz)”.
Ispravno mišljenje je da je ženi dozvoljeno da predvodi džemat žena u farz namazu i nafili poput travih namaza. Način klanjanja je da žena imam stane u sredinu prvog safa, a ne ispred safova kao što rade muškarci. A ako je sa njom u džematu samo jedna žena onda ta žena treba stati sa desne strane žene imama. (El-Medžmu’ 4/95) Dokaz za ovo je postupak Aiše i Ummu Seleme, radijallahu anhuma, one bi predvodile namaz žena tako što bi stale u sredinu prvog safa. Ovo bilježe Bejheki i Darekutni u svojim Sunenima i Šafija u svom Musnedu u vjerodostojnim rivajetima.
Od dokaza sa kojim se dokazuje propisanost ili dozvola klanjanja žena u džematu pri čemu ih predvodi žena je svakako i hadis od Ummu Vereke, radijallahu anha, u kojem je došlo da joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio (u rivajetu: naredio) da predvodi namaz njenim ukućanima. O ovom hadisu će biti govora.
A što se tiče nagrade, nadati je se da i žene koje klanjaju u džematu imaju nagradu džemata, tj. dvadeset sedam ili dvadeset pet deredža vrijednije od pojedinačnog namaza. Jer je hadis o tome došao u općem značenju: “Namaz u džematu je vrijedniji od namaza pojedinca za dvadeset sedam deredža”,hadis je mutefekun alejhi, a u rivajetu od Ebu Seida, radijallahu anhu, kod Buharije: “Dvadeset pet deredža”.

Drugo stanje: predvođenje žene džemat muškaraca

Nema razilaženja među učenjacima da je šart imameta džemata muškaraca da imam bude muško i da predvođenje žene džemat muškaraca nije validno.
Kaže Ibn Hazm u svojoj knjizi “Meratibul-idžma'” (6/205): “Učenjaci su složni da žena ne predvodi muškarce a da oni znaju da je ona žena, pa ako tako urade njihov namaz je batil (ništavan) po idžmau (konsenzusu)”. Takođe, kaže u knjizi “El-Muhalla” (2/167): “Nije dozvoljeno da žena predvodi muškarca niti muškarce, oko toga nema razilaženja, …”.
Međutim, ispravno je da ima razilaženja među učenjacima po ovom pitanju. Naime, neki učenjaci dozovljavaju da žena bude imam muškarcima. Od tih učenjaka su Ebu Sevr, El-Muzeni i Ibn Džerir Et-Taberi (El-Medžmu’ 4/255, El-Munteka – El-Badži 1/235). Oni dokazuju svoj stav poznatim hadisom od od Ummu Vereke, radijallahu anha, u kojem je došlo da joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da predvodi namaz njenim ukućanima a u njenoj kući je bilo muškaraca i dječaka. Ovaj hadis je prenešen u nekoliko rivajeta sa različitim tekstom hadisa:
Prvi- od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjećivao u njenoj kući, postavio joj je muezzina koji joj je učio ezan i naredio joj je da predvodi u namazu njene ukućane, kaže Abdurrahman: “Vido sam njenog muezzina bio je starac”. Bilježi ga Ebu Davud (592).
Drugi- od El-Velid ibn Džemi’a da mu je pričala njegova nana od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je bila naučila Kur’an, a vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, joj je naredio da predvodi namaz njenim ukućanima, i imala je muezzina pa je predvodila svoje ukućane. Ovaj rivajet bilježi Ahmed (6/405).
Treći- od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Krenite sa nama da posjetimo šehidu (tako ju je zvao)”. Pa je dozvolio da joj se uči ezan i da ona predvodi svoje ukućane na farz namazu, a bila je već naučila Kur’ana. Bilježi ga Ibn Huzejme (1676).
Četvrti- od El-Velid ibn Džemi’a od njegove majke od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da joj se uči ezan i ikamet a da ona predvodi svoje žene. Ovaj rivajet bilježi Darekutni (1/279).
Ovaj hadis sa svim njegovim rivajetima ima slabosti: jer El-Velid ibn Džemi’ je slab ravija a po nekima hadis mu je dobar, Abdurrahman ibn Hallad je ravija čija pouzdanost nije poznata, njegova nana je nepoznata osoba, takođe, nije potvrđeno da je Abdurrahman ibn Hallad čuo hadis od Ummu Vereke.
Pored svega, Ibn Hadžer prenosi da je Ibn Huzejme hadis ocijenio vjerodostojnim, a sam Ibn Hadžer kaže da je ravija Abdurrahman ibn Hallad nepoznat, takođe prenosi se da su Darekutni i Ebu Hatim hadis ocijenili dobrim. A od savremenih muhaddisa Albani ga ocjenjuje dobrim a Šuajb Arnaut slabim.
Na dokazivanje sa ovim hadisom se može odgovoriti sa više strana (El-Mugni 3/33, Minehatul-‘allam 3/441):
Prvo- da je hadis slab, a o čemu je već bilo govora.
Drugo- ako bi uzeli da je hadis dobar, vjerodostojan i prihvatljiv sa njim se može dokazivati dozvola ili propisanost predvođenja žene džemat žena jer je Ummu Vereka, radijallahu anha, predvodila žene iz njene kuće.
Treće- ako bi i prihvatili da je ona predvodila neke od muških osoba onda je to situacija specifična samo za nju a ne da je to opći propis i drugim ženama.
Četvrto- neki učenjaci kažu da se vim hadisom može dokazivati dozovla da žena bude imam muškarcima u slučaju nužde poput toga da u džematu nema muško koje zna pravilno učiti Fatihu. (Hašijetu Ibn Kasim 2/313)
Peto- u svim rivajetima nije potvrđeno da je muezzin klanjao za Ummu Verekom, radijallahu anha, moguće je da je nakon učenja ezana išao u mesdžid na namaz.
Šesto- u rivajetu Darekutnija se jasno naglašava da je ona predvodila džemat žena.
Učenjaci koji zauzimaju prvi stav, tj. da ženi nije dozovljeno da predvodi džemat muškaraca i da ako tako klanjaju muškarcima namaz nije validan oni argumentiraju svoje mišljenje sljedećim dokazima:
Prvi- hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (440) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji safovi muškaraca su prvi a najgori zadnji, a najbolji safovi žena je zadnji a najgori prvi”. Kaže imam Nevevi: “Što se tiče safova muškaraca, uzima se opće značenje hadisa da su uvijek najbolji safovi muškaraca prvi a najgori zadnji. A što se tiče safova žena, u ovom hadisu se govori o safovima žena koje klanjaju sa muškarcima, a kada klanjaju odvojeno a ne sa muškarcima onda su njihovi najbolji safovi prvi a najgori zadnji. Značenje toga da su najgori safovi muškaraca zadnji a kod žena prvi je da onaj ko klanja u njima ima najmanju nagradu i da je to najdalje od onog što Šerijat traži, a značenje najboljih safova je suprotno tome. Ženama je vrijednije klanjati u zadnjim safovima kada klanjaju zajedno sa muškarcima jer su dalje od miješanja sa muškarcima, gledanja u njih, slušanja, vezanja srca za njih i slično, a klanjanje u njihovim prvim safovima je pokuđeno zbog suprotno spomenutog, a Allah zna najbolje”. Prema tome, najgori safovi žena su prvi jer su najbliži muškarcima, pa kako onda da u Šerijatu bude dozvoljeno da žena predvodi namaz muškaraca a taj isti Šerijat joj naređuje da bude što dalja od muškaraca?
Drugo- hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Ebu Davud i Ahmed a šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim, u njemu je došlo: “Ne zabranjujte vašim ženama (odlazak u) mesdžide, a njima su njihove kuće bolje”. Znači da je ženama namaz vrijedniji kada ga klanjaju u njihovim kućama, smisao toga je u tome što su time muškarci sigurniji od padanja u fitnu zbog žena. Pa ako Šerijat tretira klanjanje žene u njenoj kući boljim djelom nego da ode u mesdžid zbog toga da ne bi izazivala fitnu, pa kako onda da bude dozvoljeno da žena predvodi muškarcima namaz u džematu?
Treće- hadis mutefekun alejhi od Sehl ibn S’ada Es-Sai’dija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pljeskanje rukama je za žene” prilikom upozoravanja imama kada pogriješi, dok je za muškarce izgovaranje tesbiha (tj. riječi Subhanallah). Kaže Ibn Hadžer: “Kao da je ženama zabranjeno izgovaranje tesbiha jer je njima uopćeno naređeno da stišavaju svoj glas u namazu iz bojazni zbog fitne”. Pa ako je ženama zabranjeno da riječima upozore imama kada pogriješi nego ja na njima da pljeskaju šakama kako ne bi podigla svoj glas u prisustvu ljudi pa kako onda da ona predvodi namaz muškaraca ili da im drži hutbu?
Četvrto- hadis od Enes ibn Malika, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija (380) i Muslim (1531) u kojem je došlo su Enes, njegova nana i jetim klanjali za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pri čemu kaže Enes, radijallahu anhu: “Posafali smo se ja i jetim iza njega a starica iza nas”. Kaže Ibn Hadžer: “Hadis ukazuje na to da se žena ne safa u safu sa muškarcima, a osnov toga je bojazan od fitne žena”. Ako je propisano da žena staje sama iza safa i zabranjeno joj je da se safa zajedno sa muškarcima u istom safu, pa kako da se ona postavi za imama da predvodi džemat muškaraca?
Peto- četrnaest stoljeća je bila praksa muslimana da žena ne predvodi namaz muškog džemata muslimana, pa onaj ko to prekrši on slijedi put koji nije put muslimana. A Uzvišeni kaže: “Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernīkā, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem – a užasno je on boravište!” (En-Nisa’ 115)
Šafijski učenjak Nevevi u knjizi “El-Medžmu'” (4/125), hanbelijski učenjak Merdavi u knjizi “El-Insaf” (2/265) i malikijski učenjak Ahmed ibn Gunejm u knjizi “El-Fevakihu ed-devani” (1/204) svi oni naglašavaju da namaz muškaraca i žena za imamom ženom nije dozvoljen, a ako bi ga klanjali muškarcima je namaz batil (tj. neispravan) a ženama je ispravan.
Kaže imam Šafija u knjizi “El-Ummu” (1/191): “Ako bi žena predvodila namaz muškaraca, žena i muške djece, namaz žena bi bio ispravan a namaz muškaraca i dječaka batil, jer je Uzvišeni Allah učinio muškarce onima koji upravljaju ženama i On je njima uskratio da budu staratelji, zato niukom slučaju nije dozvoljeno da u namazu žena bude imam muškarcu”.
Nema sumnje, da nakon iznesenih dokaza jednog i drugog mišljenja učenjaka da je stav ogromne većine učenjaka ovog ummeta, tj. zabrana žene da u namazu predvodi džemat muškaraca, jedino i isključivo ispravan i prihvatljiv. A dokaz drugog mišljenja, tj. hadis o Ummi Vereki, radijallahu anha, i njenom predvođenju ukućana, je neodrživ zbog svoje slabosti i mogućnosti da se mnogostruko tumači. A Allah najbolje zna. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ako se na preduslove misli na šartove koje treba ispuniti neko da bi bio obavezan obaviti hadždž onda su ti šarti sljedeći: da je musliman, slobodan, pametan, punoljetan i u materijalnoj i tjelesnoj mogućnosti da obavi hadždž. Pod tjelesnom mogućnosti se misli da tjelesno može podnijeti putovanje, a pod materijalnoj mogućnosti se misli da nakon što izvrši šerijatske obaveze davanja zekata, opskrbe onih koje je dužan izdržavati i zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, ima dovoljno materijalnih sredstava da obavi hadždž. Oko postojanja mahrema za ženu da bi bila obavezna da obavi hadždž učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, o čemu će biti govora, inša’Allah.

A ako se pod preduslovima misli na njegovo ophođenje prema porodici i komšijama prije polaska na hadždž onda to spada u pripreme za obavljanje hadždža. Naime, navode islamski pravnici, kada govore o pripremama za hadždž, da onaj ko se odlučio da ide na hadždž treba da učini sljedeće stvari:

– tevbu od svih grijeha,
– da vrati sve dugove i ono što mu je dato na čuvanje ili što je posudio,
– da traži halala od onih kojima je učinio neki zulum ili nepravdu,
– da napiše testament ili oporuku (vesijjet) na svoj imetak,
– ako nije u stanju prije polaska na hadždž da vrati tuđa prava da nekoga opunomoći da to uradi u njegovo ime,
– da obezbijedi svojoj porodici (ženi i djeci), i svima onima koje je dužan izdržavati (poput roditelja, sestre i slično) dovoljno imetka koliko im je potrebno dok se on ne vrati sa hadždža,
– da nastoji da izabere lijepo društvo sa kojim će biti na putovanju i obavljati obrede hadždža, koji će ga podsticati na obavljanje dobrih djela a odvraćati od loših.

Većina običaja koji se praktikuju kod nas u Bosni vezani za pripreme hadždžije za odlazak na hadždž, poput zijareta, davanja poklona i slično, su dozvoljene i u njima ima širine ali nisu obavezne niti su mustehab. Osim onog što se naziva ikrar dovom ili hadždžijskom dovom koja se sa posebnim tekstom i u posebnoj prigodi uči, kao i pravljenje mevluda tim povodom, obje ove stvari su novotarija jer je dova ibadet a i ono što se uči na mevludima su ibadeti, a tako nešto nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, niti od selefa ovog Ummeta pa se toga treba kloniti jer je svaka novotarija dalalet.

A što se tiče mahrema, tj. da li je postojanje mahrema uvjet da bi žena bila obavezna obaviti hadždž, oko toga učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Pa tako, dva imama, Malik i Šafija rahmetullahi alejhim, su na stavu da postojanje mahrema koji će putovati sa ženom nije šart da bi žena bila obavezna obaviti Hadždž. Dok sa druge strane, Ebu Hanife i Ahmed, rahmetullahi alejhim, uslovljavaju postojanje mahrema koji će putovati sa ženom da bi bila obavezna obaviti Hadždž.

Pod mahremom se podrazumijeva muž i svi oni kojima je zabranjeno oženiti tu ženu za sva vremena zbog rodbinskih veza po porijeklu, rodbinstva po mlijeku i veze taštinstva. Mahremi po rodbinskim vezama po porijeklu su: otac, sin, brat, sin brata, sin sestre, amiđža i daidža. Mahremi po mlijeku su kao i mahremi po rodbinskim vezama. A mahremi po taštinstvu su: otac muža, sin muža, muž kćerke i muž njene majke. Pa ako žena nema nikog od gore spomenutih smatara se da nema mahrema.

Tako po Maliku i Šafiji dovoljno je da žena, pored ispunjenja ostalih šartova, nađe sigurene saputnike – društvo pouzdanih žena ili ljudi – time je postala obavezna obaviti Hadždž. Dok joj kod Ebu Hanife i Ahmeda nije dozvoljeno da ide na Hadždž, niti je obavezna da ga obavi, sve dok ne nađe mahrema koji će putovati sa njom. A putne troškove za mahrema je dužna žena snijeti.
Razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju su šerijatski jasni tekstovi u kojima je došla naredba obavljanja Hadždža, dok sa druge strane imamo vjerodostojne hadise (mutefekun alejhi) da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema. Pa oni koji su uslovili postojanje mahrema spojili su naredbu obavljanja Hadždžda sa zabranom putovanja bez mahrema. A oni koji su dozvolili obavljanje Hadždža, koji je temelj vjere, bez mahrema u sigurnom društvu kažu da je putovanje (sefer) za obavljanje Hadždžda putovanje koje je vadžib za koje nije šart postojanje mahrema. Kao što je zarobljenoj muslimanki koju kjafiri oslobode vadžib da putuje u muslimansko mjesto imala mahrema ili ne, takođe putovanje žene kod kadije radi rješavanja pokrenute parnice kao i protjeravanje zinalučarke iz mjesta u kojem je počinila zinaluk u neko drugo mjesto. Za sva tri spomenute situacije nije šart putovanja postojanje mahrema jer je to putovanje vadžib, a takođe i putovanje za obavljenje Hadždža.
Odabrano mišljenje (radžih) po ovom pitanju je da je ženi dozvoljeno da putuje sa pouzdanim muškim ili ženskim društvom da bi obavila Hadždž. Na ovom stavu su pored Malika i Šafije: Aiša, Ibn Omer, Abdullah ibn Zubejr, radijallahu anhum, ‘Ata’, Ibn Sirin, Evzai’, Davud zahiri i mnogi drugi.
Najjači dokazi za ovaj stav je postupak ashaba, a nema sumnje da su oni bolje razumijevali ovo pitanje od onih potonjih. Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, u predaji koju bilježi Buharija u svom Sahihu da je prilikom obavljanja njegovog zadnjeg Hadždža dozvolio ženama Allahovog Poslanika, sallallahu aljhi ve sellem, da obave Hadždž, pa je sa njima poslao Osmana i Adurrahman ibn ‘Aufa, radijallahu anhuma. Pa ako je to bilo dozvoljeno majkama pravovjernih onda je preče da bude i ostalim muminkama.

Takođe, prenosi Nafi’a da bi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je putovao sa svojim oslobođenim robinjama a da one nisi imale mahreme.
Spomenuto je u prisustvu Aiše, radijallahu anha, da žena ne smije putovati bez mahrema, pa je rekla: “Ne može svaka žena naći mahrema”. Kaže Ibn Sirin: “Nema smetnje da žena putuje (na hodočašće) sa nekim muslimanom”. “Putuje sa grupom žena”, rekao je Malik. Kaže Hammad: “Nema smetnje da žena putuje u grupi dobrih ljudi bez mahrema”. “Putuje sa pouzdanim ljudima”, kaže El-Evzai’. Kaže Šafija: “Putuje sa pouzdanom slobodnom muslimankom”.

A hadis od Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, mutefekun alejhi sa kojim dokazuju zabranu putovanja žene na Hadždž bez mahrema, u njemu je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…, a žena ne putuje osim sa mahremom”, pa je ustao neki čovjek i rekao: “Allahov Poslaniče, moja žena je krenula da obavi Hadždž, a ja sam se prijavio u tu i tu bitku”. “Idi i obavi Hadždž sa svojom ženom”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Naredio mu je da ide sa svojom ženom na Hadždž, a nije mu naredio da je vrati niti je prekorio njeno putovanje na Hadždž bez mahrema, time ovaj hadis ne može biti jasan dokaz po ovom pitanju, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. To da u sudoperu ima dosta šejtana kao i da zbog prosipanja vrele vode oni proklinju nije mi poznato da je o tome nešto prenešeno u šerijatskim tekstovima. Da u sudoperu puno šejtana boravi i da kunu zbog prosipanja vrele vode to je stvar gajba (nepoznatog) koju ne možemo znati osim putem Vahja (Objave) ili da nas sami šejtani o tome obavijeste, učače prilikom liječenja a sihrbaze kada kontaktirju sa njima. Međutim koliko se može vjerovati njihovim (džina i šejtana) riječima?

Prenose neki učaci Rukje, tj. oni koji liječe učenjam Kur’ana, da prilikom prosipanja vrele vode na neko mjesto gdje je potvrđeno da borave džini, poput smeljišta, kupatila i slično treba prvo proučiti “Bismillu” i onda prosuti vrelu vodu. Jer kada se prouči Bismila džini se sklone, dok u protivnom bez Bismile prosipanje vode ih oprži pa se onda oni svete osobi koja im je to uradila tako što je ezijete na raznorazne načine, između ostalog ulaskom u tijelo čovjeka i slično.

Podvlačim da ovo nije došlo u nekom vjerodostojnom hadisu nego su to obavijestili džini one koji liječe učenjem Kurana a koji su ušli u neke osobe zbog toga da bi ih ezijetili zato što su ih prethodno opržili prilikom prosipanja vrele vode.

Eh sada koliko je vjerovati onome što kažu džini to je upitna stvar. S obzirom da je po mnogim učenjacima mustehab izgovarati Bismilu prije bilo kojeg posla, bolje je u toj prilici (prikom prosipanja vrele vode na mjesta boravka džina) izgovoriti “Bismilu” nego da nam se lično potvrdi to što se prenosi. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Sve dok se ona ubraja među muslimane dozvoljeno je da je musliman odabere za suprugu i ženi. S tim da je osnova da musliman ženi muslimanku koja redovno klanja, pokrivena je, posti Ramazan i slično, a i obrnuto, da se muslimanka udaje za muslimana koji praktikuje vjeru.

Ovdje treba biti pitanje: u kojim situacijama nema smetnje da se ženi djevojka koja ne nosi hidžab a u kojim je bolje da se ne ženi takva žena. Naime, islam preporučuje prilikom izbora bračnog druga da buduća životna družica bude od onih koji se ističu u praktikuju vjeru, tj. pridržavanju islamskih propisa. Prenosi Ebu Hurejre, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim: “Ženu žene zbog četiri srvari: zbog njenog bogatstva, porijekla, ljepote i vjere, izaberi onu koja praktikuje vjeru”. Hadis znači da ako bi mladić imao izbora između četiri djevojke: jedna je iz bogate porodice, druga iz ugledne familije, treća poznata po ljepoti i četvrta koju krasi čvrsto pridržavanje vjere, Islam podstiče da oženi onu koja je prepoznatljiva po držanju vjere.

Pod praktikovanjem vjere u hadisu se ne misli na klanjanje pet vakata namaza, pokrivenost i slično, jer su to vadžibi, farzovi i temelji sa kojima musliman biva muslimanom i jer i ostale tri vrste djevojaka spomenutih u hadisu, bogata, ugledna i lijepa, moraju biti one koje se drže temeljnih propisa vjere (klanjanje i pokrivenost). Nego se pod djevojkom koju krasi pridržavanje vjere podrazumijeva ono što je više od ispunjavanja temelja vjere (namaz, post, pokrivanje, i slično) i ostavljanja općepoznatih harama, poput mnoštvo ibadeta, prisustvovanje vjerskim kursevima, bavljenje davetskim aktivnostima, stid, neašikovanje i slično.

Sa druge strane, islamski pravnici kada govore o situacijama i okolnostima kada je mustehab ili vadžib (shodno razilaženju) mužu da da talak (tj. pusti) svojoj ženi navode da je to slučaj kada ona ostavlja namaz, te ga klanja samo u njegovom prisustvu, ili kada ne vodi računa o propisnom pokrivanju (znači pokrivena je ali nemarna u odijevanju) i tome slično.

Naravno, ne možemo zanemariti sredinu i okolnosti u kojima živimo: da smo kao muslimanski narod prošli kroz pedesetogodišnje komunističko zatiranje vjerskih vrijednosti i odvraćanje od vjere, kao i da smo u periodu islamskog buđenja (sahve) i vraćanja islamskim vrijednostima. Gdje oni koji sebe smatraju muslimanima ne izvršavaju ni osnovne temelje vjere, poput namaz.

Pa tako uzimajući u obzir gore spomenuto, tj. da islam podstiče na ženjenje djevojke koja se ističe u pridržavanju vjere (ne samo da klanja i da je pokrivena kakva treba biti svaka muslimanka), te da je mustehab razvesti se sa ženom koja je nemarna u praktikovanju vadžiba vjere (namazu, pokrivanju i slično), kao i okolnosti i uticaj sredine u kojoj mi musimani Bosne živimo, savjetujem mladiće koji praktikuju vjeru a u u kontaktu su ili su odlučili da ponude brak djevojki koja nije pokrivena (neredovito klanja i slično) da postupe na sljedeći način.

Da na lijep i mudar način podstaknu i ubijede tu djevojku da počne klanjati beš-vakat i da se pokrije prije nego što sklope sa njom bračni ugovor. A ako ona neće bolje je da je ne žene (osim ako ona ima opravdan razlog za odbijanje). Time će uvidjeti da li je ona spremna i voljna da se pridržava vjerskih propisa i da li je iskrena u svojim obečanjima. U protivnom, ako bi je oženili u stanju u kakvom i jeste sa nadom da će sa vremenom sve doći na svoje, doći će u neizvijestan položaj. Da li će ona početi klanjati beš-vakat i pokriti se i kada će to biti, to je veoma relativno i upitno.

Te je moguće da prođe mnogo vremena a da se to ne desi, da bobiju djecu, da se brak učvrsti a da ona pod raznoraznim izgovorima ne učini ono što je obečala i što joj je vjerska dužnost. Pa će tako mladiš doći u situaciju da postavlja nekom učenom pitanje: živim sa ženom koja šara sa namazom ili klanja samo u mom prisustvu ili neće i odbija da se pokrije, je li dozovljeno živjeti sa njom, i trebam li se razvesti od nje? Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com