Hvala Allahu, dž.š. Musliman je dužan paziti na svoja čula od svega onoga što ne donosi nikakvu korist, a da ne govorimo o onome što je Uzvišeni Allah, dž.š., zabranio. Allah, dž.š., kaže: “…I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.” (El-Isra, 36.)

A Allahov Poslanik, ﷺ. kaže: “Pogled je jedna od šejtanovih strijela.”

Na televiziji je često pojavljivanje bestidnika i griješnika, bilo da se radi o ženama ili ljudima. U većini slučajeva, televizijski programi nisu lišeni muzičkih emisija i drugih zabrana. U ovakvim uslovima, gledanje televizije je pokuđeno u cjelini, a od Allaha, dž.š., tražimo pomoć. Što se tiče gledanja žene u ono što se kod muškarca uglavnom vidi, ako je to iz potrebe i nije popraćeno strašću, onda je ono dozvoljeno. Po ovom pitanju se izjasnila jedna grupa učenjaka sa već navedenim mišljenjem. Gledanje televizije ne spada u ovu kategoriju, te ne postoji potreba za tom aktivnosti. Žena treba da napusti sve ono od čega nema koristi i da se pozabavi onim što će imati zahvalnu završnicu na ahiretu. Allah, dž.š., upućuje na Pravi put.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Razmišljanje o bludu ima dva oblika:

Prvi: da to budu samo misli koje nisu duboko ukorijenjene u duši. Za to čovjek neće biti kažnjen, ali ih se treba riješiti kako ga ne bi odvele daleko.

Drugi: da to bude razmišljanje s čvrstom odlukom i htijenjem. Tada je potrebno da to čovjek što prije počne liječiti mnogim sredstvima, a evo nekih:

1. Da svojski razmišlja o braku, jer je brak šerijatska i prirodna zaštita muslimana i muslimanke.

2. Postiti ako se ne može oženiti.
3. Nastojati ojačati iman putem učenja Kur’ana, dobrovoljnim nafilama, ibadetom Allahu, dž.š.
4. Nastojati pronaći dobro i pošteno društvo.
5. Udaljiti se od svega što izaziva strasti, a najprije se to odnosi na zabranjeni pogled.
6. Sjetiti se posljedica bluda na dunjaluku i ahiretu, i da loši tragovi bluda nikada nisu jednaki prolaznom užitku kojeg bludnik osjeća.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dž.š. Allah, dž.š., kaže: “Reci: ‘Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana – napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džina i od ljudi!'” (En-Nas, 1-6.)

– Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je rekao: “Neki od ashaba Allahovog Poslanika, ﷺ. su došli do njega i rekli: ‘Allahov Poslaniče, ponekad pomislimo na takve stvari da ih smatramo toliko velikim da ne možemo da pričamo o tome. Allahov Poslanik, ﷺ. tada upita: ‘Zar ste to već našli i osjetili?’

Oni rekoše: ‘Da.’ Allahov Poslanik, ﷺ. reče: ‘To je znak čistog i iskrenog imana.'” (Muslim u Sahihu, 132.)

– Od Osmana ibn Ebul-Asa, r.a., se prenosi da je došao do Allahovog Poslanika, ﷺ. i rekao mu: “Allahov Poslaniče, zaista se šejtan ispriječava između mene i mog namaza, te me zbunjuje (pričinjava sumnju i zbrku) kod učenja u samom namazu.” Allahov Poslanik, ﷺ. odgovori: “U pitanju je šejtan po imenu Hanzeb. Kada osjetiš njegovo prisustvo, zatraži utočište kod Uzvišenog Allaha, dž.š., od njega i tri puta pljuni (bez pljuvačke) na svoju lijevu stranu!”

Osman, r.a., završava ovaj hadis riječima: “Tako sam postupio, pa ga je Allah, dž.š., udaljio od mene.” (Muslim u Sahihu, 3203.)

– Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Šejtan dolazi jednom od vas, pa mu kaže: ‘Ko je stvorio ovo? Ko je stvorio ono?’ Sve dotle dok ne dođe do pitanja: ‘Ko je stvorio tvog Gospodara?’ Kada neko od vas dođe do tog stepena, neka zatraži utočište kod Allaha, dž.š., i neka prestane sa takvim razmišljanjem!” (Buhari u Sahihu, 3276., i Muslim u Sahihu, 134.)

– Ebu Hurejre, r.a., također, prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Kad se počne učiti ezan za namaz, šejtan se udaljava i uzmiče, glasno puštajući vjetar, kako ne bi čuo ezan. Kada se završi sa ezanom, ponovo nastupa i dolazi. Kada se prouči ikamet, ponovno bježi, a kada se završi, prilazi i nastupa tako da se upliće između čovjeka i njegovih misli, govoreći mu: ‘Sjeti se toga i toga’, i tako ga podsjeća na ono čega se, inače, ne bi prisjetio. To ide tako daleko da čovjek, na kraju, ne zna koliko je rekata klanjao. Kada se to dogodi, pa čovjek nije siguran da li je klanjao tri ili četiri rekata, neka na sjedenju učini dvije sehvi-sedžde!’ (Buhari u Sahihu, 1231., i Muslim u Sahihu, 389.)

-Ebu Se’id El-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Kada se nekome od vas pojavi sumnja u namazu, pa nije siguran i ne zna da li je klanjao tri ili četiri rekata, neka odagna tu sumnju i neka temelji svoje mišljenje na onome u što je siguran i neka učini dvije sehvi-sedžde prije nego što preda selam. Ako bude tako klanjao pet rekata, oni će se zauzimati i posredovati za njegov namaz. Ako na taj način bude upotpunio četri rekata, ove dvije sehvi-sedžde će biti poniženje za šejtana.” (Muslim u Sahihu, 571.)

Ovi ajeti i hadisi pojašnjavaju obim i doseg šejtanovog nastojanja da odvede ljude u zabludu i da ih spriječi od činjenja ibadeta svom Gospodaru. To čini putem ubacivanja raznih misli (vesvesa) u njihova prsa. Putevi i načini izbavljenja od šejtanskih napasti koje čini putem vesvese su već ranije objašnjeni. Ovo stanje može toliko da se iskomplikuje da se kod nekih ljudi javlja sumnja kod svakog obavljenog ibadeta, da li ga je obavio ili ne? Naše fokusiranje na ovaj problem ovdje ne ide u tom pravcu da se kritički osvrnemo na ovakve slučajeve. Ono ide u drugom pravcu gdje želimo osvijetliti pitanje: Da li će čovjek biti nagrađen ako se bude borio protiv šejtana i izbjegavao ove misli (vesvese)?

U okviru istraživanja o ovoj temi ne nalazimo jasan i decidan odgovor i stav islamske uleme. Međutim, iz navoda Ibn Tejmijje i Ibn Kajjima El-Dževzijje, rahimehumallah, može se shvatiti da čovjek za takva nastojanja ima nagradu i sevap. To se može shvatiti i iz već navedenih citata iz Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, ﷺ. o čemu će u daljnem nastavku biti riječi.

U prvom hadisu vidimo kako ashabi Allahovog Poslanika, ﷺ. postavljaju pitanje Allahovom Poslaniku, ﷺ. koje se odnosi na misli (vesvesu) koje nalaze u svojim prsima. Odgovor Allahovog Poslanika, ﷺ. je glasio: “To je znak iskrenog imana.” Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah kaže: “Tj. velika i oštro izražena mržnja prema pojavi i nastupu šejtanskog došaptavanja, odnosno navraćanju na zle misli, i njegovo odstranjivanje iz srca je znak iskrenog imana. Takva osoba je poput borca na Allahovom, dž.š., putu kome je u susret došao neprijatelj, pa mu se suprotstavlja, sve dok ga na kraju ne savlada. Ovo je vid najveće borbe na Allahovom, dž.š., putu, a to je iskren i nepomiješan put poput čistog mlijeka. Iman je postao čistim nakon što je osoba osjetila  odvratnost prema šejtanskom došaptavanju i odbacila ga, pa se iman očistio i postao iskren i nepomućen.” (Medžmu’u-l-fetava od Ibn Tejmijja, 282/7.)

Na drugom mjestu Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: “Ovo šejtansko došaptavanje i navođenje na zlo (vesvesa) je takve prirode da nasrće i napada na srce bez čovjekove volje i izbora. Ako vjernik osjeti odvratnost prema njemu i odagna ga od sebe, njegova mržnja prema tom došaptavanju označava iskreni iman.” (Medžmu’u-l-fetava od Ibn Tejmijje, 108/14.)

Ibn Tejmijje, rahimehullah, također, kaže: “Mnogi islamski učenjaci kažu: ‘Odvratnost i mržnja prema šejtanskom došaptavanju, kao i bježanje srca od njega je vid iskrenog imana. Hvala Allahu, dž.š., što je krajnja granica varke i obmane šejtanove došaptavanje (vesvesa) i navođenje na zlo. Kada šejtani od džina budu pobijeđeni, došaptavaju i navode na zlo. A kada šejtani od ljudi budu pobijeđeni, iznose laži. Šejtanovom došaptavanju su izloženi svi oni koji su okrenuti prema Allahu, dž.š., putem zikra ili nekim drugim načinom. To je neminovno da se dogodi, pa se vjernik mora strpiti i biti čvrst, te ostati ustrajan u onome što inače čini, kao što su učenje zikra i obavljanje namaza. On u tom nastojanju ne smije osjetiti poteškoću i dosadu, pošto će svojom ustrajnošću i revnošću izazvati prekidanje šejtanove varke. Zaista je šejtanova varka slaba.'” (Medžmu’u-l-fetava od Ibn Tejmijje, 608/22.)

Ibn Tejmijje, rahimehullah, u svom drugom djelu kaže: “Šejtanovo došaptavanje prestaje sa učenjem “euze” (traženjem utočišta kod Allaha, dž.š., od prokletog šejtana) i prestankom razmišljanja o tom došaptavanju, te da kaže kada šejtan došapne: “Nisi oprao svoje lice (kod abdesta)!”, “Da, ja sam oprao svoje lice.” Ako mu sine misao i naumpadne u toku namaza da nije zanijetio  i da nije donio tekbir, neka sebi u srcu kaže: “Da, ja sam zanijetio i donio tekbir.” On mora čvrsto i stameno stajati na istini i odagnati šejtansko došaptavanje koje joj se suprotstavlja i oponira. Kada šejtan bude vidio njegovu snagu, nepokolebljivost i ustrajnost na putu istine, udaljiće se i otići od njega. U suprotnom, čim  šejtan primijeti da prihvata sumnje, nejasne i nesigurne stvari, kao i da sluša i udovoljava šejtanskim došaptavanjima i pomislima, navodiće mu takve stvari i u tolikom obimu u kojem više neće biti u stanju da im se odupre. U tom slučaju, njegovo srce će postati stjecište onoga što mu nadahnjuju i govore od kićenih besjeda šejtani u liku ljudi i džina. Postepeno će, nakon toga, preći na teže stvari, sve dotle dok ga šejtan ne odvede u propast.” (Der’ut-te’arud od Ibn Tejmijje, 318/3.)

Na osnovu navedenog može se zaključiti i reći da će čovjek biti nagrađen ako bude izbjegavao ova šejtanska došaptavanje i bude se borio protiv šejtana iz sljedećih razloga:

1- Allahov Poslanik, ﷺ. je pohvalio osjećaj mržnje i odvratnosti prema ovom šejtanskom došaptavanju koje izaziva sumnje u vjerovanju (akidi) riječima: “… to je čisti i iskreni iman.” Udaljavanje od šejtanskog došaptavanja i neprepuštanje njegovom utjecaju je nerazdvojiv i nužan dio osjećaja mržnje prema ovom došaptavanju.

2- Slijeđenje naredbe Allahovog Poslanika, ﷺ.: “… neka prestane sa tim (došaptavanjem )!”

3- Riječi Allahovog Poslanika, ﷺ. o dvije sehvi-sedžde: “… one (sehvi-sedžde) će biti poniženje za šejtana.” U ovim riječima se krije podsticanje da se šejtan ponizi i prezre. Njegovo ponižavanje, u ovom konkretnom slučaju, biće putem udaljavanja od šejtanskog došaptavanja i neobraćanje pažnje na njega, uz prakticiranje onoga na što je uputio i ukazao Uzvišeni Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, ﷺ. kao što je traženje utočišta kod Allaha, dž.š., od prokletog šejtana i drugo.

4- Tjeskoba, žalost i briga koje pogode vjernika usljed šejtanskog nagovaranja mogu doći pod značenje riječi Allahovog Poslanika, ﷺ.: “Muslimana ne zadesi ni jedna teškoća, bolest, briga, žalost, neprijatnost (bol), tuga, čak i trn koji ga ubode, a da Allah, dž.š., sa tim ne oprašta i čisti njegove grijehe.” (Buhari u Sahihu, hadis br. 5642., i Muslim u Sahihu, hadis br. 2573.)

5- Tu su, također, i riječi Šejhul-islama, Ibn Tejmijje, rahimehullah: “Poput borca na Allahovom, dž.š., putu kome je u susret došao neprijatelj, pa mu se suprotstavlja, sve dok ga na kraju ne savlada. Ovo je (odbacivanje šejtanskog došaptavanja) vid najveće borbe na Allahovom, dž.š., putu.” Iz njegovog poređenja takve osobe sa mudžahidom i opis njegovih napora kao vida najveće borbe na Allahovom, dž.š., putu, može se shvatiti da će ta osoba biti nagrađena za svoja nastojanja. Allah, dž.š., najbolje zna. Neka je salavat i selam na našeg poslanika, Muhammeda, ﷺ. njegovu porodicu i sve ashabe.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Zahvala pripada Allahu, dž.š. Poštovana i plemenito sestro, zahvaljujemo ti prije svega na iskazanom povjerenju. Molimo Uzvišenog Allaha, dž.š., da nas sve pomogne, uputi na Pravi put, olakša sticanje spoznaje, da nam istinu pokaže istinom, te da nam podari blagodat njenog slijeđenja, a da nam laž pokaže u njenom pravom svjetlu, te da učini da je se klonimo i da ne dopusti da nam ona bude nejasna i nerazumljiva, pa da zalutamo.

Što se tiče tvog pitanja za savjet, moj odgovor i komentar na njega su sljedeći:

Prvo: Razmišljanje o životnim pitanjima i našim ličnim i općim stvarima je nužna i  veoma važna potreba kako bi se putem razmišljanja mogli pravilno postaviti i odrediti prema njima i kako bi, također, mogli iz njih izvući adekvatnu korist!! Časni Kur’an, koji je Allahov, dž.š., govor, u više ajeta podstiče na razmišljanje: “… I o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio…'” (Ali ‘Imran, 191.)

“… a i u vama samima – zar ne vidite?” (Ez-Zarijat, 21.)

“Zašto ne razmislite?” (El.En’am, 50.)

“Zašto se ne opametite?” (El-Kasas, 60.)

Tu su i drugi ajeti koji nas podstiču na razmišljanje o našim stvarima i poslovima, pa, čak, i o životu i bićima oko nas.

Prema tome, razmišljanje u svojoj suštini ne predstavlja problem. Ono je, čak, nužna i veoma važna potreba koju nam naša vjera propisuje i na koju nas Kur’an podstiče.

Drugo: Pitanje “razmišljanja” može se preinačiti i preobraziti u psihološki ili društvni problem, i to kada ono postane smetnjom čovjeku u izvršavanju i ispunjenju njegove prirodne uloge i onoga što se od njega očekuje u životu. To se dešava kada preuzme na sebe odgovornost za stvari koje ne može podnijeti ili sebe preokupira razmišljanjem o stvarima koje ne može svojim učestalim razmišljanjem ubrzati, niti odgoditi njihov tok!! Takvo razmišljanje za njega postaje uznemiravajuća briga koja ga ometa u daljnjem napredovanju, kreativnosti i inicijativi!!! Ono pobuđuje nedoumicu i zbunjenost, kao i neuspjeh i plašljivost u  donošenju bilo kakve odluke!!!

Razmišljanje može postati i akaidski  problem, ako čovjek pređe granice svojih umnih i spoznajnih sposobnosti, razmišljajući o gajbu, odnosno o onome što svojim razumom ne može obuhvatiti i dokučiti. Šta više, on kroz ovo razmišljanje otvara šejtanu brojna vrata da utječe na njega.

Treće: Što se tiče vašeg učestalog razmišljanja o svakoj stvari i  pokazivanja brige za svaki problem, to je do određene granice normalna stvar, ali pod uslovom da ne postane smetnjom i preprekom u obavljanju svakodnevnih životnih poslova na jedan prirodan način. Ovdje mislimo, prije svega, na to da li će vas ovo razmišljanje dovesti do iznalaženja rješenja za ove probleme sa kojima se suočavate!? Da li ove životne situacije i pojave zaslužuju svo ovo vrijeme koje odvajate za razmišljanje o njima!? Ako je odgovor pozitivan, tada problem uopšte ne postoji! Ali ako je on negativan, samim vašim shvatanjem da one to ne zaslužuju, vi ste, već, prešli pola puta u rješavanju problema. To je već identificiranje i markiranje (dijagnosticiranje) problema i njegovo svjesno priznavanje! Jer kada spoznamo vrstu i strukturu problema, tada nam je olakšano da iznađemo odgovarajući metod i sredstvo za njegovo rješavanje.

Četvrto: Savladavanje ovog problema zahtijeva neku vrstu vježbe i proticanje određenog vremena. Vas dvoje posjedujete odluku za početak, a posjedujete, također, uz Allahovu, dž.š., pomoć i uputu, sposobnost za njegovo rješavanje. Vi, usto, morate imati  i samopouzdanje u tom pravcu!

Peto: Ja vam predlažem da podijelite vaša interesovanja i  probleme na tri razine:

Prva razina:  Interesovanja ili problemi koji direktno utječu na vaš bračni i društveni život i koji uveliko mogu dovesti do razvoda braka. Ovakvim problemima se mora dati njihovo realno mjesto što se tiče objektivnog razmišljanja, njihovog rješavanja i dogovora oko njih. Ne smije se dopustiti da se oni vremenom nagomilaju  tako da bude otežano sučeljavanje sa  njima.

Druga razina: Interesovanja ili problemi kod kojih se izjednačavaju negativne i pozitivne strane. Vi ste, u krajnjoj dinstanci, jedna njihova strana i dio. Kod pojave ove vrste problema, klanjajte istiharu Allahu, dž.š., a nema smetnje da se vezano za njih posavjetujete sa drugima. Zatim napravite usporedbu problema sa svim raspoloživim alternativama, a nakon toga donesite odluku koju smatrate ispravnom, vodeći pri tome računa o šerijatskim i običajnim pitanjima, ali bez pretjerivanja u istraživanju i poklanjanju pažnje.

Treća razina: Interesovanja ili problemi koji vas se ne tiču na bilo koji način, jer se oni odnose na druge ljude. Kod ove vrste preče vam je da se ne upuštate u njihovu raspravu, ne opterećavate svoje misli i ne gubite vrijeme na njih, pošto vas se one, jednostavno rečeno, ne tiču! Vaše mišljenje o njima  neće ništa ubrzati ili usporiti.

Šesto: Naša životna pitanja i problemi mogu se svesti u tri kategorije:

1- Stvari koje su prošle i završile se. Ovakvim stvarima se ne smijemo previše baviti i biti zaokupljeni njima, osim u mjeri koja će nam pružiti mogućnost da se okoristimo svojim greškama i iskustvima za budućnost. Prošlost se ne može vratiti i zbog toga nema potrebe i razloga za bavljenje stvarima koje su prošle.

2-  Stvari koje se tek trebaju dogoditi u budućnosti. Kod ove kategorije je preče da se njome bavimo prije vremena. Pošto je budućnost pitanje gajba, odnosno nepoznatog, sve što je na nama u ovom slučaju jeste da odredimo moguće opcije za konkretno pitanje, i kada dođe vrijeme, oslonićemo se na Allaha, dž.š., i donijeti odgovarajuću odluku.

3-  Aktuelne stvari sa kojima živimo i koje trenutno doživljavamo. Ovo su stvari kod kojih trebamo pokušati usporediti sve raspoložive solucije. Nema smetnje da se posavjetujemo oko njih ili razmijenimo mišljenje, bez pretjerivanja ili velike zabrinutosti i  uzbuđenja. Na kraju će stvari, uz Allahovu, dž.š., dozvolu, ići onim tokom kojim želimo i očekujemo. Sve dok smo poduzeli sve korake, kao što su klanjanje istihare i savjetovanje sa drugima, u onome što nam je Uzvišeni Allah, dž.š., odabrao krije se svako dobro.

Sedmo: Navikavanje duše na ovu stvar zahtijeva jedan vid vježbe (treninga). Ti se možeš dogovoriti sa svojim mužem da se potpomažete po ovom pitanju i da opomenete  jedno drugo ukoliko bi neko od vas prešao mjeru i granicu u poklanjanju pažnje prema bilo kom problemu više od potrebnog. Malo po malo, vi ćete se zateći kako se odnosite prema životnim pitanjima sa velikom objektivnošću.

Osmo: Jedna vrlo dobra knjiga je napisana na temu zabrinutosti i brige. Ona sadržava veoma zanimljive praktične metode koje pomažu u odnosu prema ovom problemu. Savjetujem vam da je pročitate, a knjiga nosi naslov “Pusti brigu i započni novi život!”, a autor ovog djela je Dejl Kerindž.

Deveto: Prije i poslije svega ovoga upozoravamo vas na važnost čistog nijeta i iskrene dove Allahu, dž.š., da vas uputi na pravi put, pomogne vas i upravi vaše korake!

Muhammed Salih el-Munedždžid

Što se tiče tvoga pitanja o govoru  o ljudima koji pri sebi imaju novotarija, čine nove stvari u vjeri; ukoliko se oni spominju po dotičnim djelima, novotarijama ili grijesima koje čine javno ili čak šta više pozivaju njima, s ciljem upozoravanja na njih kako se neko ne bi poveo za njima, tada je propisano govoriti o njima i takav govor o njima ne smatra se ogovaranjem već, naprotiv, obaveznim savjetovanjem.
Brojni islamski učenjaci koji su pisali u svojim djelima o propisima gibeta-ogovaranja uvijek su spominjali i određena djela koja po svojoj vanjštini liče ogovaranju ali nemaju takav propis u Šeriatu.
Tako Hafiz Ibnu Hadžer, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Ono što se govori o onome koji javno ispoljava razvrat i zlo a vezano je za ta njegova djela, to se neće smatrati pokuđenim ogovaranjem.“ Također je rekao: „Od onih o kojima je dozvoljeno govoriti jesu oni koji javno ispoljavaju razvrat, nepravdu i novotariju.“ (Fethu-l-Bari, Knjiga o edebu, poglavlje o dozvoljenom gibetu onih koji čine nered i šire smutnju, kod broja hadisa 5707.)
Hafiz Ebu-l-Kasim El-Lalikai, rahimehullahu te’ala, u svome djelu Šerhu usuli i’tikad ehli-s-sunneti ve-l-džema’at (1/140) spominje govore naših prethodnika o ovoj temi:
-El-E’ameš prenosi od Ibrahima da je rekao: „Govor o novotaru nije gibet.“
-Hasan el-Basri je rekao: „O trojici nije zabranjeno govoriti. Jedan od njih je novotar koji pretjeruje u svojoj novotariji.“ I drugi govori.
Rečeno je Šu’betu b. El-Hadždžadžu: „O Eba Bistam! Kako si to odbacio znanje ljudi i sve si ih razotkrio?! Kada bi se malo ustegnuo od toga!“ Odgovorio je: „Pustite me da ovo veče pogledam u pravo koje je između mene i moga Stvoritelja po tom pitanju, je li mi to dozvoljeno.“ Sutradan je na svome magarcu izašao pred iskupljene ljude i rekao: „Pogledao sam u pravo koje je između mene i moga Stvoritelja, pa sam vidio da mi ne preostaje ništa drugo osim da pojasnim njihovo stanje drugima! Ve-s-Selam.“ (Vidjeti: El-Hatib el-Bagdadi, El-Kifaje, 44.)
Jedne prilike dok je imam Ahmed, rahimehullahu te’ala, na svome skupu govorio o prenosiocima hadisa, čovjek po imenu Ebu Turab en-Nahšebi dobacio je Ahmedu: „Šejh! Ne ogovaraj učenjake!“ Imam Ahmed se osvrnuo a zatim mu rekao: „Teško li se tebi, ovo je savjet a ne ogovaranje!“ (Vidjeti: El-Hatib el-Bagdadi, El-Kifaje, 45.)

Zaključak:
Nije zabranjeno govoriti o novotarima i onima koji svoj razvrat, nepravdu i zlo šire javno i to se ne smatra gibetom-ogovaranjem.

Napomena:
Stim da treba napomenuti da govor o njima ima svoje granice i izvan tih granica ne smije se izlaziti.
Treba dobro provjeriti da li se doista zlo, loše djelo, razvrat ili novotarija nalaze pri onome o kome se govori.
Ne smije se o njima govoriti ono što nije vezano za njih, već treba biti pravedan i istinu govoriti ma o kome se radilo.
Također, govor o njima jedno je pitanje u našoj vjeri a ne cijela vjera, pa stoga i mi ne bismo trebali svo svoje vrijeme posvećivati govoru o njima, već onoliko koliko to pitanje zaslužuje, a zatim baviti se i ostalim pitanjima naše vjere. Iako smo svjedoci, da su većinom skupovi pojedinih muslimana ispunjeni govorom o drugima, na žalost!
Također, govorom o njima treba namjeravati upozoravanje drugih na njih a ne samo ismijavanje s njima.
Isto tako, ukoliko se govori o njima ili čak s njima, preporučujem da se s njima ne ismijava već vodi dijalog na lijep način i da nastojanja braće muslimana u tom lijepom naučnom dijalogu budu uputa dotičnih ljudi na Pravi put, kako je Uzvišeni Allah rekao Musau i Harunu kada ih je poslao faraonu: „Govorite mu lijepe riječi! Možda uzme pouku ili se poboji!“ (Prijevod značenja Ta Ha, 44.)
A Uzvišeni Allah najbolje zna!
Na ovakav način nas je posavjetovao i uvaženi učenjak Muhammed b. Salih el-Munedždžid, Allah ga poživio na imanu i dobrim djelima!
Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša veličanstvenog, molim da On Uzvišeni bude Zaštitnik na dunjaluku i ahiretu, da nas učini bereketnim-blagoslovljenim gdje god bili, i da nas učini od onih koji -kada im On Uzvišeni ukaže Svoju blagodat- oni Mu na njoj bivaju zahvalni, i koji -kada ih On Uzvišeni stavi na ispit i kušnju- bivaju strpljivi i koji kada počine grijeh brzo se vraćaju i kaju svome Gospodaru jer znaju da imaju Gospodara koji obilno prašta!

We billahi et-tewfik, we sallallahu ‘ala nebijjina Muhammed we ‘ala alihi we sahbihi we sellem.

Odgovorio Hajrudin Tahir Ahmetović, prof. – Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com