Zahvala pripada Allahu.

Da, dijete će biti nagrađeno za dobra djela. Muslim u Sahihu prenosi od Ibn Abbasa, r.a., da je rekao: “Neka žena je podigla svoje dijete, pa reče: ‘Allahov Poslaniče, da li ovaj ima hadž?’ ‘Da, a tebi pripada nagrada.'”

Pisac Mevahibul-dželila u skraćenom komentaru navodi i pitanje djeteta kojem se naređuje obavljanje namaza u sedmoj godini. El-Karafi u knjizi El-Jevakit fil-mevakit kaže: “Dijete, prema hadisu El-Has’amijje, ima nagradu za dobra djela koja čini.”

Ibn Rušd kaže: “Djetetu se ne pišu loša djela, dok će, prema ispravnom mišljenju, biti nagrađen za dobra djela.”

Ibn Abdulberr, spominjući hadis El-Has’amijje, kaže:  “Od Ebu Alije er-Rijahija se prenosi da je Omer ibn el-Hattab, r.a., rekao:“Malodobnom djetetu se pišu dobra djela, a ne pišu mu se loša.”

Pisac Mevahibul-dželila u poglavlju o ihramu za hadž i umru malodobnoga navodi: Nema razilaženja među učenjacima da se malodobno dijete nagrađuje za činjenje djela pokornosti i da mu se opraštaju nevaljala djela. Namjerno učinjeno nevaljalo djelo (za malodobne) je kao djelo počinjeno iz nehata (za odrasle). U Muhtesarul-Vadiha kaže: “Maladobna djeca nisu obavezna obaviti hadž sve dok ne postanu (šerijatski) punoljetni, i to ejakulacijom ili menustruacijom. Međutim, nema smetnje da se s njima obavi hadž, jer je to pohvalno i praksa Poslanika, ﷺ.” Zatim pisac spominje  od Talhe ibn Musarrifa da je rekao: “U lijepe postupke muslimana se ubrajalo da obave hadž sa svojom djecom doneseći ih (na sveta mjesta) pred Allaha.”

Od Ibn Adbdu-l-Berra u Et-Temhidu stoji propis o hadžu s djecom, te pojašnjenje o pohvalnosti tog djela. Većina učenjaka je na tom stanovištu. On  kaže: “…ne nijekajući da se malodobnom djetetu zapiše stepen i nagrada na Ahiretu za namaz, zekat, hadž i ostala djela dobročinstva koja je radio i obavljao shodno pravilima, a iz Allahove blagodati prema njemu. Kao što je Allah dao blagodat mrtvome da bude nagrađen za sadaku koju za njega dadne živi. Zar ne vidiš da su se svi saglasili da je djetetu propisan namaz kada ga počne shvatati? Poslanik, ﷺ. je klanjao s Enesom, r.a., i jetimom. Većina ispravnih prehodnika smatra da je dužnost uzeti zekat iz imovine jetima, a nepojmljivo je da ti jetimi neće biti nagrađeni za to. Takav je slučaj i sa njihovim oporukama, gdje će i oni i oni koji ih sprovedu imati nagradu, isto kao i oni koji obave hadž s njima – imaju nagradu od Allaha. Prenosi se od Omera, r.a., da je rekao: ‘Malodobnom se djetetu pišu dobra djela, a ne pišu mu se loša, i ne znam nikog, čiji se stavovi slijede, ko se suprotstavlja ovom mišljenju.'”

U El-Ikmalu se prenosi da su mnogi učenjaci rekli: “Malodobno dijete će biti nagrađeno za pokornost, i njegova dobra djela će biti upisana, a loša neće.”

U Evailul-mukaddimat stoji: “Ispravno mišljenje kod mene jeste da i malodobni i staratelj malodobnih imaju nagradu. Poslanik, ﷺ. je rekao ženi: ‘I ti imaš nagradu… !’ Allah najbolje zna.”

Ibn Džemaa kaže: “Po mišljenju četverice imama malodobni se nagrađuje za pokornost, pišu mu se dobra djela, bio on dijete koje razlikuje pojmove ili ne. To se prenosi od Omera, r.a., a neki učenjaci spominju konsenzus uleme u vezi s tim pitanjem. Na to ukazuje prethodno rečeno u poglavlju o posebnim vrijednostima da je Poslanik, ﷺ. rekao: ‘Džihad starog (iznemoglog) i malodobnog jeste hadž i umra.’

Kao i hadis o ženi koja je podigla dijete (El-Has’amijja).” Uzvišeni Allah najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Zahvala pripada samo Allahu. Osjećaji koje si spomenuo u svom pitanju, dragi brate, imaju lijepe motive, ako Bog da. Oni su rezultat tvog osjećaja za nemarom i želje za čišćenjem duše i podizanja njenog stepena imana. No, važno je da te to ne odvede u propast, nego da bude praktični motiv za poboljšanje. Iskoristi svoj osjećaj za nemarom da bi krenuo djelovati, a ne da bi se predao niskom stupnju, zadovoljio stanjem ne promijenivši ništa.

Poslanik, ﷺ. se u svojoj dovi Allahu utjecao od nemoći i lijenosti. On nas je podučio kako da činimo djela koja će nam koristiti i na dunjaluku u na ahiretu. On kaže:

“Ustraj u onome što će ti koristiti, zatraži pomoć od Allaha i nemoj klonuti.” (Muslim, 4816.)

Poštovani brate, bogobojaznost učini prioritetom, jer Uzvišeni kaže: “O vjernici, bojte se Allaha onako kako Ga se trebate bojati i ne umirite osim kao muslimani.”

Mi se trebamo prisjećati Njegovog obećanja i prijetnje. On je obećao Svojim dobrim štićenicima oprost i časnu nagradu: “Allah je obećao onima koji vjeruju i koji dobra djela čine, oprost.”

On je zaprijetio onima koji skrenu s pravog puta i prekrše Njegove naredbe ili ih zapostave: “Allah je obećao licemjerima i licemjerkama i nevjernicima vatru džehennemsku.” (Et-Tevbe, 68.)

To je učinio da bi stalno bili između straha i nade i da bi znali da je Allahovo obećanje istina, pa se zato ne obmanjuj ovim životom i pripremi se za Dan kada ćeš Ga sresti: “O ljudi, Allahova prijetnja je, zaista, istina, pa neka vas nikako život na ovome svijetu ne zaslijepi i neka vas šejtan u Allaha ne pokoleba.” (Fatir, 5.)

Također, da bi više Allaha spominjali, jer je u tome smirenost srca i rahatluk duše: “One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah pomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah pomene smiruju!” (Er-Ra’d, 28.)

Trebaš što više donositi istigfar za naredbe koje si zapostavio. Uzvišeni Allah je vrata pokajanja učinio otvorenim pred svim grešnicima. Prenosi Muslim u Sahihu da je Poslanik, ﷺ. rekao: “Uzvišeni Allah pruža Svoju ruku noću da bi se pokajao onaj ko je griješio u toku dana, i pruža Svoju ruku danju da bi se pokajao onaj ko je griješio u toku noći. Tako biva sve dok Sunce ne izađe sa Zapada.” (Muslim, 4954.)

Od Poslanika, ﷺ. se prenosi da je rekao: “Uzvišeni Allah kaže: ‘O sine Ademov, dok god Me zoveš i od Mene se nadaš, opraštat ću ti grijehe, i to Mi neće predstavljati poteškoću. O sine Ademov, kad bi tvoji grijesi dostigli vrh nebesa, a zatim od Mene zatražiš oprosta, Ja bih ti oprostio i to mi ne bi predstavljalo poteškoću. O sine Ademov, kad bi Mi došao s prepunom zemljom grijesima, a zatim Mi me susretneš (obratiš mi se) ne pripisujući Mi sudruga, došao bih ti s isto toliko oprosta.” (Tirmizi s dobrim senedom, 3463.)

Kad musliman živi u pokornosti Allahu, dž.š., On će mu iz svake poteškoće izlaz dati i za svaku brigu rješenje naći. Uzvišeni kaže: “A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio.” (Et-Talak, 3.)

Počni sa farzovima (strogim islamskim dužnostima) i svoj nefs obaveži njima. Udalji se od zabranjenih stvari, a zatim se okreni pohvalnim djelima i postepeno ih obavljaj i povećavaj kako ne bi odustao ili ti ne bi dosadilo.

Na kraju, čuvaj se odgađanja jer odgađanje upropaštava djela, a kada počneš činiti kakvo djelo pokornosti požuri i ne kasni. Požuriti u ovim pitanjima vjere je pohvalno. Uzvišeni kaže: “I požurite da zaslužite oprost Gospodara svoga.” (Ali Imran, 133.)

Allah je zaštitnik uspjeha.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Zahvala pripada Allahu. Brate u vjeri, neka tvoja nada u Allaha bude velika. Ne pravi šejtanu put ka sebi tako što si očajan prema Allahovoj svestranoj milosti koju je propisao Svojim robovima vjernicima. Ono što te zaokuplja u vidu misli da je to tvoj loš završetak, kakvog ga Allah ne bi želio, to je šejtanovo došaptavanje i ubacivanje ružnih misli među Allahove robove kako bi ih odvratio od Njegove vjere. Šejtan prilazi dobrom robu i došaptava mu da su mu djela propala i da ne čini djela u ime Allaha, da se pred ljudima pretvara kako bi mislili dobro o njemu. Sve su ovo šejtanska sredstva koja se ponavljaju kod Allahovih robova, posebno kod onih kojih vidi tragove ustrajnosti i ispravnosti kako bi ih u tome spriječio. Smatram da si od ovih, a ne dajem sud o nekome pored Allahovog suda.

Ti, brate, moraš povećati nadu u Allaha, da će oprostiti sve grijehe i da će prihvatiti roba koji je zatražio utočište kod Njega, zatražio Njegovu blizinu, a Allah je Milostiv, On prašta i voli.

Trebao bi povećati dobra djela, kao što su: učenje Kur’ana, udjeljivanje sadake, činjenje zikra, posjeta rodbini, itd. Slabost koja te snašla dešava se i drugima. To je prirodna stvar. Koliko li je samo ljudi bilo primjerima na koje se ugledalo, koji su imali visok cilj, da bi nakon izvjesnog vremena opao, a zatim se, zahvaljujući Allahu, ponovo vrati i popravi. Sjeti se riječi Poslanika, ﷺ.: “Za svako djelo treba aktivnost, a uz svaku aktivnost dođu slabost i lijenost. Ako onaj koji djeluje bude istrajan i bude težio ispravnosti, nadajte se njegovom uspjehu, a ako se na njega prstima bude upiralo (tako što bude pretjerivao u činjenju određenog djela, kako bi postao poznat po ibadetu i zuhdu) ne uzimajte ga u obzir (tj. ne računajte da je dobar jer se pretvara).” (Tirmizi, 2453; El-Albani kaže da je hasen – dobar; Sahihut-Tirmizi,1995; Komentar Tuhfetu-Ahvezi.)

Razmisli o ovom hadisu i poveži ga sa svojom situacijom i situacijama mnogo drugih ljudi. Vidjet ćeš da su njihova stanja gotovo ista. U ovom hadisu se jasno očituje da čovjek prolazi kroz etapu imanskog elana i žara, velike volje i nakane, a onda najedanput oslabi te njegov elan i želja počnu opadati, interes splasne. Kad dođe u ovu etapu mora u potpunosti nastojati obavljati propise islama i izbjegavati harame. Ako to bude činio – nadati se njegovom spasu i kontinuitetu, a ako bude činio grijehe i ostavljao dužnosti – onda je propao i postao gubitnik.

Trebaš se što više posvetiti Allahu, tražiti oprosta od Njega i moliti Ga za čvrstinu sve do smrti. Također, savjetujemo ti da se udaljiš od harama. Neka ti Allah oprosti tvoje grijehe i olakša ti stanje!

Do skorog viđenja,  es-selamu alejkum.

Muhammed Salih el-Munedždžid

 Alejkumusselam.

Pokrivanje glave muškarca, svejedno bilo to bjelicom, francuskom kapom, turbanom, fesom ili bilo kojom drugom kapom ili maramom se različito tretira shodno da li je to u namazu, pod ihramima za vrijeme hadža (ili umre) ili mimo ovoga dvoga.

Pokrivanje glave muškarca u namazu

Učenjaci navode dva stava oko propisa pokrivanja glave muškarca prilikom obavljanja namaza.

Prvi stav je da je muškarcu mustehab (preporučeno) pokriti glavu bilo kojom vrstom pokrivanja (bjelica, turban, marama i sl.).

Ovo je stav većine prvih učenjaka a od savremenih na tom stavu su šejhovi Salih Fevzan i Albani.

Šejh Albani čak smatra da je klanjanje otkrivene glave pokuđeno.

Drugi stav učenjaka je da ako je običaj u nekoj sredini da se pokrivanje glave smatra sastavnim dijelom ukrašavanja i uljepšavanja oblačenja muškarca, onda je klanjanje sa pokrivenom glavom u toj sredini mustehab, a u onim sredinama gdje to nije običaj klanjanje namaza sa pokrivenom glavom nije mustehab. Ovo je stav manje skupine učenjaka a od savremenih učenjaka izabrao ga je šejh Usejmin. Dok šejh Bin Baz smatra da je u muslimanskim sredinama gdje je običaj da muškarci pokrivaju glavu bolje (a ne mustehab) da klanjaju pokrivene glave. Oba stava učenjaka se dokazuju sa istim dokazom a to su riječi Uzvišenog: “O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete klanjati!” (El-E'araf. 31).

Kažu da je od osobine lijepog oblačenja da se pokrije glava. A oni koji zastupaju drugi stav kažu da ako je od običaja neke sredine da muškarac pokriva glavu da se to tek onda ubraja u lijepo oblačenje a u protivnom to nije tako, što je bliže ispravnom.

Pokrivanje glave pod ihramima

Nema razilaženja među učenjacima da je muškarcu koji je u ihramima, tj. koji je zanijetio obavljanje obreda hadždža ili umre, pokrivanje glave od zabranjenih djela dokle god ne skine ihrame. Pa onaj muškarac koji namjerno u ihramima pokrije glavu sa nečim što mu dodiruje glavu poput turbana, fesa i slično obavezan je dati fidju. Fidja ili otkup za ovaj prekršaj se sastoji u činjenju jednog od troga: ili da zakolje ovcu ili posti tri dana ili nahrani šest siromaha od siromaha koji borave u Meki. Za sve ovo postoji vjerodostojni dokazi.

Pokrivanje glave muškarca mimo namaza i ihrama

Nema razilaženja među učenjacima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio turban i da je pokrivao glavu što je prenešeno u mnogim vjerodostojnim hadisima. Nekad bi nosio turban bez kape, nekad bi nosi turbana sa kapom a nekada samo kapu, takođe nosio bi crni turban a i sa drugima bojama pri čemu bi ponekad krajeve turbana puštao niz leđa između plećki.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Amra ibn Hurejsa, radijallahu anhu, da je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na minberu a na njemu je bio crni turban čije krajeve je spustio između plećki”.

Takođe, bilježi Muslim od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u Meku a na njemu je bio crni turban.

A predaje i rivajeti koji se prenose od nekih ashaba poput Ibn Omera, Alije, Rukane, Ebu Derda'a i Usame ibn Umejra, radijallahu anhum, u kojima se prenosi obaveza nošenja turbana i njegova vrijednost, sve te predaje su jako slabe. Neke od tih predaja su:

– Od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma: “Nosite turbane jer su oni znaci meleka i spuštajte ih niz vaša leđa” (Giza'ul-elbab od Sefarinija 2/205),

– Od Rukane, radijallahu anhu: “Razlika između nas i mušrika je u turbanima koji se stavljaju na kape” (Ebu Davud (4080) i Tirmizi (1784), a Albani ga ocjenjuje slabim),

– Od Alije, radijallahu anhu: “Idite u mesdžide sa turbanima, oni su krune muslimana” (El-Džami'us-sagir),

– Od Usame ibn Umejra, radijallahu anhu: “Nosite turbane poveća će vam se blagost a turbani se krune Arapa” (El-Džami'us-sagir),

– Od Alije, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obukao turban na dan Gadiru ham i rekao: “Zaista je turban prepreka između kufra i imana”, a u rivajetu: “prepreka između muslimana i mušrika” (El-Metalibu el-alije 2/257),

– Od Ebu Derda’, radijallahu anhu: “Zaista Allah i Njegovi meleci donose petkom salavate na one koji nose turbane” (Taberani).

Šerijatski status pokrivanja glave muškarca

Nije mi poznato da neko od učenjaka smatra da je pokrivanje glave kod muškarca vadžib. Manja skupina učenjaka smatra pokrivanje glave muškarca mimo namaza i ihrama mustehabom i sunetom, tj. pohvalnim djelom u vjeri. I smatraju da otkrivanje glave muškarca pred drugim ljudima spada u narušavanje običaja među ljudima, a naročito ako je riječ o starijim ljudima i učenjacima jer smatraju da je otkrivanje glave od strane ovih dosta pogrdnije u odnosu na ostale.

Većina učenjaka od prvih i potonjih, između ostalih: Ibnul-Hadž, Šatibi, Atijje Sakr, Usejmin i Munedždžid, smatraju da je pokrivanje glave muškarca, u što ulazi nošenje turbana, bjelice i slično, spada u djela koja je mubah (dozvoljeno) raditi a koja zavise od običaja ljudi u određenoj sredini. Po ovom stavu otkrivanje glave ne spada u narušavanje običaja ljudi u svako vrijeme i na svakom mjestu, nego to zavisi od običaja ljudi u nekom mjestu.

Takođe, kažu da praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u pokrivanju glave ne spada u djelo suneta, pri čemu ako bi ga neko slijedio imao bi nagradu za to, nego njegovo se nošenje turbana ubraja u običaje tog vremena poput jedenja, pijenja i oblačenja. Pa kao što nije sunet jesti i piti ono što je jeo i pio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti oblačiti rida (gornji dio odjeće) i izar (donji dio odjeće) koje je imao praksu nositi, takođe ni nošenje turbana, odnosno pokrivanje glave nije sunet. Nego ga je nosio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer je to bila praksa njegovog naroda u tadašnje vrijeme da nose turbane. A to što se u hadisima prenosi o njegovom nošenju turbana te vijesti se ubraja u opisivanje njegovog stanja, kao što je opisivano šta je jeo, pio i oblačio.

Imam Šatibi u svojoj knjizi El-Muvafekat (2/284) dijeli običaje ljudi na dvije vrste:

Prva vrsta – običaji za koje je došao u Šerijatu tekst koji ukazuje na njegovu preporučenost ili pokuđenost, zabranu ili obavezu. Ovakvi običaji se vraćaju na ono kakvim ih Šerijat tretira i nema ibreta u tome kakvi su ti običaji kod ljudi. Primjer toga je otkrivanje stidnih mjesta, u Šerijatu je pojašnjeno koji dijelovi tijela su avret i zabrana otkrivanja avreta i zato se ne pridaje važnost niti značaj običaju ljudi da otkrivaju stidna mjesta. Takođe, od primjera je i otklanjanje nečistoće poput pranja i brisanja poslije male nužde, u Šerijatu je to obaveza iako mnogi ljudi shodno njihovim običajima ne vode računa o pranju poslije male nužde niti o tome da im ne ostane mokraće na odjeći.

Druga vrsta – običaji koji su rasprostranjeni kod ljudi a za iste te običaje nije došlo u šerijatskim tekstovima njihovo negiranje ili potvrđivanje. Takvih običaja ima dvije vrste: prva vrsta su nepromjenljivi koji su svugdje isti poput postojanja želje za uživanjem u hrani i piću. Druga vrsta su promjenljivi običaji, tj. da neke radnje i postupci negdje budu lijepe a negdje ružne i pokuđene shodno sredini i mjestu. Na ovom mjestu (promjenljivih običaja) imam

Šatibi navodi primjer otkrivanja glave, jer se taj običaj razlikuje od mjesta do mjesta. Kod istočnjačkih naroda otkrivanje glave je nešto ružno i pokuđeno, za razliku od zapadnjačkih naroda kod kojih je to nešto sasvim normalno.

Pa po Šatibiju šerijatski propis otkrivanja glave se razlikuje od mjesta do mjesta, kod stanovnika Istoka je to nešto ružno i neprimjereno, a kod stanovnika Zapada nešto sasvim normalno.

Ispravno je da se pokrivanje glave muškaraca vraća na običaje ljudi u nekom mjestu, pa čovjek treba nastojati da se ne razlikuje u oblačenju i nošnji od običaja sredine u kojoj živi, osim ako su ti običaji oprečni Šerijatu, kako se ne bi razlikovao u tome od drugih ljudi pa da se na njega odnosi zabrana šuhreta, tj. izdvajanja i isticanja u oblačenju koja je došla u vjerodostojnom hadisu.

Prema tome, po ispravnom mišljenju učenjaka pokrivanje glave muškarca nije sunet za čije slijeđenje čovjek ima nagradu. Pa tako ni u našim krajevima nošenje bjelice se ne ubraja u slijeđenje suneta niti je to običaj oblačenja u našim sredinama nego u tome ima širine, pa ko nosi nema smetnje u tome, a ko ne nosi nije ništa propustio sa strane vjere, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

“Neka je hvala Allahu. Iz Svoje velike milosti, Allah, džellešanuhu, od ljudi ne traži ono šta nisu kadri podnijeti. Evo o tome Božijih riječi: ‘Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih…’ (El-Bekara, 286). Otuda, onaj ko je džunup a ne može se okupati zbog bolesti ili velike hladnoće, taj ima pravo uzeti tejemum i klanjati, a namaz neće ponavljati nakon što se okupa. Dokaz je tome predanje Amra b. El-Asa, radijallahu anhu, koji je ispričao sljedeće: ‘Polucirao sam u snu u Pohodu Zatu Selasil, pa sam se pobojao da ću nastradati okupam li se. Uzeo sam tejemum i predvodio svoje saborce u sabah-namazu. Nakon što smo se vratili u Medinu, moji saborci izvijestili su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o  mom postupku. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, upitao me: ‘Amre, zašto si svojim saborcima džunup predvodio namaz?’ I ja sam objasio Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, zašto se nisam okupao, pa sam rekao da sam se sjetio Allahovih riječi: ‘…i ne ubijajte sami sebe! Allah je, doista, prema vama milostiv’ (En-Nisa, 29). Na to se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, samo osmjehnuo ništa ne rekavši.’ (Ebu Davud. Šejh El-Albani okaraktrizirao je ovo predanje vjerodostojnim.) Dakle, ako čovjek nema mogućnosti da ugrije vodu, a plaši se da će se razboljeti ukoliko se okupa hladnom vodom, pa uzme tejemum i klanja namaz – ispravno je postupio”, odgovorio je šejh Muhammed el-Munedždžid na pitanje slično Vašem.

U tom slučaju čovjek će uzeti tejemum na sljedeći način: donijet će odluku o uzimanju tejemuma, zatim će izgovoriti bismillu, potom će dotaknuti dlanovima zemlju, zatim će lijevim dlanom potrati desnu nadlanicu pa onda desnim dlanom lijevu nadlanicu i naposlijetku će objema šakama potrati lice. Poslije tejemuma treba izgovoriti zikr koji se izgovara poslije abdesta.  A Svevišnji Allah najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice minber.ba