Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
KAKO SE KLANJA VITR NAMAZ
Alejkumusselam! Vitr namaz je potvrđeni sunnet, na čemu su skoro svi islamski učenjaci, za razliku od Ebu Hanife koji smatra da je vitr namaz vadžib. Najjasniji dokaz da vitr namaz nije vadžib je to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao vitr namaz na jahalici, a složni su učenjaci daviše
Alejkumusselam!
Vitr namaz je potvrđeni sunnet, na čemu su skoro svi islamski učenjaci, za razliku od Ebu Hanife koji smatra da je vitr namaz vadžib. Najjasniji dokaz da vitr namaz nije vadžib je to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao vitr namaz na jahalici, a složni su učenjaci da farz namaz nije dozvoljeno klanjati na jahalici osim u nu
ždi i ako se boji da će mu isteći namasko vrijeme. Vrijeme klanjanja vitr namaza je poslije jacije namaza pa sve do zore, a najbolje je da se klanja u zadnjem dijelu noći. Nije dozvoljeno klanjati dva puta vitre u jednoj noći, zbog hadisa: “Nema dva vitreta u jednoj noći”, bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Nesai. Vitr namaz se može klanjati jedan, tri, pet, sedam i devet rekata i to spojeno bez predavanja selama među rekatima što je došlo u vjerodostojnim hadisima.
Prenešeno je, takođe u vjerodostojnom hadisu i da se sedam rekata klanja tako što se na šestom preda selam a zatim klanja jedan rekat. Dok se klanjanje vitr namaza tri rekata klanja tako da se klanjaju sva tri rekata odjedanput sa jednim sjedenjem. A ako se na drugom rekatu preda selam, onda se vitr klanja jedan rekat. Praksa poznata kod nas da se prilikom klanjanja vitr namaza sa tri rekata uči etehijatu na drugom rekatu kao kod akšam namaza, a na čemu je hanefijski mezheb, je oprečna vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Hakim i Bejheki od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte klanjati vitr namaz tri rekata tako da liči akšam namazu …”. Iraki, Hakim i Zehebi ocjenjuju ovaj hadis vjerodostojnim.
Ostaje pitanje da li ovaj hadis upućuje na zabranu klanjanja vitreta poput akšama (misli se sa dva sjedenja), na čemu je većina učenjaka, ili je to samo pokuđeno a što kažu neki učenjaci.
Prema tome, vitr namaz koji se klanja tri rekata se klanja tako što se klanjaju dva rekata i preda selam, a ovo se broji u kijamu lejl, a zatim se klanja jedan rekat vitr namaza na kojem se uči kunut dova koja je mustehab a ne vadžib. Prenešano je u vjerodostojnim predajama da se kunut dova može učiti prije odlaska na ruku kao i nakon vraćanja sa rukua, i jedno i drugo je ispravno. Svi gore spomenuti propisi su zasnovani na vjerodostojnim hadisima ali zbog dužine teksta izostavili smo njihovo navođenje. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice:n-um.com
Učenje Kur’ana od strane žene u stanju hajza
Alejkumusselam. Prije govora o “onome što je svima poznato”, tj. dodirivanja Kur’ana od strane žene u stanju hajza, neophodno je da se takođe u ovoj prilici ukratko pojasni propis učenja Kur’ana, svejedno gledajući u Kur’an ili učeći napamet, dirajući Kur’an ili bez diranja, od strane žene u stanjuviše
Alejkumusselam. Prije govora o “onome što je svima poznato”, tj. dodirivanja Kur’ana od strane žene u stanju hajza, neophodno je da se takođe u ovoj prilici ukratko pojasni propis učenja Kur’ana, svejedno gledajući u Kur’an ili učeći napamet, dirajući Kur’an ili bez diranja, od strane žene u stanju hajza.
Učenje Kur’ana od strane žene u stanju hajza
Oko učenja Kur’ana od strane žene u stanju hajza islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvo mišljenje je da ženi u stanju hajza uopće nije dozvoljeno da uči Kur’an, svejedno dirala Mushaf ili učila napamet. Ovo je zvanični stav tri mezheba: hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog. Argument sa kojim dokazuju svoj stav je hadis od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne uči džunub niti žena u stanju hajza ništa od Kur’ana”. Hadis bilježe Tirmizi i Ibn Madže, a Tirmizi navodi da ga je imam Buhari ocijenio slabim.
U njegovom senedu je ravija Ismail ibn Ajjaš čiji se hadis ne prihvata kod muhadisa kada prenosi od stanovnika Hidžaza a ovaj hadis je od njih. Takođe, Ebu Hatim smatra da su ovo riječi Ibn Omera, radijallahu anhuma. Prema tome, hadis je veoma slab zbog slabosti ravije Ismaila i zbog toga što su to riječi ashaba. Još ako se tome doda da se slabi ravija Ismail izdvojio sa ovim hadisom tako da ga niko drugi ne prenosi, dolazi se do rezultata da je hadis veoma slab i da ne može biti argument po ovom pitanju.
Stavovi ova tri mezheba se po ovom pitanju u nekim detaljima međusobno razlikuju. Pa je tako kod hanefija ženi u stanju hajza je dozvoljeno učiti Fatihu ili neku drugu suru koja ima značenje dove ako se izgovara kao dova a ne učenje Kur’ana, a nije joj dozvoljeno učiti sureta koja nemaju značenja dove poput sure Mesed (Tebettjeda). Takođe, oni dozvoljavaju mualimi u stanju hajza da poučava Kur’anu ali da uči riječ po riječ razdvajajući jednu od druge.
Dok šafije zabranjuju učenje Kur’ana ženi u stanju hajza pa makar i dio ajeta, s tim da joj dozvoljavaju učenje Kur’ana srcem bez pomjeranja jezika ili uz pomjeranja jezika ali da se ne čuje glas, kao i da gleda u Mushaf.
Hanabile zabranjuju učenje jednog čitavog ajeta pa naviše, dok dozvoljavaju učenje jednog dijela ajeta, takođe dozvoljavaju razmišljanje o kur’anskim ajetima i učenje Kur’ana pomjeranjem usana pod uslovom da se usnama ne naznačavaju slova (harfovi). Takođe, dozvoljavaju ženi u stanju hajza da izgovara neke riječi koje su u Kur’anu ali ne sa ciljem učenja Kur’ana, poput riječi: BISMILLAH, ELHAMDULILLAHI RABBILALEMIN, INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADŽI’UN i slično.
Naravno, za ovakve detalje nema dokaza u šerijatskim tekstovima kao što u osnovi nemaju vjerodostojnog dokaza da je ženi u stanju hajza uopće zabranjeno učiti Kur’an.
Drugo mišljenje je da je ženi u stanju hajza dozvoljeno učiti Kur’an dok joj ide krv hajza, svejedno bojala se da će zaboraviti nešto iz Kur’ana ili ne, a kada joj prestane teći krv hajza nije joj dozvoljeno učiti Kur’an sve dok se ne okupa jer je tada u mogućnosti da se okupa. Ovo je stav malikijskog mezheba, a dokazuju ga vjerodostojnim hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikrullah (spominjao Allaha) u svakom stanju”. A učenje Kur’ana je zikr jer Uzvišeni Allah naziva Kur’an na nekoliko mjesta u Kur’anu zikrom.
Treće mišljenje je da je ženi u stanju hajza dozvoljeno da uči Kur’an ako se boji da će zaboraviti nešto iz Kur’ana, čak u tom stanju joj je vadžib da uči jer je fikhsko pravilo da ono bez čega se ne može izvršiti jedan vadžib ono samo postaje vadžib. Ovo mišljenje se pripisuje ibn Tejmiji i zastupaju ga mnogi drugi učenjaci.
Odabrano mišljenje je stav onih učenjaka koji uopćeno dozvoljavaju učenje Kur’ana ženi u stanju hajza bez ikakvih ograničenja. Na tom stavu su Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim a izabrali i mnogi savremeni učenjaci. A da je ovaj stav ispravan ukazuje sljedeće:
– nema šerijatskog dokaza koji zabranjuje učenje Kur’ana ženi u stanju hajza,
– a sa druge strane imamo vjerodostojan hadis u kome se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah, u što ulazi i učenje Kur’ana, u svim stanjima.
Diranje Mushafa od strane žene u stanju hajza
Ovo pitanje se vraća na mes’elu diranja Mushafa bez tahareta (abdesta, gusula ili tejemuma). Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko diranja, uzimanja i nošenja Mushafa od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta.
Prvi stav učenjaka je da je džunubu, ženi u stanju hajza i bez abdesta zabranjeno dirati mushaf ili dio mushafa. Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta i zvanični stav četiri mezheba. Najjači argumenti kojima potkrepljuju tu zabranu su jedan ajet i jedan hadis.
Prvi dokaz – riječi Uzvišenog: “On je, zaista, Kur’an plemeniti, u Knjizi brižljivo čuvanoj dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” (El-Vaki’a, 77-79). Kažu: ajet upućuje na zabranu diranja mushafa bez abdesta jer se zamjenica “je” vraća na Kur’an plemeniti, i po njihovom ajet se prevodi: “dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti”.
Komentar: Oni koji se ne slažu sa tumačenjem ovog ajeta na ovakav način poput mufessira Ibnul-Arebija i Kurtubija kažu: Ispravno je da se zamjenica “je” vraća na “Knjigu brižljivo čuvanu”, te prevode ajet: “dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” jer se zamjenica u osnovi vraća na najbližu imenicu prije nje. Takođe, prenose Ibn Džerir i Ibn Kesir u svojim tefsirima da su Ibn Abbas, Enes, radijallahu anhum, Mudžahid, Ikrime, Seid ibn Džubejr, Dahhak, Džabir ibn Zejd, Es-Suddi i mnogi drugi, rekli da se pod riječima “Knjizi brižljivo čuvanoj” misli na knjigu na nebesima (levhul-mahfuz), a pod riječima “samo oni koji su čisti” da se misli na meleke.
Ono što podržava stav da se pod ajetom misli na meleke i Levhul-mahfuz je riječ u ajetu “El-mutahherun” koja znači: oni koji su sami po sebi čisti a to su meleci, jer da je se željelo ajetom reći da se misli na ljude koji se čiste tako što uzimaju abdest došla bi riječ “El-mutetahhirun” što znači oni koji se čiste, kao što je došlo u drugim ajetima. Kao u ajetu: “Allah zaista voli one koji se često kaju i voli el-mutetahhirine – one koji se mnogo čiste” (El-Bekara, 222).
Prema tome, argumentiranje sa ovim ajetom zabranu diranja mushafa bez abdesta je u najmanju ruku upitno a bliže bi bilo da se kaže da je i neispravno.
Drugi dokaz – poznati hadis Amra ibn Hazma od njegovog oca od njegovog djeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao pismo stanovnicima Jemena a u njemu je bilo napisano: “Ne dodiruje Kur’an osim tahir (onaj koji je čist)”. Bilježi ga Malik kao mursel (bez spomena ashaba koji prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), Nesai i Ibn Hibban. I kažu da je ovaj hadis jasan šerijatski tekst da nije dozvoljeno dirati mushaf bez tahareta (abdesta, gusula ili tejemuma).
Komentar: Prenosi Ibn Hadžer da ovaj hadis ima skrivenu mahanu a to je da je ravija Hakem ibn Musa pogriješio u ovom hadisu kada je naveo u senedu prenosilaca hadisa Sulejman ibn Davuda a ispravno je da je riječ o Sulejman ibn Erkamu, a Sulejman ibn Erkam je ravija čiji hadis se ne uzima. Ovu grešku koju navodi Ibn Hadžer spominju najveći učenjaci hadisa, poput Ebu Davuda, Ibn Ebi Hatima, Ebu Zur’e, Ibn Mendea, Nesaija i Saliha Džezerija.
Prema tome, ovaj hadis je veoma slab iz dva razloga: prvo – što je rivajet kod Malika mursel a mursel je slab hadis, drugo – što u rivajetu kod Nesaia ima skrivena mahana gore spomenuta zbog koje se hadis smatra neprihvatljivim za argumentiranje. Zbog ovoga ne treba da nas zavedu riječi Ibn Abdilberra da je šuhret (tj. to da je poznat) ovog hadisa kod učenjaka dovoljan tako da nema potrebe za njegovim senedom.
Takođe, ovaj hadis, i ako bi uzeli da je sa strane seneda prihvatljiv, on ima nejasno značenje sa strane tumačenja. Naime, riječ “tahir” (onaj koji je čist) koja je došla u hadisu u arapskom jeziku ima višestruko značenje.
Prvo značenje je čistoća u prenesenom smislu, tj. da “tahir” (onaj koji je čist) znači čistoću od kufra i širka pri čemu bi hadis značio: ne dodiruje Kur’an osim mu’min, jer je došlo u ajetu: “Zaista su mušrici nečisti” (Et-Tevbe, 28).
Drugo značenje je čistoća u fizičkom smislu, tj. da je “tahir” (onaj koji je čist) onaj koji je čist od nedžaseta (prljavština) koje se u Šerijatu smatraju nečistoćom, kao što je došlo u hadisu o mački: “Ona nije nečista”.
I treće značenje je čistoća u šerijatskom smislu, tj. da je pod abdestom ili gusulom. Pa ostaje nejasnoća na koje značenje od ova tri se odnosi hadis, odnosno da li se može odnositi na sve tri istovremeno. U svakom slučaju, slabost hadisa i neodređenost njegovog značenja ne daju ovom hadisu snagu kojom bi po njemu bilo zabranjeno dirati Mushaf bez abdesta, tj. da bi onaj koji bi to radio bio griješan zbog toga.
Drugo mišljenje učenjaka je da je dozvoljeno uzimati i dirati Mushaf od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta iako su i zagovarači ovog mišljenja složni da je to mustehab raditi uz abdest. Na ovom stavu su: Hakem ibn ‘Utbe, Davud Zahiri, Ibn Hazm i ostali, a ovo mišljenje su izabrali i mnogi savremeni učenjaci. Od najjačih argumenata sa kojima dokazuju svoj stav su sljedeći:
Prvi dokaz: da je osnova dozvola uzimanja, diranja i nošenja Mushafa u spomenutim stanjima sve dok nemamo dokaza za zabranu, a nema jasnog ajeta i vjerodostojnog hadisa koji ukazuju na zabranu.
Drugi dokaz: dugi hadis o pismu koje je poslao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Heraklu, rimljanskom namjesniku u Šamu, u kojem je između ostalog bilo napisano nekoliko ajeta iz Kur’ana a nema sumnje da su kršćani dirali to pismo čitajući ga. Ali ovome se može prigovoriti da pismo nije Mushaf niti dio njega, nego najviše liči nekim islamskim knjigama u kojima ima i ajeta.
Odabrano mišljenje nakon svega izloženog je dozvola diranja, uzimanja i nošenja Mushafa od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta jer nema jasnog niti vjerodostojnog dokaza koji to zabranjuje. A ako bi i prihvatili da se ajet iz sure Vakia ” … dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” odnosi na ljude a ne meleke kao i da je hadis od Amr ibn Hazma “Ne dodiruje Kur’an osim tahir (onaj koji je čist)” vjerodostojan, najbliže bi bilo da je značenje i ajeta i hadisa sljedeće: Ne dodiruje Mushaf osim mu’min (koji je čist sa svojim imanom i vjerom), svejedno bio bez abdesta, džunub, žena u stanju hajza ili nifasa ili ima na svom tijelu nedžaseta.
A što se tiče predaja od ashaba i selefa da su smatrali da se ne dodiruje Mushaf osim pod taharetom (sa abdestom, gusulom ili tejemumom) njihovo značenje je da je to mustehab a ne da onaj koji uzme Mushaf bez abdesta, gusula ili tejemuma da je griješan. A Allah zna najbolje.
Prema tome, ženi u stanju hajza je dozovljeno učiti Kur’an i dirati ga (bez rukavica), uzimati i nositi. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice:n-um.com
Obaveznost sljeđenja mezheba
O ovoj temi sam pisao u svojoj knjizi “U islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme”, a pošto je sama tema jako bitna i aktuelna neophodno je da se o tome iznese kraća studija pa u tom kontekstu prilažem komletan tekst iz knjige. Ova studija obrađuje sljedeće cjeline: šta su rekla četvorica imaviše
O ovoj temi sam pisao u svojoj knjizi “U islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme”, a pošto je sama tema jako bitna i aktuelna neophodno je da se o tome iznese kraća studija pa u tom kontekstu prilažem komletan tekst iz knjige.
Ova studija obrađuje sljedeće cjeline: šta su rekla četvorica imama o slijeđenju mezheba, historijska pozadina slijeđenja mezheba, šerijatski status slijeđenja određenog fikhskog mezheba, vrste muslimana s obzirom na sposobnost idžtihada, govori učenjaka o slijeđenju mezheba i negativne posljedice slijepog slijeđenja mezheba i mezhebske zastranjenosti.
Šta su rekla četvorica imama o slijeđenju mezheba
Kaže Imam Ebu Hanife: “Nikom nije dozvoljeno da uzme naše mišljenje ako ne zna odakle smo ga mi uzeli”, takođe kaze: “Haram je onome ko ne zna moj dokaz da daje fetvu po mom mišljenju”[1].
Kaže Imam Malik: “Svačije mišljenje se uzima i ostavlja osim govora onog koji je u ovom kaburu” (misli na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), i kaže: “Svako mišljenje koje se slaže sa Kur’anom i Sunnetom uzmite ga, a ako se ne slaže sa Kur’anom i Sunnetom ostavite ga”[2].
Kaze Imam Šafija: “Jednoglasni su muslimani da nije dozvoljeno onome kome je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jasan da ga ostavi zbog bilo čijeg mišljenja”, a drugom prilikom kaže: “Onaj koji traži znanje bez dokaza je poput onog koji sakuplja granje noću, nosi naramak a u njemu je zmija koja će ga ujesti a da on i ne zna”, takođe je prenešeno od njega: “Ako je hadis vjerodostojan to je moj mezheb”[3].
Kaže Imam Ahmed: “Nemoj mene slijediti, niti Malika, Šafiju ili Evzaija, nego uzmi odakle su oni uzeli” (misli na Kur’an i Sunnet), takođe kaže: “Onaj ko odbije hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je na rubu propasti”[4].
Iz govora četvorice imama se razumije da su Kur’an i Sunnet ono što treba slijediti i po čemu treba raditi, te da su zabranjivali slijepo slijeđenje njihovih stavova ili nekog drugog alima bez poznavanja dokaza na kojima su zasnovani.
Uvod u tematiku
Često se postavlja pitanje da li je musliman obavezan da slijedi jedan od četiri poznata fikhska mezheba i da li je dozvoljeno promijeniti mezheb?! Daija koji djeluje u jednom mjestu u kojem je rasprostranjen određen mezheb, je li griješan ako poziva ljude na pridrzavanje Kur’ana i Sunneta a ne na mezheb, ili je to samo nedostatak mudrosti u davi, ili je nešto treće? Je su li daije iz arapskih zemalja, u toku i poslije rata u Bosni, napavile kobnu grešku i sijale nered nepozivajući na drzanje hanefijskog mezheba, kako se to često prigovara?
Da li studenti šerijatskih znanosti koji uče na univerzitetima u islamskim zamljama treba da se posvete izučavaju hanefijskog mezheba, jer je on u Bosni zvanični mezheb ili to nije bitno, jer svi sunitski mezhebi su ispravni i priznati, oko čega su sami studenti u velikoj nedoumici?
Na ova i slična pitanja odgovor će biti jasan ako odgovorimo samo na jedno pitanje, a to je: da li je musliman duzan slijediti jedan određen fikhski mezheb, svejedno bio on jedan od četiri poznata mezheba ili neki drugi poput zahirijskog.
Bitno je da ovde napomenem da ovo pitanje slijeđenje mezheba treba razdvojiti od toga da onaj koji trazi znanje (talibu ilm) u fikhskim znanostima nema smetnje da izučava fikhske mes’ele preko knjiga bilo kojeg mezheba, jer je tu cilj poimanje mes’ela i osposobljavanja za njihovo izučavanje a ne mezhebska gorljivost i pristrasnost.
Historijska pozadina slijeđenja mezheba
Istorijska je činjenica, koju ne može niko negirati, da najbolje generacije ovog Ummeta (tri prve generacje: ashabi, tabi’ini i tabi-tabi’ini) nisu poznavale nešto što se zove slijeđenje mezheba (stavova) nekog imama (učenjaka) u svakom šerijatskom pitanju. Naime, ashabi su za izvor šerijatskih propisa uzimali Kur’an i Sunnet, a ako bi se pojavila nova pitanja koja nisu bila poznata u vrijeme Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, niti su direktno pojašnjena u Kitabu i Sunnetu vršili bi idztihad.
Tim putem su išli tabi’ini i oni poslije njih sve do kraja drugog stoljeća po Hidzri, s tim da su im izvori fikha bili Kitab, Sunnet, idzma’, kijas (analogija) i idztihadi (stavovi) ashaba i ostalih učenjaka. U ovo vrijeme niko nije pozivao muslimane da slijede mezheb nekog određenog učenjaka, bio on ashab ili neko drugi, nego su se svi vraćali na isto izvorište: Kur’an i Sunnet. A obični muslimani – mukallidi pitali bi o onome što ih interesuje od šerijatskih propisa bilo kojeg alima. Niko ih nije obavezivao na slijeđenje mezheba Omera, Alije, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Ibn Mesuda ili nekog drugog ashaba, radijallahu anhum, čiji su stavovi bili poznati.
A nema sumnje da su ovi ashabi bili učeniji i preči da se slijede njihovi mezhebi u odnosu na četvoricu imama koji će doći poslije. Ovo je bio menhedž selefu saliha, među koje uleze i četvorica imama: da obični musliman (mukallid) pita i slijedi bilo kojeg alima, odbacivanje taklida (slijepog slijeđenja), nepristrasnost u slijeđenju mezheba učenjaka te uzimanje i držanje za dokaze iz Kur’ana i Sunneta.
Zatim poslije drugog i trećeg stoljeća pojavili su se oni koji su tvrdili da su vrata idžtihada (idžtihad je ulaganje truda u iznalaženju šerijatskih propisa direktno iz izvora Šerijata – Kur’ana, Sunneta, idžma’a i kijasa) zatvorena te da treba slijediti jednog od četvorice imama neizlazeći van njihovih mezheba. Tako da se rad tih učenjaka sveo na pisanje, pojašnjavanje, komentarisanje ili rezimiranje stavova imama. A ako bi neko od njih i napisao nešto originalno to ne bi izlazilo van osnova mezheba njegovog imama.
A nakon pada abasijskog hilafeta ostavljanje idžtihada i slijepo slijeđenje mezheba je dozivjelo svoju kulminaciju, tako da je onaj koji se vraćao u nekoj mes’eli na Kur’an i Sunnet a ne na mišljenje mezheba smatran fasikom, kvazimudžtehidom i bezumnikom.
Naravno, ovo je bilo globalno stanje, s tim da je bilo učenjaka koji su se borili protiv mezhebske zaslijepljenosti poput El-‘Izza Abdusselama, Ibn Hazma, Ibn Tejmije, Ibn Abdulberra i ostalih. Mnogi od njih ovu borbu su vodili pod zastavom pripadnosti nekom od mezheba iz bojazni od uleme vladara koji su huškali vlast i mase na one koji vrše idžtihad ili poziva na otvaranje vrata idztihada[5].
Šerijatski status slijeđenja određenog fikhskog mezheba
Učenjaci usulu fikha imaju četiri stava po ovom pitanju:
1. Vadžib je mukallidu da slijedi jedan određen mezheb u svemu[6]. Na ovom stavu su Ibnus-Salah, Ibnus-Subki i ostali.
2. Nije vadzib slijediti jedan određen mezheb niti je mustehab nego je samo dozvoljeno. Na ovome su Ibn Burhan, Nevevi, Zerkeši, prenosi se od imama Malika i imama Ahmeda, takođe ovo su izabrali Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim, a Sane’ani i Ibn Muflih kažu da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta[7].
3. Da je slijeđenje mezheba haram[8]. Ovo je stav zahirija a odabrao ga je takođe i Ševkani.
4. Vadzib je slijediti jedan određen mezheb nakon pojave četvorice imama a ne prije toga, ovo zatupa Ibnul-Munejjir[9].
Četvrto mišljenje se u suštini ne razlikuje od prvog, a treće je daleko od istine kad su u pitanju obični muslimani – mukallidi koji nemaju izbora nego da pitaju i slijede ulemu, tako na kraju imamo dva mišljenja: prvo – da je slijeđenje jednog određenog mezheba vadzib i drugo – da nije vadzib nego samo da je dozvoljeno.
Savremeni istrazivači ovog pitanja razilazenje učenjaka po ovom pitanju svode na dva stava učenjaka:
Prvi stav: da je svakom muslimanu koji nije dostigao stepen mudžtehida, a mudztehida danas nema jer vrata idžtihada su zatvorena nakon četvrtog stoljeća po Hidzri, vadzib slijediti jedan određen mezheb u svim stvarima vjere, tj. mora biti ili hanefija, ili malikija, ili šafija, ili hanbelija, itd. Od najistaknutijih savremenih predstavnika ovog stava su: Muhammed el-Hamid, Habiburrahman el-E’azami i Muhammed Seid Ramadan el-Buti čija je knjiga “Negiranje mezhebizma je najopasnija novotarija koja prijeti Šerijatu” prevedena i na bosanski jezik pod naslovom “Potiranje mezheba”.
Drugi stav: da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadzib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb jer nema drugog načina da sazna propis pod šartom da ne trazi olakšice učanjaka. A obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima je novotarija u vjeri za koju nema dokaza ni Kur’anu ni u Sunnetu, niti idzma’u.
Najistaknutiji savremeni zastupnici ovog stava su: Ahmed Šakir, Muhammed Emin Šenkiti, Bin Baz, Selim Hilali, Muhammed el-Mukaddim, Ebu Ishak el-Huvejni, Albani i njegovi učenici: Muhammed ‘Idul-‘abbasi, Abdurrahman Abdulhalik i Mukbil el-Vadi’i[10].
Vrste muslimana s obzirom na sposobnost idžtihada
Po učenjacima drugog stava:
S obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur’anskih i hadiskih tekstova, učenjaci koji zastupaju drugi stav, a prethodili su im Šatibi i Ibnul-Kajjim, dijele muslimane na tri skupine:
prva – oni koji nemaju znanja niti sposobnosti razumijevanja i uzimanja šerijatskih propisa direktno iz kur’anskih i hadiskih tekstova, a to su obični muslimani i zovu se mukallidi (mukallid je osoba koja slijedi stav učenog bez poznavanja dokaza na koje je zasnovan stav),
druga – mudztehidi koji su dostigli stepen idžtihada, tj. učenjaci koji su dostigli stepen učenosti i sposobnosti da uzimaju šerijatske propise direktno iz kur’anskih i hadiskih tekstova,
treća – skupina učenih koji su između prve i druge skupine, tj. između mukallida i mudžtehida, oni imaju dovoljno znanja i sposobnosti da sakupe i analiziraju mišljenja i dokaze učenjaka u nekoj mes’eli te da odaberu onaj stav koji ima najjače argumente, i zovu se mutebi’e[11].
Prema tome, vadzib je prvoj skupini – mukallidima da slijede bilo kojeg alima koji je bogobojazan i čije je znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, s tim da se ne obavezuje da slijedi jednog određenog alima kako ne bi isti poprimio osobinu bezgriješnosti.
Obaveza je na drugoj skupini – mudžtehidima da ulazu truda u trazenju dokaza, a nije im dozvoljen taklid niti da budu mutebi’e.
A na trećoj skupini – mutebi’ama je da uzimaju mišljenje ili mezheb koji ima jači dokaz.
Po učenjacima prvog stava:
Muslimani se dijele u ovom kontekstu na samo dvije skupine: mukallide i mudžtehide, pri čemu treću skupinu (tj. mutebi’e) svrstavaju u mukallide.
S tim da mudztehida u našem Ummetu, po njihovom mišljenju, nema od kraja četvrtog stoljeća po Hidžri pa sve do danas. Ovaj stav podupiru riječima mnogih mezhebskih učenjaka, poput hanefijskog učenjaka Ibn ‘Abidina koji kaže u svojoj Hašiji (1/55): “Stav na kojem smo i po kojem se radi je ono na čemu su naši fakihi, rahimehumullah: da je apsolutni idžtihad u fikhu zabranjen nakon što je prošlo četiri stotine godina od Hidžre …”.
A kaže Muhammed el-Hamid u knjizi “Obaveza slijeđenja četiri mezheba” (str. 12): “Niko ne tvrdi da je na stepenu apsolutnog idžtihada osim onaj koji je krnjave pameti, malog znanja i slabe vjere”. Iz zabrane idžtihada savremenim alimima izuzimaju suvremena pitanja o kojima mezhebi nisu govorili.
Tako po mišljenju učenjaka ovog stava svi dnašnji muslimani su dužni da slijede neki fikhski mezheb jer svi spadaju u mukallide.
Dokazi onih koji slijeđenje mezheba smatraju vadžibom
Da bi nešto bilo vadžib u vjeri za to se mora imati dokaz iz Kurana ili Sunneta da je to naređeno, a nosioci ovog stava u suštini nemaju dokaza kojima podupiru svoj stav. Ali radi naučnog emaneta navesću ono što iole vrijedi spomenuti čime dokazuju svoj stav:
1. Kaze Uzvišeni: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43). Kažu onaj koji ne zna je mukallid a učeni su mudžtehidi, prema tome naređeno je mukallidu da slijedi mudžtehida, a naredba je dokaz da je slijeđenje alima vadžib.
Komentar: ovaj ajet je dokaz protiv ovog stava a ujedno i dokaz za drugo mišljenje, jer se u njemu naređuje da mukallid pita i slijedi mudžtehide, ko god ulazio u tu skupinu, a ne neki određeni mudžtehid, a to je ono što kažu zastupnici drugog stava. Sa druge strane, ajetom je naređeno da onaj koji ne zna pita one koji znaju Kur’an i Sunnet da ga obavijeste šta je u njima došlo o nekom određenom pitanju, a ne da kazu šta oni misle o tome, prema tome ajetom mu je naređeno da slijedi ono što je došlo u Kur’anu i Sunnetu preko onih koji to znaju.
Da bi ajet bio dokaz za njih trebala je doći u njemu naredba da se slijedi jedan od četvorica imama, ili jedan određen imam, ili da dođe u Sunnetu zabrana uzimanja fetve nekog mimo četvorice imama ili jednog određenog alima, a toga nema ni u Kitabu niti u Sunnetu.
2. Kažu ako bi bilo dozvoljeno mukallidu da slijedi bilo koji mezheb to bi odvelo do otvaranja vrata traženja mezhebskih olakšica čime bi se slijedile strasti i izbjegavale naredbe a radile zabrane.
Komentar: slažemo se da treba spriječiti traženje olakšica za koje nema dokaza u Šerijatu. Zato su protagonisti drugog stava uslovili za dozvolu slijeđenja bilo kojeg mezheba šart da se mukallid ne ide od mezheba do mezheba trazeći olakšice, tako se sa ovim šartom otklanja ova opasnost.
3. Stavovi imama mezheba su zasnovani na Kur’anu i Sunnetu, te kada mukallidi slijede te stavove oni u stvari slijede Kur’an i Sunnet.
Komentar: slažemo se da su imami nastojali da zasnuju svoje stavove na Kur’anu i Sunnetu, međutim, problem nastaje onda kada se oni raziđu oko neke mas’ele, a u oko osamdeset posto fikhskih mes’ela oni su se razišli, a istina je jedna. Po ovom pitanju je presudio Uzvišeni rekavši uprijevodu značenja: “A ako se u nečemu raziđete obratite se Allahu (Kur’anu) i Poslaniku (Sunnetu)”. (En-Nisa 59) Prema ovom ajetu onaj mezhebski stav koji se slaže sa Kur’anom i Sunnetom se slijedi a ostali se ostavljaju.
4. Ako bi se otvorila vrata idžtihada pred svim muslimanima to bi odvelo u haos i nered u vjeri kojima nema kraja, jer bi se slijedili kvazimudžtehidi koji nisu dostigli stepen idžtihada, zato je vadžib slijediti jedan od mezheba kako bi se to spriječilo.
Komentar: oni koji pozivaju na idžtihad i vraćanje na Kur’an i Sunnet kažu da idžtihad i direktno uzimanje propisa iz Kur’ana i Sunneta imaju šartove koje treba ispuniti te onaj koji ih upotpuni postaje kompetentan da vrši idžtihad što je u praksi moguće. Sa druge strane, da otvaranje vrata idžtihada vodi u haos i nered u vjeri o tome nas nije obavijestio Posalnik, sallahu alejhi ve sellem, kao i da to treba spriječiti zatvaranjem tih vrata. Dok nas je obavijesto i upozorio u mnoštvu hadisa na Dedždžala čiji je boravak i opasnost po Ummet daleko manji u odnosu na dug period otvaranja vrata idžtihada do Sudnjeg dana sa kojim bi nastao nered u vjeri. Čudno je da baš nijedan hadis nije rečen na tu temu a o Dedždžalu su hadisi došli u mutevatir predaji.
Dokazi onih po kojima slijeđenje mezheba nije vadžib niti mustehab nego je samo dozvoljeno običnim muslimanima – mukallidima
U osnovi učenjaci ovog stava ne moraju imati dokaze za svoj stav, jer samo oni koji tvrde da je nešto u vjeri vadžib, mustehab, haram ili mekruh trebaju donijeti dokaze za svoje tvrdnje. A ovi tvrde da mezhebizam nije ni vadžib ni mustehab jer nema dokaza za to, niti je haram niti mekruh jer nema dokaza, nego su na osnovu: da je nešto dozvoljeno sve dok ne dođe dokaz koji ga izvodi iz te osnove.
Dokazi na kojima temelje svoj stav su sljedeći:
Prvo: nema razilaženja među muslimanima da je vadžib slijediti ono što je došlo u Kur’anu i Sunnetu na što upućuju mnogi ajeti i hadisi. Dok sa druge strane, nisu nas Uzvišeni Allah niti Njegov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, obavezali da slijedimo mezhebe određenih imama, niti su to sami imami mezheba zahtijevali od muslimana, nego su podsticali na vraćanje i uzimanje iz onoga odakle su i oni uzimali.
Drugo: od dokaza da je običnim muslimanima – mukallidima, koji do propisa ne mogu drugačije doći, vadžib da pitaju s tim da im je dozvoljeno da pitaju i slijede bilo kojeg učanjaka u čije znanje i takvaluk imaju povjerenje su:
1. Riječi Uzvišenog: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43).
2. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zašto nisu pitali ako nisu znali, zaista je lijek za neznanje pitanje”[12].
Treće: da je obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima novotarija u vjeri upućuje sljedeće:
1. Hadis: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija”[13]. A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.
2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.
3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur’ana i Sunneta.
4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Odabrano mišljenje
Vjera Islam je jedna vjera, u njoj nema mezheba niti tarikata koje je musliman dužan slijediti osim mezheba, tarikata i upute Muhammeda Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Nema sumnje da drugi stav učenjaka, tj. da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb, te da se muslimani s obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur’anskih i hadiskih tekstova dijele na tri skupine: mukallide, mudžtehide i mutebi’e, da je istina i hak koji treba slijediti.
Govori učenjaka o slijeđenju mezheba
Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on[14].
Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…”[15].
Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…”[16].
Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur’ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31)[17].
Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…”[18].
Kaže Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo da imaju dva mišljenja o obavezi običnog muslimana da slijedi neki od poznatih mezheba: “Prvo mišljenje: da nije obavezan, a to je ispravan stav u koji nema sumnje, jer nije vadžib osim ono što Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učine vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi iz ovog Ummeta da slijedi mezheb nekog čovjeka mimo drugih ljudi. Najbolje generacije ovog Ummeta su čiste od slijeđenja mezheba. U stvari, nije ispravno da se običnom muslimanu pripisuje pripadnost nekom mezhebu, jer on nema mezheba. Na mezhebu može biti onaj ko ima sposobnost razmišljanja, argumentiranja i ima znanja o tom mezhebu, ili koje pročitao neku fikhsku knjigu iz mezheba, zna fetve imama i njegove stavove. A onaj ko se nije osposobio za sve ovo i kaže ja sam šafija ili hanbelija i slično, samom tvrdnjom ne biva tog mezheba … Ne može se pojmiti da običan musliman ima mezheb, a ako i pretpostavimo on nije dužan kao ni bilo ko drugi da slijedi nečiji mezheb, u smislu da slijedi sve njegove stavove a ostavlje mišljenja drugih učanjaka. Niko od imama ne zastupa ovaj ružni bidat koji se desio u Ummetu…”[19].
Kaže el-M’asumi: “Znaj da je uzimanje mišljenja i stavova učenjaka poput tejemmuma koji se ne uzima osim kada nema vode. Pa tako, ako imamo tekst Kur’ana, Sunneta i stavove ashaba vadžib je da se toga držimo a ne da uzimamo mišljenja učenjaka. Međutim, pristrasni sljedbenici mezheba uzimaju tejemmum a voda je pred njima…”[20].
Negativne posljedice slijepog slijeđenja mezheba i mezhebske zastranjenosti
Od negativnih stvari do kojih je odveo mezhebizam su:
1. Uzrokovanje fitni, razilaženja i ratova među muslimanima zasnovanih na mezhebskoj gorljivosti. Opisao je Jakut el-Hamevi neprestane ratove koje su vodili hanefije protiv šafija u gradovima Asfehan, Merva i Rej, gdje su jedni druge pljačkali, pustošili i sela palili. Čak ni Allahove kuće – mesdžidi nisu bili pošteđeni tih mezhebskih razilaženja[21]. Takođe, spominje Ibn Kesir fitnu u emeviskoj džamiji kada je hanabilama srušen i opljačkan mihrab zbog mezhebskih nesuglasica[22].
2. Nove fikhske mesele kao posljedica mezhebizma, poput toga:
– da nije šafijama ispravan namaz ako klanjaju iza hanefijskog imama i obrnuto, ovo je stav nekih njihovih mezhebskih učenjaka, jer ono što kvari namaz kod jednih ne kvari kod drugih i što je šart kod jednih nije kod drugih[23].
– prenosi Zehebi da je hanefijski kadija Dimeška Muhammed ibn Musa el-Blasaguni rekao: “Kada bih imao moć uzimao bih džizju od šafija”[24].
– došlo je u knjizi “Šerhu muhtesril-vikajeti” da hanefiji nije dozvoljeno da oženi šafijku, jer je ona kafir zbog mes’ele Istisna’, dok je drugi muftija dozvolio taj brak analogno tome što je dozvoljeno oženiti kitabijku.
3. U mekanskom Haremu su bila učena četiri ezana i klanjana četiri džemata, svaki mezheb je imao svoj džemaz te nisu jedni sa drugima klanjali.
4. Mezhebi su dignuti na nivo Kur’ana i Sunneta, mezheb je postao osnov a Kur’an i Sunnet ga slijede, pa ono što se slaže sa mezhebom od Kur’ana i Sunneta prihvata se a što se ne slaže tumači se drugačije. Poznate su riječi jednog od hanefijskih učenjaka: “Svaki ajet koji je suprotan onome na čemu je naš mezheb je muevvel (treba ga tefsiriti drugačije) ili je mensuh (derogiran), a tako isto svaki hadis ili je muevvel ili mensuh”[25]. A kaže jedan od poznatih učenjaka šafijskog mezheba: “Mi tvrdimo da je obaveza svakom razumnom čovjeku i običnom muslimanu sa Istoka, Zapada, onom koji je daleko ili blizu da prihvati šafijski mezheb ne zeleći da ga nečim drugim zamijeni”.
5. Čak su i izmišljani i hadisi u korist imama mezheba, poput lažnih riječi pripisanih Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Doći će poslije mene čovjek po imenu en-Nu’man ibn Sabit, biće mu nadimak Ebu Hanife na njegovim rukama će Allahova vjera i moj sunnet biti oživljeni”[26]. A u dugom stoji: “Biće u mom Ummetu čovjek po imenu Muhammed ibn Idris koji će biti štetniji po moj Ummet od Iblisa, a biće u mom Ummetu čovjek po imenu Ebu Hanife on je siradž (svjetiljka) mog Ummeta”[27].
6. Zatvaranje vrata idžtihada i davanje prednosti mišljenjima učenjaka nad Kur’anom i Sunnetom.
7. Ljubav i mržnja na osnovu pripadnosti mezhebu.
I na kraju prepustiću samom čitaocu da odgovori na postavljena pitanja u samom uvodu članka. Sa ovim je završena studija.
A što se tiče odgovora na podpitanja, nema sumnje da mnoge stvari koje se praktikuju kod nas u Bosni, poput mevluda, učenja Fatihe šehidima, naplaćivanja jasina, proslave rođenja našeg Poslanika, sallalahu alejhi vesselem, ustajanje na noge prilikom učenja salavata i slično, da je hanefijski mezheb čist od toga.
Nije dozovljeno muslimanu da prisustvuje novotarijama uopće čak i ako zna da su to novotarije, što direktno ne učestvuje u njima i što ih ne podržava, jer svojim prisustvom on prešućuje munker i uveličava taj novotarski skup. Neprisustvovanje novotarijama ne znači izdvajanje iz džemata nego negiranje i popravljanje onog što nije ispravno.
Imam Kurtubi i Ševkani u svojim tefsirima prilikom tumačenja riječi Uzvišenog: “On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni” (En-Nisa’ 140), kažu da se između ostalih sa kojima ne treba sjediti kada otvoreno čine velike grijehe ovo odnosi i na novotare.
A onaj koji sjedi sa njima šuti i ne negira ono što rade od novotarije je poput njih. Jer Uzvišeni kaže: “A ono što vam da Poslanik uzmite to, a ono što vam zabrani prekinite s tim” (El-Hašr 7), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kaže: “Čuvajte se novina (u ibadetima), jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru” (Tirmizi), a novotari poriču i izruguju se riječima Uzvišenog i riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako što rade ono što je on zabranio i još to nazivaju lijepom novotarijom. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice:n-um.com
UČENJE SURE NA 3. I 4. REKATU
Alejkumusselam. Od upute i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je da se na trećem i četvrtom rekatu farz namaza uči samo Fatiha. Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je rekao: “Klanjao je Allahov Poslanik sa nama pa je na prva dva rekviše
Alejkumusselam. Od upute i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je da se na trećem i četvrtom rekatu farz namaza uči samo Fatiha. Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je rekao: “Klanjao je Allahov Poslanik sa nama pa je na prva dva rekata podne i ikindije namaza učio Fatihu i dva rekata, ponekad bi ajet učio tako da ga čujemo, odužio bi prvi rekat, a na zadnja dva (trećem i četvrtom) učio bi Fatihu”.
Pa je tako učenje sure na trećem i četvrtom rekatu farz namaza suprotno sunnetu. Po nekim učenjacima ko to uradi mustehab mu je da učini sehvi-sedždu jer je dodao u namazu nešto što se ne uči, a sehvi-sedžda se između ostalog čini kada se neko učenje ili neke radnje dodaju ili oduzmu u namazu. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
UZIMANJE SVJEDOKA PRI DAVANJU TALAKA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berkatuhu. Ono na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta od prvih i potonjih generacija je da se valjanost talaka ne uvjetuje svjedočenjem svjedoka. Jer je davanje talaka je pravo muškaraca, pa kada muž da ženi talak smatra se da je pao talak pa makar nemao svjedoke daviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berkatuhu. Ono na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta od prvih i potonjih generacija je da se valjanost talaka ne uvjetuje svjedočenjem svjedoka. Jer je davanje talaka je pravo muškaraca, pa kada muž da ženi talak smatra se da je pao talak pa makar nemao svjedoke da je dao talak.
Međutim, uzimanje svjedoka pri davanju talak je mustehab na osnovu riječi Uzvišenog:
“I dok traje vrijeme određeno za čekanje, vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite, i svjedočenje Allaha radi obavite! To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje – a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći”. (Et-Talak, 2)
Kaže imam Kurtubi u svom tefsiru (18/157) da se u ajetu riječi Uzvišenog “I kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite” po nekim učenjacima vraća na talak a po drugima na vraćanje žene, dok po trećima i na jedno i na drugo, a da vanjsko značenje ajeta ukazuje da se ove riječi odnose na vraćanje žene a ne na talak. Zatim Kurtubi dalje navodi da je uzimanje svjedoka prilikom vraćanja žene a i davanja talaka mustehab kod Ebu Hanife, dok je kod Šafije vadžib prilikom vraćanja žene a mustehab pri davanju talaka.
Korist od uzimanja svjedoka pri davanju talaka je u tome da ne bi neko od supružnika negirao talak kao i da neko od njih tvrdi trajanje braka prilikom smrti drugog a razvod se desio. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Žena mi je priznala da je počinila zinaluk
Alejkumusselam. Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje uzajamnog proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio, a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6.više
Alejkumusselam. Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje uzajamnog proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio, a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6. do 9. ajeta) u kojima je propisano mužu kako da postupi u slučaju kada tvrdi da je vidio svoju ženu da je počinila zinaluk. Uglavnom, propis proklinjanja žene od strane muža može biti vadžib, mustehab, mubah (dozvoljen) i haram.
Vadžib je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je ostala trudna, a dijete koje bi se rodilo bi se pripisalo njemu da mu je on otac. Ovim lianom (proklinjanjem) njihov brak bi bio razvrgnut i poništen, a dijete koje se rodi se ne smije pripisati njemu. Drugim riječima, njemu je vadžib da izvrši proklinjanje (lian), tj. da joj dadne talak i da im se poništi brak kako se ne bi dijete njemu pripisalo a što je haram po idžma’u učenjaka.
A mustehab je mužu da da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg nije ostala trudna. Nije mu vadžib zato što nije ostala trudna pa ne postoji opasnost da mu se pripiše tuđe dijete. Ali mu je mustehab da izvrši proklinjanje, tj. da joj dadne talak zbog tog gnusnog i odvratnog čina (zinaluka) kojeg je uradila, naročito ako se na njoj ne vide tragovi kajanja.
Mubah (dozvoljeno) je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene, što znači da joj da talak, u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je nije ostala trudna ako je se ona pokajala i učinila iskrenu tevbu čiji su tragovi vidljivi. U ovoj situaciji nije mu vadžib niti mustehab da je prokune i da joj da talak nego samo mubah (dozvoljeno) iz razloga što se ona pokajala. Pa ako može preći preko tog njenog čina nije mu vadžib da joj da talak ali mu je ipak dozvoljeno a u nekim situacijama i mustehab ako mu je teško da prihvati i da živi sa ženom koja je učinila jedan od najgnusnijih i najogavnijih grijeha.
Haram je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada nije on svojim očima vidio niti na pouzdan način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk a niti mu je ona priznala da je to uradila.
A u slučaju da žena mužu prizna da je počinila zinaluk ophođenje muža prema njoj se shodno okolnostima vraća na prethodno gore spomenute tri situacije: pa tako proklinjanje (pred kadijom) i talak (bez kadije) može biti vadžib (ako je ostala trudna), ili mustehab (ako nije ostala trudna ali se nije ni pokajala) ili mubah (ako nije trudna a iskreno se pokajala).
Prema tome, odgovori na tvoja pitanja su sljedeći:
1- Shodno tvojoj situaciji kako si je ti opisao, tebi je samo mubah da je prokuneš pred kadijom i da joj daš talak bez kadije i nije ti grijeh da nastaviš živiti sa njom.
2- Ti nebi bio griješna kada bi joj dao talak, bez obzira što se ona pokajala, radi ono što ti voliš, praktikuje Islam, jer taj talak ima svoj povod i svoju osnovu a to je čin zinaluka, jer to mnoge ljudske prirode ne mogu prihvatiti i podnijeti. A s obzirom da je muslimanu da bude ljubomoran na svoju ženu talak u ovom slučaju ima itekako jaku potporu.
3- A što se tiče tvoji riječi “Ja sebe smatram vjernikom, i želim da imam zdravu islamsku familiju, da li bi ovo moglo negativno uticati na moju budućnost”, to je stvar gajba. Može se desiti da ona zbog ovoga bude bolja osoba, da svoju djecu odgaja da budu dobri vjernici i slično, a može i obrnuto, da joj se to ponovi, da se ta osobina prenese na djecu i slično.
4- A što se tiče tvojih riječi “Dio mene želi razvod braka, a drugi dio nju još voli i neznam sta da radim”, ta tvoja neodlučnost je potpuno razumljiva i prirodna. Ono što je bitno ovdje da znaš granice Šerijata, kada bi bio griješan u postupanju prema njoj a kada nisi.
5- A što se tiče klanjanja istihare namaza, ona se ne klanja kad je čovjek neodlučan šta hoće uraditi kako bi mu se pokazalo u snovima ili slično šta da uradi. Nego se ona klanja kada se čovjek odluči da nešto bitno u životu uradi, da mu Allah olakša da to uradi ako je u tome hajr za njega ili da ga spriječi ako u tome nije hajr. To je smisao klanjanja istihare namaza. U hadisu o istihari je došlo: “Kada neko od vas odluči da uradi neku stvar“, a nije došlo: Kada je neko od vas u nedoumici da uradi neku stvar neka klanja istiharu.
Znači, ako odlučiš da joj daš talak klanjaj istiharu, ili ako odlučiš da ostaneš sa njom klanjaj istiharu i uradi onako kako si odlučio. Pa ako je u tome što si odlučio (jednom ili drugom) zlo po tebe Allah, dželle še’nuhu, će te odvratiti od toga.
Ti najbolje poznaješ svoju ženu prije zinaluka i nakon zinaluka tako da ne bih želio da ti sugerišem svoje lično i subjektivno mišljenje. Na tebi je da dobro razmisliš, da utvrdiš i ispitaš njeno trenutno stanje i ponašanje i da doneseš odlučan korak iza kojeg si spreman da stojiš. I kada se odlučiš osloni se na Allaha. I nakon toga zaboravi: Šta bi bilo da sam uradio ovako, ili možda bi bilo da sam uradio drugačije. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Nadjevanje muslimanskih imena
Alejkumusselam. Imena po kojima seljudi nazivaju, neka od njih su haram, druga mekruh, treća dozvoljena a četvrta preporučena za nadijevanje. Mustehab je (preporučeno) da se nadijevaju imena poput Abdullah i Abdurrahman. Takođe, mustehab je nadijevati imena vjerovjesnika i poslanika. Dokaz za ovo jeviše
Alejkumusselam.
Imena po kojima seljudi nazivaju, neka od njih su haram, druga mekruh, treća dozvoljena a četvrta preporučena za nadijevanje.
Mustehab je (preporučeno) da se nadijevaju imena poput Abdullah i Abdurrahman. Takođe, mustehab je nadijevati imena vjerovjesnika i poslanika. Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista Allahu najdraža vaša imena kojima se nazivate su Abdullah i Abdurrahman”.
Takođe, bilježe Ebu Davud i Nesai u svojim Sunenima od Ebu Vehba El-Džušenija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nadijevajte imena vjerovjesnika”. Hadis je šejh Albani prvo ocijenio slabim u “Irvaul-galil” a zatim vjerodostojnim u “Silsili sahiha”.
Od imena koja je lijepo nadijevati djeci je svako ime u kojem je dodat prefiks Abd (rob) nekom od Allahovih lijepih imena, poput Abdulaziz, Abdulmelik, Abdurrahim, Abduldžebbar, Abdulmedžid, Abdusselam i slično.
Imena koja je dozvoljeno nadijevati su općepoznata i raširena imena, poput imena Alija, Omer, Osman i slično, ili ženskih imena Zejneba, Hafsa, Seida, Suada, Aiša, Fatima i slično.
Od imena koje je pokuđeno nadijevati su dvije vrste imena. Prva – imena koja imaju ružno značenje poput Harb (rat), Hazen (tuga), ‘Asija (griješnica) i slično, i druga – kada ime u svom značenju sadrži pohvalu njegovog vlasnika, poput Zahid (isposnik), Abid (pobožnjak), Takva (bogobojaznost), Huda (uputa) i tako dalje.
Dokaz da je pokuđeno nadijevati imena koja imaju ružno značenje je hadis kojeg bilježi Muslim a prenosi ga Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, promijenio ime ‘Asije (nije Asja kako se zvala firaunova žena) i nadio joj ime Džemila.
A dokaz da je pokuđeno nadijevati ime koje ima u sebi pohvalu onoga ko ga nosi je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Semureta ibn Džundubeta, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemoj nazivati svoje dijete Jessar (onaj kome je sve olakšano), ni Rebbah (onaj koji mnogo stiče), niti Nedžih (onaj koji je uspio), niti Efleh (najuspješniji) …”.
Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Zejneb bint Ebi Seleme imala ime Berra (ona koja mnogo čini dobročinstvo), pa se govorilo da sama sebe hvali, pa joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao ime Zejneb.
Imena koja je haram nadijevati su imena koja sadrže u sebi značenje da je čovjek rob nekom mimo Allaha, poput imena Abdunnebijj, Abdulmesih i slično tome, jer nije dozvoljeno da čovjek bude rob nekome drugom mimo Allaha, dželle še’nuhu i jer su sva stvorenja u Allahovoj vlasti i njegovi su robovi. Kaže Ibn Hazm: “Učenjaci su složni oko zabrane nadijevanja bilo kojeg imena koje sadrži značenje robovanja nekom drugom mimo Allaha, dželle še’nuhu, poput Abduamr (rob Amra), Abdulk’aba (rob K’abe) i tome slično”.
Takođe, zabranjeno je nadijevati imena poput Melikulmuluk (kralj kraljeva), Šahušah (vladar vladara) i tome slično. Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je najniže ime kod Allaha, dželle še’nuhu, ime čovjeka koji se nazove Melikulmuluk”, a u rivajetu je dodano: “Nema Malika osim Allaha”. Kaže Sufjan: “Poput Šahušah”. Sa druge strane nadijevanje ovih imena je oprečno islamskoj akidi čiji je temelj tevhid, odnosno iskreno izdvajanje Allaha u upućivanju ibadeta.
Prema tome, prilikom nadijevanja imena u Islamu nije ibret u tome jel to ime spada u tzv. muslimanska imena ili ne, jer u ta današnja tzv. muslimanska imena ulaze imena arapskog, turskog, persijskog i drugog porijekla, što je rezultata istorijskog procesa primanja određenih naroda Islam. Nego je ibret u tome da to ime ima lijepo značenje bez obzira kojeg porijekla bilo, s tim da ne spada u ona imena koja je haram ili mekruh nadijevati. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
LOMLJENJE KOSTIJU OD AKIKE
Alejkumusselam. Oko lomljenja kostiju akike učenjaci imaju dva mišljenja: Prvo mišljenje – da je mustehab da se kosti akike razdvajaju u zglobovima i da se od njih ništa ne lomi. Ovo je stav Aiše, radijallahu anha, At’a i hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba. Oni svoj stav dokazuju sa jedniviše
Alejkumusselam.
Oko lomljenja kostiju akike učenjaci imaju dva mišljenja:
Prvo mišljenje – da je mustehab da se kosti akike razdvajaju u zglobovima i da se od njih ništa ne lomi.
Ovo je stav Aiše, radijallahu anha, At’a i hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba.
Oni svoj stav dokazuju sa jednim hadisom i jednim razumskim dokazom:
Hadis se prenosi od tabi’ina Ata’ od Umi Kurz da je Aiša, radijallahu anha, rekla: “Razdvaja se (tijelo zaklane akike) na organe (udove) i ne lome joj se kosti, daje se kao hrana i udjeljuje kao sadaka”. Hadis bilježi Hakim i ocjenjuje ga vjerodostojnim, a sa njim se slaže Zehebi, a šejh Albani ga ocjenjuje slabim iz dva razloga: prvi – što ravija Ata’ nije čuo od Aiše, radijallahu anha, i drugi – što su ove riječi ubačene (mudredž) u osnovni tekst hadisa, a Bejheki u svom Sunenu bilježi da su ovo riječi At’a a ne Aiše, radijallahu anha. Također, ibn Hazm ocjenjuje ovaj dodatak u hadisu slabim zbog ravije Abdulmelika ibn Ebi Sulejmana.
Prema tome argumentiranje sa ovom predajom je slabo, zato što sama predaja nije vjerodostojna i zato što iako bi prihvatili da je vjerodostojna, to su riječi ili Aiše, radijallahu anha, ili riječi Ata’, a kako kaže Ibn Hazm njihove riječi nisu dokaz u Šerijatu.
Razumski dokaz sa kojim argumentiraju ovaj stav je optizam, priželjkivanje i nadanje da sa ovakvim djelom se očekuje da će dijelovi, organi i udovi novorođenčeta biti čitavi i zdravi. Kaže šejh Usejmin (Eš-Šerhu el-mumti’u 7/499) : “Ovo mišljenje je slabo, jer za njega nema dokaza a što se tiče optimizma u tome ne treba da se ide mnogo daleko”.
Drugo mišljenje – da se kosti akike sijeku i lome kao i svake druge kosti zaklanog kurbana. Ovo je stav Zuhrija i Malika. Oni ovo dokazuju time što nije ništa vjerodostojno prenešeno što to zabranjuje, a sa druge strane lomljenje kosti zaklane životinje je nešto uobičajeno, takođe u tome je velika korist i olakšica za one koji konzumiraju to jelo.
Kaže malikijski učenjak Ibn Habib (El-Munteka 3/103): “Ovaj stav zastupa Malik jer ljudi u džahilijetu kada bi zaklali radi novorođenčeta ne bi lomili kosti, nego bi se one odvajale u zglobovima, pa je došao Islam sa olakšicom u tome, pa ako hoće oni koji kolju akiku mogu da rade kao oni u džahilijetu”. Kaže Kadi Abdulvehab Bagdadi (El-Me’une, str.671): “Dozvoljeno je lomiti kosti akike ali to ne znači da je to sunnet ili mustehab, nego kao vid negiranja zbog nelagodnosti koju su osjećali ljudi u džahilijetu zbog toga”.
Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. da se kosti akike smiju sjeći i lomiti jer nema dokaza za ono što zastupaju zagovarači prvog mišljenja, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
DA LI JE SUNNET ZIKRITI POSLIJE FARZ NAMAZA
Alejkumusselam. Da je sunnet i mustehab zikriti nakon predavanja selama poslije pet propisanih namaza na tome je idžma’u učenjaka ovog Ummeta. Taj idžma prenose mnogi učenjaci, poput imama Nevevija u njegove dvije knjige “El-Ezkar” i “El-Medžmu’u”. Ova preporučenost zikra poslije farzova se odnosi nviše
Alejkumusselam.
Da je sunnet i mustehab zikriti nakon predavanja selama poslije pet propisanih namaza na tome je idžma’u učenjaka ovog Ummeta. Taj idžma prenose mnogi učenjaci, poput imama Nevevija u njegove dvije knjige “El-Ezkar” i “El-Medžmu’u”. Ova preporučenost zikra poslije farzova se odnosi na imama i muktedije, kao i na muško i žensko koji klanjaju pojedinačno. Kaže imam Nevevi (El-Ezkar 1/200): “Složni su učenjaci da je mustehab zikriti nakon propisanih namaza. O tome je prenešeno mnogo vjerodostojnih hadisa u različitim rivajetima”.
Kaže Uzvišeni: “A kada namaz završite, zikrite i stojeći, i sjedeći, i ležeći” (En-Nisa, 103). Takođe, u drugom ajetu kaže: “A kad se namaz obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i mnogo zikrite, da biste postigli što želite” (El-Džumu’a, 10).
U hadisu kojeg bilježi Buharija kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Klanjajte kao što ste mene vidjeli da klanjam”, a od prakse Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bilo da je na kraju svakog propisanog namaza zikrio.
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko nakon svakog namaza izgovori 33 puta SUBHANALAH, 33 puta ELHAMDULILLAH, 33 puta ALLAHU EKBER …, biće mu oprošteni grijesi pa makar bili poput morske pjene”.
A što se tiče toga da li se zikri poslije farzova ili poslije suneta, ili i poslije farzova i poslije suneta, ispravno je ono na što ukazuju jasni i nedvosmisleni hadisi da se zikri samo poslije farz namaza. Ovo je ujedno i stav većine učenjaka ovog Ummeta. Od jasnih hadisa koji presuđuju po ovom pitanju su:
Hadis od K’ab ibn Udžreta, radijallahu anhu, koji bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Riječi (zikrovi) koje se izgovore na kraju svakog propisanog namaza neće iznevjeriti onoga koji ih izgovara: 33 puta SUBHANALAH, 33 puta ELHAMDULILLAH i 34 puta ALLAHU EKBER”. Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Mugire ibn Š’ubeta, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslije svakog propisanog namaza govorio: “LA ILLAHE VAHDEHU LA ŠERIKE LEH ….”. Prema tome, u oba hadisa je jasno naznačeno da se ovi zikrovi izgovaraju nakon “propisanog namaza”. Zato je većina učenjaka, kako prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bariju” (3/80) sve ostale rivajete u kojima je spomenut opći izraz “poslije svakog namaza” ograničila sa ovim što je došlo u hadisu K’ab ibn Udžreta, radijallahu anhu.
Kada je Bin Baz upitan da li se zikri sa prenešenim zikrovima samo poslije farza ili može i poslije suneta, odgovorio je da se svi zikrovi uče poslije farzova osim što se nakon predavanja selama na kraju suneta i nafila izgovori sljedeće: 3 PUTA ESTAGFIRULLAH, ALLAHUMME ENTE ESSELAMU VE MINKE ESSELAMU TEBAREKTE JA ZEL DŽELALI VEL IKRAM. A ovo je preneseno u vjerodostojnom hadisu od Sevbana, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu gdje je on kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi predao selam nakon namaza izgovorio bi tri puta ESTAGFIRULLAH …”. prema tome u hadisu nisu spomenuti propisani niti nafile namazi, pa tako obuhvata i jedne i druge.
Također, ispravno je da se ovi zikrovi uče i izgovaraju nakon farza a prije klanjanja suneta. Na ovom stavu su skoro svi učenjaci i ovo je praksa muslimana sa generacije na generaciju. Ibn Hadžer zaključuje iz gore spomenutih hadisa da se zikr uči odmah nakon završetka farz namaza (Fethul-bari 3/80). Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Ubijanje zmija
Alejkumusselam.Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da je ubijanje zmija uopćeno mustehab (preporučeno) iz čega se izuzimaju kućne zmije, odnosno zmije koje borave u kućama koje je dozvoljeno ubiti tek nakon upozoravanja tri dana. Da je mustehab ubijati zmije ukazuju sljedeći dokazi: Prvi – hadis kojeviše
Alejkumusselam.Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da je ubijanje zmija uopćeno mustehab (preporučeno) iz čega se izuzimaju kućne zmije, odnosno zmije koje borave u kućama koje je dozvoljeno ubiti tek nakon upozoravanja tri dana.
Da je mustehab ubijati zmije ukazuju sljedeći dokazi:
Prvi – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je sa minbera rekao: “Ubijajte zmije, ubijajte zmiju sa dvije bijele linije preko leđa i zmiju koja ima kratak rep, jer one osljepljuju (kada pogledaju u oči insana) i uzrokuju pobačaj trudnice (kada trudnica pogleda u njih i prepadne se ili sa ujedom i zapuhivanjem u nju)”. U hadisu je došla opća naredba ubijanja svih zmija sa posebnim naglaskom na dvije spomenute.
Drugi – hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ubijajte dvije crne životinje (dok ste) u namazu, zmiju i akrepa (škorpiona)”, a u drugom rivajetu je došlo da je naredio da se ubijaju zmija i akrep u namazu. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i ostali, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Šuajb Arnaut i Albani. Pa ako je naređeno, ili tačnije preporučeno, da se zmija ubije dok je čovjek u namazu, što znači da to ne narušava ispravnost i skrušenost namaza, onda je preče da ih treba ubijati i van namaza.
Treći – hadis kojeg bilježi Ibn Madže od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pet štetočina se ubija u Hillu (svim mjestima van Harema) i Haremu (zabranjeni prostor u Mekki oko mesdžida Ka’be): zmija, crni gavran, miš, bijesan pas i soko”. Hadis ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut vjerodostojnim, a osnovni tekst je zabilježen i u Buhariji i Muslimu ali je umjesto zmije spomenut akrep. Takođe, ovaj hadis jasno ukazuje na preporučenost i dozvolu ubijanja životinja koje nanose štetu čovjeku od kojih je i zmija.
Iz ove opće preporučenosti ubijanja zmija izuzimaju se zmije koje borave u kućama, njih je dozvoljeno ubiti tek nakon tri dana kada se od njih zatraži da napuste kuću.
Od dokaza da se ove zmije ne ubijaju u prvom momentu su sljedeći hadisi:
Prvi – hadis (gore spomenut) kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullah ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je sa minbera rekao: “Ubijajte zmije, …”. Zatim kaže Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma: “Dok sam ja ganjao zmiju da je ubijem zovnuo me Ebu Lubabe i rekao mi: ‘Ne ubijaj je’, pa sam ja rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se ubijaju zmije”, a on mi odgovori: ‘On je zabranio nakon toga da se ubijaju zmije koje borave u kućama’.
Drugi – dugi hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Seida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je neki mladić od Ensarija u vrijeme bitke na Hendeku bio tek oženjen te bi tražio dozvolu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da u toku dana zijareti svoju ženu. Tako je jednog dana tražio dozvolu i otišao svojoj kući, pa je na vratima kuće zatekao svoju ženu kako stoji, zamahnio je kopljem prema njoj da je ubode zbog ljubomore koja ga je obuzela. A ona mu reče da spusti koplje i da uđe u kuću i da vidi šta je to što je istjeralo napolje. On je ušao i ugledao ogromnu zmiju kako se smotala na postelji, pa je zabo koplje u nju a zatim izašao i zabio koplje u kuću, pa je zmija njega ujela, pa se ne zna ko je prije umro, zmija ili mladić. Zatim smo otišli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i prenijeli mu šta se desilo i rekli smo mu:‘Dovi Allahu da nam ga oživi’. A on odgovori: “Tražite oprost za vašeg druga”, a zatim je dodao: “Zaista u Medini imaju džini koji su primili Islam, pa kada vidite nekog od njih (u kućnim zmijama) obavještavajte ga tri dana, a poslije toga ako hoćete ubijte ga jer je on šejtan”. A u drugom rivajetu je došlo: “Zaista ove kuće imaju svoje stanare (u obliku zmija), pa kada nekoga od njih vidite tražite od te zmije da izađe tri puta, pa ako ne ode ubijte je jer je ona kjafir”, a njima je rekao: “Idite i sahranite vašeg druga”.
Zatim jedna skupina učenjaka smatra da se ovaj izuzetak odnosi samo na zmije koje borave u kućama u gradu Medini, tj. da se upozore da napuste kuću, a zmije drugih gradova na čitavom dunjaluku ne ulaze u ovaj izuzetak nego se ubijaju bez upozorenja, dokazujući to gore spomenutim rivajetom kod Muslima “Zaisti u Medini imaju džini koji su primili Islam … “. A sa druge strane je došla opća naredba da se ubijaju sve zmije, poput hadisa: “Ubijajte zmije”, i hadisa: “Pet štetočina se ubija u Hillu i Haremu …”, i hadisa u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubije zmija koja se pojavila dok su bili na Mini, a nije došlo u hadisu da je tražio od njih da je upozore tri puta ili tri dana (bilježi ga Muslim). Još dodaju da je razlog izuzimanja iz ove opće naredbe ubijanja zmija bio to što je skupina džina koji borave u Medini primila Islam.
Dok druga skupina učenjaka smatra da se iz opće naredbe ubijanja svih zmija izuzimaju sve zmije koje borave u kućama, svejedno u Medini ili bilo kom drugom mjestu, te da se one ne ubijaju prije upozorenja. Oni svoj stav argumentiraju hadisima u kojima je došao izuzetak, odnosno zabrana ubijanja zmija koje borave u kućama, poput rivajeta kod Buharije: ‘On je zabranio nakon toga da se ubijaju zmije koje borave u kućama’, takođe drugog rivajeta kod Muslima u hadisu o mladiću: “Zaista ove kuće imaju svoje stanare (u obliku zmija)”. Učenjaci koji zastupaju ovaj stav smatraju da dvije vrste zmija se ubijaju odmah pa makar bile kućne zmije a to su zmije sa dvije bijele linije preko leđa i zmije koje imaju kratak rep. To dokazuju sa hadisom kojeg bilježi Ebu Davud od Ebu Lubabe, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ubijanje zmija koje borave u kući osim zmije sa dvije bijele linije preko leđa i zmije koja ima kratak rep … . ovaj hadis šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim. Ovaj drugi stav, da se izuzimaju sve zmije koje borave u kućama a ne samo zmije Medine, je bliži ispravnom jer je mnogo hadisa koji su došli u općoj formi.
Takođe, učenjaci su se razišli oko toga da li se upozorenje tih zmija čini tri dana, tako što će se svaki dan tražiti od zmije da napusti kuću i upozoriti da ako to ne uradi da će biti ubijena, ili tri puta tako što će joj se tri puta ponoviti to upozorenje. I za jedno i za drugo je došao dokaz i to u istom hadisu kojeg bilježi Muslim u priči o mladiću, u jednom rivajetu je došlo: “Upozorite ih tri dana”, a u drugom: “Upozorite ih tri puta”. Bliže je ispravnom, a Allah zna najbolje, da se radi po rivajetu po kojem se upozorenje radi tri dana jer je ono preciznije.
A što se tiče načina upozorenja, tj. na koji način se traži od zmije da napusti kuću, također imamo dva stava. Po jednom treba reći: Pozivam se na ugovor koji je sa vama sklopio Nuh, alejhisselam, i na ugovor koji je sa vama sklopio Sulejman, alejhisselam, da nas ne uznemiravate. Ovo dokazuju hadisom kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi sa istim riječima gore spomenutim, a šejh Albani je ovaj hadis ocijenio slabim. Po drugom stavu treba reći, kako prenosi Malik: Tražim od vas u ime Allaha i Sudnjeg dana da nam se ne pokazujete i da nas ne uznemiravate. Vjerovatno je imam Malik ovo uzeo iz hadisa kojeg bilježi Muslim.
Bliže je ispravnom da u načinu upozoravanja ima širine, s tim da je bitno da se stavi do znanja tim kućnim zmijama da se od njih traži da napuste kuću i da ne uznemiravaju njene ukućane, a da će u protivnom biti ubijene. Naravno, ovo obraćanje zmijama se zasniva na tome da ako u njima borave džini koji su primili Islam da oni razumiju ono što im se govori i da će poslušati zahtjev. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com