Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Obavijesti
Zelatina u hranu
Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu, pitanje je pomalo neprecizno jer nije navedeno gdje se nalazite tj. u Bosni ili u nekoj većinski nemuslimaskoj državi. Na linku ispod je odgovoreno detaljno o propisima želatina i emulgatora: Admin --------------------------------------- https://pitajucenviše
Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu, pitanje je pomalo neprecizno jer nije navedeno gdje se nalazite tj. u Bosni ili u nekoj većinski nemuslimaskoj državi.
Na linku ispod je odgovoreno detaljno o propisima želatina i emulgatora:
Admin
—————————————
https://pitajucene.com/pitanje/kakav-je-propis-emulgatora-i-zelatina-zivotinjskog-porijekla/
Ovo pitanje je jako osjetljivo i kopleksno te zahtijeva dublju studiju i analizu.
Na samom početku nophodno je pojasniti šta su to emulgatori i želatini, zbog toga što je ovo pitanje, kao i većina sličnih njemu, terminološki neprecizno postavlja od strane onih koji pitaju. Naime, emulgatori i želatini su vrste takozvanih ADITIVAkoji se označavaju sa E brojevima od kojih su mnogi životinjskog porijekla mimo emulgatora i želatina. Pa stoga postoji potreba da se napravi neki kratki uvod koji govori o aditivima prije samog odgovora na pitanje.
Naime, kao posljedica razvoja prehrambene tehnologije i potrebe da se količina hrane sačuva duži period, te povećanih zahtjeva potrošača prehrambena industrija se prilagođavala nudeći hranu sa novim senzorskim svojstvima, novim izgledom, dužim rokovima trajanja, novim ukusima i sl. Značajnu ulogu u tim kreacijama imali su i sve više imaju razni dodaci hrani koje nazivaju aditivima. To su tvari poznate hemijske strukture, koje se samostalno ne konzumiraju, niti su tipičan sastojak hrane i u pravilu su bez prehrambene vrijednosti.
Aditivi (što bukvano znači “dodaci”) su tvari ili smjese od tvari koje nisu namirnice, ali se dodaju namirnicama (a i lijekovima) za vrijeme proizvodnje, prerade, uskladištenja, pakiranja ili transporta radi povećanja kvalitativnih svojstava (izgleda, okusa, mirisa, boje, strukture, trajnosti namirnice ili proizvoda) . To su tvari koje se dodaju namirnicama namjerno i u malim količinama kako bi se popravio njihov izgled, aroma, tekstura i održljivost .
Dakle, pod aditivima se podrazumjevaju supstancije koje se normalno ne konzumiraju, niti su tipičan sastojak namirnice, bez obzira na prehrambenu vrijednost, a dodaju se namirnicama u tehnološkom postupku proizvodnje, tokom pripreme, obrade, prerade, oblikovanja, pakovanja, transporta i čuvanja.
Sistem E brojeva u označavanju aditiva uveden je u Europi radi lakšeg reguliranja prehrambenih aditiva. Broj – E služi kao potvrda ocjene rizika po zdravlje (tzv. toksikološke evaluacije) i klasifikacije pojedinog aditiva. Aditivima slične tvari nemaju E broj i označavaju se na drugi način (neke aromatične tvari i enzimi), dok se pomoćne tvari u procesu proizvodnje zbog načina djelovanja pri proizvodnji hrane u principu ne označavaju. Označavanje aditiva omogućava njihovu jednostavniju identifikaciju u prehrambenom lancu.
Sistem E brojeva u označavanju aditiva je sljedeći: bojila (u rasponu brojeva 100-181), konzervansi (200-285 i 1105), antioksidansi (300-340), regulatori kiselosti (razni brojevi), zgušnjivači i emulgatori (322, 400-499 i 1400-1451), tvari za spračavanje zgrudnjavanja (550-572), pojačivači okusa (600-650), tvari za poliranje (900-910) i tvari za zaslađivanje (420, 421, 950-970).
Neki aditivi su prirodnog porijekla kao vitamin C, b-karoten, pektin, ezimi, karagenan, neke arome i dr., dok su drugi aditivi sintetizirani hemijski spojevi tačno poznatog sastava. Aditivi prirodnog porijekla mogu biti: biljni, životinjski, aditivi iz mikroorganizama i mineralni aditivi.
Aditivima se na osnovu detaljnih ispitivanja i dobivenih rezultata odobrava upotreba, te kreira regulativa koja definira svrhu i količinu aditiva koji se mogu upotrijebiti. Za stupanj zdravstvene sigurnosti koristi se oznaka GRAS – pojam koji se koristi za aditive u USA, a prihvaćen je među stručnjacima. Aditiv ima GRAS status kada je opće prepoznatljiv i bezopasan za ljudsko zdravlje. Broj aditiva na GRAS listi se mijenja. Za aditive koji se koriste, a nisu na listi GRAS predviđen je poseban tretman, tj. prolaze dugotrajno ispitivanje. (pogledaj: Aditivi u hrani, prof. dr Midhat Jašić)
Često se postavlja pitanje je su li aditivi iz prirodnih sirovina “sigurniji” od aditiva sintetiziranih hemijskim putem? Medicinski stručnjak mr. sc. Marijan Katalenić (voditelj odjela za zdravstvenu ispravnost hrane u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo) tvrdi da u osnovi ta razlika ne postoji, jer su aditivi koji se dobijaju iz prirodnih sirovina kao i aditivi sintetizirani hemijskim putem podvrgnuti kontroliranom hemijskom postupku pri njihovom dobijanju, pa se radi samo o različitim izvornim sirovinama. (pogledaj: Prehrambeni aditivi, mr. sc. Marijan Katalenić) Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) kao i Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) su postavile temeljna načela upotrebe aditiva i ispunjenje određenih uvjeta.
Ono što nas zanima u ovoj studiji su aditivi životinjskog porijekla, tj. oni koji su dobijeni od dijelova svinje (ili svinjske masnoće), uginulih životinja, insekata ili životinja čije meso je nama muslimanima dozovljeno jesti kada se kod istih prilikom klanja ispune šartovi šerijatskog klanja (ali s obzirom da se ovi aditivi proizvode uglavnom na Zapadu ispunjavanje tih šartova je upitno). Takođe da podcrtamo i još jednom spomenemo da su aditivi koji se dobijaju iz prirodnih sirovina (poput životinja) i aditivi koji su sintetizirani hemijskim putem i jedni i drugi podvrgnuti kontroliranom hemijskom procesu pri njihovom dobijanju. Ova činjenica bitno utiče na šerijatski status konzumiranja spornih aditiva.
Da bi se donio šerijatski stav upotrebe spornih aditiva, tj. onih koji su životinjskog porijekla, treba ukratko obraditi neke druge mes'ele (pitanja) na kojima se gradi ovo pitanje.
Prva mes'ela: da li je svinja (ili dijelovi svinje) čista ili nečista.
Ovo pitanje je bitno zbog vanjskotjelesne upotrebe i korištenja lijekova, masti, krema i slično koje sadrže u sebi aditive dobivene od svinje ili njenih dijelova. A nema potrebe da se spominje pitanje zabrane jedenja svinjskog mesa (ili bilo kojih dijelova svinje) na čemu je idžma učenjaka ovog Ummeta.
Većina učenjaka hanefijskog (Fethul-kadir 1/64), malikijskog (Šerh Minehil-dželili 1/600), šafijskog (El-Medžmu'u 1/215) i hanbelijskog (El-Mugni 1/66) mezheba, kao i Ibn Hazm (El-Muhalla 7/388) smatraju da su svi dijelovi svinje nečisti. Argument sa kojim dokazuju svoj stav su riječi Uzvišenog u prevodu značenja: “Reci:”Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa, – to je doista pogano” (El-En'am 145). Kažu da se pokazna zamjenica “To je” vraća na svinju, a “ridžs” znači nečistoća, te je prema tome čitava svinja sama po sebi nečista. Kaže Ibn Abidin: “Jer je svinja sama po sebi nečista što znači da je njeno tijelo sa svim njegovim dijelovima nečisto bila ona živa ili mrtva, nečistoća svinje nije zbog krvi zbog čega su nečiste druge životinje pa zato ne koristi joj štavljenje …” (Hašijetu Ibn Abidin (1/204)). S tim da bi se moglo prigovoriti ovom dokazu da se riječi Uzvišenog “To je doista pogano” vraćaju na svinjsko meso a ne na čitavu svinju, tako da ovaj ajet ne može biti jasan dokaz nečistoće svinje same po sebi.
Međutim, uzimajući da je ovo stav većine islamskih pravnika može se reći da je zabranjeno konzumiranje bilo kojeg dijela svinje, svejedno bilo to meso, masnoća, koža, kost, živci, mozak, glava, papci, mlijeko i tako dalje.
Druga mes'ela: pitanje procesa promjene nečiste materije u neku sasvim drugu materiju pri čemu promijeni svoja prvobitna svojstva, poznata kod islamskih pravnika pod imenom “istihale”, poput pretvaranja alkohola u sirće ili svinje u sol. Znači, postavlja se pitanje da li je ta nečista tvar nakon što se promijenila u drugu tvar time postala čista, što znači da je dozvoljeno koristiti i konzumirati, ili se i dalje smatra nečistom. Učenjaci po ovom pitanju (mimo mes'ele namjernog pretvaranja alkohola u sirće od strane čovjeka) imaju dva stava.
Prvi je da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar ne postaju čiste osim alkohola koji se prirodnim putem pretvori u sirće i krvi koja se prirodnim putem pretvori u mlijeko i miris miska. Na ovom stavu su učenjaci šafijskog mezheba (El-Medžmu'u 2/532), to je zvanični stav hanbelijskog mezheba (El-Insaf 1/318) i na njemu je Ebu Jusuf od hanefija (Fethul-kadir 1/200).
Drugi stav je da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar pri čemu im se promijene svojstva postaju čiste i dozvoljeno ih je koristiti, s tim da su se učenjaci ovog stava međusobno razišli da li je čovjeku dozvoljeno da on pretvara nečiste tvari u neke sasvim druge tvari različite po svojstvima, a složni su da kada se već pretvori prirodnim putem ili uplitanjem čovjeka da su čiste. Ovo je stav hanefijskog (El-Bahru er-raiku 1/239) i malikijskog mezheba (Hašijetud-Dusuki 1/52), rivajet od Ahmeda (El-Insaf 1/318), a zastupaju ga Zahirije (El-Muhalla 1/166) i Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava 12/68).
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je drugi stav, tj. da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar pri čemu mijenjaju svoja svojstva postaju čiste i dozvoljeno ih je koristiti. Najjači dokaz kojim se podupire ovaj stav je šerijatsko pravilo: “šerijatski propis neke stvari je vezan za razlog zbog kojeg je propisan”, pa kada nestane tog razloga prestaje i taj šerijatski propis. Na primjer, pijenje alkohola je zabranjeno zbog toga što opija, pa kada alkohol izgubi osobinu opojnosti time što se prirodnim putem pretvorio u sirće mijenja se i propis pijenja istog.
Nakon ovih mes'ela došli smo do srža problema a to je upotreba aditiva životinjskog porijekla.
Prije toga da naglasimo da pod ovo pitanje ne potpadaju prehrambeni proizvodi u čiji se sastav stavlja svinjska mast ne u obliku aditiva koji je dobiven od svinjske masti, nego čista svinjska mast koja nije doživjela nikakvu hemijsku promjenu, poput nekih sireva, nekih vrsta ulja, masnoća, margarina, takođe nekih vrsta biskvita, čokolada i sladoleda, ove prehrambene proizvode nije uopće dozvoljeno konzumirati. Naravno, uzimajući u obzir idžmau učenjaka o zabrani jedenja svinjetine i stava većine učenjaka da je svinja nečista uz to da ne postoji nikakav vid nužde za konzumiranjem istih jer postoji zamjena za njih.
Većina komisija za izdavanje fetvi, fikhskih kolegija i savremenih učenjaka, između ostalih Saudijska komisija za fetve, Bin Baz, Muhammed Salih El-Munedždžid i mnogi drugi, preferiraju stav da je zabranjeno upotrebljavati aditive od dijelova svinje, uginulih životinja i životinja koje nisu šerijatski zaklane kao i proizvode u kojima se oni koriste, a da je dozvoljeno upotrebljavati aditive dobivene od životinja čije meso je dozvoljeno a šerijatski su zaklane.
Većina njih svoj stav izgrađuju na zabrani konzumiranja svinjskog mesa i svih dijelova svinje, kao i mesa dozvoljenih životinja koje nisu šerijatski zaklane ne osvrćući se na hemijski proces dobijanja aditiva. Dok manji dio učenjaka koji su na ovom stavu, iako smatraju da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar pri čemu mijenjaju svoja svojstva postaju čiste, nisu sigurni da je u hemijskom procesu dobijanja aditiva životinjskog porijekla došlo do potpune promjene te s toga ostaju na zabrani.
Drugi stav koji zastupa grupa savremenih učenjaka je dozvola upotrebe aditiva životinjskog porijekla. Oni smatraju da su tvari životinjskog porijekla, poput svinje i životinja koje nisu zaklane po šerijatskom propisu, iz kojih se dobijaju aditivi, doživjele promjenu (istihalu) pri čemu su promijenile svoja prvobitna svojstva, tj. potpuno se promijenile u neku drugu tvar čime su postale čiste a njihovo konzumiranje dozvoljeno.
Ovaj stav zastupaju prof. dr. Alijj Karhedagi i prof. dr. Alijj Muhammedi u knjizi “El-Kadaja et-tibijje el-mu'asire” (str. 243) tvrdeći da su muslimanski znastvenici i stručnjaci potvrdili da se pri dobijanju aditiva dešava promjena tvari iz jedne u drugu (tzv. istihala). Oni se u ovome pozivaju na muslimanske stručnjake dr. Muhammeda El-Hevarija, dr. Muhammeda Abdusselama i dr. Ahmeda Redžaija koji su o ovom pitanju napravili istraživanje i napisali studije.
Takođe, ovaj stav je preporuka osmog Medicinskog šerijatsko-pravnog simpozija održanog 22-24.11.1415 po Hidžri (što odgovara 22-24.05.1995 po Miladiju) u Kuvajtu kojeg organizuje Islamska organizacija za medicinske znanosti. Na ovom simpoziju su učestvovali El-Azhar, Kolegij islamskog prava pri Džiddi, Svjetska zdravstvena organizacija pri Aleksandriji i Ministarstvo za zdravlje iz Kuvajta. Od dvije teme o kojima je vođena rasprava jedna je “Nečiste i zabranjene tvari u hrani i lijekovima” a koja je vezana za pitanje o kojem govorimo.
Između ostalog, od preporuka ovog simpozija je sljedeće: “8. Istihala, pod kojom se podrazumijeva promjena tvari u neku drugu tvar koja se od nje razlikuje po svojstvima, mijenja nečiste stvari u čiste i mijenja šerijatski zabranjene stvari u šerijatski dozvoljene. Na osnovu toga: – želatin koji je dobijen od pretvaranja (istihale) kosti, kože i tetiva nečistog hajvana je čist i dozvoljeno ga je jesti, – sapun koji se proizvodi pretvaranjem (istihalom) od masti svinje ili uginule životinje postaje čist sa tim pretvaranjem (istihalom) i dozvoljeno ga je koristiti, – sir koji se usiri u sirištu koje se uzme iz uginule životinje čije meso je dozvoljeno jesti je čist i dozvoljeno je njegovo konzumiranje, – masti, kreme i kozmetika u čijem sastavu se nalazi svinjska mast su nečiste i šerijatski nije dozvoljena njihova upotreba osim ako se ostvari u njima promjena (istihala) masti i pretvaranje u neku drugu tvar”.
Napomena: Treba napomenuti da muslimanima u muslimanskim zemljama ili bilo gdje gdje imaju izbora nije dozvoljeno da proizvode aditive od dijelova svinje, uginulih životinja ili životinja čije meso je halal ali nisu šerijatski zaklane. Na njima je obaveza da koriste prilikom proizvodnje aditiva zamjenu u onome što je šerijatski dozvoljeno, poput dijelova krave, ovce i slično. Od pohvalnih primjera traženja zamjene za želatine dobivene od svinje je slučaj proizvodnje želatina od životinja čije je meso halal u Egiptu, Maleziji i Pakistanu.
Na kraju ostaje pitanje da li su aditivi životinjskog porijekla dobiveni od svinje, strvine i slično, koji se proizvode u Zapadnim zemljama a i u muslimanskim gdje se ne vodi računa o ovim stvarima i gdje musliman nema izbora, da li su čisti i da li ih je dozvoljeno konzumirati?
Od gore spomenuta dva mišljenja, mišljenje kojem treba dati prednost je ono koje zastupa stav da su ovi aditivi čisti i da ih je dozvoljeno konzumirati, a Allah zna najbolje.
Argumenti, pojašnjenja i opravdanosti ovog mišljenja se zasnivaju na sljedećem:
Prvo: u mas'eli istihale, tj. promjeni i pretvaranju tvari u neku sasvim drugu pri čemu promijeni svoja svojstva, ispravno mišljenje je da ona tvar koja je bila prije istihale nečista i haram da je postala čista i dozvoljena za upotrebu iz jednostavnog razloga što to nije više ona početna tvar.
Drugo: potvrdili su i muslimanski i nemuslimanski medicinski stručnjaci da aditivi dobijeni iz životinjskih sirovina, poput dijelova svinje, uginulih životinja i slično, prolaze kroz kontrolirani hemijski proces pri čemu se na kraju procesa dobije sasvim druga tvar, tj. da aditivi dožive ono što islamski pravnici nazivaju istihalom.
Medicinski stručnjak mr. sc. Marijan Katalenić na pitanje da li su aditivi iz prirodnih sirovina “sigurniji” od aditiva sintetiziranih hemijskim putem je odgovorio da u osnovi ta razlika ne postoji, jer su aditivi koji se dobijaju iz prirodnih sirovina kao i aditivi sintetizirani hemijskim putem podvrgnuti kontroliranom hemijskom postupku pri njihovom dobijanju, pa se radi samo o različitim izvornim sirovinama.
Treće: šejh Abdullah Es-Silmi smatra da pitanje konzumiranja aditiva (E brojeva) životinjskog porijekla potpada pod fikhsko pravilo “ma te'ummu bihi el-belva”, tj. opća nevolja a koja zahtijeva davanje olakšice.
Naime, korištenje i upotreba raznoraznih prehrambenih proizvoda koji u sebi sadrže E brojeve (aditive) je postalo od musibeta savremenog doba jer skoro da nema proizvoda a da u njemu nema E brojeva (aditiva) što zahtijeva od onog koji vodi o tome računa da nosi spisak spornih E brojeva i konstantno kontrolira namirnice. A da bi musibet bio još veći broj spornih E brojeva se razlikuje od spiska do spiska: pa tako na spisku postavljenom na Wikipediji od starne nekog od muslimana broj spornih E brojeva je 63 a onih bez E oznake 35, znači oko sto brojeva koje treba pratiti prilikom kupovine. A na drugim spiskovima je dosta manji broj. Dok na spiskovima E brojeva u kojima ministarstva za prehranu ili neke druge institucije nekih evropskih država (poput Švedske, Danske i Srbije) upozoravaju vegeterijance na E brojeve koji su životinjskog porijekla imamo takođe različit broj tih brojeva.
Kod nekih je to samo 7 E brojeva, dok kod drugih dostiže broj veći od 50, a kod trećih 29. U svakom slučaju praćenje i kontroliranje tih E brojeva prilikom kupovine je teško sprovesti u praksi a uvijek postoji mogućnost da neke sporne brojeve nemamo na spisku. Kada nešto dođe na ovaj nivo to se kod islamskih učenjaka Usulul-fikha i islamskih pravnika naziva fikhskim pravilom “ma te'ummu bihi el-belva”, tj. općom nevoljom koja svakog muslimana zadesi.
Pod općom nevoljom se podrazumijeva rasprostranjenost neke nevolje tako da je veoma teško čovjeku da je se riješi ili udalji od nje (Ref'ul-haredž, J'akub Ba Husejn, str. 435, Nezarijetud-darureti eš-šer'ijje, Vehbetu Ez-Zuhajli, str. 123). Od primjera opće nevolje su: nečistoća od koje je teško insanu da se sačuva poput sahibi uzra, tj. onome kome neprestano izlazi mokraća ili izmet. A od savremenih primjera može se navesti osiguranje za auta. Naime, sve vrste trgovačkih osiguranja, od kojih je i osiguranje na auta, su haram jer u sebi sadrže obje vrste zabranjenih kamata, jedenje tuđeg imetka bez osnova i zbog još mnogih drugih dokaza. Međutim, danas je nemoguće da čovjek dobije vozačku dozvolu, tj. da vozi auto, bez uplate osiguranja. A pošto je bez vožnje prevoznih sredstava današnji život nezamisliv pa čak i nemoguć u općem smislu, musliman je prinuđen da uplaćuje to osiguranje kako bi vozio. To znači da je uplaćivanje zabranjenog osiguranja postalo opća nevolja svakog muslimana.
Iz definicije opće nevolje se vidi da postoji jaka veza između opće nevolje i fikhskog pravila “teškoća zahtijeva olakšicu”, jer je jedan od razloga davanja olakšice postojanje opće nevolje, pa sa te strane opća nevolja potpada pod ovo fikhsko pravilo.
S tim da nije svaka opća nevolja ona koja zahtijeva da se da olakšica, zato su učenjaci postavili određene šartove da bi se nešto smatralo općom nevoljom. Šartovi opće nevolje su:
Prvi – da opća nevolja bude stvarna a ne umišljena, i da obuhvata sve ljude.
Drugi – da bude stvar prirodnog stanja a ne da bude rezultat nemarnosti čovjeka u izvršavanju obaveza ili ostavljanju zabranjenog.
Treći – da činjenje onog što se smatra općom nevoljom ne bude iz namjere dobijanja olakšice, a ako je tako nije mu dozvoljeno da uzima u tome olakšicu.
Četvrti – da se opća nevolja ograniči samo na to stanje i da olakšica prestane sa prestankom opće nevolje. Pitanje konzumiranja aditiva životinjskog porijekla ispunjava ove šartove.
Na kraju, ovo pitanje se može rezimirati u sljedećem:
Muslimanima nije dozvoljeno da proizvode aditive od dijelova svinje, uginulih životinja ili životinja čije meso je halal ali nisu šerijatski zaklane.
Na njima je obaveza da prilikom proizvodnje aditiva nađu zamjenu za gore spomenute životinje u onome što je šerijatski dozvoljeno, poput dijelova životinja čije je meso halal a šerijatski su zaklane.
Prehrambeni proizvodi u čiji se sastav stavlja svinjska mast ne u obliku aditiva koji je dobiven od svinjske masti, nego čista svinjska mast koja nije doživila nikakvu hemijsku promjenu, poput nekih sireva, nekih vrsta ulja, masnoća, margarina, takođe nekih vrsta biskvita, čokolada i sladoleda, ove prehrambene proizvode nije uopće dozvoljeno konzumirati.
Aditivi (emulgatori, želatini i ostalo) životinjskog porijekla dobiveni od svinje, strvine i slično, koji se proizvode u zapadnim zemljama kao i u muslimanskim gdje se ne vodi računa o ovim stvarima, su čisti i dozvoljeno ih je konzumirati.
Jer su doživjele istihale (promjenu i pretvaranje u neku sasvim drugu tvar) što su potvrdili muslimanski i nemuslimanski medicinski stručnjaci i jer pitanje konzumiranja aditiva potpada pod fikhsko pravilo “ma te'ummu bihi el-belva”, tj. ono je opća nevolja koja zahtijeva davanje olakšice. Ve billahi tevfik.
Mr. Zijad Ljakić
Vidi manjeKAKAV JE PROPIS EMULGATORA I ŽELATINA ŽIVOTINJSKOG PORIJEKLA?
Ovo pitanje je jako osjetljivo i kopleksno te zahtijeva dublju studiju i analizu. Na samom početku nophodno je pojasniti šta su to emulgatori i želatini, zbog toga što je ovo pitanje, kao i većina sličnih njemu, terminološki neprecizno postavlja od strane onih koji pitaju. Naime, emulgatori i želativiše
Ovo pitanje je jako osjetljivo i kopleksno te zahtijeva dublju studiju i analizu.
Na samom početku nophodno je pojasniti šta su to emulgatori i želatini, zbog toga što je ovo pitanje, kao i većina sličnih njemu, terminološki neprecizno postavlja od strane onih koji pitaju. Naime, emulgatori i želatini su vrste takozvanih ADITIVAkoji se označavaju sa E brojevima od kojih su mnogi životinjskog porijekla mimo emulgatora i želatina. Pa stoga postoji potreba da se napravi neki kratki uvod koji govori o aditivima prije samog odgovora na pitanje.
Naime, kao posljedica razvoja prehrambene tehnologije i potrebe da se količina hrane sačuva duži period, te povećanih zahtjeva potrošača prehrambena industrija se prilagođavala nudeći hranu sa novim senzorskim svojstvima, novim izgledom, dužim rokovima trajanja, novim ukusima i sl. Značajnu ulogu u tim kreacijama imali su i sve više imaju razni dodaci hrani koje nazivaju aditivima. To su tvari poznate hemijske strukture, koje se samostalno ne konzumiraju, niti su tipičan sastojak hrane i u pravilu su bez prehrambene vrijednosti.
Aditivi (što bukvano znači “dodaci”) su tvari ili smjese od tvari koje nisu namirnice, ali se dodaju namirnicama (a i lijekovima) za vrijeme proizvodnje, prerade, uskladištenja, pakiranja ili transporta radi povećanja kvalitativnih svojstava (izgleda, okusa, mirisa, boje, strukture, trajnosti namirnice ili proizvoda) . To su tvari koje se dodaju namirnicama namjerno i u malim količinama kako bi se popravio njihov izgled, aroma, tekstura i održljivost .
Dakle, pod aditivima se podrazumjevaju supstancije koje se normalno ne konzumiraju, niti su tipičan sastojak namirnice, bez obzira na prehrambenu vrijednost, a dodaju se namirnicama u tehnološkom postupku proizvodnje, tokom pripreme, obrade, prerade, oblikovanja, pakovanja, transporta i čuvanja.
Sistem E brojeva u označavanju aditiva uveden je u Europi radi lakšeg reguliranja prehrambenih aditiva. Broj – E služi kao potvrda ocjene rizika po zdravlje (tzv. toksikološke evaluacije) i klasifikacije pojedinog aditiva. Aditivima slične tvari nemaju E broj i označavaju se na drugi način (neke aromatične tvari i enzimi), dok se pomoćne tvari u procesu proizvodnje zbog načina djelovanja pri proizvodnji hrane u principu ne označavaju. Označavanje aditiva omogućava njihovu jednostavniju identifikaciju u prehrambenom lancu.
Sistem E brojeva u označavanju aditiva je sljedeći: bojila (u rasponu brojeva 100-181), konzervansi (200-285 i 1105), antioksidansi (300-340), regulatori kiselosti (razni brojevi), zgušnjivači i emulgatori (322, 400-499 i 1400-1451), tvari za spračavanje zgrudnjavanja (550-572), pojačivači okusa (600-650), tvari za poliranje (900-910) i tvari za zaslađivanje (420, 421, 950-970).
Neki aditivi su prirodnog porijekla kao vitamin C, b-karoten, pektin, ezimi, karagenan, neke arome i dr., dok su drugi aditivi sintetizirani hemijski spojevi tačno poznatog sastava. Aditivi prirodnog porijekla mogu biti: biljni, životinjski, aditivi iz mikroorganizama i mineralni aditivi.
Aditivima se na osnovu detaljnih ispitivanja i dobivenih rezultata odobrava upotreba, te kreira regulativa koja definira svrhu i količinu aditiva koji se mogu upotrijebiti. Za stupanj zdravstvene sigurnosti koristi se oznaka GRAS – pojam koji se koristi za aditive u USA, a prihvaćen je među stručnjacima. Aditiv ima GRAS status kada je opće prepoznatljiv i bezopasan za ljudsko zdravlje. Broj aditiva na GRAS listi se mijenja. Za aditive koji se koriste, a nisu na listi GRAS predviđen je poseban tretman, tj. prolaze dugotrajno ispitivanje. (pogledaj: Aditivi u hrani, prof. dr Midhat Jašić)
Često se postavlja pitanje je su li aditivi iz prirodnih sirovina “sigurniji” od aditiva sintetiziranih hemijskim putem? Medicinski stručnjak mr. sc. Marijan Katalenić (voditelj odjela za zdravstvenu ispravnost hrane u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo) tvrdi da u osnovi ta razlika ne postoji, jer su aditivi koji se dobijaju iz prirodnih sirovina kao i aditivi sintetizirani hemijskim putem podvrgnuti kontroliranom hemijskom postupku pri njihovom dobijanju, pa se radi samo o različitim izvornim sirovinama. (pogledaj: Prehrambeni aditivi, mr. sc. Marijan Katalenić) Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) kao i Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) su postavile temeljna načela upotrebe aditiva i ispunjenje određenih uvjeta.
Ono što nas zanima u ovoj studiji su aditivi životinjskog porijekla, tj. oni koji su dobijeni od dijelova svinje (ili svinjske masnoće), uginulih životinja, insekata ili životinja čije meso je nama muslimanima dozovljeno jesti kada se kod istih prilikom klanja ispune šartovi šerijatskog klanja (ali s obzirom da se ovi aditivi proizvode uglavnom na Zapadu ispunjavanje tih šartova je upitno). Takođe da podcrtamo i još jednom spomenemo da su aditivi koji se dobijaju iz prirodnih sirovina (poput životinja) i aditivi koji su sintetizirani hemijskim putem i jedni i drugi podvrgnuti kontroliranom hemijskom procesu pri njihovom dobijanju. Ova činjenica bitno utiče na šerijatski status konzumiranja spornih aditiva.
Da bi se donio šerijatski stav upotrebe spornih aditiva, tj. onih koji su životinjskog porijekla, treba ukratko obraditi neke druge mes'ele (pitanja) na kojima se gradi ovo pitanje.
Prva mes'ela: da li je svinja (ili dijelovi svinje) čista ili nečista.
Ovo pitanje je bitno zbog vanjskotjelesne upotrebe i korištenja lijekova, masti, krema i slično koje sadrže u sebi aditive dobivene od svinje ili njenih dijelova. A nema potrebe da se spominje pitanje zabrane jedenja svinjskog mesa (ili bilo kojih dijelova svinje) na čemu je idžma učenjaka ovog Ummeta.
Većina učenjaka hanefijskog (Fethul-kadir 1/64), malikijskog (Šerh Minehil-dželili 1/600), šafijskog (El-Medžmu'u 1/215) i hanbelijskog (El-Mugni 1/66) mezheba, kao i Ibn Hazm (El-Muhalla 7/388) smatraju da su svi dijelovi svinje nečisti. Argument sa kojim dokazuju svoj stav su riječi Uzvišenog u prevodu značenja: “Reci:”Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa, – to je doista pogano” (El-En'am 145). Kažu da se pokazna zamjenica “To je” vraća na svinju, a “ridžs” znači nečistoća, te je prema tome čitava svinja sama po sebi nečista. Kaže Ibn Abidin: “Jer je svinja sama po sebi nečista što znači da je njeno tijelo sa svim njegovim dijelovima nečisto bila ona živa ili mrtva, nečistoća svinje nije zbog krvi zbog čega su nečiste druge životinje pa zato ne koristi joj štavljenje …” (Hašijetu Ibn Abidin (1/204)). S tim da bi se moglo prigovoriti ovom dokazu da se riječi Uzvišenog “To je doista pogano” vraćaju na svinjsko meso a ne na čitavu svinju, tako da ovaj ajet ne može biti jasan dokaz nečistoće svinje same po sebi.
Međutim, uzimajući da je ovo stav većine islamskih pravnika može se reći da je zabranjeno konzumiranje bilo kojeg dijela svinje, svejedno bilo to meso, masnoća, koža, kost, živci, mozak, glava, papci, mlijeko i tako dalje.
Druga mes'ela: pitanje procesa promjene nečiste materije u neku sasvim drugu materiju pri čemu promijeni svoja prvobitna svojstva, poznata kod islamskih pravnika pod imenom “istihale”, poput pretvaranja alkohola u sirće ili svinje u sol. Znači, postavlja se pitanje da li je ta nečista tvar nakon što se promijenila u drugu tvar time postala čista, što znači da je dozvoljeno koristiti i konzumirati, ili se i dalje smatra nečistom. Učenjaci po ovom pitanju (mimo mes'ele namjernog pretvaranja alkohola u sirće od strane čovjeka) imaju dva stava.
Prvi je da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar ne postaju čiste osim alkohola koji se prirodnim putem pretvori u sirće i krvi koja se prirodnim putem pretvori u mlijeko i miris miska. Na ovom stavu su učenjaci šafijskog mezheba (El-Medžmu'u 2/532), to je zvanični stav hanbelijskog mezheba (El-Insaf 1/318) i na njemu je Ebu Jusuf od hanefija (Fethul-kadir 1/200).
Drugi stav je da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar pri čemu im se promijene svojstva postaju čiste i dozvoljeno ih je koristiti, s tim da su se učenjaci ovog stava međusobno razišli da li je čovjeku dozvoljeno da on pretvara nečiste tvari u neke sasvim druge tvari različite po svojstvima, a složni su da kada se već pretvori prirodnim putem ili uplitanjem čovjeka da su čiste. Ovo je stav hanefijskog (El-Bahru er-raiku 1/239) i malikijskog mezheba (Hašijetud-Dusuki 1/52), rivajet od Ahmeda (El-Insaf 1/318), a zastupaju ga Zahirije (El-Muhalla 1/166) i Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava 12/68).
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je drugi stav, tj. da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar pri čemu mijenjaju svoja svojstva postaju čiste i dozvoljeno ih je koristiti. Najjači dokaz kojim se podupire ovaj stav je šerijatsko pravilo: “šerijatski propis neke stvari je vezan za razlog zbog kojeg je propisan”, pa kada nestane tog razloga prestaje i taj šerijatski propis. Na primjer, pijenje alkohola je zabranjeno zbog toga što opija, pa kada alkohol izgubi osobinu opojnosti time što se prirodnim putem pretvorio u sirće mijenja se i propis pijenja istog.
Nakon ovih mes'ela došli smo do srža problema a to je upotreba aditiva životinjskog porijekla.
Prije toga da naglasimo da pod ovo pitanje ne potpadaju prehrambeni proizvodi u čiji se sastav stavlja svinjska mast ne u obliku aditiva koji je dobiven od svinjske masti, nego čista svinjska mast koja nije doživjela nikakvu hemijsku promjenu, poput nekih sireva, nekih vrsta ulja, masnoća, margarina, takođe nekih vrsta biskvita, čokolada i sladoleda, ove prehrambene proizvode nije uopće dozvoljeno konzumirati. Naravno, uzimajući u obzir idžmau učenjaka o zabrani jedenja svinjetine i stava većine učenjaka da je svinja nečista uz to da ne postoji nikakav vid nužde za konzumiranjem istih jer postoji zamjena za njih.
Većina komisija za izdavanje fetvi, fikhskih kolegija i savremenih učenjaka, između ostalih Saudijska komisija za fetve, Bin Baz, Muhammed Salih El-Munedždžid i mnogi drugi, preferiraju stav da je zabranjeno upotrebljavati aditive od dijelova svinje, uginulih životinja i životinja koje nisu šerijatski zaklane kao i proizvode u kojima se oni koriste, a da je dozvoljeno upotrebljavati aditive dobivene od životinja čije meso je dozvoljeno a šerijatski su zaklane.
Većina njih svoj stav izgrađuju na zabrani konzumiranja svinjskog mesa i svih dijelova svinje, kao i mesa dozvoljenih životinja koje nisu šerijatski zaklane ne osvrćući se na hemijski proces dobijanja aditiva. Dok manji dio učenjaka koji su na ovom stavu, iako smatraju da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar pri čemu mijenjaju svoja svojstva postaju čiste, nisu sigurni da je u hemijskom procesu dobijanja aditiva životinjskog porijekla došlo do potpune promjene te s toga ostaju na zabrani.
Drugi stav koji zastupa grupa savremenih učenjaka je dozvola upotrebe aditiva životinjskog porijekla. Oni smatraju da su tvari životinjskog porijekla, poput svinje i životinja koje nisu zaklane po šerijatskom propisu, iz kojih se dobijaju aditivi, doživjele promjenu (istihalu) pri čemu su promijenile svoja prvobitna svojstva, tj. potpuno se promijenile u neku drugu tvar čime su postale čiste a njihovo konzumiranje dozvoljeno.
Ovaj stav zastupaju prof. dr. Alijj Karhedagi i prof. dr. Alijj Muhammedi u knjizi “El-Kadaja et-tibijje el-mu'asire” (str. 243) tvrdeći da su muslimanski znastvenici i stručnjaci potvrdili da se pri dobijanju aditiva dešava promjena tvari iz jedne u drugu (tzv. istihala). Oni se u ovome pozivaju na muslimanske stručnjake dr. Muhammeda El-Hevarija, dr. Muhammeda Abdusselama i dr. Ahmeda Redžaija koji su o ovom pitanju napravili istraživanje i napisali studije.
Takođe, ovaj stav je preporuka osmog Medicinskog šerijatsko-pravnog simpozija održanog 22-24.11.1415 po Hidžri (što odgovara 22-24.05.1995 po Miladiju) u Kuvajtu kojeg organizuje Islamska organizacija za medicinske znanosti. Na ovom simpoziju su učestvovali El-Azhar, Kolegij islamskog prava pri Džiddi, Svjetska zdravstvena organizacija pri Aleksandriji i Ministarstvo za zdravlje iz Kuvajta. Od dvije teme o kojima je vođena rasprava jedna je “Nečiste i zabranjene tvari u hrani i lijekovima” a koja je vezana za pitanje o kojem govorimo.
Između ostalog, od preporuka ovog simpozija je sljedeće: “8. Istihala, pod kojom se podrazumijeva promjena tvari u neku drugu tvar koja se od nje razlikuje po svojstvima, mijenja nečiste stvari u čiste i mijenja šerijatski zabranjene stvari u šerijatski dozvoljene. Na osnovu toga: – želatin koji je dobijen od pretvaranja (istihale) kosti, kože i tetiva nečistog hajvana je čist i dozvoljeno ga je jesti, – sapun koji se proizvodi pretvaranjem (istihalom) od masti svinje ili uginule životinje postaje čist sa tim pretvaranjem (istihalom) i dozvoljeno ga je koristiti, – sir koji se usiri u sirištu koje se uzme iz uginule životinje čije meso je dozvoljeno jesti je čist i dozvoljeno je njegovo konzumiranje, – masti, kreme i kozmetika u čijem sastavu se nalazi svinjska mast su nečiste i šerijatski nije dozvoljena njihova upotreba osim ako se ostvari u njima promjena (istihala) masti i pretvaranje u neku drugu tvar”.
Napomena: Treba napomenuti da muslimanima u muslimanskim zemljama ili bilo gdje gdje imaju izbora nije dozvoljeno da proizvode aditive od dijelova svinje, uginulih životinja ili životinja čije meso je halal ali nisu šerijatski zaklane. Na njima je obaveza da koriste prilikom proizvodnje aditiva zamjenu u onome što je šerijatski dozvoljeno, poput dijelova krave, ovce i slično. Od pohvalnih primjera traženja zamjene za želatine dobivene od svinje je slučaj proizvodnje želatina od životinja čije je meso halal u Egiptu, Maleziji i Pakistanu.
Na kraju ostaje pitanje da li su aditivi životinjskog porijekla dobiveni od svinje, strvine i slično, koji se proizvode u Zapadnim zemljama a i u muslimanskim gdje se ne vodi računa o ovim stvarima i gdje musliman nema izbora, da li su čisti i da li ih je dozvoljeno konzumirati?
Od gore spomenuta dva mišljenja, mišljenje kojem treba dati prednost je ono koje zastupa stav da su ovi aditivi čisti i da ih je dozvoljeno konzumirati, a Allah zna najbolje.
Argumenti, pojašnjenja i opravdanosti ovog mišljenja se zasnivaju na sljedećem:
Prvo: u mas'eli istihale, tj. promjeni i pretvaranju tvari u neku sasvim drugu pri čemu promijeni svoja svojstva, ispravno mišljenje je da ona tvar koja je bila prije istihale nečista i haram da je postala čista i dozvoljena za upotrebu iz jednostavnog razloga što to nije više ona početna tvar.
Drugo: potvrdili su i muslimanski i nemuslimanski medicinski stručnjaci da aditivi dobijeni iz životinjskih sirovina, poput dijelova svinje, uginulih životinja i slično, prolaze kroz kontrolirani hemijski proces pri čemu se na kraju procesa dobije sasvim druga tvar, tj. da aditivi dožive ono što islamski pravnici nazivaju istihalom.
Medicinski stručnjak mr. sc. Marijan Katalenić na pitanje da li su aditivi iz prirodnih sirovina “sigurniji” od aditiva sintetiziranih hemijskim putem je odgovorio da u osnovi ta razlika ne postoji, jer su aditivi koji se dobijaju iz prirodnih sirovina kao i aditivi sintetizirani hemijskim putem podvrgnuti kontroliranom hemijskom postupku pri njihovom dobijanju, pa se radi samo o različitim izvornim sirovinama.
Treće: šejh Abdullah Es-Silmi smatra da pitanje konzumiranja aditiva (E brojeva) životinjskog porijekla potpada pod fikhsko pravilo “ma te'ummu bihi el-belva”, tj. opća nevolja a koja zahtijeva davanje olakšice.
Naime, korištenje i upotreba raznoraznih prehrambenih proizvoda koji u sebi sadrže E brojeve (aditive) je postalo od musibeta savremenog doba jer skoro da nema proizvoda a da u njemu nema E brojeva (aditiva) što zahtijeva od onog koji vodi o tome računa da nosi spisak spornih E brojeva i konstantno kontrolira namirnice. A da bi musibet bio još veći broj spornih E brojeva se razlikuje od spiska do spiska: pa tako na spisku postavljenom na Wikipediji od starne nekog od muslimana broj spornih E brojeva je 63 a onih bez E oznake 35, znači oko sto brojeva koje treba pratiti prilikom kupovine. A na drugim spiskovima je dosta manji broj. Dok na spiskovima E brojeva u kojima ministarstva za prehranu ili neke druge institucije nekih evropskih država (poput Švedske, Danske i Srbije) upozoravaju vegeterijance na E brojeve koji su životinjskog porijekla imamo takođe različit broj tih brojeva.
Kod nekih je to samo 7 E brojeva, dok kod drugih dostiže broj veći od 50, a kod trećih 29. U svakom slučaju praćenje i kontroliranje tih E brojeva prilikom kupovine je teško sprovesti u praksi a uvijek postoji mogućnost da neke sporne brojeve nemamo na spisku. Kada nešto dođe na ovaj nivo to se kod islamskih učenjaka Usulul-fikha i islamskih pravnika naziva fikhskim pravilom “ma te'ummu bihi el-belva”, tj. općom nevoljom koja svakog muslimana zadesi.
Pod općom nevoljom se podrazumijeva rasprostranjenost neke nevolje tako da je veoma teško čovjeku da je se riješi ili udalji od nje (Ref'ul-haredž, J'akub Ba Husejn, str. 435, Nezarijetud-darureti eš-šer'ijje, Vehbetu Ez-Zuhajli, str. 123). Od primjera opće nevolje su: nečistoća od koje je teško insanu da se sačuva poput sahibi uzra, tj. onome kome neprestano izlazi mokraća ili izmet. A od savremenih primjera može se navesti osiguranje za auta. Naime, sve vrste trgovačkih osiguranja, od kojih je i osiguranje na auta, su haram jer u sebi sadrže obje vrste zabranjenih kamata, jedenje tuđeg imetka bez osnova i zbog još mnogih drugih dokaza. Međutim, danas je nemoguće da čovjek dobije vozačku dozvolu, tj. da vozi auto, bez uplate osiguranja. A pošto je bez vožnje prevoznih sredstava današnji život nezamisliv pa čak i nemoguć u općem smislu, musliman je prinuđen da uplaćuje to osiguranje kako bi vozio. To znači da je uplaćivanje zabranjenog osiguranja postalo opća nevolja svakog muslimana.
Iz definicije opće nevolje se vidi da postoji jaka veza između opće nevolje i fikhskog pravila “teškoća zahtijeva olakšicu”, jer je jedan od razloga davanja olakšice postojanje opće nevolje, pa sa te strane opća nevolja potpada pod ovo fikhsko pravilo.
S tim da nije svaka opća nevolja ona koja zahtijeva da se da olakšica, zato su učenjaci postavili određene šartove da bi se nešto smatralo općom nevoljom. Šartovi opće nevolje su:
Prvi – da opća nevolja bude stvarna a ne umišljena, i da obuhvata sve ljude.
Drugi – da bude stvar prirodnog stanja a ne da bude rezultat nemarnosti čovjeka u izvršavanju obaveza ili ostavljanju zabranjenog.
Treći – da činjenje onog što se smatra općom nevoljom ne bude iz namjere dobijanja olakšice, a ako je tako nije mu dozvoljeno da uzima u tome olakšicu.
Četvrti – da se opća nevolja ograniči samo na to stanje i da olakšica prestane sa prestankom opće nevolje. Pitanje konzumiranja aditiva životinjskog porijekla ispunjava ove šartove.
Na kraju, ovo pitanje se može rezimirati u sljedećem:
Muslimanima nije dozvoljeno da proizvode aditive od dijelova svinje, uginulih životinja ili životinja čije meso je halal ali nisu šerijatski zaklane.
Na njima je obaveza da prilikom proizvodnje aditiva nađu zamjenu za gore spomenute životinje u onome što je šerijatski dozvoljeno, poput dijelova životinja čije je meso halal a šerijatski su zaklane.
Prehrambeni proizvodi u čiji se sastav stavlja svinjska mast ne u obliku aditiva koji je dobiven od svinjske masti, nego čista svinjska mast koja nije doživila nikakvu hemijsku promjenu, poput nekih sireva, nekih vrsta ulja, masnoća, margarina, takođe nekih vrsta biskvita, čokolada i sladoleda, ove prehrambene proizvode nije uopće dozvoljeno konzumirati.
Aditivi (emulgatori, želatini i ostalo) životinjskog porijekla dobiveni od svinje, strvine i slično, koji se proizvode u zapadnim zemljama kao i u muslimanskim gdje se ne vodi računa o ovim stvarima, su čisti i dozvoljeno ih je konzumirati.
Jer su doživjele istihale (promjenu i pretvaranje u neku sasvim drugu tvar) što su potvrdili muslimanski i nemuslimanski medicinski stručnjaci i jer pitanje konzumiranja aditiva potpada pod fikhsko pravilo “ma te'ummu bihi el-belva”, tj. ono je opća nevolja koja zahtijeva davanje olakšice. Ve billahi tevfik.
Mr. Zijad Ljakić
Vidi manjePoteškoće sa kojima se susreće kršćanka koja želi donijeti konačnu odluku o svom prelasku na islam
Svakako da je, razborita i mudra djevojko koja želiš doći do Istine, ovo što si do sada postigla divno i ogroman poduhvat za koji je još jedino preostalo da se okonča apsolutno najvažnijim korakom i potezom u tvom životu, a to je izgovaranje šehadeta i prihvatanje islama kao svoje vjere. Uistinu, saviše
Svakako da je, razborita i mudra djevojko koja želiš doći do Istine, ovo što si do sada postigla divno i ogroman poduhvat za koji je još jedino preostalo da se okonča apsolutno najvažnijim korakom i potezom u tvom životu, a to je izgovaranje šehadeta i prihvatanje islama kao svoje vjere. Uistinu, sa svoje strane, iskazujemo veliko poštovanje prema tvom trudu koji si uložila da pročitaš prijevod značenja Kur’ana u cijelosti, kao i određeni broj knjiga i članaka o islamu. Ovome se treba pridodati i tvoje ustezanje od zabranjenih stvari, kao što su konzumiranje alkohola i svinjskog mesa. Važnije od svega nabrojanog jeste tvoje stjecanje čvrstog uvjerenja o vjeri islamu, Poslaniku i Knjizi islama. Na osnovu pitanja, tvoje probleme možemo svesti na dva osnovna:
• neka društvena ograničenja i sustezanja i
• postojanje određenih stvari i problema koje još nisi dobro upoznala ili shvatila.
Vezano za ovaj drugi problem, da bi neko prihvatio islam nije uvjet da prethodno upozna čitavo učenje islama, pošto je on more znanja. Čovjek treba prihvatiti islam, kao prvi korak, a zatim ga proučavati i u sebi upotpuniti i razvijati uvjerenost i zadovoljstvo u izvršavanju ostalih vjerskih dužnosti. Za početak je dovoljno da posjeduje vjerovanje u šest imanskih šarta (to su: vjerovanje u Allaha, dž. š., Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i da sve što se događa – biva Allahovom, dž. š., voljom i određenjem). Tu je, također, opće znanje i prihvatanje pet islamskih šarta (svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha, dž. š., i da je Muhammed, ﷺ, Njegov poslanik, klanjanje namaza, davanje zekata, post mjeseca ramazana i obavljanje hadža za one koji to budu u stanju učiniti).
Moraš znati da znanje i čvrsto uvjerenje dolaze postepeno i da se iman (vjerovanje) povećava izvršavanjem ibadeta i činjenjem dobrih djela. Sve ovo podstiče na prihvatanje svih vjerskih dužnosti koje je propisao Uzvišeni Allah.
Što se tiče prvog pitanja, potpuno smo uvjereni da će ti, nakon što prihvatiš islam, iskreno povjeruješ u Allaha, dž. š., i počneš činiti dobra djela, Allah, dž. š., podariti snage, čvrstine, odvažnosti i nepokolebljivo uvjerenje. Uz pomoć ovih osobina bit ćeš u stanju suprotstaviti se svim izazovima i poteškoćama i uspješno ih savladati. Žene koje su prije tebe prihvatile islam imaju određena iskustva koja mogu poslužiti kao dobar primjer za tvoju budućnost u pogledu primjene šerijatskih propisa, kao što je nošenje hidžaba i drugih obaveza, bez obzira na nevjerovanje sredine u kojoj osoba živi i radi. Ovdje možemo dodati i sljedeće: kada bi neka žena postavila pitanje da li da prihvati islam bez nošenja i obaveze adekvatnog hidžaba ili da ostane u stanju kufra, naš odgovor bi, bez sumnje, glasio – neka prihvati islam! Grijeh, opasnost i težina nesreće ostanka u nevjerovanju ne može se, ni u kojem slučaju, porediti sa prihvatanjem islama uz činjenje grijeha!
Potpuno shvatamo poteškoće i društvene prepreke o kojima govoriš. Isto tako, pouzdano znamo da suprotstavljanje i oponiranje osobe svojoj porodici i društvu u kome se kreće vrlo teško pada čovjekovoj duši, ali Allah, dž. š., olakšava svaku tešku stvar i situaciju. Uzvišeni Allah kaže u Kur’anu:
“A Allah je na strani izdržljivih!” (El-Bekara, 249),
“A Allah je zaštitnik vjernika” (Alu Imran, 68),
“A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći” (Et-Talak, 2),
“Allah će, sigurno, poslije tegoba, slast dati” (Et-Talak, 7),
“One koji se budu zbog Nas borili, Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti”(El-Ankebut, 69).
Želimo, također, pojasniti da je osobi koja je prihvatila islam i koja se plaši da joj zbog tog čina može biti nanesena neprijatnost koju neće moći podnijeti, dozvoljeno da prikrije svoje prihvatanje islama koje će ostati tajna. Svoje praktikovanje ibadeta skrivat će od pogleda ljudi koji je okružuju. Na taj način će, zasigurno, naići na poteškoće, ali na putu slijeđenja Istine i spašavanja od džehennemske vatre sva odricanja postaju lahka i vjernik izlazi kao pobjednik iz svih tih problema i nevolja sa kojima se susreće.
Na kraju odgovora, ne preostaje nam ništa drugo nego da ti se zahvalimo za uloženi trud, učinjene korake i interesovanje za postavljanjem pitanja. Žarko bismo željeli da tvoj sljedeći i brzi korak bude jasan do kraja na osnovu i uz pomoć našeg odgovora. Spremni smo, uz veliko zadovoljstvo, da ti pomognemo, u budućnosti, na bilo koji način i u bilo kojem pitanju. Molimo Uzvišenog Allaha da te izvede na Pravi put, da ti pomogne i olakša tvoje probleme! Allah, dž. š., upućuje na Pravi put!
Odgovorio: Muhammed Salih el-Munedždžid , “Odgovori o islamskom vjerovanju”, str. 164.
Izvor: Minber.ba
Preuzeto sa stranice:www.spasenje.com
Vidi manjeKo su jevreji i hrišćani koji će ući u Džennet (Raj)?
Zahvala pripada Bogu, Spomenuti ajet (odlomak) na koji si ukazao u pitanju spominje se na dva slična mesta u Božijoj knjizi Kur’anu. Prvi od njih je govor Uzvišenog Boga: One koji su verovali, pa i one koji su bili Jevreji, hrišćani, i Sabijci – one koji su u Allaha i u onaj svet verovali i dobra deviše
Zahvala pripada Bogu,
Spomenuti ajet (odlomak) na koji si ukazao u pitanju spominje se na dva slična mesta u Božijoj knjizi Kur’anu. Prvi od njih je govor Uzvišenog Boga:
One koji su verovali, pa i one koji su bili Jevreji, hrišćani, i Sabijci – one koji su u Allaha i u onaj svet verovali i dobra dela čineli – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati! (Kur’an, poglavlje: Al-Bakara, 62. odlomak)
Drugi od njih je govor Uzvišenog Boga:
Oni koji su verovali, pa i oni koji su bili Jevreji, i Sabijci, i hrišćani – oni koji su u Allaha i u onaj svet verovali i dobra dela čineli, – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.(Kur’an, poglavlje: Trpeza, 69. odlomak)
Da bi smo saznali značenje ova dva autentična odlomka potrebno je vratiti se na govor učenjaka koji objašnjavaju Kur’an. Rekao je učenjak Ibn Kesir, Bog mu se smilovao, u objašnjavanju ovog odlomka:
„Uzvišeni Allah ukazuje da kod prethodnih zajednica ima takođe i dobrih, ima onih koji su se pokoravali Božijim naredbama onako kako je On Uzvišeni, zapovedio, pa njima pripada najlepša nagrada. I tako će biti do Dana sudnjega. Jer svima onima koji budu sledili Božijeg poslanika, Muhammeda, neka su blagoslov i mir na njega, Verovesnika koji nije znao pisati, pripada večna sreća; i za njih nema straha za budućnost na drugome svetu, niti će se žalostiti zbog onoga što ostavljaju na ovome svetu. Kao što kaže Uzvišeni Bog: ‘I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici‘ (Kur’an, poglavlje: Junus (Jona), 62), kao što govore meleki (anđeli) prilikom smrti vernika, u govoru Uzvišenog: ‘Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’ pa posle ostanu pri tome – dolaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu (Raju) koji vam je obećan‘…“ (Kur’an, poglavlje: Objašnjenje, 30)
Što se tiče onih koji su verovali od jevreja, to su oni koji su sledili Tevrat (originalnu Toru) i autentičnu praksu Mojsija, neka je mir na njega, sve dok nije došao Isus, neka je mir na njega. Onda kada je došao Isus, oni koji su se i dalje držali Tore i prakse Mojsija, i nisu je ostavljali, niti su sledili Isusa, osuđeni su na propast.
Što se tiče onih koji su verovali od hrišćana, to su oni koji su sledili Indžil (originalno Jevanđelje), i autentični verozakon sa kojim je došao Isus, neka je mir na njega. Od onih koji su ispravno verovali, njihovo verovanje je primljeno kod Boga sve dok nije došao Muhammed, neka su blagoslov i mir na njega. Onda kada je došao poslednji Božiji Poslanik, oni koji ga nisu sledili, niti su ostavili ono što je bilo pri njima od Isusove prakse i Jevanđelja, osuđeni su na propast.
Govor Uzvišenog Boga u Časnom Kur’anu: „A onaj koji želi neku drugu veru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svetu nastradati“, je obavest da Uzvišeni Bog, neće prihvatiti bilo koji način ili delo od bilo koga, nakon slanja Muhammeda, neka su blagoslov i mir na njega, kao poslednjeg Božijeg Polanika, ukoliko nije u skladu sa verozakonom sa kojim je poslan.
Međutim, pre toga svako ko je sledio poslanika svoga vremena bio je na pravom putu i putu spasenja. Pa su oni koji su verovali od jevreja, oni koji su bili sledbenici Mojsija, i koji su sudili po originalnoj Tori u njihovom vremenu… Onda, nakon što je poslan izraelcima Isus, neka je mir na njega, oni su postali dužni slediti ga i pokoravati mu se. Pa su oni koji su ga sledili i bili pripadnici njegove vere, hrišćani.
Zatim, kada je Uzvišeni Bog poslao Muhammeda, neka su blagoslov i mir na njega, kao poslednjeg od svih verovesnika i poslanika, celom čovečanstvu, postalo im je obaveza da poveruju u ono sa čim je došao, i pokornost u onome što je naredio, i da se uzdrže od onoga što im je zabranio. Oni koji su tako postupili su pravi vernici.
Ummet (narod) Muhammeda, neka su blagoslov i mir na njega, su nazvani vernicima zbog njihovog dubokog verovanja, i jakog ubeđenja i zato što veruju u sve prejašnje poslanike i nevidljivi svet.
Rekao je Ibn Kesir, Bog mu se smilovao, u objašnjenju drugog spomenutog odlomka:
„Namera je bila istaći da svaka skupina koja bude verovala u Boga, i u Sudnji dan i radila dobra dela, neće im to biti ispravno sve dok ne bude usaglašeno sa verozakonom Muhammeda, naka su blagoslov i mir na njega, nakon poslanstva njegova, koji je poslan svim ljudima i džinnima (bića stvorena od vatre), pa oni koji to prihvate za njih neće biti bojazni u onome što im predstoji od života na onome svetu i njegovih strahota, niti u onome što su ostavili iza sebe.“
A Allah najbolje zna.
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejh Salih el-Munedždžid
https://islamqa.info
Vidi manjePreuzeto sa stranice:www.spasenje.com
Koristi hafiza za rodbinu i generacije poslije njega?
Što se tiče rodbine i potomstva hafiza Kur’ana, u dokazima se spominju njegovi roditelji kojima će biti obučeni ogrtači vredniji od dunjaluka i onoga što je na njemu, iz razloga što su oni pazili i odgajali svoje dijete. Pa čak ako bi oni i bili neznalice, njih će Allah počastiti zbog njihovog djeteviše
Što se tiče rodbine i potomstva hafiza Kur’ana, u dokazima se spominju njegovi roditelji kojima će biti obučeni ogrtači vredniji od dunjaluka i onoga što je na njemu, iz razloga što su oni pazili i odgajali svoje dijete. Pa čak ako bi oni i bili neznalice, njih će Allah počastiti zbog njihovog djeteta, osim ako su bili od onih koji su svom djetetu zabranjivali da uči Kur’an, tada će i njima biti uskraćena počast.
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Na Sudnjem danu, Kur’an će doći u liku iscrpljenog čovjeka, pa će kazati svome učaču: ‘Je li me poznaješ? Ja sam onaj koji ti je noću uskraćivao san i zbog mene si danju bio žedan. Doista svaki trgovac od svoje trgovine želi zaradu, a ti ćeš danas biti nagrađen mnogo više od bilo kojeg trgovca.” Pa će dobiti vlast u desnu ruku, a vječnost u lijevu, a na glavu će mu biti stavljena kruna časti, a njegovim roditeljima bit će ogrnuti ogrtači koji su vredniji od dunjaluka i onoga što je na njemu. Oni će kazati: ‘Gospodar naš, zbog čega smo to dobili?’, pa će im biti kazano: ‘Zato što ste svoje dijete podučili Kur’anu.” (Taberani, El-Evsat, 6/51)
Burejda, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko bude učio Kur’an, podučio se njegovim propisima i postupao u skladu s njima, njegovim roditeljima bit će stavljena kruna od svjetlosti čija je svjetlost kao svjetlost sunca, i njegovim roditeljima bit će odjeveni ogrtači koji su vredniji od dunjaluka. Oni će kazati: ‘Zbog čega smo odjenuti ovim ogrtačima?’ Pa će im se kazati: ‘Zbog toga što je vaše dijete učilo Kur’an.’” (Hakim, 1/756) Ova dva hadisa pojačavaju jedan drugi. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 2829)
A Allah najbolje zna!
Na pitanje odgovorio: dr. Šejih Muhammed Salih El-Munedždžid
Vidi manjePreuzeto sa stranice: s-d-o.org
Koje će nagrade za svoje učenje imati hafiz Kur’ana na dunjaluku i na ahiretu?
Učenje Kur’ana napamet (hifz) ibadet je kojim čovjek treba da traži Allahovo lice i nagradu na Sudnjem danu. Ako ne bude imao ovu namjeru, on neće postići nikakvu nagradu, štaviše, bit će kažnjen jer je ovaj ibadet učinio, posvetio nekome mimo Allaha. Hafiz Kur’ana obavezan je za svoje memorisanjemviše
Učenje Kur’ana napamet (hifz) ibadet je kojim čovjek treba da traži Allahovo lice i nagradu na Sudnjem danu. Ako ne bude imao ovu namjeru, on neće postići nikakvu nagradu, štaviše, bit će kažnjen jer je ovaj ibadet učinio, posvetio nekome mimo Allaha.
Hafiz Kur’ana obavezan je za svoje memorisanjem i učenjem Kur’ana napamet ne očekuje ovodunjalučke koristi, jer njegov hifz nije roba s kojom se trguje na dunjaluku, već je to ibadet koji on čini svome Gospodaru.
Uzvišeni Allah odlikovao je hafiza Kur’ana kako dunjalučkim tako i ahiretskim odlikama:
1. Hafizu se daje prednost u predvođenju ljudi u namazu
Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka ljude u namazu predvodi onaj koji zna najviše Kur’ana napamet, a ako u tom pogledu budu jednaki, onda najučeniji u sunnetu, pa ako i u tome budu jednaki, onda onaj koji je prije hidžru učinio, a ako hidžru budu zajedno učinili, onda najstariji. Neka čovjek nipošto ne predvodi namaz tamo gdje je prisutan onaj ko je za to ovlašten i neka ne sjeda na njegovo mjesto u njegovoj kući izuzev ako mu on to dozvoli.” (Muslim, 673)
Abdullah b. Omera, radijallahu anhu, kazuje: “Kada je u Kubau stigla prva grupa muhadžira, prije nego što je u Medinu stigao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ljude u namazu predvodio je Salim, oslobođeni rob Ebu Huzejfe, a bio je najbolji poznavalac Kur’ana.” (Buhari, 660)
2. Hafizu Kur’ana daje se prednost u spuštanju u kabur, da on bude prvi do kible, ako budemo prisiljeni da ga ukopamo sa nekim drugim u kabur
Džabir b. Abdullah, radijallahu anhu, kazuje: “Poslije Bitke na Uhudu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u kabur je stavljao po dvojica ubijenih muslimana, pitajući: ‘Koji je od njih dvojice znao više Kur’ana napamet?’ Kada bi pokazali na jednog, njega bi prvog spustio u kabur, a zatim bi rekao: ‘Ja ću ovima biti svjedok na Sudnjem danu.’ Tada bi naredio da ih zakopaju sa njihovom krvlju, i ne bi ih ni gasulio niti bi im klanjao dženazu.” (Buhari, 1343)
3. Hafizu Kur’ana daje se prednost u namjesništvu i vlasti, ako je u stanju da ponese tu odgovornost
Amir b. Vasila prenosi da je Nafia b. Abdulharis, Omerov namjesnik u Meki, sreo Omera, radijallahu anhu, u mjestu Asfan, pa ga je Omer upitao: “Koga si ostavio da bude tvoj zamjenik?” Nafia je odgovorio: “Ibn Ebzu.” Omer ga upita: “A ko ti je to?”, a on odgovori: “To je jedan od naših štićenika (oslobođenih robova).” Omer ga opet upita: “Zar si im kao namjesnika štićenika odredio!?”, a Nafi odgovori: “On je vrsni učač Allahove Knjige i vrlo dobro poznaje propise nasljednog prava (feraid).” Omer tada reče: “Znajte da je vaš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Uistinu Allah ovom Knjigom (Kur’anom) uzdiže i uzvisuje neke narode, a neke unizuje.’” (Muslim, 817)
A što se tiče ahiretskih privilegija i odlika, one su sljedeće:
4. Njegov stepen u Džennetu bit će kod posljednjeg ajeta koji prouči
Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Hafizu Kur’ana bit će rečeno: ‘Uči i penji se (na visoke stepene) i uči lijepo i razgovijetno onako kako si ga učio na dunjaluku. Tvoje mjesto i tvoj stepen bit će kod zadnjeg ajeta koji proučiš.’” (Ebu Davud, 1464, i Tirmizi, 2914, koji kaže da je hasen-sahih, a šejh Albani, Sahihu Tirmizi, 2329, kaže da je hasenu-sahih)
5. Bit će u društvu meleka, na njihovim stepenima
Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko vješto uči Kur’an, bit će u društvu sa plemenitim i dobrostivim izaslanicima, a onaj ko ga bude učio zamuckujući i to učenje mu bude predstavljalo poteškoću i napor, imat će dvostruku nagradu.” (Buhari, 4653, i Muslim, 798)
6. Bit će mu stavljena kruna počasti i ogrtač počasti
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Na Sudnjem danu doći će Kur’an i kazati: ‘Gospodaru, ukrasi ga (hafiza)!’ Pa će mu biti stavljena kruna počasti. Potom će kazati: ‘Gospodaru, povećaj mu!’, pa će mu biti obučen ogrtač počasti. Potom će kazati: ‘Gospodaru, budi zadovoljan njime!’, pa će biti zadovoljan njime. Tada će mu biti rečeno: ‘Uči, i uzdiži se i za svaki ajet ćeš dobiti dobro djelo.’” (Tirmizi, 2915, koji kaže da je hadis hasen-sahih. Albani, Sahihu Tirmizi, 2328, kaže da je hasen – dobar)
7. Kur’an će se na Sudnjem danu zauzimati za svoga učača
Od Ebu Umame El-Bahilija, radijallahu anhu, prenosi se da je kazao: “Čuo sam Allahovog Poslanika da kaže: ‘Učite Kur’an jer će on doći i zauzimati se za one koji su ih učili. Učite zehravejni: suru El-Bekara i suru Alu Imran, doista će njih dvije doći na Sudnjem danu kao da su dva oblaka, ili dva gusta jata ptica, pa će se zauzimati za svoje učače. Učite suru El-Bekara, doista je u njenom učenju blagoslov, a njeno ostavljanje i zapostavljanje predstavlja propast, nju ne mogu naučiti ljenjivci.” (Muslim, 804)
Na pitanje odgovorio: Dr. Muhammed Salih El-Munedždžid
Vidi manjePreuzeto sa stranice: s-d-o.org
Sirište u mliječnim proizvodima
Kompletan odgovor u kojem se spominje i propis o sirištu pročitajte ispod: PROPIS EMULGATORA, ŽELATINA I SL.) ŽIVOTINJSKOG PORIJEKLA Ovo pitanje je jako osjetljivo i kopleksno te zahtijeva dublju studiju i analizu. Na samom početku nophodno je pojasniti šta su to emulgatori i želatini, zbog toga štoviše
Kompletan odgovor u kojem se spominje i propis o sirištu pročitajte ispod:
PROPIS EMULGATORA, ŽELATINA I SL.) ŽIVOTINJSKOG PORIJEKLA
Ovo pitanje je jako osjetljivo i kopleksno te zahtijeva dublju studiju i analizu.
Na samom početku nophodno je pojasniti šta su to emulgatori i želatini, zbog toga što je ovo pitanje, kao i većina sličnih njemu, terminološki neprecizno postavlja od strane onih koji pitaju. Naime, emulgatori i želatini su vrste takozvanih ADITIVAkoji se označavaju sa E brojevima od kojih su mnogi životinjskog porijekla mimo emulgatora i želatina. Pa stoga postoji potreba da se napravi neki kratki uvod koji govori o aditivima prije samog odgovora na pitanje.
Naime, kao posljedica razvoja prehrambene tehnologije i potrebe da se količina hrane sačuva duži period, te povećanih zahtjeva potrošača prehrambena industrija se prilagođavala nudeći hranu sa novim senzorskim svojstvima, novim izgledom, dužim rokovima trajanja, novim ukusima i sl. Značajnu ulogu u tim kreacijama imali su i sve više imaju razni dodaci hrani koje nazivaju aditivima. To su tvari poznate hemijske strukture, koje se samostalno ne konzumiraju, niti su tipičan sastojak hrane i u pravilu su bez prehrambene vrijednosti.
Aditivi (što bukvano znači “dodaci”) su tvari ili smjese od tvari koje nisu namirnice, ali se dodaju namirnicama (a i lijekovima) za vrijeme proizvodnje, prerade, uskladištenja, pakiranja ili transporta radi povećanja kvalitativnih svojstava (izgleda, okusa, mirisa, boje, strukture, trajnosti namirnice ili proizvoda) . To su tvari koje se dodaju namirnicama namjerno i u malim količinama kako bi se popravio njihov izgled, aroma, tekstura i održljivost .
Dakle, pod aditivima se podrazumjevaju supstancije koje se normalno ne konzumiraju, niti su tipičan sastojak namirnice, bez obzira na prehrambenu vrijednost, a dodaju se namirnicama u tehnološkom postupku proizvodnje, tokom pripreme, obrade, prerade, oblikovanja, pakovanja, transporta i čuvanja.
Sistem E brojeva u označavanju aditiva uveden je u Europi radi lakšeg reguliranja prehrambenih aditiva. Broj – E služi kao potvrda ocjene rizika po zdravlje (tzv. toksikološke evaluacije) i klasifikacije pojedinog aditiva. Aditivima slične tvari nemaju E broj i označavaju se na drugi način (neke aromatične tvari i enzimi), dok se pomoćne tvari u procesu proizvodnje zbog načina djelovanja pri proizvodnji hrane u principu ne označavaju. Označavanje aditiva omogućava njihovu jednostavniju identifikaciju u prehrambenom lancu.
Sistem E brojeva u označavanju aditiva je sljedeći: bojila (u rasponu brojeva 100-181), konzervansi (200-285 i 1105), antioksidansi (300-340), regulatori kiselosti (razni brojevi), zgušnjivači i emulgatori (322, 400-499 i 1400-1451), tvari za spračavanje zgrudnjavanja (550-572), pojačivači okusa (600-650), tvari za poliranje (900-910) i tvari za zaslađivanje (420, 421, 950-970).
Neki aditivi su prirodnog porijekla kao vitamin C, b-karoten, pektin, ezimi, karagenan, neke arome i dr., dok su drugi aditivi sintetizirani hemijski spojevi tačno poznatog sastava. Aditivi prirodnog porijekla mogu biti: biljni, životinjski, aditivi iz mikroorganizama i mineralni aditivi.
Aditivima se na osnovu detaljnih ispitivanja i dobivenih rezultata odobrava upotreba, te kreira regulativa koja definira svrhu i količinu aditiva koji se mogu upotrijebiti. Za stupanj zdravstvene sigurnosti koristi se oznaka GRAS – pojam koji se koristi za aditive u USA, a prihvaćen je među stručnjacima. Aditiv ima GRAS status kada je opće prepoznatljiv i bezopasan za ljudsko zdravlje. Broj aditiva na GRAS listi se mijenja. Za aditive koji se koriste, a nisu na listi GRAS predviđen je poseban tretman, tj. prolaze dugotrajno ispitivanje. (pogledaj: Aditivi u hrani, prof. dr Midhat Jašić)
Često se postavlja pitanje je su li aditivi iz prirodnih sirovina “sigurniji” od aditiva sintetiziranih hemijskim putem? Medicinski stručnjak mr. sc. Marijan Katalenić (voditelj odjela za zdravstvenu ispravnost hrane u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo) tvrdi da u osnovi ta razlika ne postoji, jer su aditivi koji se dobijaju iz prirodnih sirovina kao i aditivi sintetizirani hemijskim putem podvrgnuti kontroliranom hemijskom postupku pri njihovom dobijanju, pa se radi samo o različitim izvornim sirovinama. (pogledaj: Prehrambeni aditivi, mr. sc. Marijan Katalenić) Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) kao i Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) su postavile temeljna načela upotrebe aditiva i ispunjenje određenih uvjeta.
Ono što nas zanima u ovoj studiji su aditivi životinjskog porijekla, tj. oni koji su dobijeni od dijelova svinje (ili svinjske masnoće), uginulih životinja, insekata ili životinja čije meso je nama muslimanima dozovljeno jesti kada se kod istih prilikom klanja ispune šartovi šerijatskog klanja (ali s obzirom da se ovi aditivi proizvode uglavnom na Zapadu ispunjavanje tih šartova je upitno). Takođe da podcrtamo i još jednom spomenemo da su aditivi koji se dobijaju iz prirodnih sirovina (poput životinja) i aditivi koji su sintetizirani hemijskim putem i jedni i drugi podvrgnuti kontroliranom hemijskom procesu pri njihovom dobijanju. Ova činjenica bitno utiče na šerijatski status konzumiranja spornih aditiva.
Da bi se donio šerijatski stav upotrebe spornih aditiva, tj. onih koji su životinjskog porijekla, treba ukratko obraditi neke druge mes'ele (pitanja) na kojima se gradi ovo pitanje.
Prva mes'ela: da li je svinja (ili dijelovi svinje) čista ili nečista.
Ovo pitanje je bitno zbog vanjskotjelesne upotrebe i korištenja lijekova, masti, krema i slično koje sadrže u sebi aditive dobivene od svinje ili njenih dijelova. A nema potrebe da se spominje pitanje zabrane jedenja svinjskog mesa (ili bilo kojih dijelova svinje) na čemu je idžma učenjaka ovog Ummeta.
Većina učenjaka hanefijskog (Fethul-kadir 1/64), malikijskog (Šerh Minehil-dželili 1/600), šafijskog (El-Medžmu'u 1/215) i hanbelijskog (El-Mugni 1/66) mezheba, kao i Ibn Hazm (El-Muhalla 7/388) smatraju da su svi dijelovi svinje nečisti. Argument sa kojim dokazuju svoj stav su riječi Uzvišenog u prevodu značenja: “Reci:”Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa, – to je doista pogano” (El-En'am 145). Kažu da se pokazna zamjenica “To je” vraća na svinju, a “ridžs” znači nečistoća, te je prema tome čitava svinja sama po sebi nečista. Kaže Ibn Abidin: “Jer je svinja sama po sebi nečista što znači da je njeno tijelo sa svim njegovim dijelovima nečisto bila ona živa ili mrtva, nečistoća svinje nije zbog krvi zbog čega su nečiste druge životinje pa zato ne koristi joj štavljenje …” (Hašijetu Ibn Abidin (1/204)). S tim da bi se moglo prigovoriti ovom dokazu da se riječi Uzvišenog “To je doista pogano” vraćaju na svinjsko meso a ne na čitavu svinju, tako da ovaj ajet ne može biti jasan dokaz nečistoće svinje same po sebi.
Međutim, uzimajući da je ovo stav većine islamskih pravnika može se reći da je zabranjeno konzumiranje bilo kojeg dijela svinje, svejedno bilo to meso, masnoća, koža, kost, živci, mozak, glava, papci, mlijeko i tako dalje.
Druga mes'ela: pitanje procesa promjene nečiste materije u neku sasvim drugu materiju pri čemu promijeni svoja prvobitna svojstva, poznata kod islamskih pravnika pod imenom “istihale”, poput pretvaranja alkohola u sirće ili svinje u sol. Znači, postavlja se pitanje da li je ta nečista tvar nakon što se promijenila u drugu tvar time postala čista, što znači da je dozvoljeno koristiti i konzumirati, ili se i dalje smatra nečistom. Učenjaci po ovom pitanju (mimo mes'ele namjernog pretvaranja alkohola u sirće od strane čovjeka) imaju dva stava.
Prvi je da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar ne postaju čiste osim alkohola koji se prirodnim putem pretvori u sirće i krvi koja se prirodnim putem pretvori u mlijeko i miris miska. Na ovom stavu su učenjaci šafijskog mezheba (El-Medžmu'u 2/532), to je zvanični stav hanbelijskog mezheba (El-Insaf 1/318) i na njemu je Ebu Jusuf od hanefija (Fethul-kadir 1/200).
Drugi stav je da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar pri čemu im se promijene svojstva postaju čiste i dozvoljeno ih je koristiti, s tim da su se učenjaci ovog stava međusobno razišli da li je čovjeku dozvoljeno da on pretvara nečiste tvari u neke sasvim druge tvari različite po svojstvima, a složni su da kada se već pretvori prirodnim putem ili uplitanjem čovjeka da su čiste. Ovo je stav hanefijskog (El-Bahru er-raiku 1/239) i malikijskog mezheba (Hašijetud-Dusuki 1/52), rivajet od Ahmeda (El-Insaf 1/318), a zastupaju ga Zahirije (El-Muhalla 1/166) i Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava 12/68).
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je drugi stav, tj. da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar pri čemu mijenjaju svoja svojstva postaju čiste i dozvoljeno ih je koristiti. Najjači dokaz kojim se podupire ovaj stav je šerijatsko pravilo: “šerijatski propis neke stvari je vezan za razlog zbog kojeg je propisan”, pa kada nestane tog razloga prestaje i taj šerijatski propis. Na primjer, pijenje alkohola je zabranjeno zbog toga što opija, pa kada alkohol izgubi osobinu opojnosti time što se prirodnim putem pretvorio u sirće mijenja se i propis pijenja istog.
Nakon ovih mes'ela došli smo do srža problema a to je upotreba aditiva životinjskog porijekla.
Prije toga da naglasimo da pod ovo pitanje ne potpadaju prehrambeni proizvodi u čiji se sastav stavlja svinjska mast ne u obliku aditiva koji je dobiven od svinjske masti, nego čista svinjska mast koja nije doživjela nikakvu hemijsku promjenu, poput nekih sireva, nekih vrsta ulja, masnoća, margarina, takođe nekih vrsta biskvita, čokolada i sladoleda, ove prehrambene proizvode nije uopće dozvoljeno konzumirati. Naravno, uzimajući u obzir idžmau učenjaka o zabrani jedenja svinjetine i stava većine učenjaka da je svinja nečista uz to da ne postoji nikakav vid nužde za konzumiranjem istih jer postoji zamjena za njih.
Većina komisija za izdavanje fetvi, fikhskih kolegija i savremenih učenjaka, između ostalih Saudijska komisija za fetve, Bin Baz, Muhammed Salih El-Munedždžid i mnogi drugi, preferiraju stav da je zabranjeno upotrebljavati aditive od dijelova svinje, uginulih životinja i životinja koje nisu šerijatski zaklane kao i proizvode u kojima se oni koriste, a da je dozvoljeno upotrebljavati aditive dobivene od životinja čije meso je dozvoljeno a šerijatski su zaklane.
Većina njih svoj stav izgrađuju na zabrani konzumiranja svinjskog mesa i svih dijelova svinje, kao i mesa dozvoljenih životinja koje nisu šerijatski zaklane ne osvrćući se na hemijski proces dobijanja aditiva. Dok manji dio učenjaka koji su na ovom stavu, iako smatraju da nečiste tvari pretvaranjem u neku drugu tvar pri čemu mijenjaju svoja svojstva postaju čiste, nisu sigurni da je u hemijskom procesu dobijanja aditiva životinjskog porijekla došlo do potpune promjene te s toga ostaju na zabrani.
Drugi stav koji zastupa grupa savremenih učenjaka je dozvola upotrebe aditiva životinjskog porijekla. Oni smatraju da su tvari životinjskog porijekla, poput svinje i životinja koje nisu zaklane po šerijatskom propisu, iz kojih se dobijaju aditivi, doživjele promjenu (istihalu) pri čemu su promijenile svoja prvobitna svojstva, tj. potpuno se promijenile u neku drugu tvar čime su postale čiste a njihovo konzumiranje dozvoljeno.
Ovaj stav zastupaju prof. dr. Alijj Karhedagi i prof. dr. Alijj Muhammedi u knjizi “El-Kadaja et-tibijje el-mu'asire” (str. 243) tvrdeći da su muslimanski znastvenici i stručnjaci potvrdili da se pri dobijanju aditiva dešava promjena tvari iz jedne u drugu (tzv. istihala). Oni se u ovome pozivaju na muslimanske stručnjake dr. Muhammeda El-Hevarija, dr. Muhammeda Abdusselama i dr. Ahmeda Redžaija koji su o ovom pitanju napravili istraživanje i napisali studije.
Takođe, ovaj stav je preporuka osmog Medicinskog šerijatsko-pravnog simpozija održanog 22-24.11.1415 po Hidžri (što odgovara 22-24.05.1995 po Miladiju) u Kuvajtu kojeg organizuje Islamska organizacija za medicinske znanosti. Na ovom simpoziju su učestvovali El-Azhar, Kolegij islamskog prava pri Džiddi, Svjetska zdravstvena organizacija pri Aleksandriji i Ministarstvo za zdravlje iz Kuvajta. Od dvije teme o kojima je vođena rasprava jedna je “Nečiste i zabranjene tvari u hrani i lijekovima” a koja je vezana za pitanje o kojem govorimo.
Između ostalog, od preporuka ovog simpozija je sljedeće: “8. Istihala, pod kojom se podrazumijeva promjena tvari u neku drugu tvar koja se od nje razlikuje po svojstvima, mijenja nečiste stvari u čiste i mijenja šerijatski zabranjene stvari u šerijatski dozvoljene. Na osnovu toga: – želatin koji je dobijen od pretvaranja (istihale) kosti, kože i tetiva nečistog hajvana je čist i dozvoljeno ga je jesti, – sapun koji se proizvodi pretvaranjem (istihalom) od masti svinje ili uginule životinje postaje čist sa tim pretvaranjem (istihalom) i dozvoljeno ga je koristiti, – sir koji se usiri u sirištu koje se uzme iz uginule životinje čije meso je dozvoljeno jesti je čist i dozvoljeno je njegovo konzumiranje, – masti, kreme i kozmetika u čijem sastavu se nalazi svinjska mast su nečiste i šerijatski nije dozvoljena njihova upotreba osim ako se ostvari u njima promjena (istihala) masti i pretvaranje u neku drugu tvar”.
Napomena: Treba napomenuti da muslimanima u muslimanskim zemljama ili bilo gdje gdje imaju izbora nije dozvoljeno da proizvode aditive od dijelova svinje, uginulih životinja ili životinja čije meso je halal ali nisu šerijatski zaklane. Na njima je obaveza da koriste prilikom proizvodnje aditiva zamjenu u onome što je šerijatski dozvoljeno, poput dijelova krave, ovce i slično. Od pohvalnih primjera traženja zamjene za želatine dobivene od svinje je slučaj proizvodnje želatina od životinja čije je meso halal u Egiptu, Maleziji i Pakistanu.
Na kraju ostaje pitanje da li su aditivi životinjskog porijekla dobiveni od svinje, strvine i slično, koji se proizvode u Zapadnim zemljama a i u muslimanskim gdje se ne vodi računa o ovim stvarima i gdje musliman nema izbora, da li su čisti i da li ih je dozvoljeno konzumirati?
Od gore spomenuta dva mišljenja, mišljenje kojem treba dati prednost je ono koje zastupa stav da su ovi aditivi čisti i da ih je dozvoljeno konzumirati, a Allah zna najbolje.
Argumenti, pojašnjenja i opravdanosti ovog mišljenja se zasnivaju na sljedećem:
Prvo: u mas'eli istihale, tj. promjeni i pretvaranju tvari u neku sasvim drugu pri čemu promijeni svoja svojstva, ispravno mišljenje je da ona tvar koja je bila prije istihale nečista i haram da je postala čista i dozvoljena za upotrebu iz jednostavnog razloga što to nije više ona početna tvar.
Drugo: potvrdili su i muslimanski i nemuslimanski medicinski stručnjaci da aditivi dobijeni iz životinjskih sirovina, poput dijelova svinje, uginulih životinja i slično, prolaze kroz kontrolirani hemijski proces pri čemu se na kraju procesa dobije sasvim druga tvar, tj. da aditivi dožive ono što islamski pravnici nazivaju istihalom.
Medicinski stručnjak mr. sc. Marijan Katalenić na pitanje da li su aditivi iz prirodnih sirovina “sigurniji” od aditiva sintetiziranih hemijskim putem je odgovorio da u osnovi ta razlika ne postoji, jer su aditivi koji se dobijaju iz prirodnih sirovina kao i aditivi sintetizirani hemijskim putem podvrgnuti kontroliranom hemijskom postupku pri njihovom dobijanju, pa se radi samo o različitim izvornim sirovinama.
Treće: šejh Abdullah Es-Silmi smatra da pitanje konzumiranja aditiva (E brojeva) životinjskog porijekla potpada pod fikhsko pravilo “ma te'ummu bihi el-belva”, tj. opća nevolja a koja zahtijeva davanje olakšice.
Naime, korištenje i upotreba raznoraznih prehrambenih proizvoda koji u sebi sadrže E brojeve (aditive) je postalo od musibeta savremenog doba jer skoro da nema proizvoda a da u njemu nema E brojeva (aditiva) što zahtijeva od onog koji vodi o tome računa da nosi spisak spornih E brojeva i konstantno kontrolira namirnice. A da bi musibet bio još veći broj spornih E brojeva se razlikuje od spiska do spiska: pa tako na spisku postavljenom na Wikipediji od starne nekog od muslimana broj spornih E brojeva je 63 a onih bez E oznake 35, znači oko sto brojeva koje treba pratiti prilikom kupovine. A na drugim spiskovima je dosta manji broj. Dok na spiskovima E brojeva u kojima ministarstva za prehranu ili neke druge institucije nekih evropskih država (poput Švedske, Danske i Srbije) upozoravaju vegeterijance na E brojeve koji su životinjskog porijekla imamo takođe različit broj tih brojeva.
Kod nekih je to samo 7 E brojeva, dok kod drugih dostiže broj veći od 50, a kod trećih 29. U svakom slučaju praćenje i kontroliranje tih E brojeva prilikom kupovine je teško sprovesti u praksi a uvijek postoji mogućnost da neke sporne brojeve nemamo na spisku. Kada nešto dođe na ovaj nivo to se kod islamskih učenjaka Usulul-fikha i islamskih pravnika naziva fikhskim pravilom “ma te'ummu bihi el-belva”, tj. općom nevoljom koja svakog muslimana zadesi.
Pod općom nevoljom se podrazumijeva rasprostranjenost neke nevolje tako da je veoma teško čovjeku da je se riješi ili udalji od nje (Ref'ul-haredž, J'akub Ba Husejn, str. 435, Nezarijetud-darureti eš-šer'ijje, Vehbetu Ez-Zuhajli, str. 123). Od primjera opće nevolje su: nečistoća od koje je teško insanu da se sačuva poput sahibi uzra, tj. onome kome neprestano izlazi mokraća ili izmet. A od savremenih primjera može se navesti osiguranje za auta. Naime, sve vrste trgovačkih osiguranja, od kojih je i osiguranje na auta, su haram jer u sebi sadrže obje vrste zabranjenih kamata, jedenje tuđeg imetka bez osnova i zbog još mnogih drugih dokaza. Međutim, danas je nemoguće da čovjek dobije vozačku dozvolu, tj. da vozi auto, bez uplate osiguranja. A pošto je bez vožnje prevoznih sredstava današnji život nezamisliv pa čak i nemoguć u općem smislu, musliman je prinuđen da uplaćuje to osiguranje kako bi vozio. To znači da je uplaćivanje zabranjenog osiguranja postalo opća nevolja svakog muslimana.
Iz definicije opće nevolje se vidi da postoji jaka veza između opće nevolje i fikhskog pravila “teškoća zahtijeva olakšicu”, jer je jedan od razloga davanja olakšice postojanje opće nevolje, pa sa te strane opća nevolja potpada pod ovo fikhsko pravilo.
S tim da nije svaka opća nevolja ona koja zahtijeva da se da olakšica, zato su učenjaci postavili određene šartove da bi se nešto smatralo općom nevoljom. Šartovi opće nevolje su:
Prvi – da opća nevolja bude stvarna a ne umišljena, i da obuhvata sve ljude.
Drugi – da bude stvar prirodnog stanja a ne da bude rezultat nemarnosti čovjeka u izvršavanju obaveza ili ostavljanju zabranjenog.
Treći – da činjenje onog što se smatra općom nevoljom ne bude iz namjere dobijanja olakšice, a ako je tako nije mu dozvoljeno da uzima u tome olakšicu.
Četvrti – da se opća nevolja ograniči samo na to stanje i da olakšica prestane sa prestankom opće nevolje. Pitanje konzumiranja aditiva životinjskog porijekla ispunjava ove šartove.
Na kraju, ovo pitanje se može rezimirati u sljedećem:
Muslimanima nije dozvoljeno da proizvode aditive od dijelova svinje, uginulih životinja ili životinja čije meso je halal ali nisu šerijatski zaklane.
Na njima je obaveza da prilikom proizvodnje aditiva nađu zamjenu za gore spomenute životinje u onome što je šerijatski dozvoljeno, poput dijelova životinja čije je meso halal a šerijatski su zaklane.
Prehrambeni proizvodi u čiji se sastav stavlja svinjska mast ne u obliku aditiva koji je dobiven od svinjske masti, nego čista svinjska mast koja nije doživila nikakvu hemijsku promjenu, poput nekih sireva, nekih vrsta ulja, masnoća, margarina, takođe nekih vrsta biskvita, čokolada i sladoleda, ove prehrambene proizvode nije uopće dozvoljeno konzumirati.
Aditivi (emulgatori, želatini i ostalo) životinjskog porijekla dobiveni od svinje, strvine i slično, koji se proizvode u zapadnim zemljama kao i u muslimanskim gdje se ne vodi računa o ovim stvarima, su čisti i dozvoljeno ih je konzumirati.
Jer su doživjele istihale (promjenu i pretvaranje u neku sasvim drugu tvar) što su potvrdili muslimanski i nemuslimanski medicinski stručnjaci i jer pitanje konzumiranja aditiva potpada pod fikhsko pravilo “ma te'ummu bihi el-belva”, tj. ono je opća nevolja koja zahtijeva davanje olakšice. Ve billahi tevfik.
Mr. Zijad Ljakić
Vidi manjeOdgovor prenosimo sa stranice zijad-ljakic.com
Ako jedan od supružnika uđe u džennet, da li će ući sa njim i njegov pratioc?
Nije obavezno da ako jedan od supružnika uđe u džennetu, da će za njim ući i njegov bračni drug. Ovdje je dovoljno spomenuti slučaj dva Božija Poslanika, Nuha a.s. i Luta a.s., njih dvojica su od stanovnika dženneta, a njihove žene biće stanovnici vatre. ضَرَبَ اللَّهُ مَثَلًا لِلَّذِينَ كَفَرُوا اِviše
Nije obavezno da ako jedan od supružnika uđe u džennetu, da će za njim ući i njegov bračni drug.
Ovdje je dovoljno spomenuti slučaj dva Božija Poslanika, Nuha a.s. i Luta a.s., njih dvojica su od stanovnika dženneta, a njihove žene biće stanovnici vatre.
ضَرَبَ اللَّهُ مَثَلًا لِلَّذِينَ كَفَرُوا اِمْرَأَةَ نُوحٍ وَامْرَأَةَ لُوطٍ كَانَتَا تَحْتَ عَبْدَيْنِ مِنْ عِبَادِنَا صَالِحَيْنِ فَخَانَتَاهُمَا فَلَمْ يُغْنِيَا عَنْهُمَا مِنَ اللَّهِ شَيْئًا وَقِيلَ ادْخُلَا النَّارَ مَعَ الدَّاخِلِينَ – التحريم/10
“Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu: bile su udate za dva čestita roba Naša, ali su prema njima licemjerne bile, i njih dvojica im ništa kod Allaha neće moći pomoći, i reći će se: “Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze.” (At-Tahrim, 10)
Rekao je Ibn Kesir: “Kaže Uzvišeni: “Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju” – zbog toga što oni žive među muslimanima i miješaju se sa njima, i da im to neće od koristi biti ako Iman ne stigne u njihova srca. Zatim Uzvišeni navodi primjer pa kaže: ” ženu Nuhovu i ženu Lutovu: bile su udate za dva čestita roba Naša”, tj. bile su žene dva vjerovjesnika i poslanika, koji su ih hranili i živjeli sa njima danima i noćima, ” ali su prema njima licemjerne bile”, tj. nisu bile vjernice i nisu vjerovale u njihove poslanice. Zbog toga one neće imati nikakva opravdanja kod Allaha dž.š., i zato On Uzvišeni kaže: ” i njih dvojica im ništa kod Allaha neće moći pomoći”, tj. zbog njihovog nevjerovanja. Pa će se njima dvijema reći: ” Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze.” (Tefsir Ibn Kesira, 4/394)
Međutim, nadati je se da ako jedan od supružnika bude u džennetu, a njegova porodica bude na manjim deredžama u džennetu, da će ih Allah dž.š. spojiti da budu zajedno.
Porodice će imati koristi od svojih bližnjih koji će biti na većim deredžama u džennetu, je je Uzvišeni rekao:
وَالَّذِينَ آمَنُوا وَاتَّبَعَتْهُمْ ذُرِّيَّتُهُمْ بِإِيمَانٍ أَلْحَقْنَا بِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَمَا أَلَتْنَاهُمْ مِنْ عَمَلِهِمْ مِنْ شَيْءٍ كُلُّ امْرِئٍ بِمَا كَسَبَ رَهِينٌ – الطور/21
“Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključićemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti, svaki čovjek je odgovoran za ono što sam čini.” (At-Tur, 21)
Na pitanje odgovorio: šejh Muhamed Salih El-Munedždžid
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.s-d-o.org
Da li su šejhovi sufijskih redova bliski Allahu, dž.š.
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu. Termin sufizam nije bio poznat u periodu života Allahovog Poslanika, s.a.v.s., niti u periodu ashaba i tabi’ina. Tek nakon ovih prvih generacija na scenu dolazi jedna skupina pobožnih i skromnih ljudi (zahidi) koji su nosili vunenu odjeću (suf), pa su ih prozvali ovviše
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu. Termin sufizam nije bio poznat u periodu života Allahovog Poslanika, s.a.v.s., niti u periodu ashaba i tabi’ina. Tek nakon ovih prvih generacija na scenu dolazi jedna skupina pobožnih i skromnih ljudi (zahidi) koji su nosili vunenu odjeću (suf), pa su ih prozvali ovim imanom – sufije. Drugi su na stanovništvu da su dobili naziv po grčkoj riječi “sofija”, što u prijevodu znači mudrost. Ono što neki tvrde da su svoje ime dobile od riječi “safa“ (bistrina, čistoća, jasnost), ne može se smatrati ispravnim, pošto je “nomen relativum“ (tj. ime izvedeno iz drugog sufiksom – ijj) od riječi “safa” safaijj, a ne sufijj.
Pojavom ovog novog imena i skupine koja ga nosi, došlo je do još većeg rascjepa i raskola u redovima muslimana. Prve sufije su se razlikovale od kasnijih po tome što je kod ovih posljednjih pojava novotarija (bid’ata) bila znatno izraženija, kao što im mali i veliki širk nisu bili nepoznanica. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorio je na njihove novotarije u slijedećim riječima: ”Klonite se novotarija u vjeri, jer svaka novotarija je bida’t, a svaki bida’t je zabluda!” (Prenosi ga Tirmizi i za njega kaže da je hasen-sahih.)
U onome što slijedi pokušaćemo napraviti komparaciju između vjerovanja sufija i njihovih obreda i učenja islama koje se zasniva na Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.:
– Postoje mnogi sufijski redovi, kao što su tidžanije, kadirije, nakšibendije, šazilije, rufaije i drugi. Sljedbenici ovih redova smatraju da su samo oni na istini (hakku), a da su svi drugi u zabludi. Kur’an zabranjuje razdvajanje i dijeljenje među muslimanima, kao što Uzvišeni Allah kaže: ”…i na budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju, od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili; svaka stranka je zadovoljna onim što ispovijeda.” (Er-Rum, 31-32)
– Pojedine sufije su, pored Allaha, dž.š., počele obožavati poslanike, a.s., te žive i mrtve evlije. Obraćaju im se riječima kao što su: ”O Gejlani!” ”O Rufai!” ”Pomozi Allahov Poslaniče!” ”Na tebe se oslanjamo o Allahov Poslaniče” itd. Allah, dž.š., zabranjuje da se u stvarima koje su samo u Njegovom domenu obraća nekome drugom mimo Njega, pa takav čin označava širkom. Allah, dž.š., kaže: ”I, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi, uistinu, nevjernik.” (Junus, 106)
– Sufije smatraju da postoje kutbovi, bedeli i evlije kojima je Allah, dž.š., predao vođenje, upravljanje i uređenje stvari na ovom svijetu. Allah, dž.š., u Kur’anu navodi odgovor mušrika na pitanje koje im je postavio: ”…i ko upravlja svim?” – “Allah!” – reći će oni.” (Junus, 31) Na osnovu ovoga zaključujemo da su arapski mušrici bolje poznavali Allaha, dž.š., od takvih sufija.
– Sufije, isto tako, pri pojavi neke nevolje, traže zaštitu kod nekog drugog, mimo Allaha, dž.š. Uzvišeni kaže: ”Ako te od Allaha kakva nevolja pogodi, – pa, niko je osim Njega ne može otkloniti; a ako ti kakvo dobro podari, – pa, samo je On Svemoćni.” (El-En’am, 17)
– Neke sufije vjeruju u vahdetil-vudžud (panteizam) gdje se poistovjećuje Stvoritelj i stvoreno, pa na kraju ispada da je sve stvoreno i da je sve božanstvo.
– Sufije pozivaju odricanju od ovoga svijeta, zanemarivanju uzročno-posljedičnih faktora i napuštanju džihada. Allah, dž.š., kaže: ”i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu…” (El-Kasas, 77) “I protiv njih pripremite koliko god možete snage…” (El-Enfal , 60)
– Sufije stepen ihsana, kao ekskluzivno pravo, pripisuju isključivo svojim šejhovima. Oni od murida zahtijevaju da sebi u mislima predstave šejha kada god spomenu Allaha, dž.š., (kada čine zikr), pa čak i u samom namazu. Neki idu čak dotle da stavljaju šejhovu sliku ispred sebe za vrijeme namaza. Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže: ”Ihsan (dobročinstvo) je da obožavaš Allaha, dž.š., kao da Ga gledaš, pa ako Ga ti ne vidiš, zaista, On tebe vidi!” (Muslim)
– Sufije, također, smatraju dozvoljenim ples i upotrebu defa i muzičkih instrumenata, kao i podizanje glasa prilikom učenja zikra. Allah, dž.š., kaže: ”Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene…” (El-Enfal, 3) Možete ih vidjeti kako od zikra izgovaraju samo Allahovo, dž.š., ime: “Allah, Allah, Allah!” Ovakav način zikra se smatra novotarijom i govorom koji ne nosi u sebi šerijatsko značenje. Neki idu i dalje od toga, pa izgovaraju samo (Ah, ah!) ili (Hu, hu!)
Stav islama i sunneta o pitanju zikra jeste da musliman spominje svog Gospodara ispravnim i razumljivim govorom za koji ima nagradu kod Uzvišenog Allaha kao što su riječi: Subhanallah – neka je slavljen Allah, dž.š., Elhamdulillah – hvala Allahu, dž.š., La ilahe illallah – nema istinskog boga osim Njega, Allahu ekber – Allah, dž.š., je najveći i sl.
– Sufije u svojim stihovima, za vrijeme zikra, kao tematiku uzimaju žene i dječake. Strastvena ljubav, zaljubljenost, žudnja i sl. Motivi su koje tom prilikom spominju, kao da se nalaze na kakvoj zabavi gdje se pleše uz vino, pljeskanje i galamu. Sve nabrojano se ubraja u mušričke običaje, obrede i rituale. Allah, dž.š., kaže: ”Molitva njihova pored Hrama svodi se samo na zviždanje i pljeskanje rukama…” (El-Enfal, 35)
– Neke sufije koriste metalne čavle i zabijaju ih u svoja tijela uz uzvikivanje nekih riječi, kao što je npr.: ”Djede!” Na taj način dolaze mu šejtani kako bi mu pomogli da izvede svoju tačku bez posljedica, pošto je zatražio pomoć mimo Allaha, dž.š. Uzvišeni Allah kaže: ”Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.“ (Ez-Zuhruf, 36)
– Sufije tvrde da imaju otkrovenja i da poznaju šta će se desiti u budućnosti (gajb stvari), a Kur’an ih izričito pobija. Allah, dž.š., kaže: ”Reci: ´Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna šta će se dogoditi…´” (En-Neml, 65)
– Sufije, također, tvrde da je Allah, dž.š., stvorio ovaj svijet zbog Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., a Kur’an ih demantuje riječima Uzvišenog Allaha: ”Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine.” (Ez-Zarijat, 56) Allah, dž.š., se obraća Muhammedu, s.a.v.s., slijedećim riječima: “…i sve dok si živ, Gospodaru svom ibadet čini!” (El-Hidžr, 99)
– Sufije tvrde da je moguće vidjeti Uzvišenog Gospodara još na ovom svijetu, a Kur’an ih demantuje ajetom u kome se Musa, a.s., obraća Uzvišenom Gospodaru riječima: ”Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” – “Ne možeš Me vidjeti“ – reče…” (El-Earaf, 143)
– Sufije tvrde da na javi uzimaju direktno znanje od Uzvišenog Gospodara, bez posredništva Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa kažu: ”Moje srce mi prenosi od mog Gospodara.” Ovdje se postavlja slijedeće pitanje: Da li su oni bolji od ashaba?!
– Sufije organizuju skupove i priređuju mevlude radi donošenja salavata na Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a postupaju suprotno od njegovog učenja kada podižu svoj glas prilikom zikra i izvođenja ilahija i kasida u kojima se ponekad nalazi i otvoreni širk. Da li je Allahov Poslanik, s.a.v.s., proslavljao svoj rođendan? Da li su to činili Ebu-Bekr, Omer, Osman, Alija, r.a., četverica imama, osnivača pravnih mezheba i drugi? Ko više zna i ko je ispravnijeg ibadeta, oni ili sufije?
– Sufije se posebno pripremaju za putovanje i posjetu turbetima i mezarima, kako bi postigli blagoslov njihovih stanovnika, te kako bi tavafili (kružili) oko njih, ili klali žrtve u njihovoj neposrednoj blizini. Tim svojim djelima postupaju suprotno riječima Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ”Posebno se priprema na put samo radi tri džamije: Mesdžidul-Harama, ove moje džamije i Mesdžidul-Aksa’a.” (Buharija i Muslim)
– Sufije se fanatično drže stavova svojih šejhova, makar to bilo suprotno onome što kaže Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s. Allah, dž.š., kaže: ”O vjernici, ne odlučujte se ni na što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova…” (El-Hudžurat, 1)
– Sufije upotrebljavaju talismane, zapise, razne znakove, slova i brojeve kako bi pomoću njih pravili hamajlije, zaštite i donosili odluke.
– Sufije se ne zadovoljavaju salavatima koji su zabilježeni od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nego sami izmišljaju salavate koji sadrže otvoreno traženje blagoslova od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i težak širk sa kojim nije zadovoljan onaj na koga se donosi salavat.
Što se tiče pitanja vezanog za tačnost postojanje veze koju imaju sufijski šejhovi, odgovor je potvrdan, ali se ovdje radi o vezi sa šejtanima, a ne sa Uzvišenim Gospodarom. Jedni drugima kićene besjede govore da bi ih obmanuli, kao što to Allah, dž.š., kaže: ”Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali , šejtane u vidu ljudi i džinova koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih obmanuli – a da je tvoj Gospodar htio, oni to ne bi učinili; zato ti ostavi njih, i ono što izmišljaju!” (El-En’am, 112)
“..A šejtani navode saradnike svoje da se s vama raspravljaju, pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno, mnogobošci postali.” (El-En’am, 121)
“Hoću li vam kazati kome dolaze šejtani? Oni dolaze svakom lašcu, grješniku.” (Eš-Šu’ara, 221-222) Ovo je ta vrsta veze koja postoji u stvarnosti, a ne ona za koju lažno tvrde da je imaju sa Uzvišenim Gospodarom. Neka je Uzvišen Allah od svega toga! (Pogledati Mu’džemul-bide’i : 346 – 359)
Iznenadna odsustvovanja pojedinih šejhova sufijskih redova od očiju murida (sljedbenika) izravni je rezultat veze ostvarene sa šejtanima. Može se desiti, da bi povećali dojam i zabludu svojih sljedbenika, da, ponekad, koriste šejtane radi prenošenja u neka udaljena mjesta i vraćanja istog dana ili noći. Zbog toga postoji jedno veoma važno pravilo koje glasi da ljude ne cijenimo i vrjednujemo po čudima i neuobičajenim pojavama koje ih prate, nego na osnovu njihovog pridržavanja ili udaljenosti od Allahove, dž.š., Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, s.a.v.s.
Istinske evlije (Allahovi, dž.š., štićenici) oni su koji obožavaju Allaha, dž.š., onako kako je On propisao, bez primjese novotarija. Pojava čuda nije uslov i pokazatelj da je neko zaslužio taj status i postigao odabrani stepen.
Opis pravih Allahovih, dž.š., evlija došao je u hadisi-kudsiju, (hadis koga prenosi Allahov Poslanik, s.a.v.s., od svog Gospodara) kojeg Buharija prenosi od Ebu-Hurejre, r.a., a u kome Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: ”Rekao je Uzvišeni Allah: ´Nagovještavam rat onome ko se bude neprijateljski odnosio prema Mome evliji. Najdraže sa čime Mi se može približiti Moj rob jesu dužnosti (farzovi) koje sam mu propisao. Zatim Mi se i dalje približava sve dok ga ne zavolim. Kada ga zavolim, postajem njegov sluh pomoću koga čuje, njegov vid pomoću koga gleda, njegova ruka kojom dohvaća, njegova noga kojom korača. Ako nešto zatraži od Mene, Ja ću mu dati i ako potraži utočište kod Mene, Ja ću mu ga pružiti!” (Buharija, 2384/5) Allah, dž.š., upućuje na pravi put !
Iz knjige: “Odgovori o islamskom vjerovanju” – Muhammed Salih el-Munedždžid
Preuzeto sa stranice: http://www.s-d-o.org
Vidi manjeDA LI JE NISAB ZA ZEKAT U NOVCU 300 EURA?!
Zahvala pripada Allahu, Vrijednost nisaba (tj. granice koja obavezuje davanje zekata) za dolar ili druge valute jednaka je vrijednosti 20 miskala zlata ili 140 miskala srebra u periodu koji obavezuje zekat (tj. da ta vrijednost u novcu pregodini). Ta vrijednost treba biti zasnovana na bilo kojem odviše
Zahvala pripada Allahu,
Vrijednost nisaba (tj. granice koja obavezuje davanje zekata) za dolar ili druge valute jednaka je vrijednosti 20 miskala zlata ili 140 miskala srebra u periodu koji obavezuje zekat (tj. da ta vrijednost u novcu pregodini). Ta vrijednost treba biti zasnovana na bilo kojem od ova dva nisaba koji je bolji i korisniji za siromašne, uzimajući u obzir da vrijednosti zlata i srebra variraju od vremena do vremena i od države do države. (Stalno vijeće za fetve, br. 9/254, 9/257)
S obzirom da je u ovom vremenu vrijednost nisaba u srebru niža od vrijednosti nisaba u zlatu, nisab treba da se zasniva na vrijednosti srebra, pa ako čovjek dostigne u svom novcu vrijednost nisaba u srebru dužan je dati zekat. Nisab u srebru je oko 595 grama, a onaj koji daje zekat izdvaja 2.5%., nakon što je taj novac pregodinio.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Šejh Muhammed Salih El-Munedždžid Fetva br. 2795 (Ovo bi značilo, s obzirom, na sadašnju vrijednost srebra, da svako ko u svom posjedu ima oko 300 eura – manje/više, tokom cijele godine, je dužan dati zekat. Zekat na 300e iznosi 7,5e. Malo novca za veliku nagradu inšaAllah.) A Allah najbolje zna.”
ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
To što je spomenuto je jedan od tri stava učenjaka po pitanju toga šta je mjerilo nisaba za novac?
Stavovi učenjaka po ovom pitanju su sljedeći:
1 – da je nisab za novac nisab za zlato 85 g, tj. danas oko 3000 eura
2 – da je nisab za novac nisab za srebro 595 g, tj. danas oko 300 eura
3 – da je nisab za novac nisab ono sto je korisnije za siromahe, tj. što je manje vrijednosti, a to je danas srebro.
Pa je šejh Munedždžid izabrao treći stav.
A najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je da je nisab za novac nisab zlata, tj. 85 g, odnosno 3000 eura.
Nema dokaza – hadisa po ovom pitanju.
Ako bi neko rekao: zar da uzimamo tvoj odabir ispravnom mišljenja a na drugoj strani su Vijeće velike uleme u Saudiji i šejh el-Munedždžid? Odgovor je: U islamu nije dokaz sam po sebi stav šejha Munedždžida ni stav Viskorangirane uleme, nego se za njihov stav traži dokaz. A dokaza nema, jer da ga ima naveli bi ga. Pojava papirnog novca i mes'ele vezane za njega su savremena pitanja.
Vrijednost srebra je od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo opala skoro da nije vrijedan spomena, za razliku od zlata. Sa druge strane, nisab za deve je 5 deva, nisab za ovce 40 ovaca, nelogično je da u šerijatu osoba koja ima 4 deve ne treba dati zekat jer nema nisab, kao i osoba koja ima 39 ovaca ne treba dati zekat jer nema nisab, a te se obe smatraju siromašnim po hanefijama, a onda osoba koja ima 300 eura treba dati zekat i da se tretira bogatom. Znači, da onaj ko ima 4 deve ili 39 ovaca ne treba dati zekat, a osoba koja ima 300 treba dati.
Prvi stav je najbliži ispravnom zato što ako bi uzeli srebro za nisab onda bi i siromašni davali zekat, a to je kontradiktorno samom davanju zekata jer ga siromašni primaju.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba