Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
uzimanje abdesta
Prilikom uzimanja abdesta nije prenešeno da se uče bilo kakve dove ili ajeti izuzev učenja Bismile samo jedanput na početku abdesta. A s obzirom da je uzimanje abdesta ibadet, a ibadete nije dozvoljeno činiti osim onog što je došlo potvrđeno u Kur’anu i vjerodostojnom Sunnetu. A pošto učenje dova iviše
Prilikom uzimanja abdesta nije prenešeno da se uče bilo kakve dove ili ajeti izuzev učenja Bismile samo jedanput na početku abdesta. A s obzirom da je uzimanje abdesta ibadet, a ibadete nije dozvoljeno činiti osim onog što je došlo potvrđeno u Kur’anu i vjerodostojnom Sunnetu. A pošto učenje dova i ajeta prilikom abdesta nije prenešeno, učenje toga je novotarija koju nije dozvoljeno praktikovati.
Učenje Bismile na početku abdesta je prenešeno u rivajetu od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, rekao: “Nema namaza onome ko nema abdesta niti abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime”. Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed. Takođe, bilježe Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed od Se’id ibn Zejda isti hadis, kao i Ibn Madže i Ahmed od Ebu Se’ida. Ono što je bitno naglasiti da su svi rivajeti ovog hadisa veoma slabi.
Zato kaže imam Ahmed: “Nije mi poznat vjerodostojan hadis po pitanju učenja Bismile na početku abdesta”. Kaže imam Buharija: “Najbolji hadis u ovom poglavlju (učenja Bismile na početku abdesta) je hadis Rebbah ibn Abdurrahmana (tj. hadis Se’id ibn Zejda)”. A za samog Rebbah ibn Abdurrahmana kaže Buharija da je munkerul-hadis, tj. da prenosi jako slabe hadise. Pa ako je po Buhariji najbolji hadis po ovom pitanju od onog koji prenosi jako slabe hadise pa šta je onda sa hadisima koji su gori od ovoga.
Nakon što se napravi analiza ovih rivajeta u kojima se prenosi hadis “Nema abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime” dođe se do rezultata da su ti hadisi ništavni i veoma slabi, što znači da se zbog mnoštva njihovih rivajeta ne mogu podignuti na stepen dobrog hadisa. Iako ima učenjaka koji misle drugačije. Takođe, stvar koja dodatno ukazuje na slabost ovog hadisa je činjenica da je prenešeno mnoštvo vjerodostojnih hadisa u mnogobrojnim rivajetima od velikog broja ashaba u Sahihima Buharije i Muslima gdje se detaljno opisuje abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da ni u jednon jedinom hadisu nije spomeuto da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio Bismilu na početku abdesta.
Isto tako od stvari koje ukazuju na slabost ovog hadisa je sam tekst hadisa “Nema abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime” čime se negira valjanost abdesta onome ko ne izgovori Bismilu. A da se sa tako slabim hadisima negira valjanost abdesta je veoma upitno i daleko. Izuzev ako bi protumačili hadis sljedećim značenjem: Nema potpunog abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime, što bi značilo da je učenje Bismile mustehab a ne šart valjanosti abdesta, naravno kod onih učenjaka koji smatraju da je ovaj hadis dobar i prihvatljiv.
Ispravno je, a Allah zna najbolje, da je učenje Bismile na početku abdesta mustehab, ali ne na osnovu hadisu koji je veoma slab te ne može biti dokaz po ovom pitanju, nego na osnovu drugih situacija u kojima je došlo da je propisano da se uči Bismila, poput učenja Bismile pred polni odnos sa ženom sa čime Buharija u svom Sahihu dokazuje da je sunnet učiti Bismilu pri abdestu. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
namaz i ikamet
Ako muškarci klanjaju u džematu u mesdžidu onda je farz kifaje da se prouči ezan i ikamet. A ako muškarci klanjaju u džematu van mesdžida ili muž sa svojom porodicom u kući, onda je sunnet da se prouči ezan i ikamet. S tim da ako bi ezan izazvao pometnju kod komšija onda je bolje da se ne uči ili daviše
Ako muškarci klanjaju u džematu u mesdžidu onda je farz kifaje da se prouči ezan i ikamet. A ako muškarci klanjaju u džematu van mesdžida ili muž sa svojom porodicom u kući, onda je sunnet da se prouči ezan i ikamet. S tim da ako bi ezan izazvao pometnju kod komšija onda je bolje da se ne uči ili da se uči samo unutar kuće.
Muškarac koji klanja sam van džemata farz namaz mustehab mu je da prouči i ezan i ikamet ako njegovo učenje ezana neće izazvati pometnju kod susjeda. Dokaz da je propisano učiti ezan i ikamet onome koji ne klanja u džematu su opći dokazi kojima se obavezuje učenje ezana i ikameta.
A što se tiče učenja ezana i ikameta prilikom naklanjavanja opravdano propuštenog namaza ono je takođe sunnet jer bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, spominjući priču u kojoj je došlo da su prespavali sabah namaz, pa im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da promijene mjesto a zatim naredio Bilalu, radijallahu anhu, da prouči ezan i ikamet. Znači, hadis ukazuje na propisanost učenaj ezana i ikameta prilikom naklanjavanja propuštenog namaza.
Takođe se to potvrđuje u događaju na Handeku kada su propustili ikindiju namaz zbog bitke, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio Bilalu, radijallahu anhu, da prouči ezan i ikamet pa su klanjali nakon što je Sunce zašlo prvo ikindiju a zatim akšam.
Kaže Ibn Tejmije: “Učenje ezana prilikom naklanjavanja propuštenih namaza nije vadžib. A ko klanja sam za sebe pojedinačno, svejedno klanjao namaz u njegovom namaskom vremenu ili ga naklanjavao pa prouči ezan i ikamet uradio je ono što je bolje, a ako prouči samo ikamet to mu je dovoljno. A ako bi prilikom naklanjavanja nekoliko propuštenih namaza proučio ezan na početku a za ostale namaze proučio samo ikamet takođe bi učinio ono što je bolje” (El-Ihtijaratu el-fikhijje, str. 70). Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Problemi oko intimnog odnosa
Alejkumusselam! Tvoja konstatacija je u globalu tačna, jer zaista po tom pitanju u praktičnom bračnom životu ima ozbiljnih problema i poremećaja. U tom kontekstu, ja bih se nadovezao na ovo što je već rečeno i dodao bih još neke pojedinosti i probleme vezane za intimni život jednog islamskog bračnogviše
Alejkumusselam!
Tvoja konstatacija je u globalu tačna, jer zaista po tom pitanju u praktičnom bračnom životu ima ozbiljnih problema i poremećaja. U tom kontekstu, ja bih se nadovezao na ovo što je već rečeno i dodao bih još neke pojedinosti i probleme vezane za intimni život jednog islamskog bračnog para te naveo neke osnovne adabe intimnog odnosa.
Naime, da je veoma bitno govoriti o intimnom odnosu supružnika ukazuju između ostalog tri stvari:
Prva – da skoro nema fikhske knjige a da se u poglavlju o braku ne obrađuje nekoliko posebnih cjelina vezanih za polni odnos, za koje je došlo pojašnjenje u šerijatskim tekstovima.
Drugo – jedina mahana oko koje su islamski pravnici saglasni da je zbog nje dozvoljeno i ženi i muškarcu da traže poništenje braka je nemogućnost jednog od supružnika da ima polni odnos, što zbog impotentnosti, urođene ili stečene mahane na polnom organu koja sprečava normalan polni odnos, tako i bolesti i slično.
Treće – potresne i nevjerovatne priče ili žalbe od strane žena koje žive po pet, osam ili deset godina u braku i imaju intimne odnose sa svojim muževima, međutim nikad nisu osjetile slast polnog užitka, mnoge od njih čak nisu ni doživjele orgazam nakon dugogodišnjeg bračnog života niti znaju šta je to, a mnoge od njih intinmi odnos doživljavaju kao patnju i bol. Čak do te mjere je poremećen intimni život da mnoge od supruga izbjegavaju polni odnos i odbijaju muža u postelji, a kako i ne bi kada ona ne osjeti u tom odnosu nikakve slasti i ne doživi orgazam, a vrhunac njenog polnog odnosa se svede na to da se u njoj probudi strast i osjeti želju za intimnim odnosom i na tome se završi jer je njen muž već završio i zadovoljio svoje strasti.
Nema sumnje, da vjera Islam koja nas uči kako da jedemo, kako da se oblačimo, kako da se ophodimo jedni prema drugima u svim životnim pojedinostima i detaljima, da nas isto tako podučava kako da imamo intimni odnos. Zbog toga su propisani određeni adabi sa kojima se musliman izdiže sa svojim intimnim odnosom iznad običnog životinjskog upražnjavanja strasti i čak dostiže stepen da ima nagradu kod Allaha, dželle še’nuhu, ako polni odnos obavi na halal način (sa svojom ženom) i ima nijjet da sačuva sebe i svoju suprugu od harama kao i da uveća muslimanski porod.
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, u svoje dvije knjige “Zadul-mead” i “Et-tibu en-nebevi” posvećuje posebno poglavlje o intimnom odnosu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i značaju intimnog odnosa u životu pojedinca. Pa kaže između ostalog: “A što se tiče polnog odnosa, njegova (Poslanikova) uputa, sallallahu alejhi ve sellem, u tome je bila najpotpunija uputa, sa polnim odnosom se čuva zdravlje, upotpunjuje slast i duševna radost i njime se ostvaruju ciljevi zbog kojih i postoji polni odnos.
Polni odnos postoji zbog tri stvari koje su u stvari njegovi temeljni ciljevi:
Prva – očuvanje poroda i održavanje ljudske vrste,
Drugo – izbacivanje sjemena čije zadržavanje šteti tijelu,
Treće – zadovoljavanje strasti i slasti i uživanje u Allahovoj blagodati, a ovo je jedina korist od polnog odnosa koja će biti i u Džennetu, jer tamo nema razmnožavanja niti štetnih stvari koje treba izbaciti iz organizma. Cijenjeni ljekari smatraju da je polni odnos jedan od razloga čuvanja zdravlja”. (Et-Tibu en-nebevi, str. 249) Takođe, kaže na drugom mjestu: “Koristi polnog odnosa su: obaranje pogleda, samokontrola, moć čuvanja časti od neupadanja u haram, sve ovo postiže i žena, muškarac koristi samom sebi na dunjaluku i na ahiretu a koristi i ženi.
Zbog toga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, volio polni odnos i kontinuirano ga imao, i rekao je: “Omiljeno mi je od vašeg dunjaluka troje: žene i miris, a poseban užitak mi je namaz”. (Bilježi ga Ahmed, Nesai, Hakim i Bejheki, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Ibn Hadžer i Albani) Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve selem: “O omladino, ko je u stanju od vas da se oženi neka se oženi, jer zaista se u braku više obara pogled i više čuva polni organ, a onaj ko nije u stanju neka posti jer mu je post zaštita” (Mutefekun alejhi). (Et-Tibu en-nebevi, str. 251)
Od bitnih stvari o kojima treba voditi računa prilikom polnog odnosa je sljedeće:
Prvo:
Da čineći ovo djelo zanijeti sticanje nagrade od Uzvišenog, tj. da zanijeti sa svojim polnim odnosom da čuva sebe i svoju ženu od harama i da poveća islamski Ummet jer je mnoštvo Ummeta njegov ponos, kao što je došlo u hadisu. Takođe, treba da ima na umu da on ima nagradu čineći ovo djelo i pored toga što u njemu nalazi slast i dunjalučku radost, jer prenosi Ebu Zer, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “A vi u vašem polnom odnosu imate sadaku (sa vašom ženom)”, pa upitaše: O Allahov Poslaniče, zar neko od nas ima nagradu time što udovoljava svoju strast? Pa je odgovorio: “Pa šta mislite da je on svoju strast zadovoljio u haramu, zar ne bi imao grijeh? Takođe, ako je zadovolji u halalu ima nagradu”: (Bilježi ga Muslim u svom Sahihu) Ovo je od posebnih fadileta ovog Ummeta, pa hvala Allahu koji nas je učinio od njega.
Drugo:
Da muž pred sam čin polnog akta pokaže nježnost prema ženi, poigrava se sa njom, ljubi je i miluje, tj. da dođe sa ljubavnom predigrom sa ciljem da se što više kod žene pokrenu ljubavne strasti kako bi i ona doživjela vrhunac polnog čina, tj. orgazam. Odnosno, kako se ne bi desilo da muškarac zadovolji svoju strast i završi sa odnosom a da mu žena bude uskraćena za to.
Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “One su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća” (El-Bekara, 187), pa ako je žena odjeća svome mužu tako što ga štiti od potrebe za drugim ženama jer zadovolji svoju strast sa njom, tako isto ženi treba da muž biti zaštita time što će ona zadovoljiti svoju spolnu potrebu sa njim, a ona neće zadovoljiti svoju potrebu osim ako i ona uživa u polnom odnosu i doživi orgazam. I kaže Uzvišeni: “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti” (El-Bekare, 228), pa ako je žena dužna da zadovolji svoga čovjeka u polnom odnosu isto tako je i on dužan da nju zadovolji u istom, a to se ne može postići osim tako da i ona doživi orgazam.
Islamski pravnici u svojim knjigama kao i Ibnul-Kajjim u “Zadul-mead” kada su govorili o ovoj temi naveli su da je od prakse Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo da je se on poigravao sa ženom prije polnog akta i ljubio je, te su naveli neke od rivajeta kojima to potvrđuju. Međutim, po ovom pitanju nema ništa vjerodostojno prenešeno, niti da je to radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti da je riječima oporučio da se to radi. Sve što je prenešeno je između slabog, jako slabog i izmišljenog. Izuzev što se prenosi od Aiše, radijallahu anha, da bi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio za vrijeme ramazana dok posti, ali to ne ulazi u ovu temu.
Od tih slabih predaja su sljedeći hadisi:
1- “Kada neko od vas polno opći sa svojom ženom neka to radi na najmuževniji način, pa kada osjeti da će zadovoljiti svoju potrebu prije nego što žena završi neka ne žuri sve dok ona ne zadovolji svoju potrebu i strast”, bilježe ga Ahmed (sa jednim senedom), Ebu J’ala i Abdurrezak (u drugom senedu) od Enesa, radijallahu anhu. Sened hadisa kod Ahmeda je slab zbog tri mahane, to je pojasnio Albani u Irvaul-galil (2010), a sened kod Ebu J’ale je takođe slab jer ime ravije tabi’ina uopće nije spomenuto.
2- “Neka niko od vas ne prilazi svojoj ženi kao što radi hajvan, neka među njima (supružnicima) bude resul”, pa upitaše: “Šta je to resul, Allahov Poslaniče?” A on odgovori: “Poljubac i govor”. Hadis bilježi Dejlemi u “Musnedul-firdeus” od Enesa, radijallahu anhu, a Iraki ga ocjenjuje kao munker (veoma slabim) i šejh Albani se slažio sa tom ocjenom i pojasnio mahane seneda hadisa (Es-Silsiletu ed-daifetu 13/179).
3- Prenosi se od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio polno općenje prije poigravanja. Bilježi ga Sujuti u El-Džamius-sagir, a šejh Albani kaže da je izmišljen.
4- Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da bi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio a postio bi i sisao bi njen jezik. Hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed, Bejheki, Ibn Huzejme i mnogi drugi, a hadis su Ibn Hadžer, Albani, Šu’ajb Arnaut ocjenili slabim i složni su da je dodatak “i sisao bi njen jezik” slab dok je prvi dio hadisa došao vjerodostojan u drugim rivajetima poput Buharije i Muslima.
Pitanje ljubavne predigre i nepostajanje osjećaja, sluha i razumijevanja od strane muža po ovom pitanju je jedan od glavnih kamena spoticanja u intimnom životu između muža i žene. Jer kada muž ne ostavi dovoljno vremena da se njegova supruga zagrije za intimni odnos ili ako je on nestručan, grub i nesposoban da pobudi u njoj ljubavne strasti normalno je da će završetak takvog intimnog odnosa biti za ženu razlog njene rastrešenosti, frustracije, nezadovoljstva i da će u njoj ugasiti svaku potrebu za sastajanje sa mužem. Još ako se ovo ponavlja od intimnog odnosa do intimnog odnosa pa traje mjesecima i godinama onda nije čudo da neke supruge odbijaju svoje muževe u postelji ili na kulturan način iznalaze raznorazne isprike kako bi izbjegle polni odnos. Dok kod nekih žena polni odnos i odazivanje u postelji postanu jedno od najjačih oružja kako da vladaju svojim muževima, jer one osobno nemaju potrebe za intimnim odnosom.
Zato je na muževima da ulože maksimalan trud u tome da po ovom pitanju nađu zajedničko sa svojim suprugama. U tu svrhu nema smetnje da jedno drugome otkriju šta ih najviše uzbuđuje u intimnom odnosu i na koji način najlakše doživljavaju orgazam. Između muža i žene u ovome ne bi trebale da postoje stid, prepreke i neprijatnosti, naročito kada je u pitanju to da i jedno i drugo dožive potpuno zadovoljstvo u svom intimnom odnosu.
Treće:
Mustehab je da muž kada hoće da priđe ženi da prouči dovu “BISMILLAH ALAHUMME DŽENNIBNEŠŠEJTANE VE DŽENNIBIŠŠEJTANE MA REZAKTENA”. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ako bude određeno da se iz tog odnosa začne dijete neće mu naštetiti šejtan”. Bilježi ga Buharija u svom Sahihu.
Četvrto:
Dozvoljeno je čovjeku da prilazi svojoj ženi u njen polni organ sa koje god strane hoće, s prijeda ili od pozadi, pod uslovom da je u polni organ a ne u duburu zbog riječi Uzvišenog: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete” (El-Bekare, 223).
Način općenja i uživanja bračnih drugova jednog u tijelu drugog je pitanje o kojem su islamski pravnici na samom početku islama govorili i pisali. Čak su pojašnjavali u detalje šta je dozvoljeno a šta nije shodno onome kako je došlo u šerijatskim tekstovima. Ova tema nije produkt savremene seksualne revolucije, porno filmova, nemorala i pornografije, kako to neki neupućeni pokušavaju prikazati pa tim tumačenjem žele argumentirati zabranu istog, što je pogešno. Jer je ibret u šerijatskim tekstovima. Ova tema je kao i sve ostale od onih pitanja u kojima je islam pojasnio granice dopuštenog i zabranjenog, zna to onaj ko zna a nepoznato je onome ko nema znanja.
Cijelo ženino tijelo je predmet uživanja od strane njenog muža svejedno bilo to pogledom, dodirom, poljupcem, milovanjem i slično. Takođe i obrnuto, cijelo muževo tijelo je predmet uživanja od strane njegove žene svejedno bilo to pogledom, dodirom, poljupcem, milovanjem i slično.
Ono što je Šerijat zabranio su dvije stvari: polno općenje u stražnjicu žene i polno općenje kada je žena u stanju hajza, s tim da je mužu dozvoljeno uživanje u njenom tijelu mimo polnog organa čak i u stanju hajza.
Peto:
Zabranjeno je polno općenje u stražnjicu žene. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od Huzejme ibn Sabita, radijallahu anhu: “Zaista se Allah ne stidi istine, ne prilazite ženama u njihove stražnjice” (Darimi (2213), Nesai’ u “El-Kubra” (8982), Ahmed (21907), Ibn Madže (1924), Bejheki (13894), Ibn Hibban (4200), Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Irvaul-galil” (2005)). Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u više rivajeta i različitih tekstova se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah neće gledati u čovjeka koji je polno općio sa svojom ženom u njenu stražnjicu” (Ahmed (2/344)), “Proklet je onaj ko priđe svojoj ženi u njenu stražnicu” (Ebu Davud (2162), Darimi (1140), Nesai’ u “El-Kubra” (9012), Ibn Madže (1923), Ahmed (2/272) i ostali), “Ko ode proroku i povjeruje mu u ono što kaže, ili priđe ženi koja je u stanju hajza, ili priđe ženi u njenu stražnjicu, on je čist od onoga što je objavljeno Muhammedu” (Ebu Davud (3904), Tirmizi (135), Ibn Madže (639) i Darimi (1136), Ahmed (10170)).
Šesto:
Zabranjeno je polno općenje kada je žena u stanju hajza. Kaže Uzvišeni: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: “To je neprijatnost.” Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju. a kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio. – Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste” (El-Bekare 222).
Sedmo:
Dozvoljeno je mužu uživanje u njenom tijelu mimo polnog organa čak i u stanju hajza. U rivajetu od ‘Aiše i Mejmune, radijallahu anhuma, je došlo: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio da uživa u tijelu neke od njegovih žena, a ona je u stanju hajza, naredio bi joj da se ogrne, a zatim bi uživao u njenom tijelu” (Buharija (300) i Muslim (293)). A u rivajetu kod Ebu Davuda: “Kada bi htio nešto od žene koja je u hajzu, stavio bi na njen polni organ odjeću” (Ebu Davud (272)).
Osmo:
Samozadovoljavanje nije dozvoljeno jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je podsticao omladinu na ženidbu nije uputio na samozadovoljavanje (onanisanje) onu omladinu koja nije u stanju da se oženi, a da je u tome bilo hajra pojasnio bi im to. Nego im je dao izbor između dvoga: ženidbe i posta. U hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita”.
Da je samozadovoljavanje zaštita za polni organ od upadanja u zinaluk Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi ga naveo kao izlaz i rješenje jer je ono lakše od posta. Takođe Uzvišeni Allah kada govori o osobinama mu’mina koji će biti spašeni kaže da je jedna od tih osobina da stidna mjesta svoja čuvaju osim od žena svojih i robinja svojih, a da oni koji mimo toga traže nešto drugo oni u griješenju granice prelaze. Pa kaže Uzvišeni: “… i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju sasvim pretjeruju” (Sura El-Mu’minun 5-7).
Prema tome Allah, subhanehu ve te’ala, sve intimne radnje mimo naslađivanja i polnog odnosa sa suprugom ili robinjom ubraja u griješenje sa kojim se prelaze granice dozvoljenog. Ova dva šerijatska teksta su dovoljni argumenti zabrane samozadovoljavanja i onanisanja uz pomoć ruke ili nekih drugih pomagala. Ova zabrana se odnosi i na ženu i na muškarce. Na ovom stavu je ogromna većina učenjaka ovog Ummeta. A od onih učenjaka od kojih se prenosi dozvola, kod većine njih se misli na dozvolu u nuždi, tj. bojazni da se upadne u zinaluk. A neznatan dio učenjaka od kojih se prenosi uopštena dozvola ili pokuđenost, u njihovom stavu nema ibreta jer je oprečan gore spomenutom ajetu i hadisu.
Deveto:
Ako muž polno opći sa svojom suprugom, a zatim hoće da ponovi intimni odnos mustehab je da uzme abdest jer će ga to učiniti aktivnijim. Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas priđe svojoj ženi a zatim htjedne da to ponovi neka abdesti jer će ga to učiniti aktivnijim”.
Deseto:
Dozvoljeno je mužu da čini takozvani azl ako neće da im se začne dijete, tj. da prilikom polnog odnosa izbaci sjeme van maternice supruge. Takođe, dozvoljeno je koristiti sve vrste kontarcepcijskih sredstava (osim onih koje štete muškom ili ženskom organizmu) sa kojima se želi privremeno spriječiti trudnoća, odnosno da se pravi razmak među djecom. Sve ovo je dozvoljeno ali uz saglasnost žene jer i ona ima pravo na dijete. Dokaz i za jedno i za drugo (azl i konracepcijska sredstva) je hadis kojeg bilježe i Buharija i Muslim od Enesa, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Mi smo činili azl a Kur’an je spuštan, pa da je u njemu bilo nešto bilo bi nam zabranjeno”.
Jedanaesto:
Zabranjeno je mužu i ženi da pričaju o detaljima njihovog intimnog odnosa, to se čak ubraja u najružnije stvari. Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista čovjek koji će biti na najgorem stepenu kod Allaha na Sudnjem danu je čovjek koji ima intimni odnos sa svojom ženom pa poslije priča o njenim tajnama”.
Dvanaesto:
Sve što je prenešeno o prekrivanju prilikom polnog odnosa su slabi hadisi. Poput hadisa kojeg bilježi Tirmizi od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klonite se skidanja golih, jer su sa vama oni koji se ne odvajaju od vas osim pri obavljanju velike nužde i kada čovjek priđe svojoj ženi, pa se stidite njih i poštujte ih”. Slabim su ga ocijenili Tirmizi i Albani zbog ravije Lejsa ibn Ebi Sulejma koji je slab. Takođe hadis kojeg bilježi Ibn Madže od ‘Utbe ibn Abdin Es-Sulemija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas priđe vašoj ženi neka se prekrije i neka se ne otkriva kao što su otkriveni divlji magarci”. Albani ga je ocijenio slabim zbog nepoznatog stanja ravije tabi’ina.
Trinaesto:
Dozvoljeno je mužu i ženi kad su obavezni da uzmu gusul nakon polnog odnosa da odgode njegovo uzimanje do sljedećeg namaskog vremena i da legnu spavat u stanju džunubluka s tim da je mustehab da uzmu abdest prije spavanja. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Omer, radijallahu anhu, rekao: “Allahov Polaniče, smije li neko od nas leći u stanju džunubluka?” A on mu odgovori: “Da, kada abdesti”. A u drugom rivajetu istog hadisa bilježe Ibn Huzejme i Ibn Hibban dodatak: “Da, i neka abdesti ako hoće”, Šu’ajb Arnaut je sened hadisa ocijenio vjerodostojnim.
Četrnaesto:
Dozvoljeno je supružnicima da se zajedno kupaju na jednom mjestu prilikom uzimanja gusula pa makar pri tome gledali jedno drugo u nagom stanju. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Bili smo uzimali gusul ja i Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, iz jedne posude koja bi bila između nas, ruke bi nam se preplitale, a on bi prije mene uzimao vodu dok mu ne kažem: “Ostavi meni, ostavi meni”, a bili smo džunubi”.
Ovo su neki od osnovnih adaba i propisa vezanih za intimni odnos koje bi trebao poznavati svaki musliman i muslimanka. Ve billahi tevfiK.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Placanje clanarine IZ-u
Alejkumusselam. Musliman je dužan po Kur’anu i Sunnetu da iz svog imetka izdvaja zekat u onim vrstama imetka u kome se daje zekat i da ga da u nekih od osam fondova spomenutih u kur’anskom ajetu sure Tevbe. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. Takođe, po ispravnom mišljenju učenjaka muslimanuviše
Alejkumusselam.
Musliman je dužan po Kur’anu i Sunnetu da iz svog imetka izdvaja zekat u onim vrstama imetka u kome se daje zekat i da ga da u nekih od osam fondova spomenutih u kur’anskom ajetu sure Tevbe. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. Takođe, po ispravnom mišljenju učenjaka muslimanu je vadžib da daje sadekatul fitr pred kraj Ramazana shodno propisima koji su vezani za njega. Ovo su jedine dvije stvari po pitanju izdvajanja imetka za zajednicu muslimana (znači ne govorimo o izdržavanju porodice, roditelja i slično) koje Šerijat tereti nekog muslimana.
A što se tiče plaćanja članarine bilo kojem udruženju, zajednici, partiji i slično musliman u osnovi nije dužan da ih plaća jer ga Uzvišeni Allah nije time zadužio. Iz ovoga se izuzima ako čovjek sam sebe obaveže da će nekom udruženju, instituciji i slično plaćati određenu članarinu, na određeno vrijeme i pod određenim uslovima.
A konkretan odgovor na pitanje da li trebati plaćati članarinu Islamskoj zajednici bi bio: ako musliman nijeti da plaćanjem članarine finansijski pomaže i podržava aktivnosti i projekte IZ-a u kojima nema harama i koji nisu zasnovani na haramu, a takvih aktivnosti i projekata je mnogo, onda je to mustehab. Dokaz da je ovo mustehab su opći šerijatski tekstovi koji podstiču na pomaganje Islama i muslimana, svejedno bili zajednica ili pojedinci.
Poput ajeta: “Ko će Allahu drage volje zajam dati da bi mu ga On mnogostruko vratio, a uz to i nagradu plemenitu dobio” (El-Hadid, 11), i “Ko je taj koji će Allahu drage volje zajam dati, pa da mu ga On mnogostruko vrati? – A Allah uskraćuje i obilno daje, i Njemu ćete se povratiti“. (El-Bekara, 245).
I hadisa kojeg prenosi Džerir ibn Abdullah, radijallahu anhu, a bilježi ga Muslim u svom Sahihu: “Ko u Islamu uvede (oživi) lijep sunnet pa se po njemu radi poslije njega imaće nagradu poput onih koji rade po njemu a da se njima od njihove nagrade neće ništa umanjiti…“.
A ono što se od tog imetka sa kojim on plaća članarinu utroši na onome što je haram i nije dozvoljeno odgovorni su oni kojima je dato u emanet da raspolažu tim imetkom. Sa druge strane, musliman koji neće da plaća članarinu Islamskoj zajednici pod izgovorom da neće da učestvuje u finansiranju i pomaganju aktivnosti i projekata koji su po Šerijatu zabranjeni, poput organizovanja ramazanskih festivala, muzičkih koncerata, raznoraznih mevluda, organizovanja Ajvatovice , Djevojačke pećine i sličnih novotarskih dovišta, učestvovanje u organizovanom naplaćivanju tevhida, četeresnica, hatmi, jasina i slično, ima pravo da to radi i ima šerijatske podloge za to i čak je sporno namjerno i svjesno potpomagati te gore spomenute haram aktivnosti.
Dokaz da je propisano da ne pomaže ono što je haram i grijeh su riječi Uzvišenog: “I nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). Takođe, dokaz je i drugi dio gore spomenutog hadisa kojeg bilježi Muslim: “A onaj ko uvede u Islam loš sunnet pa se po njemu radi poslije njega imaće grijeh poput onih koji rade po njemu a da se njima od njihovog grijeha neće ništa umanjiti“.
Ovde treba napomenuti da plaćanje troškova održavanja mesdžida i džamije (plaćanja struje, čišćenja, grijanja i slično), u čemu treba učestvovati onaj ko koristi džamiju, ne treba da ulazi pod pitanje plaćanja članarine IZ-u.
Prema tome, ono čime Uzvišeni Allah duži muslimana spram muslimanske zajednice je davanje zekata i sadekatul fitre a za sve ostalo nije dužan da daje, s tim da je mustehab da finansijski pomaže Islam i muslimanske kroz raznorazne davetske i nedavetske aktivnosti. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Stidno mjesto muslimanke pred nemuslimankom
Alejkumusselam! Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga šta je dozvoljeno nemuslimanki da vidi od tijela muslimanke, odnosno šta je dozvoljeno muslimanki da otkrije pred nemuslimankom. Prvo mišljenje je da je stidno mjesto muslimanke ispred nemuslimanke njeno čitavo tijelo izuzev ono što se otviše
Alejkumusselam!
Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga šta je dozvoljeno nemuslimanki da vidi od tijela muslimanke, odnosno šta je dozvoljeno muslimanki da otkrije pred nemuslimankom.
Prvo mišljenje je da je stidno mjesto muslimanke ispred nemuslimanke njeno čitavo tijelo izuzev ono što se otkrije prilikom obavljanja kućnih poslova. Ovo je zvanični stav hanefijskog i šafijskog mezheba, nekih učenjaka malikijskog mezheba, Ahmeda u jednom rivajetu od njega i Mekhula. Bilježi imam Kurtubi u svom tefsiru da je ovo stav većine selefa, takođe ovaj stav se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Mudžahida i Ibn Džurejdža.
Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, napisao Ebu Ubejdi: “Prenešeno mi je da žene zimijke ulaze zajedno sa ženama muslimankama u javna kupatila, zabrani to i uradi drugačije, jer nije dozvoljeno da zimijka vidi golotinju muslimanke”. Međutim, ovaj rivajet od Omera, radijallahu anhu, nisam ga mogao pronaći ni u jednoj zbirci hadisa, a niti oni koji ga navode ne spominju njegov sened niti izvor odakle ga prenose tako da oslanjati se na njega nije pouzdano.
Oni svoj stav dokazuju sljedećim argumentima:
1- Riječima Uzvišenog: “Neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, … ili ženama svojim…” (En-Nur, 31). Kažu da se pod riječima “ženama svojim” misli na muslimanke, jer da se misli uopćeno na sve žene ne bi imalo smisla to izdvajati sa “svojim”.
2- Žena kjafirkinja je nepovjerljiva pa može opisati svom mužu ili nekom drugom ženu muslimanku.
Drugo mišljenje je da je muslimanki ispred nemuslimanke dozvoljeno otkriti samo lice i šake. Ovaj stav zastupaju neki učenjaci malikijskog i šafijskog mezheba. S tim da za ovo svoje mišljenje ne navode argumente.
Treće mišljenje je da je stidno mjesto muslimanke ispred nemuslimanke poput stidnog mjesta muslimanke ispred muslimanke, tj. dozvoljeno joj je da gleda u čitavo tijelo izuzev onog što je između pupka i koljena (shodno mišljenju da je to stidno mjesto muslimanke pred muslimankom). A na osnovu drugog mišljenja, da je stidno mjesto muslimanke pred muslimankom poput stidnog mjesta muslimanke pred njenim mahremima, kjafirki je dozvoljeno da vidi od tijela muslimanke ono što je dozvoljeno njenim mahremima (mimo muža, naravno), tj. lice, kosu, vrat, ruke do laktova i stopala do članaka. Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka malikijskog i šafijskog mezheba.
Oni svoje mišljenje dokazuju sljedećim dokazima:
1- Hadisom kojeg bilježe Buharija (1049) i Muslim (2146) u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je došla jevrejka da je nešto pita pa joj je između ostalog rekla: “Neka te Allah sačuva od kaburske kazne”, pa je ona pitala o tome Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
2- Hadisom kojeg bilježe Buharija (2620) i Muslim (2371) u svojim Sahihima od Esme, radijallahu anha, u kojem je došlo da je njena majka, koja nije primila Islam, došla njoj u zijaret, pa je ona pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li da je primi, pa joj je potvrdno odgovorio.
Ova dva hadisa ukazuju da su jevrejke i mušrikinje dolazile kod žena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i drugih muslimanki, a da im on, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da pred njima oblače hidžab i da pokrivaju lice jer žene u svojim kućama su otkrivene.
Zagovarači ovog mišljenja smatraju da se riječi Uzvišenog “ili ženama svojim” odnose na sve žene, i muslimanke i nemuslimanke, a da ono što se prenosi od selefa o obavezi pokrivanja muslimanke ispred nemuslimanke je da je to mustehab a ne vadžib.
A to kako da se riječi Uzvišenog “ili ženama svojim” odnose i na nemuslimanke pojašnjava malikijski učenjak Ibnul-Arebi u svom tefsiru time što je zamjenica “svojim” došla u ajetu iz razloga da se ne razlikuje od ostalih dvadeset i pet riječi u istom ajetu u kojima je došla ista zamjenica, a ne da bi ograničila otkrivanje muslimanke samo ispred muslimanki. A u protivnom, kako onda razumjeti da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije primijenio taj ajet na svojim ženama i ashabijkama.
Takođe, od argumenta sa kojima se može poduprijeti ovaj zadnji stav je i to što bi kitabijka koja se uda za muslimana (što je dozvoljeno po Kur’anu) i miješa se sa njegovom ženskom rodbinom, uzrokavala da se njegova ženska rodbina, po mišljenju mimo ovog zadnjeg, mora pred njom cijelo vrijeme pokrivati u čemu je velika neprijatnost i nelagodnost.
Prema tome, odbarano mišljenje je treći stav učenjaka zbog hadisa koji presuđuju po ovom pitanju, a to je da je stidno mjesto muslimanke pred nemuslimankom poput stidnog mjesta muslimanke pred njenim mahremima. Što znači da je kjafirki dozvoljeno da vidi od tijela muslimanke ono što je dozvoljeno njenim mahremima (mimo muža, naravno), tj. lice, kosu, vrat, ruke do laktova i stopala do članaka. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa :n-um.com
Vjenčavanje u mesdžidu – sunnet ili novotarija
Alejkumusselam. Stavovi učenjaka po ovom pitanja se, uglavnom, mogu svesti pod tri mišljenja: Prvo mišljenje: da je vjenčanje u mesdžidu mustehab radi bereketa i razglašavanja. Ovo je stav većine učenjaka. To dokazuju hadisom i razumskim dokazom. Bilježi Tirmizi u svom Džami’u da je Poslanik, sallalviše
Alejkumusselam.
Stavovi učenjaka po ovom pitanja se, uglavnom, mogu svesti pod tri mišljenja:
Prvo mišljenje: da je vjenčanje u mesdžidu mustehab radi bereketa i razglašavanja. Ovo je stav većine učenjaka. To dokazuju hadisom i razumskim dokazom.
Bilježi Tirmizi u svom Džami’u da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Razglasite brak, sklapajte ga u mesdžidima i povodom njega pjevajte uz def”. Tirmizi kaže za ovaj hadis da je dobar i čudan i da je u njegovom senedu ravija Isa ibn Mejmun koji je slab. A šejh Albani (Daifa 2/479) pojašnjava da je Tirmizi za ovaj hadis rekao da je dobar misleći na njegov prvi dio “razglasite brak” što je došlo u mnogim drugim rivajetima, a hadis je svakako naveo u poglavlju o razglašavanju braka.
Takođe, Albani dodaje da dodatak “sklapajte ga u mesdžidima i povodom njega pjevajte uz def” nije nigdje našao u nekom drugom hadisu te da je zbog toga ovaj dodatak munker, tj. skroz slab i neprihvatljiv. Hadis ocjenjuju slabim Bejheki, Ibnul-Dževzi, Ibn Hadžer i Albani zbog ravije Ise ibn Mejmuna koji je metruk, tj. čiji su hadisi odbačeni i ostavljeni. Prema tome, ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju zbog njegove jake slabosti i u senedu i u tekstu.
A razumski dokaz sa kojim podupiru ovaj stav je to da sklapanje braka u mesdžidu čini taj brak berićetnijim. Međutim, ovome se može prigovoriti time da ako je stvar takva kako kažu najpreči bi bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tome da sklapa svoje brakove u džamiji, tako isto ashabi a to nije prenešeno od njih.
Drugo mišljenje: da je vjenčanje u mesdžidu dozvoljeno ali nije mustehab niti sunnet. A dokaz da je dozvoljeno je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima koji govori o ženi koja je došla i htjela da ponudi samu sebe Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da je oženi, a na kraju hadisa se spominje da ju je on, sallallahu alejhi ve sellem, vjenčao sa jednim ashabom, a sve ovo se dogodilo u mesdžidu što znači da je vjenčanje u mesdžidu dozvoljeno.
Međutim, nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sklapao brak i vjenčavao u mesdžidu mimo ovog slučaja, a ovaj slučaj sam po sebi nije bio ciljan nego je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedio u mesdžidu sa ashabima pa je odšla žena i ponudila mu se i desilo se da je vjenča u mesdžidu.
Treće mišljenje: da je vjenčavanje u mesdžidu u osnovi dozvoljeno ali pod određenim šartovima. Prvi šart je da to ne bude stalna praksa, a ako se uzme za stalnu praksu onda to prelazi u novotariju.
Drugi šart je da se prilikom tog vjenčanja ne rade neki munkeri poput toga da u mesdžid ulaze otkrivene žene, da se miješaju muškarci i žene, da djeca ezijete prisutne i prave nered i slično. Ovo je stav Stalne komisije za fetve u Saudiji u dvije fetve koje je izdala po ovom pitanju. U jednoj od tih fetvi (18/110-111) odgovor je bio sljedeći: “Vjenčavanje i sklapanje braka u mesdžidu i van mesdžida je stvar koja ima širine u Šerijatu, nije nam poznato nešto vjerodostojno da je vjenčavanje u mesdžidima poseban sunnet, pa to učiniti stalnom praksom je novotarija”.
A u drugoj fetvi (18/110-112) je došlo: “Sklapanje braka u mesdžidima nije sunnet, a učiniti sklapanje braka unutar mesdžida stalnom praksom i imati ubjeđenje da je to sunnet je novotarija, jer je u vjerodostojnoj predaji došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko uvede u ovu našu stvar ono što nije od nje to se odbacuje”. A ako toj svečanosti vjenčanja prisustvuju otkrivene žene i djeca koja čine nered i ezijet po mesdžidu onda treba zabraniti vjenčavanje unutar mesdžida zbog tih negativnosti”. Potpisnici obe fetve su Bin Baz, Abdurrezzak Afifi i Abdulah Gudejan.
A kaže šejh Muhammed ibn Salih Usejmin (Likau el-babu el-meftuh, 127/pitanje broj 12) : “Sklapanje braka u mesdžidu za tako nešto ne znam da ima osnova niti dokaza u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, ako se desi da su mladoženja i staratelj prisutni u mesdžidu pa se izvede vjenčanje onda u tome nema smetnje. Jer ovo (vjenčanje u mesdžidu) ne spada u prodaju i kupovinu, a poznato je da je trgovina u mesdžidu haram, a sklapanje bračnog ugovora nije od trgovine, pa zato ako se izvede vjenčanje u mesdžidu nema smetnje. A što se tiče toga da je vjenčanje u mesdžidu mustehab, poput toga da kažemo izađite iz kuće u mesdžid radi vjenčanja ili se dogovorite da se vjenčate u mesdžidu, za tako nešto treba dokaz, a ja ne znam da ima dokaz”.
Prema tome, u osnovi je dozvoljeno sklopiti bračni ugovor u mesdžidu, a ako se to uzme kao stalna praksa sa ubjeđenjem da je to sunnet i fadl (vrijednost) onda to predstavlja novotariju. Ako se uz vjenčanje u mesdžidu rade određeni munkeri, poput prisustva otkrivenih žena (što je česta praksa), miješanja muškaraca i žena, ili se to radi oponašajući kršćane koji se vjenčavaju u crkvama, onda nema sumnje da su takva vjenčanja haram, nije ih dozvoljeno tako izvoditi niti njima prisustvovati. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa :n-um.com
Da li se klanja ako se pojavi krvarenje u trudnoći
Alejkumusselam! Što se tiče krvarenja, s obzirom da si trudna, ovo tvoje krvarenje nije hajz niti je nifas sve dok ne bi pobacila, ne daj bože, nego je to istihaza a krv istihaze nije krv hajza nego je rezultat nekog poremećaja u organizmu. Na tebi je da klanjaš svaki namaz u njegovom vremenu, stimviše
Alejkumusselam!
Što se tiče krvarenja, s obzirom da si trudna, ovo tvoje krvarenje nije hajz niti je nifas sve dok ne bi pobacila, ne daj bože, nego je to istihaza a krv istihaze nije krv hajza nego je rezultat nekog poremećaja u organizmu. Na tebi je da klanjaš svaki namaz u njegovom vremenu, stim da si obavezna uzeti abdest kada nastupi namasko vrijeme i taj abdest ti traje do sljedećeg namaskog vremena ako ga ne pokvariš nečim drugim mimo krvi.
Prije abdesta trebaš se očistit od krvi (oprati mjesto krvarenja) i obući čisti veš (unutrašnji). Ono što te može spriječiti od namaza je nifas koji dođe poslije poroda a poslije njega hajz. A sve dok si trudna moraš klanjati, čista si i za tebe važe propisi kao i za svaku čistu ženu. Ne moraš se kupati sa prestankom krvarenja jer to nije krv hajza nego samo uzimaš abdest kada nastupi namasko vrijeme a po nekim učenjacima je mustehab da se okupaš jer je i to došlo u hadisu.
A što se tiče klanjanja sjedeći u stanju slabosti i jake mučnine, nisi ispravno postupila jer si trebala klanjati stojeći, a ako nisi bila u stanju onda sjedeći, jer ako si mogla stojati trebali si stojeći jer je stajanje rukn namaza, stim da se ne saginješ nego samo išaretiš za ruku’ i išaretiš za sedždu da se vidi razlika između njih. Ako nisi znala za ovo namazi koje si klanjala tako kako si opisala su ti ispravni inšaallah.
A što se tiče namaza koje si klanjala u sebi, ako misliš pod tim da si klanjala u sebi da ti se glas ne čuje a mrdala si jezikom i usnama, onda je to ispravno, tako se i klanja. A ako si klanjala samo mislima, bez da mrdaš jezikom, onda ti namazi koje si tako klanjala nisu ispravni i treba da se sjetiš koliko namaza si tako klanjala i da ih naklanjaš, jer je naređeno da se u namazu uči, a učenje može biti u sebi i naglas, a izgovarati mislima nije učenje. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa :n-um.com
Sunneti dzume namaza
Alejkumusselam! Oko farza džume namaza, koji se klanja dva rekata, nema razilaženja među učenjacima, razilaženje postoji oko klanjanja sunneta džume namaza. Naime, džuma namaz ima svoje sunnete koji se klanjaju nakon farza džume namaza. A što se tiče sunneta prije džume namaza nije prenešeno od Allaviše
Alejkumusselam!
Oko farza džume namaza, koji se klanja dva rekata, nema razilaženja među učenjacima, razilaženje postoji oko klanjanja sunneta džume namaza.
Naime, džuma namaz ima svoje sunnete koji se klanjaju nakon farza džume namaza. A što se tiče sunneta prije džume namaza nije prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je on praktikovao ili riječima podsticao da se klanjaju.
Zato kaže Ibn Tejmije (Medžmu’ul-fetava 24/188): “A što se tiče Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, on nije klanjao prije džuma namaza nakon ezana ništa, niti je ovo iko prenio od njega”. S tim da nema smetnje da onaj ko ode u mesdžid a hatib se još nije popeo na minber da klanja nafilu koliko hoće i to je mustehab. Jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao na to u hadisu kojeg bilježi Buharija u rivajetu od Selmana Farisija, radijallahu anhu, rekavši: “Neće se čovjek okupati na dan džume, očistiti se koliko može, namazati se kremom ili namirisati kućnim mirisom, a zatim otiđe (u mesdžid), ne razdvoji dvojicu a zatim klanja koliko mu je propisano, pa sluša kada imam govori a da mu neće biti oprošteno između te i druge džume”.
Međutim, ova nafila je opća a ne potvrđeni ili nepotvrđeni sunnet prije džumme. Takođe, mustehab je klanjati tehjetul-mesdžid svakom ko uđe u mesdžid pa makar imam držao hutbu kao što je došlo u vjerodostojom sunnetu.
A što se tiče klanjanja suneta nakon džume namaza po nekima je sunnet da se klanjaju četiri rekata, dva po dva, nakon klanjanja džume namaza, ako se klanja u mesdžidu, a dva rekata ako se klanja u kući. Na ovome su Ibn Tejmije i njegov učenik Ibnul-Kajjim. Međutim, šejh Albani im je ovo zanegirao rekavši: “Za ovakvo preciziranje ja ne znam da ima osnova u sunnetu … Pa kada klanja nakon džume dva ili četiri rekata u mesdžidu ili u kući to mu je dozvoljeno, a u kući je vrijednije”. (Temamul-minne, str. 341)
A da je vrijednije klanjati ove sunnete u kući nego u mesdžidu na tome su Šafija, Malik, Ahmed i ostali a dokazuju sa hadisom mutefekun alejhi: “Najbolji namaz je namaz čovjeka u njegovoj kući osim farzova”.
Dokaz za propisanost klanjanja četiri rekata je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko klanja poslije džume neka klanja četiri rekata”. A dokaz za klanjanje dva rekata je takođe ono što bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je na dan džume klanjao dva rekata u svojoj kući”. Kaže imam Ahmed: “Ako hoće klanja poslije džume dva rekata a ako hoće klanja četiri” (El-Mugni 2/464).
Dio učenjaka smatra da je propisano klanjati šest rekata nakon džume. Ovo se pripisuje Aliji, Ebu Musau El-Eš’ariju, radijallahu anhum, od ashaba i Mudžahidu, Humejdu i Sevriju od tabi’ina. Dokaz za ovo im je ono što se prenosi od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da kada bi klanjao džumu u Meki nakon nje bi klanjao dva rekata a zatim četiri rekata, a kada bi klanjao džumu u Medini a zatim se vratio svojoj kući u njoj bi klanjao dva rekata a ne bi klanjao u mesdžidu. Pa je bio upitan o tome pa je odgovorio: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je radio ovako”. Hadis bilježi Ebu Davud i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Iraki, Nevevi i Albani.
S tim da ima razilaženje kod muhaddisa da li je A’ta čuo od Abdullaha ibn Omera a svi su složni da ga je sreo, pa tako imam Ahmed to negira a ostali, poput Buharije, Muslima i Ibn Medinija potvrđuju. U svakom slučaju nije potvrđeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ijednom klanjao džumu u Meki, tako da mu se to ne može pripisati, a dva rekata poslije džume u kući je potvrđeno u drugim hadisima.
Prema tome, ispravno je da džuma ima samo sunnete poslije džume namaza i to dva ili četiri (dva po dva) svejedno klanjali se u džamiji ili kod kuće. Mustehab je klanjati tehijetul-mesdžid svakom ko uđe u medžid prije nego što sjedne. Musliman se u pitanjima vjere ne treba prilagođavati praksi i običajima ljudi, na njemu je da praktikuje sunnet i da ga oživljava među ljudima sa mudrošću i blagošću. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa :n-um.com
Do kada se može klanjati jacija namaz
Alejkumusselam. Islamski pravnici imaju tri mišljenja oko zadnjeg vremena jacije namaza. Prvo mišljenje je da jacija namaz traje do pojave prave zore. Na ovom stavu su Ebu Hanife i njegovi učenici, takođe to je mezheb šafija (s tim da oko toga šta je šafijski mezheb učenjaci ovog mezheba imaju podijviše
Alejkumusselam.
Islamski pravnici imaju tri mišljenja oko zadnjeg vremena jacije namaza.
Prvo mišljenje je da jacija namaz traje do pojave prave zore. Na ovom stavu su Ebu Hanife i njegovi učenici, takođe to je mezheb šafija (s tim da oko toga šta je šafijski mezheb učenjaci ovog mezheba imaju podijeljeno mišljenje) i ovo je jedan od stavova malikijskog mezheba.
Oni dokazuju svoj stav hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije nemarnost u snu (da se prespava namaz) nego je nemarnost da se odgodi klanjanje namaza sve dok nastupi vrijema klanjanja drugog namaza”. Ovaj hadis ukazuje da namasko vrijeme traje sve do početka namaskog vremena sljedećeg namaza.
Međutim ovome se može prigovoriti da se u hadisu misli na četiri namaza: podne, ikindiju, akšam i jaciju jer su vakti ovih namaza spojeni, dok namasko vrijeme sabah namaza se ne spaja poslije njega sa nekim drugim namazom oko čega nema razilaženja a oko spajanja prije njega ima razilaženje što je tema ovog pitanja.
Drugo mišljenje je da jacija namaz traje do trećine noći. Ovo je poznati stav malikija, jedan od stavova Šafije i Ebu Hanife. Takođe, ovo je rivajet hanbelijskog mezheba, s tim da je kod njih ovo osnovno vrijeme klanjanja jacije a od trećine noći do sabaha (do prave zore) je nužno vrijeme za klanjanje jacije namaza, poput toga da klanja bolesnik koji je prizdravio ili žene u stanju hajza i nifasa ako je postala čista.
Oni svoj stav dokazuju poznatim vjerodostojnim hadisom u kojem je Džibril predvodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kojeg bilježe Tirmizi, Nesai i Ahmed i za kojeg kaže Buhari da je najvjerodostojniji hadis u poglavlju o namaskim vremenima. U ovom hadisu je došlo da je jedan dan Džibril predvodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na početku svakog namaskog vremena, a drugi dan ga je predvodio u klanjanju svih pet namaza u njihovim zadnjim namaskim vremenima, pa je u tom hadisu došlo da je drugi dan klanjao jaciju namaz kada je prošla trećina noći.
A u rivajetu kod Tirmizija Džibril je rekao: “O Muhammede, ovo je namasko vrijeme vjerovjesnika prije tebe, namasko vrijeme je između ova dva vakta (vremena)”. Međutim, dokazivanje sa ovim hadisom je donekle upitno jer je u ovom hadisu ravija koji prenosi imao nedoumicu da li je Džibril došao u pola noći ili u trećini noći, u hadisu je došlo “Zatim mu je došao (Džibril) u jacijsko vrijeme kada je otišla polovina noći, ili je rekao trećina noći, pa je klanjao sa njim jaciju”.
Takođe, dokazuju hadisom od Aiše, radijallaha anha, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klanjajte je (jaciju) između vremena kada nestane crvenilo do trećine noći”.
Treće mišljenje je da je jacijsko vrijeme do polovine noći. Ovo se prenosi od imama Malika i od Šafije u jednom od rivajeta. Takođe, od savremenih učenjaka ovo mišljenje je izabrao i šejh Usejmin.
Oni dokazuju svoj stav hadisom od Enesa, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Enes, radijallahu anhu, kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgodio jaciju namaz do polovine noći”.
A najjači argument sa kojim dokazuju da se jacija klanja do polovine noći je kur’anski ajet u kome Uzvišeni kaže: “Obavljaj propisane namaze kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i namaz u zoru” (El-Isra’, 78). Tako u ovom ajetu su spomenuta namaska vremena namaza koji su spojeni jedan sa drugim, a to su riječi ” kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine”, jer kad Sunce sa polovine krene to je početak podne namaza, a noćna tmina je polovina noći što je zadnje vrijeme jacije namaza. A namaz u zoru predstavlja sabah namaz koji se ne spaja ni sa jednim namazom ni prije njega ni poslije njega.
Nakon izloženih stavova učenjaka i njihovih argumenata treće mišljenje po kojem se jacija klanja do polovine noći je najbliže ispravnom na što ukazuje kur’anski ajet i spomenuti hadis. S tim da se ovo smatra osnovnim namaskim vremenom klanjanja jacije namaza a da u slučaju nužde se može klanjati i do sabah namaza, a Allah zna najbolje.
Treba napomenuti da termin “pola noći” znači polovina vremena od zalaska Sunca do izlaska Sunca a ne da je polovina noći uvijek 12:00 naveče, pa tako nekad polovina noći može biti prije dvanaest a nekada poslije. Ovo isto se odnosi i na termin “trećina noći”.
Mustehab je odgoditi klanjanje jacije do trećine ili čak polovine noći osim ako će to praviti poteškoće džematlijama. Dokaz za to je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću otežati svom Ummetu naredio bi im da odgode klanjanje jacije do trećine ili polovine noći”. Hadis bilježi Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed a Tirmizi i Albani ga ocjenjuju vjerodostojnim. Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira ibn Semure, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgađao klanjanje jacije. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice:n-um.com
Kako se sprema i dijeli akika
Alejkumusselam! Klanje dva kurbana za muško i jednog za žensko je mustehab a ne vadžib iako je u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi od Aiše, radijallahu anha, došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se za muško dijete kolju dvije iste ovce a za žensko jedna ovcviše
Alejkumusselam!
Klanje dva kurbana za muško i jednog za žensko je mustehab a ne vadžib iako je u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi od Aiše, radijallahu anha, došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se za muško dijete kolju dvije iste ovce a za žensko jedna ovca.
Dokaz da je to samo mustehab je hadis kojeg prenosi Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao kao akiku za Hasana ovna i za Husejna ovna. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai i Ahmed a vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Huzejme, Ibnul-Džarud, Abdulhak El-Išbili, Albani i Šuajb Arnaut.
Većina učenjaka smatra da je propis mesa akike, njegove kože i ostalih dijelova poput mesa kurbana u raspodjeli (da se ostavi nešto sebi a ostalo da se podijeli siromašnim, poznanicima i komšijama) i zabrani da se prodaje (da se prodaje njeno meso, koža, glava i ostalo). Pa tako po nekim učenjacima akika i kurban se slažu u tri stvari a razlikuju u tri. Tri stvari u kojima se slažu su:
Prvo- da životinja koja se kolje i za kurban i za akiku mora biti jedna od četiri: koza, ovca, krava i deva, s tim da neki učenjaci kažu da se akika kolje samo od koze i ovce.
Drugo- da životinja mora dostići određenu starosnu dobu, a to je šest mjeseci za ovcu, godina za kozu, dvije godine za kravu i pet godina za devu.
Treće- da životinja koja se kolje nema mahana zbog kojih se ne prima njen kurban.
A tri stvari u kojima se razlikuje akika od običnog kurbana su:
Prvo- da je njeno kuhanje ili pečenje akike bolje od dijeljenja mesa (mada za ovo nema dokaza).
Drugo- da se kosti zaklane akike ne smiju lomiti, dok se kod kurbana mogu lomiti.
Treće- da klanje akike se ne može dijeliti sa drugim kurbanom ili akikom, odnosno, da ako bi se zaklala krava ili deva za akiku nije dozvoljeno niti ispravno da se krava ili deva dijele na dvije ili više akika ili na akiku i kurban, nego mora čitava krava ili deva biti samo za jednu akiku (dok se za kurban krava i deva mogu podijeliti na sedam dijelova).
U Sunnetu nije prenešeno kako se akika priprema za jelo i kako se i kome dijeli osim ako bi rekli da akika ima iste propise kao i bilo koji drugi kurban. Bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, u dugom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao govoreći o tome šta se radi sa mesom kurbana: “Jedite, uskladištite (tj. ostavite za poslije) i podijelite kao sadaku”. Zbog toga što nije nešto prenešeno o načinu spremanja i dijeljenja akike, što bi obavezivalo da se slijedi kao sunnet, učenjaci imaju različito mišljenje oko toga, a što predstavlja njihov čisti idžtihad (mišljenje) u kojem ima širine.
Pa tako po malikijama ljudi se ne zovu da bi im se pripremila akika kako bi je jeli jer je imam Malik rekao: “A što se tiče toga da se ljudi pozovu da jedu akiku, ja prezirem hvalisanje” (Hašijetu Dusuki 2/126). Kaže malikijski učenjak Badži da se iz ovih riječi imama Malika razumije da je sunnet dijeljenja akike tako da se ona podijeli ljudima (El-Munteka 3/104). Dok šafije (Mugnil-muhtadž 4/294) i hanabile (El-Mugni 11/124) smatraju da je bolje da se akika skuha (pripremi za jelo svejedno skuhalo se ili pečeno na ražnju) i da se pozovu prijatelji i rodbina.
Upitan je imam Ahmed da li akiku treba skuhati a on je potvrdno odgovorio, zatim mu bi rečeno da je to dodatna obaveza ljudima a on im odgovori da to trebaju podnijeti. Kaže Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “Tuhfetu mevlud” (str. 179) nadovezujući se na riječi imama Ahmeda: “To je tako jer kada skuha akiku time je olakšao obavezu njenog kuhanja od strane siromaha i komšija, a u tome je dodatno dobročinstvo i zahvalnost na blagodati, a radost onoga kome se akika pokloni skuhana je potpunija”.
Prema tome, nema nikakve smetnje da se akika ispeče na ražnju a zatim podijeli jer u njenom načinu spravljanja i dijeljenja ima širine. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice:n-um.com