Racionalno objašnjenje islamskog principa: ljubav prema dobru i mržnja prema zlu

Cijela Allahova vjera je protkana svojstvom milosti, jer je Allah iz milosti Svoje objavio vjeru, kao što je iz milosti Svoje stvorio stvorenja. Komponenta milosti u islamu je prisutna u svim njegovim dijelovima, pa čak i u kaznama koje su propisane za razne prijestupe. Ta milost je uvijek ispred pravde, jer da je Allah prema nama samo pravedan, a ne i milostiv, odavno bismo bili zbrisani sa Zemlje, jer mi, kakvi smo, ni ne zaslužujemo nikakvu blagodat. Tu milost možemo vidjeti nekada direktno, iz nekog propisa, a nekada indirektno, kroz dublje promišljanje o nekom propisu. Čak je i u iskušenjima Allah dao milost, jer se čovjek očisti od grijeha kroz iskušenje i može dostići stepene duhovnog uzdizanja u teškoćama kako se nikad ne bi mogao očistiti, ili pak veoma teško, dobrovoljnim ibadetom. Kako je cijela vjera protkana milošću, tako je i njen veoma bitni dio – ljubav prema dobru i mržnja prema zlu – sazdana na ovom principu. To ćemo ovdje i objasniti.

Suština ibadeta i njegov cilj jeste uputiti savršenu ljubav prema Savršenom Voljenom, koju prati potpuna pokornost. To je suština tewhida sa kojim su poslati vjerovjesnici i poslanici, i na kojem opstoje nebesa i Zemlja. Da samo Njega obožavamo i time se istinski povratimo iskonu od kojeg naša duša i potiče, tj. našoj urođenoj čistoj prirodi. Vidimo kakva veličanstvena ravnoteža i harmonija vladaju u prirodi koja je bespogovorno pokorna svom Stvoritelju i kakva anarhija vlada u svijetu ljudi kojima je Allah dao mogućnost izbora da budu i da ne budu pokorni. Veličanstvena harmonija će se ostvariti u skladu sa svom ostalom prirodom i u našoj duši (koja za razliku od prirode ima pravo izbora da li će biti pokorna ili ne) onda kada svjesno usmjerimo ljubav ka Allahu, i tako našu dušu uspemo da nadredimo prohtjevima, a podredimo Gospodaru. Tada u nama zavlada ta prirodna harmonija koja vlada u univerzumu i tek tada ispunjavamo svoju iskonsku prirodu i duhovno i tjelesno. Tada postajemo najsavršenija bića koja je Allah stvorio, jer samo tako ispunjavamo svrhu našeg stvaranja. Allah je stvorio sve radi nas, a nas je stvorio radi Njega, pa kada se okrenemo ka Stvoritelju, On nam podredi stvoreno, a kada se okrenemo od Stvoritelja, sami sebi nepravdu činimo.

Allah Uzvišeni je u čovjeku ugradio ljubav i njenu suprotnost – mržnju. Kada su u pitanju materijalne i apstraktne stvari, kada neku od stvari iskreno volimo, nužno je da mrzimo ono što tu stvar ugrožava na bilo koji način, i što nas sprečava da do nje dođemo. Ta mržnja ima razne stepene, i razlikuje se shodno stepenima ljubavi. Tako onaj ko iskreno voli tevhid, nužno mora mrziti širk, jer širk ruši tevhid i sprečava čovjeka od postizanja tevhida. Ako kaže da voli tevhid a da ne mrzi širk i da ga poštuje, takav laže samog sebe prije nego je slagao druge. Onaj ko voli vadžibe, ono što je Allah naredio, takav nužno mrzi njihovu suprotnost, harame. Na primjer, onaj ko voli čednost, takav nužno osjeća averziju prema nemoralu, i što više voli čednost, to je njegova averzija, iliti mržnja, prema nemoralu veća. Onaj ko voli mustehabbe, ono čije je činjenje Allah učinio pohvalnim, takav nužno njihovu suprotnost. Što je stepen imana kod čovjeka potpuniji, to je mržnja prema zlu veća, i obratno.

Kada su u pitanju ličnosti, osobe, iskrena ljubav prema njima nužno iziskuje ljubav prema onome što vodi do postizanja njihove ljubavi, i ljubav prema onome što oni vole. Onaj koji voli teži onome koga voli i činjenju onoga što voljeni voli. Ovo biva izraženije što je intenzizet ljubavi jači. Najuzvišeniji primjer toga jeste kod ljubavi i mržnje u ime Allaha s.w.t., bez kojih je iman čovjeka nepotpun. Onaj ko iskreno voli Allaha, u njegovoj duši se nužno mora javiti i ljubav prema onome što ga vodi postizanju Allahove ljubavi, i ljubav prema svemu onome što Allah voli i mržnja prema onome što ga od Allaha udaljava i što Allah ne voli. Najpotpuniji tewhid znači da u potpunosti naša duša teži onome što Allah voli, što nužno prouzrokuje mržnju prema svemu onome što On ne voli.

Mudrost koju u tome nalazimo jeste prije svega to da je mržnja prema zlu štit srcu od toga da mu to zlo prestane smetati, iz čega slijedi mirenje sa tim zlom, iz čega slijedi, na duže staze gledano, i osjećanje naklonosti prema tom zlu i jednog dana slijeđenje zla, a iz čega kasnije slijedi i mržnja ili nelagodnost prema dobru koje je suprotno tom zlu. A to je upravo ono što šejtan želi učiniti sa sinovima Ademovim, a.s., da im zlo predstavi kao dobro a dobro kao zlo, i time im potpuno poremeti kriterijume za vrednovanje stvari i u duboku zabludu odvede. Zato je veoma opasna zamka u koju upadaju ljudi kada kažu „Ja ništa ne mrzim“, jer taj princip nije izgrađen na realnosti i nije prirodan, i vodi mirenju sa postojećim lošim stanjem i negativnim pojavama u društvu. A na drugoj strani u sličnu zamku po težini opasnosti upadaju i oni koji su pomiješali nefsansku mržnju, zasnovanu na prohjtevima, sa duhovnom-vjerskom mržnjom prema zlu, pa ljude mrze nefsanski ukoliko pri sebi imaju nešto od zla, bilo da su u osnovi vjernici ili nevjernici, i žele im potpunu propast, raduju se kad ih zadesi nesreća i misle da time ispunjavaju jedan od vadžiba vjere. Time upadaju u pravu novotariju, jer smatraju da čine ibadet, a ustvari dolaze sa nečim suprotnim šerijatu.

Proizvod iskrene ljubavi i mržnje u ime Allaha jeste i to da ponos tražimo u islamu i onome što nam je Allah propisao od djela, unutrašnjih i spoljašnjih, i da budemo svjesni da je mimo islama poniženje. A posljedica svega toga jeste odricanje od zla i sljedbenika zla, čime se štitimo toga da jednoga dana postanemo sljedbenici zla i njegovih predstavnika. Sve to zajedno čini jednu nepremostivu prepreku šejtanu da ispuni svoje, na samom početku, zakazane ciljeve u zavodjenju potomaka Ademovih. Ljubav i mržnja u ime Allaha moraju biti regulisani šerijatom, kako ne bi bili regulisani prohtjevima. Tako je ljubav u ime Allaha prefinjenja i lijepih plodova, kao što je i mržnja u ime Njega drugačija od nefsanske mržnje čije su posljedice nesagledivo loše. Kod mnogih ljudi u svijetu ovo nije regulisano šerijatom pa vidimo da njihovo ispoljavanje ovog dijela akide ima puno loših posljedica i da je suprotno šerijatu.

Mržnja u ime nefsa za koju se misli da je mržnja u ime Allaha proizvodi mrko gledanje na ljude oko sebe i želja da ti ljudi propadnu, bilo da se radi o grešnicima ili nevjernicima, zatim želja da se tim ljudima desi nešto loše i da propadne zajedno sa tim zlom. Dakle, ona je negativna i destruktivna.

Mržnja u ime Allaha je daleko iznad toga što joj pripisuju neznalice, i ona je u potpunosti milost i korist, pozitivna i konstruktivna. Mržnja u ime Allaha znači da istovremeno mrziš neko zlo, nečije činjenje tog zla, njegovo odabiranje da ga čini, onaj dio njegove ličnosti koji je vezan za to zlo, milost prema njemu iz koje proističe želja da se on izbavi iz tog zla, da od sebe otkloni lošu osobinu, da u svojoj ličnosti ispravi to što ga navodi na to zlo i što uzrokuje da ga čini (bilo da zlo čini srcem, mislima, jezikom ili djelima), ne bi li bio spašen negativnih posljedica tog zla na oba svijeta. Dakle, njen rezultat je sačuvanost muslimana od osjećanja naklonosti prema tom zlu i izbavljivanje drugih iz kandži zla, što predstavlja spas cijelog društva na oba svijeta. Ako ima averziju prema onom dijelu njegove ličnosti koji izaziva da on čini to zlo, to ne znači da ima averziju prema ostalim komponentama njegove ličnosti, to ne znači da ga mrzi „od glave do pete“, kako to biva u nefsanskoj mržnji. Naprotiv, musliman voli dobre strane osobe pri kojoj ima to neko zlo, želi kod nje razviti te dobre strane i otkloniti loše, ne bi li ta osoba bila spašena. Odnos muslimana prema nekom ko pri sebi ima grijeh ili nevjerstvo je kao odnos doktora prema onome koga želi izliječiti. Doktor istovremeno ima mržnju (neko više voli reći: averziju) prema samoj bolesti, prema djelima pacijenta koji uzrokuju tu bolest, prema samom pacijentovom odabiranju da čini ono što izaziva tu bolest, kao što osjeća milost prema samom pacijentu, zbog čega ga želi spasiti te bolesti, otkloniti od njega štetu. Onaj ko misli da osjeća milost prema nekome, a nema averziju prema onome što šteti tom nekome i ne poduzima korake za otklanjanje toga što mu šteti – takav sam sebe obmanjuje. I tu je nebitno da li taj neko želi da od sebe otkloni tu štetu ili ne želi, na nama je da poduzmemo one uzroke koji su nam propisani i damo sve od sebe, jer Allah to voli i traži od nas, a krajnji rezultat je u Njegovim rukama. Samim time što mrzimo zlo na navedeni, propisani način, mi smo milostiviji prema onome pri kome ima tog zla nego što je on sam prema sebi. To će mu postati kristalno jasno na Sudnjem danu, kada oni ovosvjetski prijatelji koji nisu nastojali da od čovjeka otklone zlo i izbave ga, već su bili indolentni prema tome i govorili „to je njegov izbor i ja to poštujem“ uvidjeti koliku su mu štetu nanijeli. Tada će jedni drugima neprijatelji postati, jer onaj ko vidi da pri tebi ima nešto što ti šteti, i ne poduzima ništa da bi te iz toga izbavio, već te ohrabruje ili „poštuje tvoj izbor“ – takav je saučesnik u tvojoj propasti. Uzvišeni Allah kaže: „Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili.“ (Ez-Zuhruf, 67.)

Islamska mržnja prema zlu je korist je za onoga koji je posjeduje, jer je štit za njegovo srce kao i cijeli ummet, a korist je i za one prema kojima se osjeća, jer u sebi sadrži mnoge komponente, od kojih je ključna – iskrena želja da se ta osoba izbavi iz tog zla, i u toj želji je i milost prema toj osobi, jer onaj koji mrzi u ime Allaha zna da, ako ta osoba u zlu ustraje doživjeće propast, a to nije ono što želimo.

U primjerima Allahovih poslanika, i mnogim drugim, vidimo da je mržnja u ime Allaha nešto sasvim različito od nefsanske mržnje koja dolazi iz prohtjeva i srdžbe, jer mržnja u ime Allaha je mržnja prema kufru i širku i svakom drugom zlu, i želja da se ljudi izbave iz tog zla, jer ih to zlo vodi u propast. Zar to nije najveća milost prema stvorenjima, da im želimo da krenu pravim putem i zajedno udjemo u Džennet?^[1]

Kako je to samo daleko od nefsanske mržnje koju mnogi miješaju sa mržnjom prema zlu u islamu. Nefsanska mržnja je negativno-destruktivna, a imanska mržnja je pozitivno konstruktivna. Ovo pojašnjenje nam je puno bitno na ovom mjestu, jer je ono uvod u to šta osjećamo prema onome prema o kome smo donijeli sud da je griješnik, novotar, ili pak nevjernik. Jer ovdje smo razjasnili suštinu ljubavi i mržnje u ime Allaha, i kada znamo ovu suštinu, ostalo se nadogradjuje na nju, shodno tome o kojoj situaciji govorimo.

Vrste ljubavi prema nevjerniku

1. Dozvoljena ljubav, i to je prirodna (nefsanska) ljubav koja ne prelazi granicu minimuma prirodne čovjekove naklonosti prema nekome ko mu je učinio dobročinstvo ili prema supruzi, majci, ocu i tome slično, uz ostanak mržnje prema nevjerstvu i aspektima njegove ličnosti vezanim za to nevjerstvo (poput njegove slobodne volje kojom odabira ostanak na nevjerstvu, poput njegove ljubavi prema nekom lažnom božanstvu i tome slično), i pri dolaska u situaciju kolizije između ove ljubavi i nečega što Allah traži – bez problema daje prednost onome što Allah traži.

1. Zabranjena ljubav prema nevjerniku, a to je ona koja je iznad prirodne nefsanske naklonosti, poput ljubavi koja vodi tome da musliman bude pristrasan prema njemu, ili da radi na štetu muslimana za njegov hatar, ili da ga pomogne u haramu, ili da ga posluša u haramu, ili da ga (zbog te ljubavi) oponaša, ili da bude njime zapanjen, ili da ga veliča.[2] To znači da ono što mnoga omladina oponaša svog „omiljenog“ igrača nevjernika, u oblačenju, ponašanju, frizuri, itd., je haram, kao i sakupljanje njihovih postera, slika i druge stvari koje su prisutne uglavnom kod tinejdžera i omladine uopšte, ali ima ih i kod starijih.

1. Ljubav prema nevjerniku koja izvodi iz vjere, u šta spada stajanje u saff nevjerničke vojske protiv muslimanske i (direktno) pomaganje nevjernika da ovladaju muslimanima i sruše šerijat i postave nevjernički sistem, ili voli nevjernika zajedno sa svim njegovim komponentama (uključujući i njegovo nevjerstvo, ili njegovu ljubav prema nevjerstvu i tome slično), ili da mu se pokori u kufru.

Zaključak

Nedostatak ljubavi i mržnje u ime Allaha, nedostatak akide el-wela we-l-bera’ je uzrokom da muslimanske mase danas traže ponos u nečemu drugom mimo islama, doživljavaju duhovni poraz i osjećaj inferiornosti u odnosu na kjafire, vidimo ih da slijede nevjernike i oponašaju ih u svemu, u njihovim praznicima i običajima, muslimanska omladina oblači sta njihovi idoli iz kjafirskog svijeta oblače, misle kako oni misle, rade kako oni rade, ma koliko se sve to kosilo sa islamom. Smatraju lijepim ono što od njih dolazi, i ružnim ono što oni pokude, naprednim ono što oni propagiraju, a nazadnim ono što se od toga razlikuje. Tako ih vidimo utonule u grijehe, ogrezle u zlu, kako lijepo smatraju ružnim i obratno, a u najgorem slučaju kako se islama stide a kufrom ponose, i tako sebi vječnu vatru obezbjedjuju. Čak mnogi traže potvrdu od svojih islamskih zajednica kako oni nisu muslimani, kako bi se time hvalisali pred nevjernicima, da nas Allah sačuva zablude. Pa je Allah ponizio ovaj ummet koji je postao poput morske pjene, i neće ga uzdići dok se ne vrate svojoj iskonskoj čistoj fitri, dok iskreno Allaha ne zavole, sve ono što je plod toga ne primjene, a od čega je, dakako, ljubav i mržnja u ime Allaha, ponos islamom i aqida el-wela we-l-bera’.

Ersan Grahovac

^[1] Tako ćemo pomiriti ajete koji govore o dobročinstvu prema nevjernicima koji nisu ratoborno i neprijateljski raspoloženi prema nama, ili ajete o dozvoli braka sa kršćankama i jevrejkama, ili ajete koji govore o lijepom ophodjenju Ibrahima a.s. sa svojim ocem oslovljavajući ga sa „očiću moj“, sa ajetima koji govore o borbi protiv nevjernika i ispoljavanju neprijateljstva prema njima, odricanju od njih i zabrani prijateljevanja sa njima, odricanju Ibrahima, a.s., od svog naroda i svog oca i ispoljavanja neprijateljstva prema njima, jer se u situacijama i povodima objave tih ajeta krije i suština njihovog značenja. Pa tako vidimo da ajeti koji su objavljeni o dobročinstvu prema nevjernicima, lijepom ophodjenju i prirodnoj ljubavi prema bližnjima koji nisu muslimani, ili dozvoli braka sa kršćankama i jevrejkama, govore o onim nevjernicima kojima njihovo nevjerstvo nije ovladalo njihovim cijelim bićem, pa da ih natjera da ratuju protiv nas i iz naših domova nas istjeruju zato što smo muslimani, već je to nevjerstvo njihova osnova koja se tiče samo njih i čija šteta se zadržava samo na njima, pa tako ni našim bićem nije preovladalo osjećanje mržnje prema njima u cjelini, već je svaka komponenta na svom mjestu, kako je to navedeno, i postoji sklad izmedju samilosti, prirodne nefsanske naklonosti, sažaljenja i dobročinstva s jedne strane, i duhovno-vjerske mržnje prema zlu i odricanja od zla, mržnje prema toj duhovno-vjerskoj dimenziji dotične osobe, koja je oličena u nevjerstvu, s napomenom da se ta mržnja razlikuje od nefsanske jer u sebi sadrži iskrenu želju za uputom te osobe i njenim izbavljenjem iz kandži zablude, i zato što u njenom ostajanju na zabludi je propast za samu tu osobu. Dok, ajeti koji govore suprotno, odnose se na osobe kod kojih se izgubi svaka realna nada da će prihvatiti istinu, pri čemu će se prema toj osobi ispoljiti ono što mogućnosti i situacija nalažu, pa će prema nekom to biti napuštanje te osobe ili naroda, ukoliko su muslimani potlačeni, a prema nekom ratovanje, ukoliko su muslimani gornji i imaju mogućnost silom zaustaviti zlo dotične osobe ili skupine. Tako Vidimo da je Ibrahim, a.s., lijepo postupao prema svom ocu i lijepo pozivao svoj narod, sve dok ga nisu bacili u vatru zbog toga što im je samo dobro i uputu želio, i da je Muhammed, sallallahu ‘alejhi we sellem, lijepo postupao prema onim mušricima koji nisu ratovali protiv njega, što se ispoljilo pri osvojenju Mekke, kada im je svima oprostio i pustio ih, osim nekoliko pojedinaca koji su bili toliko ogrezli u neprijateljstvu prema islamu i Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, izrugujući se i boreći se protiv Allahove vjere, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredio da budu ubijeni makar se držali za pokrivače Ka’be i molili za milost. Tako Vidimo da nisu isti svi nevjenici, i da nije isto ophodjenje prema onima koji su obični nevjernici, i onima koji sve granice zla prekoračuju, i da svako ima svoj tretman, shodno njegovom stanju.

[2] Što se veoma često dešava sa onima koji prate nevjernike koji su „zvijezde“ u raznim sportovima i profesijama.

We alejkumusselam. Treba znati da su propisi hadždža te'abbudi – čisti ibadeti čiji detaljni razlog propisivanja ne znamo, ali možemo tražiti mudrosti. Jedno je konkretni razlog, a drugo je mudrost. To važi i za nošenje odjeće koja nije šivena po obliku dijelova tijela, jer je u hadisima došla zabrana takve odjeće, osim par izuzetaka. Što se mudrosti tiče, tu imamo mudrost koju ste vi spomenuli, ali imamo i mudrost podsjećanja na smrt, jer nas ihrami podsjećaju na ćefine, a u ćefinima nema odjeće već samo platno, kao što imamo i mudrost iskušenja življenja bez rahatluka, jer je stanje tih obreda ustvari islamsko monaštvo u kojem se čovjek odriče mnogih inače dozvoljenih dunjalučkih rahatluka i bukvalno se privremeno zamonaši, a sve to kao sredstvo (jedno od sredstava) kidanja veza između srca i dunjaluka i što jačeg podsjećanja na Ahiret. Za bolje razumijevanje podjele propisa te'abbudi i druge vrste, preporučujem tekst: Univerzalni razlog, kojeg možete naći u sljedećem tekstu:

Univerzalni razlog šerijatskih propisa

 Nerijetko možemo naići na ljude koji pitaju: “Zašto je Allah propisao abdest na takav način”, ili “Zašto podne-namaz ima četiri rekata”, ili “Zašto je Allah propisao ovo, zašto je Allah propisao ono, šta je mudrost toga i toga” i tome slično, na što mnogi ljudi ostanu bez riječi jer ne znaju šta odgovoriti.

Allah je stvorio duše i učinio da one imaju potrebe, kao što je propisao i hranu koja zadovoljava te potrebe. Te potrebe se dijele na tri vrste:

Osnovne potrebe, obavezne potrebe i upotpunjujuće potrebe.

Osnovne potrebe su one bez kojih duša nema života niti spasa uopće. To je osnovna hrana koja će te potrebe zadovoljiti, i u to ulaze osnove vjere bez kojih čovjek ne može biti musliman.

Obavezne potrebe su one bez kojih duša može živjeti ali ne može biti zdrava, već je bolesna, i njih će zadovoljiti obavezna hrana, u šta ulaze vjerski farzovi.

Usavršavajuće potrebe su one bez čijeg zadovoljavanja duša ne može postići svoje savršenstvo, i one se mogu zadovoljiti usavršavajućom hranom, u šta spadaju vjerski mustehabi.

Pošto je Allah Taj Koji je stvorio duše i odredio da imaju potrebe, On je Taj koji zna koja to hrana odgovara i zadovoljava te potrebe. Tako je, shodno Svom savršenom znanju, i propisao tu hranu oličenu u osnovama, obavezama i mustehabima vjere, koja zadovoljava osnovne, obavezne i usavršavajuće potrebe duše. Istovremeno, svaki od tih propisa ima i ulogu liječenja i čišćenja srca i duša.

Tako, naprimjer, Allah zna da se obavezna potreba duše čovjeka u podnevsko vrijeme zadovoljava obavljanjem namaza od četiri rekata u to vrijeme i koji se naziva podne-namaz na način na koji je propisan i u vrijeme u koje je propisan, i zbog toga je propisao taj namaz u takvom vidu i u tom vremenu, učinivši da on bude odgovarajuća hrana za tu konkretnu čovjekovu duhovnu potrebu, te niko od stvorenja ne može zamijeniti ovu hranu drugom, zato što je Allah Taj koji je stvorio duše i njihove potrebe i shodno tome propisao hranu koja će te potrebe zadovoljiti, a sve to spada u stvari gajba – ljudskom umu nedokučivog.

Dakle, nije čovjek taj koji može spoznati potrebe svoje duše i odrediti konkretnu hranu koja će ih zadovoljiti, osim uopćenih pitanja poput ”zašto sam stvoren”, ”odakle sam došao”, ”kuda idem”, i tome slično, pogodivši ponekad nešto od odgovora na neka od ovih pitanja, a bivajući u zabludi u većini detalja. S obzirom na to da je Allah jedini koji je stvorio ljudsku dušu, i načinio joj potrebe, jedino On zna koja hrana toj duši odgovara, i zato padaju u vodu tvrdnje racionalista i drugih koji pokušavaju sebi naći nešto mimo Allahovog šerijata što će zadovoljiti potrebe njihovih duša, pa propisuju razne vrste meditacija i obreda koje Allah nije propisao.

Ovo je univerzalni odgovor onome ko pita o mudrosti i razlogu propisivanja Allahovih zakona, s tim da svaki detalj svakog ibadeta iza sebe krije bezbroj mudrosti i koristi, od kojih su neke ljudi dokučili, a neke nisu, i ovo je otvoreno polje za svakog učenjaka.

Zatim, u vezi ove teme imamo nekoliko ključnih napomena:

• Ova tema spada u ogranke islama, a ne u njegove temelje;

• Mjerila da je nešto loše ili dobro moraju imati svoj izvor. Ko je izvor kriterijuma za ocjenjivanje nečega da li je dobro ili loše? Običaj? Nečije subjektivno razmišljanje? Međunarodne konvencije? Razum? Objava? Odgovor na ovo pitanje je temelj odgovora na sve prigovore koji su upućeni ograncima, tj. pojednačnim propisima islama.

• Istinitost vjere se ne dokazuje putem pojedinačnih ogranaka, već drugim dokazima od kojih smo neke naveli;

• Kada se dokaže istinitost određene Objave kategoričkim razumskim dokazima, ona postaje mjerilo dobrog ili lošeg u pojedinačnim propisima, jer je razumski već dokazano da dolazi od Apsolutno Savršenog, Mudrog, Pravednog i Dobrog.

• Prema tome, svi ogranci islama kojima nevjernici prigovaraju apriori padaju u vodu, jer se radi o sukobu u izvorima kriterijuma, o sukobu između kriterijuma čiji su izvor ljudski običaji, ukusi, subjektivni doživljaji, koji se vremenom mijenjaju, i kriterijuma čiji je izvor Uzvišeni Svevišnji Svemudri Sveznajući Stvoritelj. Ljudski izvori kriterijuma vrijednosti mogu samo biti manje ili više subjektivni, jer su uvijek građeni pod uticajem nečega, iznutra ili spolja, i ne mogu obuhvatiti sve relevantne faktore za donošenje apsolutno objektivnog suda o nečemu, dok je božanski izvor kriterijuma apsolutno objektivan i nije pod ničijim uticajem, i ne samo da Bog obuhvata sve faktore od čijeg suda zavisi sud o nečemu, štaviše, On je apsolutni Sudija Sam po Sebi, izvor svakog dobra i aksiom svih aksioma. Pa kako porediti između to dvoje? Stoga, ko god prigovara Allahu za propis višeženstva ili neki drugi i tvrdi da je to nepravedno, on je antiracionalan.

• Mnogi ljudi idu naopako, pa umjesto shvatanja ovih ključnih pravila pokušavaju braniti islam, i stalno su u defanzivi, što je pogešan pristup.

Propisi (fikhske i akaidske) islama, i u osnovama i u ograncima vjere, mogu se podijeliti sa aspekta odnosa razuma i propisa na:

1. One propise čiju ljepotu, razlog i mudrost nužno iziskuju i razum i ljudska priroda, poput apsolutne pravde. Pravda je donja granica islama, i Allah apsolutno nikome nepravdu neće učiniti.

1. One propise čiju ljepotu, razlog i mudrost nužno ne iziskuju razum i ljudska priroda, ali je mogu shvatiti, dokučiti, na nju ukazuju i u potpunom su skladu i sa razumom i sa ljudskom prirodom, poput manifestacije Božije milosti i ljubavi u propisima. Ova vrsta propisa ima puno stepeni, pa ljepotu nekih propisa razum i ljudska priroda dokučuju brže, poput univerzalnih intencija i pravila vjere, od kojih smo neke naveli, a ljepotu nekih propisa dokučuju sporije, poput prepoznavanja aspekata manifestacije tih unverzalnih intencija i principa u nekim pojedinačnim propisima, do čega se dolazi kroz spoznavanje Božijih kosmičkih zakona u vidljivom i nevidljivom aspektu ovog svijeta, a zatim prepoznavanje skladnosti tih pojedinačnih propisima sa tim zakonima i njihovim donošenjem istinske materijalne i nematerijalne koristi. Svi prigovori na šerijatske propise od strane nevjernika potiču od ljudskog nepoznavanja svih aspekata Božijih kosmičkih zakona kojima je prožet ovaj svijet, i samim tim nepoznavanja aspekta sukladnosti šerijatskih partikularnih propisa sa tim zakonima i njihovo ostvarivanje koristi po ljude. Zbog toga napretkom ljudskog upoznavanja tih zakona neprestano i razumski i naučno uviđamo ništavnost tih prigovora.

1. One propise čiju ljepotu, razlog i mudrost razum ne može nikako dokučiti, ali koji mu ne kontriraju. Na ovo ciljaju učenjaci kada kažu:

الشرع يأتي بمحارات العقول لا بمحالات العقول

Šerijat nekada dolazi sa stvarima koja su van dometa razuma, ali ne sa stvarima koje su razumski nemoguće.

Zatim, na osnovu navedenog, propise možemo podijeliti i sa aspekta dokučivosti detaljnih razloga i mudrosti propisa na one:

1. čiji razlog i čiju mudrost možemo detaljno spoznati – الأحكام المعقولةُ العلةِ والحكمةِ على وجه التفصيل,
2. i propise čiji detaljni razlog ne možemo spoznati, ali možemo spoznati neke njihove mudrosti – الأحكام غير معقولةِ العلةِ والحكمةِ على وجه التفصيل, a između to dvoje ima razlike, i to se detaljno izučava u djelima metodologije islamskog prava i islamsko-pravnih pravila i intencija, poput djela Šifa'ul-‘alil od Ibnul-Kajjima, el-Muvafekat od eš-Šatibija, el-Furuk od el-Karafija i mnogih drugih djela.
3. I propise čiji razlog i čije mudrosti ne mogu dokučiti razum i ljudska priroda bez Objave, poput kakvoće čistih ibadeta: npr. zašto je forma neke molitve takva i takva, a ne drugačija, i tome slično. Nazivaju se الأحكام التعبدية المحضة.

– sve navedene vrste potpadaju pod univerzalni razlog i univerzalnu mudrost, koje smo naveli na početku, i u sklopu su vjerskih intencija višeg nivoa.

• Koja je mudrost postojanja svih ovih vrsta propisa? Zašto je Allah sakrio razloge i mudrosti nekih propisa? Odgovor je veoma lahak:

1. Prije svega, Uzvišeni Allah propisuje propisuje šerijatske propise i određuje kosmičke zakone na osnovu apsolutnog znanja i apsolutne mudrosti, uzimajući tu u obzir sve relevantne faktore za taj propis ili za taj zakon, a čovjekov um je ograničen i ne može obuhvatiti sve te faktore, čak ni kada ne spadaju u svijet dunjaluka, a kamoli još kada se u obzir uzmu i oni faktori koji spadaju u svijet gajba.
2. Zatim, Uzvišeni Allah je od nas sakrio razloge i mudrosti nekih propisa da bi do izražaja došla predanost čovjekovog srca svom Gospodaru i njegovo obožavanje Gospodara a ne razuma ili neke dunjalučke koristi ili nečega trećeg, a ovo najviše dolazi do izražaja upravo kada čovjek naiđe na propise čiji razlog i čiju mudrost ne može detaljno spoznati.

• Intencije i pravila islama imaju svoje nivoe, i kada intencija ili pravilo nižeg nivoa dođe u sukob sa višim nivoom, daje se prednost intenciji i pravilu višeg nivoa. To je poput sukoba između intencije očuvanja vjere i očuvanja života, ili poput intencije očuvanja života i intencije očuvanja imetka, i tome slično. Ovo navodimo samo kao primjer, a o primjerima svakog nivoa i njihovoj analizi se mogu napisati mnogi tomovi knjiga, kao što postoje i izuzeci o kojima su govorili učenjaci.