Allah, subhanehu ve teala, kaže:

I činite najbolje… (Kur’an, 2:195) – to je imperativ koji se upotrebljava za ono što je obaveza (vadžib) i što je pohvalno (mustehab). Ihsan može biti obavezan i može biti pohvalan. Ako je njime uslovljeno činjenje vadžiba onda je i on vadžib, a ako je dodatak djelu onda je mustehab.

Ihsan može biti u:

• Ibadetu Allahu;

• Odnosu prema stvorenjima.

Što se tiče ihsana u robovanju Allahu  on se sastoji u tome:

1. “Da ibadetiš Allahu kao da ga vidiš”, kao što je rekao Allahov Poslanik صلى الله عليه وسلم .Ovaj vid ibadeta je robovanje iz potrebe i želje. Čovjek ima u sebi podsticaj da robuje Allahu Uzvišenom iz potrebe i želje, jer on traži Onoga koga voli, i on Mu robuje kao da Ga vidi. Njemu teži, prema Njemu je iskren, Njemu se obraća i približava.
2. “Ako ti Njega ne vidiš On tebe zaista vidi” – Ovo je obožavanje iz straha (od kazne). Zbog ovoga je ovo drugi stepen ihsana. Ako ne robuješ Allahu Uzvišenom kao da Ga vidiš i tražiš i podstičeš svoju dušu da dođe do Njega, robuj Mu znajući da On tebe vidi tako što ćeš Ga se bojati i bježati od Njegove kazne. Ovo je stepen onih koji se odgajaju i koji je niži od prvog stepena.

    

Ibn Kajjim, rahimehullah, je ibadet definirao kao potpunu ljubav uz potpunu poniznost, i u stihovima je rekao:

Ibadet Milostivom je vrhunac ljubavi prema Njemu, uz poniznost roba – to su dvije osnove.

Ibadet je zasnovan na ova dva temelja; ljubavi i poniznosti. U ljubavi je traženje, a u poniznosti strah i bježanje od kazne. Ovo se zove ihsanom u ibadetu.

Ako čovjek robuje Allahu Uzvišenom na ovaj način, biće iskren prema Allahu, neće željeti svojim ibadetom da ga neko vidi ili da se za njega čuje, niti će željeti zadovoljstvo ljudi. Tako da mu je svejedno da li ljudi znali za njega ili ne. Trudi se da njegov ibadet bude najbolji i isti u svakoj situaciji i stanju.

Prava iskrenost je u tome da čovjek nastoji svoj ibadet sakriti od ljudi i da ibadet Njegovom Gospodaru bude u tajnosti izuzimajući slučaj u kome je obznanjivanje ibadeta u korist islama i muslimana.

Ihsan u odnosu prema stvorenjima:

Ovo je, također, od ihsana u ibadetu Allahu, jer muslimanu je šerijatski naređeno da ima lijep odnos prema stvorenjima. Ovdje se ihsan postiže: pružanjem pomoći, ostavljanjem uznemiravanja i vedrinom lica.

Pružanje pomoći biva činjenjem dobrog djela svejedno imetkom ili tijelom.

Ostavljanje uznemiravanja je da ne uznemiravaš ljude svojim riječima i postupcima.

Vedrina lica je da ne budeš smrknut prema ljudima. Allahov Poslanik صلى الله عليه وسلم je rekao: “Nipošto ne potcjenjuj ništa od dobrih djela, pa bar da brata muslimana sretneš radosna lica.” (Muslim)

Odgovor iz knjige “KORISNA PREDAVANJA IZ ISLAMSKOG VJEROVANJA”

Autor knjige: dr. Meša‘il Rašid Ed-Debbas

Prijevod: Grupa prevodilaca

Urednik Irfan Hajrudin Klica, prof.

Šerijatska recenzija mr. Jakub Alagić, Ersan Muzafer Grahovac, prof.

Preuzeto sa: https://www.pozivistine.com

Sunnet namazi su dobrovoljni namazi na čijem svakodnevnom klanjanju u njihovom vremenu vjernik treba biti ustrajan zbog slijeđenja prakse Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A što se tiče nagrade, Ummu Habiba, radijallahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko klanja dvanaest rekata (dobrovoljnog namaza) u jednom danu i noći sagradit će mu se zbog njih kuća u džennetu.” Kaže Ummu Habiba: “Nisam ih izostavila kako sam za ovo čula od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Muslim) Imam Tirmizi bilježi vjerodostojan rivajet u kojem se pojašnjava koji su to dobrovoljni namazi: “… četiri prije podnevskog farza i dva poslije, dva rekata poslije akšamskog farza, dva rekata poslije jacijskog farza i dva rekata prije sabahskog farza.”

Mustehab je naklanjati te rekate zbog slijedećih hadisa:

Bilježi imam Tirmizi od Aiše, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada ne bi klanjao 4 rekata prije podnevskog farza, klanjao bi ih poslije. Hadis je hasen

Imam Muslim bilježi od Ummu Seleme, majke vjernika, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dva rekata poslije ikindije namaza. Ona ga je pitala o tim rekatima, na šta je rekao: “Posjetili su me ljudi iz (plemena) AbdulKajs, pa su me zadržali a da nisam klanjao dva rekata poslije podne, e to su ta dva rekata.”

Allah zna najbolje!

Prof. Abdullah Mujić

Preuzeto sa zvaničnog facebook profila: https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=3520965071289124&id=1169169609802027

Na dan Bajrama je propisano da se iskaže radost i veselje, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisma. Jer je smisao bajramovanja iskazivanje zadovoljstva i veselja zbog obavljenog rukna Islama, a ne puko praznovanje i nerad oponašajući neislamske praznike.
Muslimani bajramuju, tj. vesele se i raduju, za ramazanski bajram jer su izvršili rukn Islama post Ramazana za tu godinu, a bajramuju za kurbanski bajram jer su izvršili rukn Islama, tj. obavili hadždž.
U hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Aiše, radijallahu anha, je došlo da su Abesinci na dan Bajrama igrali sa kopljima u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžidu. A njoj je dozvolio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ih gleda preko njegovog ramena.
U rijavetu kod Muslima je došlo da je Omer, radijallahu anhu, ušao u mesdžid i kada je vidio Abesince kako se igraju htio je da im to zabrani, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Pusti ih, Omere“. A u rivajetu kod Ahmeda je došlo da je dodao: „Neka znaju Židovi da u našoj vjeri ima širine (za dozvoljenu zabavu i igru) i da sam poslan sa vjerom koja je lahka“.

Ostavljanje rada (posla) na dan Bajrama, odnosno izbjegavanje bilo kakvih pa i kućnih poslova, poput pranja veša i slično, nema uporišta u šerijatskim tekstovima. Nema dokaza u vjerodostojnom Sunnetu da je za Bajram mustehab obići rodbinu, da ne treba ništa raditi i slično.

Od propisa vezanih za dan Bajrama je da se prije odlaska na ramazanski bajram pojede nekoliko hurmi u neparnom broju, a za kurbanski bajram da se ne jede sve dok se ne vrati sa musalle. Kaže Ibnul-Kajjim u knjizi “Zadul-me'ad” (1/441): “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi prije odlaska na ramazanski bajram pojeo nekoliko hurmi i to u neparnom broju, a na kurbanski bajram ne bi jeo sve dok se ne vrati sa musalle pa bi jeo od svog kurbana”.
Ovo potvrđuje hadis od Ibn Burejde od njegovog oca, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi izašao na ramazanski bajram sve dok ne jede, a ne bi jeo na kurbanski bajram sve dok ne klanja”. Hadis bilježe Tirmizi, Ahmed i Ibn Hibban, a hadis su vjerodostojnim ocijenili Ibn Hibban, Hakim i Jahja ibn Kattan.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzwto sa zvanične web stranice http://www.zijadljakić.ba